Pratite nas

U potrazi za Istinom

Još malo o međunarodnom sukobu u BiH

Objavljeno

na

Zagovornici teza o navodnoj umješanosti Republike Hrvatske u ratni sukob devedesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini, morali bi znati da je za definiranje nekog ratnog sukoba takvim potrebno zadovoljiti najmanje jedan od dva glavna uvjeta a to su: izravna vojna intervencija i sveukupna kontrola.

skica_abih_sijecanj_a993

Dakle, ako se ispuni samo jedan od ova dva uvjeta sukob se proglašava međunarodnim. Ovaj drugi uvjet ima dva poduvjeta:

a) Planiranje, pripremanje i provedba vojnih operacija (u ovom slučaju operacija HVO-a od strane Hrvatske države i Hrvatske vojske)

2. logistička potpora

Vrlo je važno naglasiti da oba ova poduvjeta moraju biti ispunjena da bi se zadovoljio drugi uvjet. Ako ne postoji jedan od ovih elemenata iz ova dva poduvjeta onda ne može biti ispunjen cenzus za drugi uvjet, a to onda znači da drugi uvjet otpada i da se međunarodni sukob može proglasiti samo ukoliko je ispunjen prvi uvjet, odnosno u ovom slučaju, da je Hrvatska vojska (HV) izravno intervenirala u muslimansko-hrvatski sukob.

Priča o izravnoj intervenciji Hrvatske vojske u muslimansko-hrvatski građanski rat slična je priči o prikazanjima i ukazanjima čudovišta iz Loch Nessa. Mnogi tvrde da su to vidjeli ali nitko do sad još nije iznio uvjerljiv dokaz koji bi nam van svake sumnje pokazao da Nessie stvarno postoji.

Činjenica koju niti jednog trenutka nemamo namjeru osporavati jest da je HV bila nazočna u BiH, ali samo, jedino i isključivo u borbi protiv srpskih snaga koji su kroz tu istu BiH čitavo vrijeme rata na velikom ratištu što izravno što neizravno prijetili Republici Hrvatskoj. Tu činjenicu da je HV u BiH ratovala protiv Srba se ustvari na haškom sudu kroz sve ove procese pokušava prodati pod “izravnu intervenciju HV-a u muslimansko-hrvatski sukob”.

Zašto je teza o izravnoj intervenciji HV-a srušena tek od obrane Marija Čerkeza?

Obrana Maria Čerkeza je u žalbenom postupku u predmetu Kordić-Čerkez uspjela srušiti tezu o izravnoj intervenciji HV-a, ali je nalaz o postojanju međunarodnog sukoba ipak ostao jer žalbeno vijeće u tom predmetu na čelu s njemačkim sucem Schomburgom drži da je zadovoljen drugi uvjet, odnosno test sveobuhvatne kontrole ili drugim rječima da je RH logistički potpomagala Hrvate u BiH i HVO (što držimo točnim,  s tim da valja svakako dodati da je RH logistički potpomagala i Muslimane u BiH odnosno Armiju BiH), te da je planirala, pripremala i vodila vojne operacije HVO-a (što većina poznavatelja tadašnjih prilika drži suludim, smješnim, konfuznim i apsurdnim zaključkom).

Budući da se proces generalu Blaškiću odigrao prije nego proces u predmetu Kordić-Čerkez (bez obzira što se veći dio tih postupaka vremenski preklapao) s pravom se postavlja pitanje kako je tek obrana Maria Čerkeza i to tek u žalbenom postupku, uspjela srušiti tezu o direktnoj intervenciji odnosno, što su činile obrane Blaškića i Kordića po tom pitanju?

Dakle, imamo nepravomoćnu presudu Blaškiću, pa nepravomoćnu presudu Kordiću, pa pravomoćnu presudu Blaškiću i na te tri inastance njihove obrane nisu uspjele srušiti tezu o direktnoj intervenciji, nego je to pošlo za rukom tek obrani Maria Čerkeza i to tek u četvrtoj instanci cijele ove priče.

Budući da je proces Kordiću počeo nakon procesa Blaškiću odnosno nakon što je isti u dobroj mjeri odmakao, to je haško tužiteljstvo tu činjenicu iskoristilo kako bi u procesu dokazivanja direktne intervencije profiltriralo odnosno pročistilo i ponovo sortiralo one dokumente koje su u dokazivanju direktne intervencije koristili u slučaju Blaškić.

Drugim rječima, njihovi “dokazi” o direktnoj intervenciji HV-a u muslimansko-hrvatski sukob bili su puno “jači” od onih koje su predstavili u predmetu Blaškić. A koliko su ti dokazi bili “jako” najbolje će potvrditi to što su ti dokazi odbačeni u žalbenom postupku na temelju žalbe obrane Maria Čerkeza.

Budući da je dakle žalbeno vijeće u predmetu Kordić-Čerkaz odbacilo nalaz raspravnog vijeća suca Maya o direktnoj intervenciji, postavlja se pitanje na temelju čega su sudac May i njegovo vijeće u prvom stupnju donijeli nalaz o postojanju direktne intervencije.

Pozabavit ćemo se samo s dva primjera čisto kako biste vidjeli na kakvim je to “temeljima” počivao prvostupanjski nalaz Suda o vojnoj intervenciji:

Primjer 1. Kordić-Čerkez paragaraf 99.:

99.Postoji pismo brigade HVO-a u Gornjem Vakufu od 22. februara 1993. upućeno 4. splitskoj brigadi u kojem se kaže da je Stanko Posavac, borac te brigade, poginuo u borbama između ABiH i HVO-a u Gornjem Vakufu. 97

Izvor: http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Kao što i sami vidite, na kraju ovog paragrafa stoji referneca na fusnotu broj 97, i kad pogledate ispod teksta pod brojem 97. stoji dokazni predmet broj Z2404.1

Naravno da smo otišli u arhivu, našli taj “dokaz” i sad ćemo ga staviti ovdje da ga svi vidite, na BCS-u:

http://i.solidfiles.net/ec17c3e135.jpg

A kako svi vi ne biste pomislili da se radi o nekakvoj neslanoj šali, ovo je primjerak istog dokumenta koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik:

http://i.solidfiles.net/5642b2e362.jpg

Prvo moramo primjetiti da sve ove naše bilješke koje se tiču najbitnijih stvari u cijeloj priči jako loše prolaze, malo ljudi ih čita a još manje podupire. Mi stalno postavljamo sebi pitanje zašto je to tako, i iedini logičan odgovor koji nam se nudi jest taj da su sve te konstrukcije toliko nevjerovatne da je običnom malom normalnom čovjeku puno lakše pomisliti da mi tu nešto mutimo i lažemo, nego da to čini haški sud.

Međutim, mi smo do sad dali a dajemo i dalje sasvim točne i precizne reference tako da svatko, ali baš svatko tko ima internet to može provjeriti. I zato ćemo mi nastaviti s iznošenjem  istine o najbitnijim stvarima koje se tiču svih ovih procesa pa tko voli nek izvoli.

Slučaj pogibije Stanka Posavca

Iz ovih gore dokumenata vidljivo  je da je Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa dobio snajperski metak  u Gornjem Vakufu dana 13. siječnja 1993. godine, od čega je 12 dana kasnije i preminuo. To je ono što je neosporna činjenica. Kao što je činjenica da je taj događaj poslužio raspravnom viječu suca Maya da u nepravomoćnoj presudi Kordić-Čerkez donese nalaz o postojanju direktne intervencije HV-a u tom sukobu,  a onda iz toga izvlači zaključak o međunarodnom karakteru sukoba. Budući da je Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa  pogođen snajperskim metkom u Gornjem Vakufu (od kojeg je preminuo 12 dana kasnije u splitskoj bolnici) odnosno praktično na svom kućnom pragu, i to onda postaje dokaz međunarodnog sukoba odnosno agresije Hrvatske na BiH, mi se pitamo što bi tek bilo da je pokojni Stanko Posavac bio iz Prozora ili Vareša, a da ne govorimo i ne pomišljamo o tome kakav bi nalaz bio da je pokojni Stanko bio iz Ludbrega ili Metkovića??  A tek da i ne postavljamo pitanje što bi se dogodilo da je pokojni Stanko bio iz kakve egipatske nedođije kao što je to bio poznati muslimanski “mudžahid” Abu Mina:

http://dalje.com/hr-svijet/sjekli-smo-ljude-motornim-pilama-i-rezali-im-glave/224985

Možemo mi i proširiti ovu priču na kompletnu hašku praksu, i uvezati je s presudom našoj šestorci u kojoj piše da je ostvarenje UZP-a počelo 18. siječnja 1993. godine napadom HVO-a na Gornji Vakuf. (Prlić i ostali  Tom 4. paragrafi 44. i 45.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf

I onda možemo povezati te dvije stvari i ako se strogo držimo svih haških odluka donijeti slijedeći zaključak:

“Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa, rođen i živio u Gornjem Vakufu, sin Frane iz Gornjeg Vakufa, pogođen je snajperskim hicem 13. siječnja 1993. i to postaje “dokaz” međunarodnom sukobu koji kroz sve haške procese evoluira do optužbe za udruženi zločinački poduhvat koji je počeo “napadom HVO-a na Gornji Vakuf 18. siječnja 1993.”??

Također, u presudi našoj šestorci vidjet ćete da su napadi Armije BiH odnosno MOS-a na HVO u Gornjem Vakufu od 10. do 13. siječnja prvo ograničeni samo na dva dana (11. i 12. siječnja 1993. a u čemu ih pobija upravo ovaj dokument o pogibiji Stanka Posavca) i tu ne navodi da je riječ o napadu Armije BiH na HVO nego koristi neutralan termin “izbijanje sukoba” pa kaže kako je eto u ta dva dana “izbio sukob”??

U svezi Gornjeg Vakufa i načina na koji je tamo u siječnju 1993. godine izbio sukob bavili smo se dosta detaljno i opširno u ovoj bilješci:

>>Vance-Owenov plan – povod hrvatsko-bošnjačkog sukoba i alat za dokazivanje navodne hrvatske odgovornosti

I tu smo sasvim jasno dokazali da je Armija BiH bila ta koja je napala Hrvate kod Gornjeg Vakufa od 10. do 13. siječnja 1993. a da je HVO uz pomoć 200 vojnika i 2 tenka koji su stigli u pomoć iz Prozora 18. siječnja pokrenuo kontra-napad.

Dakle, raspravno vijeće u nepravomoćnoj presudi našoj šestorci muslimanski napad naziva “izbijanjem sukoba” a protunapad HVO-a naziva “napadom HVO-a kojim otpočinje realizacija UZP-a”. Vrlo dosljedno, nema što.

Dakle, Stanko Posavac je čovjek iz Uskoplja (Gornjeg Vakufa) koji je u ljeto 1991. godine sjedio u svojoj kući u Uskoplju (Gornjem Vakufu) i gledao televizor, kad je vidio progone Hrvata po istočnoj Slavoniji, kad je vidio scene kako se nemoćni starci, starice, žene i djeca u Aljmašu ukrcavaju u šlep za rasute terete i jednostavno je čovjek koji je etnički Hrvat odlučio pomoći svom, hrvatskom narodu. Iz Gornjeg Vakufa se zaputio u Hrvatsku kako bi se prijavio u hrvatske oružane snage kao dragovoljac.

Buduću da mu je s ruke iz Uskoplja najbliži Split, to se Stanko našao u Splitu i prijavio u legendarnu 4. brigadu HV-a (Pauci). S tom postrojbom je 1991. godine branio Kruševo kod Obrovca i bio na ostalim terenima na kojima je tad ratovala 4. brigada.

Međutim, nakon što je 2. siječnja 1992. godine potpisan od strane Andrije Rašete s jedne i Gojka Šuška s druge strane tzv. “sarajevski sporazum” koji je doveo do prekida vatre, Stanko Posavac je skupa s cijelom 4. brigadom mirovao, ali sve do travnja 1992. godine kad kreće prvi veliki strateški val velikosrpske agresije na BiH koji se podudara (smjerovima preko Livna i Mostara) s drugo fazom agresije na RH.

Tad Stanko Posavac, a što je sasvim prirodno, traži od MORH-a da ga puste da se vrati svojoj kući, da se priključi HVO-u i da se bori protiv velikosrpske agresije, što je on i činio kao pripadnik brigade HVO-a Ante Starčević iz Uskoplja, a u tom svojstvu zatekao ga je i napada Muslimana na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa od 10. do 13. siječnja 1993.

U tu svrhu status u HV-u mu je zamrznut, odnosno vođen je kao djelatnik 4. GBR na skrbi. Ono što sva sudska vijeća pritom prešućuju, to je da je u HV-u 1991. godine bilo i 928 Muslimana (a ne 25 tisuća kako se često spominje) od kojih je veliki dio prešao u BiH, i u dopisu pod brojem 05-6/93 od 4. siječnja 1993. godine iz BiH se traži da se onim Muslimanima koji su bili u HV-u a koji su sad prešli u A BiH zamrzne status i da im se po obavljenoj zadaći omogući “daljnje angažovanje u HV-u”.

Interesantno je da je ovaj dokument general Praljak uveo u spis, ali mi iako stalno pretražujemo bazu dokumenata još nismo naišli na taj dokument, vjerovatno stoga što ga sudsko vijeće nije uzelo u razmatranje, kao što uostalom nisu uzeli u obzir ni mnoge druge dokumente i svjedočenja koja pobijaju sulude teorije haškog tužiteljstva kopirane od kojekakvih Documenti, Veritasa, AID-a, KOS-a i sličnih, a koje gotovo sva haška vijeća uzimaju zdravo za gotovo odbacujući sve dokaze koji uvjerljivo ruše takve teorije.

Mi ćemo stoga skenirati i postaviti ovdje stranicu iz knjige prof. Miroslava Tuđmana “Informacijsko ratište i informacijska znanost”, sa stranice 183. u kojem je upravo obrađena ova tema:

http://i.solidfiles.net/28beb5074a.jpg

(Napomena: jednim klikom na sliku ona se povećava)

Dakle da zaključimo ovaj dio: Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa pogođen je snajperskim hicem u Gornjem Vakufu dana 13 siječnja 1993. godine, te je od tih rana preminuo 25. siječnja u KBC Firule u Splitu, i to je dokaz međunarodnog sukoba zato jer se isti taj Stanko Posavac 1991. godine kao pripadnik 4. brigade ZNG-a (kasnije 4. gardijske brigade HV-a) u Hrvatskoj kao dragovoljac borio protiv srbo-četničke agresije. Koliko je takav dokaz mjerodavan procjenite sami, po nama ovo je blizu sumraku zdravog razuma.

Da ne bi bilo da je ovo usamljen primjer pokazat ćemo još jedan takav “biser”.

Primjer 2. Kordić-Čerkez paragraf 97.

97. Sljedeći dokumenti HVO-a odnose se na umiješanost trupa Hrvatske vojske u sukob:

1. Naređenje OZSB zapovjednicima brigada i pojedinačnih jedinica HVO-a od 12. aprila 1993. kojim se od njih traži da dostave popis svih oficira Hrvatske vojske koji djeluju u njihovim jedinicama.93

Dakle, oznaka reference je 93. koja nas u fusnoti upućuje na dokazni predmet broj Z2414

Postavimo  dokument, kako bismo mogli vidjeti u čemu je riječ:

http://i.solidfiles.net/be0256034b.jpg

Dakle, u donjem lijevom kutu vidite popis primatelja ove zapovjedi:
Brigada Kralj Tomislav Tomislavgrad
Brigada Petar Krešimir IV Livno
Brigada Eugen Kvaternik Bugojno
Brigada Dr Ante Starčević Gornji Vakuf
Brigada Rama Prozor
Brigada Hrvoje Vukčić Hrvatinić Jajce
Bojna Rafael Boban Posušje

Jasno je, ovo su postrojbe HVO-a a ne HV-a, i prema tome ovaj dokument nije nikakav dokaz nikakvog međunarodnog sukoba, nego samo još jedan dokaz onog što mi stalno tvrdimo, da su pripadnici HV-a iz redova Hrvata iz BiH koji su branili Hrvatsku 1991. zapravo u tom ratu, u Hrvatskoj 1991., bili dragovoljci, a ovdje su doma, i brane svoje, najprije od četnika pa onda od Muslimana.

Ako je s tim Hrvatima, poput Stanka Posavca došao i netko iz Šibenika ili Vodica ili Biograda ili Zadra tko možda nema veze s BiH niti vuče podrijetlo iz BiH, ali je 1991. godine ratovao skupa sa Stankom ili nekim sličnim u 4. brigadi, pa je onda kad je počelo vatreno kreševo u BiH odlučio pomoći svom suborcu koji je njemu skočio u pomoć 1991. i to je učinio dragovoljno, to još uvijek nije i ne može biti po nijednom članku Statuta ni po sudskoj praksi, dokaz o direktnoj intervenciji ili postojanju međunarodnog oružanog sukoba.

Prema tome, u ovom slučaju, riječ je o ljudima koji su ratovali u HV-u 1991. godine od kojih je 95% ili iz BiH ili podrijetlom iz BiH, a ovo ostalo su bivši suborci koji su došli dragovoljno pomoći svojima i svi su oni bili pripadnici HVO-a a ne HV-a.

Istina je da je to u dokumentu nespretno interpretirano ali stvar je u tome da je to tada bila sasvim normalna stvar i da nitko nije tad razmišljao da će jednog dana postojati haški sud koji u vrijeme nastanka ovog dokumenta još nije ni osnovan, i da će se onda to na takvom sudu ovako ekstenzivno tumačiti kao što se tumači, odbacujući pritom svaki drugi kontekst, viđenje i činjenice.

Možda i najvažnija od tih stvari koji ne idu u prilog tezama haškog tužiteljstva i zaključaka sudskog vijeća jest činjenica da ovaj dokument koji je izlistan protiv Kordića i Čerkeza nema nikakve veze s Kordićem i Čerkezom kao ni s Blaškićem. Vrlo brzo ćemo vam rastumačiti o čemu je riječ.

Dakle, HVO je po svom ustroju i doktrini podjeljen u Operativne Zone. To su Operativne zone Srednja Bosna (OZ SB), Jugoistočna Hercegovina. (OZ JIH) Sjeverozapadna Hercegovina OZ SZH) i Bosanska Posavina (OZ BP).

Za analizu ovog dokumenta dovoljno je znati da su postojale dvije različite Operativne Zone s različitim zapovjednicima a to su Operativna zona SjeveroZapadna Hercegovina (OZ SZH) koja obuhvaća gradove iz kojih su ove gore navedene brigade HVO-a i kojima taj dokument šalje njihov zapovjednik pukovnik Željko Šiljeg (što se vidi u potpisu na dokumentu) i nebitno je što svi ti gradovi nisu u Hercegovini, to je samo ime zone po teritorijalnom ustroju, i nju valja razlikovati od Operativne Zone Srednja Bosna (OZ SB) na čelu sa zapovjednikom Tihomirom Blaškićem, a koja je obuhvaćala gradove Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Vareš itd.

Operativna Zona Srednja Bosna je zona u kojoj su cijelo vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba bili nazočni i Kordić i Čerkez. I pogledajte sad kako se njima dvojici, a posredno i cijeloj Herceg-Bosni ali i cijeloj Republici Hrvatskoj tu smješta “međunarodni sukob”.

Kao prvo, ovo nisu pripadnici HV-a nego bivši pripadnici HV-a koji su sad pripadnici HVO-a i od kojih je 95% iz BiH.

Kao drugo, jasno je da je dokument poslan na postrojbe HVO-a i da se u dokumentima navodi da je riječ o pripadnicima tih postrojbi, dakle postrojbi HVO-a a ne HV-a. Pritom se pojam HV u takvim slučajevima naglašavao jer su se s jedne strane tražili ratnici s više iskustva za odgovornije zadaće, a s druge strane bilo je i usijanih glava koje nisu htjele skinuti oznake HV-a koje su nosili 1991. godine, jer su im takve oznake “otvarale sva vrata” na primjer ljepše bi ga gledala ona teta u dućanu, ili njegovi suborci bi ga više cjenili jer se on 1991. borio u Hrvatskoj itd.

Kao treće, ako sve to  zanemarimo i rasprave radi uzmemo da se radi o HV-u, ne može biti svejedno je li on u Tomislavgradu i Livnu ili je možda u Varešu ili Kaknju i je li on stacioniran u bojevoj poziciji naspram četnika ili naspram Muslimana. To nikako nije i ne može biti isto!!

Kao četvrto, a kao nadopuna na ovo treće, mi ćemo sad ponoviti poveznicu na taj dokument:

http://i.solidfiles.net/be0256034b.jpg

a onda ćemo iz iste elektronske arhive izvući isti taj dokument koji je za potrebe suda preveden na engleski jezik:

http://i.solidfiles.net/5ccc179a8a.jpg

Već smo napomenuli, jednom klikom na sliku ona se povećava. Najprije odite ne originalnu, dakle hrvatsku verziju ovog dokumenta i kliknite gore lijevo na zaglavlje dokumenta u kojem stoji:

REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
HZ HERCEG BOSNA
OZ S/Z HERCEGOVINA

sad kad ste to vidjeli vratite se na englesku verziju dokumenta i kliknite opet na to isto zaglavlje, na kojem ne piše isto, već piše ovo:

REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
HZ /CROATIAN COMMUNITY HERCEG BOSNA
OZ / SZ (UNKNOWN) HERZEGOVINA

Dakle, oni su ovdje jednostavno zagradom odvojili pojam “sjeverozapadna Hercegovina” navodeći kako je negdje između tih slova nešto “nepoznato” (unknown) što oni ne mogu prevesti.

I onda naravno, dođe vam britanski sudac Richard May i sve to “presječe” kao što je “presjekao” kad je bez ikakova argumenta Ashdownowu salvetu translatirao iz 1995. u 1991. godinu, i jednostavno je odlučio ukloniti ovo slovo “Z” koje označava zapad u pojmu “sjeverozapadna” i odlučio je izbrisati ovo “Herzegovina” i onda mu ostane OZS i na to još samo nalijepi slovo “B” i hopla, evo “dokaza”  nazočnosti HV-a na prostoru Opeartivne Zone Srednja Bosna a gdje nikad niti jedan pripadnik HV-a nije kročio nogom i to je danas sasvim jasno svima u Haagu, i danas to pitanje nitko ne poteže.

Ali se treba podsjetiti kako je ovdje jedna histerija kreirala atmosferu da se Dariju Kordiću sudi ovako nepošteno i da se konstrukcija o “međunarodnom karakteru sukoba” gradi s jedne strane ovakvim tendencioznim i ekstenzivnim tumačenjem dokumenata s jedne strane te totalnim besmislicama iz političke komponente djela teze o “međunarodnom sukobu”? I kakovi su tek oni “argumenti i dokazi” koje su po hrvatskom medijskom prostoru od “dolaska” Georga Sorosa u ove krajeve, dakle negdje od sredine devedesetih pa sve do dana današnjeg, predstavljali razni mesići-pusići koji su dominirali i nažalost još uvijek dominiraju tim istim medijskim prostorom kad su samo neke njihove laži prošle hašku provjeru a ogromna većina njihovih laži, oko 99% toga ipak nije, jer bi to i za haški sud i sve suce osim Antonettia koji su sudili i sude Hrvatima iz BiH, a koji su na ovakav način kako smo gore prikazali – tumačili dokumente, to ipak bilo previše…

M.I / Šestorka HercegBosne

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari