Pratite nas

Jerko Lijanović: “politička konkurencija dezinformira javnost”

Objavljeno

na

Dopremijer Federacije BiH i federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, komadant Civilne zaštite FBiH, predsjednik narodne stranke radom za boljitak  Jerko Ivanković-Lijanović izjavio je u Mostaru kako društvo “Lijanović” već duži niz godina uopće nema uposlenika.

Jerko Ivanković Lijanović potiče iz  hercegovačke obitelji koja je krajem prošlog stoljeća stvorila jednu od uspješnijih mesnih industrija u regiji. Temelje poslovne imperije udario je Stipe Ivanković Lijan, a obiteljski biznis nastavili sinovi Slavo, Mladen, Jozo i Jerko, koji su po ocu dobili nadimak Lijanovići, što je postao i naziv poduzeća.

Jerko Ivanković Lijanović uključen je u rad obiteljske kompanije od samih početaka, od otvaranja prve mesnice do stvaranja privrednog društva koje na godišnjem nivou obrne nekoliko desetina milijuna KM.

Prošao je sve faze razvoja firme, te kroz proizvodne i administrativne poslove. Već na samom početku karijere zavolio je ideju o stvaranju nove vrijednosti, a iskustva iz privatnog sektora kasnije je pokušao primijeniti i u politici.

Njegov politički angažman počeo je prije desetak godina, osnivanjem Narodne stranke Radom za boljitak.

Smatra da političari imaju dosta toga naučiti od gospodarstvenika, te da oni koji obavljaju javne funkcije trebaju biti u funkciji ekonomije, a ne obrnuto. Lijanović ističe da konkurencija tjera privatni sektor da bude znatno učinkovitiji dok javni sektor nije na tržištu i jako je trom i neefikasan.

“Ja u svom dijelu to pokušavam unaprijediti i dosta mjera sam uveo u ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od moga dolaska. Recimo, za sve uposlenike imamo dnevno izvješće o radu i utrošku radnog vremena kako bi podigli razinu odgovornosti, a i kako bi imali ekonomičnu i efikasnu upotrebu radnog vremena uz jače efekte u radu”,  Moja je želja da napravimo uvjete da naši vrijedni ljudi mogu biti uspješni i u svojoj domovini” naglašavao je Jerko Ivanković-Lijanović u razgovoru za portal eKapija.

Međutim trenutno je poduzeće “Lijanovići” pred propašću. Kako Jerko tvrdi društvo “Lijanović” već duži niz godina uopće nema uposlenika. Na upit jesu li točni natpisi da su kamioni Mesne industrije “Lijanovići” viđeni u krugu tvrtke “Laktat” d.o.o., Ivanković-Lijanović je istaknuo kako Mesna industrija “Lijanovići” nema kamiona, već da su to kamioni društva “Laktat”.  I još je nešto govorio ali ga nismo razumjeli.

Prije nešto više od mjesec dana u redakciju agencija je stiglo pismo očajnog djelatnika/ce koje prenosimo u cijelosti. Bilo bi zanimljivo poslušati mišljenja i ostalih ‘nepostojećih’ djelatnika:

[box_light]

Poštovani, Javljam Vam se u nadi da ćete objaviti moje pismo. Obraćam Vam se prije svega kao građanin ovog grada, kao građanin čija su radna prava ugrožena, pa čak i na nacionalnoj osnovi. Ne samo moja radna prava, već i prava mojih kolega koje zajedno sa mnom rade u mesnoj industriji Lijanović u Mostaru (Bišće Polje).

Lijanovići, koji su skladištili proizvode u hladnjačama bivšeg Velmosa na Bišću Polju, na istoj lokaciji su promijenili nekoliko firmi; Mi-Mo Mostar, Laktat d.o.o, Farmko d.o.o, sadašnji ministar poloprivrede, vodoprivrede i šumarstva Jerko Ivanković – Lijanović, u poslijednjih nekoliko godina uspješno je otvarao i zatvarao navedene firme, Da ironije bude još veća svojim radnicima duguje dvanaest neisplaćenih plaća za 2013 godinu, a ja sam jedan od radnika kojem Jerko i Mladen Ivanković, Mario Alpeza ( direktor svih Jerkinih firmi), Drago i mnogi ministrovi podobnici duguju dvanaest plaća u 21 vijeku.

Dugovanja za PIO/MIO iznose 32 mjeseca, tačnije 3 godine nam nisu uplaćivani doprinosi. Boji se Lijanović da radnici ne progovore, da sve ne završi u javnosti, a ja ću zajedno sa svojim kolegama potraživanja tražiti sudskim putem. Radnici koji su napustili Lijanoviće i poslani na BIRO prije godinu dana u svojim knjižicama imaju upisano da su uplaćivani doprinosi za PIO/MIO, ali listing radnog staža koji je urađen prije nekoliko dana od istih radnika pokazuje drugu sliku, primanja nisu uplaćena tri godine koliko se i duguje.

Kako da budu uplaćena kada su firme otvarane, proglašavan bankrot i zatvarane? Minimalnu platu od 380 KM na banci dobijamo svakih 70 dana, da bismo kroz još 60 dana dobili i 150KM razlike! Pokušajte vi skrpiti kraj s krajem, a da pri tome imate djecu koja idu u osnovnu, srednju, pa čak i na fakultet.

Neki od naših kolega imaju djecu s posebnim potrebama, neke naše kolege imaju teških zdravstvenih problema, a mi zdravstvene knjižice ne možemo ovjeriti.

Da ironije bude veća, samo u slučaju kada je uži član porodice pred smrti, Mladen Ivanković Lijanović nazove izvjesnu gospođu na ZZO HNK/HNŽ Mostar i naše zdravstvene knjižice su ovjerimo i važe samo 15 dana! 15 dana dok ne umre bolesnik, a novca za lijekove nemamo.

Ono što sam nave/o/la u početku pisma jeste da je riječ i neisplaćivanju plaća na nacionalnoj osnovi, jer Jerko ne duguje radnicima koji dolaze sa Širokog Brijega 12 plaća, kao što to duguje radnicima koji su Bošnjačke nacionalnosti!

Radnici šute, nevolja, neimaština, potreba, dovela ih je na prosjački štap, a plaća ni za lijeka.

I kao šlag na kraju torte, Lijanovići odlaze iz Mostar, najdalje do kraja februara 2014., hladnjače preuzima drugi vlasnik, a Lijanovići spremaju još jednu u nizu prljavih prevara države, radnike prinuđavaju da potpišu produženje ugovora do februara 2014 godine, a u ugovoru stoji slijedeće: „NA OSNOVU SPORAZUMA POTPISANOG… IZVJAVLJUJEM DA NEMAM NIKAKVIH POTRAŽIVANJA“, a potraživanja imamo dvanaest neisplaćenih plaća.

Bojaznost vodećih ljudi u Lijanovićima iz Mostara je u tome da ovo ne procuri u javnost. Jer je već jednom ispričano da radnicima duguju plaće, ali je rečeno citiramo;“ma to su dvije-tri plate“, „gdje ću reći da dugujemo 12 plata, ne bi nam ništa platili što naručuju od nas“.

Tako, dok ministar Ivanković odsjeda u prestižnim hotelima u Sarajevu, gradeći svoju političku karijeru, radnici Lijanovića mu plaćaju svojim plaćama noćenja, večere, a radnici neka čekaju! Neka čekaju narednih 60 dana, pa će im se isplatiti 150KM razlike, dobit će je fukara „na ruke“.

A jedana velika mesna industrija „Lijanovići“ sredstava nema! Radnici koji su pokušavali bezbroj puta da naplate svoja potraživanja, na riječi: „mi nemamo s čim da dolazimo, mi svojoj djeci nemamo dati za sendvića“ dobili su slijedeći odgovor od Mladena Ivankovića: „ Ako nemate s čim dolaziti, napustite!“.

A svaki mjesec su isti radnici potpisivali platne liste, mjesec nikad nije naveden, platne liste su potpisivane i kad plate nisu primjene! Zašto? Zato što vlasnici očito dobro znaju kako prevariti državu, utajiti porez i izaći čisti na slijedeće izbore!

MOLIMO VAS, ISTRAŽITE OVO, OTIĐITE NA MJESTO DOGAĐAJA, PROVJERITE KOD LOKALNIH PRODAVAČA, RADNIKA U KAFIĆIMA, KOD RADNIKA LIJANOVIĆA, JER SAMO JAVNIM PRITISKOM MOŽEMO TRAŽITI NEŠTO, OVAKO, SMO NEMOĆNI, JER ZA SVE SPOROVE IZMEĐU RADNIKA I LIJANOVIĆA NADLEŽAN JE SUD NA ŠIROKOM BRIJEGU!

Još jednom Vas molim da objavite navedeno pismo!

S poštovanjem!

[/box_light]

bisce.org

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sramota. U svijetu nitko  ne zna ništa o Vukovaru!

Objavljeno

na

Sipa Press

Prolazi još jedna obljetnica sjećanja na nevine žrtve Grada Vukovara, ali i Škabrnje u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Koliko djeca u školi uistinu znaju o ovim velikim tragedijama hrvatskog naroda, koliko znaju o agresorima? Malo ili ništa. Međutim, još je žalosnija činjenica da se recimo o onome što se događalo u Vukovaru tijekom 1991. gotovo ne zna ništa u Europi, a kamoli u svijetu.

Mnogi ne znaju ni pokazati na zemljopisnoj karti gdje je Vukovar, a kamoli Škabrnja, iako je riječ o jednoj od najvećih ratnih katastrofa nakon II. svjetskog rata. O ovom razorenom gradu vrlo malo ili bolje rečeno ništa ne znaju ni žitelji susjednih država, poput Madžarske, Italije…

U školama diljem Europe se ne uči o Domovinskome ratu. Tome se ne treba čuditi kad se ni u hrvatskim školama ovoj temi ne pridaje zaslužena pažnja. Međutim, što rade hrvatska veleposlanstva diljem svijeta, je li ona barem prigodom ovakvih događanja upozoravaju tamošnje medije, odnosno iznose istinitu sliku o onome što ste događalo na ovim prostorima? Prema šutnji europskih medija vrlo lako se da zaključiti da se u ime nečijih interesa ova tema zaobilazi, marginalizira i prešućuje! Zašto?

S druge pak strane svjedoci smo da se svijetom širi lažna istina o Domovinskome ratu, pa čak i da se agresora pretvara u žrtvu. Nitko to ni demantira. To traje iz godine u godinu, pa će na kraju laž  ipak  postati – istina.

Dakle, pitanje glasi: što ste gospodo hrvatski veleposlanici učinili ili što činite da se 26 godina nakon okupacije Vukovara i Škabrnje zna o tim događajima u državama u kojima predstavljate Hrvate, odnosno zašto šutite, umjesto da „urličite“ o onome što ste nadamo se gledali i ovih dana u ovome gradu i ovome selu?

U vrijeme Domovinskoga rata hrvatska je diplomacija odnijela pobjedu, baš kao što su to učinili i mediji, ali u miru opet gubimo.

Ne, ništa se u Europi ne zna o Vukovaru, o bijelim križevima na Memorijalnom groblju ili pak o Ovčari.

Sramotno, ali je tako!

Inače, svjetski mediji su relativno dobro informirani o „ustaškoj Hrvatskoj“, pa i o „genocidu Hrvata nad Srbima“, o čemu im ne svjedoče samo Srbi, već i pojedini hrvatski (?) političari, domaće izdajice i dezerteri.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari