Pratite nas

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Davor Ivo Stier: Europski izbori su pokazali da je naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola

Objavljeno

na

Objavio

Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kakvom političkom platformom ćemo ići na parlamentarne izbore. Do tada, naša odgovornost je, a posebno vodstva, da damo potporu Kolindi Grabar-Kitarović za pobjedu na predsjedničkim izborima i da kvalitetno odradimo predsjedanje Europskom unijom rekao je Davor Ivo Stier u intervjuu za jutarnji list

Saborski zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier rekao je kako je rekonstrukcija Vlade nešto što joj je potrebno kako bi se održala, jer bi bilo vrlo neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore.

Na pitanje o rekonstrukciji Vlade koja slijedi, Stier je rekao kako su problemi s kadrovima odraz jednog dubljeg političkog problema.

“To je problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. To, naravno, ne znači da u nekim segmentima nije bilo dobrih rezultata u borbi protiv korupcije. Vidimo da je policija tu postigla neke značajne rezultate. Ali u političkom smislu, klijentelizam kao društveni fenomen i kao politički problem nije stavljen u prvi plan. Od lipnja 2017. u prvi plan stavljena stabilnost vlasti i u tom kontekstu je napravljena koalicija s HNS-om i SDSS-om, suradnja s Milanom Bandićem i nekolicinom zastupnika koji su izvorno izabrani na listi SDP-a”, rekao je Stier u intervjuu za Jutarnji list.

Ta politika, kaže, prvi put testirana kod građana na europskim izborima u svibnju i doživjela je neuspjeh.

“Građani su nam poslali poruku da žele da borba protiv klijentelizma bude u prvom planu. Rekonstrukcija Vlade, pogotovo ako će ići ka smanjenju resora i povećanju učinkovitosti, može sigurno biti korak u tom smjeru. Kuščevićev odlazak iz Vlade je bio očekivan i potreban. Iz svake situacije se, naravno, može nešto naučiti, a jedna od pouka jest da moramo brže donositi odluke”, rekao je Stier.

On smatra da je zbog ulaska u koaliciju s HNS-om došlo do podjele unutar HDZ-ovog biračkog tijela.

“Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga je da se naše biračko tijelo podijelilo. Europski izbori su pokazali da je to naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola.

Kad pogledamo koliko su ukupno imale sve ove druge opcije koje su bile desno od centra, a koje su na izbore išle fragmentirano, to je otprilike nešto manje od HDZ-a. Dakle, mi moramo ići k tome da ponovno ujedinimo naše biračko tijelo.

A za to je, po meni, potrebno dovesti u balans HDZ i to tako da u središtu bude jedna demokršćanska politika koja će s jedne strane inzistirati na borbi protiv klijentelizma, pravnoj državi, na vladavini prava, dakle, ako hoćete, na tekovinama zapadne, neki bi rekli, liberalne demokracije, a s druge strane svjetonazorski biti inspirirana kršćanskim vrijednostima i kršćanskim socijalnim naukom”, poručio je Stier.

“Mi smo sada ostvarili određeni gospodarski rast, poboljšali kreditni rejting, imali odgovornu fiskalnu politiku. No, da to bude održivo i da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju.

Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 posto hrvatskih građana, izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti”, poručio je Stier.

Na pitanje o tome hoće li on biti kandidat za novog šefa HDZ-a, odgovorio je – Zašto ne?

“Ali o tome ću preciznije kada bude vrijeme unutarstranačkih izbora, a oni još nisu raspisani”, dodao je.

Trenutnu situaciju u HDZ-u Stier je komentirao u pogledu planova za budućnost.

“Otvarao sam konkretna pitanja kada je trebalo, uvijek s namjerom da HDZ bude što jači. I sada to činim, ne gledajući toliko unatrag već s rješenjima za budućnost. Mogu reći da se puno ljudi doista slaže s takvim pogledom, da tu ima niz gradonačelnika, načelnika, nekih župana koji su stekli već važno iskustvo i vrlo su uspješni u svojim sredinama, a za koje smatram da će na unutarstranačkim izborima imati priliku preuzeti odgovornost u prvoj postavi na nacionalnoj razini. Dakle, HDZ ima tu snagu, može ići s jednom suvremenom i uvjerljivom demokršćanskom platformom koja može dobiti većinsku potporu građana”, rekao je Stier.

Na predstojećim predsjedničkim izborima Stier smatra da Kolinda Grabar-Kitarović ima dobre šanse za pobjedu.

“Njen suparnik je u ovom slučaju Zoran Milanović, a izbor koji je pred hrvatskim građanima je – žele li Kolindu Grabar-Kitarović ili ponovno ljevicu na Pantovčaku. Mislim da će se na tome bazirati ova kampanja, a ja vjerujem da će većina građana podržati Kolindu. A mi iz HDZ-a, bez obzira na pluralnost koja postoji unutar stranke, svi trebamo dati potporu aktualnoj predsjednici”, rekao je Stier, te dodao da “treba poštivati svakog kandidata, ali je jasno da će na kraju izbor pred građanima biti – Kolinda ili Milanović i njegova politika društvenih podjela i tenzija”.

Rekao je kako neće biti član Kolindinog izbornog stožera, niti će u kampanji sudjelovati operativno.

“Smatram da joj ljudi koji imaju određene stranačke ulogu trebaju dati potporu. Ako me iz stožera pozovu na njen skup da održim neki govor, to ću svakako učiniti. Dakle, u stožer ne, ali sudjelovanje u kampanji u smislu javne potpore njenoj kandidaturi, apsolutno da”, rekao je Stier.

HDZ je odlaskom Lovre Kuščevića ostao i bez političkog tajnika, no Stier je rekao da se on, u slučaju da ga pozovu na tu poziciju, svakako ne bi vratio.

“Ne vraćam se na stare pozicije. Moja je intencija raditi na tome da se ujedini stranku, a onda i naše biračko tijelo prije parlamentarnih izbora”, rekao je Stier.

“Mislim da će ova Vlada završiti svoj mandat, bilo bi neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore u ovom kontekstu. Ako je u nekom trenutku to bilo na stolu kao legitimna opcija, to je bilo onda kad smo se razišli s Mostom.

Ali s obzirom na to da se tada odlučilo da se ne ide na izbore, onda vjerujem da će ova Vlada završiti mandat u skladu s ustavnim rokovima. Što se tiče same stranke, i unutarstranački izbori bi se trebali održati u statutarnim rokovima, bez izvanrednih situacija”, poručio je Stier.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Generalni direktor Aluminija Dražen Pandža – ‘Aluminij nema više vremena’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme u Aluminiju ne mjeri se na uobičajen način. U mostarskoj kompaniji već odavno kazaljka stoji na 12:05 i svatko normalan zna što to znači. Pogotovo jer se vrijeme ne može vratiti unazad.

Generalni direktor Dražen Pandža je već nekoliko puta ponovio ‘Aluminij nema više vremena’, uz to što nema ni novca za struju, ni sirovina, ni rezervnih dijelova… Aluminij proživljava kliničku smrt. Dugovi su preopteretili nekadašnji ponos, ne samo Hercegovine, već i BiH, i pitanje je postoji li uopće rješenje. Tračak nade nude potencijalni kupci, Glencore i tvrtka iz Dubaija WAQT Trade LLC, s kojim pregovara Vlada FBiH.

Upravo danas je na rasporedu nova runda razgovora s Glencoreom… Može se reći da je danas ‘Dan D’ za Aluminij, jer u slučaju da se barem ne približe stavovi dvije pregovaračke strane o Aluminiju će se pričati kao o ‘nekadašnjoj tvornici’. Nešto više od 900 radnika će na ‘ulicu’. Ne treba napominjati kakav je to gospodarski ali i demografski udar prije svega na Mostar, a potom i šire, preko kooperanata.

Generalni direktor Dražen Pandža u intervjuu za Dnevni list nije izrazio previše optimizma po pitanju današnjeg sastanka u Vladi FBiH. Pandža ne želi davati lažnu nadu, ali napominje da će se kompanija boriti dok postoji i minimum šanse za preživljavanje…

Za početak, hoće li Aluminij preživjeti idućih 48 sati? Već nekoliko puta u posljednjih godinu dana tvornica je bila pred gašenjem, ali se uvijek nekako izvlačila i preživljavala. Hoće li tako biti i ovaj put?

-Procijeniti hoće li će tvornica i dalje radit nakon utorka teško je. Ona je, po svemu što se do sada događalo, trebala biti zatvorena još u subotu. Radi održavanja još jednog kruga razgovora s investitorima, taj termin je pomaknut za utorak. Što će dalje biti ovisi o razgovoru u ponedjeljak (danas, nap.a). S obzirom na stajališta Vlade i pozicija investitora okupljenih oko Glencorea, nažalost nisam optimist. Stavovi su i više nego udaljeni te je nemoguće očekivati njihovo približavanje za sat do dva razgovora. Ipak, sve dok se priča, postoji i neka nada za dogovor i kompromis, premda u ovom slučaju ne vidim prostora za postizanje toga. Realno, bojim se da su šanse male ili minimalne i ne bih podržavao bilo kakav lažni optimizam.

U eteru se trenutačno vrti puno različitih informacija vezano za situaciju u Aluminiju. Možete li vi malo razjasniti što se točno događa? Je li situacija doista tako dramatična?

-Situacija je više nego dramatična i stanje se komplicira iz sata u sat. Sva zbivanja utječu na naše kupce i dobavljače o kojima nitko i ne piše. Kako očekivati produženje bilo kakvih ugovora s kupcima kada ne znaju hoćemo li uopće nastaviti s radom? Kakav stav očekivati od dobavljača nego da se mora plaćati avansno radi nesigurnosti u kojoj se nalaze. Nikom od njih ne zamjeramo, naprotiv zahvaljujemo im na povjerenju i strpljenju te činjenici da su nas godinama nosili i trpjeli naše dugove prema njima. Naš upit je što ako propadnu pregovori sa investitorima?! Stav i nalaz revizora jasan je – privatizacija ili stečaj! Mi sredstava za daljnji rad više nemamo, javno smo obznanili da nam je ova četiri dana života, do utorka u ponoć, kupio nas partner osiguravši nam i struju i sirovine. Ako u ponedjeljak opet bude fijasko, nama nema dalje! Sada je sve do Vlade Federacije BiH koja treba pokazati odlučnost ako želi sačuvati ovu kompaniju od čijeg opstanka ovisi u dobrome dijelu i sudbina cijele regije.

Kako radnici podnose trenutačnu krizu?

– Našim radnicima mogu samo zahvaliti na predanom radu i trudu koji pokazuju u ovim trenucima. Moram spomenuti da se stalno potenciraju plaće uposlenika. Ima li nekih preplaćenih mjesta i viška rukovodećih mjesta, ima. Stav Uprave je bio da se uštede rade na tim stvarima. Ljudima koji rade u proizvodnji plaće se ne smije dirati. To su djelatnici koji rade i danju i noću, i petkom i svecem, što kažu naši stari. I Božić i Novu godinu. Zimi, kada je hladno, i po ljetnim vrućinama. Svima koji tvrde da je plaća velika, preporučio bih da obuku ćelijaško odijelo i na mostarskih +45 odu u halu gdje su temperature veće još za 30 stupnjeva i rade u vatrostalnim odijelima osam sati. Ili da idu na visoke peći, ili da lijevaju tekući metal. Nakon toga, neka ocjene njihove plaće, jesu li previsoke ili ne. Administracija i smanjivanje plaća, racionalizacija radnih mjesta – da, umanjenje proizvodnim radnicima – ne. Uostalom, proizvodi li netko drugi nešto i donosi li novac u ovu državu? I stavite se njihovo mjesto, raditi tako predano u tolikoj nesigurnosti, a izvršavati sve svoje radne zadaće s manjkom opreme i rezervnih dijelova. To su heroji! Radi naših radnika, inženjera i održavatelja, ovo Društvo i radi dalje. Jamčim Vam da bi se u ovakvim uvjetima, s ovakvom oskudicom rezervnih materijala, svaki drugi aluminijski proizvođač davno ugasio. Jedinu snagu za daljnji rad mi kao Uprava crpimo iz njihova rada i strpljive šutnje. Hvala im jer na kraju, kakav god bio, svojoj djeci mogu pričati da sam radio s herojima i da ne trebaju gledati nigdje drugo. Naši radnici su moji uzori.

Što se događa u pregovorima s potencijalnim kupcima? Objavljuju se različite informacije… Nejasno je šta tko nudi i planira činiti s Aluminijem?

-Kao što sam već spomenuo, kakva je alternativa ako investitori odustanu, stečaj ili zatvaranje. Ovdje moram naglasiti da je svaki investitor koji će zadržati proizvodnju i radna mjesta dobrodošao i da mi ne biramo ni njegovo podrijetlo ni kako se zove. Kapital je kapital i on kao takav ima univerzalnu i prihvatljivu vrijednost. Uostalom, engleski klubovi su to davno prepoznali. Uprava je do sada jedini službeni kontakt imala s predstavnicima Glencoreova konzorcija te o tom dijelu možemo nešto i pričati. Službeno smo, i usmeno i dopisom, tražili da budemo sudionici sastanka Vlade i potencijalnih investitora iz arapskoga svijeta, ili ako se još bilo tko pojavio, jednako kao što smo sudjelovali i na sastancima s Glencoreom.

Danas je novi krug razgovora s Glencoreom. Kakva su vaša očekivanja? U javnost je procurilo da je najveći spor cijena električne energije. Kako to riješiti?

– Stavovi konzorcija poprilično su poznati i javnosti, te nema potrebe dalje ih obrazlagati. Tiču se cijene električne energije, za što Vlada tvrdi da nema mehanizama da regulira bilo kakvom odlukom te da mora biti tržišna. Kratkoročno ni dugoročno, cijene koje su na Hudex-u, Aluminiju ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. To znači i kada bi se pronašla bilo kakva kratkoročna premosnica, bez daljnjega angažmana na pitanju cijene struje, rad Aluminija nema nikakvog smisla niti ekonomske opravdanosti, kako za sam Aluminij tako i za rad potencijalnih investitora. Ukoliko i govorimo o razvijanju potencijala za daljnju obradu i preradu metala, i tu pričamo o projektima za čiju realizaciju bi se tražilo možda i par godina. Može li netko nositi Aluminij par godina dok se to ne bi realiziralo, ne znam. To je ipak pitanje za ulagače.

Kako uopće riješiti problem električne energije? Imate li vi neki kratkoročni ili dugoročni plan ili model?

– Društvo je dalo par prijedloga za rješavanje pitanja opskrbe električnom energijom. Prvo je pitanje otvaranja energetske bilance i pozicioniranje Aluminija unutar nje. Drugo je diferencijacija cijena, jer se moramo složiti svi –  ne može biti da i najmanji i najveći potrošači imaju ista pravila nabave. Pogotovu kada imamo takav nerazmjer u potrošnji. Pa mi smo najveći potrošač struje u jugoistočnoj Europi a struju nabavljamo kao i obična piljara, molim da se nitko ne ljuti na usporedbu. Ako Vlada kaže da se mora dobavljač (mi teritorijalno pripadamo EP HZ HB i moramo biti u njihovoj bilanci, premda oni nemaju proizvodni kapacitet da nas opskrbljuju) vezivati na burzu radi pravila EU-a, mi predlažemo definiranje struje po europskoj burzi. Ako idemo u Europu, zašto onda za nas nije referentna europska burza? Zašto mađarska burza koja je najskuplja u Europi? Zašto se prvo ne zadovolji domaća potreba, a onda struja prodaje vani? Znate koja je najporaznija činjenica kojom se mi uvijek hvalimo? Da je Aluminij najveći izvoznik. Umjesto da se mi, kao Federacija i država, izgrađujemo na način da višak struje ostane u FBiH, da mi naš metal ne izvozimo nego prodajemo desetinama prerađivačkih kompanija koje bi radile od Save do Neretve, mi izvozimo struju i izvozimo aluminij?! I pitamo se zašto propadamo! Konkretno što predlažemo je ukidanje naknada koje su najveće u Europi i iznose skoro 8 Eura, diferencijacija potrošača na način da oni koji troše preko 1 TWh imaju mogućnost da se struja nabavlja po europskoj burzi. Na ovaj način bi riješili kratkoročne a nadamo se i dugoročne probleme oko opskrbe.

Navodno, Vlada FBiH želi mijenjati Upravu Aluminija. Kako to komentirate? Bježi li 44-postotni vlasnik od odgovornosti? Vlada je neki dan objavila priopćenje u kojem je navela sve sto je učinila za Aluminij… Komentar?

– Već izvjesno vrijeme iz određenih se lobija plasira priča oko smjene Uprave i nama nije nepoznanica tko to priča i otkud priča ide. Put i procedura za smjenu se zna i nije je problem niti provesti niti ćemo se mi protiviti ako se pokrene. Vlasnik ima isključivo pravo da određuje tko će voditi nešto što je u njegovom vlasništvu i to je sasvim normalno da bude tako. Mi ćemo raditi svoj posao najbolje što znamo i dati sve naše kapacitete za spas Društva. Hoće li to dovoljno, ne znam, ali mi dajemo naš maksimum. Ono što odgovorno mogu reći jest da kriza u kojoj se nalazimo nadmašuje kapacitet bilo kojeg pojedinca pa taman da se zove i Bill Gates ili Waren Buffet ili Jack Welch. U rješavanje problema mora biti uključen puno širi krug s maksimalnom vanjskom pomoći i potporom sviju. Mislim, baš sviju! Vlada je, istina, nabrojala sve što je dosad napravila. Mi imamo dobru komunikaciju s Vladom, resornim ministrom, dopremijerkom i premijerom. Ne sumnjam ni u njihovu dobru volju, znanje i kompetencije da se problem riješi. Uostalom imamo nekih pozitivnih primjera konkretne pomoći ove i prethodnih vlade u rješavanju problema Energoinvesta, Krivaje, rudnika te se iskreno nadamo da će se i za nas naći rješenje.

Čini li vam se da će politička pozadina borbe oko Aluminija u vas uprijeti prstom ukoliko kompanija ne preživi?

– Ja se zaista nadam da se vrijeme koje nam curi neće iskoristiti za upiranje prstom i traženje krivca nego da će se utrošiti u pokušaje pronalaska rješenja. Kriza u Aluminiju ne traje godinu dana već puno duže. Svaka je uprava imala sve teži zadatak i sve manje resursa za rješavanje problema. Ja se nadam da mi nismo zadnja uprava nego da će biti još njih dosta poslije nas. Bez obzira na to tko će biti vlasnik ili direktor Aluminija.

Kako je Aluminij došao u ovakvo teško stanje?  

– Zadnjih deset godina problemi se samo gomilaju. Rješenja su kratkoročne prirode i nije se našlo ono pravo i dugoročno. To je ono o čemu sada pričamo, kapacitet Federacije ili države da nađe rješenje opskrbe električnom energijom. Jučer sam dobio članak u kojem stoji kako jedna Kanada subvencionira proizvođača aluminija s 830 uposlenih. U ovoj državi su stotine milijuna otišle na subvencije poljoprivredi i neka su. Država to treba raditi, to je valjda i neki njen smisao od vremena kada su se prvi neandertalci počeli skupljati u pećinama i okupljati s mišlju da je zajednički rad spas za sve. Dugovi su stalno rasli i došli smo do trenutka kada neke stvari treba presjeći jer je očigledno da ovako više ne može dalje. Zadnjih deset godina, Aluminij niti jednom nije završilo godinu s pozitivnim rezultatima. Promijenilo se osam uprava, a dugovi samo rasli. Očigledno je da srž problema leži negdje dublje i dalje od današnjega vremena.

Kakve posljedice bi proizvelo gašenje kompanije?

– Zadnjih sam dana pogledao komentare i izvještaje pojedinih medija. Ono što me boli kao čovjeka i građanina jest tolika količina mržnje prema Aluminiju i ljudima koji u njemu rade. Nevjerojatna količina medijskih informacija i komentara koji odišu s toliko nesnošljivosti da se ponekad zapitam je li Thomas Hobbs bio u pravu kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk, ili hijena u našem slučaju. Tko u ovoj državi može profitirati gašenjem Aluminija, ja ne znam. Ali znam da ono što izgubimo ne možemo nadoknaditi financijski, 56 milijuna davanja za mrežarine, obnovljive izvore energije, NOS, carine, poreze, doprinose… Znam  da će nestankom nas nestati i duša Hercegovine i srce Mostara. Kakav će to biti rezultat za ljude i koliko će životnih drama tu nastati i nestati, strah me je i pomisliti. Užasavam se od pomisli. Ne želim u utorak izići pred radnike i reći – Laka ti noć i zbogom, dragi naš Aluminij!/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari