Pratite nas

Kolumne

Još jedan Lovro na gradelama

Objavljeno

na

Foto: Morski.hr

Afere, afere, afere, posvuda skandalozne afere…, no što uopće treba da bi se nešto nazvalo aferom? Prije svega, dobro dođe nekakav sadržaj, događaj, čak je i nebitno kakav.

Naime, dok onaj štetan već po naravi ima potencijal postati aferom, ni onaj društveno koristan nije pošteđen te mogućnosti. Primjerice, ako se uoči već i najsitniji raskorak u koracima, pa na njega baci “oko sokolovo”, a sve drugo uokolo – kontekst, utjecaj i učinak – zanemari.

Drugi, mnogo važniji sastojak afere je razglašenost. Što je afera razglašenija, to je veća, posve neovisno o sadržaju. Nerazglašeni događaj, ma koliko štetan i sablažnjiv bio, jednostavno nije afera, jer za njega se naširoko ne zna. A najpogodnije sredstvo za razglašavanje su mediji – to im je napokon i svrha.

Dvije teorije

Postoje dvije teorije o tome kako afere ugledaju svjetlo dana. Prema onoj romantičnoj, neumorni istraživački novinari, isključivo motivirani borbom za opće dobro, na vlastitu inicijativu samoprijegornim radom razotkrivaju afere i, nakon što su stvar osvijetlili sa svih strana, daju ih na uvid zainteresiranoj javnosti.

Određenu sumnju na ovaj pogled baca to što većina afera nastaje s popriličnim vremenskim odmakom u odnosu na nastanak događaja oko kojeg se afera gradi. Uz to, obično su precizno tempirane kako bi izazvale najveću moguću štetu onome protiv koga su usmjerene (doista nezavisan i dobronamjeran novinar-istraživač ne bi gledao kako nekome napraviti što veću štetu, nego bi se trudio upozoriti javnost na vrijeme kako bi počinjena šteta za društvo bila što manja). Konačno, besprijekorna usklađenost medija u tumačenju afera samo pojačava skepsu u istinitost ove teorije.

Prema drugoj teoriji koja zvuči manje naivno, nevidljiva ruka iz sjene dostavi mediju od povjerenja (takvima su se u bliskoj prošlosti pokazali tjednik Nacional, N1 televizija, portali index.hr i telegram.hr) neki spis ili ga uputi na njega, uključujući i upute kako ga općinstvu treba protumačiti.

Potom ostali “nezavisni” mediji priču automatizmom prenesu kao glodavci kakvu zaraznu bolest. Nakon što je afera jednom lansirana, na kapaljku se u igru ubacuju novi kompromitirajući dokumenti koji se, kako bi se stvorio dojam da se afere nižu kao na tekućoj vrpci, ali i fingirala medijska nezavisnost i istraživačka kompetitivnost među njima, sad dijele i drugim medijima slično kao što se hrane pilići – piiii, pi, pi, pi, pi…piiii, pi, pi, pi, pi…

U prilog ovoj teoriji ide i to što se iz povijesti afera, bogate i duge, može razabrati kako je njihova svrha ponajprije ometanje u radu neposlušnih ljudi na visokim društvenim položajima, obično upućena od strane moćnih krugova iz sjene čiji su interesi njihovim djelovanjem ugroženi. Ako se meta tvrdoglavo opire, ometanje može prijeći i u eliminaciju s položaja, pa i iz javnog života.

Suza za Lovrine grijehe

U slučaju sad već bivšeg ministra i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića događaji otprije deset godina predstavljeni su kao da su se dogodili jučer. Nedostatak ozbiljnijeg sadržaja nastojao se prikriti brojnošću navodno skandaloznih događaja.

Od onoga što je ministar doista učinio postalo je važnije kako je to učinio i je li štogod formalno propustio učiniti. Pritom se uopće nije propitkivalo je li to radio mimo zakona, je li to činio na korist ili na štetu žitelja općine koju je vodio, nego isključivo je li to bilo moralno.

Pritom kao ekskluzivni tumači tog nepisanog moralnog zakona, ujedno i samoproglašeni arbitri zaduženi za njegovu selektivnu primjenu, nastupaju mediji, preciznije oni koji ih prema maločas navedenoj teoriji hrane. A ti prsti na istoj ruci su Kuščeviću jednodušno pokazali palac dolje.

Propustio je, kažu, evidentirati dvije nekretnine u jednoj od pet-šest evidencija. Kriv je i što se izuzeo pa se nije izuzeo iz glasovanja o nečemu što je suglasno proglašeno općim općinskim interesom. Kriv je i za blasfemični grijeh nepotizma jer je posao dodijelio tvrtki iz svoje male općine na otoku Braču od ni 900 stanovnika, koji se očito svi među sobom poznaju pa je izvjesni vid nepotizma ili klijentelizma teško izbjeći, a ne, recimo, nekoj tvrtki iz Osijeka.

A najviše je kriv što je štalu koja već desetljećima ne služi prvotnoj svrsi prenamijenio u objekt koji ima gospodarsku funkciju i daje novčanu dobit.

Upravo je to ponajviše razgoropadilo dežurne moralne čistunce, u pravilu udobno stiješnjene u krletkama velikog grada podno Medvednice ili kojeg drugog, a čija je djedovina – i kuće, i staje i kokošinjci – mahom već prenamijenjena u šikaru i draču. Stoji postojano netaknuta kao i oni sami, koji nikakve korake ne čine pa ni teoretski ne mogu u njima pogriješiti, tako ni postati lopovi.

Stoga nošeni uzvišenim osjećajem moralne nadmoći svisoka dociraju jednom Čobankoviću, jer je u onom krajnje istočnom hrvatskom crvuljku s tri strane okruženom Srbijom zasadio prevelike vinograde, a Kuščeviću što je poduzeo aktivnosti za dugoročnu gospodarsku opstojnost male općine usred Brača, bez izlaza na more. Ali će zato već sutradan trkeljati o potrebi policentričnog razvoja, o tome kako svi idu u Zagreb, kako se Hrvatska neravnomjerno prazni, kako su otoci zapostavljeni, kako se treba boriti za svaku stopu naše zemlje, a to se ne može bez ljudi na njoj… pa će doć’ neki drugi i uzeti nam nju… našu jedinu Hrvatsku,…

Ali Kuščević je napravio još jednu fatalnu grešku. Obogatio se, a to socijalizmom do srži prožeti, jalnuški mentalitet ne prašta. Naime, u bezgrješnih moralan način bogaćenja ionako ne postoji. Kuščevićeva je žena navodno kupila zemljište za 60 tisuća kuna da bi ga nakon prenamjene u građevinsko prodala po 20-tak puta većoj cijeni.

Doista ne zvuči odveć moralno, iako nije nezakonito, no ne bi li i u tome Kuščevićev grijeh bilo korektno mjeriti rezultatom na izborima (u tako maloj sredini se sve lako dozna pa kad već mještanima to nije smetalo…), a onda i s usporedivim kolegama u lokalnoj samoupravi?

Ne bi li po tom kriteriju, primjerice IDS-ovci, uključivo do trećeg ešalona, trebali biti anatemizirani? Pa i oni obnašaju nekakve dužnosti. Zar postoji dužnost koju netko može obnašati, bila ona državna ili lokalna, ako je tako grozno nemoralan?

No, birači iz te moderne europske regije, koja gaji toliko napredne liberalne i antifašističke vrijednosti da ju mediji ostatku Hrvatske nameću kao uzor, kao da su oguglali na to. Kako i ne bi, jer kad netko uspije u tome da skoro 5 milijardi kuna tvog duga plati netko drugi, glas je najmanje čime mu se možeš odužiti.

Dva premijera i tri ključa

Nekima je u sjećanju ostao slučaj jednog ministra u Milanovićevoj vladi, člana diznijevskog terceta pačića, Ostojića – Raja, Gaja i Vlaja (hrvatski: Hinko, Dinko i Vinko; srpskohrvatski: Rajko, Ranko i Veljko). Upravo potonji, elem Vlaja/Vinko/Veljko, nije baš bio Milanoviću po volji pa su istraživački novinari naglo otkrili da je njegova žena kupila zemljište za 800 tisuća kuna i nakon prenamjene u građevinsko prodala ga za ciglih 25 milijuna.

Osim što zarada u ovom slučaju premašuje onu Kuščevićeve žene nekih 20-tak puta, ključna razlika je ipak u sljedećem – Veljko Ostojić je ekspresno napustio Vladu sukladno Milanovićevoj volji, da ne kažemo nalogu, dok je Kuščević istjeran, posve razvidno, protivno Plenkovićevoj volji. Milanović je ostao na dvostrukom dobitku.

Riješio se nepoćudnog ministra, a mediji su ujedno iskoristili priliku prikazati ga kao odlučnog, pravednog i poštenog vladara koji ne trpi nemoral (i inače je moralnu letvicu postavio tako visoko da je nitko nije mogao preskočiti pa su se partijski drugovi morali snalaziti i provlačiti se ispod nje), dok je Plenković prikazan kao neodlučni mlakonja koji nehajno odobrava moralno nedopustivo ponašanje.

Upravo iznuđeni odlasci Martine Dalić i Lovre Kuščevića, oba očito mimo Plenkovićeve volje (a s takvim se slučajevima Milanović nije susretao, mediji su šutirali samo one koji bi mu zasmetali, npr. Linića i Holy), jasan su znak da on nije sasvim poslušan silama koje stoje iza medija, koliko ga god neki, napose oni koji udarnički rade takvima na korist, poslušnikom vole zvati.

Baš kao i ministri koji su se našli u središtu afera, očito radi nešto što ih žulja. A da nisu aferama pritisnuti zato što rade reforme u punom smislu te riječi? Jer upravo su ciljano plasirane afere očit pokazatelj da se reforme ipak rade, unatoč ciničnom medijskom zapomaganju kako one izostaju. Iza afera, naime, stoji interes onih koji medije nadziru, a takvima promjene ne odgovaraju, nego očuvanje postojećeg stanja. Pa tko bi mirno gledao kako mu se drma dominantan položaj, gdjekad ostvaren i korišten na štetu Hrvatske?

Utjecaji lutkara iz sjene ipak nisu posve homogeni, i nisu svi podjednako snažni. Upravo u trenutku kad je Plenković igrao važnu ulogu u pregovorima oko budućnosti Europe – navodno se usprotivivši čak i Angeli Merkel, iako u očima onih, koji uvijek sve znaju o onome što nikad nisu radili, slovi kao njezin najodaniji poslušnik, lakej, ćato,… – u Hrvatskoj su se interesi vlasnika tri medijska ključa poklopili i preko pleća Lovre Kuščevića prelomili.

To su, prije svega, u medijima dominantna soroščad, potom oni u čijem se djelovanju sve jasnije nazire ruski utjecaj i, naposljetku, oni koji do neprepoznatljivosti mijenjaju lice (a usput i nauk, pa i Očenaš) Katoličke crkve, a čijeg je miljenika na dužnosti političkog tajnika u HDZ-u naslijedio upravo Kuščević.

Naravno, u svakoj od tih kategorija dobro su zastupljene strukture proizašle iz obavještajno-represivnog aparata bivše, totalitarne države, uvijek spremne staviti jaja u svaku košaru, svaku osim one hrvatske. Sve u svemu, nije tako teško iščitati kako unisona medijska baražna vatra po Kuščeviću zapravo predstavlja poruku nezadovoljstva Plenkoviću svih onih sila kojima Hrvatska nije odveć na srcu.

Pa nisu mediji prekomjerno granatirali Kuščevića samo zato što im je probijao uši pozdravljajući ih s hvaljen Isus i Marija, niti zato što su na fotografiji interijera nekretnine koju iznajmljuje zapazili nepoćudni artefakt koji kopa oči – hrvatski grb s prvim bijelim poljem.

Klonovi martićevaca i JNA nastupaju

Medijski mainstream, ne bez smisla za rafiniranu povijesnu ironiju, je takozvanim domoljubnim medijima već po običaju velikodušno prepustio da se oslade ostatcima ostataka, koje su ovi, kako strvinarima trećeg reda i priliči, spremno oglodali.

Njih je Kuščević silno naljutio jer ih je, kako se od savjesnog i odgovornog hrvatskog dužnosnika i očekuje, spriječio u nakani da olakšaju pristup glasovanju onima koji su devedesetih pomagali JNA u pohodu na Hrvatsku. I da pod krinkom borbe za pravdu samo pojačaju nered, raspršenost, razdor i podjele, kako međustranačke, tako i one unutarstranačke, a usput, valjda nadahnuti božićnom čestitkom patrijarha Ireneja, i podijele izbornu kartu Hrvatske po povijesnim pokrajinama.

Zašto se za sve to zalaže Josipovićev stručnjak Robert Podolnjak, i ne treba posebno pojašnjavati, no zašto to čine oni kojima su usta puna domoljublja i tradicionalnih vrijednosti pitanje je na koje odgovor vjerojatno prije treba tražiti u sferi medicine nego politike.

To što su za pad Kuščevića otprilike jednako zaslužni kao i martićevci svojedobno za pad Vukovara, markićevce nije spriječilo da Kuščevićev odlazak proslave jednako “dostojanstveno” kao oni – čije bi izborne izglede, posljedično i utjecaj u Saboru, sad znatno povećali – onomad okupaciju Vukovara.

U oba su se slučaja sporedni glumci zaduženi za prljave poslove rušenju više veselili, nego što su mu sami pridonijeli. Iako im trud i volju nitko ne može odreći.

Uloga masterchefa u pečenju Lovre na gradelama zapala je aktere čije djelovanje za Hrvatsku danas nije manje razorno od onoga glavnog izvođača radova devedesetih – JNA. Riječ je, naravno, o medijskim okupatorima i njihovim pomagačima. Usporedba s JNA uopće nije pretjerana, ne samo zato što i njih, baš kao nekad JNA, financiraju Hrvati.

I ne samo zato što još uvijek slave svijetle tradicije Titove armije iz ’45 unatoč sve češćim podzemnim nalazima tragičnih posljedica njezine pobjede. Pa ni zato što s ne manjim žarom prikrivaju ulogu JNA iz ’91 unatoč presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, koji uočava njezinu odgovornost za genocidne čine s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

Nego zato što se djela učinjena ili planirana na dobro i korist Hrvatske – bila riječ o rješavanju arbitražnih sporova s Mađarskom, bilo to deaktiviranje gospodarske bombe u vidu Agrokora, bilo osiguravanje gospodarskog opstanka zapostavljenoj općini usred otoka – trude svim silama prikazati duboko nemoralnima, samo kako bi srušili najbolje hrvatske ljude.

Dok ona koja rezultiraju rupčagama u proračunu mjerenim milijardama tretiraju slično kao agresiju JNA i Srbije devedesetih – kao elementarnu nepogodu za koju nitko nije kriv. No, kakvi bi to bili prirodni slijednici JNA kad i danas ne bi imali svoje starešine, pa i tamo gdje bi se domalo tomu malotko nadao.

Dok god ih nalaze, intenzitet vježbi u laboratoriju “Lijepa Naša” ne će jenjavati, a Hrvati će životariti u vremenima apsurda.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari