Pratite nas

Kolumne

Jesu li sindikalni lideri pretvorili učitelje, nastavnike i znanstvenike u antifašističku falangu?

Objavljeno

na

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje – s kim to onda sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika surađuju i što žele postići tom i takvom suradnjom?

[ad id=”68099″]

“…Tako nam se ove godine, htjeli mi to ili ne, nametnula slika šatora – slika koja predstavlja simboličko žarište nove/stare nacionalističke revolucije, zborno svetište bildanja i uspona desnice te poticanja novih/starih podjela i netrpeljivosti. Šator tako postaje mentalni prostor, vrijednosni okvir za razvoj ljudskih prava u godinama pred nama. Snaga se krije u svima nama koji odbijamo biti uvučeni u nametnute okvire mržnje, isključivosti i praznih retoričkih prepucavanja….”

Pitanje čitateljima – gdje i na čijim stranicama očekujete ovakav tekst? Je li moguće da je ovo tekst sa stranica nekoga od sindikata u školstvu ili znanosti?

Da pokušamo naći nešto slično i usporediti:

“….Klemmove tvrdnje o naivnoj dječici političke su bajke. Nema u njemu nimalo naivnosti. Zajedno sa svojom falangističkom družbom zaigrao je vrlo opasnu igru, koja ne ide za otvaranjem dijaloga nego za zatvaranjem prevratničkog scenarija….”, napisala je Jelena Lovrić u svom komentaru u Jutarnjem listu.

NE Željki Markić

Ima li razlike u vrijednosnoj poruci između prvog i drugog citata? Nema.

Posve je nezapaženo u hrvatskoj javnosti, kao i stotine drugih događaja koje vladajući antifašistički poredak sa svojim satelitima želi prikriti, prošla informacija da su organizatori aktualnog prikupljanja potpisa za referendum pod sloganom – “Referendumom za referendum”, odbili suradnju s Udrugom “U ime obitelji”. Iz šturih informacija dostupnih na portalima koje nije emitirala ni jedna televizijska nacionalna kuća ili nacionalni tiskani dnevnik, moglo se saznati da je jedan od lidera inicijative, sindikalist Stipić, priopćio gospođi Markić, da nevladine udruge u okviru inicijative ne žele njenu udrugu kao partnera u ovom političkom projektu. O kakvom se projektu radi?

Potpuno političkom. Nije rijetkost da se sindikati diljem svijeta više ili manje vežu za određenu političku ideju, za političke stranke i pokrete koje drže bližima i pogodnijima za ostvarivanje svojih interesa. U Hrvatskoj bi bilo očekivano, čisto sa stajališta klasične teorije sindikalnoga pokreta, da su sindikati ideološki bliži strankama ljevice nego strankama desnice. Činjenica je, međutim, da u Hrvatskoj praktično ne postoje jasno profilirane stranke ni politike klasične desnice i ljevice. Pogotovo ljevice.

S druge strane, ako država kontrolira kompletan javni sektor, po definicij, bilo bi očekivano razumno da hrvatski sindikalisti, pogotovo oni iz javnih službi, budu na neupitnoj distanci od realnih nositelja državne vlasti. I stranaka desnice i stranaka ljevice. I od HDZ-a i od SDP-a. Zbog čega?

Pa zbog banalne činjenice – ne možeš biti blizak i institucionalno povezan s nekim s kim ćeš sutra morati u pregovore pa i sukobe oko ostvarivanja svojih prava. To bi bilo jednako kao biti blizak suradnik udruženju poslodavaca u bilo kojoj industriji, a predvoditi sindikat njihovih uposlenika.

S kojim to udrugama surađuju sindikati?

Zbog čega bi onda nekome, tko želi postići uspjeh svojom inicijativom, moglo biti važno odbiti suradnju s udrugom koja je dokazala da je uvjerljivo najbolja u takvim akcijama. S udrugom koja ima snažnu infrastrukturu, koja je na zadnjim predsjedničkim izborima imala tisuće registriranih promatrača volontera, za razliku od Gonga, koji je imao dvadesetak promatrača iako ima 16 uposlenih i prima goleme donacije za – nadgledanje izbornoga procesa. S obzirom da je izrazito neracionalno odbiti dobitnu kombinaciju u poslu kojim se ova grupacija sindikata bavi trenutno, očito je da postoji sasvim drugi razlog. Koji?

Citat na početku teksta je sa stranica Kuće ljudskih prava. Njihove stranice vrve pozivima na predavanja Documente, Platforme 112, ukratko općepoznatih protagonista antifašističke scene u Hrvatskoj.

Da bi imali posve jasnu sliku ideološke i političke pozadine ove referendumske inicijative, koja u ovome tekstu nije bitna, koliko priča o ponašanju sindikalnih lidera, pogledajmo tko su nositelji inicijative “Referendumom za referendum”. To su među sindikatima – Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Preporod – sindikat zaposlenih u hrvatskom školstvu, uz Stanićev cestarski sindikat, te slijedeće nevladine udruge: Pravo na grad, Centar za mirovne studije, BRID ili Baza za radničku inicijativu, Zelena akcija, Savez udruga Klubtura, Mreža mladih Hrvatske i Hrvatski savez stanara – građana EU-a. Sjećate li se ovih udruga?
Pravo na grad!? Sve dobije smisao ako pod ta imena svrstamo lik i djelo Teodora Celakoskog, Urše Raukar, Vilija Matule, kulturnjaka iz bivšega Centralnog komiteta partije – slike postaju jasnije kad se prisjetite kako specijalna policija kao ustrijeljenog vepra nosi Josipa Kregara i njegove kompanjone u borbi za – ljudska prava iz Varšavske.

Gordan Bosanac? Treba li predstavljati tog legionara za ljudska prava, ljubav, slobodu, razum, LGBT prava, ukratko vizionara bolje Hrvatske i člana svih tih stotinjak udruga i inicijativa?

Pogledajte nadalje liste partnera tih nevladinih udruga, pa ćete na svakoj vidjeti notornu Documentu, Gong, Pupovčeve institucije hrvatskih Srba, udruge i inicijative pod ravnanjem Zorana Pusića i kompanije.

Prljavi pokret

Pokušavam li ja ovo inkriminirati te tipove i udruge?

Ne. Ali, trebali bi članovi sindikata koje njihovi lideri uvaljuju u najužu suradnju s tim udrugama i ljudima to znati, pogotovo ako iz neobjašnjivih razloga odbijaju suradnju s jednom građanskom udrugom prokatoličke provenijencije.

Upravo zbog odbijanja Udruge “U ime obitelji” prvorazredno je pitanje: S kim to sindikati, desetina tisuća hrvatskih učitelja, nastavnika i znanstvenika surađuju i što žele postići tom i takvom suradnjom? Jesu li Stipić i kompanija imali mandat svoga članstva odbaciti kao nepoćudnu Željku Markić, a prigrliti Bosanca, Pusića, Matulu ili Vesnu Teršelič?

Treba li zanemariti ponašanje ovih udruga iz inicijative za referendum tijekom kampanje za referendum o braku?

Smije li netko zaboraviti nevjerojatne izljeve mržnje, netrpeljivosti i klasičnoga progona Udruge “U ime obitelj”, ali i svrhu onih koji su se usudili javno podržati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene?

Smije li netko zaboraviti koordinirano ponašanje svih ovih udruga, desetine drugih najegzotičnijih i bombastičnih naziva, s kompletnim državnim vrhom, Vladom i tadašnjim predsjednikom države?

Samo da navedemo nekoliko nezaboravnih usporedbi iz tog vremena. Udrugu “U ime obitelji” su uspoređivali s NDH, njenu lidericu optuživali da planira formirati novi Jasenovac, uspoređivali su je visoki dužnosnici partije na vlasti i lideri ovih udruga uz sindikate danas, s Eichmannom, nacistima, nazivali su ih “prljavim pokretom” ciljajući na gotovo milijun ljudi koji su podržali tadašnju inicijativu.

Je li Stipiću ili bilo kojem sindikalnom lideru palo na pamet da među njihovim članstvom imaju tisuće i tisuće ljudi tog “prljavog pokreta” i ljudi koji se gnušaju današnje diktature antifašizma, s kim su i zbog kojega su odbacili suradnju s najboljom organizacijom za postizanje cilja svoje inicijative?

Moguće da nije, iako sumnjam.

Antifašističkim falangama odgovara blokada države

U čemu je inače potencijalni smisao takve nagle ljubavi notornih antifašističkih aktivista s prvenstveno školskim sindikatima?

Prvo, oni Stipiću i kompaniji mogu otvoriti vrata medija koji su izrazito skloni svakoj njihovoj inicijativi. Posebno javna televizija, koja će promovirati kavu Bosanca i Pusića, a ignorirati skup nekoliko tisuća ljudi u Macelju na komemoraciji žrtvama komunističkoga režima.

Drugo, sama inicijativa pod zvučnom parolom “Nećete bez naroda”, potpuno je opravdana u dijelu koji se odnosi na zarobljavanje prikupljanja potpisa u urede državne uprave, ali je zahtjev za 200 tisuća potpisa kao ključem nacionalnoga izjašnjavanja uvod u potencijalnu masovnu blokadu funkcioniranja državnog poretka i to po svemu sudeći upravo od grupacije tzv. antifašističkih druga. Zbog čega?

Nacionalni referendum nije igrarija i ne smije se broj potpisa za njegovo održavanje pravdati nakaradnim ponašanjem ministra Bauka i aktualne vlasti, koja od prilike do prilike iznosi drukčije brojke o broju birača. Nije dakle smisao u bježanju od Baukove matematike, ona se mogla izbjeći i definiranjem praga na 400 tisuća potpisa. Ali, to ne bi antifašističkim falangama nikako odgovaralo.

S obzirom da gomila antifašističkih udruga nema nikakve šanse usprkos golemoj potpori medija prikupiti 400 tisuća potpisa, a neda im se ni trošiti novac na angažiranje plaćenih propalica za uličnu demokraciju, referendum im postaje optimalna opcija uz kontrolu medija za dugotrajno maltretiranje nacije. Zato su uz posve legitiman i opravdan zahtjev za zadržavanje prikupljanja potpisa na javnim mjestima, uvalili i zahtjev za pragom od 200 tisuća potpisa, a zbog toga su i naglo otkrili takvu ljubav i prijateljstvo sa sindikalnim liderima. Posebno u školstvu, jer im Stanić sa svojim cestarskim sindikatom nikako nije mogao pomoći, a i njemu prijeti brzi zaborav jer ni Kalmeta više nije vijest, a sve je manje mogućnosti da Hajdaš Dončić potraje ili dobije dostojnu zamjenu.

Treba li članstvo reagirati?

Po svemu sudeći, u želji da opstanu na javnoj pozornici i nakon potpuno bezuspješnih nastojanja da uz ovakvu Vladu na bilo koji način zaštite dostojanstvo obrazovanja i znanosti u zemlji, sindikati su iz obrazovne sfere u ovoj akciji nanjušili priliku postati ili ostati ozbiljan igrač.

Zbog toga su se bili spremni žrtvovati suradnju s Udrugom “U ime obitelji”, ali i zbog posve sebičnih razloga, jer je ta Udruga zapravo sinonim za uspjehe u referendumskim inicijativama u Hrvatskoj, pa bi im automatski prisvojili eventualni uspjeh. Kockali su su se, vidjet ćemo je li im se isplatilo.

Sigurno im se ne bi smjelo isplatiti potpuno ideološko svrstavanje sindikata, koji su upravo kao i neke od navedenih udruga, odavno kompromitirali svoju i onako nategnutu svjetonazorsku i političku neutralnost.

Lideri sindikata iz sfere obrazovanja ovim su si stavili omču oko vrata, samo je pitanje hoće li to članstvo i kada primijetiti. Da su u Hrvatskoj mediji slobodni, već bi.

Autor: Marko Ljubić/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Ne isplati se busati u prsa s komunističkim diktatorima

Objavljeno

na

Objavio

Evo me, ne prvi put, u problemima. Kolumnu, kao i obično, pišem u subotu, a “majka svih izbora” je u nedjelju 5. srpnja ljeta Gospodnjeg 2020.g.

Kako bih ipak dao priliku brojnim orjunašima i pratećim lijevim praznoglavcima da mi u ponedjeljak upute “drugarsku kritiku” u stilu “pojma nemaš desničarska bukvo”, “mi smo pobedili”, “Bero vas je rasturio k’o Panta pitu” ili kako bi se “liberalno-demokratski” izrazio Mirando Mršić “Škorine ustaše” popušile, našao sam rješenje koje kao i obično ništa ne rješava. Naime, prve dvije stranice bit će posvećene nezaboravnoj koroni dok će treća biti posvećena, nakon objave rezultata, izborima.

Usput sam se sjetio “duhovitog intelektualca” Josifa Visarionoviča Staljina (s čijim isključivim komunističkim stavovima neki kandidati ulaze u izbornu arenu) i njegove “povijesne” misli: “Nije važno tko za koga glasa nego tko broji glasove”. Što mislite, recimo, kako bi Koba ili Soso, kako su sve zvali “dragog” diktatora gruzijskih korijena koji je volio izreke iz kojih su izbijale briga za ljude zbog čega je i danas voljen od strane naše “Radničke fronte”, Miralema te raznih drugih galvaniziranih ljevičara i njima sličnih kandidata, učinio sve ljude sretnim? Jednostavno. Pobio bi sve nesretne, a oni koji bi ostali bili bi sretni što su ostali živi… Ima i jedna zgodna slična dosjetka: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, ali smrt milijuna ljudi je samo statistika”. Mislite li da se s njim ne slaže Nenad Stazić koji nije do kraja zadovoljan partizanskom statistikom?

No, nisam ovisnik, tipa Katarine Peović, pa ću sa Staljina produžiti do jednog drugog “biča Božjeg” do – korone ili Covida 19. Dok ne doznamo rezultate izbora muči nas i “stručnjake” kako je to virus istodobno ojačao i oslabio? Ako niste znali i to je moguće! Mnoge muči pitanje što je od toga točno. Je li se virus vratio ili nikada nije ni otišao? Je li ovo drugi val ili još traje prvi val? Precizan odgovor ne znaju ni Markotićka ni Capak, ali ni Google. Međutim, vaša žena zna! Ljudi su zbunjeni. Ipak, na neka su pitanja dobiveni precizni odgovori. Recimo, kad se kupate na plaži na Braču. Kupači moraju održavati na plaži i u moru socijalnu distancu. Ako si vidio zaraženog moraš ići u tzv. samoizolaciju, ali ako si bio u kontaktu sa zaraženim, a HDZ-ovac si u predizbornoj kampanji, onda ne moraš. On i tako vjeruje da je za virus kriva oporba pa neka oni idu p.m. odnosno samoizolaciju.

O ‘stručnjacima’ i koroni

Moguće je biti zaražen bez simptoma, ali ako si strani turist iz neke od EU-zemalja koji donosi eure u proračun, onda možeš bauljati slobodno Hrvatskom jer te pri prelasku hrvatske granice nitko ne kontrolira. Već se zna da virus najlakše dobijete od siromašnog Bosanđerosa, a bogati Šveđani ga ne prenose. Virus napada osobito starije i bolesne po staračkim domovima, ali sada od njega masovno boluju mladi koji se treskaju po noćnim klubovima. Mnogi mudri strahuju da birališta nisu prirodno zaštićena od virusa. Nemoguće..! “Stručnjaci” kažu da su ljetni mjeseci i visoke temperature usporile širenje virusa, ali ipak vidimo kako su mu ljetne vrućine snažno pogodovale. “Stručnjaci” nadalje tvrde da je virus oslabio, ali se virus vratio i povećao se broj zaraženih. Napokon virus se ponovno tako brzo širi jer “stručnjaci” sada o njemu puno više znaju iako je on i dalje nepoznanica…

Moja maca Elizabeta je u dilemi pa pita: “Nije mi jasno je li izričaj ‘Je** lud zbunjenog’ psovka ili stvarnost?”.

Listam domaći tisak. Postoji li uopće nešto sivije i dosadnije? Lijevi izlaz vide u ofucanoj paroli: “Birajte promjene!”, “Ljude čistih ruku!”. Možda misle na one koji u životu nisu nikada ništa radili rukama. Misle valjda pri tome na nevladine udruge, anifašiste s naslijeđenim partizanskim mirovinama, ili razne političke dokoličare.

Evo jedne zgodne usporedbe. Znate li koja je razlika između Hrvatice i Francuskinje? Francuskinja ima s lijeve strane muža, s desne strane ljubavnika, iza sebe sumnjivu prošlost, a ispred sebe vedru budućnost dočim na glavi šešir. Hrvatica ima s lijeve strane vrećice, s desne strane djecu, iza sebe lijepu prošlost, ispred sebe -nakon ovih izbora – ne vidi nikakvu svjetlu budućnost dočim na glavi ima nezaposlenog muža.

Troškovi života su kod nas toliko porasli da ljubavnicu može imati, za razliku od Francuza, samo onaj kome i žena radi. Cinici na fejsu tvrde: “Kad bi nas testirali na glupost, tad bi tek vidjeli što je pandemija”.

Sve je veći problem Hajduk. Moj prijatelj Roman je ogorčen: “Sramota! Ostavio sam u Splitu auto 15 minuta na parkingu, a na instrument tabli su mi ostale dvije godišnje karte za Hajduk. Neki huligani su mi razbili prozor i ostavili mi još dvije godišnje karte”. No, ima i onih kojima je teže nego navijačima Hajduka. Makar su i oni tvrdi navijači. Recimo, Robertu Bajrušiju. Tvrdi navijač s lijeve političke tribine. Piše Roby o famoznom 22. lipnju. Ne onom 22. lipnju 1593.g. i hrvatskoj pobjedi nad Osmanijama. Ta povijest je malo preteška za Pukijevog malog. Roby s gorčinom podsjeća: “Na današnji dan Treći Reich je napao SSSR, a u okolici Siska osnovana(!?) je prva partizanska postrojba u okupiranoj(!!!) Europi koja se oružano suprotstavila nacistima i domaćim kvislinzima”. Koja boza taj naš Roby! Stvarno kad bi nas testirali na glupost vidjeli bi što je pandemija ! Već u nižim razredima đaci znaju da je 23. kolovoza 1939.g u Moskvi potpisan pakt o prijateljstvu između SSSR-a i Njemačkog Reicha. Do 22. lipnja 1941.g. frendovi Hitler i Staljin okupirali su bili Češku, podijelili Poljsku, okupirali Baltičke države. U to vrijeme naša “prva partizanska postrojba u okupiranoj Evropi” nije ni prstom mrdnula zbog sudbine “nestalih” država. Tek kad je Hitler odlučio da on bude jedini “car” i da “deložira” iz Kremlja “duhovitog” Staljina, tek je onda komunistima došlo iz dupeta u glavu o čemu se radi. I onda je po nalogu sovjetske Kominterne počeo “herojski” partizanski otpor.

Tito i partija su skoro dvije godine uplašeno čkomili

Nacisti su u roku male mature protutnjili starom Jugom, a “prva partizanska” je molila lugara u šumi Brezovica da se mogu tamo sakrivati barem dok Švabe ne dođu do Moskve. No, dobro ne mora naše nacionalno lijevo piskaralo to znati iako to znaju i u nižim razredima osnovne škole. On cmizdri što se ovaj falsificirani događaj “na javnoj televiziji” de facto ignorira dok je dvadesetak dana ranije Bleiburgu i poratnim likvidacijama kvislinga bio posvećen niz filmova i emisija. Sramotno, ali očekivano. Hajmo, mirno i činjenično to analizirati. Hitler i njegov kompač Staljin podijelili su pola Europe, a partija i Tito su skoro dvije godine uplašeno čkomili i onda k’o fol digli neki ustanak. Nije bilo jednog sukoba, ni jedne jedine borbe s nacistima, a sad o tim “herojstvima” nema ni “be” na HRT-u. Posvećuju filmove “beznačajnim” likvidacijama stotinjak tisuća zarobljenih i razoružanih “kvisliga”, spominju se Huda i druge jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Krvavi pir trajao je do 1948.g. kad se opet javio Staljin, onaj isti Koba zbog kojeg su sedam godina ranije partizani zbrisali u Brezovicu. Tada 1948.g, oni koji mole druga

Staljina za pomoć, putuju “na more” s Vitom iz prošle kolumne na završni ispit “tucanja kamenja”. Na Golom otoku su svi zajedno evocirali uspomene na herojski “otpor”, najprije Nijemcima i Talijanima, a onda i otpor koji su pružili grubom lugaru koji im nije htio produžiti boravak u brezovačkoj i drugim šumama. S tom objavom je Bajruši baš poentirao. Sramotno, ali očekivano!

Evo jednog vica koji će biti i za našeg Robya: Bosanac radi sklekove. Sa strane ga gleda Crnogorac pa mu kaže: “Brate, koliko se ja razumijem u seks, tebi je ta pobjegla…”.

Kako je hrabra Sam ušla u povijest

Ona se zove Sam Leshnak. Golmanica u ženskoj nogometnoj ekipi North Carolina Courage. Prije početka utakmice između njene ekipe i Portland Thornsa intonirala se himna SAD-a. Sve su igračice kleknule u znak podrške pokretu “Black Lives Matter”. Sve osim Sam Leshnak. Ona je ostala stajati s rukom na srcu. Hrabrost i gesta za sva vremena! Na društvenim su mrežama antife podivljale. Ali hrabra Sam ušla je u povijest. Jednog dana i njen će spomenik rušiti… Treba shvatiti ponos, veselje i boljševičku svijest Bajrušija, Rade, Katarine Peović, Beljaka, Pofuka, Gerovca, Ante Tomića, Klasića, Jakovine, Markovine, Anke Mrak, Maje Sever, Denisa Latina… kad čitaju kako američki aktivisti snuju o “rušenju rasističkog prikaza bijelog Isusa…”. Prvo Isusa, pa onda i George Washingtona. Churchill je već u starom željezu. Treba srušiti sve murale, kipove i vitroe bijelog Isusa i njegove Majke te njihovih bijelih prijatelja… Koja prekrasna glazba za uši Gerovca i Pofuka…Vedrana Rudan je sigurno u ekstazi. Mirando Mrsić prede s osmjehom od uha do uha. Gotovo je napokon i s američkim “ustašama”. Naravno, tko mari što je povijesna istina da su Isus i Marija bili Židovi, slični lokalnom stanovništvu. U Etijopiji su ga prije tisuću godina prikazivali kao crnca, a u nekim azijskim zemljama kao Azijata… Međutim, svatko može biti sve samo ne bijelac jer onda je rasist. I zato je gesta golmanice Sam neusporediva hrabrost. Uostalom, golmanica je tu da brani…

Friedrich Nietzsche je napisao: “Trebamo čuvati vlastito srce jer ako ga pustimo, izgubit ćemo uskoro kontrolu i nad mozgom”.

Lex Bero

Evo nas u sudačkom produžetku u kojem već godinama živim i dobro se snalazim.

Plenković je obrisao pod s Berom, a na neki način i s njegovim Titom iako mu to nije bio cilj. Renata Raič je na fejsu zabezeknuta: “Prva izlazna anketa: Ovaj narod je bolestan ili su ovi izbori teška namještaljka”. Slažem se s našom Renatom. Čim je Bero bez šalabahtera bubnuo “Tito” svima je bilo jasno da Bero dobiva – po nosu! HDZ, 62 +3 iz dijaspore, Retard 41, Škoro 15, MOST 9…itd. Zna se čemu sam se nadao i što sam pisao, ali bojim se da sam ostao na tankom ledu. Želio sam jednu jaku desnu opciju na čelu s HDZ-om i Škorom. Sada, nakon što je SDP kao Titanic tresnuo u gornji dio sante leda, na vidiku se nazire ista trulež kao i do sada. Plenković može birati s kim će u koaliciju. To sad ne mora biti Škoro. Može nas opet “razveseliti” s Pupijem, Štromarom, Radinom, Kajtzijem, manjincima. Škorin tajnik i dalje je rezolutan da Plenki ne može biti premijer… Bolje bi mu bilo da je u 9. izbornoj jedinici dao prave pozicije Karolini Vidović Krišto i Ljiljani Zmijanac i na taj način dobio dvije vrhunske intelektualke u Saboru koje mu i izgledom i retorikom mogu biti zaštitni znak. Ako je Škoro zadovoljan da s 15 zastupnika bude čvrsta i tvrda oporba HDZ-u onda je to slab posao.

Bernardića i njegovog Tita možemo, barem što se ovih izbora tiče, prekrižiti. Ako je Europa već davno utvrdila da su komunizam, fašizam i nacizam zločinačke ideologije onda je na rubu pameti tvrditi da je vođa naših komunista “ljubičica bijela”. Naravno i zadnja politička budala zna da je Tito notorni ratni zločinac. Pretpostaviti 10. ratnog zločinca XX stoljeća Tuđmanu, čovjeku koji je stvorio RH, koji je otac domovine i to javno artikulirati na TV, to znači siguran odlazak u politički ambis. Sad slijedi cmizdrenje, šmrcanje, naricanje, optuživanje, ridanje… Jedna sigurna stvar koja se je iskristalizirala u ovim izborima je da se više ne isplati busati u prsa s komunističkim diktatorima. To je lex Bero… Znači sve lijeve nakupine, povijesna klatež, imaju četiri godine roktanja o “lopovskoj” privatizaciji, deranje tipa “gde je novac”, ”korupcionaška vlada”. Uglavnom, psi laju, a karavana prolazi. SDP, s jedinim pristojnim građanskim političarem kao što je dr. Rajko Ostojić, mora prije svega mijenjati komunistički vokabular jer će inače ostarjeti u opoziciji. A to baš nije neka demokratska perspektiva.

Opozicija je danas odlučila dati prvom koji naiđe. Došla su dvojica…

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

Pobjednički govor Andreja Plenkovića: Postavili smo HDZ na ono mjesto gdje ga je Tuđman uvijek stavljao i želio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari