Pratite nas

Kolumne

Jesu li sindikalni lideri pretvorili učitelje, nastavnike i znanstvenike u antifašističku falangu?

Objavljeno

na

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje – s kim to onda sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika surađuju i što žele postići tom i takvom suradnjom?

[ad id=”68099″]

“…Tako nam se ove godine, htjeli mi to ili ne, nametnula slika šatora – slika koja predstavlja simboličko žarište nove/stare nacionalističke revolucije, zborno svetište bildanja i uspona desnice te poticanja novih/starih podjela i netrpeljivosti. Šator tako postaje mentalni prostor, vrijednosni okvir za razvoj ljudskih prava u godinama pred nama. Snaga se krije u svima nama koji odbijamo biti uvučeni u nametnute okvire mržnje, isključivosti i praznih retoričkih prepucavanja….”

Pitanje čitateljima – gdje i na čijim stranicama očekujete ovakav tekst? Je li moguće da je ovo tekst sa stranica nekoga od sindikata u školstvu ili znanosti?

Da pokušamo naći nešto slično i usporediti:

“….Klemmove tvrdnje o naivnoj dječici političke su bajke. Nema u njemu nimalo naivnosti. Zajedno sa svojom falangističkom družbom zaigrao je vrlo opasnu igru, koja ne ide za otvaranjem dijaloga nego za zatvaranjem prevratničkog scenarija….”, napisala je Jelena Lovrić u svom komentaru u Jutarnjem listu.

NE Željki Markić

Ima li razlike u vrijednosnoj poruci između prvog i drugog citata? Nema.

Posve je nezapaženo u hrvatskoj javnosti, kao i stotine drugih događaja koje vladajući antifašistički poredak sa svojim satelitima želi prikriti, prošla informacija da su organizatori aktualnog prikupljanja potpisa za referendum pod sloganom – “Referendumom za referendum”, odbili suradnju s Udrugom “U ime obitelji”. Iz šturih informacija dostupnih na portalima koje nije emitirala ni jedna televizijska nacionalna kuća ili nacionalni tiskani dnevnik, moglo se saznati da je jedan od lidera inicijative, sindikalist Stipić, priopćio gospođi Markić, da nevladine udruge u okviru inicijative ne žele njenu udrugu kao partnera u ovom političkom projektu. O kakvom se projektu radi?

Potpuno političkom. Nije rijetkost da se sindikati diljem svijeta više ili manje vežu za određenu političku ideju, za političke stranke i pokrete koje drže bližima i pogodnijima za ostvarivanje svojih interesa. U Hrvatskoj bi bilo očekivano, čisto sa stajališta klasične teorije sindikalnoga pokreta, da su sindikati ideološki bliži strankama ljevice nego strankama desnice. Činjenica je, međutim, da u Hrvatskoj praktično ne postoje jasno profilirane stranke ni politike klasične desnice i ljevice. Pogotovo ljevice.

S druge strane, ako država kontrolira kompletan javni sektor, po definicij, bilo bi očekivano razumno da hrvatski sindikalisti, pogotovo oni iz javnih službi, budu na neupitnoj distanci od realnih nositelja državne vlasti. I stranaka desnice i stranaka ljevice. I od HDZ-a i od SDP-a. Zbog čega?

Pa zbog banalne činjenice – ne možeš biti blizak i institucionalno povezan s nekim s kim ćeš sutra morati u pregovore pa i sukobe oko ostvarivanja svojih prava. To bi bilo jednako kao biti blizak suradnik udruženju poslodavaca u bilo kojoj industriji, a predvoditi sindikat njihovih uposlenika.

S kojim to udrugama surađuju sindikati?

Zbog čega bi onda nekome, tko želi postići uspjeh svojom inicijativom, moglo biti važno odbiti suradnju s udrugom koja je dokazala da je uvjerljivo najbolja u takvim akcijama. S udrugom koja ima snažnu infrastrukturu, koja je na zadnjim predsjedničkim izborima imala tisuće registriranih promatrača volontera, za razliku od Gonga, koji je imao dvadesetak promatrača iako ima 16 uposlenih i prima goleme donacije za – nadgledanje izbornoga procesa. S obzirom da je izrazito neracionalno odbiti dobitnu kombinaciju u poslu kojim se ova grupacija sindikata bavi trenutno, očito je da postoji sasvim drugi razlog. Koji?

Citat na početku teksta je sa stranica Kuće ljudskih prava. Njihove stranice vrve pozivima na predavanja Documente, Platforme 112, ukratko općepoznatih protagonista antifašističke scene u Hrvatskoj.

Da bi imali posve jasnu sliku ideološke i političke pozadine ove referendumske inicijative, koja u ovome tekstu nije bitna, koliko priča o ponašanju sindikalnih lidera, pogledajmo tko su nositelji inicijative “Referendumom za referendum”. To su među sindikatima – Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Preporod – sindikat zaposlenih u hrvatskom školstvu, uz Stanićev cestarski sindikat, te slijedeće nevladine udruge: Pravo na grad, Centar za mirovne studije, BRID ili Baza za radničku inicijativu, Zelena akcija, Savez udruga Klubtura, Mreža mladih Hrvatske i Hrvatski savez stanara – građana EU-a. Sjećate li se ovih udruga?
Pravo na grad!? Sve dobije smisao ako pod ta imena svrstamo lik i djelo Teodora Celakoskog, Urše Raukar, Vilija Matule, kulturnjaka iz bivšega Centralnog komiteta partije – slike postaju jasnije kad se prisjetite kako specijalna policija kao ustrijeljenog vepra nosi Josipa Kregara i njegove kompanjone u borbi za – ljudska prava iz Varšavske.

Gordan Bosanac? Treba li predstavljati tog legionara za ljudska prava, ljubav, slobodu, razum, LGBT prava, ukratko vizionara bolje Hrvatske i člana svih tih stotinjak udruga i inicijativa?

Pogledajte nadalje liste partnera tih nevladinih udruga, pa ćete na svakoj vidjeti notornu Documentu, Gong, Pupovčeve institucije hrvatskih Srba, udruge i inicijative pod ravnanjem Zorana Pusića i kompanije.

Prljavi pokret

Pokušavam li ja ovo inkriminirati te tipove i udruge?

Ne. Ali, trebali bi članovi sindikata koje njihovi lideri uvaljuju u najužu suradnju s tim udrugama i ljudima to znati, pogotovo ako iz neobjašnjivih razloga odbijaju suradnju s jednom građanskom udrugom prokatoličke provenijencije.

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje: S kim to sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika surađuju i što žele postići tom i takvom suradnjom? Jesu li Stipić i kompanija imali mandat svoga članstva odbaciti kao nepoćudnu Željku Markić, a prigrliti Bosanca, Pusića, Matulu ili Vesnu Teršelič?

Treba li zanemariti ponašanje ovih udruga iz inicijative za referendum tijekom kampanje za referendum o braku?

Smije li netko zaboraviti nevjerojatne izljeve mržnje, netrpeljivosti i klasičnoga progona Udruge “U ime obitelj”, ali i svrhu onih koji su se usudili javno podržati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene?

Smije li netko zaboraviti koordinirano ponašanje svih ovih udruga, desetine drugih najegzotičnijih i bombastičnih naziva, s kompletnim državnim vrhom, Vladom i tadašnjim predsjednikom države?

Samo da navedemo nekoliko nezaboravnih usporedbi iz tog vremena. Udrugu “U ime obitelji” su uspoređivali s NDH, njenu lidericu optuživali da planira formirati novi Jasenovac, uspoređivali su je visoki dužnosnici partije na vlasti i lideri ovih udruga uz sindikate danas, s Eichmannom, nacistima, nazivali su ih “prljavim pokretom” ciljajući na gotovo milijun ljudi koji su podržali tadašnju inicijativu.

Je li Stipiću ili bilo kojem sindikalnom lideru palo na pamet da među njihovim članstvom imaju tisuće i tisuće ljudi tog “prljavog pokreta” i ljudi koji se gnušaju današnje diktature antifašizma, s kim su i zbog kojega su odbacili suradnju s najboljom organizacijom za postizanje cilja svoje inicijative?

Moguće da nije, iako sumnjam.

Antifašističkim falangama odgovara blokada države

U čemu je inače potencijalni smisao takve nagle ljubavi notornih antifašističkih aktivista s prvenstveno školskim sindikatima?

Prvo, oni Stipiću i kompaniji mogu otvoriti vrata medija koji su izrazito skloni svakoj njihovoj inicijativi. Posebno javna televizija, koja će promovirati kavu Bosanca i Pusića, a ignorirati skup nekoliko tisuća ljudi u Macelju na komemoraciji žrtvama komunističkoga režima.

Drugo, sama inicijativa pod zvučnom parolom “Nećete bez naroda”, potpuno je opravdana u dijelu koji se odnosi na zarobljavanje prikupljanja potpisa u urede državne uprave, ali je zahtjev za 200 tisuća potpisa kao ključem nacionalnoga izjašnjavanja uvod u potencijalnu masovnu blokadu funkcioniranja državnog poretka i to po svemu sudeći upravo od grupacije tzv. antifašističkih druga. Zbog čega?

Nacionalni referendum nije igrarija i ne smije se broj potpisa za njegovo održavanje pravdati nakaradnim ponašanjem ministra Bauka i aktualne vlasti, koja od prilike do prilike iznosi drukčije brojke o broju birača. Nije dakle smisao u bježanju od Baukove matematike, ona se mogla izbjeći i definiranjem praga na 400 tisuća potpisa. Ali, to ne bi antifašističkim falangama nikako odgovaralo.

S obzirom da gomila antifašističkih udruga nema nikakve šanse usprkos golemoj potpori medija prikupiti 400 tisuća potpisa, a neda im se ni trošiti novac na angažiranje plaćenih propalica za uličnu demokraciju, referendum im postaje optimalna opcija uz kontrolu medija za dugotrajno maltretiranje nacije. Zato su uz posve legitiman i opravdan zahtjev za zadržavanje prikupljanja potpisa na javnim mjestima, uvalili i zahtjev za pragom od 200 tisuća potpisa, a zbog toga su i naglo otkrili takvu ljubav i prijateljstvo sa sindikalnim liderima. Posebno u školstvu, jer im Stanić sa svojim cestarskim sindikatom nikako nije mogao pomoći, a i njemu prijeti brzi zaborav jer ni Kalmeta više nije vijest, a sve je manje mogućnosti da Hajdaš Dončić potraje ili dobije dostojnu zamjenu.

Treba li članstvo reagirati?

Po svemu sudeći, u želji da opstanu na javnoj pozornici i nakon potpuno bezuspješnih nastojanja da uz ovakvu Vladu na bilo koji način zaštite dostojanstvo obrazovanja i znanosti u zemlji, sindikati su iz obrazovne sfere u ovoj akciji nanjušili priliku postati ili ostati ozbiljan igrač.

Zbog toga su se bili spremni žrtvovati suradnju s Udrugom “U ime obitelji”, ali i zbog posve sebičnih razloga, jer je ta Udruga zapravo sinonim za uspjehe u referendumskim inicijativama u Hrvatskoj, pa bi im automatski prisvojili eventualni uspjeh. Kockali su su se, vidjet ćemo je li im se isplatilo.

Sigurno im se ne bi smjelo isplatiti potpuno ideološko svrstavanje sindikata, koji su upravo kao i neke od navedenih udruga, odavno kompromitirali svoju i onako nategnutu svjetonazorsku i političku neutralnost.

Lideri sindikata iz sfere obrazovanja ovim su si stavili omču oko vrata, samo je pitanje hoće li to članstvo i kada primijetiti. Da su u Hrvatskoj mediji slobodni, već bi.

Autor: Marko Ljubić/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari