Pratite nas

Kolumne

Jeste li zaista za Hrvatsku bez ičega?

Objavljeno

na

Za Hrvatsku bez uhljeba, bez korupcije, bez siromaštva, bez listi čekanja,… zahtijevaju anonimni ljudi u predizbornim spotovima RESTART koalicije. Međutim, u njima se iz nekog razloga nije našlo mjesta za one koji su im te poruke stavili u usta i trebali bi ih ostvariti. Zašto? Gdje su li se samo sakrili? Kao da su u crnu zemlju propali. Toliko su se ušutjeli da se, i ono malo kad zinu, stječe dojam kako su zreli ne samo za govorničke, nego i govorne vježbe. K tome, hitro se, i bez valjana razloga, bježi u samoizolaciju kao nekad u šume i gore. Ipak, ako je suditi po djelima im prethodnika, što u bližoj, što u daljoj prošlosti, može se naslutiti kako ciljeve nastoje postići lukavo, zaobilaznim putem. Hrvatska bi, dakle, izabere li opet taj već viđeni film, prvo mogla ostati bez investicijskog rejtinga, pa bez korištenja sredstava iz EU fondova, pa bez gospodarskog oporavka, pa bez viška u državnoj blagajni, pa bez ljudi,… i, posljedično, bez igdje ičega,… pa tako i uhljeba, korupcije, siromaštva, listi čekanja,… Nije zgoreg primijetiti i kako bi tom metodom čak i korona virus bio efektno eliminiran. U konačnici, Hrvatska bi postala upravo onakva kakvim je Ratko Mladić na vrhuncu moći opisivao privremeno zaposjednuti Drniš – lepa, pitoma, ptice cvrkuću, cvrčci cvrče,…

No, na tom poslu nisu sami. Čak ni u ono olovno doba komunizma Partija nije bila sama. Jest, bila je avangarda, udarna šaka, bog i batina, no ipak je tražila pouzdan potporanj u strukturama koje su glumile demokratski pluralizam u jednostranačkom sustavu – u socijalističkom savezu radnog naroda kao okupljalištu širih slojeva društva, te socijalističkoj omladini zaduženoj za ispravno oblikovanje mladeži. Mogu li se i danas nekako prepoznati njihovi pandani?

Evo, primjerice, ima jedan kandidat, kako neki kažu i uvjerljive dokaze prilažu, u mladosti omladinski komitetlija, a danas baja, čije riječi nerijetko zvuče kao da čita tuđi tekst, baš poput glumaca u spotu RESTART koalicije. Među ostalim, taj misli kako se razlikuje od drugih po tome što voli svoje. A tko to ne voli svoje? Primjerice, njegova žena isto voli,…a što će nego svoje. Logično, u takvu je duhu odgojena,… svaka čast roditeljima. A i vodeći mu kandidat u udarnoj, prvoj izbornoj jedinici isto voli,… svoje. I on je tako odgojen, suha Zlatka vrijedan nekim krugovima u komšiluku, doduše, ne odveć naklonjenima Hrvatskoj, a tamošnjim Hrvatima još i manje. Bez obzira na to, lijepo je vidjeti kad se neki narod drži skupa neovisno o tome s koje strane granice prebivao. Eto, može se kad se hoće! E, sad, što sve to troje isto vole svoje, uopće ne znači da vole isto svoje. Štoviše, to svoje vrlo lako može biti i troje. I kad se drugim mjerilima odmjeri cvijeće iz „bajine bašte“, ne manjka tu raznolikosti koja frapantno podsjeća na cvjetove svojedobno skupljene u socijalističkom savezu radnog naroda, a domalo viđene u istinskih mentalnih sljednika negdašnje socijalističke omladine.

Upravo njoj vrijedi posvetiti i koji redak više, jer u njezinim je rukama budućnost ove zemlje. Često se može čuti kako ti novi, mladi, čestiti ljudi, listom uzorni vjernici, nude nove, svježe ideje. No, čim se malo zagrebe ispod površine, te ideje ne zvuče baš tako nepoznato. Recimo, nije li administrativni ustroj sa samo dvije razine (država i općine), drugim riječima, za Hrvatsku bez Tuđmanovih županija, već viđen u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske? Mada se već i tada osjećala prirodna potreba funkcionalnog povezivanja općina na srednjoj razini pa je omogućeno udruživanje u zajednice općina, teritorijalno nalik današnjim županijama. Osim administrativnog ustroja, nove ljude jako muči demokratski deficit. Stoga se zalažu za novi izborni zakon u čijem je središtu proširenje prava na preferencijalno glasovanje. No, nije li zanimljivo primijetiti kao je to neprirodno međusobno natjecanje između članova iste ekipe zapravo derivat koncepta direktne demokracije, čiji su rodonačelnici lijevi anarhisti s filozofskog fakulteta, danas okupljeni oko Radničke fronte? Sad se reklamira kao čarobni eliksir koji bi trebao uroditi izborom čestitih, istinski neovisnih narodnih zastupnika,… da, neovisnih o svima, osim onima koji su ih narodu osvijetlili, a isto im tako bez po’ muke sjajnu zvijezdu mogu i ugasiti (hm,… a tko bi to mogao biti? Da nisu centri moći daleko manje transparentni od šefova stranaka i stranačkih vodstava?).

Prijedlozi o elektronskom i dopisnom glasovanju, te podjela Hrvatske po izbornim jedinicama koje bi slijedile granice povijesnih pokrajina nesumnjivo vesele i neke izvan Hrvatske. Patrijarh SPC-a Irenej pokazao bi se svojevrsnim vizionarom i dobio priliku čestitati Božić ovdašnjim vjernicima njegove sljedbe po izbornim jedinicama. Još bi više razloga za zadovoljstvo našao Aleksandar Vučić, uvidjevši prigodu okupiti hrvatske državljane zgusnute na potezu Beograd – Novi Sad, i pokupiti još poneki saborski mandat, moguće presudan u uvjetima tankih većina. U kojoj bi se, pak, mjeri Hrvati, poput rakove djece raspršeni diljem svijeta, takvu vidu glasovanja odazvali, možda i nije tako nepredvidljivo. Dovoljno je uočiti njihov odaziv na dopisno glasovanje u susjednoj BiH, a koji jedva prelazi 20 tisuća. S druge strane, prijedlog da se Srbi u Hrvatskoj biraju s redovnih, a ne zasebnih lista, što bi zapravo značilo da ih biraju Hrvati, zacijelo nije promakao uvijek budnim očima onih koji Hrvatima u BiH već biraju člana Predsjedništva, pa bi to zacijelo doživjeli kao poziv da posegnu za tim i na za opstanak tamošnjih Hrvata vitalnijim razinama. Jednostavno, nemoguće je braniti ustavno-pravnu poziciju Hrvata u BiH, a istodobno smanjivati prava Srba u Hrvatskoj, na koja se Hrvatska obvezala kao preduvjet za međunarodno priznanje. Tko to ne vidi, ili je elementarno politički nepismen, ili se za prava Hrvata u BiH zalaže samo deklarativno, ne kako bi im pomogao, nego kako bi gradio vlastiti lik i (ne)djelo. I sad bi BiH Hrvati trebali pocuclati bombone koje im velikodušno nude oni akteri na hrvatskoj političkoj sceni, koji su ih još do jučer, kad su bili na vlasti, hvatali kao divljač po Vrgorcu i Metkoviću, pritom se obilato koristeći metodama ljevičarskih medija pri huškanju domicilnih sunarodnjaka na njih. To im, doduše, nije pomoglo zadržati vlast u Metkoviću, ali zato jest u nakani da dovedu „deliju“, petokrakog crvenog zvezdaša, na tron u Vrgorcu.

Koliko god, barem za današnje pojmove, ti novi ljudi bili mladi, ipak nisu bez povijesti. A ona pokazuje kako im se nedosljednost nipošto ne može spočitnuti. Bili na vlasti s HDZ-om, ili u oporbi, uvijek bi rušili hadezeovce, od ministara do samih vođa, a čuvali SDP-ove izbore kao zjenicu oka svoga – od Ranka Ostojića na čelu saborskog odbora za unutarnju politiku, preko Dinka Cvitana u DORH-u, sve do Gorana Radmana na kormilu HTV-a. Pa ni danas ih nije sram držati ljestve Partiji i drugima s ljevice u Osijeku i Sisku, baš kao što su to činili i u Saboru sve do raspuštanja. Vjerno služeći Partiji kao štaka, djeluju kao pseudo-demokršćanska parodija sedam sekretara SKOJ-a. Zbog toga ih se valjda na predizbornom plakatu poredalo samo šestoro, a sedmi, onaj najmarkantniji, fali, iz čega se može nazrijeti kako su i sami svjesni te aluzije. Od originala se razlikuju tek po tome što su u prosjeku duplo stariji. Ah, što se može kad se danas sazrijeva sporije nego u ono doba? Pa ni ovi, tako mladi, a tako stari, već viđeni i pročitani, u tome nisu iznimka.

I kakve sad šanse protiv ta tri prsta na istoj ruci – Partije, soc-saveza radnog naroda i socijalističke omladine – mogu imati oni koji su preokrenuli negativne gospodarske trendove izvadivši Hrvatsku i doslovce iz smeća, koji su upravljali državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, ucrtali Hrvatsku na kartu Europe kao subjekt a ne objekt, vadili i izvadili kestenje iz vatre u koju ih nisu sami bacili, s globalnim pošastima i lokalnim kosturima iz ormara častan i pobjedonosni boj vodili,… Kakve, nego nikakve? Uostalom, tko im je kriv što su time dosadili i Bogu i narodu? Tko im je kriv što ne daju,… ne daju da sve propadne i krene ispočetka?

Pa tko bi iole normalan birao stabilnost ako može imati nestabilnost? Tko bi birao sigurnost kraj stoput zanimljivije neizvjesnosti? Tko bi birao ozbiljnost pored neodoljivog zova šege i neozbiljnosti? Ma, tko bi se to, kad teško oboli, obratio dokazanom liječniku s međunarodnom reputacijom i razvijenim vezama u svijetu, a ne onome koji liječi pogledom? Tko bi to angažirao majstora s uvjerljivim referencama da mu sanira terasu, ako mu se nudi onaj koji o tome ništa ne zna, ali zato voli svoje? Tko bi si to poželio skladne i stabilne obiteljske odnose kad već s malo truda može imati dinamičan džumbus? Koji bi to poduzetnik poželio stabilnost, temelj svakog planiranja, kad može dobiti neizvjesnost? Koji bi to radnik odabrao sigurnost radnog mjesta ako mu je alternativa nesigurnost ulice? Tko bi to poželio živjeti u društvu temeljenom na odanosti, redu, odgovornosti i poštivanju hijerarhije kad mu se nudi carstvo neposluha, nereda, buntovništva i rušenja autoriteta? Zašto bi se netko pri rasuđivanju oslanjao na zdrav razum ostajući pritom čvrsto s nogama na tlu, ako se može osloniti na ugodne ali varljive namisli srca koje čine čovjeka spremnim na svakojake ludosti? Čak i dotle da umisli kako se najsloženijim, i za zajednicu daleko najvažnijim poslom, vladanjem, može baviti baš svatko, bez ikakve prethodne prakse, znanja i vještina.

E, kad bi Hrvati postupali kad je Hrvatska u pitanju onako kako čine kad su posrijedi oni sami, gdje bi im bio kraj? Vjerojatno na konju, a ne s konjima! Mada, i to je više nego što zaslužuju oni koji ne razumiju ni što je 15 minuta, ni što su 2 metra, a kamoli što je vođenje države. Na tom tragu možda im opet pođe za rukom dobiti što zaslužuju – RESTART kao 45-te, 2000-te, 2011-te,… Osim ako im se milostivi Bog, Presveto Trojstvo, iz samo Njemu razumljivih razloga ne smiluje i poštedi ih najljućeg, najtvrdokornijeg i nesumnjivo najštetnijeg im neprijatelja – namisli vlastitih srdaca, tako sklonih klanjanju trojstvu poganih idola – Partiji, soc-savezu i skojevcima.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari