Pratite nas

Kolumne

Jesu li Josipović i Milanović svjesni da Hrvati zbog njih bježe iz domovine?

Objavljeno

na

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku.

„Nema dana da me netko od naših ljudi ne zatraži kakvu informaciju o mogućnosti iznajmljivanja kakvog stana u Stuttgartu, ili o nekom poslu koji se nudi… Znate rijeke ljudi ovamo stižu, jednako kod nas kao i širom Bavarske i slažem se s vama da je ova puna crkva u tri popodne u hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu i impresivna i tragična, jer je to sve naš svijet kojeg je muka natjerala ovamo”.

Tako mi je hrvatski župnik u Stuttgartu odgovorio na moj odgovor o prvoj impresiji po dolasku u moderno crkveno zdanje u centru grada gdje sam zatekao prepunu crkvu u nedjeljno rano poslijepodne i prepoznao nekoliko ljudi koje sam godinama poznavao i s njima se družio širom Hrvatske. “Gle, više nije imalo nikakvog smisla ostati doma jer nam više nitko ništa nije ni obećavao. Znaš što: više nas nisu ni lagali da će biti posla i da će biti bolje i ovo je bio jedini spas”-tako je otprilike glasio svaki drugi razgovor koji sam vodio sa ljudima koje sam otprije poznavao a koje sam sad sreo u, njihovom novom domu. Bio sam dva dana u Njemačkoj gdje me odnijela promocija moje knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma” i kako tradicionalno i priliči toj publici dvorane su bile prepune, ispunjene ljubavlju i emocijama koje ne možete sresti često u domovini, jer tamo čemer, nezadovoljstvo i frustracije nisu jače od ljubavi prema domovini, njima je uistinu puno srce Hrvatske i hrvatstva.

Premda su puni pitanja i dvojbi, oni u Hrvatsku kao takvu nikad ne posumnjaju, to je fascinantno! I njima su ranjene duše i srca, zastrašujuća je količina a pogotovo način na koji su bili prevareni oni koji su se vratili, pa ponovo pobjegli van, ali unatoč svemu, njima je Hrvatska iznad svega! Promocije su bile prepune baš kao i u Hrvatskoj, no tamo su tribine trajale dulje negoli u domovini jer njihova bujica pitanja nije prestajala i sve je to bilo tako ljudski i tako razumljivo. Ako bih usporedio te promocije sa stotinama onih koje sam održao kod kuće mogu reći da su promocije vani puno otvorenije, izravnije, temperamentnije! Uspjeh vani tim je ljudima ojačao samopouzdanje, oni znaju koliko vrijede, samopouzdanja ovdje imate na kapaljku, vani ima još uvijek puno više i volje i vatre i samopouzdanja. Znate, njih vani se ne može farbati, oni sve razumiju! Zašto? Između ostaloga zato jer nisu lobotomirani hrvatskim medijima i vjerovali ili ne to im je spasilo um i dušu! Zato su njihova pitanja jasna i racionalna, bez nepotrebnih ideoloških petljanja! Ne daju se varati, ne daju se vrijeđati, preziru hrvatske medije.

Naime, izvana gledajući domovinu i onda je još sa Njemačkom uspoređujući, oni nemaju dvojbe: kod vas doma vlada ideološka okupacija, prevareni ste i ideološki okupirani na svim stranama, vraćaju vas ravno u Jugoslaviju, gospodarstvo vam urušavaju namjerno, dovodilo smo odavde na stotine njemačkih ulagača niti jednog nisu primili i kako mi je rekao jedan nas čovjek odande: znate, ako Josipović pobjedi mi ćemo organizirati stožer za spas Hrvatske jer je nama sve jasno! Dok vi svi doma sve shvatite, sa Hrvatskom će biti gotovo! Nama je jasno o čemu se radi, kao što je nama bilo jasno što slijedi 1990, a mnogi od vas su dvojili! Mozak su vam popili i onda i danas, reći će u dahu moj sugovornik iz Stuttgarta. O ljevici nemaju lijepih riječi i Račanu nikad neće oprostiti što je iz Sabora pobjegao kad se glasalo o hrvatskoj samostalnosti. No, na desnici ih je zbunio Kujunđić, premda je njihova matematika prejasna: tko od desnih kandidata uđe u drugi krug mora podržati onoga tko uđe u drugi krug, tko to ne napravi taj će počiniti izdaju i bit će jasno da je Josipovićev čovjek!

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku. Žurim reći da sa desnice stiže „zabrinutost” za takvo stanje, uostalom jedino Kolinda i Kujunđić tu temu i spominju. Nisam čuo Josipovića niti da o tome govori niti da umjesto o ustavnim promjenama njegov tim priprema mjere koje bi trebalo poduzeti da narod ne bježi iz vlastite zemlje! Zapamtio sam da su jednom on i Opačićka progovorili o tome, otprilike u stilu, da, eto ljudi biraju gdje im je bolje živjeti, mi smo ulaskom u Uniju zapravo otvorili još i bolje perspektive i da zapravo nema ništa čudnoga u tome da ljudi napuštaju zemlju! To je stav današnje Vlade prema egzodusu Hrvata! Ali, to je bio i titoistički stav kada je preko 600 tisuća Hrvata i Bošnjaka 60-tih napuštalo zemlju! Ni tada nitko nije osjećao odgovornost, a i onda i danas to je bio zločin prema ovom narodu! Jer, nama su i onda i danas odlazili najperspektivniji! U svakom smislu riječi najperspektivniji! I onda i danas su odlazili, jer vlast nije bila sposobna otvoriti im radna mjesta da žive kao ljudi. I onda i danas su na vlasti bili ljevičari! Onda Josipovićev otac, danas njegov sin! Onda Milanovićev otac, danas Milanovićev sin! Ni Kolinda ni Kujunđić, ni Karamarko ni Brkić!

Onda je pri vlasti bio Tedeschijev otac, danas je jedan od najbogatijih Tedeschijev sin! Onda Čačićev otac kao tužitelj, danas Čačić kao sinonim za bogatog poduzetnika problematičnog poslovnog morala! A i onda i danas je sirotinja bježala van! Bježala od gladi, besperspektivnosti, bježala od nesposobne vlasti koja nikakve empatije za njihovu muku nije imala. Ni onda ni danas! Crkva je i onda i danas bila jedino utočište toj koloni utučenih i oni joj ostaju privrženi do Sudnjeg dana.

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari