Pratite nas

Kolumne

Još jedan Lovro na gradelama

Objavljeno

na

Foto: Morski.hr

Afere, afere, afere, posvuda skandalozne afere…, no što uopće treba da bi se nešto nazvalo aferom? Prije svega, dobro dođe nekakav sadržaj, događaj, čak je i nebitno kakav.

Naime, dok onaj štetan već po naravi ima potencijal postati aferom, ni onaj društveno koristan nije pošteđen te mogućnosti. Primjerice, ako se uoči već i najsitniji raskorak u koracima, pa na njega baci “oko sokolovo”, a sve drugo uokolo – kontekst, utjecaj i učinak – zanemari.

Drugi, mnogo važniji sastojak afere je razglašenost. Što je afera razglašenija, to je veća, posve neovisno o sadržaju. Nerazglašeni događaj, ma koliko štetan i sablažnjiv bio, jednostavno nije afera, jer za njega se naširoko ne zna. A najpogodnije sredstvo za razglašavanje su mediji – to im je napokon i svrha.

Dvije teorije

Postoje dvije teorije o tome kako afere ugledaju svjetlo dana. Prema onoj romantičnoj, neumorni istraživački novinari, isključivo motivirani borbom za opće dobro, na vlastitu inicijativu samoprijegornim radom razotkrivaju afere i, nakon što su stvar osvijetlili sa svih strana, daju ih na uvid zainteresiranoj javnosti.

Određenu sumnju na ovaj pogled baca to što većina afera nastaje s popriličnim vremenskim odmakom u odnosu na nastanak događaja oko kojeg se afera gradi. Uz to, obično su precizno tempirane kako bi izazvale najveću moguću štetu onome protiv koga su usmjerene (doista nezavisan i dobronamjeran novinar-istraživač ne bi gledao kako nekome napraviti što veću štetu, nego bi se trudio upozoriti javnost na vrijeme kako bi počinjena šteta za društvo bila što manja). Konačno, besprijekorna usklađenost medija u tumačenju afera samo pojačava skepsu u istinitost ove teorije.

Prema drugoj teoriji koja zvuči manje naivno, nevidljiva ruka iz sjene dostavi mediju od povjerenja (takvima su se u bliskoj prošlosti pokazali tjednik Nacional, N1 televizija, portali index.hr i telegram.hr) neki spis ili ga uputi na njega, uključujući i upute kako ga općinstvu treba protumačiti.

Potom ostali “nezavisni” mediji priču automatizmom prenesu kao glodavci kakvu zaraznu bolest. Nakon što je afera jednom lansirana, na kapaljku se u igru ubacuju novi kompromitirajući dokumenti koji se, kako bi se stvorio dojam da se afere nižu kao na tekućoj vrpci, ali i fingirala medijska nezavisnost i istraživačka kompetitivnost među njima, sad dijele i drugim medijima slično kao što se hrane pilići – piiii, pi, pi, pi, pi…piiii, pi, pi, pi, pi…

U prilog ovoj teoriji ide i to što se iz povijesti afera, bogate i duge, može razabrati kako je njihova svrha ponajprije ometanje u radu neposlušnih ljudi na visokim društvenim položajima, obično upućena od strane moćnih krugova iz sjene čiji su interesi njihovim djelovanjem ugroženi. Ako se meta tvrdoglavo opire, ometanje može prijeći i u eliminaciju s položaja, pa i iz javnog života.

Suza za Lovrine grijehe

U slučaju sad već bivšeg ministra i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića događaji otprije deset godina predstavljeni su kao da su se dogodili jučer. Nedostatak ozbiljnijeg sadržaja nastojao se prikriti brojnošću navodno skandaloznih događaja.

Od onoga što je ministar doista učinio postalo je važnije kako je to učinio i je li štogod formalno propustio učiniti. Pritom se uopće nije propitkivalo je li to radio mimo zakona, je li to činio na korist ili na štetu žitelja općine koju je vodio, nego isključivo je li to bilo moralno.

Pritom kao ekskluzivni tumači tog nepisanog moralnog zakona, ujedno i samoproglašeni arbitri zaduženi za njegovu selektivnu primjenu, nastupaju mediji, preciznije oni koji ih prema maločas navedenoj teoriji hrane. A ti prsti na istoj ruci su Kuščeviću jednodušno pokazali palac dolje.

Propustio je, kažu, evidentirati dvije nekretnine u jednoj od pet-šest evidencija. Kriv je i što se izuzeo pa se nije izuzeo iz glasovanja o nečemu što je suglasno proglašeno općim općinskim interesom. Kriv je i za blasfemični grijeh nepotizma jer je posao dodijelio tvrtki iz svoje male općine na otoku Braču od ni 900 stanovnika, koji se očito svi među sobom poznaju pa je izvjesni vid nepotizma ili klijentelizma teško izbjeći, a ne, recimo, nekoj tvrtki iz Osijeka.

A najviše je kriv što je štalu koja već desetljećima ne služi prvotnoj svrsi prenamijenio u objekt koji ima gospodarsku funkciju i daje novčanu dobit.

Upravo je to ponajviše razgoropadilo dežurne moralne čistunce, u pravilu udobno stiješnjene u krletkama velikog grada podno Medvednice ili kojeg drugog, a čija je djedovina – i kuće, i staje i kokošinjci – mahom već prenamijenjena u šikaru i draču. Stoji postojano netaknuta kao i oni sami, koji nikakve korake ne čine pa ni teoretski ne mogu u njima pogriješiti, tako ni postati lopovi.

Stoga nošeni uzvišenim osjećajem moralne nadmoći svisoka dociraju jednom Čobankoviću, jer je u onom krajnje istočnom hrvatskom crvuljku s tri strane okruženom Srbijom zasadio prevelike vinograde, a Kuščeviću što je poduzeo aktivnosti za dugoročnu gospodarsku opstojnost male općine usred Brača, bez izlaza na more. Ali će zato već sutradan trkeljati o potrebi policentričnog razvoja, o tome kako svi idu u Zagreb, kako se Hrvatska neravnomjerno prazni, kako su otoci zapostavljeni, kako se treba boriti za svaku stopu naše zemlje, a to se ne može bez ljudi na njoj… pa će doć’ neki drugi i uzeti nam nju… našu jedinu Hrvatsku,…

Ali Kuščević je napravio još jednu fatalnu grešku. Obogatio se, a to socijalizmom do srži prožeti, jalnuški mentalitet ne prašta. Naime, u bezgrješnih moralan način bogaćenja ionako ne postoji. Kuščevićeva je žena navodno kupila zemljište za 60 tisuća kuna da bi ga nakon prenamjene u građevinsko prodala po 20-tak puta većoj cijeni.

Doista ne zvuči odveć moralno, iako nije nezakonito, no ne bi li i u tome Kuščevićev grijeh bilo korektno mjeriti rezultatom na izborima (u tako maloj sredini se sve lako dozna pa kad već mještanima to nije smetalo…), a onda i s usporedivim kolegama u lokalnoj samoupravi?

Ne bi li po tom kriteriju, primjerice IDS-ovci, uključivo do trećeg ešalona, trebali biti anatemizirani? Pa i oni obnašaju nekakve dužnosti. Zar postoji dužnost koju netko može obnašati, bila ona državna ili lokalna, ako je tako grozno nemoralan?

No, birači iz te moderne europske regije, koja gaji toliko napredne liberalne i antifašističke vrijednosti da ju mediji ostatku Hrvatske nameću kao uzor, kao da su oguglali na to. Kako i ne bi, jer kad netko uspije u tome da skoro 5 milijardi kuna tvog duga plati netko drugi, glas je najmanje čime mu se možeš odužiti.

Dva premijera i tri ključa

Nekima je u sjećanju ostao slučaj jednog ministra u Milanovićevoj vladi, člana diznijevskog terceta pačića, Ostojića – Raja, Gaja i Vlaja (hrvatski: Hinko, Dinko i Vinko; srpskohrvatski: Rajko, Ranko i Veljko). Upravo potonji, elem Vlaja/Vinko/Veljko, nije baš bio Milanoviću po volji pa su istraživački novinari naglo otkrili da je njegova žena kupila zemljište za 800 tisuća kuna i nakon prenamjene u građevinsko prodala ga za ciglih 25 milijuna.

Osim što zarada u ovom slučaju premašuje onu Kuščevićeve žene nekih 20-tak puta, ključna razlika je ipak u sljedećem – Veljko Ostojić je ekspresno napustio Vladu sukladno Milanovićevoj volji, da ne kažemo nalogu, dok je Kuščević istjeran, posve razvidno, protivno Plenkovićevoj volji. Milanović je ostao na dvostrukom dobitku.

Riješio se nepoćudnog ministra, a mediji su ujedno iskoristili priliku prikazati ga kao odlučnog, pravednog i poštenog vladara koji ne trpi nemoral (i inače je moralnu letvicu postavio tako visoko da je nitko nije mogao preskočiti pa su se partijski drugovi morali snalaziti i provlačiti se ispod nje), dok je Plenković prikazan kao neodlučni mlakonja koji nehajno odobrava moralno nedopustivo ponašanje.

Upravo iznuđeni odlasci Martine Dalić i Lovre Kuščevića, oba očito mimo Plenkovićeve volje (a s takvim se slučajevima Milanović nije susretao, mediji su šutirali samo one koji bi mu zasmetali, npr. Linića i Holy), jasan su znak da on nije sasvim poslušan silama koje stoje iza medija, koliko ga god neki, napose oni koji udarnički rade takvima na korist, poslušnikom vole zvati.

Baš kao i ministri koji su se našli u središtu afera, očito radi nešto što ih žulja. A da nisu aferama pritisnuti zato što rade reforme u punom smislu te riječi? Jer upravo su ciljano plasirane afere očit pokazatelj da se reforme ipak rade, unatoč ciničnom medijskom zapomaganju kako one izostaju. Iza afera, naime, stoji interes onih koji medije nadziru, a takvima promjene ne odgovaraju, nego očuvanje postojećeg stanja. Pa tko bi mirno gledao kako mu se drma dominantan položaj, gdjekad ostvaren i korišten na štetu Hrvatske?

Utjecaji lutkara iz sjene ipak nisu posve homogeni, i nisu svi podjednako snažni. Upravo u trenutku kad je Plenković igrao važnu ulogu u pregovorima oko budućnosti Europe – navodno se usprotivivši čak i Angeli Merkel, iako u očima onih, koji uvijek sve znaju o onome što nikad nisu radili, slovi kao njezin najodaniji poslušnik, lakej, ćato,… – u Hrvatskoj su se interesi vlasnika tri medijska ključa poklopili i preko pleća Lovre Kuščevića prelomili.

To su, prije svega, u medijima dominantna soroščad, potom oni u čijem se djelovanju sve jasnije nazire ruski utjecaj i, naposljetku, oni koji do neprepoznatljivosti mijenjaju lice (a usput i nauk, pa i Očenaš) Katoličke crkve, a čijeg je miljenika na dužnosti političkog tajnika u HDZ-u naslijedio upravo Kuščević.

Naravno, u svakoj od tih kategorija dobro su zastupljene strukture proizašle iz obavještajno-represivnog aparata bivše, totalitarne države, uvijek spremne staviti jaja u svaku košaru, svaku osim one hrvatske. Sve u svemu, nije tako teško iščitati kako unisona medijska baražna vatra po Kuščeviću zapravo predstavlja poruku nezadovoljstva Plenkoviću svih onih sila kojima Hrvatska nije odveć na srcu.

Pa nisu mediji prekomjerno granatirali Kuščevića samo zato što im je probijao uši pozdravljajući ih s hvaljen Isus i Marija, niti zato što su na fotografiji interijera nekretnine koju iznajmljuje zapazili nepoćudni artefakt koji kopa oči – hrvatski grb s prvim bijelim poljem.

Klonovi martićevaca i JNA nastupaju

Medijski mainstream, ne bez smisla za rafiniranu povijesnu ironiju, je takozvanim domoljubnim medijima već po običaju velikodušno prepustio da se oslade ostatcima ostataka, koje su ovi, kako strvinarima trećeg reda i priliči, spremno oglodali.

Njih je Kuščević silno naljutio jer ih je, kako se od savjesnog i odgovornog hrvatskog dužnosnika i očekuje, spriječio u nakani da olakšaju pristup glasovanju onima koji su devedesetih pomagali JNA u pohodu na Hrvatsku. I da pod krinkom borbe za pravdu samo pojačaju nered, raspršenost, razdor i podjele, kako međustranačke, tako i one unutarstranačke, a usput, valjda nadahnuti božićnom čestitkom patrijarha Ireneja, i podijele izbornu kartu Hrvatske po povijesnim pokrajinama.

Zašto se za sve to zalaže Josipovićev stručnjak Robert Podolnjak, i ne treba posebno pojašnjavati, no zašto to čine oni kojima su usta puna domoljublja i tradicionalnih vrijednosti pitanje je na koje odgovor vjerojatno prije treba tražiti u sferi medicine nego politike.

To što su za pad Kuščevića otprilike jednako zaslužni kao i martićevci svojedobno za pad Vukovara, markićevce nije spriječilo da Kuščevićev odlazak proslave jednako “dostojanstveno” kao oni – čije bi izborne izglede, posljedično i utjecaj u Saboru, sad znatno povećali – onomad okupaciju Vukovara.

U oba su se slučaja sporedni glumci zaduženi za prljave poslove rušenju više veselili, nego što su mu sami pridonijeli. Iako im trud i volju nitko ne može odreći.

Uloga masterchefa u pečenju Lovre na gradelama zapala je aktere čije djelovanje za Hrvatsku danas nije manje razorno od onoga glavnog izvođača radova devedesetih – JNA. Riječ je, naravno, o medijskim okupatorima i njihovim pomagačima. Usporedba s JNA uopće nije pretjerana, ne samo zato što i njih, baš kao nekad JNA, financiraju Hrvati.

I ne samo zato što još uvijek slave svijetle tradicije Titove armije iz ’45 unatoč sve češćim podzemnim nalazima tragičnih posljedica njezine pobjede. Pa ni zato što s ne manjim žarom prikrivaju ulogu JNA iz ’91 unatoč presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, koji uočava njezinu odgovornost za genocidne čine s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

Nego zato što se djela učinjena ili planirana na dobro i korist Hrvatske – bila riječ o rješavanju arbitražnih sporova s Mađarskom, bilo to deaktiviranje gospodarske bombe u vidu Agrokora, bilo osiguravanje gospodarskog opstanka zapostavljenoj općini usred otoka – trude svim silama prikazati duboko nemoralnima, samo kako bi srušili najbolje hrvatske ljude.

Dok ona koja rezultiraju rupčagama u proračunu mjerenim milijardama tretiraju slično kao agresiju JNA i Srbije devedesetih – kao elementarnu nepogodu za koju nitko nije kriv. No, kakvi bi to bili prirodni slijednici JNA kad i danas ne bi imali svoje starešine, pa i tamo gdje bi se domalo tomu malotko nadao.

Dok god ih nalaze, intenzitet vježbi u laboratoriju “Lijepa Naša” ne će jenjavati, a Hrvati će životariti u vremenima apsurda.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari