Pratite nas

Kolumne

Još jedan Lovro na gradelama

Objavljeno

na

Foto: Morski.hr

Afere, afere, afere, posvuda skandalozne afere…, no što uopće treba da bi se nešto nazvalo aferom? Prije svega, dobro dođe nekakav sadržaj, događaj, čak je i nebitno kakav.

Naime, dok onaj štetan već po naravi ima potencijal postati aferom, ni onaj društveno koristan nije pošteđen te mogućnosti. Primjerice, ako se uoči već i najsitniji raskorak u koracima, pa na njega baci “oko sokolovo”, a sve drugo uokolo – kontekst, utjecaj i učinak – zanemari.

Drugi, mnogo važniji sastojak afere je razglašenost. Što je afera razglašenija, to je veća, posve neovisno o sadržaju. Nerazglašeni događaj, ma koliko štetan i sablažnjiv bio, jednostavno nije afera, jer za njega se naširoko ne zna. A najpogodnije sredstvo za razglašavanje su mediji – to im je napokon i svrha.

Dvije teorije

Postoje dvije teorije o tome kako afere ugledaju svjetlo dana. Prema onoj romantičnoj, neumorni istraživački novinari, isključivo motivirani borbom za opće dobro, na vlastitu inicijativu samoprijegornim radom razotkrivaju afere i, nakon što su stvar osvijetlili sa svih strana, daju ih na uvid zainteresiranoj javnosti.

Određenu sumnju na ovaj pogled baca to što većina afera nastaje s popriličnim vremenskim odmakom u odnosu na nastanak događaja oko kojeg se afera gradi. Uz to, obično su precizno tempirane kako bi izazvale najveću moguću štetu onome protiv koga su usmjerene (doista nezavisan i dobronamjeran novinar-istraživač ne bi gledao kako nekome napraviti što veću štetu, nego bi se trudio upozoriti javnost na vrijeme kako bi počinjena šteta za društvo bila što manja). Konačno, besprijekorna usklađenost medija u tumačenju afera samo pojačava skepsu u istinitost ove teorije.

Prema drugoj teoriji koja zvuči manje naivno, nevidljiva ruka iz sjene dostavi mediju od povjerenja (takvima su se u bliskoj prošlosti pokazali tjednik Nacional, N1 televizija, portali index.hr i telegram.hr) neki spis ili ga uputi na njega, uključujući i upute kako ga općinstvu treba protumačiti.

Potom ostali “nezavisni” mediji priču automatizmom prenesu kao glodavci kakvu zaraznu bolest. Nakon što je afera jednom lansirana, na kapaljku se u igru ubacuju novi kompromitirajući dokumenti koji se, kako bi se stvorio dojam da se afere nižu kao na tekućoj vrpci, ali i fingirala medijska nezavisnost i istraživačka kompetitivnost među njima, sad dijele i drugim medijima slično kao što se hrane pilići – piiii, pi, pi, pi, pi…piiii, pi, pi, pi, pi…

U prilog ovoj teoriji ide i to što se iz povijesti afera, bogate i duge, može razabrati kako je njihova svrha ponajprije ometanje u radu neposlušnih ljudi na visokim društvenim položajima, obično upućena od strane moćnih krugova iz sjene čiji su interesi njihovim djelovanjem ugroženi. Ako se meta tvrdoglavo opire, ometanje može prijeći i u eliminaciju s položaja, pa i iz javnog života.

Suza za Lovrine grijehe

U slučaju sad već bivšeg ministra i političkog tajnika HDZ-a, Lovre Kuščevića događaji otprije deset godina predstavljeni su kao da su se dogodili jučer. Nedostatak ozbiljnijeg sadržaja nastojao se prikriti brojnošću navodno skandaloznih događaja.

Od onoga što je ministar doista učinio postalo je važnije kako je to učinio i je li štogod formalno propustio učiniti. Pritom se uopće nije propitkivalo je li to radio mimo zakona, je li to činio na korist ili na štetu žitelja općine koju je vodio, nego isključivo je li to bilo moralno.

Pritom kao ekskluzivni tumači tog nepisanog moralnog zakona, ujedno i samoproglašeni arbitri zaduženi za njegovu selektivnu primjenu, nastupaju mediji, preciznije oni koji ih prema maločas navedenoj teoriji hrane. A ti prsti na istoj ruci su Kuščeviću jednodušno pokazali palac dolje.

Propustio je, kažu, evidentirati dvije nekretnine u jednoj od pet-šest evidencija. Kriv je i što se izuzeo pa se nije izuzeo iz glasovanja o nečemu što je suglasno proglašeno općim općinskim interesom. Kriv je i za blasfemični grijeh nepotizma jer je posao dodijelio tvrtki iz svoje male općine na otoku Braču od ni 900 stanovnika, koji se očito svi među sobom poznaju pa je izvjesni vid nepotizma ili klijentelizma teško izbjeći, a ne, recimo, nekoj tvrtki iz Osijeka.

A najviše je kriv što je štalu koja već desetljećima ne služi prvotnoj svrsi prenamijenio u objekt koji ima gospodarsku funkciju i daje novčanu dobit.

Upravo je to ponajviše razgoropadilo dežurne moralne čistunce, u pravilu udobno stiješnjene u krletkama velikog grada podno Medvednice ili kojeg drugog, a čija je djedovina – i kuće, i staje i kokošinjci – mahom već prenamijenjena u šikaru i draču. Stoji postojano netaknuta kao i oni sami, koji nikakve korake ne čine pa ni teoretski ne mogu u njima pogriješiti, tako ni postati lopovi.

Stoga nošeni uzvišenim osjećajem moralne nadmoći svisoka dociraju jednom Čobankoviću, jer je u onom krajnje istočnom hrvatskom crvuljku s tri strane okruženom Srbijom zasadio prevelike vinograde, a Kuščeviću što je poduzeo aktivnosti za dugoročnu gospodarsku opstojnost male općine usred Brača, bez izlaza na more. Ali će zato već sutradan trkeljati o potrebi policentričnog razvoja, o tome kako svi idu u Zagreb, kako se Hrvatska neravnomjerno prazni, kako su otoci zapostavljeni, kako se treba boriti za svaku stopu naše zemlje, a to se ne može bez ljudi na njoj… pa će doć’ neki drugi i uzeti nam nju… našu jedinu Hrvatsku,…

Ali Kuščević je napravio još jednu fatalnu grešku. Obogatio se, a to socijalizmom do srži prožeti, jalnuški mentalitet ne prašta. Naime, u bezgrješnih moralan način bogaćenja ionako ne postoji. Kuščevićeva je žena navodno kupila zemljište za 60 tisuća kuna da bi ga nakon prenamjene u građevinsko prodala po 20-tak puta većoj cijeni.

Doista ne zvuči odveć moralno, iako nije nezakonito, no ne bi li i u tome Kuščevićev grijeh bilo korektno mjeriti rezultatom na izborima (u tako maloj sredini se sve lako dozna pa kad već mještanima to nije smetalo…), a onda i s usporedivim kolegama u lokalnoj samoupravi?

Ne bi li po tom kriteriju, primjerice IDS-ovci, uključivo do trećeg ešalona, trebali biti anatemizirani? Pa i oni obnašaju nekakve dužnosti. Zar postoji dužnost koju netko može obnašati, bila ona državna ili lokalna, ako je tako grozno nemoralan?

No, birači iz te moderne europske regije, koja gaji toliko napredne liberalne i antifašističke vrijednosti da ju mediji ostatku Hrvatske nameću kao uzor, kao da su oguglali na to. Kako i ne bi, jer kad netko uspije u tome da skoro 5 milijardi kuna tvog duga plati netko drugi, glas je najmanje čime mu se možeš odužiti.

Dva premijera i tri ključa

Nekima je u sjećanju ostao slučaj jednog ministra u Milanovićevoj vladi, člana diznijevskog terceta pačića, Ostojića – Raja, Gaja i Vlaja (hrvatski: Hinko, Dinko i Vinko; srpskohrvatski: Rajko, Ranko i Veljko). Upravo potonji, elem Vlaja/Vinko/Veljko, nije baš bio Milanoviću po volji pa su istraživački novinari naglo otkrili da je njegova žena kupila zemljište za 800 tisuća kuna i nakon prenamjene u građevinsko prodala ga za ciglih 25 milijuna.

Osim što zarada u ovom slučaju premašuje onu Kuščevićeve žene nekih 20-tak puta, ključna razlika je ipak u sljedećem – Veljko Ostojić je ekspresno napustio Vladu sukladno Milanovićevoj volji, da ne kažemo nalogu, dok je Kuščević istjeran, posve razvidno, protivno Plenkovićevoj volji. Milanović je ostao na dvostrukom dobitku.

Riješio se nepoćudnog ministra, a mediji su ujedno iskoristili priliku prikazati ga kao odlučnog, pravednog i poštenog vladara koji ne trpi nemoral (i inače je moralnu letvicu postavio tako visoko da je nitko nije mogao preskočiti pa su se partijski drugovi morali snalaziti i provlačiti se ispod nje), dok je Plenković prikazan kao neodlučni mlakonja koji nehajno odobrava moralno nedopustivo ponašanje.

Upravo iznuđeni odlasci Martine Dalić i Lovre Kuščevića, oba očito mimo Plenkovićeve volje (a s takvim se slučajevima Milanović nije susretao, mediji su šutirali samo one koji bi mu zasmetali, npr. Linića i Holy), jasan su znak da on nije sasvim poslušan silama koje stoje iza medija, koliko ga god neki, napose oni koji udarnički rade takvima na korist, poslušnikom vole zvati.

Baš kao i ministri koji su se našli u središtu afera, očito radi nešto što ih žulja. A da nisu aferama pritisnuti zato što rade reforme u punom smislu te riječi? Jer upravo su ciljano plasirane afere očit pokazatelj da se reforme ipak rade, unatoč ciničnom medijskom zapomaganju kako one izostaju. Iza afera, naime, stoji interes onih koji medije nadziru, a takvima promjene ne odgovaraju, nego očuvanje postojećeg stanja. Pa tko bi mirno gledao kako mu se drma dominantan položaj, gdjekad ostvaren i korišten na štetu Hrvatske?

Utjecaji lutkara iz sjene ipak nisu posve homogeni, i nisu svi podjednako snažni. Upravo u trenutku kad je Plenković igrao važnu ulogu u pregovorima oko budućnosti Europe – navodno se usprotivivši čak i Angeli Merkel, iako u očima onih, koji uvijek sve znaju o onome što nikad nisu radili, slovi kao njezin najodaniji poslušnik, lakej, ćato,… – u Hrvatskoj su se interesi vlasnika tri medijska ključa poklopili i preko pleća Lovre Kuščevića prelomili.

To su, prije svega, u medijima dominantna soroščad, potom oni u čijem se djelovanju sve jasnije nazire ruski utjecaj i, naposljetku, oni koji do neprepoznatljivosti mijenjaju lice (a usput i nauk, pa i Očenaš) Katoličke crkve, a čijeg je miljenika na dužnosti političkog tajnika u HDZ-u naslijedio upravo Kuščević.

Naravno, u svakoj od tih kategorija dobro su zastupljene strukture proizašle iz obavještajno-represivnog aparata bivše, totalitarne države, uvijek spremne staviti jaja u svaku košaru, svaku osim one hrvatske. Sve u svemu, nije tako teško iščitati kako unisona medijska baražna vatra po Kuščeviću zapravo predstavlja poruku nezadovoljstva Plenkoviću svih onih sila kojima Hrvatska nije odveć na srcu.

Pa nisu mediji prekomjerno granatirali Kuščevića samo zato što im je probijao uši pozdravljajući ih s hvaljen Isus i Marija, niti zato što su na fotografiji interijera nekretnine koju iznajmljuje zapazili nepoćudni artefakt koji kopa oči – hrvatski grb s prvim bijelim poljem.

Klonovi martićevaca i JNA nastupaju

Medijski mainstream, ne bez smisla za rafiniranu povijesnu ironiju, je takozvanim domoljubnim medijima već po običaju velikodušno prepustio da se oslade ostatcima ostataka, koje su ovi, kako strvinarima trećeg reda i priliči, spremno oglodali.

Njih je Kuščević silno naljutio jer ih je, kako se od savjesnog i odgovornog hrvatskog dužnosnika i očekuje, spriječio u nakani da olakšaju pristup glasovanju onima koji su devedesetih pomagali JNA u pohodu na Hrvatsku. I da pod krinkom borbe za pravdu samo pojačaju nered, raspršenost, razdor i podjele, kako međustranačke, tako i one unutarstranačke, a usput, valjda nadahnuti božićnom čestitkom patrijarha Ireneja, i podijele izbornu kartu Hrvatske po povijesnim pokrajinama.

Zašto se za sve to zalaže Josipovićev stručnjak Robert Podolnjak, i ne treba posebno pojašnjavati, no zašto to čine oni kojima su usta puna domoljublja i tradicionalnih vrijednosti pitanje je na koje odgovor vjerojatno prije treba tražiti u sferi medicine nego politike.

To što su za pad Kuščevića otprilike jednako zaslužni kao i martićevci svojedobno za pad Vukovara, markićevce nije spriječilo da Kuščevićev odlazak proslave jednako “dostojanstveno” kao oni – čije bi izborne izglede, posljedično i utjecaj u Saboru, sad znatno povećali – onomad okupaciju Vukovara.

U oba su se slučaja sporedni glumci zaduženi za prljave poslove rušenju više veselili, nego što su mu sami pridonijeli. Iako im trud i volju nitko ne može odreći.

Uloga masterchefa u pečenju Lovre na gradelama zapala je aktere čije djelovanje za Hrvatsku danas nije manje razorno od onoga glavnog izvođača radova devedesetih – JNA. Riječ je, naravno, o medijskim okupatorima i njihovim pomagačima. Usporedba s JNA uopće nije pretjerana, ne samo zato što i njih, baš kao nekad JNA, financiraju Hrvati.

I ne samo zato što još uvijek slave svijetle tradicije Titove armije iz ’45 unatoč sve češćim podzemnim nalazima tragičnih posljedica njezine pobjede. Pa ni zato što s ne manjim žarom prikrivaju ulogu JNA iz ’91 unatoč presudi Međunarodnog suda pravde za genocid, koji uočava njezinu odgovornost za genocidne čine s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

Nego zato što se djela učinjena ili planirana na dobro i korist Hrvatske – bila riječ o rješavanju arbitražnih sporova s Mađarskom, bilo to deaktiviranje gospodarske bombe u vidu Agrokora, bilo osiguravanje gospodarskog opstanka zapostavljenoj općini usred otoka – trude svim silama prikazati duboko nemoralnima, samo kako bi srušili najbolje hrvatske ljude.

Dok ona koja rezultiraju rupčagama u proračunu mjerenim milijardama tretiraju slično kao agresiju JNA i Srbije devedesetih – kao elementarnu nepogodu za koju nitko nije kriv. No, kakvi bi to bili prirodni slijednici JNA kad i danas ne bi imali svoje starešine, pa i tamo gdje bi se domalo tomu malotko nadao.

Dok god ih nalaze, intenzitet vježbi u laboratoriju “Lijepa Naša” ne će jenjavati, a Hrvati će životariti u vremenima apsurda.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari