Pratite nas

Povijesnice

Jesu li velikosrbi uopće pripadnici srpskog naroda?! Prema genetici “velikosrbi” nisu Srbi

Objavljeno

na

Dosadašnja moja osobna životna iskustva potaknula su me na razmišljanja, koja su dovela do pitanja oblikovana naslovom ovog teksta. Povijestne spoznaje stjecao sam najprije slušajući pričanja starijih od mene, slušajući i čitajući narodne pjesme pa kroz školsku izobrazbu. Jake tragove su ostavila i ratna zbivanja i nametana životna pravila. Osobna znatiželja nerijetko me je vodila k posezanju pisanih dokumenata, češće onih vjerojatnije istinitih, ali ponekad i onih mitomanskih koji me nisu nadahnjivali. Obiteljskim nasljeđem i odgojem bio sam obdaren sposobnošću da razlikujem dobro od zla i da se postupcima priklanjam vrlinskom djelovanju.

To mi je pomoglo da u suživotu s drugim ljudima redovito prevlada vrlinsko temeljeno na istini i uzdanju u Boga. Seljačkog sam podrijetla, pa sam od iskona bio vezan uz tlo po kojem hodam, zemlju koja mi plodove daruje, koja mi prožima srce i dušu, čijim brdima se divim i čije kamenje mi pokazuje put prema čvrstini i naporima koje trebam podnositi. Uzdanje u Boga prožimalo mi je duh i jačalo vjeru u vlastite sposobnosti uz popratnu ljubav prema bližnjima i potrebitima. Maštu su mi jačale sadržaji bajki, koje su uz ognjište pored razbuktale vatre u večernjim satima prepričavali stariji, najčešće djedovi i bake, a sretni završetci priča pogodovali su dobru snu i radovanju buđenju pri pojavi novog dana. Nisu mi teško padale ni obveze koje sam trebao obaviti tijekom dana, bila riječ o skrbi za stoku, pribavljanju hrane za nju, žetvi. Našlo se vremena i za igru. Pri polasku u školu početno strahovanje ubrzo se pretvorilo u ugodu popraćenu znatiželjom, koja je rezultirala porastom znanja i ugođajem da se ističem znanjem u usporedbi s vršnjacima. Poglavito je bila naglašena znatiželja za povijestna zbivanja. Ratna zbivanja nametnula su mi neočekivane spoznaje. Žandare i finance susretalo se, jer su imali svoje postaje u mjestu. Žandare smo zvali „đendarima“. Nisu nam bili dragi, jer bi nas znali u prolazu povući za uho, a „filanaca“ se nismo bojali, a prodavačima duhana običavali smo mi djeca javiti da se primiču, kako bi pravovremeno umakli brdskim puteljcima prema drugim selima.

muratPrva velika vojska pojavila se u mjestu nastavljajući put dalje prema Imotskom i Hercegovini, a to se događalo ubrzo nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Mi djeca smo se rado družili s talijanskim vojnicima, iako su jače simpatije bile prema Nijemcima, jer su naši očevi u Njemačkoj kruh zarađivali, a koji su se pojavili kasnije. Nakon što se doznalo da u planinama djeluju partizani i četnici, zao glas o njima brzo se širio, osobito pošto su učestali zbjegovi žena i djece iz obližnjih dijelova Bosne, kako bi se sklonili u mjestima gdje su bile smještene talijanske, domobranske i ustaške postrojbe. Zbjegovi su bili posljedica zločina koje su počinili četnici. Sukobi među zaraćenim vojnim postrojbama (talijanskim, ustaško-domobranskim i njemačkim na jednoj strani, protiv odmetničkih četničko-partizanskih na drugoj strani) eskalirali su do mjere stalnih opasnosti od pogibelji. Pohađanje škole bilo je neredovito, često i nemoguće, a gore od svega bila je izloženost ratnim okršajima, poglavito onima koji su doveli do niza tragičnih posljedica, nerijetko onih jakih razmjera. Razmjerno najtragičnije dogodile su se pri kraju rata i u neposrednu poraću. Mnogo toga što se ne treba zaboraviti sačuvalo se i u mom sjećanju.

Po završetku rata, životna oskudica uzrokovala je moje preseljenje iz krškog dalmatinskog mjesta u područje prehrambenog obilja, u Bjelovar k tetki (majčinoj sestri) koja nije imala djece, a ja bijah najstariji od šestero u mojih roditelja. Preseljenje je bilo popraćeno i nužnom prilagodbom na novi okoliš i nove životne uvjete. Božjom voljom promjene su se pozitivno odrazile na cjelokupni moj životni put. U mjestu mojeg podrijetla svi su žitelji bili Hrvati, a u Bjelovaru su osim većinskih Hrvata živjeli i sunarodnjaci drugih naroda, svi zajednički u međususjedski dobrim odnosima. Polazeći četvrti (zadnji) razred ondašnje osnovne škole stekao sam nove prijatelje, ali i uspio završiti razred kao jedan od samo nekoliko odlikaša. Po završetku nastave obvezno se glasno izmolilo uobičajene molitve Bogu (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Otcu). Većinski katolici (Hrvati i Česi) molili su glasno, manjinski pravoslavni (Srbi) prekriženih ruku tiho. Po završetku osnovne škole slijedilo je nastavljanje školovanja u Realnoj gimnaziji u Bjelovaru s primjernom uspješnošću. U gimnaziji nije bilo ni zajedničkih ni ikakvih molitvi, ali tijekom prvih dviju ili triju poratnih godina tijekom božićnih blagana nije bilo školske nastave, a đaci pravoslavne vjeroispovjesti opravdano nisu bili obvezni dolaziti u školu za vrijeme svetkovanja pravoslavnih božićnih blagdana. Običaj u nas đaka bio je da jedni drugima čestitamo vjerske blagdane. Poneki katolici običavali su za velikih pravoslavnih blagdana otići pomoliti se u pravoslavnu crkvu. Vjerojatno je i poneki pravoslavac običavao otići i u neku od katoličkih crkava. Zbog statističkih podataka običavalo se prebrojiti nacionalne zastupljenosti. Katolici su se izjašnjavali Hrvatima, nerijetko i oni češkog podrijetla, a pravoslavni Srbima. Nacionalno izjašnjavanje nije bilo popraćeno s javnim isticanjem dominantnog značenja. Vjerski i nacionalno, međusobni odnosi bili su slični onima iz doba vladavine carice Marije Terezije.

turčinTijekom rata nijedan vjerski objekt nije bio zamjetno oštećen. Sinagoga je cjelovito sačuvana sve do 1948., kada je započelo njezino oskvrnjivanje pretvorbom u Narodno Kazalište. Nije mi poznato je li se to dogodilo dopuštenjem i privolom Židovske vjerske zajednice. Pri početku pohađanja prvog razreda Gimnazije korišteni su matematički udžbenici iz vremena NDH, povijest se učilo na temelju onoga što smo zapisali tijekom profesorova ili profesoričina diktiranja. Kasnije su se pojavili prijevodi ruskih udžbenika u kojima se tvrdilo da Isus nije nikad postojao. Prisjećam se jedne profesorice povijesti klasične izobrazbe, koja se ipak usudila nama đacima pripomenuti da je pročitala izvorna djela grčkih i rimskih pisaca u kojima se pisano svjedoči o pojavi Isusa Krista, pa razvoju kršćanstva. Dakle, već se naziralo državno pogodovanje ateizacije društva. Srbi su se u tome bolje snalazili od Hrvata. Hrvati su vjerski bili ustrajniji, pa su neki doživljavali i neugodnosti, čak i progone, ako je bila riječ o katoličkim svećenicima.

Svi smo morali poznavati i latiničko i ćiriličko pismo i služiti se tim znanjem pri čitanju djela pisaca obuhvaćenih školskim programima. Povijest se učilo, ali s više negativnih konotacija prema pisanoj hrvatskoj povijesti, nego sinhronoj srpskoj. Povijest me jako zanimala pa sam uspijevao doći do knjiga iz kojih sam mogao crpsti više informacija, pa postati manje podložan obmanama i zabludama. Tijekom nastavljena dijela života u mnogim prigodama sam se pokazao boljim poznavateljem srpske nacionalne i vjerske povijesti od srpskih sugovornika. Neke je to zasmetalo (bahate i manje učene), ali mi je znanje pripomoglo u uspostavi iskrenih prijateljskih odnosa. Tijekom srednoškolske izobrazbe sam kao primjeran đak stekao i odgovarajuća primjerna znanja koja su mi omogućila primjerno stjecanje znanja tijekom sveučilišne izobrazbe do postizanja najviših znanstvenih stupnjeva.

Zakonita cjeloživotna zaposlenost u znanstveno-istraživačkim i proizvodnim odjelima svjetski ugledne farmaceutičke industrije omogućila mi je stjecanje vršnih sposobnosti pri nastavku istraživačkog i edukacijskog djelovanja. Izravno sudjelovanje u međunarodnim tijelima unaprijeđivanja izobrazbe i znanstveno-tehničke suradnje pripomoglo mi je u prepoznavanju moralno ispravnog pa ustrajnosti u djelovanju u smjeru dobrobiti i sveopćeg sklada. Prema tome, sasvim je naravno da pokušavam prepoznati anomalije koje vode neskladu i pogibeljima ljudi. Naslov ovog teksta proistekao je kao posljedica potrebe podsjećanja na dio povijestnog poradi spriječavanja tragičnog proisteklog zabluđivanjem pravednika, koji zbog svog poštenja i naivnosti ne očekuju opake podvale. Počet ću obrazložbe na temelju spoznatog iz hrvatske povijesti, pa onog iz povijesti srodnih i zemljopisno bliskih pripadnika drugih naroda. Odlučio sam se početno osvrnuti na doba kad Hrvatska postade priznatom kraljevinom, dakle na vrijeme vladavine kralja Tomislava. Kao knez Dalmatinske Hrvatske odvažio se s vojskom poći na Sjever i suzbiti nadiruće Mađare da preko Drave prijeđu u Hrvatsku, zatim sjediniti hrvatske kneževine i postati hrvatskim kraljem. Bizantski car je pisano izrazio ratnu snagu njegove države, vjerojatno poradi vlastite sigurnosti, jer su u područje zapadne obale Crnog mora južno od donjeg toka Dunava prodrli ratnički Bugari

vođeni moćnim kanom Asparuhom podredivši zatečene tračke i slavenske žitelje, dotad podređene Bizantskom caru. Raški župan Zaharije s dijelom svoje pratnje napustio je Rašku i sklonio se u Tomislavovo kraljevstvo.

tomislavTomislav je uspješno zaratio s Bugarskim carstvom i pobjednički zaustavio širenje Bugarskog carstva prema Bosni, koja već postade dio Hrvatskog kraljevstva. Očito je, dakle, da Rašaci nisu bili ekspanzionistički usmjereni prema hrvatskim područjima. Nisu ni Zećani, a poglavito ne Dukljani. U opisu jednog srednjovjekovnog gusarskog napada na trgovački brod u blizini Drača pri albanskoj obali pisac navodi da su brod napali (prevedeno) „Kroate iz Dioklije“, dakle Dukljani, koje nije utemeljeno proglašavati Srbima. Srpski povjesničari izbjegavaju pripomenuti da je prvi srpski kralj Stevan Nemanjić Prvovjenčani, kraljevske insignacije dobio 1240., a od Rimskog Svetog Otca, znači kao katolik istočnog obreda, pa ga se ne može držati „velikosrbinom“. Ne može ni brata mu Rastka, koji postade Sveti Sava. Kao gimnazijalac bio sam u prigodi pročitati neke članove „Dušanova Zakonika“. Tamo se jasno mogu razabrati nejednakosti između manje brojnih povlaštenih „vlastelina“i brojnijih „sebara“ (vjerojatno „serba“, na što upućuju nazivi za Rašku „Servia“,u nekim srednjevjekovnim zemljopisnim kartama. Ekspanzijom osmanskih Turaka, stanje se u Europi, poglavito na njezinu jugoistoku, jako zamrsilo. Vojnim ustrojem bili su dobro organizirani, sa stalno jačajućom profesionalnom vojskom, janjičarima, koje su oblikovali od sedmogodišnjih dječaka, nakon što bi ih oteli njihovim roditeljima pa islamizirali i potom podvrgli disciplini i stalnoj obuci vojničkim vještinama. Milosti nije bilo ni prema pobijeđenim protivnicima, pa ni prema civilnim pripadnicima pobijeđenih naroda.

Kršćanski narodi su bili trajno izloženi životnim opasnostima, a u početnim sukobima doživljavali nerijetke poraze. Grčka, Bugarska, Srbija pa ubrzo zatim Bosna, Hrvatska i Ugarska jedva su odolijevale napredovanju Turaka. Porazi na rijeci Marici i Kosovu rezultirali su ne samo zbog slabije vojne vještine, nego i zbog slabe organiziranosti i usklađenosti. Na temelju prve vijesti, kojom je kralj Tvrtko izvijestio svojeg prijatelja u Italiji da je s vojskom pod vodstvom Vladka Vukovića sudjelovao u bitci protiv Turaka na Kosovu i da je imao uspjeha, u Europi prvi stečeni dojmovi bili su da su Turci Poraženi. Vjerojatno je kralj Tvrtko izrekao samo dio stvarne istine. Naime, odred vojske kojeg je Tvrtko poslao u pomoć Srbima uistinu je svladao dio turske vojske s kojim se sukobio, pa zaključio da se može vratiti u Bosnu. U pomoć srpskoj vojsci pristigao je i odred hrvatskih profesionalnih vojnika, Turopoljaca, pod vodstvom Ivana Paližne, a u čijem sastavu je bio i Miloš Kobilić, a prema srpskoj narodnoj pjesmi riječ je o srpskom junaku Milošu Obiliću koji je lukavošću ubio turskog cara Murata pa bio sasječen. Istina je da je sultan Murat na taj način poginuo, ali ostaje upitno koja osoba je to uzrokovala.

Turci su na svoj način riješili proisteklu poteškoću. Sultanov sin je naloživši ubojstvo svojeg brata preuzeo vođenje bitke završivši je svojom pobjedom. Srpska vojska vođena knezom Lazarom bijaše hametice poražena uz goleme gubitke, što uključuje i častnu pogibiju kneza Lazara. Lazarova kćerka završi u sultanovu haremu, a sin mu Stevan Lazarević postade turski vazal, koji se kasnije borio na turskoj strani protiv kršćanskih vojnih postrojbi. Život srpskog naroda postade krajnje težak, neizdrživ. Morao je trpjeti turske zulume, zlostavljanja žena, itd., ali nije pokleknuo, već se borio lukavošću, odlascima u hajdučiju, ali i prebjezima u Bosnu (sve dok Bosna „šaptom“ ne pade). Nakon toga počeše dijeliti sudbinu žitelja trpljenika u krajevima u koje doseliše. Nije im bila prirođena osobina da otimaju tuđe. Da jest, ne bi im bili pritekli u pomoć vrsni vojnici iz Bosne i Hrvatske, upravo u vrijeme kad postadoše krajnje životno ugroženi. Zato treba odgonetnuti zagonetku pojave i opasna djelovanja ekspanzionističkih „Velikosrba“.

kartaTurskim osvajanjima bili su ugroženi i drugi narodi. Stradavali su civilni žitelji, ginuli vojnici, vojskovođe, banovi i kraljevi, ali s Božjom pomoći u konačnici pobjediše Kršćani oslobodivši svoje zemlje od tuđinske okupacije. Pod vodstvom Eugena Savojskog austrijska vojska izgna Turke iz Beograda i prodre sve do Kosova. Golem prostor plodne obradive zemlje posta dostupan za naseljavanje. K već prisutnim žiteljima, mađarske, hrvatske, njemačke i drugih

nacionalnosti Austrijskog carstva, pridružiše se i Rašaci „Velikom seobom Srbalja u Južnu Ugarsku“, pod vodstvom Patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a po dopuštenju Austrijskog Cara. Ostvari se miran suživot među različitima uz poštivanje zakona. Austrijsko carstvo pripomože žiteljima Srbije da ostvare i svoju državnu neovisnost o Turskoj.

Vođena Obrenovićima Srbija je gospodarstveno i kulturologijski napredovala. Austrijsko carstvo je jačalo i napredovalo, pa nije bilo bojazni za njegovu ugrozbu, poglavito i zbog činjenice da nije bilo međuvjerskih napetosti i životne oskudice glede temeljnih egzistencijskih potreba. Zato mi je teško odgonetnuti uzroke i izvore pojave Velikosrpskog expanzionizma prema žiteljima i područjima iz kojih im dopre učinkovita pomoć da se izbave od tuđinskog jarma i teških životnih uvjeta. Vjerojatno treba tek otkriti vjerojatne uzroke. Jesu li svojstveni narodu, ili potekoše od opaka tuđina, treba procijeniti. Pri odgonetavanju ne treba zanemariti ni najnovija otkrića etnogenetičara. Induktor prepoznatljivo opaka djelovanja Velikosrpskih ekspanzionista vjerojatno je već odavno očitovani autor „Načertanija“, osoba varljive pouzdanosti.

Plodno tlo pogodovanju takvog ponašanja vjerojatno je ipak posljedica genetičkih promjena očitovanih kroz naglašeno previsoku zastupljenost sibirskog HG-2 gena (49 %) koja je u Hrvata zanemariva (2 %). Obrnuta je situacija glede zastupljenosti EU-7 (arijsko-dinarskog) gena: U Hrvata (45 %), a u Srba svega (3 %). Prosječno su Hrvati (katolici) dvostruko srodniji s Rusima (pravoslavni) nego što su to pravoslavni Srbi. Nekadašnji južnougarski, tj. sadašnj vojvođanski Srbi su se povijestno pokazali kao uzorni rodoljubi i domoljubi, ali i kao mirni ljudi živeći u dobrim odnosima s Hrvatima. Dojam je pokvario nekakvi Paroški, čije prezime i djela svjedoče koliko u njemu bijaše ljudskosti. Proizlazi, dakle, da srpski narod može uskladiti svoje ponašanje i odreći se bolesnih apetita, kojih nije bilo u njegovih istinski slavnih normalnih predaka.

Spomenute etnogenetičke razlike ne smiju biti uzrok ugrožavanju egzistencijskih prava različitih, ali ni pridavanju većih prava ovima u odnosu na druge. Sklad različitosti je preduvjet sretnom i uspješnom zajedništvu. Na to upućuje i „Himna radosti“. Vrlinskom specifičnom treba se omogućiti da dođe do izražaja, a to znači da treba ostvariti svoje egzistencijski optimalne uvjete, dakle i državu na svojem tradicijski zakonitu prostoru, njegujući dobre odnose s drugima, tako da se može primijeniti matematička zakonitost prema kojoj je „suma apsolutnih pojedinih vrijednosti, veća ili jednaka sumi pojedinih vrijednosti.“ To znači da ne treba pogodovati uspostavu „Regije dominacije „jednakijih“ umjesto ostvarivanja samostalnih država, koje skladno surađuju u smjeru uspostave i pogodovanja opće dobrobiti.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik
Izvor: Hrvatski fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. prosinca 1995. – Potpisan Daytonski mirovni sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Daytonskim mirovnim sporazumom koji su 21. studenog 1995. parafirali tadašnji predsjednici BiH Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević službeno je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini.

Nakon gotovo mjesec dana pregovora, u Parizu je 14. prosinca 1995. svečano potpisan „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“, poznatiji kao „Daytonski sporazum“.

Time je završen strahovit oružani sukob u Bosni i Hercegovini, tijekom kojeg je poginulo oko 105 tisuća ljudi, dok je dva milijuna raseljeno.

Mirovni sporazum u Elizejskoj palači potpisali su predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, Srbije Slobodan Milošević i Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Uz njih su bili i šestorica svjedoka: premijer Španjolske, koji je predsjedao Europskom Unijom, Filipe Gonzales, predsjednik SAD Bill Clinton, predsjednik Francuske Jacques Chirac, njemački kancelar Helmuth Kohl, premijer Velike Britanije John Major i premijer Rusije Viktor Černomidin, kao i drugi najvažniji svjetski i europski dužnosnici.

Nakon što su združenim udarima hrvatske snage i one Armije BiH u oslobodilačkim operacijama nanijele velike poraze bosanskim Srbima, srpska strana bila je prisiljena napokon pristupiti mirovnim pregovorima. Inicijativom službenog Washingtona Mirovna konferencija održana je u zrakoplovnoj bazi White-Patterson u Daytonu.

U nimalo lakim pregovorima, postignut je sporazum kojim zaraćene strane priznaju BiH kao suverenu državu sastavljenu od dva, u velikoj mjeri, autonomna entiteta: muslimansko-hrvatske federacije BiH i Republike Srpske.

Hrvatskoj je pak donio garanciju da će se okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema vratiti u sklopu procesa mirne reintegracije.

Zanimljivo, u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH Srbi su s položaja u okupiranome naselju Grbavica ispalili četiri tromblonske mine prema hotelu „Holliday Inn“ u središtu Sarajeva.

To je na neki način simbolično najavilo da će mirovni dokument potpisan na Pariškoj konferenciji, kojim je završen rat u BiH, u stvarnosti zbog brojnih nedostataka biti vrlo teško provediv bez daljnjih napetosti između tri naroda te države.

 

Ukoliko dođe do opstrukcije duha i slova Daytonskog sporazuma bilo bi logično vraćanje na pravno-politički status ante

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari