Pratite nas

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ministar financija neizravno potvrdio da će biti na HDZ-ovoj listi

Objavljeno

na

Objavio

Ministar financija Zdravko Marić u četvrtak navečer je bio gost RTL-a Danas u kojem je objasnio kome će ići prve milijarde eura iz Fonda solidarnosti Europske unije za potporu gospodarstvu, koliko ljudi danas ovisi o državnom proračunu, a bilo je riječi i o nadolazećim parlamentarnim izborima.

Na pitanje ima li Hrvatska plan kome bi išle prve milijarde, Marić je odgovorio: “Ima i mora ga biti”.

– Sjećate se kada je izbila korona, onda smo razgovarali o našim mjerama i jesmo li ih donijeli na vrijeme, kasnimo li i slično. Dakle, fokusirali smo se na kratki rok, odnosno da treba spasiti radna mjesta i osigurati likvidnost za funkcioniranje cijelog sustava, države i njenih institucija i gospodarstva. No, tada smo rekli i da treba razmišljati o onom danu poslije, kada krenu relaksacije mjera, rekao je Marić.

– Sada imamo jedan zaista izdašan financijski okvir koji nam kao zemlji članici daje jedan prostor da se na adekvatan način sve to skupa pripremi i da se izvori sredstava iskoriste na najbolji mogući način, poručio je Marić.

Na konkretno pitanje kamo i kome bi išle te prve milijarde, ministar Marić je kazao da su to s jedne strane javne investicije i sektor države “koji daje jedan okvir, horizontalni za sve”.

– S druge strane, to su poticaji poglavito privatnim investicijama. One su uvijek te koje bi trebale biti ključ svakog gospodarskog, ne samo oporavka, nego i rasta, kazao je ministar financija.

– Još jedna vrlo važna stvar je da ovo nije samo Fond oporavka, nego i otpornosti. Moramo računati s tim da je moguće da, ne možda virus, nego bilo kakva druga kriza, opet u budućnosti dođe, upozorava Marić.

Ističe da ova Europska komisija snažno propagira zelenu i održivu ekonomiju te da su to stvari na koje i Hrvatska treba staviti naglasak.

– Dobro je da je u ovome planu oporavka i samom fondu predviđen značajan dio sredstava koji bi išao i prema malim i srednjim poduzetnicima, ali i općenito prema sektoru poduzetništva. Bilo u obliku bespovratnih sredstava ili povoljnih zajmova uz jamstva Europske investicijske banke i Europskog investicijskog fonda. To je ono što se stvara kao ključ cijele ove priče jer u konačnici koliko god smo danas možda svi fokusirani na sustav zdravstva, obrazovanja, digitalne transformacije države i javne uprave i slično, ne možemo zanemariti gospodarstvo koje je kralježnica države, kazao je Marić.

Potvrđuje da su svibanjski porezni prihodi na razini polovine prošlogodišnjih, a da su doprinosi 25 posto niži.

Na komentar SDP-ovca Borisa Lalovca da bi manjak tijekom ljeta mogao biti 15 milijardi kuna, Marić je kazao da je to procjena bez punog saznanja o tome kako će se odvijati kriza.

– Kada smo predstavljali rebalans proračuna, za ovu godinu je naša procjena bila negdje 23 milijarde kuna manje poreznih prihoda nego je bilo originalno planirano. No i tada smo rekli da sve ovisi o razvoju situacije. Imali smo neke naše interne scenarije koje smo kao prepostavke uzimali u makroekonomski model koji su, između ostalog, podrazumijevali neku dinamiku relaksacije, kaže Marić te dodaje da sada praktički dolazimo u sferu da smo otvorili sve što je bilo zatvoreno.

O državnom proračunu, kaže ministar, danas ovisi 250.000 zaposlenih, 1,1 milijun umirovljenika i sada gotovo 600.000 na Vladinim mjerama pomoći.

– No, najvažnije je da smo javne financije uspjeli staviti pod kontrolu i konsolidirati i uravnotežiti. Imali smo i viškove tri godine zaredom. Tako da kada se dogodila ova kriza proračun je mogao i može podnijeti ovakve velike šokove. Zaista govorimo o velikim brojkama, kaže Marić za RTL Danas.

Misli da je opravdao povjerenje koje je dobio i od HDZ-a i od birača na prošlim izborima. Nije htio nedvojbeno potvrditi da će biti na HDZ-ovoj listi, ali poslao je znakovitu poruku.

– Smatram da su idući izbori za nas koji smo obnašali funkcije izvršne vlasti, svojevrsno podnošenje računa. Da vidimo jesmo li opravdali to povjerenje, zaključuje Marić koji nije htio nagađati vidi li se kao ministar financija ako Plenković dobije drugi mandat.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Bariša Čolak: Odluke SIP-a vode tome da se Hrvate 2022. izbaci iz vlasti u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Na sudu je završila odluka o odgodi održavanja izbora koju je donijelo kompromitirano Središnje izborno povjerenstvo (SIP) BiH. Ovo je tijelo ocijenilo da se zbog neprihvaćenog državnog proračuna ne može krenuti u izborni proces, dok pak Izbornim zakonom takva mogućnost uopće nije predviđena. Sve to događa se u jeku osporavanja zakonitosti i legitimnosti izbora članova ovoga tijela. Izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Bariša Čolak u razgovoru za Večernji List BiH ističe kako SIP nije mogao donijeti posljednju odluku i smatra kako će se stvari dodatno komplicirati.

Je li SIP mogao donijeti odluku o odgodi izbora?

Apsolutno nije mogao donijeti takvu odluku. Ne postoji nijedna odredba u Izbornom zakonu BiH koja bi definirala ili makar upućivala na takvo nešto. U poglavlju u kojem se govori o ponovljenim, odgođenim ili prijevremenim izborima imate članak 14.2 koji nedvosmisleno propisuje kada je to moguće i na što se odluka odnosi. Odluka o odgađanju izbora može biti isključivo za određeno biračko mjesto ili izbornu jedinicu. To se radi onda kada izbore nije moguće provesti u skladu s odredbama zakona. Ali zakonodavac je apsolutno mislio na izbore koji su u tijeku, odnosno da negdje iz određenog razloga nije bilo moguće glasovati. Nema nikakve mogućnosti odgađati izbore koji se nisu održali.

Znači, ne može se unaprijed donijeti takva odluka?!

Tako je. Ne postoji nijedna odredba u Izbornom zakonu koja bi upućivala na drukčiji zaključak. Da ne govorim o rokovima…

U zakonu čak piše da se u slučaju donošenja odluke za pojedina biračka mjesta ili izborne jedinice izborni proces može maksimalno odgoditi na 30 dana. Čak je i taj dio promašio SIP?!

Precizira se da se izbori ponavljaju u roku od sedam, a najkasnije od 30 dana. Ali, ako ne možete uopće donijeti odluku o odgodi izbora, onda je ovo u biti irelevantno. Ne može nešto što je nezakonito u samome temelju postati poslije zakonito.

Ako vratimo stvari u povijest, slučaj o kojemu vi govorite i o kojemu je odlučivao SIP bio je prekid i ponavljanje izbornog procesa u Stocu nakon nasilja?!

Upravo tako. To je egzemplaran primjer primjene odredbi ovoga zakona.

Može li se onda reći da su nezakonite odluke koje je donio SIP?

Apsolutno. Svima je jasno da je tako. Postavlja se pitanje otkuda SIP-u povod za donošenje takve odluke. Sada je ova institucija krenula u raspisivanje poziva oko javnih nabava, pa postoji mogućnost za to. A, primjerice, nije postojala, po njihovu tumačenju, prije izvjesnog vremena.

Što je u pozadini takve odluke SIP-a, što vi mislite?

Ja je zaista ne mogu dokučiti. Nije mi jasno zašto je SIP dopustio da njihove odluke postanu predmet brojnih komentara. Čak i ako zanemarimo, a naravno da ne možemo, sam način izbora članova ove institucije, iskreno ne mogu naći racionalan odgovor na njihove posljednje poteze. Ovdje se, po meni, namjerno krše odredbe Izbornog zakona BiH. Ovo ne može biti slučajnost ili omaška. Radi se o flagrantnom kršenju odredbi Izbornog zakona od tijela koje bi moralo isključivo voditi računa o zakonitosti kompletnog izbornog procesa, od njihova raspisivanja, nadgledanja, do provedbe izbornih rezultata.

Čuli su se odmah komentari – ništa čudno, nelegalne odluke nelegalno izabranog tijela?!

Upravo tako. To je tijelo nelegalno izabrano jer je nezakonito izabrano. Ono je i nelegitimno zato što je Izborni zakon propisao sastav SIP-a i rekao da tamo sjede po dva predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka te jedan ostali. Oni moraju biti predstavnici triju naroda te pravni stručnjaci koji imaju iskustva u provedbi izbornog procesa. Uz to, ne smiju obnašati bilo kakvu dužnost u stranci te biti financijski ili organizacijski povezani.

Molim pojasnite zašto smatrate da su nezakonito izabrani?

Vrlo jednostavno. Zato što su izabrani kršenjem odredbi Izbornog zakona. Zakonodavac je propisao da postoji Povjerenstvo za izbor i imenovanje koje bira Zastupnički dom. Da ne govorim sve proceduralne postupke koji slijede. No, i u njemu je određeno da ga čine po dva Hrvata, Srbina i Bošnjaka te jedan predstavnik ostalih. Ako je već to povjerenstvo bilo formirano, moralo je do kraja dovesti postupak. Postavlja se pitanje što ćemo s kandidatima koji su se prijavili. Gdje je njihovo pravo na mogućnost kandidiranja i izbora? Na ovaj se način to onemogućava. U slučaju izbora članova Središnjeg izbornog povjerenstva iskorištena je jedna odredba Izbornog zakona da je moguće izabrati članove ako se ne dostavi popis s kandidatima u roku od 30 dana Zastupničkom domu.

Što ste mislili pod nelegitimnosti članova SIP-a?

Cijeli smisao legitimnosti po dva Hrvata, Bošnjaka ili Srbina i ostalih je, uz obvezne zakonske i stručne norme, u tome da oni budu predstavnici tih naroda. Ako u njihovu izboru ne sudjeluju ti narodi, a Hrvati, primjerice, nisu glasovali za čovjeka koji je tamo izabran kao Hrvat, postavlja se pitanje koji je smisao ovog cijelog sustava. U ovome slučaju narušene su odredbe o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda.

Kakvu poruku SDA šalje ovim preuzimanjem SIP-a? U kuloarima se tvrdi kako je to priprema da se Hrvate posve odstrani iz vlasti na izborima 2022.?

Nažalost, bojim se da je to strategija. To nije nešto što se prvi put spominje u javnome prostoru. Takvo nešto može se naglas čuti od nekih političkih dužnosnika. Doduše, moram priznati kako to nisam čuo izrijekom od SDA, ali jesam od njihovih ekspozitura s kojima čine novu “parlamentarnu većinu”. Otvoreno upravo poručuju kako se treba doći do šest Hrvata u Domu naroda te da su riješili sav problem. U tome im slučaju, očito, Hrvati ne bi trebali.

Kako se postaviti u ovome slučaju i vidite li izlaza iz ove situacije?

Jako je teško dati odgovor na takvo pitanje. Čak i kada su vam najbolje namjere i rezultati rada, svjedoci smo da se dobivaju grubi odgovori. Ako se iz parlamentarnog života i izvršne vlasti želi isključiti čitav jedan narod, onda sigurno ne može biti riječi o političkoj, ekonomskoj, pravnoj sigurnosti, europskome putu. Rekao bih kako su ti potezi razumski nepojmljivi. Akteri koji, međutim, tome teže ne obaziru se ni na što.

Stanje nije nimalo dobro. Hrvati više ne mogu i neće prihvatiti ponavljanje situacije s trostrukim nametanjem člana bh. Predsjedništva glasovima Bošnjaka i dvostrukog izbacivanja iz izvršne vlasti.

Večernji List BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari