Pratite nas

Kolumne

Još jedan Lovro na gradelama

Objavljeno

na

Foto: Morski.hr

Afere, afere, afere, posvuda skandalozne afere…, no što uopće treba da bi se nešto nazvalo aferom? Prije svega, dobro dođe nekakav sadržaj, događaj, čak je i nebitno kakav.

Naime, dok onaj štetan već po naravi ima potencijal postati aferom, ni onaj društveno koristan nije pošteđen te mogućnosti. Primjerice, ako se uoči već i najsitniji raskorak u koracima, pa na njega baci “oko sokolovo”, a sve drugo uokolo – kontekst, utjecaj i učinak – zanemari.

Drugi, mnogo važniji sastojak afere je razglašenost. Što je afera razglašenija, to je veća, posve neovisno o sadržaju. Nerazglašeni događaj, ma koliko štetan i sablažnjiv bio, jednostavno nije afera, jer za njega se naširoko ne zna. A najpogodnije sredstvo za razglašavanje su mediji – to im je napokon i svrha.

Dvije teorije

Postoje dvije teorije o tome kako afere ugledaju svjetlo dana. Prema onoj romantičnoj, neumorni istraživački novinari, isključivo motivirani borbom za opće dobro, na vlastitu inicijativu samoprijegornim radom razotkrivaju afere i, nakon što su stvar osvijetlili sa svih strana, daju ih na uvid zainteresiranoj javnosti.

Određenu sumnju na ovaj pogled baca to što većina afera nastaje s popriličnim vremenskim odmakom u odnosu na nastanak događaja oko kojeg se afera gradi. Uz to, obično su precizno tempirane kako bi izazvale najveću moguću štetu onome protiv koga su usmjerene (doista nezavisan i dobronamjeran novinar-istraživač ne bi gledao kako nekome napraviti što veću štetu, nego bi se trudio upozoriti javnost na vrijeme kako bi počinjena šteta za društvo bila što manja). Konačno, besprijekorna usklađenost medija u tumačenju afera samo pojačava skepsu u istinitost ove teorije.

Prema drugoj teoriji koja zvuči manje naivno, nevidljiva ruka iz sjene dostavi mediju od povjerenja (takvima su se u bliskoj prošlosti pokazali tjednik Nacional, N1 televizija, portali index.hr i telegram.hr) neki spis ili ga uputi na njega, uključujući i upute kako ga općinstvu treba protumačiti.

Potom ostali “nezavisni” mediji priču automatizmom prenesu kao glodavci kakvu zaraznu bolest. Nakon što je afera jednom lansirana, na kapaljku se u igru ubacuju novi kompromitirajući dokumenti koji se, kako bi se stvorio dojam da se afere nižu kao na tekućoj vrpci, ali i fingirala medijska nezavisnost i istraživačka kompetitivnost među njima, sad dijele i drugim medijima slično kao što se hrane pilići – piiii, pi, pi, pi, pi…piiii, pi, pi, pi, pi…

U prilog ovoj teoriji ide i to što se iz povijesti afera, bogate i duge, može razabrati kako je njihova svrha ponajprije ometanje u radu neposlušnih ljudi na visokim društvenim položajima, obično upućena od strane moćnih krugova iz sjene čiji su interesi njihovim djelovanjem ugroženi. Ako se meta tvrdoglavo opire, ometanje može prijeći i u eliminaciju s položaja, pa i iz javnog života.

Suza za Lovrine grijehe

U slučaju sad već bivšeg ministra i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića događaji otprije deset godina predstavljeni su kao da su se dogodili jučer. Nedostatak ozbiljnijeg sadržaja nastojao se prikriti brojnošću navodno skandaloznih događaja.

Od onoga što je ministar doista učinio postalo je važnije kako je to učinio i je li štogod formalno propustio učiniti. Pritom se uopće nije propitkivalo je li to radio mimo zakona, je li to činio na korist ili na štetu žitelja općine koju je vodio, nego isključivo je li to bilo moralno.

Pritom kao ekskluzivni tumači tog nepisanog moralnog zakona, ujedno i samoproglašeni arbitri zaduženi za njegovu selektivnu primjenu, nastupaju mediji, preciznije oni koji ih prema maločas navedenoj teoriji hrane. A ti prsti na istoj ruci su Kuščeviću jednodušno pokazali palac dolje.

Propustio je, kažu, evidentirati dvije nekretnine u jednoj od pet-šest evidencija. Kriv je i što se izuzeo pa se nije izuzeo iz glasovanja o nečemu što je suglasno proglašeno općim općinskim interesom. Kriv je i za blasfemični grijeh nepotizma jer je posao dodijelio tvrtki iz svoje male općine na otoku Braču od ni 900 stanovnika, koji se očito svi među sobom poznaju pa je izvjesni vid nepotizma ili klijentelizma teško izbjeći, a ne, recimo, nekoj tvrtki iz Osijeka.

A najviše je kriv što je štalu koja već desetljećima ne služi prvotnoj svrsi prenamijenio u objekt koji ima gospodarsku funkciju i daje novčanu dobit.

Upravo je to ponajviše razgoropadilo dežurne moralne čistunce, u pravilu udobno stiješnjene u krletkama velikog grada podno Medvednice ili kojeg drugog, a čija je djedovina – i kuće, i staje i kokošinjci – mahom već prenamijenjena u šikaru i draču. Stoji postojano netaknuta kao i oni sami, koji nikakve korake ne čine pa ni teoretski ne mogu u njima pogriješiti, tako ni postati lopovi.

Stoga nošeni uzvišenim osjećajem moralne nadmoći svisoka dociraju jednom Čobankoviću, jer je u onom krajnje istočnom hrvatskom crvuljku s tri strane okruženom Srbijom zasadio prevelike vinograde, a Kuščeviću što je poduzeo aktivnosti za dugoročnu gospodarsku opstojnost male općine usred Brača, bez izlaza na more. Ali će zato već sutradan trkeljati o potrebi policentričnog razvoja, o tome kako svi idu u Zagreb, kako se Hrvatska neravnomjerno prazni, kako su otoci zapostavljeni, kako se treba boriti za svaku stopu naše zemlje, a to se ne može bez ljudi na njoj… pa će doć’ neki drugi i uzeti nam nju… našu jedinu Hrvatsku,…

Ali Kuščević je napravio još jednu fatalnu grešku. Obogatio se, a to socijalizmom do srži prožeti, jalnuški mentalitet ne prašta. Naime, u bezgrješnih moralan način bogaćenja ionako ne postoji. Kuščevićeva je žena navodno kupila zemljište za 60 tisuća kuna da bi ga nakon prenamjene u građevinsko prodala po 20-tak puta većoj cijeni.

Doista ne zvuči odveć moralno, iako nije nezakonito, no ne bi li i u tome Kuščevićev grijeh bilo korektno mjeriti rezultatom na izborima (u tako maloj sredini se sve lako dozna pa kad već mještanima to nije smetalo…), a onda i s usporedivim kolegama u lokalnoj samoupravi?

Ne bi li po tom kriteriju, primjerice IDS-ovci, uključivo do trećeg ešalona, trebali biti anatemizirani? Pa i oni obnašaju nekakve dužnosti. Zar postoji dužnost koju netko može obnašati, bila ona državna ili lokalna, ako je tako grozno nemoralan?

No, birači iz te moderne europske regije, koja gaji toliko napredne liberalne i antifašističke vrijednosti da ju mediji ostatku Hrvatske nameću kao uzor, kao da su oguglali na to. Kako i ne bi, jer kad netko uspije u tome da skoro 5 milijardi kuna tvog duga plati netko drugi, glas je najmanje čime mu se možeš odužiti.

Dva premijera i tri ključa

Nekima je u sjećanju ostao slučaj jednog ministra u Milanovićevoj vladi, člana diznijevskog terceta pačića, Ostojića – Raja, Gaja i Vlaja (hrvatski: Hinko, Dinko i Vinko; srpskohrvatski: Rajko, Ranko i Veljko). Upravo potonji, elem Vlaja/Vinko/Veljko, nije baš bio Milanoviću po volji pa su istraživački novinari naglo otkrili da je njegova žena kupila zemljište za 800 tisuća kuna i nakon prenamjene u građevinsko prodala ga za ciglih 25 milijuna.

Osim što zarada u ovom slučaju premašuje onu Kuščevićeve žene nekih 20-tak puta, ključna razlika je ipak u sljedećem – Veljko Ostojić je ekspresno napustio Vladu sukladno Milanovićevoj volji, da ne kažemo nalogu, dok je Kuščević istjeran, posve razvidno, protivno Plenkovićevoj volji. Milanović je ostao na dvostrukom dobitku.

Riješio se nepoćudnog ministra, a mediji su ujedno iskoristili priliku prikazati ga kao odlučnog, pravednog i poštenog vladara koji ne trpi nemoral (i inače je moralnu letvicu postavio tako visoko da je nitko nije mogao preskočiti pa su se partijski drugovi morali snalaziti i provlačiti se ispod nje), dok je Plenković prikazan kao neodlučni mlakonja koji nehajno odobrava moralno nedopustivo ponašanje.

Upravo iznuđeni odlasci Martine Dalić i Lovre Kuščevića, oba očito mimo Plenkovićeve volje (a s takvim se slučajevima Milanović nije susretao, mediji su šutirali samo one koji bi mu zasmetali, npr. Linića i Holy), jasan su znak da on nije sasvim poslušan silama koje stoje iza medija, koliko ga god neki, napose oni koji udarnički rade takvima na korist, poslušnikom vole zvati.

Baš kao i ministri koji su se našli u središtu afera, očito radi nešto što ih žulja. A da nisu aferama pritisnuti zato što rade reforme u punom smislu te riječi? Jer upravo su ciljano plasirane afere očit pokazatelj da se reforme ipak rade, unatoč ciničnom medijskom zapomaganju kako one izostaju. Iza afera, naime, stoji interes onih koji medije nadziru, a takvima promjene ne odgovaraju, nego očuvanje postojećeg stanja. Pa tko bi mirno gledao kako mu se drma dominantan položaj, gdjekad ostvaren i korišten na štetu Hrvatske?

Utjecaji lutkara iz sjene ipak nisu posve homogeni, i nisu svi podjednako snažni. Upravo u trenutku kad je Plenković igrao važnu ulogu u pregovorima oko budućnosti Europe – navodno se usprotivivši čak i Angeli Merkel, iako u očima onih, koji uvijek sve znaju o onome što nikad nisu radili, slovi kao njezin najodaniji poslušnik, lakej, ćato,… – u Hrvatskoj su se interesi vlasnika tri medijska ključa poklopili i preko pleća Lovre Kuščevića prelomili.

To su, prije svega, u medijima dominantna soroščad, potom oni u čijem se djelovanju sve jasnije nazire ruski utjecaj i, naposljetku, oni koji do neprepoznatljivosti mijenjaju lice (a usput i nauk, pa i Očenaš) Katoličke crkve, a čijeg je miljenika na dužnosti političkog tajnika u HDZ-u naslijedio upravo Kuščević.

Naravno, u svakoj od tih kategorija dobro su zastupljene strukture proizašle iz obavještajno-represivnog aparata bivše, totalitarne države, uvijek spremne staviti jaja u svaku košaru, svaku osim one hrvatske. Sve u svemu, nije tako teško iščitati kako unisona medijska baražna vatra po Kuščeviću zapravo predstavlja poruku nezadovoljstva Plenkoviću svih onih sila kojima Hrvatska nije odveć na srcu.

Pa nisu mediji prekomjerno granatirali Kuščevića samo zato što im je probijao uši pozdravljajući ih s hvaljen Isus i Marija, niti zato što su na fotografiji interijera nekretnine koju iznajmljuje zapazili nepoćudni artefakt koji kopa oči – hrvatski grb s prvim bijelim poljem.

Klonovi martićevaca i JNA nastupaju

Medijski mainstream, ne bez smisla za rafiniranu povijesnu ironiju, je takozvanim domoljubnim medijima već po običaju velikodušno prepustio da se oslade ostatcima ostataka, koje su ovi, kako strvinarima trećeg reda i priliči, spremno oglodali.

Njih je Kuščević silno naljutio jer ih je, kako se od savjesnog i odgovornog hrvatskog dužnosnika i očekuje, spriječio u nakani da olakšaju pristup glasovanju onima koji su devedesetih pomagali JNA u pohodu na Hrvatsku. I da pod krinkom borbe za pravdu samo pojačaju nered, raspršenost, razdor i podjele, kako međustranačke, tako i one unutarstranačke, a usput, valjda nadahnuti božićnom čestitkom patrijarha Ireneja, i podijele izbornu kartu Hrvatske po povijesnim pokrajinama.

Zašto se za sve to zalaže Josipovićev stručnjak Robert Podolnjak, i ne treba posebno pojašnjavati, no zašto to čine oni kojima su usta puna domoljublja i tradicionalnih vrijednosti pitanje je na koje odgovor vjerojatno prije treba tražiti u sferi medicine nego politike.

To što su za pad Kuščevića otprilike jednako zaslužni kao i martićevci svojedobno za pad Vukovara, markićevce nije spriječilo da Kuščevićev odlazak proslave jednako “dostojanstveno” kao oni – čije bi izborne izglede, posljedično i utjecaj u Saboru, sad znatno povećali – onomad okupaciju Vukovara.

U oba su se slučaja sporedni glumci zaduženi za prljave poslove rušenju više veselili, nego što su mu sami pridonijeli. Iako im trud i volju nitko ne može odreći.

Uloga masterchefa u pečenju Lovre na gradelama zapala je aktere čije djelovanje za Hrvatsku danas nije manje razorno od onoga glavnog izvođača radova devedesetih – JNA. Riječ je, naravno, o medijskim okupatorima i njihovim pomagačima. Usporedba s JNA uopće nije pretjerana, ne samo zato što i njih, baš kao nekad JNA, financiraju Hrvati.

I ne samo zato što još uvijek slave svijetle tradicije Titove armije iz ’45 unatoč sve češćim podzemnim nalazima tragičnih posljedica njezine pobjede. Pa ni zato što s ne manjim žarom prikrivaju ulogu JNA iz ’91 unatoč presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, koji uočava njezinu odgovornost za genocidne čine s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

Nego zato što se djela učinjena ili planirana na dobro i korist Hrvatske – bila riječ o rješavanju arbitražnih sporova s Mađarskom, bilo to deaktiviranje gospodarske bombe u vidu Agrokora, bilo osiguravanje gospodarskog opstanka zapostavljenoj općini usred otoka – trude svim silama prikazati duboko nemoralnima, samo kako bi srušili najbolje hrvatske ljude.

Dok ona koja rezultiraju rupčagama u proračunu mjerenim milijardama tretiraju slično kao agresiju JNA i Srbije devedesetih – kao elementarnu nepogodu za koju nitko nije kriv. No, kakvi bi to bili prirodni slijednici JNA kad i danas ne bi imali svoje starešine, pa i tamo gdje bi se domalo tomu malotko nadao.

Dok god ih nalaze, intenzitet vježbi u laboratoriju “Lijepa Naša” ne će jenjavati, a Hrvati će životariti u vremenima apsurda.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Srpski i naši masoni stvorili su Jugoslaviju

Objavljeno

na

Objavio

Tjedan su obilježila dva “vruća” fenomena koja su uzrujala pastoralnu, poniznu i uvijek opreznu Lijepu našu. “Isusek, Isusek!” prošaptao bi legendarni Dudek. Josipa Lisac, moja Ličanka, otpjevala je himnu Lijepu našu na inauguraciji novog predsjednika RH. Da se nisu k’o korona virus pojavili masoni još bi danas hrvatski sluhisti brusili svoje jezičine na našoj Jopi…

Ovo je bio još jedan dokaz da Ličani posjeduju raskošan glazbeni talent. Sjetite se samo grandiozne glazbene ode: “Vuk magare na plot nagonio…” U skladu sa svojim talentom Ličani jedini na svijetu vjeruju da je sokol ptica pjevica pa pjevaju: “Pjevaj mi pjevaj sokole!”

Međutim, iznenada odoše na marginu događaja i Josipa Lisac i njezin aranžman naše himne jer se pojaviše masoni. Fejs je podivljao: “Eto koliko smo jadni kad i državni odvjetnik mora u fušu raditi k’o zidar!” Ivo Josipović, onako blag i tolerantan kao što ga je priroda stvorila, brani masone: “Oni su žrtve povijesnih predrasuda…”, misli Ivo. Oči su mi se orosile pročitavši kako su masoni u stvari “žrtve”. Nino Raspudić nije tako boležljivo sentimentalan kao ja pa kaže: “Kakva država takva i masonerija“. Umjesto da se rastuži nad “žrtvama povijesnih predrasuda”, on na naše slobodne zidare ide “đonom”. Uvjeren je da se radi o provincijalnom snobizmu. Zidari snobovi? Hmm…

Kad pogledam samo svoje dvorište u centru Zagreba vidim toliko (slobodnih) zidara! No, izgleda da su naši ljevičari napokon pronašli svoju crkvu u kojoj će se moliti za što više moći i bogatstva. Uostalom tako i priliči žestokim borcima protiv Crkve. “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam”, pisalo je u biltenu lože “Velikog istoka Francuske” 1895. godine. Pet godina kasnije na Slobodnozidarskom kongresu u Parizu kao glavni cilj bilo je navedeno “uništenje religije”.

Govori se da je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu Dejan Jović mason. Znam da je bio tronut činjenicom da je na Pantovčaku umjesto inauguracije održan “private party” pa je tim povodom naš Dejan razvukao usta od uha do uha i izjavio: “Inauguracija na Pantovčaku je dobra jer je iz centralnog mjesta izbacila crkvu”. Blago našim polaznicima Vojnog učilišta bar su naučili da su crkve legitiman cilj za eliminaciju.

Čitam na fejsu kako ljudi prekomjerno granatiraju Velikog meštra, slobodne zidare i sve vrste loža. Kažu da su pokrenuli Francusku revoluciju, poklali francusko svećenstvo, odradili atentat u Sarajevu… Ipak, mislim da se malo  pretjeruje kad ih se naziva “slugama sotone”. Ima kod njih i dobrih stvari, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jedne. Da, evo prisjetih se! Stvorili su Jugoslaviju – srpski i naši masoni. Naše guske odgegaše u maglu pokloniti se Karađorđevićima.

Ubojstvo Radića i Basaričeka u beogradskoj skupštini, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine i “legendarni ađutant” koji je, sav shrvan, javio narodu da je kralj na samrti uspio još reći: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Puno kasnije, prije svoje smrti, uspio je nesretni ađutant prošaptati na uho nekom drugom ađutantu da je kralj u stvari rekao: “Upucaše me bre, pi*** im majčina”.

U svakom slučaju u Srbiji slobodni zidari ne brukaju Srbiju pred Europskom unijom jer još nisu postali članovi. Josip Radeljak iznosi zgodan primjer. Godine 2013. Aco Stanković je pozvao u svoju emisiju Nedjeljom u 2 srpskog glumca Manojlovića. Znatiželjni Aco je na kraju emisije upitao glumca je li istina da je on “veliki meštar” masonske lože u Srbiji. Miki mu je dao zanimljiv odgovor: “Da nisam mason zar bih bio u vašoj emisiji?”.

Masonstvo se sada širi kao korona virus u Hrvata. Pojaviše se informacije kako imamo tri nova “zaražena”: Nevena Budaka, Tvrtka Jakovinu i Krešimira Dolenčića… Tako barem tvrde na fejsu. Dvojica su profe na Filozofskom faksu u Zagrebu. Osim u masoneriju vjeruju i u Tita i partiju. Vjeruju i u Sorosa i njegove donacije. Treći je navodno Šokre Dolenčić. On pak ne vjeruje nikome. Zato je i ištekao struju Thompsonu pred pola milijuna ljudi koji su dočekali Vatrene na povratku iz Rusije. A on je dočekao njih…

Deklarirani mason Veljko Miljević misli da su masoni regularno registrirana udruga. Točno. Ali i HOS je regularno registriran i to od Račanove vlade. Ova Vlada nije protiv masona ako to na vrijeme kažu. Barem u ovoj nestašici radnika. Kad već nema liječnika, medicinskih sestara, ugostiteljskog osoblja…imamo bar dovoljno (slobodnih) zidara.

Međutim, problem s masonerijom u Hrvata nije ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima. Problem je što je u Hrvatskoj 86% stanovništva katoličke vjere. Crkva je protiv masona bila uvijek, svugdje, pa i u Hrvatskoj. Još od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica papa su izričito osudili slobodno zidarstvo i njihova načela. Te su odluke donesene u obliku konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica.

Meni su masoni zanimljivi iz dva razloga. Prvo: jer vole u svoje članstvo primati samo “ugledne” i “moćne” ljude koji se vjerojatno u to tajno društvo ne učlanjuju samo zato  da se maskiraju s vremena na vrijeme u okviru njihovih obreda nego prvenstveno da se međusobno podržavaju u društvu, međusobno poslovno pomažu i jedni druge promoviraju.

Naravno, to vam masoni nikada neće priznati, ali ako se udružuju samo radi “samoizgradnje”, kao što danas možemo čuti od novopriznatih Hrvata-masona, zašto su onda tajno društvo, a ne javno kao i sva ostala?

Drugo: Masoni ne primaju u članstvo žene. Znači Beljak može postati članom, a Anka Taritaš Mrak ili Kolinda ne mogu. Čudno kako naše feministice čkome o toj neravnopravnosti spolova unutar masonerije. I to k’o zalivene. Svi smo ravnopravni, ženska kvota, pozitivna diskriminacija, ali u slobodne zidare – žene njet. Tu se sad vrtimo u krug. Miljević misli da je Ustav na strani Jelenića i da nije trebao odstupiti, a na drugoj strani protivnici misle da je Jelenićev jedini grijeh što činjenicu da je mason nije obznanio prije imenovanja. Ipak, nekako sam sklon pomisliti kako Plenki Jelenića ne bi smijenio da se ne nalazimo u ovom turbulentnom vremenu unutarstranačkih i skorih parlamentarnih izbora, ali….

Vrtnju u krug je opazio i Tin Ujević pa je napisao stih:

“Mi smo išli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug!”

“Tužiocima”, kako kolokvijalno zovemo državne odvjetnike, nije lako. Puno predmeta, malo prostora. Ne vole ih okrivljenici, nisu s njima zadovoljni ni oštećenici. Više ne djeluju u sinergiji ni sa sucima kao što je to bilo nekada u dobra, stara “samoupravna” vremena. Koliko puta sam znao kao “građanin pokorni” čekati pred vratima suca koji vodi predmet, a kad bi napokon bio pozvan unutra, zatekao bi suca i tužioca kako pregledavaju spis. Dobro, to je bilo u vremena kad je “tužioc” dolazio na sud u kožnatom kaputu i zračio opasnim autoritetom. Sjećam se jednog “tužioca” koji je nekoliko godina iza rata bio premješten iz Zadra u Zagreb. U rješenju o njegovom premještaju pisalo je kako u roku od dvije godine mora završiti Pravni fakultet. I drug B. ga je i završio. No, ta su romantična vremena za nama. Šteta!

Sjećam se u “ona vremena” kad sam branio druga koji je navodno “zamračio” neku lovu. Nešto kao “I love” lovu. U nedostatku dokaza drug je bio oslobođen. Nakon nekoliko dana drug iz SUBNOR-a oglasio se u novinama tvrdeći da mu ta presuda nije jasna jer “ne bi njega drug tužilac optužio da on nije kriv”. Stvarno su to bila romantična vremena, napose za “tužioce”. A danas? Glavni državni odvjetnik  se mora povući zbog članstva u dobrotvornoj i samoizgrađujućoj masonskoj udruzi.

Očito su sada došla neka nova “neprirodna” vremena. Dokaz tomu je i nedavna presuda na Županijskom sudu u Zagrebu. Ivica Lovrić je nepravomoćno oslobođen i vodi protiv DORH-a 1:0. Sutkinja Rahaela Valentić je u obrazloženju presude, između ostalog, rekla: “Ovu optužnicu zdrav razum jednostavno ne može shvatiti”. Što bi tek na ovo rekao drug iz SUBNOR-a…

Najprije su ga hvalili da je pravi udarnik. Kasnije su shvatili da je udaren.

Iz svoje “prirodne baze” – Visokog prekršajnog suda – javlja se stalna dopisnica Slavica Lukić. Naime, Odjel za javni red i mir tog suda odlučio je da jednom zauvijek skine s dnevnog reda “klerofašistički” usklik “Za dom spremni”. Nadam se da časni suci znaju da je Ministarstvo uprave u mandatuIvice Račana registriralo HOS kao regularni dio HV-a pa time i njegov znak ZDS. I sad oči “napredne javnosti” željno očekuje da devet sudaca jednoglasno lansira ZDS na “đubrište istorije”. Taj “revolucionarni” zadatak treba se obaviti baš u vrijeme kad je identificirano tijelo hrvatskog branitelja zvanog Crvenkapa iz Bogdanovca koji je nastradao u tzv. “štafeti smrti”. Na odori mu je oznaka HOS-a i “Za dom spremni”. Možda ga već legendarno vijeće u sastavu Siniša, Branka i co. postumno kazni zbog uznemiravanja javnosti. Poznato je, naime, da javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.

Naime, kaj? Našlo se na tom sudu vijeće u sastavu Anđa Ćorluka kao predsjednica, članice Ivanka Mašić i Mirjana Margaretić koje su potvrdile prvostupanjskog presudu Prekršajnog suda u Šibeniku kojom je Thompson oslobođen krivnje zbog pozdrava ZDS. Naravno, presuda nije dobila prolaz na sudu. Zapela je na tzv. evidenciji sudske prakse. A tu sudsku praksu tvore Branka Živković, Siniša Senjanović i kompanija.

Sad se Odjel za javni red i mir treba kao glasačka mašina očitovati tako da se na Brankinom i Sinišinom sudu ne može iz presedanskih razloga donijeti presuda kojom se Thompson ili bilo tko drugi oslobađa zbog pjevanja ili klicanja tog “klerofašističkog pozdrava”. Pozdrava pod kojim je ova država obranjena i pozdrava kojeg se branitelji neće odreći jer je bio njihov ratni i pobjedonosni simbol. Uzalud vam trud svirači, za drugog su dunje žute… Za sada je čvrsta partijsko-dogmatska jezgra “popušila”. Troje sudaca je bilo za stav Ćorlukinog vijeća, troje za čvrsti partijski stav, a troje se valjda “ne bi štelo mešati”. I sada “sleduje” novi sastanak, ali ovaj puta opće sjednice svih sudaca i “sudija”.

Visoki prekršajni sud je posljednju pravomoćnu presudu protiv ZDS donio u ljeto prošle godine, a njom je bio kažnjen makarski pjevač Mario Roso. Obrazloženje te presude je skoro pa revolucionarno. Tipično obrazloženje poraženih u Domovinskom ratu koji su, kartaški rečeno, došli na štih. Čitajte i križajte se!!! Kažu “mudri i progresivni” suci: “Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog dijela ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti te da je protivna Ustavu”.

Što su to autori uopće željeli reći i kome? U pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu nije bilo nikakve općenite mržnje prema ljudima druge vjerske i etničke pripadnosti, a najmanje rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina! Mržnja prema četnicima jer su druge vjerske i etničke pripadnosti? Oni koji su klali na Ovčari, razarali Vukovar, Škabrnju, okupirali 1/3 države, natjerali Crvenkapu u “štafetu smrti”, u Lovasu natjerali mještane da uđu u minsko polje i tako ubili 85 civila. Ti njihovi postupci za ove suce očito nisu bili iz mržnje niti su smjeli izazvati ikakvu mržnju naših branitelja!!!

Samo na Visokom prekršajnom sudu postoje suci koji se čude k’o pura dreku da netko ne ljubi one koji su u tri dana poubijali u Srebrenici 8300 muškaraca. Oko 20.000 tisuća ljudi ubijeno je u posljednjem ratu kao i više od 400 djece o kojoj Frljić i ekipa ne rade posjećene predstave u Kerempuhu. Dragi drugovi i drugarice suci Visokog prekršajnog suda, nema tog Ustava ni kaznenog i prekršajnog propisa koji će pobjednički narod natjerati da voli one koji su nas napali, okupirali, ubijali u našoj zemlji i našoj državi. Vi bi, iz svojih sigurnih i mekih fotelja, vjerojatno htjeli da im se naši branitelji još i ispričaju što su uopće išli u rat protiv četnika, JNA i pobunjenih Srba. Vas razumije jedino Vučić! Međutim, Vi ćete, kad vam bude suđeno, odletjeti jednog dana na krilima smrti u oblake, a pobjedonosni ZDS ostat će zauvijek i pratit će vas na vašem putu u oblake.

U Kumrovcu se, zbog velikog interesa budućih gostiju, na otvaranju restorana “Tito” – čeka u četveroredu.

Nenad Stazić, ljevoruki zastupnik, poznat po tome da je vječno nezadovoljan jer su njegovi u proljeće 1945. godine “šlampavo” odradili posao i sam je uletio u “šlampavu” sferu. Naš popularni Neno je suvlasnik stana od 80 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba.

Međutim, u svoju imovinsku karticu je naša ljevičarska ikona unijela podatak da taj stan vrijedi 184 tisuće kuna. Oko 25 tisuća eura. Takav stan je 2012. godine bio procijenjen na 1,2 milijuna kuna. Ali znate kako je…cijene su naglo pale…nešto kao i Stazić sa svojom procjenom. No, Neno se pokajao i nedavno je objavio novu imovinsku karticu u kojoj je kao novu cijenu naveo 1.776.000 kuna. Očito sada kada je Zoki izabran za predsjednika cijene stanova SDP-ovaca su naglo skočile u nebo.

Na uglu stare Vlaške i Palmotićeve nalazi se okrugli reklamni stup. Moj frend se jednom nacugao i s dvije ruke se oslanjao o stup te ga počeo obilaziti. U jednom trenutku je zavapio: “Ljudi, pas mater! Mene su živog zazidali!!!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako su se masoni Čede Zareza infiltrirali u hrvatske institucije?

Objavljeno

na

Objavio

Dok se ulicama naših gradova slijevaju vesele i razigrane maškarane povorke, u hrvatskim medijima ovih dana glavna su tema “maškare opasnih namjera” – skupina uglednika željnih moći i utjecaja, koje je netko za velike novce dobro namaškarao i uvjerio da su masoni.

Ali ni to što nisu “pravi” masoni ih nije spriječilo da se kroz parapolitičko djelovanje i međusobno interesno povezivanje infiltriraju u hrvatske institucije i zavrbuju – ni manje, ni više – nego glavnog državnog odvjetnika.

I dok se cjelokupna hrvatska javnost, kao i obični puk, smije njihovoj gluposti i javnoj sramoti, čitava stvar nije nimalo bezazlena kako se na prvi pogled čini.

Zato bi sve ovo što vam sad želim ispričati bilo smiješno da nije tragično. Naime, sve što ovih dana gledamo i slušamo oko masona i afere koja potresa državno odvjetništvo svoj početak ima ni manje ni više nego u Beogradu.

Ukratko, tamo je samoprozvani “veliki meštar” Čedomir Vukić, zvani “Čeda Zarez”, koji se negdje u Italiji domogao lažnih papira koji su mu poslužili da druge uvjeri kako je on mason, osnovao svoju paramasonsku ložu, koju je nazvao Veliki Orijent Srbije.

Obećavajući im lažne privilegije i papreno naplaćujući učlanjenje, Čeda Zarez je od nekoliko stotina naivčina u samo godinu dana zaradio više od dva milijuna eura.

Jedan od članova kojima je Čeda Zarez prodao status velikog majstora je i izvjesni Vojvođanin – Zoran Vojnić Tunić. On se iz Novog Sada seli u zagrebačku Dubravu, i po uzoru iz Srbije 2017. osniva Veliki Orijent Hrvatske. Upravo zato su svi članovi ove paramasonske lože uvjereni kako im je “svjetlo” došlo iz Beograda.

Kada je već čitava hrvatska javnost brujala o tome kako će novi glavni državni odvjetnik postati Dražen Jelenić, početkom ožujka 2018. pristupa mu ekipa iz lože i vrbuje ga da im se pridruži. Njemu je to očito toliko “imponiralo” da je po brzom postupku, mjesec dana prije nego će postati glavni državni odvjetnik, primljen u ložu. Za daljnji tijek priče zanimljivo je da je upravo to vrijeme u kojem Nikica Gabrić preuzima vođenje lože, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ubrzo nakon toga dolazi do raskola, jer je dijelu članova smetalo to što se hrvatskim masonima upravlja iz Beograda. Zato oni osnivaju svoju ložu “Velika loža Croatia”, koju uglavnom čine poslovni ljudi, obavještajni djelatnici i lokalni političari desnog uvjerenja.

Njih vodi zagrebački odvjetnik i počasni konzul Rusije, Damir Pokupec. Jelenić pak tvrdi kako on zbog brojnih poslovnih obveza ni na koji način ne sudjeluje ni u radu udruge Nikice Gabrića iz koje je istupio, a ni u radu novoosnovane udruge. To je važno znati, jer je upravo sukob između tih dviju paramasonskih loža doveo do ovog javnog cirkusa, zbog kojega je Jelenić ostao bez funkcije glavnog državnog odvjetnika.

Naime, priča eskalira na Valentinovo kada javnost doznaje kako je policija privela glavnog urednika, njegovog zamjenika i direktoricu tjednika “7dnevno” zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela pokušaja iznude, a da je oštećeni oftalmolog Gabrić kako ovaj tjednik ne bi objavio vijest da je on “šef hrvatskih masona”.

Po puštanju na slobodu privedeni pak na svom portalu objavljuju članak u kojemu tvrde kako oni nisu nikoga reketarili, nego je dan prije objave Gabrić njima prijetio da bi bilo kakva objava tekstova o njemu mogla rezultirati žestokom osvetom. S druge strane Gabrić je znao da se radi o istinitom sadržaju, jer je osobu koja je priču objavila nazvao “izdajnikom” kojemu su dali da uredi časopis “Loža”, i koji je zloupotrijebio njihovo povjerenje i sve objavio “u svojim novinama”.

Priča će eskalirati u trenutku kada Nacional objavljuje priču da je glavni državni odvjetnik mason. Vidjevši što je na stvari, odvjetnik optužuje Gabrića da je “pokušavao utjecati na tijek postupka”, na što ovaj uzvraća kako ga je “Jelenić izdao” i u svoju obranu javnosti predočava njihovu internu prepisku.

Jelenić je dan kasnije dao ostavku i maknuo se na drugu poziciju – ali je u zraku ostala lebdjeti priča što se to upravo dogodilo? Tek sad s odmakom, kad se izjave aktera i prepiske stave u kronološki redoslijed priča dobija svoje obrise. Iz te je prepiske vidljivo kako je Nikica Gabrić, nudeći se kao netko tko želi nadopuniti iskaz, aktivno sudjelovao u usmjeravanju istrage.

Prvo je ujutro 14. veljače, na dan uhićenja osumnjičenih, Gabrić poslao poruku Jeleniću: “Mjere su vam probijene već odavno. Imam dokaze!!!” Na to mu je Jelenić mudro odgovorio da te dokaze dostavi policiji. Gabrić mu odgovara kako je to učinio, ali optužuje Jelenića kako “traljavo vodi postupak”, te dodaje kako zna da će “kriminalce i reketare danas pustiti kući”.

Nakon što su urednici i vlasnica 7dnevno pušteni da se brane sa slobode, oni objavljuju članak u kojemu tvrde kako im je Nikica Gabrić prijetio. Iz daljnje prepiske vidi se kako je Nikica Gabrić poslao Jeleniću članak u kojem je priča o tome kako je direktor Belupa postao Veliki majstor masonske lože.

Smisao slanja te poruke postao je jasan kada smo doznali kako je upravo taj gospodin pozvao Jelenića u masone. Time mu Gabrić stavlja do znanja da je i Jelenić podložan ucjenama druge strane, te da bi, ako bi čitava stvar došla na sud, optužba pala zbog sukoba interesa. Zbog toga Gabrić poziva Jelenića da se izuzme i prepusti nekom drugom da vodi slučaj, ali ovaj to odbija.

Tri dana nakon toga, 18. veljače, izlazi spomenuti članak u Nacionalu, koji će dovesti do Jelenićeve ostavke. Na naslovnici je pisalo: “Dražen Jelenić je mason. To ga uvodi u sukob interesa u slučaju iznude Nikice Gabrića”, dok je u podnaslovu pisalo: “I Vuk Radić, jedan od osumnjičenih iznuđivača, mason je koji je prisustvovao Jelenićevoj inicijaciji i mogao je i njega ucjenjivati da će ga javno prokazati.

Policija je iznuđivače htjela pritvoriti zbog zločinačkog udruživanja, ali DORH je sugerirao blaži pristup pa su pušteni da se brane sa slobode. Je li se to dogodilo zbog Jelenićeva sukoba interesa?” Kada se pogleda kontekst u kojem se na naslovnici objavljuje da je Jelenić mason, postaje jasno tko je imao motiv dostaviti Nacionalu dokumente o tome.

Čitavo objašnjenje ponavlja glavne momente Gabrićeve prepiske s Jelenićem. Tom je objavom Gabrić htio zaštititi sebe. Njegov je rezon bio sljedeći: “oni njega ucjenjuju jer znaju da je mason, a ako ja to objavim onda ga neće moći više ucjenjivati”.

Tragikomična situacija u kojoj netko tko sebe naziva masonom dostavlja medijima podatke o drugom bratu masonu. Ali ne samo to, nego i čitavo vrijeme snima njihovu konverzaciju.

Doista, tko ne bi poželio ući u ložu koja garantira takav stupanj tajnosti i u kojoj je normalno da Veliki majstor snima razgovore i sve dokumentira, a onda to dostavlja medijima? Velikom majstoru i uglednom liječniku koji priča o GDPR-u i važnosti zaštite podataka, a onda javno iznosi podatke o pacijentima i hvali se čiju je majku operirao.

Kada se sve ovo uzme u obzir, u zraku ostaje lebdjeti još jedno pitanje – je li Nikica Gabrić počinio kazneno djelo, odnosno, nezakonito snimao glavnog državnog odvjetnika Jelenića i naređivao mu što treba napraviti?

Kako bilo, ispada da su dvije parapolitičke lože, preko leđa državnog odvjetnika, koji je njihov član – što dovoljno govori o njegovoj moći prosudbe – vode međusobni obračun. A on je smijenjen ne zato što je mason, nego zato što se u ovoj bizarnoj situaciji našao u sukobu interesa, odnosno, doveo sebe u poziciju da ga se može ucjenjivati.

Dok svi mediji tvrde kako je otišao s mjesta glavnog državnog odvjetnika jer je mason, moglo bi se ironizirati pa reći kako je njegov brzi odlazak upravo potvrda kako nije pravi mason. I sad je zanimljiva situacija u kojoj je glavni državni odvjetnik ostao bez posla jer je umislio da je mason, ali to ga ne sprječava da ostane zamjenik državnog odvjetnika.

Što će biti ako sutra netko objavi članak u kojemu će tvrditi kako je “zamjenik glavnog državnog odvjetnika mason”? A još su zanimljiviji navodni uglednici koji sad sami izlaze pred javnost s priznanjima kako su članovi Gabrićeve lože. “Priznaj prije nego što te prepoznaju”, jer bolje izići sam, nego da te netko razotkriva.

Posebno je zanimljivo kako netko nesumnjivo promućuran poput odvjetnika Veljka Miljevića ispada smiješan dok javno govori o svom viskom statusu unutar lože koja naivcima za par tisuća eura prodaju masonske statuse i smiješne regalije. Zar to što nemaju pristup niti u jednu regularnu ložu nije dovoljan dokaz da se radi o lažnjacima?

Dovoljno je bilo vidjeti par javnih nastupa Gabrića da bi postalo jasno kako on nema nikakve veze s masonima. Tako “veliki majstor” središnju figuru masonskog kulta Hirama Abifa naziva “Hibdo Arifi”, dok njegove riječi o tome kako su “danas masoni pozitivni s Crkvom, pozitivni su s jezuitima, nešto malo smetnji ima s Opus deiom u komunikaciji – ali Crkva nije protiv masona” svjedoče o njegovom “pernarovskom” uvidu u odnos Crkve i masonerije.

Čovjek ne može vjerovati da odrasli ljudi mogu pričati takve gluposti i javno se razmetati elementarnim neznanjem. A što tek reći na zanimljivost kada je Gabrić vodio svoje masone u Italiju, kod onih kod kojih je i Čeda Zarez nabavio svoje lažne papire, pa su se pomalo razočarali načinom na koji su im otkrivene “drevne tajne talijanske masonerije”.

Tamo ih je dočekao neuredan tip u trenirci, koji ih je, prema svjedočenju, “uveo u podrum zgrade koji je imao tek dvije prostorije, s njima je obavio obred inicijacije u navodno red Memphis-Misraim u roku od dvadesetak minuta, podijelio im diplome te im ponudio da ih odvede u kvartovsku pizzeriju na ručak”.

Možemo samo pretpostaviti koliko im je naplatio tih dvadeset minuta “inicijacije”? Ali, umjesto da odmah shvate kako se radi o prijevari, prema svjedočenju, pred tim su prizorom Gabrić i ekipa osjetili ponos, jer su to shvatili kao da su u boljem stanju nego Talijani koji imaju stoljetnu tradiciju.

Tako se postavlja pitanje hoće li Miljenić, koji s ponosom tvrdi kako ima visok “stupanj inicijacije”, kada se osvijesti, tužiti Gabrića i Tunića za prijevaru, jer se ovi lažno predstavljaju i izvlače lovu od ambicioznih naivaca koji su misli da se napredovanje unutar loža može ubrzati novcem?

Dovoljno je samo pogledati javno dostupne podatke, pa vidjeti kako su oni samo u 2018. godini “prosvijetljenima” uzeli gotovo 1,4 milijuna kuna. Ali ni to nije sve, jer se iz dokumenata koje je objavio tjednik Nacional vidi kako, pored žiro računa udruge, uplate primaju i na žiro račun tvrtke VRHOVNO VIJEĆE 33°, prijavljene na adresi Vodička ulica 20, Zagreb, na kojoj su igrom slučaja prijavljene i sve ostale tvrtke Zorana Vojnića Tunića.

Ne kaže se uzalud – dok je ovaca bit će i vune. Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu.

Oni se osjećaju toliko moćno i zaštićeno da mogu vrbovati, ucjenjivati i smjenjivati državne odvjetnike. Sve to dodatno narušava povjerenje u ionako slabe državne institucije, jer je pitanje lojalnosti zakonima i zakonitog postupanja ugroženo pitanjem lojalnosti “tajnom društvu” visokih državnih dužnosnika.

Kriminalcu koji bi angažirao odvjetnika masona, svakako bi bilo lakše ako bi s druge strane bio državni odvjetnik ili sudac koji su također “braća masoni”, a kojima masonski kodeks nalaže da se međusobno pomažu. Tako naša tragikomična zbilja potvrđuje istinitost starog Chestertonova uvida kako je “hereza istina koja prikriva sve druge istine”, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari