Pratite nas

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari