Pratite nas

Jesu li zapadne demokracije ugrozile vlastitu slobodu?

Objavljeno

na

Prije točno deset godina upriličeno je na potsdamskom/berlinskom „Einstein Forumu“ predavanje Richarda Rortyja, čuvenog američkog profesora literature i filozofije, koje je potom objavljeno in extenso u hamburškom  tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (No. 13/20004). O Rortyju sam ponešto znao i pisao već ranije, pa sam njegovo predavanje „Neprijatelj u viziru, ili kako u borbi protivu terorizma zapadne demokracije ugrožavaju osnove svoje slobode“ odmah preveo za medije u Srbiji i Bosni i Hercegovini za koje sam tada radio.

mile_lasic_foto_stockUčinilo mi se da se Rortyjeva strahovanja iz ovoga vremena ostvaruju upravo u vremenu u kojemu živimo, te da bih uz njegovu pomoć mogao ponuditi smislenu poantu i na otvorena pitanja iz serije mojih ovoljetnih tekstova koji su se doticali nužnosti dekonstrukcije američke vanjske politike i opasne i nemoguće ambicije unilateralne uspostave novoga svjetskoga poretka uz pomoć prevaziđenih metoda stare paradigme političkog i ideologijskog nasilja, uključivo i gologa nasilja.

Velikosilnički „službeni antinacionalizam“

Za politologe i političke filozofe nije upitno da su se SAD oslonile u potrazi za novim svjetskim poretkom na metode stare paradigme nasilja i tako razotkrile vlastitu vanjsku politiku kao tzv. velikosilnički „službeni antinacionalizam“, ili „banalni nacionalizam“.

U obzorju ovih trendova se i politički liberalizam kao model i koncept izvitoperio u ambiciju despotskog vladanja nedemokratskim sredstvima na neograničeno vrijeme, u svijetu, dok je na unutarnjem planu i time popločan put u neslobodu ili „neofeudalizam“, kako bi poantirao Rorty. Njegovi su se strahovi nažalost obistinili, zbog čega i slijedi – nakon par bio-bibliografskih podataka –  Rortyjevo potsdamsko/berlinsko predavanje in extenso. Ono je i svojevrsni pogovor našim ovoljetnim „američkim“ esejima …

Američki filozof Richard McKay Rorty (1931-2007) se smatra jednim od vodećih filozofa i „najvećim moralizatorom današnjice“, kako ga je počastio njemački konzervativni tjednik„Welt am Sonntag“ kada je Rorty prije 13 godina primio uglednu njemačku nagradu – „Meister Eckhard-Preis“. Za njega se kaže da je zastupnik  „pragmatične hermeneutike“, te da kritički gleda na  izravnu svezu  znanja i istine, čemu radije suprotstavlja tzv. intersubjektivitet. Veoma je skeptičan prema ulozi filozofa, jer oni  „jedino mogu pomoći u nalaženju novog vokabulara“, to jest „ponuditi metafore kako bi drugi mogli svoja osjećanja učiniti razumljivima“. I ništa više, jer je „stvarnost uvijek subjektivna“.

Za njega se u Brockhausovoj enciklopediji veli da je  rođen 1931. godine u New Yorku, da je bio profesor niza uglednih sveučilišta (Princeton, Stanford, etc.), da se kritički sukobljava s tradicionalnom teorijom saznanja i jezično-analitičkom filozofijom. Pa ipak, u Europi se za njegova djela „The Linguistic Turn“, „Ogledalo prirode“, „Slučajnost, ironija i solidarnost“ znalo do ove nagrade samo u uskim filozofskim krugovima.

Roditelji su mu bili poznati američki književnici, bliski Komunističkoj partiji SAD, pa je mladi Richard McKay Rorty veoma rano zaključio da se želi boriti „protivu socijalne nepravde“. U neku ruku mu je već podrijetlom i obrazovanjem uloga „moraliste“ bila zagarantirana, inače istovremeno privlačna i skliska za intelektualce u svakoj kulturi i jeziku.

Svijet na klackalici

U najveće moralne probleme i najteže političke zadaće u svijetu Rorty ubraja neophodnu preraspodjelu bogatstva s bogatih na siromašne („problematična moralnost“ skriva se u nalaženju načina kako to izvesti na „naš trošak“); u samom vrhu je i neophodnost sekularizacije, bez koje nema prodora u demokraciji i politici (ali tako da se time ne ograniče spiritualne potrebe ljudi); te neophodnost formiranja „svjetske vlade“, uz odustajanje od nacionalnog suvereniteta u korist globalnih institucija (ali tako da se ne povrijede prava i osjećaji ljudi koji su vezani za svoju zemlju!). Po njemu, svijet je na klackalici između destabilizacije  sve većeg broja zemalja i terorizma, čiji bi krajnji rezultat mogao biti fašizam i vojne vlade u dotičnim zemljama. Upravo zbog opasnosti ove vrste Rorty je uvjeren u nužnost formiranja „zajedničke organizacije“ ili „svjetske vlade“ …
Einsteinova primjedba

Od Alberta Einsteina, kao što je znano, potječe primjedba ukoliko bi se treći svjetski rat vodio sa svom raspoloživom tehnikom tada bi se četvrti svjetski rat vodio toljagama i kamenicama. Od tada se  tisuće i tisuće  puta ocrtala  anarhična vizija smaka svijeta, prema kojoj bi – nakon termonuklearnog obračuna – propala civilizacija. Biblioteke i muzeji bi bili opljačkani kako bi se pribavio materijal za logorske vatre. Već nakon jedne generacije bili bi ljudi ponovo lovci i skupljači plodova, a dostignuća  naše vrste iz posljednjih 5.000 godina bila bi iskorijenjena. Einstein je strahovao od atomskog obračuna u slučaju da se Ujedinjeni narodi (OUN) ne bi  dalje razvijali ka  pravoj svjetskoj vladi s  policijskim trupama sposobnim za  izvršavanje. Ništa od toga šta smo od tada naučili ne slabi ovaj argument. Ali, Einstein nije mogao jedno pojmiti: da bi u Pakistanu ili Sjevernoj Koreji proizvedeno atomsko oružje, upravo veličine kofera, bilo koju individuu – primjerice jednog takvog playboya kao što je Osama bin Laden – dovelo u situaciju da čini stvari koje su ranije  bile moguće samo državama.

Ah da, nešto je utješno u okolnosti da će teroristima, vjerojatno, uspjeti samo da obrnu ‚svjetski sat‘  za 200 godina, a ne za  5.000 godina. Jer, najveći učinak, koji će oni postići s njihovim paklenim strojevima i njihovim užasnim napadima, neće biti patnja i  smrt. Najveći učinak bit će u mjerama kojima će zapadne vlade reagirati na teror. Ova bi reakcija mogla značiti kraj za neke institucije koje su nastale u protekla dva stoljeća od građanskih revolucija u Europi i Sjevernoj Americi.

Široko rasprostranjena sumnja da je rat protivu terorizma potencijalno opasniji od samog terorizma izgleda mi potpuno opravdana. Jer, nisu direktne posljedice terorizma  sve ono od čega  bi  morali strahovati, nema razloga za prihvatanje da zapadne demokracije ne bi preživjele eksplozije atomskih bombi u njihovim metropoloma. Prirodne katastrofe, koje bi ljudima donijele  usporediv iznos smrti i razaranja ne bi bile, također, u stanju ugroziti demokratske institucije. Kada bi se, primjerice, tektonske ploče na obali Pacifika pomjerile i dovele do rušenja oblakodera, ovo bi značilo za stotine tisuća ljudi sigurnu smrt. Pa ipak, čim bi žrtve bile sahranjene, započelo bi se  s obnovom. Kao što bi i vanredna ograničenja bila vremenski oročena. Posve drugačije bi se ponašalo u slučaju  terorističkog napada. Političari, koji bi sve stavili na kartu sprječavanja daljnjih napada, pokušali bi da se utrkuju u strogoći i poduzimanju dugoposljedičnih mjera, koje bi mogle, čak, značiti kraj pravne države. A bijes, koji se osjeća, ako se neizmjerna patnja prouzrokuje putem ljudskog djelovanja, a ne sila prirode, bi javnost dovela do toga da prihvati ove mjere. Izvjesno, rezultat ne bi bio fašistički puč. Rezultat bi bio  kaskada mjera koje bi pokrenule preobrazbu u socijalnim i političkim uvjetima zapadnog života. Suci i sudovi bi izgubili neovisnost, a regionalni vojni zapovjednici bi zadobili preko noći autoritet kakav je ranije pripadao samo izabranim dužnosnicima. A mediji, opet, bi se vidjeli prisiljenim obuzdati proteste protivu vladinih odluka.

Neprestano ratno stanje    

Strah od takvih razvoja je među Amerikancima, kao što sam ja, svakako daleko više rasprostranjen nego među Europljanima, jer samo je u SAD vlada tvrdila da se nalazimo u neprestanom ratnom stanju. Esejista Cristopher Hitchens je već o tomu zbijao šale, tvrdeći da američka ljevica  strahuje više od ministra pravosuđa Johna Ashcrofta nego od samog  Osame bin Ladena. U stvarnosti i ja pripadam točno ovoj vrsti ljudi na koje je mislio Hitchens. Moja prva pomisao 11. rujna 2001. godine je bila da će Bushova vlada ovo iskoristiti na isti način kao nacisti paljevinu Reichstaga. Ovo strahovanje se, doduše, nije posve, ali, ipak jeste djelomično, potvrdilo. Bijela kuća je zahtijevala odmah izvanredna ovlaštenja, a mnoga od njih su joj i odobrena od strane Kongresa.

Da li su izvanredna ovlaštenja u Patriotic Actu suglasna s američkim ustavom, sporilo se o tomu mnogo na pravnim fakultetima. U aprilu će se ovom temom pozabaviti, čak, i Vrhovni sud SAD. Dvije stotine i pedeset općina i gradova u SAD su usvojile rezolucije protivu Patriotic Acta, a u nekima od njih se upućuje lokalna policija, čak, da u njegovom provođenju ne surađuje sa saveznom vladom. I bez toga kritičari Patriotic Acta vide  u njemu samo predigru za dalekosežna izvanredna ovlaštenja, koja bi se zahtijevala u trenutku kada bi teroristi izvršili daljnje napade veličine 11. rujna. Patriotic Act je vrlo komplicirana, opširna zbirka od 342. stranice. Kao i njegov britanski pandan Anti-Terorism, Crime and Security Act je doslovice zbržen (žurno proguran) kroz institucije poslije 11. rujna. Nemoguće je vjerovati da su svi članovi Kongresa, ili parlamentarci koji su za njega glasali, imali jasnu predstavu i o njegovom sadržaju. Svaki parlament jedne zapadne zemlje u kojoj bi Al-Qaida izvršila masivan napad – pretpostaviti je – usvojio bi žurno slične zakone.

Iako Johna Ashcrofta stvarno promatram kao mračnu pojavu, ne vjerujem da se Bushova vlada sastoji od glasnih krypto-fašista gladnih vlasti. Niti britansku vladu ne vidim tako. Ali, mislim da kraj pravne države, kako u SAD tako i u Europi, može skoro nenamjerno nastupiti  putem institucionalnih promjena koje se poduzimaju u ime “borbe protivu terorizma”. Ukoliko bi bilo daljnjih napada na europske glavne gradove, raspolagat će vojska i birokracija zadužena za nacionalnu sigurnost u svim državama EU, nenadno, sa nikada pojmljenim ovlaštenjima. Javnost će to uglavnom smatrati primjerenim. Vlada će svoju patriotsku odlučnost staviti na provjeru i usvojiti zakone koji podsjećaju na stare njemačke zabrane vršenja profesije. Vlada se neće libiti da svaku javnu kritiku žigoše kao podršku  terorizmu. A uskoro bi europski ministri pravosuđa njihovim kritičarima uzvratili isto što je prije njih učinio John Ashcroft, rekavši; “Za one, koji miroljubive ljude plaše fantomom izgubljene slobode, imam sljedeću poruku: vaša taktika pomaže samo teroristima, jer ona šteti nacionalnom jedinstvu i umanjuje našu odlučnost.” Malo po malo bi ovaj razvoj zakrčio kanale preko kojih javno mnijenje može utjecati na politiku. Na kraju ovog procesa otklizavanja bi demokracija bila zamjenjena nečim  posve drugim, ne vojnim diktaturom, ne orwellovskim totalitarizmom, nego prosvijećenim apsolutizmom, koji bi bio iznuđen od jedne nomenklature.

Prosvijećeni apsolutizam

Ova vrsta strukture moći je preživjela kraj Sovjetskog Saveza i učvršćuje se sada iznova pod Putinom i njegovim nekadašnjim KGB-drugarima. Ista struktura, izgleda, ispiljuje se i u Kini i u Jugoistočnoj Aziji. U zemljama, u kojima se vlada na ovaj način – one mogu itekako biti prosvijećene – javno mnijenje  vrši mali uticaj na odluke vlade. U ovoj vrsti feudalizma bi se izbori, doduše, održavali kao i prije, pa ipak oni bi bili tako malenog značenja kao nedavni izbori za rusku Dumu. Pošto bi i sami sudovi i istražni odbori, primjereno situaciji, bili nemoćni, moglo bi se poslovnim ljudima učiniti neizbježnim da plaćaju reket policiji ili od njezine strane toleriranim bandama. A u slučaju da se građanin žali na korupciju ili zloupotrebu položaja, moglo bi za njega biti opasno. I ne samo to. Visoka kultura bi postala politički beznačajna, kao što je to bilo uobičajeno u Sovjetskom Savezu, a u Kini je još uvijek. Ne bi bilo više necenzuriranih medija, niti studentskih protesta. I skoro nikakvih elemenata civilnog društva. To bi, svakako, značilo povratak ka Ancien Regime,  pri čemu bi establishment onih koji bi bili nadležni za nacionalnu sigurnost poprimio ulogu Dvora u Versaillesu.

Ukoliko bi ovaj žalosni scenarij postao stvarnost na Zapadu, jedva da bi se život izmijenio u velikim dijelovima svijeta. Jer, u siromašnim zemljama su društva još uvijek organizirana po feudalnoj mustri. U Sjevernoistočnom Brazilu ili u  selima Ekvatorijalne Afrike i Centralne Azije nitko ne bi ni znao da se svijet promijenio i da je svijetlo ugašeno. U onim zemljama koje su doživjele veliki moralni napredak došlo bi, svakako, do zatišja. A nakon nekolicine generacije potom šačica potpuno zanesenih čitalaca starih knjiga bi neutješno žalila  za utopijskim fantazijama o otvorenom društvu. Možda je ova prognoza isuviše pesimistična. Mogućno je da sam ja tako preplašen od Ashcrofta – a sa mnom i mnogi Amerikanci – da mi vidimo posvuda duhove. Nadam se veoma da se o tomu radi. Pa, ipak, ocjenjujem da su demokratske institucije, u najmanju ruku u mojoj zemlji, postale  izrazito krhke. Doduše, nisam potpuno uvjeren u tezu Chalmer Johnsona da su “SAD prepuštene na milost i nemilost militarizmu”. Ali ipak, u njegovoj knjizi „Samoubojstvo američke demokracije“ sakupio je on gomilu dokaza za tvrdnju da je „željezni trokut“ – obrambeni sektor, Pentagon, te predstavnici oružanih snaga u Kongresu – preuzeo tako mnogo moći da  predsjednik u najboljem slučaju može s Pentagonom pregovarati umjesto da mu izriče naredbe. Strahujem, svi ovi presedani koje je vlada SAD napravila u reakciji na 11. rujan, utjecat će i na vlade drugih demokracija. Poslije napada u Madridu mogao bi se, također, američki scenario ponoviti i u Europi. Doduše, u zemljama EU nisu već dugo vremena tajne službe i vojska tako jaki kao u SAD. Pa ipak, mogle bi one iznenada preuzeti ovlaštenja koja nikada ranije nisu ni zahtijevali. Hunta u Washigtonu bi takvo što pozdravila.

Što poduzeti?

Toliko o strahovima koji muče mene i mnoge druge. Ako se njih smatra osvjetljenim, vrijedi se zapitati da li bi građani u zapadnim demokracijama mogli nešto poduzeti kako bi spriječili da njihovi unuci  žive u nekoj vrsti neofeudalizma. Da, mogu. Kao prvo mora se dovesti u pitanje vladina opsesivna politika zadržavanja tajni. Građani moraju zahtijevati da njihove vlade  polože računa o količini oružja za masovno uništenje, te da pruže informacije o tomu šta misle činiti ako  dođe do uporabe nuklearnog oružja od strane drugih država ili kriminalnih grupa kao što je Al Qaida. To nije dovoljno. Građani mogu, također, zahtijevati da njihove vlade poduzmu naprezanja kako bi se promjenilo međunarodno pravo i zakoni mđunarodnog pravosuđa. S pravom zamjećuju mnogi pravnici da je međunarodno pravo podešeno samo radnjama država. A kazneno pravo se odnosi samo na djela koja su počinjena od vlastitih građana unutar zemaljskih granica. Novo promišljanje bi ponudilo uostalom priliku da se dograde međunarodni ugovori i razmisli o strukturnoj reformi OUN.

Ukratko, kada bi zapadne vlade bile prisiljene ponudit javnosti njihove planove za izvanredna stanja, teže bi bilo autoritarnim i demagoškim političarima da iskoriste takve  prilike za vlastite ciljeve. Što intenzivnije diskutira javnost o budućim krizama, to je manja institucionalna promjena koju kriza izaziva. Nema dovoljno dobrog razloga zašto vlade Francuske, Velike Britanije, SAD i Izraela ne bi informirale svoje građane o tomu koliko posjeduju atomskih nukelarnih glava, koliko ih namjeravaju ubuduće graditi i pod kojim uvjetima bi ovo oružje moglo biti angažirano. Nema razloga, također,  da se prešutkuje istina o razvoju kemijskog i biološkog oružja, ili da se uskrate informacije američkoj javnosti zašto je novcem od poreza proizveden „oružano-sposobni anthrax“. I zašto se proračuni i zadaci U.S. National Security Agency,  ili njezinog britanskog panadana, drže tajnim? Uostalom, krajnje je vrijeme da se obznani onaj ugovor koji je omogućio da se Zemlja prekrije sa 700 američkih vojnih baza. Razlozi da se ove informacije ne učine dostupnim javnosti bili su slabašni  već u vrijeme hladnog rata.

Napredak kojeg je čovječanstvo napravilo u 19. i 20. stoljeću  ima se zahvaliti prije svega ulozi kritičke javnosti i njezinom utjecaju na politiku. Pa ipak su mjere držanja  vladinih tajni u prošlih 60 godina  oformile novu, dvojbenu političku kulturu. Vodeći sloj u SAD i u EU se navikao na pomisao da može ispuniti nalog, odnosno pobrinuti se za nacionalnu sigurnost samo ukoliko je njgovo djelovanje potpuno skriveno od javnosti. Potom je „11. rujan“ ovo uvjerenje još i pojačao, dok bi daljnji teroristički napadi ovu elitu – pretpostaviti je – doveli do uvjerenja da se demokracija mora razoriti kako bi se ona spasila. Svakako, ukoliko dođe do najgoreg mogućeg preokreta morat će historičari jednog dana ljudima objasniti zašto se zlatna era na Zapadu očuvala svega 200 godina. A u najžalosnijim odjeljcima njihovih knjiga radit će se o tomu kako su građani putem  kukavičluka sami doprinijeli da se prouzrokuje katastrofa…/vidiportal.ba/hms.ba/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: PONOSAN NA VARAŽDIN!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Marko Perković Thompson/fb

Upravo sam razgovarao s dragim prijateljem Markom. Pun je pozitivnih dojmova i neskrivenih emocija – sinoć je Arena Varaždin bila prepuna, a Hrvati su k’o vojska pjevali ‘Bojnu Čavoglave’ još i prije njegova izlaska na pozornicu.

Za još jedan veličanstveni koncert MP Thompsona tražila se karta više, a Varaždinci su pokazali da su pravi domovine sinovi:) Hvala mome rodnom gradu i veliko hvala Marku; tako mi je žao što nisam mogao biti na koncertu – morao sam raditi, voditi Bujicu…

S obzirom na viđeni potencijal, naročito mlade ljude na koncertu – i za Varaždin vrijedi ona stara: JOŠ NAS IMA, JOŠ HRVATA!

PHOTO: Arena Varaždin nikada nije bila ovako popunjena, a Marko mi je jutros rekao: “Osjećao sam se kao da sam u Čavoglavama!”

Foto: Marko Perković Thompson/fb

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Vladimir Šoljić: Nismo se odrekli Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ćiril Ćiro Raić

Ukoliko presuda bude temeljena na činjenicama tzv. Udruženi zločinački podhvat će otpasti, a kako nitko od šestorice dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, izjavio je za Hrvatski Medijski Servis Vlado Šoljić, predsjednik Glavnog vijeća HZ HB, čovjek koji je u vrijeme rata u Herceg Bosni vodio resor gospodarstva, a potom bio ministar obrane i predsjednik Federacije BiH.

Herceg Bosna osnovana kako bi se Hrvati obranili

Podsjetimo 29. studenog šestorici dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne, predsjedniku Vlade dr Jadranku Prliću, ministrima obrane i unutarnjih poslova Bruni Stojiću i Vlantinu Ćoriću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, te predstojniku Ureda Vlade HR HB za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću Žalbeno vijeće Haškog suda izreći će pravomoćnu presudu, 13 godina nakon što su dragovoljno otišli u Haag.

Nepravomoćnom presudom Prlić je osuđen na 25, Praljak, Petković i Stojić na 20, Ćorić na 16, a Pušić na 10 godina zatvora, jer su, kako je nevedeno u presudi, zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom dr Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom sudjelovali u Udruženom zločinačkom poduhvatu “pripajanja HR HB Hrvatskoj u slučaju raspada BiH, ili “uspostavi HR HB kao neovisne države unutar BiH”.

Šoljić naglašava kako je najprije Hrvatska zajednica, a potom Hrvatska republika Herceg Bosna osnovana, kako bi se Hrvati obranili od srpske agresije, te da nikada niti je razmatrana, a kamoli donesena odluka o “rušenju BiH” i “pripajanja Herceg Bosne Hrvatskoj”.

Podsjeća kako su na vrhuncu krize u Jugoslaviji kad se rat prenio u BiH prvo napadnuta područja s hrvatskom većinom i u njima napravljen zločin (Ravno, Uništa …). Kako su Srbi i Muslimani već uspostavili određene oblike nacionalnog samoorganiziranja, Hrvatima nije preostalo ništa drugo nego da urade nešto slično. Bilo je to, kaže, osnivanje HZ HB 18. 11.1991. godine.

Dvije svrhe Herceg Bosne

Predsjednik Glavnog vijeća HZ HB mr Vladimir Šoljić

-Nakon što prije referenduma o neovisnosti nije bio postignut dogovor tri konstitutivna naroda o unutarnjem ustroju što je bio uvjet Međunarodne zajednice za priznanje BiH i nakon što je od muslimanske strane odbačeno tzv. „Livanjsko pitanje“ HZ HB je mogla poslužiti za dvije svrhe, prva je priprema za samoobranu a druga kao dio jedne opcije za unutarnji ustroj BiH. I jedno i drugo je legalno i legitimno tim više što je bilo organizirano od strane najviših predstavnika hrvatskog naroda u tadašnjoj vlasti, ističe Šoljić za HMS.

On naglašava kako nigdje i nikada nije razmatrana opcija nasilnog rušenja BiH niti je vođena rasprava o odvajanju dijela teritorija BiH i njenog pripajanja Hrvatskoj, a kamo li da su o tome donošene nekakve odluke.

-Ako ovome dodamo činjenice da je RH već proglasila neovisnost u postojećim tz. avnojevskim granicama i da je sve druge republike SFRJ uključujući i BiH priznala u postojećim granicama, a u BiH prva uputila i veleposlanika onda je svaka priča o UZP neutemeljena i besmislena konstrukcija, ističe.

Uz to podsjeća i na ulogu Hrvata BiH vezano za odluke o neovisnosti i referendumu kao i obrani BiH.

Kad je Prlić postao, a kad prestao biti član UZP?

Napominje da je prema prvooptuženom za Udruženi zločlinački podhvat Jadranku Prliću muslimanska strana višestruko puta iskazivala povjerenje dajući suglasnost ili ga predlažući pored ostalog za guvernera Narodne banke BiH- tada, HDZ BiH nije dao suglasnost na to imenovanje-zatim povjerenika Vlade BiH za HZ HB, predsjednika prelazne Vlade BiH, ministra obrane BiH na polovici ratnog razdoblja, prvog ministra vanjskih poslova nakon rata itd. pa je, kaže, nejasno kad je isti postao a kad prestao biti član UZP.

-Dakle, ako presuda bude temeljena na činjenicama UZP će otpasti, a kako nitko od njih nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, ističe Šoljić.

Nismo se odrekli Herceg Bosne

Naglašava kako niti on, ni bilo tko od onih koji su bili u strukturama vlasti se nisu odrekli Herceg Bosne. – Herceg Bosna nije ukinuta kao što se to u medijima često govori nego je ugrađena u FBiH nakon Washingtonskog sporazuma kao jedan od dva ravnopravna administrativna aranžmana.

Drugi administrativni aranžman, pojašnjava Šoljić, je Republika BiH, koja je faktički bila bošnjački ratni entitet, jer su kadrovi iz reda Srba i Hrvata u toj vlasti bili samo multietnički ukras, bez izbornog legitimiteta dva naroda.

-Svi akti Herceg Bosne od svjedodžbi i diploma do zakona koji su doneseni ostali su važeći i na snazi sve dotle dok se ne usvoji zakonodavni sustav BiH nakon prestanka rata, podsjeća.

Šoljić u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis ističe kako se Hrvati ne smiju i neće odreći prava na stvarnu i institucionalnu jednakopravnost u Bosni i Hercegovini a potpuno je, kaže, ne bitno hoće li se to ostvariti kroz federalizaciju BiH s hrvatskom federalnom jedinicom, po konsocijacijskom modelu (Belgija) ili bilo kojem drugom modelu koji je poznat i koji se potvrdio u praksi organiziranja višenacionalnih država koje su opstale.

-Praksu koja već duže vremena vlada u BiH gdje se Hrvatima daju neka prava iz samilosti i na kapaljku a koja im pripadaju po slovu i duhu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, treba definitivno prekinuti, smatra Šoljić.

Izborni zakon test za odnos Bošnjaka prema Hrvatima

Upitan o budućnosti BiH, Šoljić kaže:

-Ako se u najskorije vrijeme nakon što je proteklo 22 godine od prestanka rata ne nađe optimalno rješenje za unutarnji ustroj realno je očekivati da BiH završi kao i sve druge višenacionalne zajednice koje nisu uređene na temelju jednakopravnosti naroda koji je čine”.

Na upit zbog čega bošnjačke stranke odbijaju prihvatiti izmjene Izbornog zakona koje bi omogućile Hrvatima, ali jednako tako i Bošnjacima i Srbima izabarti svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Federalnog parlamenta, Šoljić kaže kako je iz dosadašnjih rasprava o Izbornom zakonu  jasno da su stavovi svih bošnjačkih stranaka jedinstveni u tome da se Hrvatima ne omogući izbor legitimnih predstavnika u strukture vlasti.

-Na izbornom zakonu će se definitivno pokazati da li Bošnjaci žele prihvatiti Hrvate kao jedan od tri potpuno ravnopravna i konstitutivna naroda.  Ni jedan bošnjački dužnosnik to ne smije prihvatiti ukoliko nije spreman na posljedice koje mu slijede na izborima. Ako se, međutim, ne postigne demokratsko rješenje a to znači pravo svakoga naroda na izbor vlastitih predstavnika u organe u kojima je to predviđeno slijedi „mostarizacija BiH“ sa svim posljedicama, upozorava predsjednik Glavnog vijeća HZ HB.

Važe li Izetbegovićevi kriteriji i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

Šoljić je komentirao i žestok obračun bošnjačkih lidera Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, te Izetbegovićev pokušaj diskvalifikacije radončića iz utrke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

U diskvalifikaciji Fahrudina Radončića, Bakir Izetbegović kaže da bi bošnjački član Predsjedništva trebao sličiti na svoj narod i baštiniti njegove vrijednosti što navodno nije slučaj sa Radončićem.
-Ovakva načela nisu sporna ali je sporno to što Izetbegović to ne želi primijeniti i na izbor hrvatskog član Predsjedništva. To znači da hrvatski član Predsjedništva ne bi morao sličiti na svoj narod nego možda da bude takav da ne slični ni na što, kaže Šoljić./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari