Pratite nas

Povijesnice

Jesu li velikosrbi uopće pripadnici srpskog naroda?! Prema genetici “velikosrbi” nisu Srbi

Objavljeno

na

Dosadašnja moja osobna životna iskustva potaknula su me na razmišljanja, koja su dovela do pitanja oblikovana naslovom ovog teksta. Povijestne spoznaje stjecao sam najprije slušajući pričanja starijih od mene, slušajući i čitajući narodne pjesme pa kroz školsku izobrazbu. Jake tragove su ostavila i ratna zbivanja i nametana životna pravila. Osobna znatiželja nerijetko me je vodila k posezanju pisanih dokumenata, češće onih vjerojatnije istinitih, ali ponekad i onih mitomanskih koji me nisu nadahnjivali. Obiteljskim nasljeđem i odgojem bio sam obdaren sposobnošću da razlikujem dobro od zla i da se postupcima priklanjam vrlinskom djelovanju.

To mi je pomoglo da u suživotu s drugim ljudima redovito prevlada vrlinsko temeljeno na istini i uzdanju u Boga. Seljačkog sam podrijetla, pa sam od iskona bio vezan uz tlo po kojem hodam, zemlju koja mi plodove daruje, koja mi prožima srce i dušu, čijim brdima se divim i čije kamenje mi pokazuje put prema čvrstini i naporima koje trebam podnositi. Uzdanje u Boga prožimalo mi je duh i jačalo vjeru u vlastite sposobnosti uz popratnu ljubav prema bližnjima i potrebitima. Maštu su mi jačale sadržaji bajki, koje su uz ognjište pored razbuktale vatre u večernjim satima prepričavali stariji, najčešće djedovi i bake, a sretni završetci priča pogodovali su dobru snu i radovanju buđenju pri pojavi novog dana. Nisu mi teško padale ni obveze koje sam trebao obaviti tijekom dana, bila riječ o skrbi za stoku, pribavljanju hrane za nju, žetvi. Našlo se vremena i za igru. Pri polasku u školu početno strahovanje ubrzo se pretvorilo u ugodu popraćenu znatiželjom, koja je rezultirala porastom znanja i ugođajem da se ističem znanjem u usporedbi s vršnjacima. Poglavito je bila naglašena znatiželja za povijestna zbivanja. Ratna zbivanja nametnula su mi neočekivane spoznaje. Žandare i finance susretalo se, jer su imali svoje postaje u mjestu. Žandare smo zvali „đendarima“. Nisu nam bili dragi, jer bi nas znali u prolazu povući za uho, a „filanaca“ se nismo bojali, a prodavačima duhana običavali smo mi djeca javiti da se primiču, kako bi pravovremeno umakli brdskim puteljcima prema drugim selima.

muratPrva velika vojska pojavila se u mjestu nastavljajući put dalje prema Imotskom i Hercegovini, a to se događalo ubrzo nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Mi djeca smo se rado družili s talijanskim vojnicima, iako su jače simpatije bile prema Nijemcima, jer su naši očevi u Njemačkoj kruh zarađivali, a koji su se pojavili kasnije. Nakon što se doznalo da u planinama djeluju partizani i četnici, zao glas o njima brzo se širio, osobito pošto su učestali zbjegovi žena i djece iz obližnjih dijelova Bosne, kako bi se sklonili u mjestima gdje su bile smještene talijanske, domobranske i ustaške postrojbe. Zbjegovi su bili posljedica zločina koje su počinili četnici. Sukobi među zaraćenim vojnim postrojbama (talijanskim, ustaško-domobranskim i njemačkim na jednoj strani, protiv odmetničkih četničko-partizanskih na drugoj strani) eskalirali su do mjere stalnih opasnosti od pogibelji. Pohađanje škole bilo je neredovito, često i nemoguće, a gore od svega bila je izloženost ratnim okršajima, poglavito onima koji su doveli do niza tragičnih posljedica, nerijetko onih jakih razmjera. Razmjerno najtragičnije dogodile su se pri kraju rata i u neposrednu poraću. Mnogo toga što se ne treba zaboraviti sačuvalo se i u mom sjećanju.

Po završetku rata, životna oskudica uzrokovala je moje preseljenje iz krškog dalmatinskog mjesta u područje prehrambenog obilja, u Bjelovar k tetki (majčinoj sestri) koja nije imala djece, a ja bijah najstariji od šestero u mojih roditelja. Preseljenje je bilo popraćeno i nužnom prilagodbom na novi okoliš i nove životne uvjete. Božjom voljom promjene su se pozitivno odrazile na cjelokupni moj životni put. U mjestu mojeg podrijetla svi su žitelji bili Hrvati, a u Bjelovaru su osim većinskih Hrvata živjeli i sunarodnjaci drugih naroda, svi zajednički u međususjedski dobrim odnosima. Polazeći četvrti (zadnji) razred ondašnje osnovne škole stekao sam nove prijatelje, ali i uspio završiti razred kao jedan od samo nekoliko odlikaša. Po završetku nastave obvezno se glasno izmolilo uobičajene molitve Bogu (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Otcu). Većinski katolici (Hrvati i Česi) molili su glasno, manjinski pravoslavni (Srbi) prekriženih ruku tiho. Po završetku osnovne škole slijedilo je nastavljanje školovanja u Realnoj gimnaziji u Bjelovaru s primjernom uspješnošću. U gimnaziji nije bilo ni zajedničkih ni ikakvih molitvi, ali tijekom prvih dviju ili triju poratnih godina tijekom božićnih blagana nije bilo školske nastave, a đaci pravoslavne vjeroispovjesti opravdano nisu bili obvezni dolaziti u školu za vrijeme svetkovanja pravoslavnih božićnih blagdana. Običaj u nas đaka bio je da jedni drugima čestitamo vjerske blagdane. Poneki katolici običavali su za velikih pravoslavnih blagdana otići pomoliti se u pravoslavnu crkvu. Vjerojatno je i poneki pravoslavac običavao otići i u neku od katoličkih crkava. Zbog statističkih podataka običavalo se prebrojiti nacionalne zastupljenosti. Katolici su se izjašnjavali Hrvatima, nerijetko i oni češkog podrijetla, a pravoslavni Srbima. Nacionalno izjašnjavanje nije bilo popraćeno s javnim isticanjem dominantnog značenja. Vjerski i nacionalno, međusobni odnosi bili su slični onima iz doba vladavine carice Marije Terezije.

turčinTijekom rata nijedan vjerski objekt nije bio zamjetno oštećen. Sinagoga je cjelovito sačuvana sve do 1948., kada je započelo njezino oskvrnjivanje pretvorbom u Narodno Kazalište. Nije mi poznato je li se to dogodilo dopuštenjem i privolom Židovske vjerske zajednice. Pri početku pohađanja prvog razreda Gimnazije korišteni su matematički udžbenici iz vremena NDH, povijest se učilo na temelju onoga što smo zapisali tijekom profesorova ili profesoričina diktiranja. Kasnije su se pojavili prijevodi ruskih udžbenika u kojima se tvrdilo da Isus nije nikad postojao. Prisjećam se jedne profesorice povijesti klasične izobrazbe, koja se ipak usudila nama đacima pripomenuti da je pročitala izvorna djela grčkih i rimskih pisaca u kojima se pisano svjedoči o pojavi Isusa Krista, pa razvoju kršćanstva. Dakle, već se naziralo državno pogodovanje ateizacije društva. Srbi su se u tome bolje snalazili od Hrvata. Hrvati su vjerski bili ustrajniji, pa su neki doživljavali i neugodnosti, čak i progone, ako je bila riječ o katoličkim svećenicima.

Svi smo morali poznavati i latiničko i ćiriličko pismo i služiti se tim znanjem pri čitanju djela pisaca obuhvaćenih školskim programima. Povijest se učilo, ali s više negativnih konotacija prema pisanoj hrvatskoj povijesti, nego sinhronoj srpskoj. Povijest me jako zanimala pa sam uspijevao doći do knjiga iz kojih sam mogao crpsti više informacija, pa postati manje podložan obmanama i zabludama. Tijekom nastavljena dijela života u mnogim prigodama sam se pokazao boljim poznavateljem srpske nacionalne i vjerske povijesti od srpskih sugovornika. Neke je to zasmetalo (bahate i manje učene), ali mi je znanje pripomoglo u uspostavi iskrenih prijateljskih odnosa. Tijekom srednoškolske izobrazbe sam kao primjeran đak stekao i odgovarajuća primjerna znanja koja su mi omogućila primjerno stjecanje znanja tijekom sveučilišne izobrazbe do postizanja najviših znanstvenih stupnjeva.

Zakonita cjeloživotna zaposlenost u znanstveno-istraživačkim i proizvodnim odjelima svjetski ugledne farmaceutičke industrije omogućila mi je stjecanje vršnih sposobnosti pri nastavku istraživačkog i edukacijskog djelovanja. Izravno sudjelovanje u međunarodnim tijelima unaprijeđivanja izobrazbe i znanstveno-tehničke suradnje pripomoglo mi je u prepoznavanju moralno ispravnog pa ustrajnosti u djelovanju u smjeru dobrobiti i sveopćeg sklada. Prema tome, sasvim je naravno da pokušavam prepoznati anomalije koje vode neskladu i pogibeljima ljudi. Naslov ovog teksta proistekao je kao posljedica potrebe podsjećanja na dio povijestnog poradi spriječavanja tragičnog proisteklog zabluđivanjem pravednika, koji zbog svog poštenja i naivnosti ne očekuju opake podvale. Počet ću obrazložbe na temelju spoznatog iz hrvatske povijesti, pa onog iz povijesti srodnih i zemljopisno bliskih pripadnika drugih naroda. Odlučio sam se početno osvrnuti na doba kad Hrvatska postade priznatom kraljevinom, dakle na vrijeme vladavine kralja Tomislava. Kao knez Dalmatinske Hrvatske odvažio se s vojskom poći na Sjever i suzbiti nadiruće Mađare da preko Drave prijeđu u Hrvatsku, zatim sjediniti hrvatske kneževine i postati hrvatskim kraljem. Bizantski car je pisano izrazio ratnu snagu njegove države, vjerojatno poradi vlastite sigurnosti, jer su u područje zapadne obale Crnog mora južno od donjeg toka Dunava prodrli ratnički Bugari

vođeni moćnim kanom Asparuhom podredivši zatečene tračke i slavenske žitelje, dotad podređene Bizantskom caru. Raški župan Zaharije s dijelom svoje pratnje napustio je Rašku i sklonio se u Tomislavovo kraljevstvo.

tomislavTomislav je uspješno zaratio s Bugarskim carstvom i pobjednički zaustavio širenje Bugarskog carstva prema Bosni, koja već postade dio Hrvatskog kraljevstva. Očito je, dakle, da Rašaci nisu bili ekspanzionistički usmjereni prema hrvatskim područjima. Nisu ni Zećani, a poglavito ne Dukljani. U opisu jednog srednjovjekovnog gusarskog napada na trgovački brod u blizini Drača pri albanskoj obali pisac navodi da su brod napali (prevedeno) „Kroate iz Dioklije“, dakle Dukljani, koje nije utemeljeno proglašavati Srbima. Srpski povjesničari izbjegavaju pripomenuti da je prvi srpski kralj Stevan Nemanjić Prvovjenčani, kraljevske insignacije dobio 1240., a od Rimskog Svetog Otca, znači kao katolik istočnog obreda, pa ga se ne može držati „velikosrbinom“. Ne može ni brata mu Rastka, koji postade Sveti Sava. Kao gimnazijalac bio sam u prigodi pročitati neke članove „Dušanova Zakonika“. Tamo se jasno mogu razabrati nejednakosti između manje brojnih povlaštenih „vlastelina“i brojnijih „sebara“ (vjerojatno „serba“, na što upućuju nazivi za Rašku „Servia“,u nekim srednjevjekovnim zemljopisnim kartama. Ekspanzijom osmanskih Turaka, stanje se u Europi, poglavito na njezinu jugoistoku, jako zamrsilo. Vojnim ustrojem bili su dobro organizirani, sa stalno jačajućom profesionalnom vojskom, janjičarima, koje su oblikovali od sedmogodišnjih dječaka, nakon što bi ih oteli njihovim roditeljima pa islamizirali i potom podvrgli disciplini i stalnoj obuci vojničkim vještinama. Milosti nije bilo ni prema pobijeđenim protivnicima, pa ni prema civilnim pripadnicima pobijeđenih naroda.

Kršćanski narodi su bili trajno izloženi životnim opasnostima, a u početnim sukobima doživljavali nerijetke poraze. Grčka, Bugarska, Srbija pa ubrzo zatim Bosna, Hrvatska i Ugarska jedva su odolijevale napredovanju Turaka. Porazi na rijeci Marici i Kosovu rezultirali su ne samo zbog slabije vojne vještine, nego i zbog slabe organiziranosti i usklađenosti. Na temelju prve vijesti, kojom je kralj Tvrtko izvijestio svojeg prijatelja u Italiji da je s vojskom pod vodstvom Vladka Vukovića sudjelovao u bitci protiv Turaka na Kosovu i da je imao uspjeha, u Europi prvi stečeni dojmovi bili su da su Turci Poraženi. Vjerojatno je kralj Tvrtko izrekao samo dio stvarne istine. Naime, odred vojske kojeg je Tvrtko poslao u pomoć Srbima uistinu je svladao dio turske vojske s kojim se sukobio, pa zaključio da se može vratiti u Bosnu. U pomoć srpskoj vojsci pristigao je i odred hrvatskih profesionalnih vojnika, Turopoljaca, pod vodstvom Ivana Paližne, a u čijem sastavu je bio i Miloš Kobilić, a prema srpskoj narodnoj pjesmi riječ je o srpskom junaku Milošu Obiliću koji je lukavošću ubio turskog cara Murata pa bio sasječen. Istina je da je sultan Murat na taj način poginuo, ali ostaje upitno koja osoba je to uzrokovala.

Turci su na svoj način riješili proisteklu poteškoću. Sultanov sin je naloživši ubojstvo svojeg brata preuzeo vođenje bitke završivši je svojom pobjedom. Srpska vojska vođena knezom Lazarom bijaše hametice poražena uz goleme gubitke, što uključuje i častnu pogibiju kneza Lazara. Lazarova kćerka završi u sultanovu haremu, a sin mu Stevan Lazarević postade turski vazal, koji se kasnije borio na turskoj strani protiv kršćanskih vojnih postrojbi. Život srpskog naroda postade krajnje težak, neizdrživ. Morao je trpjeti turske zulume, zlostavljanja žena, itd., ali nije pokleknuo, već se borio lukavošću, odlascima u hajdučiju, ali i prebjezima u Bosnu (sve dok Bosna „šaptom“ ne pade). Nakon toga počeše dijeliti sudbinu žitelja trpljenika u krajevima u koje doseliše. Nije im bila prirođena osobina da otimaju tuđe. Da jest, ne bi im bili pritekli u pomoć vrsni vojnici iz Bosne i Hrvatske, upravo u vrijeme kad postadoše krajnje životno ugroženi. Zato treba odgonetnuti zagonetku pojave i opasna djelovanja ekspanzionističkih „Velikosrba“.

kartaTurskim osvajanjima bili su ugroženi i drugi narodi. Stradavali su civilni žitelji, ginuli vojnici, vojskovođe, banovi i kraljevi, ali s Božjom pomoći u konačnici pobjediše Kršćani oslobodivši svoje zemlje od tuđinske okupacije. Pod vodstvom Eugena Savojskog austrijska vojska izgna Turke iz Beograda i prodre sve do Kosova. Golem prostor plodne obradive zemlje posta dostupan za naseljavanje. K već prisutnim žiteljima, mađarske, hrvatske, njemačke i drugih

nacionalnosti Austrijskog carstva, pridružiše se i Rašaci „Velikom seobom Srbalja u Južnu Ugarsku“, pod vodstvom Patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a po dopuštenju Austrijskog Cara. Ostvari se miran suživot među različitima uz poštivanje zakona. Austrijsko carstvo pripomože žiteljima Srbije da ostvare i svoju državnu neovisnost o Turskoj.

Vođena Obrenovićima Srbija je gospodarstveno i kulturologijski napredovala. Austrijsko carstvo je jačalo i napredovalo, pa nije bilo bojazni za njegovu ugrozbu, poglavito i zbog činjenice da nije bilo međuvjerskih napetosti i životne oskudice glede temeljnih egzistencijskih potreba. Zato mi je teško odgonetnuti uzroke i izvore pojave Velikosrpskog expanzionizma prema žiteljima i područjima iz kojih im dopre učinkovita pomoć da se izbave od tuđinskog jarma i teških životnih uvjeta. Vjerojatno treba tek otkriti vjerojatne uzroke. Jesu li svojstveni narodu, ili potekoše od opaka tuđina, treba procijeniti. Pri odgonetavanju ne treba zanemariti ni najnovija otkrića etnogenetičara. Induktor prepoznatljivo opaka djelovanja Velikosrpskih ekspanzionista vjerojatno je već odavno očitovani autor „Načertanija“, osoba varljive pouzdanosti.

Plodno tlo pogodovanju takvog ponašanja vjerojatno je ipak posljedica genetičkih promjena očitovanih kroz naglašeno previsoku zastupljenost sibirskog HG-2 gena (49 %) koja je u Hrvata zanemariva (2 %). Obrnuta je situacija glede zastupljenosti EU-7 (arijsko-dinarskog) gena: U Hrvata (45 %), a u Srba svega (3 %). Prosječno su Hrvati (katolici) dvostruko srodniji s Rusima (pravoslavni) nego što su to pravoslavni Srbi. Nekadašnji južnougarski, tj. sadašnj vojvođanski Srbi su se povijestno pokazali kao uzorni rodoljubi i domoljubi, ali i kao mirni ljudi živeći u dobrim odnosima s Hrvatima. Dojam je pokvario nekakvi Paroški, čije prezime i djela svjedoče koliko u njemu bijaše ljudskosti. Proizlazi, dakle, da srpski narod može uskladiti svoje ponašanje i odreći se bolesnih apetita, kojih nije bilo u njegovih istinski slavnih normalnih predaka.

Spomenute etnogenetičke razlike ne smiju biti uzrok ugrožavanju egzistencijskih prava različitih, ali ni pridavanju većih prava ovima u odnosu na druge. Sklad različitosti je preduvjet sretnom i uspješnom zajedništvu. Na to upućuje i „Himna radosti“. Vrlinskom specifičnom treba se omogućiti da dođe do izražaja, a to znači da treba ostvariti svoje egzistencijski optimalne uvjete, dakle i državu na svojem tradicijski zakonitu prostoru, njegujući dobre odnose s drugima, tako da se može primijeniti matematička zakonitost prema kojoj je „suma apsolutnih pojedinih vrijednosti, veća ili jednaka sumi pojedinih vrijednosti.“ To znači da ne treba pogodovati uspostavu „Regije dominacije „jednakijih“ umjesto ostvarivanja samostalnih država, koje skladno surađuju u smjeru uspostave i pogodovanja opće dobrobiti.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik
Izvor: Hrvatski fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. travnja 1918. – Prvi sukob tenkova

Objavljeno

na

Objavio

Dok su Britanci prednjačili u razvoju i upotrebi tenkova tijekom Prvog svjetskog rata, njihove protivnike Nijemce kao da nisu zanimale te novotarije.

Nakon prve uporabe tenkova na Sommi i masovnog juriša kod Cambraia brzo su pronašli nedostatke novog oružja i prilagodili topove za uporabu kao protutenkovsko oružje.

Ipak, koristili su se zarobljenim britanskim tenkovima, a pokušali su razviti i vlastiti tenk označen kao A7V. S 38 tona i posadom od 18 ljudi više je sličio na pokretnu utvrdu nego na borbeno vozilo. Iako ih je izgrađeno samo 20, ubrzo je došlo i do prvog sraza tenkova u povijesti.

Dogodilo se to 24. travnja 1918. kod Villers-Bretonneuxa u Pikardiji. Sukobila su se tri britanska i jedan njemački tenk. Teže oklopljen i naoružan njemački tenk, pogodio je i brzo otjerao s bojišta dva britanska „ženska“ tenka, naoružana samo strojnicama. No „muški“ tenk s dva topa nastavio je napredovati i u sveopćoj pucnjavi uspio tri puta pogoditi njemački tenk i natjerati posadu da ga napusti.

Iako ovaj sukob nije donio odlučujuću prevagu na bojišnici, otvorio je novu stranicu u povijesti ratovanja. Od tada tenk je postao najmoćnije i najprilagodljivije oružje za kopneno ratovanje. Poslije Prvog svjetskog rata sve su armije počele razvijati tenkove i oklopne snage. Zanimljivo je da je Njemačka, koja u početku nije pokazala interes za novo revolucionarno oružje, u tome otišla najdalje razvivši taktiku Munjevitog rata.

Na početku Drugog svjetskog rata njemačke su tenkovske kolone u suradnji s ratnim zrakoplovstvom pregazile Europu i Sjevernu Afriku. Tek je saveznička industrijska nadmoć u proizvodnji veće količine tenkova zaustavila njemačko napredovanje i u konačnici dovela do pobjede. Daljnji ratovi tijekom 20., ali i 21. stoljeća samo su potvrdili ulogu tenka kao gospodara bojnog polja.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992

Objavljeno

na

Objavio

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu.

Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti, prenosi kamenjar.com

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala.

Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno.

Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti.

Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati.

U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju.

Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište.

Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Svečano obilježena 26. obljetnica obrane Livna i livanjskog kraja

 

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati