Pratite nas

Kolumne

Jesmo li još uvijek zarobljenici Platonove špilje?

Objavljeno

na

U svome temeljnom i najpoznatijem djelu Država (knjiga VII), veliki grčki filozof Platon (kroz usta učitelja Sokrata i koristeći formu dijaloga između njega u Glaukona) nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju, među ostalim i uz pomoć prispodobe o pećini.

Ova alegorijska figura koja se vremenom u javnom diskursu uvriježila pod pojmom Platonove špilje, genijalna je misao velikog filozofa i ona nam o svijetu slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću govori mnogo više nego brojne filozofske rasprave i debele knjižurine koje se bave tim pitanjem.

Platon nas ustvari poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni (a izvire iz nas samih). On to ropstvo prikazuje slikovito kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid. Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe niti svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojega se kreću slobodni ljudi. Oni prenose kipove životinja i ljudi od kamena i drveta i međusobno razgovaraju. Okovani zatočenici vide samo sjene tih kretnji na zidu ispred sebe i čuju glasove koji se odbijaju o stijene špilje i pretvaraju u kakofoniju nerazumljivih zvukova.

Ono što vide i čuju, za okovane je jedini postojeći i jedini mogući svijet – jer za drugi ne znaju.

Platon nas zatim poziva da zamislimo što bi se dogodilo kad bi bilo kojega od njih oslobodili i natjerali ga da ustane i krene prema izlazu iz špilje, prema dnevnoj svjetlosti i vanjskom svijetu. Nakon prvotnog šoka koje bi u njemu izazvalo sunce za koje nije znao da postoji i priroda čijeg postojanja nije bio svjestan, on neko vrijeme ne bi bio u stanju sagledati realno svijet oko sebe – sviknut na ono što ga je do tada okruživalo – ali bi poslije izvjesnog vremena shvatio svoju zabludu i razliku između stvarnog svijeta izvan špilje i onoga privida realnosti unutar nje.

Kad bi se, međutim, vratio unutra i pokušao u tu realnost uvjeriti svoje donedavne supatnike, oni bi ga zacijelo proglasili luđakom. I ako bi ih pokušao osloboditi i povesti ih u vanjski svijet, ubili bi ga. Jer jedini mogući i za njih „realni“ i „pravi“ svijet je ono što se zbiva na zidu u koji gledaju i nerazumljivi zvuci što ih čuju.

Bila je to Platonova aluzija na sudbinu Sokrata kojega su Atenjani osudili na smrt samo zato što ih je pokušao izvesti iz „špilje“.

Nije čudno da je ova alegorija velikog grčkog filozofa zauzela kultno mjesto u riznici filozofskih misli.

Sloboda, ne-sloboda, privid slobode i stvarna sloboda – prije svega ona unutarnja, duhovna, sloboda razuma – ono su što određuje čovjeka kao misaono i stvaralačko biće. Onaj tko nije slobodan duhom, oko sebe širi ne-slobodu i nastoji sve koji izlaze iz tog okvira vratiti u svoj svijet, u „špilju“ za koju sam drži da je jedini mogući i stvarni svijet. Strah od slobode najveća je zaprjeka na putu do raskidanja okova i izlaska iz „špilje“.

Ne rijetko čujemo od mnogih koji su duge godine pa i desetljeća proveli u zatvorima kako su i pored svega bili slobodni, jer ropstvo tijela ne znači u isto vrijeme ropstvo duha. Ropstvo duha najteži je oblik ljudske ne-slobode i jedina „olakotna“ okolnost (za njih same) jest ta da „zatočenici“ tamnice duha nisu svjesni svog položaja i mentalnog stanja.

Ljudi slobodnog duha ne mogu živjeti u takvom okruženju i zato se mnogi od njih bolje osjećaju u zatvorski ćelijama nego na „slobodi“. Za takve su ne-sloboda i ropstvo dijeliti svijet s onima koji su ih spremni razapeti ih samo zato što ne pristaju na „okove“ i „špilju“.

Hrvatski idealist i revolucionar Zvonko Bušić, u svomu je oproštajnom pismu poručio kako dalje „ne može živjeti u Platonovoj špilji“ i odabrao jedini mogući izlaz – smrt. Bio je to njegov put u slobodu, ali ujedno i posljednji krik, pokušaj da nas opomene i podsjeti na to kako je duhovno i mentalno ropstvo i nasilje nad zdravim razumom nešto najgore i najpogubnije što može zadesiti jedan narod. A kruna tog ropstva jest PRISTAJANJE na ropstvo i odustajanje od pokušaja raskidanja okova i izlaska iz tamnice duha.

U takvom svijetu nema mjesta slobodnomislećim ljudima, jedinkama koje imaju ideale i za njih žive.

Zvonka su progonili. Mnogo gore i žešće na „slobodi“ nego dok je robijao. Progonili su ga hrvatski tamničari duha, opskurni likovi koji cijeli svijet žele pretvoriti u Platonovu špilju. I u nedogled nas zavaravati igrom svjetlosti i sjena, samo zato da bi onaj pravi svijet, svijet istinske slobode i razuma ostao skriven daleko od naših očiju i svijesti. Oni koji su „okovani“ promatrali taj progon i „razapinjanje“, šutjeli su. I nisu smogli snage raskinuti okove. Radije su žrtvovali njega. Ostali su u „špilji“, pripravni i svakog drugoga tko iz vanjskog svijeta donese dašak slobode osuditi na smrt.

Da, oni su ubili Zvonka Bušića.

Oni koji su nijemo i bez riječi promatrali progon čovjeka koji je svoju jedinu životnu grešku skupo i preskupo platio. Tamničari su u toj igri bili sporedni likovi. Zvonko nije mogao podnijeti život među zarobljenicima uma, među onima koji dragovoljno i bez ikakvoga otpora pristaju na taj ponižavajući položaj. On nije mogao shvatiti i prihvatiti činjenicu da se većina Hrvata i poslije 23 godine života u samostalnoj državi (koju je sanjao i za koju je robijao dugih 32 godine) još uvijek nalazi u istoj Platonovoj špilji u kojoj je bila do 1990.

Zvonko Bušić nije bilo ni zločinac ni terorist, nego idealist i nacionalni romantik koji je cijeloga života sanjao slobodnu Hrvatsku.

Izašao je s robije u srpnju 2008. godine i vratio se u Hrvatsku pun entuzijazma i ne žaleći za životom koji je utkao u njezinu slobodu.

No, duboko razočaran odnosima u društveno-političkom i javnom životu Domovine i stavom velikog dijela Hrvata prema svom nacionalnom dostojanstvu i temeljnim vrijednostima, 1. rujna 2013. godine, odlučio je napustiti ovaj svijet. Pucanj u Rovanjskoj podsjetnik je svima nama. Istina i ideali nemaju cijenu. Ne živi čovjek samo o kruhu…

Pokopan je 4. rujna 2013. godine u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. Njegova supruga Julienne (po podrijetlu Amerikanka) bila mu je i ostala oslonac i vjerni pratitelj kroz cijeli život, prihvaćajući Hrvatsku kao svoju Domovinu i jednako se žrtvujući za slobodu našeg i njezinog hrvatskog naroda. Najbližeg prijatelja i suborca Antu Brunu Bušića izgubio je 16. listopada 1978., kad su ga komunistički žbiri podlo i kukavički, iz mraka, s leđa, ubili samo zato što je pisao i govorio ono što misli.

I sve je to preživio i podnio, ali se nije mogao pomiriti s činjenicom da je njegov narod zatočenik „špilje“ iz koje ne samo da ne vidi, nego i ne traži izlaza.

Taiku su ostatak života zagorčavali mediji, od kojih ga je najveći dio njih nazivao „teroristom“, „zločincem“ i „ekstremistom“. Napadali su ga i blatili isti oni koji brane i zastupaju četničke koljače i stvarne zločince koji i danas nesmetano hodaju Hrvatskom, dok im kolovođe ulaze u Sabor.

Mada se odavno iskupio za grijeh iz mladosti, u Hrvatskoj ga neokomunističko podzemlje nije ostavljalo na miru. Oni su ipak bili mnogo stroži „suci“ od onog pravog američkog suca koji je 1977. godine u zapisnik pri izricanju presude izrekao kako gospodin Bušić nije terorist i kriminalac i predložio da mu se odobri podnošenje zahtjeva za uvjetnu slobodu prije nego istekne zakonom predviđeni rok za to.

Ostaju sjećanja na životni i Križni put jednog iskrenog hrvatskog domoljuba, idealista i sanjara kojemu ni jedna žrtva za Domovinu nije bila prevelika, na njega koji je na braniku Hrvatske bio mnogo prije većine nas…i svojim zadnjim činom potvrdio sve ono za što je živio.

Jesmo li razumjeli posljednju poruku, krik Zvonka Bušića Taika i možemo li se odvažiti na raskidanje okova i napuštanje Platonove špilje…Hrvati?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari