Pratite nas

Kolumne

Jesmo li kao društvo postali imuni na glupost?

Objavljeno

na

Kao po nekoj špranci, kada se nešto dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje kakva komisija ili povjerenstvo koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”…

Osoba koja dvadeset godina u zamrzivaču čuva leš svoje sestre koju je “zatukla”, okorjeli nasilnik koji po izlasku iz zatvora divljački prebije svoju maloljetnu kćer, tinejdžer koji nožem ubada svoju majku, monstrum koji s terase baca u ponor svoje četvero djece… Postoje užasi pred čijim prizorima svakom normalnom čovjeku zastane pamet. Niz takvih užasa u kratkom vremenskom razdoblju dovodi do slamanja slike koju čovjek i društvo grade o sebi, piše Borislav Ristić/VečernjiList

To su provale divljeg nasilja koje svako društvo dovode do ruba pred kojim se otvara nijemi ponor strave. Na kraju i sami stojimo pred tim bezdanom i pitamo se je li to što vidimo odraz istine o nama samima? To su trenuci u kojima nijedno “zašto?” nema svoje racionalno “zato”. Tada se nužno postavlja pitanje: kakvo smo mi to društvo koje problem primijeti tek onda kad je već kasno?

Kako je moguće da se ponavljaju katastrofe, a da su kao po pravilu bile pod nadzorom sustava? I kad se počne s prozivanjem onih koji su izabrani i plaćeni da poprave sustav, od odgovornih čujemo samo niz loših izgovora a nijedan pravi odgovor. Na pitanje je li sustav zakazao u ijednom od ovih slučajeva, slušali smo kako su to sve iznimke i ekscesi koje nitko nije mogao predvidjeti niti prevenirati. Oni koji su plaćeni i odgovorni za prevenciju prvi se pojavljuju pred kamerama kako bi sebe lišili odgovornosti, izvlačeći iz svoga šešira dobro uhodane izgovore.

Kao po nekoj špranci, kada se nešto dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje kakva komisija ili povjerenstvo koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”. I tako do sljedeće katastrofe. Kod nas ne samo da nema prevencije, nema ni gašenja, već se na mjesto događaja uvijek izlazi prekasno, na zgarište kada se broje mrtvi.

Sustav koji se pokaže nesposobnim odgovoriti na izazove koje pred njega postavljaju iznimke i aberacije i sam postaje sustav u kojem su iznimke postale pravilo. A to znači negaciju samog smisla postojanja sustava. Postavlja se pitanje nije li smisao nadležnih državnih službi upravo da predvide i u najvećoj mogućoj mjeri spriječe nasilje u društvu – ili, pak, imamo institucije koje se bave samo reguliranjem i kontrolom normalnosti, dok pred abnormalnim pojavama unaprijed objavljuju kapitulaciju?

Za takvo stanje u društvu nije odgovorna samo vlast, već i društvo koje šuti na sustav koji se pokušava švercati i na vlasti je samo zarad same vlasti, a bez ikakve odgovornosti. Zbog toga mi i nemamo sustav koji bi bio odgovoran narodu, već provizorij šverc-demokracije u kojemu se pravila postavljaju danas za sutra, a sve je ostalo prepušteno proizvoljnosti i slobodnoj procjeni vlasti.

To je sustav koji ne računa s budućnosti, već živi za svoje puko održanje u sadašnjosti, zato što njegove politike nisu odraz društvene nade. Kada bi postojale nada i vjera u budućnost, tada bi postojalo i jasno mjerilo za našu sadašnjost, a time i sustav odgovornosti koji bi služio kao moralni kompas čitavom društvu. Kako je to negdje rekao Kundera: “Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava”.

A što smo mi to sve zaboravili? Da narod bira vlast, a vlast formira sustav po mjeri naroda.

U normalnoj zemlji kaže se da iznimke potvrđuju pravilo, a kod nas se čini kako su iznimke postale pravila. Zato je kod nas, što bi rekao Voltaire, “opasno biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu”. Zato imamo nefunkcionalni sustav koji svakoga dana rađa neku novu abnormalnost i glupost. A kod nas je glupost toliko česta da je lako razumjeti staru latinsku kako čovjeka ne uznemirava ono što je često.

Imamo nefunkcionalan sustav za koji je odgovorna politika, a umjesto da ga reformira ona iz vlastite koristi na odgovorna mjesta postavlja podobne, a ne sposobne. Pri tome se očito vodi onom kako nisu sve budale iste – neke su i diplomirane.

Dok nam se gluposti stalno ponavljaju, često se čuje glas ljudi koji žele poštene političare koji će napokon promijeniti ovu lošu situaciju. Ali pod poštene se ne misli na one koji su nepotkupljivi, već je za našeg glasača “pošten političar onaj koji kad je kupljen, ostaje kupljen”. Što bi rekao Oscar Wilde: “Život nikad nije pošten, a budući da nas je većina nepoštenih – to nam odgovara.”

Zato radije prihvaćamo zamamnu ideologiju vlasti po kojoj nema krivih ni odgovornih, pa moramo čekati da istina postane nekome potrebna kako bi bila objelodanjena. Osim ako nas iz naše zablude ponovno ne probudi kakva katastrofa – samo kako bismo otkrili da smo i na najveće okrutnosti već postali imuni. Prekasno!

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari