Pratite nas

Kolumne

Jesu li Josipović i Milanović svjesni da Hrvati zbog njih bježe iz domovine?

Objavljeno

na

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku.

„Nema dana da me netko od naših ljudi ne zatraži kakvu informaciju o mogućnosti iznajmljivanja kakvog stana u Stuttgartu, ili o nekom poslu koji se nudi… Znate rijeke ljudi ovamo stižu, jednako kod nas kao i širom Bavarske i slažem se s vama da je ova puna crkva u tri popodne u hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu i impresivna i tragična, jer je to sve naš svijet kojeg je muka natjerala ovamo”.

Tako mi je hrvatski župnik u Stuttgartu odgovorio na moj odgovor o prvoj impresiji po dolasku u moderno crkveno zdanje u centru grada gdje sam zatekao prepunu crkvu u nedjeljno rano poslijepodne i prepoznao nekoliko ljudi koje sam godinama poznavao i s njima se družio širom Hrvatske. “Gle, više nije imalo nikakvog smisla ostati doma jer nam više nitko ništa nije ni obećavao. Znaš što: više nas nisu ni lagali da će biti posla i da će biti bolje i ovo je bio jedini spas”-tako je otprilike glasio svaki drugi razgovor koji sam vodio sa ljudima koje sam otprije poznavao a koje sam sad sreo u, njihovom novom domu. Bio sam dva dana u Njemačkoj gdje me odnijela promocija moje knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma” i kako tradicionalno i priliči toj publici dvorane su bile prepune, ispunjene ljubavlju i emocijama koje ne možete sresti često u domovini, jer tamo čemer, nezadovoljstvo i frustracije nisu jače od ljubavi prema domovini, njima je uistinu puno srce Hrvatske i hrvatstva.

Premda su puni pitanja i dvojbi, oni u Hrvatsku kao takvu nikad ne posumnjaju, to je fascinantno! I njima su ranjene duše i srca, zastrašujuća je količina a pogotovo način na koji su bili prevareni oni koji su se vratili, pa ponovo pobjegli van, ali unatoč svemu, njima je Hrvatska iznad svega! Promocije su bile prepune baš kao i u Hrvatskoj, no tamo su tribine trajale dulje negoli u domovini jer njihova bujica pitanja nije prestajala i sve je to bilo tako ljudski i tako razumljivo. Ako bih usporedio te promocije sa stotinama onih koje sam održao kod kuće mogu reći da su promocije vani puno otvorenije, izravnije, temperamentnije! Uspjeh vani tim je ljudima ojačao samopouzdanje, oni znaju koliko vrijede, samopouzdanja ovdje imate na kapaljku, vani ima još uvijek puno više i volje i vatre i samopouzdanja. Znate, njih vani se ne može farbati, oni sve razumiju! Zašto? Između ostaloga zato jer nisu lobotomirani hrvatskim medijima i vjerovali ili ne to im je spasilo um i dušu! Zato su njihova pitanja jasna i racionalna, bez nepotrebnih ideoloških petljanja! Ne daju se varati, ne daju se vrijeđati, preziru hrvatske medije.

Naime, izvana gledajući domovinu i onda je još sa Njemačkom uspoređujući, oni nemaju dvojbe: kod vas doma vlada ideološka okupacija, prevareni ste i ideološki okupirani na svim stranama, vraćaju vas ravno u Jugoslaviju, gospodarstvo vam urušavaju namjerno, dovodilo smo odavde na stotine njemačkih ulagača niti jednog nisu primili i kako mi je rekao jedan nas čovjek odande: znate, ako Josipović pobjedi mi ćemo organizirati stožer za spas Hrvatske jer je nama sve jasno! Dok vi svi doma sve shvatite, sa Hrvatskom će biti gotovo! Nama je jasno o čemu se radi, kao što je nama bilo jasno što slijedi 1990, a mnogi od vas su dvojili! Mozak su vam popili i onda i danas, reći će u dahu moj sugovornik iz Stuttgarta. O ljevici nemaju lijepih riječi i Račanu nikad neće oprostiti što je iz Sabora pobjegao kad se glasalo o hrvatskoj samostalnosti. No, na desnici ih je zbunio Kujunđić, premda je njihova matematika prejasna: tko od desnih kandidata uđe u drugi krug mora podržati onoga tko uđe u drugi krug, tko to ne napravi taj će počiniti izdaju i bit će jasno da je Josipovićev čovjek!

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku. Žurim reći da sa desnice stiže „zabrinutost” za takvo stanje, uostalom jedino Kolinda i Kujunđić tu temu i spominju. Nisam čuo Josipovića niti da o tome govori niti da umjesto o ustavnim promjenama njegov tim priprema mjere koje bi trebalo poduzeti da narod ne bježi iz vlastite zemlje! Zapamtio sam da su jednom on i Opačićka progovorili o tome, otprilike u stilu, da, eto ljudi biraju gdje im je bolje živjeti, mi smo ulaskom u Uniju zapravo otvorili još i bolje perspektive i da zapravo nema ništa čudnoga u tome da ljudi napuštaju zemlju! To je stav današnje Vlade prema egzodusu Hrvata! Ali, to je bio i titoistički stav kada je preko 600 tisuća Hrvata i Bošnjaka 60-tih napuštalo zemlju! Ni tada nitko nije osjećao odgovornost, a i onda i danas to je bio zločin prema ovom narodu! Jer, nama su i onda i danas odlazili najperspektivniji! U svakom smislu riječi najperspektivniji! I onda i danas su odlazili, jer vlast nije bila sposobna otvoriti im radna mjesta da žive kao ljudi. I onda i danas su na vlasti bili ljevičari! Onda Josipovićev otac, danas njegov sin! Onda Milanovićev otac, danas Milanovićev sin! Ni Kolinda ni Kujunđić, ni Karamarko ni Brkić!

Onda je pri vlasti bio Tedeschijev otac, danas je jedan od najbogatijih Tedeschijev sin! Onda Čačićev otac kao tužitelj, danas Čačić kao sinonim za bogatog poduzetnika problematičnog poslovnog morala! A i onda i danas je sirotinja bježala van! Bježala od gladi, besperspektivnosti, bježala od nesposobne vlasti koja nikakve empatije za njihovu muku nije imala. Ni onda ni danas! Crkva je i onda i danas bila jedino utočište toj koloni utučenih i oni joj ostaju privrženi do Sudnjeg dana.

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Objavljeno

na

Objavio

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati