Pratite nas

Kolumne

Jesmo li kao društvo postali imuni na glupost?

Objavljeno

na

Kao po nekoj špranci, kada se nešto dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje kakva komisija ili povjerenstvo koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”…

Osoba koja dvadeset godina u zamrzivaču čuva leš svoje sestre koju je “zatukla”, okorjeli nasilnik koji po izlasku iz zatvora divljački prebije svoju maloljetnu kćer, tinejdžer koji nožem ubada svoju majku, monstrum koji s terase baca u ponor svoje četvero djece… Postoje užasi pred čijim prizorima svakom normalnom čovjeku zastane pamet. Niz takvih užasa u kratkom vremenskom razdoblju dovodi do slamanja slike koju čovjek i društvo grade o sebi, piše Borislav Ristić/VečernjiList

To su provale divljeg nasilja koje svako društvo dovode do ruba pred kojim se otvara nijemi ponor strave. Na kraju i sami stojimo pred tim bezdanom i pitamo se je li to što vidimo odraz istine o nama samima? To su trenuci u kojima nijedno “zašto?” nema svoje racionalno “zato”. Tada se nužno postavlja pitanje: kakvo smo mi to društvo koje problem primijeti tek onda kad je već kasno?

Kako je moguće da se ponavljaju katastrofe, a da su kao po pravilu bile pod nadzorom sustava? I kad se počne s prozivanjem onih koji su izabrani i plaćeni da poprave sustav, od odgovornih čujemo samo niz loših izgovora a nijedan pravi odgovor. Na pitanje je li sustav zakazao u ijednom od ovih slučajeva, slušali smo kako su to sve iznimke i ekscesi koje nitko nije mogao predvidjeti niti prevenirati. Oni koji su plaćeni i odgovorni za prevenciju prvi se pojavljuju pred kamerama kako bi sebe lišili odgovornosti, izvlačeći iz svoga šešira dobro uhodane izgovore.

Kao po nekoj špranci, kada se nešto dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje kakva komisija ili povjerenstvo koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”. I tako do sljedeće katastrofe. Kod nas ne samo da nema prevencije, nema ni gašenja, već se na mjesto događaja uvijek izlazi prekasno, na zgarište kada se broje mrtvi.

Sustav koji se pokaže nesposobnim odgovoriti na izazove koje pred njega postavljaju iznimke i aberacije i sam postaje sustav u kojem su iznimke postale pravilo. A to znači negaciju samog smisla postojanja sustava. Postavlja se pitanje nije li smisao nadležnih državnih službi upravo da predvide i u najvećoj mogućoj mjeri spriječe nasilje u društvu – ili, pak, imamo institucije koje se bave samo reguliranjem i kontrolom normalnosti, dok pred abnormalnim pojavama unaprijed objavljuju kapitulaciju?

Za takvo stanje u društvu nije odgovorna samo vlast, već i društvo koje šuti na sustav koji se pokušava švercati i na vlasti je samo zarad same vlasti, a bez ikakve odgovornosti. Zbog toga mi i nemamo sustav koji bi bio odgovoran narodu, već provizorij šverc-demokracije u kojemu se pravila postavljaju danas za sutra, a sve je ostalo prepušteno proizvoljnosti i slobodnoj procjeni vlasti.

To je sustav koji ne računa s budućnosti, već živi za svoje puko održanje u sadašnjosti, zato što njegove politike nisu odraz društvene nade. Kada bi postojale nada i vjera u budućnost, tada bi postojalo i jasno mjerilo za našu sadašnjost, a time i sustav odgovornosti koji bi služio kao moralni kompas čitavom društvu. Kako je to negdje rekao Kundera: “Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava”.

A što smo mi to sve zaboravili? Da narod bira vlast, a vlast formira sustav po mjeri naroda.

U normalnoj zemlji kaže se da iznimke potvrđuju pravilo, a kod nas se čini kako su iznimke postale pravila. Zato je kod nas, što bi rekao Voltaire, “opasno biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu”. Zato imamo nefunkcionalni sustav koji svakoga dana rađa neku novu abnormalnost i glupost. A kod nas je glupost toliko česta da je lako razumjeti staru latinsku kako čovjeka ne uznemirava ono što je često.

Imamo nefunkcionalan sustav za koji je odgovorna politika, a umjesto da ga reformira ona iz vlastite koristi na odgovorna mjesta postavlja podobne, a ne sposobne. Pri tome se očito vodi onom kako nisu sve budale iste – neke su i diplomirane.

Dok nam se gluposti stalno ponavljaju, često se čuje glas ljudi koji žele poštene političare koji će napokon promijeniti ovu lošu situaciju. Ali pod poštene se ne misli na one koji su nepotkupljivi, već je za našeg glasača “pošten političar onaj koji kad je kupljen, ostaje kupljen”. Što bi rekao Oscar Wilde: “Život nikad nije pošten, a budući da nas je većina nepoštenih – to nam odgovara.”

Zato radije prihvaćamo zamamnu ideologiju vlasti po kojoj nema krivih ni odgovornih, pa moramo čekati da istina postane nekome potrebna kako bi bila objelodanjena. Osim ako nas iz naše zablude ponovno ne probudi kakva katastrofa – samo kako bismo otkrili da smo i na najveće okrutnosti već postali imuni. Prekasno!

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari