Pratite nas

Povijesnice

Jesu li velikosrbi uopće pripadnici srpskog naroda?! Prema genetici “velikosrbi” nisu Srbi

Objavljeno

na

Dosadašnja moja osobna životna iskustva potaknula su me na razmišljanja, koja su dovela do pitanja oblikovana naslovom ovog teksta. Povijestne spoznaje stjecao sam najprije slušajući pričanja starijih od mene, slušajući i čitajući narodne pjesme pa kroz školsku izobrazbu. Jake tragove su ostavila i ratna zbivanja i nametana životna pravila. Osobna znatiželja nerijetko me je vodila k posezanju pisanih dokumenata, češće onih vjerojatnije istinitih, ali ponekad i onih mitomanskih koji me nisu nadahnjivali. Obiteljskim nasljeđem i odgojem bio sam obdaren sposobnošću da razlikujem dobro od zla i da se postupcima priklanjam vrlinskom djelovanju.

To mi je pomoglo da u suživotu s drugim ljudima redovito prevlada vrlinsko temeljeno na istini i uzdanju u Boga. Seljačkog sam podrijetla, pa sam od iskona bio vezan uz tlo po kojem hodam, zemlju koja mi plodove daruje, koja mi prožima srce i dušu, čijim brdima se divim i čije kamenje mi pokazuje put prema čvrstini i naporima koje trebam podnositi. Uzdanje u Boga prožimalo mi je duh i jačalo vjeru u vlastite sposobnosti uz popratnu ljubav prema bližnjima i potrebitima. Maštu su mi jačale sadržaji bajki, koje su uz ognjište pored razbuktale vatre u večernjim satima prepričavali stariji, najčešće djedovi i bake, a sretni završetci priča pogodovali su dobru snu i radovanju buđenju pri pojavi novog dana. Nisu mi teško padale ni obveze koje sam trebao obaviti tijekom dana, bila riječ o skrbi za stoku, pribavljanju hrane za nju, žetvi. Našlo se vremena i za igru. Pri polasku u školu početno strahovanje ubrzo se pretvorilo u ugodu popraćenu znatiželjom, koja je rezultirala porastom znanja i ugođajem da se ističem znanjem u usporedbi s vršnjacima. Poglavito je bila naglašena znatiželja za povijestna zbivanja. Ratna zbivanja nametnula su mi neočekivane spoznaje. Žandare i finance susretalo se, jer su imali svoje postaje u mjestu. Žandare smo zvali „đendarima“. Nisu nam bili dragi, jer bi nas znali u prolazu povući za uho, a „filanaca“ se nismo bojali, a prodavačima duhana običavali smo mi djeca javiti da se primiču, kako bi pravovremeno umakli brdskim puteljcima prema drugim selima.

muratPrva velika vojska pojavila se u mjestu nastavljajući put dalje prema Imotskom i Hercegovini, a to se događalo ubrzo nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Mi djeca smo se rado družili s talijanskim vojnicima, iako su jače simpatije bile prema Nijemcima, jer su naši očevi u Njemačkoj kruh zarađivali, a koji su se pojavili kasnije. Nakon što se doznalo da u planinama djeluju partizani i četnici, zao glas o njima brzo se širio, osobito pošto su učestali zbjegovi žena i djece iz obližnjih dijelova Bosne, kako bi se sklonili u mjestima gdje su bile smještene talijanske, domobranske i ustaške postrojbe. Zbjegovi su bili posljedica zločina koje su počinili četnici. Sukobi među zaraćenim vojnim postrojbama (talijanskim, ustaško-domobranskim i njemačkim na jednoj strani, protiv odmetničkih četničko-partizanskih na drugoj strani) eskalirali su do mjere stalnih opasnosti od pogibelji. Pohađanje škole bilo je neredovito, često i nemoguće, a gore od svega bila je izloženost ratnim okršajima, poglavito onima koji su doveli do niza tragičnih posljedica, nerijetko onih jakih razmjera. Razmjerno najtragičnije dogodile su se pri kraju rata i u neposrednu poraću. Mnogo toga što se ne treba zaboraviti sačuvalo se i u mom sjećanju.

Po završetku rata, životna oskudica uzrokovala je moje preseljenje iz krškog dalmatinskog mjesta u područje prehrambenog obilja, u Bjelovar k tetki (majčinoj sestri) koja nije imala djece, a ja bijah najstariji od šestero u mojih roditelja. Preseljenje je bilo popraćeno i nužnom prilagodbom na novi okoliš i nove životne uvjete. Božjom voljom promjene su se pozitivno odrazile na cjelokupni moj životni put. U mjestu mojeg podrijetla svi su žitelji bili Hrvati, a u Bjelovaru su osim većinskih Hrvata živjeli i sunarodnjaci drugih naroda, svi zajednički u međususjedski dobrim odnosima. Polazeći četvrti (zadnji) razred ondašnje osnovne škole stekao sam nove prijatelje, ali i uspio završiti razred kao jedan od samo nekoliko odlikaša. Po završetku nastave obvezno se glasno izmolilo uobičajene molitve Bogu (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Otcu). Većinski katolici (Hrvati i Česi) molili su glasno, manjinski pravoslavni (Srbi) prekriženih ruku tiho. Po završetku osnovne škole slijedilo je nastavljanje školovanja u Realnoj gimnaziji u Bjelovaru s primjernom uspješnošću. U gimnaziji nije bilo ni zajedničkih ni ikakvih molitvi, ali tijekom prvih dviju ili triju poratnih godina tijekom božićnih blagana nije bilo školske nastave, a đaci pravoslavne vjeroispovjesti opravdano nisu bili obvezni dolaziti u školu za vrijeme svetkovanja pravoslavnih božićnih blagdana. Običaj u nas đaka bio je da jedni drugima čestitamo vjerske blagdane. Poneki katolici običavali su za velikih pravoslavnih blagdana otići pomoliti se u pravoslavnu crkvu. Vjerojatno je i poneki pravoslavac običavao otići i u neku od katoličkih crkava. Zbog statističkih podataka običavalo se prebrojiti nacionalne zastupljenosti. Katolici su se izjašnjavali Hrvatima, nerijetko i oni češkog podrijetla, a pravoslavni Srbima. Nacionalno izjašnjavanje nije bilo popraćeno s javnim isticanjem dominantnog značenja. Vjerski i nacionalno, međusobni odnosi bili su slični onima iz doba vladavine carice Marije Terezije.

turčinTijekom rata nijedan vjerski objekt nije bio zamjetno oštećen. Sinagoga je cjelovito sačuvana sve do 1948., kada je započelo njezino oskvrnjivanje pretvorbom u Narodno Kazalište. Nije mi poznato je li se to dogodilo dopuštenjem i privolom Židovske vjerske zajednice. Pri početku pohađanja prvog razreda Gimnazije korišteni su matematički udžbenici iz vremena NDH, povijest se učilo na temelju onoga što smo zapisali tijekom profesorova ili profesoričina diktiranja. Kasnije su se pojavili prijevodi ruskih udžbenika u kojima se tvrdilo da Isus nije nikad postojao. Prisjećam se jedne profesorice povijesti klasične izobrazbe, koja se ipak usudila nama đacima pripomenuti da je pročitala izvorna djela grčkih i rimskih pisaca u kojima se pisano svjedoči o pojavi Isusa Krista, pa razvoju kršćanstva. Dakle, već se naziralo državno pogodovanje ateizacije društva. Srbi su se u tome bolje snalazili od Hrvata. Hrvati su vjerski bili ustrajniji, pa su neki doživljavali i neugodnosti, čak i progone, ako je bila riječ o katoličkim svećenicima.

Svi smo morali poznavati i latiničko i ćiriličko pismo i služiti se tim znanjem pri čitanju djela pisaca obuhvaćenih školskim programima. Povijest se učilo, ali s više negativnih konotacija prema pisanoj hrvatskoj povijesti, nego sinhronoj srpskoj. Povijest me jako zanimala pa sam uspijevao doći do knjiga iz kojih sam mogao crpsti više informacija, pa postati manje podložan obmanama i zabludama. Tijekom nastavljena dijela života u mnogim prigodama sam se pokazao boljim poznavateljem srpske nacionalne i vjerske povijesti od srpskih sugovornika. Neke je to zasmetalo (bahate i manje učene), ali mi je znanje pripomoglo u uspostavi iskrenih prijateljskih odnosa. Tijekom srednoškolske izobrazbe sam kao primjeran đak stekao i odgovarajuća primjerna znanja koja su mi omogućila primjerno stjecanje znanja tijekom sveučilišne izobrazbe do postizanja najviših znanstvenih stupnjeva.

Zakonita cjeloživotna zaposlenost u znanstveno-istraživačkim i proizvodnim odjelima svjetski ugledne farmaceutičke industrije omogućila mi je stjecanje vršnih sposobnosti pri nastavku istraživačkog i edukacijskog djelovanja. Izravno sudjelovanje u međunarodnim tijelima unaprijeđivanja izobrazbe i znanstveno-tehničke suradnje pripomoglo mi je u prepoznavanju moralno ispravnog pa ustrajnosti u djelovanju u smjeru dobrobiti i sveopćeg sklada. Prema tome, sasvim je naravno da pokušavam prepoznati anomalije koje vode neskladu i pogibeljima ljudi. Naslov ovog teksta proistekao je kao posljedica potrebe podsjećanja na dio povijestnog poradi spriječavanja tragičnog proisteklog zabluđivanjem pravednika, koji zbog svog poštenja i naivnosti ne očekuju opake podvale. Počet ću obrazložbe na temelju spoznatog iz hrvatske povijesti, pa onog iz povijesti srodnih i zemljopisno bliskih pripadnika drugih naroda. Odlučio sam se početno osvrnuti na doba kad Hrvatska postade priznatom kraljevinom, dakle na vrijeme vladavine kralja Tomislava. Kao knez Dalmatinske Hrvatske odvažio se s vojskom poći na Sjever i suzbiti nadiruće Mađare da preko Drave prijeđu u Hrvatsku, zatim sjediniti hrvatske kneževine i postati hrvatskim kraljem. Bizantski car je pisano izrazio ratnu snagu njegove države, vjerojatno poradi vlastite sigurnosti, jer su u područje zapadne obale Crnog mora južno od donjeg toka Dunava prodrli ratnički Bugari

vođeni moćnim kanom Asparuhom podredivši zatečene tračke i slavenske žitelje, dotad podređene Bizantskom caru. Raški župan Zaharije s dijelom svoje pratnje napustio je Rašku i sklonio se u Tomislavovo kraljevstvo.

tomislavTomislav je uspješno zaratio s Bugarskim carstvom i pobjednički zaustavio širenje Bugarskog carstva prema Bosni, koja već postade dio Hrvatskog kraljevstva. Očito je, dakle, da Rašaci nisu bili ekspanzionistički usmjereni prema hrvatskim područjima. Nisu ni Zećani, a poglavito ne Dukljani. U opisu jednog srednjovjekovnog gusarskog napada na trgovački brod u blizini Drača pri albanskoj obali pisac navodi da su brod napali (prevedeno) „Kroate iz Dioklije“, dakle Dukljani, koje nije utemeljeno proglašavati Srbima. Srpski povjesničari izbjegavaju pripomenuti da je prvi srpski kralj Stevan Nemanjić Prvovjenčani, kraljevske insignacije dobio 1240., a od Rimskog Svetog Otca, znači kao katolik istočnog obreda, pa ga se ne može držati „velikosrbinom“. Ne može ni brata mu Rastka, koji postade Sveti Sava. Kao gimnazijalac bio sam u prigodi pročitati neke članove „Dušanova Zakonika“. Tamo se jasno mogu razabrati nejednakosti između manje brojnih povlaštenih „vlastelina“i brojnijih „sebara“ (vjerojatno „serba“, na što upućuju nazivi za Rašku „Servia“,u nekim srednjevjekovnim zemljopisnim kartama. Ekspanzijom osmanskih Turaka, stanje se u Europi, poglavito na njezinu jugoistoku, jako zamrsilo. Vojnim ustrojem bili su dobro organizirani, sa stalno jačajućom profesionalnom vojskom, janjičarima, koje su oblikovali od sedmogodišnjih dječaka, nakon što bi ih oteli njihovim roditeljima pa islamizirali i potom podvrgli disciplini i stalnoj obuci vojničkim vještinama. Milosti nije bilo ni prema pobijeđenim protivnicima, pa ni prema civilnim pripadnicima pobijeđenih naroda.

Kršćanski narodi su bili trajno izloženi životnim opasnostima, a u početnim sukobima doživljavali nerijetke poraze. Grčka, Bugarska, Srbija pa ubrzo zatim Bosna, Hrvatska i Ugarska jedva su odolijevale napredovanju Turaka. Porazi na rijeci Marici i Kosovu rezultirali su ne samo zbog slabije vojne vještine, nego i zbog slabe organiziranosti i usklađenosti. Na temelju prve vijesti, kojom je kralj Tvrtko izvijestio svojeg prijatelja u Italiji da je s vojskom pod vodstvom Vladka Vukovića sudjelovao u bitci protiv Turaka na Kosovu i da je imao uspjeha, u Europi prvi stečeni dojmovi bili su da su Turci Poraženi. Vjerojatno je kralj Tvrtko izrekao samo dio stvarne istine. Naime, odred vojske kojeg je Tvrtko poslao u pomoć Srbima uistinu je svladao dio turske vojske s kojim se sukobio, pa zaključio da se može vratiti u Bosnu. U pomoć srpskoj vojsci pristigao je i odred hrvatskih profesionalnih vojnika, Turopoljaca, pod vodstvom Ivana Paližne, a u čijem sastavu je bio i Miloš Kobilić, a prema srpskoj narodnoj pjesmi riječ je o srpskom junaku Milošu Obiliću koji je lukavošću ubio turskog cara Murata pa bio sasječen. Istina je da je sultan Murat na taj način poginuo, ali ostaje upitno koja osoba je to uzrokovala.

Turci su na svoj način riješili proisteklu poteškoću. Sultanov sin je naloživši ubojstvo svojeg brata preuzeo vođenje bitke završivši je svojom pobjedom. Srpska vojska vođena knezom Lazarom bijaše hametice poražena uz goleme gubitke, što uključuje i častnu pogibiju kneza Lazara. Lazarova kćerka završi u sultanovu haremu, a sin mu Stevan Lazarević postade turski vazal, koji se kasnije borio na turskoj strani protiv kršćanskih vojnih postrojbi. Život srpskog naroda postade krajnje težak, neizdrživ. Morao je trpjeti turske zulume, zlostavljanja žena, itd., ali nije pokleknuo, već se borio lukavošću, odlascima u hajdučiju, ali i prebjezima u Bosnu (sve dok Bosna „šaptom“ ne pade). Nakon toga počeše dijeliti sudbinu žitelja trpljenika u krajevima u koje doseliše. Nije im bila prirođena osobina da otimaju tuđe. Da jest, ne bi im bili pritekli u pomoć vrsni vojnici iz Bosne i Hrvatske, upravo u vrijeme kad postadoše krajnje životno ugroženi. Zato treba odgonetnuti zagonetku pojave i opasna djelovanja ekspanzionističkih „Velikosrba“.

kartaTurskim osvajanjima bili su ugroženi i drugi narodi. Stradavali su civilni žitelji, ginuli vojnici, vojskovođe, banovi i kraljevi, ali s Božjom pomoći u konačnici pobjediše Kršćani oslobodivši svoje zemlje od tuđinske okupacije. Pod vodstvom Eugena Savojskog austrijska vojska izgna Turke iz Beograda i prodre sve do Kosova. Golem prostor plodne obradive zemlje posta dostupan za naseljavanje. K već prisutnim žiteljima, mađarske, hrvatske, njemačke i drugih

nacionalnosti Austrijskog carstva, pridružiše se i Rašaci „Velikom seobom Srbalja u Južnu Ugarsku“, pod vodstvom Patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, a po dopuštenju Austrijskog Cara. Ostvari se miran suživot među različitima uz poštivanje zakona. Austrijsko carstvo pripomože žiteljima Srbije da ostvare i svoju državnu neovisnost o Turskoj.

Vođena Obrenovićima Srbija je gospodarstveno i kulturologijski napredovala. Austrijsko carstvo je jačalo i napredovalo, pa nije bilo bojazni za njegovu ugrozbu, poglavito i zbog činjenice da nije bilo međuvjerskih napetosti i životne oskudice glede temeljnih egzistencijskih potreba. Zato mi je teško odgonetnuti uzroke i izvore pojave Velikosrpskog expanzionizma prema žiteljima i područjima iz kojih im dopre učinkovita pomoć da se izbave od tuđinskog jarma i teških životnih uvjeta. Vjerojatno treba tek otkriti vjerojatne uzroke. Jesu li svojstveni narodu, ili potekoše od opaka tuđina, treba procijeniti. Pri odgonetavanju ne treba zanemariti ni najnovija otkrića etnogenetičara. Induktor prepoznatljivo opaka djelovanja Velikosrpskih ekspanzionista vjerojatno je već odavno očitovani autor „Načertanija“, osoba varljive pouzdanosti.

Plodno tlo pogodovanju takvog ponašanja vjerojatno je ipak posljedica genetičkih promjena očitovanih kroz naglašeno previsoku zastupljenost sibirskog HG-2 gena (49 %) koja je u Hrvata zanemariva (2 %). Obrnuta je situacija glede zastupljenosti EU-7 (arijsko-dinarskog) gena: U Hrvata (45 %), a u Srba svega (3 %). Prosječno su Hrvati (katolici) dvostruko srodniji s Rusima (pravoslavni) nego što su to pravoslavni Srbi. Nekadašnji južnougarski, tj. sadašnj vojvođanski Srbi su se povijestno pokazali kao uzorni rodoljubi i domoljubi, ali i kao mirni ljudi živeći u dobrim odnosima s Hrvatima. Dojam je pokvario nekakvi Paroški, čije prezime i djela svjedoče koliko u njemu bijaše ljudskosti. Proizlazi, dakle, da srpski narod može uskladiti svoje ponašanje i odreći se bolesnih apetita, kojih nije bilo u njegovih istinski slavnih normalnih predaka.

Spomenute etnogenetičke razlike ne smiju biti uzrok ugrožavanju egzistencijskih prava različitih, ali ni pridavanju većih prava ovima u odnosu na druge. Sklad različitosti je preduvjet sretnom i uspješnom zajedništvu. Na to upućuje i „Himna radosti“. Vrlinskom specifičnom treba se omogućiti da dođe do izražaja, a to znači da treba ostvariti svoje egzistencijski optimalne uvjete, dakle i državu na svojem tradicijski zakonitu prostoru, njegujući dobre odnose s drugima, tako da se može primijeniti matematička zakonitost prema kojoj je „suma apsolutnih pojedinih vrijednosti, veća ili jednaka sumi pojedinih vrijednosti.“ To znači da ne treba pogodovati uspostavu „Regije dominacije „jednakijih“ umjesto ostvarivanja samostalnih država, koje skladno surađuju u smjeru uspostave i pogodovanja opće dobrobiti.

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing., umirovljenik
Izvor: Hrvatski fokus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Roman Leljak: Bitke na Neretvi i Sutjesci bile su pravi masakr Titove vojske – 75 posto ih je poginulo

Objavljeno

na

Objavio

Bitke na Neretvi i Sutjesci bile su pravi masakr Titove vojske – 75 posto ih je poginulo, a Nijemaca manje od jedan posto. Bile su to klaonice partizana i teški vojni porazi Josipa Broza Tita koji je neznalački i neodgovorno poslao svoje neuke vojnike u smrt

U Bitki na Neretvi poginulo je 8.500 partizana i oko 335 Nijemac

U Bitki na Sutjesci pobrojano je 7.489 partizana, uz još oko pet tisuća ubijenih i umrlih od zaraze koje nitko nije htio brojati u strahu od zaraze. Na strani Nijemaca bilo je 589 poginulih

Operacija Weiss (Vajs), poznata je i kao Zimska ofenziva i Četvrta neprijateljska ofenziva, bila je združena osovinska operacija protiv partizanske države u Jugoslaviji (tzv. Bihaćke republike), tijekom Drugoga svjetskog rata. Pothvat je podijeljen u dvije operacije, Vajs I i Vajs II – Bitka na Neretvi.

Operacija Vajs I trajala je od 20. siječnja do 15. veljače 1943. i zahvatila je područje Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne. Ofenzivnim djelovanjem tzv. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), posebno u srednjoj Bosni, slobodni je teritorij proširivan do sredine siječnja 1943. godine. Prostirao se od prilaza Karlovcu i Zagrebu, do rijeka Bosne i Neretve i obuhvaćao je oko 50.000 četvornih kilometara. Poginulo je više od 8500 partizana i oko 335 Nijemaca, donosi Roman Leljak za Hrvatski tjednik.

Krajem ožujka 1943. general Alfred Jodl, savjetnik A. Hitlera, potpisuje ukaz o početku akcije Schwartz. Jodl je tada napisao: Poslije uništenja komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanju saveznika na Jadranu….

Tijekom svibnja 1943. godine njemačke oružane snage poduzele su ofenzivnu operaciju poznatu pod oznakom ‘Schwarz’, koja je prethodno imala za cilj uništenje snaga tzv. Jugoslavenske vojske u Otadžbini (JVuO) te zarobljavanje i likvidaciju generala Mihailovića i njegove vrhovne komande. U to se vrijeme general Mihailović s Vrhovnom komandom JVuO nalazio u Crnoj Gori, koja je bila pod kontrolom talijanskih okupacijskih vlasti.

Najtočniju sliku o operaciji nudi detaljna tablica o gubitcima koju je napravio general Rudolf Luters. Osovinske trupe imale su ukupno 583 poginula, i to najviše njihova najslabija divizija, 118. lovačka gdje je poginuli 262. 369. divizija izgubila je 92 partizana, 1. Brdska 43, 7. SS ‘Princ Eugen’ čak 120, puk ‘Brandenburg’ 12, 724. lovački puk dvojicu, 2. bataljon 734. puka njih 46 i 2. bataljon 724. puka njih 6.

S druge strane, Nijemci su pobrojali 7.489 mrtvih partizana. Osim ovoga, gubitke partizana procjenjivali su na još 4-5 tisuća, što ubijenih, što umrlih od zaraza i gladi. Sve žrtve nisu brojali jer se nisu htjeli zaraziti. Prema ovome, operaciju Shwartz preživjelo je svega oko 5.000 partizana. U ovoj skupini tzv. partijci činili su visok postotak, dok su najbolji borci nestali.

Uvjeren da ne će biti napadnut, zbog poštovanja odredaba zacrtanih u pregovorima u Zagrebu u ožujku 1943., Tito je svoje snage zadržao nepotrebno dugo na prostoru durmitorskoga platoa između rijeka Tare i Pive, što je omogućilo njemačkim snagama da ih opkole na uskome prostoru i stisnu u željenome smjeru kanjonom Pive.

U okruženju 15. 000 partizana

Posvećivanje pozornosti Bitki na Sutjesci bilo bi važno i zbog proučavanja povijesti ratova. Ova bitka, odnosno masakr, fenomen je kakav se rijetko sreće. Jednoj strani, u ovome slučaju partizanima, poginulo je čak 75 posto ljudstva, dok je druga strana, Nijemci, istovremeno imala manje od jedan gubitaka. Ništa manje nije zanimljivo ni uspoređivanje gubitaka JVuO i partizana u Operaciji Schwartz, kako su ju Nijemci zvali.

Naime, dok su likvidirali čak 11-12.000 partizana, Nijemcima je pošlo za rukom likvidirati svega 17 pripadnika JVUO. Do tako drastične razlike došlo je jer su JVUO imali profesionalnu obavještajnu službu, uočili su koncentraciju ogromnih njemačkih jedinica i sklonili se prije nego što je obruč sklopljen. Tako je još jednom naglašena razlika između profesionalne vojske i paravojnih formacije ilegalne KPJ.

U knjizi ‘General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta’, u drugom svesku, napisano je detaljno o Operaciji Schwartz. Neke od dijelova iz pojedinih knjige, koje se odnose na ove operacije i partizane, donosimo i u nastavku ovoga teksta.

Prema njemačkim izvorima, u obruču se našlo 15.000, a prema komunističkim 16.000 partizana, boraca koji su pripadali 1. i 2. proleterskoj diviziji, 3. udarnoj diviziji, 7. hrvatskoj (banijskoj) diviziji, 3. dalmatinskoj brigadi (iz sastava 9. divizije), 6. istočnobosanskoj brigadi i 15. majevičkoj brigadi (ranije Majevički udarni bataljoni). Šesta istočnobosanska i 15. majevička brigada imale su po 600 boraca i po još jedan bataljon od stotinjak partizana, ostavljen na matičnim teritorijama.

Nadalje, 1., 2. i 3. divizija imale su po oko 4.000 partizana, 7. nešto preko 1.000, a 3. dalmatinska brigada nekoliko stotina boraca. Teško je procijeniti je li točna njemačka ili komunistička procjena o brojnome stanju partizanske glavnine u ovo doba, tj. je li ih bilo 15.000 ili 16.000. Isto tako, nema točnih podataka o broju ranjenika, niti o tome računaju li se u ovih 15-16.000 partizana, broje li se preko ove brojke ili su se, primjerice, lakši ranjenici vodili u brojnome stanju jedinica, a teški u Centralnoj bolnici.

U knjizi stoji kako je operacija, koja je protiv komunista počela 17. svibnja, pokazala je još jednom sve mane njihova pokreta. ‘Slijepi vođa’, kako nazivaju J. B. Tita, ponovo je poveo svoje pristalice u masovnu pogibiju. On ne samo što nije uočio koncentraciju elitnih njemačkih jedinica, nego je i vjerovao u sporazum koji je potpisao s Nijemcima.

Kada su Nijemci s leđa napadali hercegovačke pripadnike JVUO, dok su oni potiskivali partizane dublje u crnogorske planine, Tito je i dalje naređivao napade na crnogorske pripadnike JVUO u oblasti Kolašina. Mislio je da sporazum s Nijemcima savršeno funkcionira jer je oko 10. svibnja očekivao dolazak njemačkoga delegata Hansa Ota u svoj Vrhovni štab.

Milovan Đilas ostavio je svjedočenje o raspoloženju u Vrhovnome štabu kada su stigle vijesti da su Nijemci počeli napadati i partizane: ‘Tito je, uzbuđeno mašući izvješćem, doviknuo Rankoviću i meni: To znači da Nemci lažu! Nikada nismo bili u većoj opasnosti! Odlazeći od Tita, ja sam Rankoviću dobacio – zajedljivo prema sebi koliko i prema Titu: Eto nam pregovora s Nemcima! A Ranković uvređeno, manje na Tita i sebe nego na mene: Sad ne treba ništa pričati!‘

Panika ponovo sprječava J. B. Tita da reagira energično, o čemu je Pavle Jakšić, komandant 7. hrvatske divizije, zapisao: ‘Ovolika doza ‘pećinske’ neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta – koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopuštena je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da je oslonjena na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama.’

Najbolje rješenje za partizane bilo je da glavnim snagama pokušaju proboj na sjever, gdje je neprijatelj bio najslabiji. Međutim, proboj glavnim snagama ni u jednome smjeru nije dolazio u obzir jer ih je Tito iz straha uvijek držao kraj sebe. A sjeverni smjer otpao je zbog neimanja podataka o neprijatelju. U stvari, ‘partizanska obavještajna služba’ imala je podatke da se na sjeveru, između Sarajeva i Višegrada, nalazi čak 80.000 Nijemaca.

Pet Titovih pokušaja proboja

Kako proizlazi iz konteksta, ovu nevjerojatnu procjenu dao je komunistički ‘najbolji diplomat’, Vladimir Velebit, koji se tada nalazio među Nijemcima i koji je, kako stoji, često razgovarao s njemačkim obavještajcima, kojima, kako smatraju, nije bio dorastao. Komunisti su prvo pokušali probiti se na istok, preko Lima, pa na jug, između Mateševa i Podgorice. Na ovim sektorima nalazila se 1. brdska divizija, protiv koje nisu imali izgleda. U trećem pokušaju kreću na sjever, prema Foči, ali sa samo pet brigada, tako da ih odbija i najslabija njemačka jedinica, 118. lovačka divizija. Dana 25. svibnja, kada ni treći pokušaj proboja nije uspio, general Luters izdao je zapovijed za sužavanje obruča oko partizana u kojoj je stajalo i kako je ‘Glavnina JVUO uspjela izbjeći njemačkim jedinicama’.

Nakon tri dana, 28. svibnja, komunisti se ponovno odlučuju na pokušaj proboja i na četvrtome pravcu, na sjeverozapadu, dolinom rijeke Sutjeske. Kako ni ovaj proboj nije uspio, partizanski Vrhovni štab donosi još jednu odluku – da 1. divizija, ojačana s dvjema brigadama, pokuša proboj dolinom Sutjeske preko ceste Foča – Kalinovik; zatim da se 2. divizija, također ojačana s dvjema brigadama, usmjeri pravcem preko Sutjeske, Zelengore i Treskavice u Srednju Bosnu, a da se 3. i 7. divizija ponovo upute na istok. Od drugoga dijela plana nije bilo ništa zbog 1. brdske divizije. Komunisti su sve nade polagali u jedinice upućene pored sela Tjentište u dolini Sutjeske. U lutersovoj zapovijedi od 5. lipnja stoji kako su ‘partizanski očajnički pokušaji proboja sjeverno od Tjentišta u pravcu sjeverozapada odbijeni, pri čemu je neprijatelj pretrpio velike gubitke’.

Komunisti su, međutim, nastavili s pokušajima, nisu imali kuda jer su svakoga zarobljenog partizana Nijemci odmah strijeljali. Tijekom narednih pet dana, ostatci 1, 2. i 7. divizije s Vrhovnim štabom uspjeli su se provući između njemačkih linija u pravcu Zelengore, zatim na sjever prema Rataju, Miljevini i Jahorini. Ostatci 3. dalmatinske, 6. istočnobosanske i Majevičke brigade provukli su se 13. lipnja dok je 3. divizija potpuno uništena. Prema komunističkim povjesničarima, ostavljeno je oko 700 teških ranjenika.

Međutim, kada su istodobno u Istočnoj Bosni JVUO svakodnevno zarobljavali razbijene partizane, među njima i medicinsko osoblje, ovi su im kazali znatno veće brojke od onih koje su oni očekivali, a radilo se o 4.000 ostavljenih ranjenika i bolesnika.

Komunisti su u Crnu Goru došli s 4.000 ranjenika i bolesnika, u međuvremenu oni koji su ozdravili vraćani su u jedinice, ali iz neprekidnih borbi s JVUO-om stalno su pristizali novi ranjenici, što potvrđuje činjenicu da su partizani u pet pokušaja proboja njemačkoga obruča imali mnoštvo ranjenika, pa tako brojka koju je majoru Baćoviću kazao jedan od liječnika djeluje realnije od one koju navode komunistički povjesničari.

U izvješću tzv. Jugoslavenske vojske u Otadžbini Vrhovnoj komandi od 22. lipnja navode se ovi podatci. Major Petar Baćović javlja da 2. proleterska divizija sada ima 1.000 boraca, a da je komunistima pobjeglo 500 Crnogoraca koje su ranije mobilizirali. Tako su Nijemci još jednom likvidirali ranjenike Centralne bolnice partizanskoga pokreta (prvi put je to bilo na Zlatiboru, po slomu ‘Užičke Republike’).

Dugo izvlačenje komunista iz obruča, od 8. do 13. lipnja, kako stoji u knjizi, posljedica je nove Titove kolebljivosti. Komunistički povjesničari tako pišu da se on ‘još uvek nije bio odlučio za brzi prodor’, iako je 1. divizija napravila prazan prostor, ‘obuzet brigom o sudbini Centralne bolnice’, a zapravo je, kako ovdje stoji, bilo obrnuto: samo brzi prodor kroz brešu mogao je spasiti ranjenike.

U izvješćima o operaciji ‘Shwartz’, o partizanima se najpovoljnije izrazio štab 114. lovačke divizije. On piše da su partizanske jedinice ‘strogo organizovane, vešto vođene i poseduju začuđujuće visok borbeni moral… Raspolažu sa iznenađujuće velikim brojem automatskog oružja (puškomitraljezi, minobacači, itd) i sa dovoljno municije’.

Prema izvješću SS divizije ‘Princ Eugen’, komunisti su se borili ‘tvrdoglavo… lukavo i podmuklo, delom sa hrabrošću očajnika’, dok glavna stavka izvještaja 1. brdske divizije glasi: ‘Borba za uništenje komunističkih bandi je završena, glavnina neprijatelja razbijena, pobijena odnosno zarobljena. Samo malim snagama uspelo je da probiju front na slabom mestu na severozapadu obruča.’

Svoj debakl Tito pretvorio u „uspjeh“

Već 21. lipnja ova je divizija upućena u Grčku. U svome uobičajenom štivu ‘pouke iz borbe’, Nijemci su zaključili da je uzrok očajničke borbenosti partizana u operaciji ‘Schwartz’ njihov običaj da sve zarobljenike strijeljaju na licu mjesta, i to ne samo one s oružjem, već i svakoga ‘tko bez jačega razloga luta oko naselja’.

Ovaj je slučaj došao i do samoga Hitlera, pa je 29. lipnja 1943. general Luters izdao naredbu o ‘novom postupku s banditima’: ‘Od sada, prema Fuhrerovoj odluci, ove bandite ne treba strijeljati, već se prema njima odnositi kao prema ratnim zarobljenicima’. Naredba se specijalno odnosila na komuniste, a kako stoji u knjizi, prema zarobljenim pripadnicima JVUO, smatrajući ih vojnicima, Nijemci su već imali blaži odnos.

Najtočniju sliku o operaciji nudi detaljna tablica o gubitcima koju je napravio general Rudolf Luters, a što smo istaknuli i na početku ovoga teksta gdje se navodi da su osovinske trupe imale ukupno 583 poginula, dok je bilo oko 7.489 ubijenih partizana, dok je još oko 4-5 tisuća onih koji su umrli od zaraza i gladi. Tako ispada da je operaciju ‘Schwartz’ preživjelo oko 5.000 partizana.

Komunisti nakon toga nisu više imali ni naoružanja, Nijemci su im zaplijenili 10 topova, 6 protuoklopnih topova, 32 teška i 25 lakih minobacača, 47 teških mitraljeza, 173 puškomitraljeza, 3.608 pušaka… Veći broj oružja komunisti su zakopali, a JVUO potom otkopali jer su od zarobljenih partizana saznali gdje se nalazi.

Svoju inačicu operacije ‘Schwartz’ partizanski Vrhovni štab dao je 10. lipnja 1943. godine. Komunisti se u njemu prvo osvrću na prethodne ‘uspjehe’ i to s tvrdnjom da je ova operacija uslijedila ‘poslije razbijanja elitnih okupatorskih divizija i oslobađanja velikoga dijela Istočne Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka’.

Nakon toga slijedi još veća laž: ‘Partizani su sve ove teritorije ‘oslobodili’ da bi sa zapadnim saveznicima sudjelovali u borbama na Jadranu!’ Zatim Tito nabraja divizije koje je ‘pobijedio’ u operaciji ‘Schwartz’ – Nijemci – SS divizija ‘Princ Eugen’, 369. ‘Vražja’ divizija, 718. pješadijska divizija, 118. lovačka divizija, 373. divizija ‘Tigar’, Fest divizija, 5. pješadijska hrvatska divizija, osim toga jedna njemačka i dvije bugarske divizije dovedene iz Srbije. Tako su njemačke snage povećane za šest divizija: 118. lovačka je bivša 718. pješadijska, 373. i Fest divizija uopće nisu bile tu, kao ni 5. hrvatska i dvije bugarske divizije.

Komunisti potom nabrajaju četiri i talijanske divizije, koje su bile u blizini, ali nisu sudjelovale u borbama. Sveukupno, osovinske trupe procjenjuju na 110.000 ljudi, a podižu i svoje brojno stanje – na čak 20.500 boraca. Vrhovni štab je, prema njima, ‘na vreme prozreo ‘nameru neprijatelja i odmah napravio plan da bi izbegao neprijateljski manevar opkoljavanja’.

Evo i kako to komunisti opisuju: “Posle višednevnih borbi sa nadmoćnim njemačko-talijansko-bugarskim snagama, naše jedinice su se planski povukle iz Sandžaka u Crnu Goru, na Taru, nanijevši neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i materijalu… Pokušaj neprijatelja da brzim prodorima 118. njemačke lovačke divizije i 718. pješadijske divizije… presiječe naš glavni operacijski pravac, potpuno je propao… Poslije teškoga poraza na ušću Sutjeske i Goranskog, neprijatelj ponovo pokušava da na Sutjesci, djelujući od Gacka i Zelengore u dva kraka, ostvari svoj predviđeni manevar opkoljavanja. I ovaj pokušaj neprijatelja potpuno je propao. Brigade 1. i 2. divizije odbile su uz teške žrtve po neprijatelja sve njegove napade, prikovale ga na polaznim položajima i omogućile ostavljanje naše glavnine s ranjenicima na cestu Kalinovik – Foča…”

Kao što je i vidljivo, komunisti su ostavili svoje ranjenike. Kad govore o svojim gubitcima u operaciji ‘Schwartz’, navode kako je u ovoj neprijateljskoj ofenzivi, koja je trajala dva mjeseca neprijatelj imao 14.500 mrtvih i ranjenih; da su uništili 6 tenkova, 2 aviona, 35 kamiona, zaplijenili 85 puškomitraljeza i mitraljeza, nekoliko stotina tisuća metaka i veće količine životnih namirnica i drugoga ratnog materijala, dok su njihovi gubitci bili oko 2.000 mrtvih i preko 2.000 ranjenih boraca.

Uz male ispravke, ova inačica operacije ‘Schwartz’, odnosno ‘Bitke na Sutjesci’, kako ju komunisti nazivaju, učila se u školama, a i danas ima utjecaj na povjesničare. Nakon okupljanja na Jahorini, ostatci komunističke glavnine sredinom lipnja kreću put Istočne Bosne i zauzimaju nekoliko gradova koje su držali domobrani i ustaše.

Međutim, kako je broj partizana uslijed ogromnih gubitaka pao ispod kritične mase, najpoznatiji prebjeg bio je Sulejman Filipović. Prvo su prelazili dijelovi njegova garnizona iz Tuzle, zatim i on sam. Filipovića, koji je prije rata u vojsci Kraljevine bio kapetan, a u NDH pukovnik, nakon rata Tito je nagradio visokim političkim položajima.

IZVORI:
M. Leković, Martovski pregovori 1943., 192.
K. Nikolić, Istorija Ravnogorskog pokreta, 140.
P. Milićević, Sećanja, 60.
M. Leković, Martovski pregovori 1943., 166.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 319, 347.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 355.
AVII, ČA, K-293, reg. br. 5\1.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 361-371, 331, 436, 374-375.
AVII, ČA, K-293, reg. br. 5\1.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 431, 478, 394-395
Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 53, 54.
Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 55.

Hrvatski tjednik

Roman Leljak o zastrašujućim brojkama komunističkih žrtava

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. veljače 1994. – Poginuo Damir Tomljanović Gavran

Objavljeno

na

Objavio

“Vitez nad vitezovima”, “hrabri među najhrabrijima” i najveći tigar među “Tigrovima”, pukovnik Damir Tomljanović-Gavran dao je život za domovinu. Legendarni zapovjednik Tigrova poginuo je 17. veljače 1994. na Velebitu.

Rođen 1968. u mjestu Veljun kod Senja već 1990. pristupio je postrojbi MUP-a za specijalne namjene u bazi Rakitje i sudjelovao u gotovo svim njezinim akcijama. Nakon osnivanja Zbora narodne garde, pristupio je 1. A brigadi, 4. bataljunu, koji su zvali Gavrani, i otuda njegov nadimak. Bataljun se borio na Banovini i Kordunu, a potom diljem bojišnice u istočnoj i zapadnoj Slavoniji.

Slijedeće godine Tomljanović s Tigrovima odlazi na južno bojište, gdje uspješno, iako uz velike gubitke, sudjeluju u teškim borbama za oslobađanje širega dubrovačkog zaleđa i deblokadu Dubrovnika.

Tomljanović, koji je počeo kao vojnik u Rakitju, a potom postao zapovjednik desetine, isticao se primjerom. Već je tijekom boravka na južnom bojištu postavljen za zapovjednika 4., a nakon povratka i preustroja 2. bojne Tigrova. Poslije kratkog predaha Druga bojna je, zbog srpskog protunapada koji je slijedio nakon operacije Maslenica, u veljači 1993. upućena na Velebit.

Ondje je Tomljanović ubrzo preuzeo i dužnost zapovjednika Sektora 1 te bio nadređen svim postrojbama na području Velebita i podvelebita, a obnašao ju je sve do pogibije. Zbog hrabrosti i odlučnosti, iako jako strog, suboraci su ga iznimno cijenili. I visoki časnici su ga cijenili, posebno načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko. Kada se stabilizirala bojišnica, Tomljanović je upućen u Časničku školu.

No njemu su bili važniji suborci na položajima. Kada je s dvojicom krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama, iz zasjede ih je dočekala rafalna paljba. Jedan je metak pogodio Tomljanovića u glavu i izdahnuo je prije nego što su ga suborci uspjeli izvući.

Tomljanovićeva pogibija bila je veliki šok za Tigrove. Bio je iznimno hrabar borac i već s 26 godina obnašao je dužnost pukovnika. Posmrtno je promaknut u čin stožernog brigadira i odlikovan najvišim državnim odličjima. Najveće priznanje hrabrosti ovog ratnika zbilo se u srpnju 1994., kada je predsjednik Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano otvorio Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari