Pratite nas

Još jedna godina koju su pojeli skakavci

Objavljeno

na

Bližimo se kraju još jedne godine. Jedne godine od niza godina koje je obilježila kriza te moralno i materijalno propadanje Hrvatske. Toliko propadanje da već poprima obilježja biblijske pošasti. U knjizi Izlaska Jahve kažnjava Egipćane zato što ne puštaju Izraelce da odu iz Egipta. Kažnjava ih, između ostaloga, i najezdom skakavaca: Oni se (skakavci) razlete po svoj egipatskoj zemlji i padnu po svim krajevima Egipta u silnoj gustoći: toliko ih mnoštvo nikad prije nije bilo niti će kada biti. Pokriju sve tlo, tako da se od njih zacrnjelo. Pojedu sve bilje u polju i sve plodove sa stabala što su bili ostali iza tuče. Ništa se više nije zelenjelo: ni stabla ni poljska trava u svem Egiptu (Izlazak 10, 14-15).

A u Hrvatskoj? Zeleni li se išta u Hrvatskoj? Je li ostalo išta spomena vrijedno a da ga skakavci nisu prekrili i poklopili!? Možda tu i tamo, ali samo je pitanje vremena kada će i to doći na red. Protekla godina trinaesta je u nizu godina kako skakavci brste sve čega se dohvate. Ali neobični su to skakavci, nisu kao oni biblijski, nisu ni kao oni obični, nisu obične štetočine, ne, to su medonosni skakavci, skakavci koji ovdje brste a negdje daleko med donose. Želučića oteščalih od ovdašnjeg sladora poslušno lete u europske i svjetske košnice.i nemali dohodak gospodarima donose. S ”inozemnog vidikovca” naši su kompradori zapravo vrijedne pčele radilice.

Jer Hrvatska je bogata zemlja, a Hrvati još uvijek među bogatijim narodima. Samo toga nisu svjesni. ”Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva” – svojedobno je pjevao pjesnik; ali ne radi se samo o algama, tu su te uvale kao takve, obala i otoci, more i podmorje, brda i planine, pašnjaci i šume, žitnice, sunce, vjetrovi, rijeke i potoci, tisućljetni gradovi, dvorci i utvrde, listine i povelje, ”Judita” i ”Dubravka”, i ”Vukovarski arzuhal”. Rijetko se koji prosječni Europljanin može mjeriti s prosječnim Hrvatom po broju stambenih kvadrata ili zemljišta u svome vlasništvu. Cijele generacije europskog urbanog stanovništva, nerijetko i sa solidnim primanjima, nemaju ništa svoje po kapom nebeskom. Kupljena ljubav tajlandskog dječaka ili djevojčice ne može se mjeriti s pogledom u zvjezdano nebo s vlastite djedovine, što god o tome mislili ili govorili učoporeni naprednjaci. Odnosno urojeni, kad je već o skakavcima riječ.

Sve što smo činili posljednjih trinaestak godina jest bezumno nastojanje da se riješimo tog bogatstva koje nas je u ”naprednom” europskom okruženju činilo tako nemodernima, zaostalima. Eda bi se, lišeni djedovine i sjećanja na djedove, učinili dostojnim europskog društva. Točnije, društva europskih i svjetskih parija. Elite, naime, i tamo sve više zemlje i zgrada bilježe na svoje ime ili na ime svojih tvrtki. Kao i kod nas uostalom. Sjetite se, recimo, Nadana, kako je taj brižno skupljao! I zato svi ti maštoviti krediti i još maštovitije kamate, zato stalno novi i novi porezi, sve je tu u funkciji svetoga cilja ”nove demokracije”, ”nove pravednosti” i svega novoga što nas u posljednje vrijeme snalazi. A taj ”sveti” cilj je: istjerati nas iz naših domova, iz naših uvala i naših ograda, s naših njiva i naših pašnjaka, iz naših bogomolja i naših okupljališta, iz naših obiteljskih gnijezda, ući u naše postolje, naše misli, nade i vjerovanja, učiniti nas zombijima, automatima koji podjednako poslušno plešu ili rade, plješću ili zvižde. Nisu bez vraga trenutno u filmskoj produkciji najzastupljenije dvije podvrste horrora: oni o nadljudima vampirima i oni o zombijima.

Jahve je Egipćane kaznio zato što nisu pustili Izraelce da odu iz njihove zemlje, a nas je Bog kaznio zato što nismo pustili one čiju je ideologiju vrijeme pregazilo da odu s vremenom. Nego smo ih, štoviše, slobodno birali, opet i opet! A sada kada su se dobro navezali na vampirsku agendu izvana, bogzna kako ćemo ih se uopće riješiti. Nevoljama usprkos, dragi čitatelji, čestit Božić i sretnu Novu godinu vam želim. A po Novoj ostaje nam biti stare bitke.

Damir Pešorda/hrs

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari