Pratite nas

Kolumne

Još jedan Lovro na gradelama

Objavljeno

na

Foto: Morski.hr

Afere, afere, afere, posvuda skandalozne afere…, no što uopće treba da bi se nešto nazvalo aferom? Prije svega, dobro dođe nekakav sadržaj, događaj, čak je i nebitno kakav.

Naime, dok onaj štetan već po naravi ima potencijal postati aferom, ni onaj društveno koristan nije pošteđen te mogućnosti. Primjerice, ako se uoči već i najsitniji raskorak u koracima, pa na njega baci “oko sokolovo”, a sve drugo uokolo – kontekst, utjecaj i učinak – zanemari.

Drugi, mnogo važniji sastojak afere je razglašenost. Što je afera razglašenija, to je veća, posve neovisno o sadržaju. Nerazglašeni događaj, ma koliko štetan i sablažnjiv bio, jednostavno nije afera, jer za njega se naširoko ne zna. A najpogodnije sredstvo za razglašavanje su mediji – to im je napokon i svrha.

Dvije teorije

Postoje dvije teorije o tome kako afere ugledaju svjetlo dana. Prema onoj romantičnoj, neumorni istraživački novinari, isključivo motivirani borbom za opće dobro, na vlastitu inicijativu samoprijegornim radom razotkrivaju afere i, nakon što su stvar osvijetlili sa svih strana, daju ih na uvid zainteresiranoj javnosti.

Određenu sumnju na ovaj pogled baca to što većina afera nastaje s popriličnim vremenskim odmakom u odnosu na nastanak događaja oko kojeg se afera gradi. Uz to, obično su precizno tempirane kako bi izazvale najveću moguću štetu onome protiv koga su usmjerene (doista nezavisan i dobronamjeran novinar-istraživač ne bi gledao kako nekome napraviti što veću štetu, nego bi se trudio upozoriti javnost na vrijeme kako bi počinjena šteta za društvo bila što manja). Konačno, besprijekorna usklađenost medija u tumačenju afera samo pojačava skepsu u istinitost ove teorije.

Prema drugoj teoriji koja zvuči manje naivno, nevidljiva ruka iz sjene dostavi mediju od povjerenja (takvima su se u bliskoj prošlosti pokazali tjednik Nacional, N1 televizija, portali index.hr i telegram.hr) neki spis ili ga uputi na njega, uključujući i upute kako ga općinstvu treba protumačiti.

Potom ostali “nezavisni” mediji priču automatizmom prenesu kao glodavci kakvu zaraznu bolest. Nakon što je afera jednom lansirana, na kapaljku se u igru ubacuju novi kompromitirajući dokumenti koji se, kako bi se stvorio dojam da se afere nižu kao na tekućoj vrpci, ali i fingirala medijska nezavisnost i istraživačka kompetitivnost među njima, sad dijele i drugim medijima slično kao što se hrane pilići – piiii, pi, pi, pi, pi…piiii, pi, pi, pi, pi…

U prilog ovoj teoriji ide i to što se iz povijesti afera, bogate i duge, može razabrati kako je njihova svrha ponajprije ometanje u radu neposlušnih ljudi na visokim društvenim položajima, obično upućena od strane moćnih krugova iz sjene čiji su interesi njihovim djelovanjem ugroženi. Ako se meta tvrdoglavo opire, ometanje može prijeći i u eliminaciju s položaja, pa i iz javnog života.

Suza za Lovrine grijehe

U slučaju sad već bivšeg ministra i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića događaji otprije deset godina predstavljeni su kao da su se dogodili jučer. Nedostatak ozbiljnijeg sadržaja nastojao se prikriti brojnošću navodno skandaloznih događaja.

Od onoga što je ministar doista učinio postalo je važnije kako je to učinio i je li štogod formalno propustio učiniti. Pritom se uopće nije propitkivalo je li to radio mimo zakona, je li to činio na korist ili na štetu žitelja općine koju je vodio, nego isključivo je li to bilo moralno.

Pritom kao ekskluzivni tumači tog nepisanog moralnog zakona, ujedno i samoproglašeni arbitri zaduženi za njegovu selektivnu primjenu, nastupaju mediji, preciznije oni koji ih prema maločas navedenoj teoriji hrane. A ti prsti na istoj ruci su Kuščeviću jednodušno pokazali palac dolje.

Propustio je, kažu, evidentirati dvije nekretnine u jednoj od pet-šest evidencija. Kriv je i što se izuzeo pa se nije izuzeo iz glasovanja o nečemu što je suglasno proglašeno općim općinskim interesom. Kriv je i za blasfemični grijeh nepotizma jer je posao dodijelio tvrtki iz svoje male općine na otoku Braču od ni 900 stanovnika, koji se očito svi među sobom poznaju pa je izvjesni vid nepotizma ili klijentelizma teško izbjeći, a ne, recimo, nekoj tvrtki iz Osijeka.

A najviše je kriv što je štalu koja već desetljećima ne služi prvotnoj svrsi prenamijenio u objekt koji ima gospodarsku funkciju i daje novčanu dobit.

Upravo je to ponajviše razgoropadilo dežurne moralne čistunce, u pravilu udobno stiješnjene u krletkama velikog grada podno Medvednice ili kojeg drugog, a čija je djedovina – i kuće, i staje i kokošinjci – mahom već prenamijenjena u šikaru i draču. Stoji postojano netaknuta kao i oni sami, koji nikakve korake ne čine pa ni teoretski ne mogu u njima pogriješiti, tako ni postati lopovi.

Stoga nošeni uzvišenim osjećajem moralne nadmoći svisoka dociraju jednom Čobankoviću, jer je u onom krajnje istočnom hrvatskom crvuljku s tri strane okruženom Srbijom zasadio prevelike vinograde, a Kuščeviću što je poduzeo aktivnosti za dugoročnu gospodarsku opstojnost male općine usred Brača, bez izlaza na more. Ali će zato već sutradan trkeljati o potrebi policentričnog razvoja, o tome kako svi idu u Zagreb, kako se Hrvatska neravnomjerno prazni, kako su otoci zapostavljeni, kako se treba boriti za svaku stopu naše zemlje, a to se ne može bez ljudi na njoj… pa će doć’ neki drugi i uzeti nam nju… našu jedinu Hrvatsku,…

Ali Kuščević je napravio još jednu fatalnu grešku. Obogatio se, a to socijalizmom do srži prožeti, jalnuški mentalitet ne prašta. Naime, u bezgrješnih moralan način bogaćenja ionako ne postoji. Kuščevićeva je žena navodno kupila zemljište za 60 tisuća kuna da bi ga nakon prenamjene u građevinsko prodala po 20-tak puta većoj cijeni.

Doista ne zvuči odveć moralno, iako nije nezakonito, no ne bi li i u tome Kuščevićev grijeh bilo korektno mjeriti rezultatom na izborima (u tako maloj sredini se sve lako dozna pa kad već mještanima to nije smetalo…), a onda i s usporedivim kolegama u lokalnoj samoupravi?

Ne bi li po tom kriteriju, primjerice IDS-ovci, uključivo do trećeg ešalona, trebali biti anatemizirani? Pa i oni obnašaju nekakve dužnosti. Zar postoji dužnost koju netko može obnašati, bila ona državna ili lokalna, ako je tako grozno nemoralan?

No, birači iz te moderne europske regije, koja gaji toliko napredne liberalne i antifašističke vrijednosti da ju mediji ostatku Hrvatske nameću kao uzor, kao da su oguglali na to. Kako i ne bi, jer kad netko uspije u tome da skoro 5 milijardi kuna tvog duga plati netko drugi, glas je najmanje čime mu se možeš odužiti.

Dva premijera i tri ključa

Nekima je u sjećanju ostao slučaj jednog ministra u Milanovićevoj vladi, člana diznijevskog terceta pačića, Ostojića – Raja, Gaja i Vlaja (hrvatski: Hinko, Dinko i Vinko; srpskohrvatski: Rajko, Ranko i Veljko). Upravo potonji, elem Vlaja/Vinko/Veljko, nije baš bio Milanoviću po volji pa su istraživački novinari naglo otkrili da je njegova žena kupila zemljište za 800 tisuća kuna i nakon prenamjene u građevinsko prodala ga za ciglih 25 milijuna.

Osim što zarada u ovom slučaju premašuje onu Kuščevićeve žene nekih 20-tak puta, ključna razlika je ipak u sljedećem – Veljko Ostojić je ekspresno napustio Vladu sukladno Milanovićevoj volji, da ne kažemo nalogu, dok je Kuščević istjeran, posve razvidno, protivno Plenkovićevoj volji. Milanović je ostao na dvostrukom dobitku.

Riješio se nepoćudnog ministra, a mediji su ujedno iskoristili priliku prikazati ga kao odlučnog, pravednog i poštenog vladara koji ne trpi nemoral (i inače je moralnu letvicu postavio tako visoko da je nitko nije mogao preskočiti pa su se partijski drugovi morali snalaziti i provlačiti se ispod nje), dok je Plenković prikazan kao neodlučni mlakonja koji nehajno odobrava moralno nedopustivo ponašanje.

Upravo iznuđeni odlasci Martine Dalić i Lovre Kuščevića, oba očito mimo Plenkovićeve volje (a s takvim se slučajevima Milanović nije susretao, mediji su šutirali samo one koji bi mu zasmetali, npr. Linića i Holy), jasan su znak da on nije sasvim poslušan silama koje stoje iza medija, koliko ga god neki, napose oni koji udarnički rade takvima na korist, poslušnikom vole zvati.

Baš kao i ministri koji su se našli u središtu afera, očito radi nešto što ih žulja. A da nisu aferama pritisnuti zato što rade reforme u punom smislu te riječi? Jer upravo su ciljano plasirane afere očit pokazatelj da se reforme ipak rade, unatoč ciničnom medijskom zapomaganju kako one izostaju. Iza afera, naime, stoji interes onih koji medije nadziru, a takvima promjene ne odgovaraju, nego očuvanje postojećeg stanja. Pa tko bi mirno gledao kako mu se drma dominantan položaj, gdjekad ostvaren i korišten na štetu Hrvatske?

Utjecaji lutkara iz sjene ipak nisu posve homogeni, i nisu svi podjednako snažni. Upravo u trenutku kad je Plenković igrao važnu ulogu u pregovorima oko budućnosti Europe – navodno se usprotivivši čak i Angeli Merkel, iako u očima onih, koji uvijek sve znaju o onome što nikad nisu radili, slovi kao njezin najodaniji poslušnik, lakej, ćato,… – u Hrvatskoj su se interesi vlasnika tri medijska ključa poklopili i preko pleća Lovre Kuščevića prelomili.

To su, prije svega, u medijima dominantna soroščad, potom oni u čijem se djelovanju sve jasnije nazire ruski utjecaj i, naposljetku, oni koji do neprepoznatljivosti mijenjaju lice (a usput i nauk, pa i Očenaš) Katoličke crkve, a čijeg je miljenika na dužnosti političkog tajnika u HDZ-u naslijedio upravo Kuščević.

Naravno, u svakoj od tih kategorija dobro su zastupljene strukture proizašle iz obavještajno-represivnog aparata bivše, totalitarne države, uvijek spremne staviti jaja u svaku košaru, svaku osim one hrvatske. Sve u svemu, nije tako teško iščitati kako unisona medijska baražna vatra po Kuščeviću zapravo predstavlja poruku nezadovoljstva Plenkoviću svih onih sila kojima Hrvatska nije odveć na srcu.

Pa nisu mediji prekomjerno granatirali Kuščevića samo zato što im je probijao uši pozdravljajući ih s hvaljen Isus i Marija, niti zato što su na fotografiji interijera nekretnine koju iznajmljuje zapazili nepoćudni artefakt koji kopa oči – hrvatski grb s prvim bijelim poljem.

Klonovi martićevaca i JNA nastupaju

Medijski mainstream, ne bez smisla za rafiniranu povijesnu ironiju, je takozvanim domoljubnim medijima već po običaju velikodušno prepustio da se oslade ostatcima ostataka, koje su ovi, kako strvinarima trećeg reda i priliči, spremno oglodali.

Njih je Kuščević silno naljutio jer ih je, kako se od savjesnog i odgovornog hrvatskog dužnosnika i očekuje, spriječio u nakani da olakšaju pristup glasovanju onima koji su devedesetih pomagali JNA u pohodu na Hrvatsku. I da pod krinkom borbe za pravdu samo pojačaju nered, raspršenost, razdor i podjele, kako međustranačke, tako i one unutarstranačke, a usput, valjda nadahnuti božićnom čestitkom patrijarha Ireneja, i podijele izbornu kartu Hrvatske po povijesnim pokrajinama.

Zašto se za sve to zalaže Josipovićev stručnjak Robert Podolnjak, i ne treba posebno pojašnjavati, no zašto to čine oni kojima su usta puna domoljublja i tradicionalnih vrijednosti pitanje je na koje odgovor vjerojatno prije treba tražiti u sferi medicine nego politike.

To što su za pad Kuščevića otprilike jednako zaslužni kao i martićevci svojedobno za pad Vukovara, markićevce nije spriječilo da Kuščevićev odlazak proslave jednako “dostojanstveno” kao oni – čije bi izborne izglede, posljedično i utjecaj u Saboru, sad znatno povećali – onomad okupaciju Vukovara.

U oba su se slučaja sporedni glumci zaduženi za prljave poslove rušenju više veselili, nego što su mu sami pridonijeli. Iako im trud i volju nitko ne može odreći.

Uloga masterchefa u pečenju Lovre na gradelama zapala je aktere čije djelovanje za Hrvatsku danas nije manje razorno od onoga glavnog izvođača radova devedesetih – JNA. Riječ je, naravno, o medijskim okupatorima i njihovim pomagačima. Usporedba s JNA uopće nije pretjerana, ne samo zato što i njih, baš kao nekad JNA, financiraju Hrvati.

I ne samo zato što još uvijek slave svijetle tradicije Titove armije iz ’45 unatoč sve češćim podzemnim nalazima tragičnih posljedica njezine pobjede. Pa ni zato što s ne manjim žarom prikrivaju ulogu JNA iz ’91 unatoč presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, koji uočava njezinu odgovornost za genocidne čine s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

Nego zato što se djela učinjena ili planirana na dobro i korist Hrvatske – bila riječ o rješavanju arbitražnih sporova s Mađarskom, bilo to deaktiviranje gospodarske bombe u vidu Agrokora, bilo osiguravanje gospodarskog opstanka zapostavljenoj općini usred otoka – trude svim silama prikazati duboko nemoralnima, samo kako bi srušili najbolje hrvatske ljude.

Dok ona koja rezultiraju rupčagama u proračunu mjerenim milijardama tretiraju slično kao agresiju JNA i Srbije devedesetih – kao elementarnu nepogodu za koju nitko nije kriv. No, kakvi bi to bili prirodni slijednici JNA kad i danas ne bi imali svoje starešine, pa i tamo gdje bi se domalo tomu malotko nadao.

Dok god ih nalaze, intenzitet vježbi u laboratoriju “Lijepa Naša” ne će jenjavati, a Hrvati će životariti u vremenima apsurda.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koronavirus kao maska za stvaranje bošnjačke državice i eliminaciju Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/Fena

Svaka kriza, tako i posljednja s korona virusom izrodi junake, velike ljude koji narodu ulijevaju povjerenje, ali i negativce, koji čak i ovakvu pošast zlorabe za političke probitke, vlastitu samoreklamu ili, kako je to slučaj u Bosni i Hercegovini, za realizaciju ratnih nacionalističkih ciljeva.

Daleko od statističkih brojki zaraženih, izoliranih, umrlih i ozdravljenih, odvija se pravi rat koji bošnjačke tajne i javne vlasti i politike provode prema Hrvatima nastojeći suspendirati rad parlamenta i preuzeti potpunu prevlast nad drugim procesima te iskoristiti ovaj trenutak za promociju Sebije Izetbegović, supruge prvoga čovjeka bošnjačke politike Bakira Izetbegovića. Čovjeka koji u Federaciji BiH provodi sve ono za što se u Republici Srpskoj optužuje Milorada Dodika. No takvu politiku međunarodna uprava i domaća bošnjačka javnost uglavnom odobrava, što u biti govori da čak i u vremenu korona virusa nacionalistički projekti, čiji je cilj posve očistiti ovaj dio BiH od Hrvata, predstavljaju kontinuitet pokušaja da se politička jednadžba s dvama entitetima i trima narodima pojednostavi izbacivanjem iz igre jednoga naroda, piše Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik

Bilboardi Sebije Izetbegović

Dok se javnost u BiH počela navikavati na novi režim povezan s bombardiranjem do besvijesti vijesti o korona virusu i novim zaraženim osobama, u središtu Sarajeva na više lokacija osvanulo je desetak plakata na kojima je pisalo: ‘Dragi sugrađani, molimo vas da ostanete u kućama kako bismo mi mogli raditi s onima kojima je potrebno. Zdravstveni radnici koji imaju puno znanja su na prvoj liniji. Hrabri smo i borit ćemo se za svaki život kao da je naš vlastiti. Poštujte pravila kriznog štaba i mjere opreza’. Potpisala ga je dr. Sebija Izetbegović, direktorica Univerzitetskoga kliničkog centra u Sarajevu, najveće zdravstvene ustanove u BiH.

Supruga Bakira Izetbegovića, nominalno prvog kod Bošnjaka, s time je započela službenu kampanju za izbore. Zakupljeni su plakati kod SDA partnera, što dodatno potiče sumnje u transparentnosti ovoga poteza. Nakon toga slavodobitno je u javnosti poručila kako je zahvaljujući ‘privatnim vezama’ pokrenula postupak nabavke 150.000 testova za provjeru zaraze korona virusom. To je isto kao da se prof. dr. Stjepko Pleština, ravnatelj zagrebačkoga KBC Rebra odluči na takav potez mimo svih institucija koje vode koordinirani rat protiv širenja korona virusa. Naravno da to nije moguće.

U BiH je moguće pa tako supruga prvog kod Bošnjaka bukira testove. No nakon toga dobila je hladan tuš Kriznoga stožera Federacije BiH kojoj je na čelu također žena, HDZ-ova ministrica financija i dopredsjednica Vlade Jelka Milićević. Podlogu za takav stav iznijela je Marina Bera, pomoćnica ministra za organizaciju i razvoj zdravstvenoga sustava Federacije BiH, koja je bila i član kriznoga stožera, tražeći da se dobiju tri ponude za testove kako bi se dobio najučinkovitiji rezultat. Poručili su kako nabavka mora biti donesena na temelju procjena Zavoda za javno zdravstvo i jasnom raspodjelom prema sredinama koje su najviše ugrožene zarazom korona virusa, a to je u ovoj fazi područje Hercegovine, a ne da o tomu odlučuje Sebija Izetbegović.

S obzirom na to da je u javnosti ranije najavila kako će nabaviti testove te ih onda dijeliti drugim zdravstvenim ustanovama, Sebija je naložila premijeru Federacije BiH da smijeni Krizni stožer za borbu protiv korona virusa. Većina u bošnjačkoj Vladi preglasala je Hrvate te ispunila njezine želje pa se od tijela koje je brojalo 21 član napravilo krnji Krizni stožer s osam članova. U novome stožeru nisu mogli izbjeći Milićevićevu zbog toga što je potpredsjednica Vlade i tako piše u Zakonu, no zanimljivo je kako su iz tijela koje se bori protiv zaraze korona virusom izbacili predstavnika ministarstva zdravstva Federacije BiH. To je isto kao da u nogometnoj utakmici sudac na početku utakmice odstrani vratare.

Uredbe umjesto zakona

Novi krnji stožer donio je odluku da se krene u nabavku testova, kako je to bukirala Sebija Izetbegović, koja je sve to organizirala preko sarajevske kompanije bliske strukturama vodeće bošnjačke Stranke demokratske akcije. Smjenu staroga stožera, koji je svoj posao radio uspješno, čak i u vremenu poplava 2014. ili snijega 2012., ministrica Milićević nazvala je nasiljem u provedbi politike SDA. Mnogo jasniji bio je njezin stranački kolega i predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara koji je rekao kako se ne će dopustiti Bošnjacima da preko korona virusa posve ovladaju Federacijom BiH. Umjesto Seke Izetbegović u nastavku rata protiv Hrvata javnosti je preko megafona ove bošnjačke politike izašlo kako su se hrvatski ministri protivili nabavci testera za otkrivanje korona virusa, što je ravno gebelsovskoj propagandi. Zajedno s tim pritiscima pokušalo se sa čak tri usporedne političke diverzije. Najprije je ministar unutarnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara zatražio donošenje uredbe kojom bi se umjesto regularnoga zakona omogućilo slanje u zatvor svakoga tko prekrši mjere koje u izvanrednim situacijama proglasi Vlada Federacije BiH. To u budućnosti može značiti i slanje u zatvor svakoga tko zatraži političku slobodu bh. Hrvata.

U biti to je bio uvod za drugu mjeru – da Vlada Federacije BiH donosi sve odluke sa zakonskom snagom suspendirajući potpuno entitetski parlament. S obzirom na to da su Bošnjaci apsolutna većina u vladi, to bi značilo da bi mogli ukinuti i sve ovlasti te nadležnosti županija zlorabeći izvanredno stanje sa zarazom korona virusa. Kako to obično biva, pokušali su na svoju stranu dobiti američko veleposlanstvo i Ured visokoga međunarodnog predstavnika, koji su do sada uglavnom služili kao servis bošnjačke politike. No ovoga puta jednom krajnje administrativnom formulacijom da je potrebno donositi žurne mjere, ali u skladu s Ustavom, OHR i američko veleposlanstvo stali su na stranu pravde. Naime, Ustavom Federacije BiH predviđeno je i kada Vlada Federacije BiH može preuzeti nadležnosti parlamenta, a to je isključivo kada nije moguće sazivati parlament što, pokazuje se u demokratskome svijetu, nije problem ni kada vlada zaraza korona virusom.

‘Vlada Federacije je ovlaštena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju ukoliko Parlament Federacije nije u stanju djelovati. Ovakva će uredba imati snagu zakona, te ne smije umanjiti prava i slobode utvrđene Ustavom’, stoji u federalnome Ustavu.

Šimunićevo: Za dom spremni

Valja reći kako postoji mogućnost održavanja sjednica posredstvom on line komunikacije, ali i primjenom zaštitnih mjera. No problem je što Bošnjaci nemaju većinu u oba doma federalnoga Parlamenta. U Gornjem, nacionalno koncipiranome Domu naroda, hrvatske stranke imaju većinu i Bošnjaci ih tu ne mogu preglasati. Na taj način ni ovi ‘žurni’ zakoni koje pokušavaju nametnuti bošnjačke stranke ne mogu proći. Jedan od tih je i pokušaj da se Krizni stožer u Federaciji BiH postavi kao krovna organizacija za županijske krizne stožere, što je u ovome entitetu ovlast niže razine vlasti. Tako je umjesto Jelke Milićević zapovijed da županije ne smiju donositi svoje autonomne odluke bez koordinacije s federalnim stožerom uputio ravnatelj Civilne zaštite Fahrudin Solak.

No zakon koji definira ovakve krizne situacije kaže kako Federacija BiH daje samo instrukcije, a one nemaju obvezujući karakter. S pokušajem stigmatiziranja Hrvata, iz iste velikobošnjačke kuhinje na Facebooku je objavljen pa uklonjen video na kojemu se u Mostaru u večernjim satima navodno uzvikuje ‘Za dom spremni’ u trenutcima kada se širom svijeta plješće zdravstvenim radnicima. To je dočekano kao krunski dokaz kako su Hrvati u BiH ‘fašisti’, a sve je trebalo poslužiti kao zadnji adut da međunarodni tutori dodatno stisnu ovaj narod, a bošnjačka politika nastavi dalje ostvarivati svoje ratne ciljeve. Svi dežurni ‘antifašisti’ potrčali su osuditi Hrvate i tako podržati novu represiju. Pokazalo se na kraju kako je u pitanju ipak montirani video s glavnim protagonistom Joeom Šimunićem, također još jednim Hrvatom čiji su roditeljski korijeni iz BiH.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

 Korona-kriza

Kriza nastala kao posljedica pandemije koronavirusa imat će višestruke i dalekosežne posljedice po život ljudi, ali i po međunarodne odnose i međunarodnu ekonomiju. Nije teško zaključiti kako je pandemija već sada iz temelja izmijenila međuljudsku interakciju, a tako će biti još najmanje dva do tri mjeseca (optimistični scenarij).

Veliki je problem s ovim virusom taj što, primjerice, mlađa osoba može biti zaražena, ali asimptomatična, i tako, budući da ne zna da je zaražena, može vrlo lako zaraziti neku drugu osobu. Ako je ta osoba starija, to joj može ugroziti život. Epidemiolozi, virusolozi i mikrobiolozi zato savjetuju: prati ruke i držati distancu!

Na žalost, mnogi se ljudi ne pridržavaju mjera i tako ugrožavaju ne samo svoj život nego i živote drugih ljudi. Takvo ponašanje izaziva reakciju nadležnih institucija koje žele veću kontrolu.

Iako u vremenu krize neke mjere mogu biti opravdane (tako Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dopušta ograničavanje slobode kretanja), velika je opasnost da se pretjerana sekuritizacija, primjerice nadzor lokacije mobitela građana, nastavi i nakon što prođe izvanredno stanje. Pitanje je stoga hoće li se, nakon što korona kriza prođe, neki aspekti života više ikada vratiti na staro.

Akteri rješavanje krize nacionalne su države

Kao i migrantska kriza iz 2015. godine, i korona kriza pokazala je da Europska unija u izvanrednim situacijama loše funkcionira. Nismo tako ovih dana mogli čuti nikakve suvisle prijedloge i rješenja od strane bruxelleskih komesara o tomu kako riješiti krizu. Akteri rješavanja krize nacionalne su države. Slučaj Italije, koja je od europskih država najpogođenija krizom, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti unutar „europske obitelji“.

Prije bilo koje europske države, Italiji su u pomoć priskočile Kina, Rusija i Kuba. Izostanak solidarnosti prema Italiji, dakako, ne sprječava EU mainstream medije za nastavak hajke protiv Mađarske i Poljske čiji čelnici autokrati, kažu ovi mediji, krizom se koriste za dodatno ograničavanje prava i sloboda. Kao da isto ne rade i uzorne liberalne demokracije.

Bečki Der Standard, u skladu s navedenim, zapaža: ‘U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa?

Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide.’

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar EU. Neki već danas govore o smrti Unije. Iako su takve prognoze pretjerane, nema nikakve dvojbe da se solidarnost unutar EU ponovno pokazala kao nepostojeća. Ako EU ne funkcionira u vremenu kriza, koja je uopće njezina svrha? Nikome ne treba kišobran kad je lijepo vrijeme, nego onda kad pada kiša. Ako je jedina svrha EU trgovina bez granica, onda je taj projekt besmislen. Trgovati se može i na temelju drugih vrsta ugovora.

Pad svjetskoga BDP-a najmanje 1,5 posto

Pandemija korona virusa imat će i vrlo negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Kriza koja nam slijedi, s time su suglasni svi ekonomski i financijski analitičari, bit će snažnija od one koja je započela 2008. godine. Za usporedbu, mnogo je bolja velika ekonomska kriza koja je trajala od 1929. do 1933. Naslovnica The Economista s fotografijom globusa i natpisom ‘Closed’ (Zatvoreno) najbolje opisuje trenutačnu situaciju. U čitavome svijetu u nekom će trenutku doći do obustave značajnoga dijela gospodarske djelatnosti. Od nekoga hotela u Zadru do tvornice Hyundai u Južnoj Koreji.

Procjene su da će ukupni svjetski BDP pasti najmanje za 1,5 posto (optimistični scenarij). Svjetsko gospodarstvo danas je toliko povezano da ne postoji niti jedna država koja ne će osjetiti posljedice krize. Pogođeni su baš svi sektori gospodarstva.

Glavni tajnik OECD-a Angel Gurria ističe kako će mnoga velika svjetska gospodarstva ući u recesiju u sljedećim mjesecima. ‘Čak i ako ne bude recesije u cijelome svijetu, rasta ili ne će biti ili će biti negativan u mnogim svjetskim gospodarstvima, uključujući i neka veća. Stoga ne ćemo imati samo nizak rast ove godine, nego će trebati dulje razdoblje u budućnosti za oporavak’.

Raspad globalnoga lanca opskrbe i suradnje

Iako hektički usponi i padovi na financijskim tržištima podsjećaju na krizu iz 2008., ovoga puta uzrok krize nije u financijskom sektoru, nego u raspadu globalnoga lanca opskrbe i suradnje.

Kriza istodobno pogađa i ponudu i potražnju. Svaki, naime, sudionik lanca stvara određenu vrijednost. Tu vrijednost prodaje, čime plaća radnike i podmiruje obveze prema državi. Ako poslovni subjekt više ne može prodavati tu vrijednost, prihode gube i on i država. A prekid lanca je zbog ekonomske međuovisnosti globalan. Ako zbog krize s korona virusom neka tvornica iz Kine ne može dostaviti dijelove potrebne za proizvodnju automobila u Južnoj Koreji, i tvornica u Južnoj Koreji prekida s proizvodnjom.

Ako neka firma koja u Hrvatskoj proizvodi dijelove za, primjerice, njemačko tržište, te dijelove ne može dopremiti na odredište, to stvara problem i za tu firmu i za firmu kojoj dijelovi u Njemačkoj trebaju za sklapanje finalnoga proizvoda. Krizom su posebno pogođeni sektori turizma, prometa i kulture koji generiraju značajan dio svjetskoga BDP-a. A da čitava situacija bude još gora, kriza s korona virusom, ali i ‘rat’ Rusije i Saudijske Arabije, dovode i do pada cijene nafte i potencijalne naftne krize s obzirom na to da se mnogi proračuni pune od naftnih prihoda.

Kako bi spasile svoja gospodarstva, države članice redom donose krizne gospodarske mjere. Britanska vlada najavljuje da će poduprti plaće svih zaposlenika kojima prijeti otkaz zbog smanjenja poslovanja uslijed pandemije.

Ministar financija najavio je kako će se potpora davati tri mjeseca. Ta je mjera dio većega državnog paketa spašavanja teškoga 330 milijarda funti u okviru kojega će britanske kompanije godinu dana uživati u poreznim olakšicama, a moći će uzeti i beskamatne kredite. Francuska će likvidnosti svojih kompanija pomoći s oko 300 milijarda eura, a talijanska je vlada na dva mjeseca zabranila tvrtkama otpuštanje ljudi, što će kompenzirati s 25 milijarda eura pomoći.

Posljedice pandemije posebno će osjetiti njemačko gospodarstvo koje je uvelike ovisno o izvozu. Pandemija će dovesti do snažnoga pada potražnje na svjetskom tržištu. Prema procjeni ekonomskoga instituta Ifo, korona virus Njemačku bi mogao stajati više od milijun radnih mjesta i 500 milijarda eura. Pandemija bi mogla, ističe Gabriel Felbermayr, izazvati recesiju koja će biti „majka svih recesija“. On procjenjuje da ako se ekonomska djelatnosti jednoga mjeseca prepolovi, to državu stoji na godišnjoj razini četiri posto gospodarskoga rasta, a u slučaju dvaju mjeseci osam posto. Zbog krize Njemačka odustaje od doktrine uravnoteženoga proračuna i najavljuje ubrizgavanje 550 milijarda eura iz rezervi u njemačko gospodarstvo.

Ubrizgava se 2 bilijuna eura u američko gospodarstvo

U Sjedinjenim Američkim Državama priprema se paket od dva bilijuna dolara. Dok Demokrati u Senatu traže da se veći dio toga novca izdvoji za bolnice, Republikanci žele veći dio usmjeriti za spašavanje gospodarstva. Američka središnja banka u krizi najavljuje da će kupovati obveznice sve dok se tržišta ne smire. Hoće li iz toga proizaći rizici, neizvjesno je, no Fed trenutačno nema alternative.

U Goldman Sachsu procjena je da će BDP u drugom tromjesečju pasti za 24 posto, što je više od poslijeratnoga rekorda. Američki predsjednik Donald Trump najavio je ublažavanje restriktivnih mjera nakon što istekne 15 dana izolacije, a tijekom konferencije za medije u Bijeloj kući dodao je kako će Amerika uskoro ponovno biti otvorena za poslovanje i kako se ne će čekati mjesecima s ukidanjem restriktivnih mjera, što inače nije u skladu s preporukama liječnika. ‘Ne smije lijek biti opasniji od bolesti’, zaključuje Trump.

Prve žrtve korona krize već su pale i u Republici Hrvatskoj, a uglavnom se radi o konobarima i kuharima koji su dobili otkaz zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata. I Hrvatska vlada najavila je set od 63 mjere za gospodarstvo. Dok mnogi analitičari mjere ocjenjuju nedovoljnima, neki im daju prolaznu ocjenu uz uvjet da se radi o prvima u nizu mjera.

Mjere uvode mogućnost obročnoga plaćanja, a uvodi se i odgoda plaćanja poreza i doprinosa za tri mjeseca. U bitnome, radi se o mjeri koja je besmislena jer ta tri mjeseca poslovni subjekti ili ne će raditi ili će raditi sa smanjenim kapacitetima pa je odgoda plaćanja samo odgoda propasti. Efektivna mjera bila bi ta da se za prva tri mjeseca država u potpunosti odrekne poreza i doprinosa, a da se na ta tri mjeseca nadoveže još i tri mjeseca odgode plaćanja. Tako bi se postiglo da privatni sektor dođe do malo više kisika i osigura likvidnost.

Prilika za racionalizaciju javnoga sektora

Oko 53 posto zaposlenih u Hrvatskoj radi u privatnome sektoru, kod mikro i malih poduzetnika. Upravo će ti poduzetnici biti najviše pogođeni krizom. Tom sektoru država bi trebala najviše pomoći i to ponajprije tako da smanji poreznu presiju.

U prošloj ekonomskoj krizi 2008. godine gotovo 200.000 ljudi u privatnome sektoru ostalo je bez posla. U isto vrijeme plaće u javnome sektoru nisu se smanjivale jer je tu ipak biračka baza velikih stranaka. Međutim, još jedno „puštanje niz vodu“ privatnoga sektora možda bi i nepovratno uništilo hrvatsko gospodarstvo, a nanijelo i nove demografske gubitke.

Upravo je, naime, privatni sektor porezna baza države. Što je manje ‘privatnika’, može se ubirati i manje poreza. Ne može se stoga u nedogled piliti grana na kojoj se sjedi. A ako bi se hrvatsko gospodarstvo ponovno, zbog klijentelističkih odnosa u politici i gospodarstvu (interesne skupine), oporavljalo najduže od svih gospodarstava u ‘civiliziranom svijetu’ kao posljednji put (A. Grubišić), to bi dovelo do novih iseljavanja iz Hrvatske, a posebno u Njemačku i Austriju koja ove godine otvara granicu za hrvatske radnike.

Ova ekonomska kriza stoga je i prilika za racionalizaciju hrvatskoga javnog sektora posebno jer će državi na raspolaganju biti znatno manje sredstava zbog izostanka dijela turističkih prihoda. Rezovi sad, ili propast. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari