Pratite nas

Kolumne

Jezik iz orjunaške torbe

Objavljeno

na

Sastav hrvatskih potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku jasno upućuje, kako su oni, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista, koji zastupaju jugonacionalistička stajališta, nekadašnje ORJUNE, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“

Jezik je uređen skup glasovnih i pisanih simbola kojim međusobno opći određena zajednica ljudi, koja se početkom standardizacijskih jezičnih procesa uzdiže na višu civilizacijsku razini. Prije toga takve zajednice imaju uglavnom narodnosni značaj, a kako državna, upravna i kulturna nadgradnja za potrebe suvremenoga života ujednačuje dijalekatske jezične razlike, tim činom počinje stvaranje suverenih i suvremenih nacija. Kad se nacija u tom skupu simbola počne prepoznavati na višoj emotivnoj, književno-umjetničkoj, intelektualnoj, društvenoj, državnopravnoj i općecivilizacijskoj razini, onda jezik, uz svoju primarnu funkcionalnost postaje polivalentan jer se u svojim različitim idiomima može rabiti na svim komunikacijskim razinama nacionalnoga života.

Suvremene su nacije upravo zahvaljujući toj polivalentnosti u svoje standardne jezike ugradile kolektivna iskustva stoljeća zajedničkoga života, vlastitih nadanja i stremljenja, borbe za opstanak, društvenu pravdu i opći zajednički boljitak pa zato često i pojedini dijelovi istovjetnoga leksičkog fonda srodnih i bliskih jezika u različitim nacionalnim kolektivitetima imaju potpuno različita ili pak vrlo slojevita značenja. Tu duboku slojevitost različitih značenja na primarnoj razini mogu dobro ilustrirati primjerice riječi „ustaša“, „četnik“ i „partizan“, koje u dva bliska, ali ipak različita jezika – hrvatskom i srpskom, imaju posve drukčija, a neke i oprječna značenja.

Na uništavanju čak te jednostavne slojevitosti i višeznačnosti te ukidanju semantičkih značajka pojedinih riječi unutar podređenih jezičnih kolektiviteta i nametanju vlastitih značenja tim kolektivitetima temelji se t. zv. izjava o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, koju je nedavno u Sarajevu predstavila skupina političkih aktivista.

Ta skupina „istomišljenika“ u svojim nacionalnim sredinama, nakon raspada SFRJ i njezina zločinačkoga komunističkog sustava te uspostave demokratskih sustava više ne predstavlja t. zv. društvenu avangardu pa su u višestranačkim društvima svojih nezavisnih država tek povlašteni „privjesci“ državnih jasala.

Zbog neprilagođenih državnih politika općim zapadnjačkim standardima, njih se još uvijek s tih jasala ne usude otkvačiti domaće vladajuće elite pa ih za provedbu vlastitih strategija rabe inozemni čimbenici sumnjiva poslovnoga i političkog morala. U pozadini nametanja t. zv. jedinstvenog jezika nije teško pronaći idejno-novčarsku nit koja seže do različitih „pruskih“ jezičnopolitičkih društava zaduženih za promicanje stajališta mladogramatičarske filološke škole, ugrađene u temelje Ujedinjene Njemačke iz 19. stoljeća, ali i koja je svojom slavističkom ideologijom utirala putove pruskoj miltarističkoj ekspanziji na istok.

Sadržaj navedenih zahtjeva u t. zv. izjavi o zajedničkom jeziku nesuvislo je filološki raščlanjivati, jer u njoj ne postoji niti jedan razborit jezikoslovni argument za nametanje jedinstvenoga hibridnog jezika posve različitim narodima, koji na temelju svojih književnih i državnopravnih tradicija razvijaju vlastite standardne jezike.

Zbog svoje političke pozadine t. zv. izjava je ponajprije sigurnosno pitanje. Naime, ona ima strateško značenje u sklopu operacija hibridnoga rata, što ga Moskva već dulje vrijeme uspješno vodi za učvršćivanjem pozicija u zaleđu Jadranskoga mora. Pruska i ruska politička strategija kao da se i danas nastavljaju na tradiciju nekadašnjega nacističko-komunističkog savezništva, koje je 1939. godine zapalilo Europu.

Ta očito učinkovita taktika u kojoj zajednički nastupaju promičba, nacionalni instituti, državne banke i diplomacija pokazala se ništa manje uspješnom i u ruskom preuzimanju hrvatske tvrtke Agrokor, što će ubuduće omogućiti Moskvi da po potrebi sustavno destabilizira Hrvatsku. Ne treba ni spominjati kako su u ovoj ruskoj operaciji potpuno zakazale hrvatske službe, tim više, što je još pri pokušaju Agrokorova preuzimanja slovenskoga trgovačkog lanca Merkator Europska banka, pod „pruskim“ pritiskom, odbila kreditirati Agrokorovu akciju.

Ne ulazeći u pitanja i težnje potpisnika iz drugih triju država, sastav potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku iz Hrvatske jasno upućuje, kako su potpisnici, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista. Oni, naime, zastupaju jugonacionalistička stajališta, slična nekadašnjoj ORJUNI, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“.

Dok je toj ORJUNI u doba ranoga ustrojavanja uzor bio Mussolinijev fašizam, a kasnije zvijezda staljinističkoga i jugoslavenskog unitarizma, u suvremenim okolnostima očito su „fascis“, uz zvijezdu, zamijenili nacističkim kukastim križem, što su demonstrirali i na nogomentnom igralištu u Splitu.

Glede pak hrvatskoga jezika, on je u svojim ključnim funkcijama bio i ostao, unatoč austrijskim, ugarskim, njemačkim, ruskim, talijanskim, srpskim i jugoslavenskim pritiscima, izraz volje i samobitnosti hrvatskoga naroda, njegove književnosti, kulture, a naposljetku i hrvatske državne nezavisnosti.

Hoće li se pak Bošnjaci i Srbi, u sklopu novoga projekta, sljubiti u jezično zajedništvo zbog aktualnoga rusko-turskoga saveza, koji ima svoje izravne posljedice i na BiH, stvar je njihovih političkih elita. S crnogorskim jezikom ipak je nešto drukčije stanje pa će i hibridni pritisak, zbog nedavno spriječena pokušaja da se Crnogorce posrbi državnim udarom, imati i snažniji državni i identitetski otpor novom posrbljivanju.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari