Pratite nas

Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga

Objavljeno

na

Poznata izreka Panta rhei pripisuje se grčkom filozofu Heraklitu (535.-475. prije Krista) koji zastupa teoriju o jedinstvu svega (svih bića) u stalnoj promjeni, što je srž dijalektike: sve je mijenja, ništa nije postojano. Bipolarni koncept po kojem sve sadrži svoju suprotnost, živo je i kreće se, iz Prirode se prenosi na društvo. Klasična i atomska fizika, kemija, pa i neke društvene znanosti se temelje na bipolarnosti. Jedinstvo i borba suprotnosti je temeljna zakonitost koja vlada svijetom i održava ga. Svijet je pun suprotnosti, sve je u kretanju i nema nepromijenjenog bitka, kao ni postanka i opstanka bez kretanja i promjena. Ono što se ne mijenja stagnira ili propada. Zapravo sve je ovisno koja će strana bipolarnosti (suprotnosti) prevladati. Bitne suprotnosti su : dobro i zlo, svjetlo i tama, toplo i hladno, poštenje i nepoštenje, istina i laž, pravda i nepravda, bogatstvo i siromaštvo, ljubav i mržnja…
ck_panta_rei
To su suprotne krajnosti. Između tih krajnosti u svim slučajevima ima puno nijansi s jedne i druge strane, koje postaju sve bljeđe i sličnije, što se više približavaju sredini. U sredini bi se vjerojatno „stopile“. Međutim, takvu sredinu je nemoguće, čak ni teoretski postići. Tada bi nestala privlačna sila koja vlada među suprotnostima i njihova međusobna borba, odnosno više ne bi bilo uzroka nužno potrebnog kretanja, što se protivi dijalektici. Mirovanje bez obzira u kakvom je stanju, u prirodi i u društvu, uz kratku stagnaciju, neminovno dovodi do regresije, bez obzira na korelaciju (linearnu ili nelinearnu), među određenim pojavama i nužno korištenim varijablama te korelacije, kao i njihovoj međusobnoj zavisnosti i konstantama svakog pojedinog slučaja.

Poznata je stvar kako samo u totalnoj baruštini, ustajalu i zagađenu vodu svim i svačim, je najbolje ostaviti na miru, ničim i nikako je ne dirati, a kamoli talasati, jer bi posljedice bile nesagledive s mnogo gledišta i po mnoge, kako aktere, tako i pasivne promatrače. Unatoč svemu,čemu stalno svjedočimo naše društvo još uvijek nije dospjelo u fazu kad ga je bolje ostaviti na miru i čekati što će se dogoditi, jerkad se i ništa ne radi nešto će se dogoditi.

Nužno su nam potrebne reforme u svim područjima rada i djelovanja. Riječ reforma ima najveću frekventnost diljem svijeta, ma što ona nekome u danom trenutku, na određenoj geografskoj i geostrateškoj odrednici značila. Taj internacionalni latinizam može biti preuređenje, obnova, poboljšanje, promjena, preustrojstvo nečega (sustava, tvorevine, strukture,…), preoblikovanje, preobrazba, izmjena, oporavak, popravak nečega bez mijenjanja njegove biti, ponovno uspostavljanje nužno potrebne ravnoteže, planirana i nenasilna transformacija…, uglavnom pojam napretka: unapređivanje zdravlja, unapređivanje školstva, porast materijalnog bogatstva, zaštita i očuvanje prirodnog i ljudskog okoliša, uspostavljanje kvalitetnih društvenih sistema, „stvaranje“ kompetentnih ljudi…, ekonomska i socijalna obnova i put prema putu koji će nas izvesti iz krize.

Svi su svjesni kako su mnoge reforme, što god one nekome, negdje u određeno vrijeme značile, nužno potrebne, da nas pokrenu i otrgnu iz učmalosti, rezignacije, apatije, letargije i depresije (ekonomske i socijalne) i svakodnevnog propadanja, u svakom smislu. Donesene su mnoge reforme, verbalno prihvaćene i pokrenute, ali nema vidljivih znakova njihova pozitivnog učinka. Razne evaluacije takvih oku nevidljivih i umu ne spoznajnih učinaka pojedinih reformi su neuvjerljive i neprihvaćene, jer ih pojedinac i društvo nisu osjetili, na svojoj koži, kao nekakvo poboljšanje u njihovu svakodnevnom životu. Znam, da reforme ne daju i ne mogu dati brzi veliki učinak. Proteklo je puno vremena od donošenja i početka nekih promjena, a one se ne vide i ne osjećaju, barem ih ne osjeti veći dio stanovništva. Možda je ipak glavni uzrok u tome što se reforme prihvaćaju, a promjene koje bi one donijele uglavnom se ne prihvaćaju, jer svatko u tim promjenama uglavnom gleda sebe i računa kolika će biti korisnost činjenja za njega osobno. Zašto je to tako?

To je pitanje kojim bi se trebali multidisciplinarno pozabaviti vrhunski stručnjaci. To je isto tako pitanje nad kojim bi se trebali zamisliti i zabrinuti mnogi političari na svim razinama i funkcijama. Htjeli mi to priznati i prihvatiti ili ne, reforme su gotovo uvijek ideološko i političko pitanje. Tko politici i političarima danas više vjeruje? Svi su oni puno toga obećavali i obećavaju. Malo toga se ostvarilo, što zbog raznih objektivnih i subjektivnih okolnosti, što zbog opće svjetovne krize, što zbog činjenja i nečinjenja odgovornih pojedinaca, političkih stanaka i pojedinih struktura koje odlučuju. Opće rašireno mišljenje je kako su svi oni isti. To naravno nije točno, ali je običnom čovjeku teško razumljivo i dokazivo, tako dugo dok on na svojoj koži u bilo kojem obliku ne osjeti kako mu je nešto, negdje bolje i da nekome može vjerovati.
heraklit
Dokaz velikog nepovjerenja građana u politiku i političare je brojčano nizak ne odaziv na izbore, sasvim svejedno koje i kada. Povjerenje građana bi se moglo vratiti kada će znati tko ih je od izabranih izigrao, a tko nije. To se može djelomično procijeniti gledajući i slušajući prijenose sjednica Sabora. Pojedini zastupnici redovito dolaze, rade, zalažu se i savjesno odrađuju svoje zadatke, dok nekih uopće u Saboru nema, ili rijetko dolaze, a kad i dođu ništa se od njih ne vidi i ne čuje, pogotovo ne ono što je njihovim biračima važno i prioritetno. Došao, ne došao, radio, ne radio, plaća ide i redovito se isplaćuje. Ne samo plaća, već i mnogobrojni dodaci i beneficije. Je li se itko ikada zapitao vrijedi li njegov zastupnik onoliko koliko je potrošeno na njega? Možda se i zapitao, ali zapravo običan čovjek niti ne zna tko je njegov zastupnik, odnosno ne zna da li je onaj kojeg je zaokružio na izbornoj listi to zaslužio, odnosno ne zna da li je taj uopće bio „odabran“, jer sadašnji izborni sustav to onemogućava. Treba nam reforma ili barem „mini“ reforma izbornog zakonodavstva i uvođenje preferencijalnog glasovanja, kao za zastupnike u EU-u.

Trebaju nam i mnoge druge reforme, ali ne samo deklarativno, već u praksi, dovedene do potpune realizacije, evaluirane i eventualno popravljane, kad se uoče nedostaci. Teško se to može provesti i uočiti, kad svaka nova Vlada i novi resorni ministar ukidaju sve ono započeto prije njih. U jednom ili čak dva mandata bilo koje i kakve Vlade neke reforme se ne mogu sprovesti. Negiranjem i micanjem svega onog od prije, uvijek i ponovo se kreće iz početka. Uglavnom, pljuje se, marginalizira i obezvređuje sve ono što su učinili prethodnici, a veliča ono što je u zamisli „novih“ snaga. Takva praksa se stalno ponavlja i zorno nam pokazuje svoj negativan učinak, stagnaciju i regresiju.
Ne kaže se bez razloga kako pametan čovjek i od budale nešto nauči, dok budala ništa ne nauči niti od najpametnijeg.

Da ne bismo stalno kretali iz početka, da bi se potpuno razvili i realizirali svi naši potencijali trebalo bi stvoriti optimalno okruženje života i rada, u svim područjima. Za to su nužne promjene i to najprije svakog pojedinca ponaosob. Nikoga od osobnog neuspjeha ne opravdava nečinjenje ili loše činjenje onog drugog, pa čak ni onog koji je po funkciji odgovoran za druge. treba mijenjati sebe i pokušati utjecati na promjenu mentaliteta kakvog smo godinama stvarali i razvijali, u smislu lako ćemo, snađi se druže, nitko me ne može tako malo platiti kako je malo mogu raditi,…
„Budi promjena koju želiš u svijetu.“ (Gandi)
Svi bismo mi malo radili, a imali velike plaće. Svi bismo mi gospodarili drugima, a ne znamo slušati niti sebe, a kamoli druge. Svi smo mi generali poslije bitke. Svi mi sve znamo i u sve se razumijemo, a na svom radnom mjestu fušarimo. Svi bi mi diplome bez učenja.

Nekultura dijaloga, negiranje i nepostojanje aktivnog slušanja, nemogućnost direktne ili indirektne implementacije u odlučivanje, bježanje od odgovornosti, zamagljivanje stvarnosti, pomanjkanje vjerodostojnosti, obmanjivanje javnosti, rasprodaja države, negiranje povijesti, marginalizacija neistomišljenika, uhljebljivanje podobnih, neznanje, nesposobnost, nekompetencija, nedovoljna kompeticija, statusna umreženost, raslojavanje i podijeljenost društva, nejednakost u pravima i zakonu, preferiranje i poštivanje bogatih, marginalizacija i podcjenjivanje siromašnih, neprepoznavanje izvrsnosti, svođenje na osrednost, negativni demografski rast, propadanje tradicijskih i kulturnih vrijednosti, propagiranje kiča na štetu umjetnosti, osiromašivanje i nakarađivanje materinjeg jezika, …, totalna rezignacija i nebriga za sve osim za sebe će nas uništiti kao pojedince i društvo.

Ankica Benček

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari