Connect with us

Hrvatska

Jednom zauvijek: bor ne gori ako ga čovjek ne zapali!

Objavljeno

-

Foto: Manuela Periša, Christian Gallo, Goran Vincenc

Očekivano, ponovilo nam se ekstremno sušno ljeto kakvo nismo imali od 2017. godine i vratili su se stari problemi s požarima, ovoga puta u puno jačem obliku jer su stradale kuće i ljudska imovina.

Iako su na tu temu organizirani brojne konferencije, okrugli stolovi i edukacije a napisano je „na tone“ članaka, u medijima se nastavilo tamo gdje smo stali te godine kada je skoro gorio Split.

Ove godine, gorila je Pula ali i Zaton i Raslina a situacija s klimatskim promjenama nam govori kako će i u budućnosti biti tako, dok god narod ne shvati najbitniju stvar: Prestanite paliti vatru!!!

Ljeto pakleno! Nikad gore, rekli bi ljudi. Iako nije baš tako, bilo je pakleno i 2012. pa 2017. godine… ispada da nam ovakve ekstremne suše dođu svakih pet godina ali kada ukalkuliramo i godine koje se vode kao (samo) sušne ispada da nam je zadnjih 9 od 10 godina bilo upravo takvo.
Nije to samo hrvatski problem. Naime cijelo područje Sredozemlja ovog ljeta pati a ništa bolje nisu prošli niti Velika Britanija ili tradicionalno požarima opterećeno područje američkog zapada.

No Sredozemlje je u svjetskim razmjerima jedno od najopterećenijih područja u smislu opasnosti od požara, što zbog klimatskih uvjeta i promjena koje nam se dešavaju, a što zbog reljefa. U prošlosti, ovo područje bilo je centar civilizacije cijeloga svijeta te su ljudske aktivnosti ovdje prisutne stoljećima i tisućljećima.

Prema danas dostupnim informacijama, upravo su nekontrolirane, ali i sasvim normalne ljudske aktivnosti poput poljoprivrede i izgradnje gradova, dovele do nekih uvjeta kojima danas svjedočimo. Primjerice, sječa autohtonih šuma na Mediteranu dovela je do erozije tla, nestajanja vegetacije i nemogućnosti obnove šuma na gotovo cijelom području.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

No u antičko doba nitko nije računao da će daljnji potomci industrijskom revolucijom, silnim izbacivanjem CO2 upotrebom fosilnih energenata, doslovno dovesti cijeli svijet do propasti. Ugljični dioksid uz još par plinova poput metana koji nastaju kao nusprodukt našeg komotnog života, doveli su do zagrijavanja planeta i ekstremnih suša kojima sve češće svjedočimo.

Suša, naravno, pogoduje požaru. Stvori se gomila gorivog materijala i dovoljna je jedna budala da sve ode… kamo već ode.
I onda se vraćamo u 2017. i 2012. i dalje u nedogled gdje mediji, u želji da nađu krivca za sušu, požare, spaljene kuće i ostale grozote kojima svjedočimo, iskopaju negdje alepski bor. Svaki puta ista priča. Je li sadnja alepskog bora kriva za požare, pitaju se novinari? Ma nije moguće da je kriv „nepoznati počinitelj“, nađite krivca, viču urednici. Tko će „klikati“ na nepoznatog počinitelja? Zovite Hrvatske šume, hoću ime i prezime. Ako nema počinitelja, onda hoću ime onoga tko je sadio „taj prokleti korov“.

I tako novinari, između dva zla, odaberu ono manje. Ako moram visiti ja ili alepski bor, neka to bude bor.

I eto nama ešalona istih pitanja koji se vrte svaki puta kada požar zaprijeti kućama. Je li autohton, zašto ga sadimo, zašto baš njega itd. Pa krenimo redom…
Alepski bor je pionirska vrsta drveta koja može rasti u tlima s vrlo malo vode i dubokim svega nekoliko centimetara. Njegove sjemenke su vrlo lagane, imaju krilca, te se vrlo lako raznose vjetrom. Na taj način alepski bor može lako zaposjedati otvorene prostore. Područja na kojima raste često nalikuju na gole kamenite pustinje. Male količine tla skupljaju se u pukotinama stijena i ispod kamenite površine i one su dostatne da omoguće razvoj alepskog bora. Budući da je alepski bor vrlo skromnih zahtjeva, često se koristi za pošumljavanje ogoljelih površina, tako da je proširen i na područje sjevernog Jadrana.
– Alepski bor nikako ne može biti označen kao glavni krivac za požare i ne smije ga se promatrati u tom svijetlu. On je autohtona sredozemna i pionirska vrsta drveća, što znači onaj koji je prvi došao na neko područje, ili onaj koji je prvi prokrčio put ostalim autohtonim vrstama. Slična stvar je i s ostalim zimzelenim vrstama drveća na Mediteranu, s time da alepski bor najviše objedinjuje značajke pionirske vrste: skromnih je zahtjeva prema tlu, odnosno uspijeva na krškim terenima na kojima ne mogu preživjeti neke druge, primjerice bjelogorične vrste drveća, zatim stvara brojno potomstvo i lako se obnavlja nakon požara, a svojim iglicama koje padaju na tlo kroz duži vremenski period stvara humusni sloj tla koji je preduvjet da bi se nakon nekoliko desetljeća stvorili uvjeti za postupni razvoj tzv. klimatogenih šumskih zajednica poput hrasta crnike, medunca, bjelograbića itd. Nažalost, vrlo često u praksi se dešava da neka šuma alepskog bora ne doživi svoj puni razvoj i starost od cca 60 godina, već novi požar vraća ciklus gotovo na početak, obzirom da u prizemnim požarima gori i stradava i šumsko tlo. Dakle, činjenica je da bor, kao i druge četinarske vrste drveća i grmlja lakše gore nego bjelogorične zbog prisutnosti smole i eteričnih ulja, no borovi, a prvenstveno alepski, su neophodan početni ciklus u razvoju šume na kršu. Naravno, cilj je uvijek dostići fazu mješovite autohtone šume, – pojašnjava stajalište šumarske struke Darko Pleskalt stručni suradnik za zaštitu šuma pri Direkciji Hrvatskih šuma d.o.o.
Stručna literatura također se dotiče autohtonosti alepskog bora.

U knjizi Šumska vegetacija Hrvatske, prof. dr. sc. Joso Vukelić navodi kako u sklopu Sveze Oleo Ceratonion alepski bor obitava u svezi kserotermnih stenomediteranskih šuma i makija hrasta crnike, divlje masline, rogača i drugih vrsta.

„Premda šume alepskoga bora u Hrvatskoj zauzimaju relativno velike površine, dugo nisu smatrane samostalnim asocijacijama, u fitocenološkom smislu interpretirane su kao subasocijacije ili facijesi pojedinih asocijacija, prmjerice hrasta crnike i crnog jasena. Nije jasno koliko je alepski bor bio primarno raširen u sredozemnim šumama, pa je nejasna i njegova povezanost sa šumama hrasta crnike. U novije vrijeme izneseno je stajalište kako šume alepskoga bora u onom dijelu istočnojadranskog primorja u kojem se bor prirodno vrlo uspješno obnavlja treba smatrati samostalnim asocijacijama, a alepski bor primarnom edifikatorskom vrstom. Slično je shvaćanje u susjednoj Italiji i nekim drugim sredozemnim zemljama, premda je tamo pitanje autohtonosti alepskoga bora mnogo manje problematično.“

I onda opet dolazimo do toga da netko treba biti krivac, pa slijede pitanja što Hrvatska i šumari rade da bi spriječili požare. Iako se svake godine organizira press konferencija o stanju protupožarne sezone na kojoj sudjeluju vatrogasni zapovjednici, predstavnici Hrvatskih šuma, Ministarstva unutarnjih poslova, DUSZ-a i drugi, izrečeno na tim konferencijama malo koga zanima dok god požar ne dođe na nečiji kućni prag.

– Hrvatska, a ovdje sada prvenstveno mislimo na šumarsku struku kao znanstvenu disciplinu, te na državno poduzeće Hrvatske šume d.o.o., ulažu vrlo konkretne napore u sprečavanje požara. Nažalost, moramo biti svjesni da je požara bilo u prošlosti i da će ih biti i dalje, naročito u uvjetima povećanja temperature i općenito klimatskih promjena kojih smo svjedoci. Prva stvar koju kao društvo možemo učiniti je povećanje svijesti pojedinaca o opasnostima koje uzrokuju požari, o posljedicama koje oni čine po ljudske živote, imovinu, okoliš. Potrebno je savjesno ponašanje i nas stanovnika i gostiju koji nam dolaze kao turisti. U tom smislu, HŠ provode brojne preventivne aktivnosti kojima potičemo građanstvo na odgovorno ponašanje, kako bi smanjili slučajeve nehotičnog izazivanja požara. U zakonskom smislu, vjerojatno bi pomoglo i strogo kažnjavanje namjernih izazivača požara, bez obzira na njihove motive. Prema Registru šumskih požara, kojeg vodimo u HŠ u suradnji sa Ministarstvom poljoprivrede, velika većina požara, izazvana je ljudskim faktorom, a poneki nastaju uslijed prirodnih pojava. U šumarskom smislu, pokušavamo primijeniti stručna znanja u razvoju što otpornijih šumskih sastojina, a u preventivnim aktivnostima ulažemo u izgradnju šumske infrastrukture kako bismo omogućili pristup vatrogasnim snagama i pokušali spriječiti širenje požara, uspostava motritelljsko-dojavne službe koju uspostavljamo u ljetnim mjesecima, ulaganje u videonadzor šuma itd. Vrlo je važno istaknuti jedan problem, koji je prisutan naročito na jadranskom području naše države. To je pojava zapuštenih i napuštenih poljoprivrednih površina koje su takvima postale naročito posljednjih desetljeća, uslijed raseljavanja stanovništva, neriješenih imovinsko pravnih odnosa i prelaska na kratkoročno atraktivnije načine privređivanja (npr. turizam). Sa takvih zapuštenih poljoprivrednih površina često kreću požari koji se dalje nekontrolirano šire, – kaže Darko Pleskalt.
Statistički gledano, 95 % požara uzrokovano je ljudskim faktorom od čega je 90 % uzrokovano nemarom. Istina je da postoji mogućnost iskrenja vlaka na tračnicama, udara groma, kratkog spoja na dalekovodima ili nedavni slučaj kada se zapalio automobil uz cestu. No s tih 5 ili 10 posto Hrvatska ima kapacitete boriti se i držati pod kontrolom. No, dok god postoje pametnjakovići koji ili namjerno pale ili misle kako su frajeri kada čik bace kroz prozor jurećeg automobila, situacija će biti slična splitskoj iz 2017. ili pulskoj i zatonskoj iz ove godine.

I eto nas do konačnog zaključka koji je godinama isti. Alepski bor, kao ni bilo koja druga vrsta drveća neće se zapaliti sama od sebe već mu je za to potreban (neodgovoran) čovjek.

Tekst: Goran Vincenc

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari