Pratite nas

Kronika

Jesmo li se dovoljno odužili omiljenom kardinalu?

Objavljeno

na

Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić umro je na današnji dan 11. ožujka 2002. Rodio se u Pribiću, 15, travnja 1919., selu nadomak Krašića, gdje je rođen i hrvatski mučenik, blaženi Alojzije Stepinac, također kardinal i zagrebački nadbiskup. Inače, ovaj kraj nazivaju i „Dolinom kardinala“. Teologiju je studirao u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1945. Bio je župnik u Sv. Martinu pod Okićem, Rakovu Potoku i Samoboru. Pomoćnim biskupom imenovan je 1964., zagrebačkim nadbiskupom 1970, a 1983. kardinalom. Umirovljen je 1997. Bio je zaštitnik Crkve za komunističke vladavine, moralni autoritet u demokratskim promjenama i u doba stjecanja hrvatske neovisnosti.

Baš u tim prvim danima stvaranja hrvatske države najčešće je bio u društvu prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana.

Kuharić je bio poglavito omiljen i među hrvatskim braniteljima, ali i stradalnicima, izbjeglicama i prognanicima. Pomagao je koliko je god mogao i čvrsto vjerovao u pobjedu Hrvatske vojske, odnosno stvaranje hrvatske države.

Neke njegove izjave i danas se rado pamte i citiraju. Tako je među ostalim rekao i ovo: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre.“(Petrinja, 1991.).Zatim je dodao i ovo: „Među velikom većinom naših vjernika, naših prognanika, postoji raspoloženje za opraštanje i pomirenje, a to je znak izvršenja junačkog  čina vjere“.

Bio je domaćin pape Ivana Pavla II. (1920.-2005.) za njegova posjeta Hrvatskoj 1994.

Za ovog neupitnog moralnog autoriteta i humanista čija se riječ uvijek pažljivo slušala, Ivan Pavao II. je izjavio: „On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskoga naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških  kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja“.

Citirat ćemo još i kardinala Vinka Puljića.

  • „Kad je bilo najteže vrijeme, uzoriti kardinal je svjedočki stao, glas dizao, okupljao i molio kako bi bio svijetli putokaz da u onim teškim komunističkim vremenima ne izgubimo pravac. Zahvaljujemo Bogu što nam je bio tako divan svijetli primjer i životom i riječju, a poglavito što je bio hrabro postojan u svjedočenju istine o Crkvi katoličkoj u hrvatskom narodu i o Hrvatima, koji je svjedočki ostao na putu blaženoga Alojzija Stepinca koji je na poseban način bio jedan znak“.

Zagrebački nadbiskup i kardinal bio je oslonac i utjeha mnogima, napose svojom blagošću i poniznošću. Ukopan je pored oltara zagrebačke katedrale, nedaleko Alojzija Stepinca, koji je kao i on ostavio neizbrisivi trajan trag u biću  hrvatskog naroda prošlog stoljeća.

Godine 2012. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

Međutim, kako god okrenuli, uvijek ćemo se pitati: jesmo li se omiljenom kardinalu, ipak, dovoljno odužili?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari