Pratite nas

Kolumne

Jesmo li u stanju naučiti nešto iz primjera Mađarske i Poljske i pripremiti vlastitu strategiju?

Objavljeno

na

Foto: AP

Sovjeti su za vrijeme hladnog rata lansirali tezu koja je postala poznata kao – doktrina ograničenog suvereniteta. Bio je to sovjetski recept kojim su nastojali držati u pokornosti srednjo- i istočnoeuropske države u svojoj interesnoj sferi. Tzv. sovjetski lager, čvrsto zatvoren iza željezne zavjese, trebao je ostati ekskluzivna zona dominacije Sovjetskog saveza.

Kako ovaj plan ne bi došao u pitanje zbog nekih posebnih interesa srednjo- i istočnoeuropskih država Sovjeti su im jednostavno ograničili suverenitet u vanjskopolitičkim, vojnim, gospodarskim i ideološkim pitanjima. U nadležnosti su im ostali, kao nekada Banskoj Hrvatskoj nakon Hrvatsko –Ugarske nagodbe, zdravstvo, školstvo i bogoštovlje, piše Željko Primorac / hrsvijet.net

Raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta navedene zemlje postale su punopravne članice NATO-a i EU-a. Nakon godina ugnjetavanja, pa čak i oružanih intervencija protiv pokušaja samostalnog nacionalnog razvoja poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj, ulazak srednjo- i istočnoeuropskih država u NATO i EU činio se kao ulazak u carstvo slobode i demokracije.

Građanske slobode, sloboda govora, izržavanja mišljenja, sloboda tiska i kretanja djelomično je, u prvim godinama, ispunila očekivanja građana navedenih država. Sve navedeo bilo je nezamislivo za vrijeme sovjetske ere. Ono što su Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Poljaci, Bugari, Rumunji i baltički narodi zaboravili kada su ulazili u Europsku uniju i NATO je, da su ulaskom u ove asocijacije, dobrovoljno na navedene institucije prenijeli i dio svog suvereniteta. Tada se to činilo kao dobar potez u višem cilju izgradnje boljeg, sigurnijeg i prosperitetnijeg društva.

Nacionalne banke su stavljene pod ingerenciju Europske središnje banke, zakonodavstvo je usklađeno sa pravnom stečevinom i propisima EU, usvojene su konvencije o pojedinim društvenim temama koje su dobile status nadzakona u odnosu na nacionalna zakonodavstva. Drugim riječima, ponovno ograničen suverenitet, samo ovaj put dobrovoljno u svrhu „izgradnje bolje zajedničke budućnosti“.

Sve dok je gospodarski rast u novim članicama EU bio konstatan i visok, zahvaljujući predpristupnim i pristupnim fondovima, malo tko je postavljao pitanja o žrtvovanju dijela suvereniteta. Narod je mislio kako se nešto i treba žrtvovati „zbog viših ciljeva“. No, prva veća gospodarska kriza koja je pogodila EU, ona iz 2008., pokazala je kako su države članice iz spomenutog područja na EU prenijele mehanizme bez kojih ne mogu promjeniti gospodarske tokove i ekonomsku situaciju u svojim državama.

Također, pokazalo se da je europski zakonodavni okvir skrojen po standardima velikih nacionalnih ekonomija te kako su one gotovo neokrznute izišle iz krize dok su gospodarstva malih članica pretrpjela takav šok da se pojedina do danas nisu oporavila.

Bio je to takav nacionalni šok u svakoj državi članici da su se pokrenule rasprave i preispitivanja na svim razinama. Napravljeni su i izračuni, a u pojedinim državama se shvatilo kako zbog potpune otvorenosti gospodarstva i financijskog sustava, bez mogućnosti utjecanja na financijska i gospodarska kretanja, više gube nego što su dobivali kroz europske fondove.

Kada su pojedine države poput Mađarske i Poljske pokušale trasirati samostalnu gospodarsku i financijsku politiku kako bi vlastitim snagama pronašli izlaz iz krize i povećali vlastiti gospodarski rast dočekao ih je šok u vidu – zajedničke pravne stečevine, odnosno, onoga što su prenijeli na institucije EU.

Kada su Mađari pokušali Nacionalnu banku staviti u službu domaće ekonomije, kako bi ograničili svemoć i enorme profite stranih banaka, dočekao ih je napad EU institucija, ali i medijskih korporacija u stranom vlasništvu. Kada su Poljaci željeli domaće zakonodavstvo uskladiti sa vlastitim kulturno-civilizacijskim krugom doživjeli su neviđeni linč od strane medijskih korporacija i institucija EU. Čak im prijete oduzimanjem prava glasa u institucijama EU.

Interesantno, svaki pokušaj Mađara i Poljaka da kreiraju samostalnu gospodarsku politiku pratile su neviđene medijske kampanje o porastu konzervatizma u navedenim državama pa čak i o fašizaciji društva. U svakoj državi izvučeni su povijesni tereti i tragedije te su stavljeni u suvremeni kontekst te su u medijima predstavljeni kao aveti koje prijete kao rezultat trenutne politike vlade.

Cijeli sektor nevladinih organizacija, sa sjedištima u drugim državama i financiran od vlasnika multinacionalnih kompanija, pokrenuo je otvoreni rat protiv vladajućih stranaka i političara u navedenim zemljama.

Optužba je uvijek ista – fašizacija društva i gradnja totalitarnog društva metodama suspenzije građanskih prava. Iako nema niti jednog dokaza kako su potezi Mađara i Poljaka narušili stanje ljudskih prava u njihovim država kampanja protiv njih ne prestaje. Ne treba stoga čuditi što je Orban krenuo u obračun sa medijima koji su se pokazali kao otvorene agenture stranih gospodarskih i političkih ciljeva.

Potezi mađarske i poljske vlade prije svega su društveno odgovorni, domoljubni, činovi kojima su vladajući političari pokušali stati na kraj samovolji stranih bankarskih, energetskih i multinacionalnih kompanija te njihovoj sprezi s medijskim i nevladinim sektorom.

Upravo zbog toga se protiv njih i vodi kampanja kao, tobože, kampanja za spas liberalne demokracije. Kroz teze za spas liberalne demokracije pokušava se progurati doktrina ograničenog domoljublja i suvereniteta.

U Hrvatskoj su vrijednosti i pravna stečevina EU još uvijek neupitni i svaka rasprava o ovoj temi povlači za sobom teške napade kako političkog establišmenta tako i najvećih medijskih kuća. Glavni argument „žrtvovanja suvereniteta“ još uvijek su EU fondovi. Jesmo li u stanju naučiti nešto iz primjera Mađarske i Poljske i pripremiti vlastitu strategiju?

Željko Primorac / hrsvijet.net

 

Orban: Liberalna demokracija je ‘out’, kršćanska demokracija je ‘in’

 

 

Orban: Slovačka, Češka, Mađarska i Poljska dijele zajedničke vrijednosti oko obitelji, Boga, suvereniteta…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari