Pratite nas

Kolumne

Jezik iz orjunaške torbe

Objavljeno

na

Sastav hrvatskih potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku jasno upućuje, kako su oni, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista, koji zastupaju jugonacionalistička stajališta, nekadašnje ORJUNE, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“

Jezik je uređen skup glasovnih i pisanih simbola kojim međusobno opći određena zajednica ljudi, koja se početkom standardizacijskih jezičnih procesa uzdiže na višu civilizacijsku razini. Prije toga takve zajednice imaju uglavnom narodnosni značaj, a kako državna, upravna i kulturna nadgradnja za potrebe suvremenoga života ujednačuje dijalekatske jezične razlike, tim činom počinje stvaranje suverenih i suvremenih nacija. Kad se nacija u tom skupu simbola počne prepoznavati na višoj emotivnoj, književno-umjetničkoj, intelektualnoj, društvenoj, državnopravnoj i općecivilizacijskoj razini, onda jezik, uz svoju primarnu funkcionalnost postaje polivalentan jer se u svojim različitim idiomima može rabiti na svim komunikacijskim razinama nacionalnoga života.

Suvremene su nacije upravo zahvaljujući toj polivalentnosti u svoje standardne jezike ugradile kolektivna iskustva stoljeća zajedničkoga života, vlastitih nadanja i stremljenja, borbe za opstanak, društvenu pravdu i opći zajednički boljitak pa zato često i pojedini dijelovi istovjetnoga leksičkog fonda srodnih i bliskih jezika u različitim nacionalnim kolektivitetima imaju potpuno različita ili pak vrlo slojevita značenja. Tu duboku slojevitost različitih značenja na primarnoj razini mogu dobro ilustrirati primjerice riječi „ustaša“, „četnik“ i „partizan“, koje u dva bliska, ali ipak različita jezika – hrvatskom i srpskom, imaju posve drukčija, a neke i oprječna značenja.

Na uništavanju čak te jednostavne slojevitosti i višeznačnosti te ukidanju semantičkih značajka pojedinih riječi unutar podređenih jezičnih kolektiviteta i nametanju vlastitih značenja tim kolektivitetima temelji se t. zv. izjava o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bošnjaka, koju je nedavno u Sarajevu predstavila skupina političkih aktivista.

Ta skupina „istomišljenika“ u svojim nacionalnim sredinama, nakon raspada SFRJ i njezina zločinačkoga komunističkog sustava te uspostave demokratskih sustava više ne predstavlja t. zv. društvenu avangardu pa su u višestranačkim društvima svojih nezavisnih država tek povlašteni „privjesci“ državnih jasala.

Zbog neprilagođenih državnih politika općim zapadnjačkim standardima, njih se još uvijek s tih jasala ne usude otkvačiti domaće vladajuće elite pa ih za provedbu vlastitih strategija rabe inozemni čimbenici sumnjiva poslovnoga i političkog morala. U pozadini nametanja t. zv. jedinstvenog jezika nije teško pronaći idejno-novčarsku nit koja seže do različitih „pruskih“ jezičnopolitičkih društava zaduženih za promicanje stajališta mladogramatičarske filološke škole, ugrađene u temelje Ujedinjene Njemačke iz 19. stoljeća, ali i koja je svojom slavističkom ideologijom utirala putove pruskoj miltarističkoj ekspanziji na istok.

Sadržaj navedenih zahtjeva u t. zv. izjavi o zajedničkom jeziku nesuvislo je filološki raščlanjivati, jer u njoj ne postoji niti jedan razborit jezikoslovni argument za nametanje jedinstvenoga hibridnog jezika posve različitim narodima, koji na temelju svojih književnih i državnopravnih tradicija razvijaju vlastite standardne jezike.

Zbog svoje političke pozadine t. zv. izjava je ponajprije sigurnosno pitanje. Naime, ona ima strateško značenje u sklopu operacija hibridnoga rata, što ga Moskva već dulje vrijeme uspješno vodi za učvršćivanjem pozicija u zaleđu Jadranskoga mora. Pruska i ruska politička strategija kao da se i danas nastavljaju na tradiciju nekadašnjega nacističko-komunističkog savezništva, koje je 1939. godine zapalilo Europu.

Ta očito učinkovita taktika u kojoj zajednički nastupaju promičba, nacionalni instituti, državne banke i diplomacija pokazala se ništa manje uspješnom i u ruskom preuzimanju hrvatske tvrtke Agrokor, što će ubuduće omogućiti Moskvi da po potrebi sustavno destabilizira Hrvatsku. Ne treba ni spominjati kako su u ovoj ruskoj operaciji potpuno zakazale hrvatske službe, tim više, što je još pri pokušaju Agrokorova preuzimanja slovenskoga trgovačkog lanca Merkator Europska banka, pod „pruskim“ pritiskom, odbila kreditirati Agrokorovu akciju.

Ne ulazeći u pitanja i težnje potpisnika iz drugih triju država, sastav potpisnika t. zv. izjave o zajedničkom jeziku iz Hrvatske jasno upućuje, kako su potpisnici, uz stanovit broj frustriranih osoba, organizirana skupina političkih aktivista. Oni, naime, zastupaju jugonacionalistička stajališta, slična nekadašnjoj ORJUNI, koja se napajala protuhrvatskim, rasističkim idejama iz časopisa „Zenit“ Ljubomira Micića ili programatskoga spisa Nikole Stojanovića „Do istrage naše ili vaše“.

Dok je toj ORJUNI u doba ranoga ustrojavanja uzor bio Mussolinijev fašizam, a kasnije zvijezda staljinističkoga i jugoslavenskog unitarizma, u suvremenim okolnostima očito su „fascis“, uz zvijezdu, zamijenili nacističkim kukastim križem, što su demonstrirali i na nogomentnom igralištu u Splitu.

Glede pak hrvatskoga jezika, on je u svojim ključnim funkcijama bio i ostao, unatoč austrijskim, ugarskim, njemačkim, ruskim, talijanskim, srpskim i jugoslavenskim pritiscima, izraz volje i samobitnosti hrvatskoga naroda, njegove književnosti, kulture, a naposljetku i hrvatske državne nezavisnosti.

Hoće li se pak Bošnjaci i Srbi, u sklopu novoga projekta, sljubiti u jezično zajedništvo zbog aktualnoga rusko-turskoga saveza, koji ima svoje izravne posljedice i na BiH, stvar je njihovih političkih elita. S crnogorskim jezikom ipak je nešto drukčije stanje pa će i hibridni pritisak, zbog nedavno spriječena pokušaja da se Crnogorce posrbi državnim udarom, imati i snažniji državni i identitetski otpor novom posrbljivanju.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Svetost kardinala Stepinca je neupitna

Objavljeno

na

Objavio

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kolika je moć medija u obmanjivanju javnosti, odnosno u odvraćanju pozornosti javnosti od bitnih pitanja, pokazalo se prošloga tjedna kad je hrvatskoj javnosti gurnuta na glodanje kost o odnosu pape Franje, poglavara Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. U svakom društvu, a osobito u hrvatskom, ima više neriješenih pitanja odnosno suprotstavljenih mišljenja i želja i dovoljno je zapaliti tek iskru da plane požar, osobito kad je to nekomu u interesu, da se s nečega odvrati pozornost i fokusira na nešto posve drugo. Vrlo je izvjesno da se upravo to dogodilo s pitanjem kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. Novinarsko pitanje i odgovor pape Franje o kanonizaciji hrvatskoga mučenika prerasli su u iskru koja je izazvala priličan požar koji su dodatno raspirivali i političari i pojedini mediji, među kojima su bili i oni od kojih se to nikako ne bi očekivalo.

Glede procesa kanonizacije najdražega hrvatskoga blaženika, naime, nema ama baš ništa novoga: poznato je da se očekuje odluka pape Franje ili kojega drugoga pape, jer su sve mjerodavne crkvene institucije svoj posao, koji inače izvršavaju vrlo savjesno, studiozno, promišljeno, nepristrano i odgovorno, završile i zauzele afirmativno stajalište o toj kanonizaciji. Poznato je, jer je to objavio bivši pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, da je bl. Stepinca nakon beatifikacije Bog potvrdio novim čudesnim uslišanjem pa je svetost kardinala Stepinca neupitna. Pitanje kada će doći i do formalnoga službenoga proglašenja, premda je to za katoličke vjernike u Hrvatskoj i za dio hrvatske javnosti iznimno važno, ni po čemu nije presudno, jer, kako je doslovno rekao sadašnji državni tajnik pape Franje, »Bog ima svoje vrijeme«.

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Suvišni su pritisci

Naime, poglavar Katoličke Crkve ima neupitno pravo donositi upravne odluke po svojoj savjesti i po svojim nahođenjima, tako da su suvišni svi pritisci, pa i novinarski. Nije, naime, moguće da bi novinar, postavljajući pitanje kanonizacije bi. Stepinca, mogao biti tako naivan i misliti da će baš njemu prvomu papa Franjo otkriti svoju odluku, a da je prije ne priopći svima onima kojih se to u Crkvi u Vatikanu i u Hrvatskoj najviše tiče.

Ako je navedeno neosporna činjenica, a jest, onda je vrlo neobično da su se toliki osjetili pozvani osvrnuti se na usmeni i nenapisani odgovor pape Franje i »loviti« Papu za svaku izgovorenu riječ ili nedovršenu rečenicu. Među onima koji su reagirali na tu Papinu izjavu, kako je objavio jedan dnevni list, bio je i predsjednik hrvatske Vlade koji je, kako prenosi taj list 8. svibnja, rekao: »Mi smo o tome razgovarali prigodom mog posjeta Svetoj Stolici. Ono što smo tada razgovarali nije mi djelovalo zabrinjavajuće. Ne želim svaki dan komentirati takve stvari. Ono što kardinal Stepinac zaslužuje će doći, a kada – o tome ne odlučuje ni Vlada ni političke stranke. Mi to jako želimo.«

Uz predsjednika Vlade reagiralo je još barem troje oporbenih političara, više medijskih komentatora i novinara, te brojni čitatelji različitih portala. U Hrvatskoj protekloga tjedna nije bilo relevantnoga medija koji se ne bi osvrnuo na tu izjavu pape Franje, a poneki relevantni mediji i više puta i iz pera više autora. HTV je toj temi posvetio i političku emisiju »Otvoreno«, a Novi list je u petak 10. svibnja po svom političkom novinaru prozvao Glas Koncila da je na svojoj mrežnoj stranici prešutio izjavu pape Franje o Stepincu, a činjenica je da Glas Koncila na svojoj mrežnoj stranici uopće ne objavljuje vijesti. Očito dogodio se svojevrsni medijski požar i pozornost javnosti usmjerena je na papu Franju, poglavara SPC-a i pitanje trenutka kanonizacije bi. Stepinca.

IGP

Istodobno, dok je buktio taj medijski požar, u Hrvatskom saboru raspravljalo se i glasalo o više zakonskih prijedloga koje su podastrli predstavnici oporbe, među kojim je bio i onaj od posebnoga legalnoga i legitimnoga nacionalnoga interesa o proglašenju isključivoga gospodarskoga pojasa na hrvatskom dijelu Jadranskoga mora. Odbijanje vladajuće koalicije da Hrvatska ispuni obvezujuću Međunarodnu konvenciju o pravu mora Ujedinjenih naroda, jer to osporavaju pojedini hrvatski susjedi na Jadranskom moru, a hrvatska diplomacija očito premalo čini da bi se ta pitanja riješila, premda je to od golemoga financijskoga interesa za državni proračun, ni jedan relevantni medij nije prepoznao kao veliku i važnu temu.

Umjesto isključivoga gospodarskoga pojasa, koji bi godišnje u državni proračun, kako kažu stručnjaci, donio više od milijardu eura, hrvatskoj javnosti servirana je rasprava o papi Franji i njegovu odlučivanju o kanonizaciji bi. Stepinca i poglavaru SPC-a. Vladajući su glatko odbili nešto što je prvorazredni hrvatski ekonomski interes, a većina u hrvatskoj javnosti za to nije ni doznala! Nameće se više pitanja: je li namjerno i delegirano isprovociran Papin odgovor glede kanonizacije bi. Stepinca; jesu li političari prihvatili tu temu, bilo svjesno bilo da su izmanipulirani, te sudjelovali u obmanjivanju hrvatske javnosti i odvraćanju njezine pozornosti od isključivoga gospodarskoga pojasa; nisu li brojni mediji svjesno i namjerno sudjelovali u toj velikoj manipulaciji?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

Objavio

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari