Pratite nas

Kolumne

Jesu li Josipović i Milanović svjesni da Hrvati zbog njih bježe iz domovine?

Objavljeno

na

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku.

„Nema dana da me netko od naših ljudi ne zatraži kakvu informaciju o mogućnosti iznajmljivanja kakvog stana u Stuttgartu, ili o nekom poslu koji se nudi… Znate rijeke ljudi ovamo stižu, jednako kod nas kao i širom Bavarske i slažem se s vama da je ova puna crkva u tri popodne u hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu i impresivna i tragična, jer je to sve naš svijet kojeg je muka natjerala ovamo”.

Tako mi je hrvatski župnik u Stuttgartu odgovorio na moj odgovor o prvoj impresiji po dolasku u moderno crkveno zdanje u centru grada gdje sam zatekao prepunu crkvu u nedjeljno rano poslijepodne i prepoznao nekoliko ljudi koje sam godinama poznavao i s njima se družio širom Hrvatske. “Gle, više nije imalo nikakvog smisla ostati doma jer nam više nitko ništa nije ni obećavao. Znaš što: više nas nisu ni lagali da će biti posla i da će biti bolje i ovo je bio jedini spas”-tako je otprilike glasio svaki drugi razgovor koji sam vodio sa ljudima koje sam otprije poznavao a koje sam sad sreo u, njihovom novom domu. Bio sam dva dana u Njemačkoj gdje me odnijela promocija moje knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma” i kako tradicionalno i priliči toj publici dvorane su bile prepune, ispunjene ljubavlju i emocijama koje ne možete sresti često u domovini, jer tamo čemer, nezadovoljstvo i frustracije nisu jače od ljubavi prema domovini, njima je uistinu puno srce Hrvatske i hrvatstva.

Premda su puni pitanja i dvojbi, oni u Hrvatsku kao takvu nikad ne posumnjaju, to je fascinantno! I njima su ranjene duše i srca, zastrašujuća je količina a pogotovo način na koji su bili prevareni oni koji su se vratili, pa ponovo pobjegli van, ali unatoč svemu, njima je Hrvatska iznad svega! Promocije su bile prepune baš kao i u Hrvatskoj, no tamo su tribine trajale dulje negoli u domovini jer njihova bujica pitanja nije prestajala i sve je to bilo tako ljudski i tako razumljivo. Ako bih usporedio te promocije sa stotinama onih koje sam održao kod kuće mogu reći da su promocije vani puno otvorenije, izravnije, temperamentnije! Uspjeh vani tim je ljudima ojačao samopouzdanje, oni znaju koliko vrijede, samopouzdanja ovdje imate na kapaljku, vani ima još uvijek puno više i volje i vatre i samopouzdanja. Znate, njih vani se ne može farbati, oni sve razumiju! Zašto? Između ostaloga zato jer nisu lobotomirani hrvatskim medijima i vjerovali ili ne to im je spasilo um i dušu! Zato su njihova pitanja jasna i racionalna, bez nepotrebnih ideoloških petljanja! Ne daju se varati, ne daju se vrijeđati, preziru hrvatske medije.

Naime, izvana gledajući domovinu i onda je još sa Njemačkom uspoređujući, oni nemaju dvojbe: kod vas doma vlada ideološka okupacija, prevareni ste i ideološki okupirani na svim stranama, vraćaju vas ravno u Jugoslaviju, gospodarstvo vam urušavaju namjerno, dovodilo smo odavde na stotine njemačkih ulagača niti jednog nisu primili i kako mi je rekao jedan nas čovjek odande: znate, ako Josipović pobjedi mi ćemo organizirati stožer za spas Hrvatske jer je nama sve jasno! Dok vi svi doma sve shvatite, sa Hrvatskom će biti gotovo! Nama je jasno o čemu se radi, kao što je nama bilo jasno što slijedi 1990, a mnogi od vas su dvojili! Mozak su vam popili i onda i danas, reći će u dahu moj sugovornik iz Stuttgarta. O ljevici nemaju lijepih riječi i Račanu nikad neće oprostiti što je iz Sabora pobjegao kad se glasalo o hrvatskoj samostalnosti. No, na desnici ih je zbunio Kujunđić, premda je njihova matematika prejasna: tko od desnih kandidata uđe u drugi krug mora podržati onoga tko uđe u drugi krug, tko to ne napravi taj će počiniti izdaju i bit će jasno da je Josipovićev čovjek!

Odmaknemo li se na tren od recentne politike, ono što u ovoj široj temi djeluje zastrašujuće i zapravo otkriva sve karte jest činjenice da se realno nitko previše ne uzbuđuje zbog činjenice da je kako ističe ovih dana jedan ekonomist, preko 30 tisuća ljudi u godinu dana napustilo Hrvatsku. Žurim reći da sa desnice stiže „zabrinutost” za takvo stanje, uostalom jedino Kolinda i Kujunđić tu temu i spominju. Nisam čuo Josipovića niti da o tome govori niti da umjesto o ustavnim promjenama njegov tim priprema mjere koje bi trebalo poduzeti da narod ne bježi iz vlastite zemlje! Zapamtio sam da su jednom on i Opačićka progovorili o tome, otprilike u stilu, da, eto ljudi biraju gdje im je bolje živjeti, mi smo ulaskom u Uniju zapravo otvorili još i bolje perspektive i da zapravo nema ništa čudnoga u tome da ljudi napuštaju zemlju! To je stav današnje Vlade prema egzodusu Hrvata! Ali, to je bio i titoistički stav kada je preko 600 tisuća Hrvata i Bošnjaka 60-tih napuštalo zemlju! Ni tada nitko nije osjećao odgovornost, a i onda i danas to je bio zločin prema ovom narodu! Jer, nama su i onda i danas odlazili najperspektivniji! U svakom smislu riječi najperspektivniji! I onda i danas su odlazili, jer vlast nije bila sposobna otvoriti im radna mjesta da žive kao ljudi. I onda i danas su na vlasti bili ljevičari! Onda Josipovićev otac, danas njegov sin! Onda Milanovićev otac, danas Milanovićev sin! Ni Kolinda ni Kujunđić, ni Karamarko ni Brkić!

Onda je pri vlasti bio Tedeschijev otac, danas je jedan od najbogatijih Tedeschijev sin! Onda Čačićev otac kao tužitelj, danas Čačić kao sinonim za bogatog poduzetnika problematičnog poslovnog morala! A i onda i danas je sirotinja bježala van! Bježala od gladi, besperspektivnosti, bježala od nesposobne vlasti koja nikakve empatije za njihovu muku nije imala. Ni onda ni danas! Crkva je i onda i danas bila jedino utočište toj koloni utučenih i oni joj ostaju privrženi do Sudnjeg dana.

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari