Pratite nas

Kolumne

Josip bravar i njegov kult

Objavljeno

na

Po popisima stanovništva Hrvati su mahom katolici. Međutim, ta stvar nije tako jednostavna. U Hrvatskoj je iznimno jak jedan kult koji često cijepa katoličko biće naoko običnog Hrvata raspolutivši ga na Božji i na Brozov dio.

Josip Broz Tito svojim životom i nedjelom utemeljitelj je svojevrsnog kulta koji je uhvatio korijena uglavnom u Hrvatskoj te u znatno manjoj mjeri u susjednim državama Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

[ad id=”93788″]

O životu i nedjelima Josipa Broza kruže brojni apokrifi te je teško znati što je istina, što nastrana balkansko-slavenska fantazija, a što odbljesci bezbrojnih propagandno-psiholoških ratova vođenih na ovim prostorima još od prve polovice devetnaestog stoljeća. Jedni kažu da rođen 1892. u pitoresknom zagorskom selu Kumrovcu od majke Marije i oca Franje Broza. Od desetak datuma koji se pojavljuju u pojedinim dokumentima kao datumi njegova rođenja uzet je 25. svibnja kao dan kada se slavi Titov rođendan, tzv. Dan mladosti ili Brozovo. Taj dan bi odabrani omladinac – uzor-momak kao, recimo, Azem Vllasi ili Goran Radman – predavao falusoidni predmet, nazivan štefeta, obožavanom Brozu. Nije na odmet spomenuti da je taj predmet prije toga prelazio iz ruke u ruku tisuće odabranih odlikašica diljem Jugoslavije.

Drugi pak tvrde da je Broza, istina, rodila Marija Broz, rođ. Javoršek, ali da mu otac nipošto nije Franjo nego neki austrijski grof. Jer je, navodno, svirao klavir i imao gospodske manire, a to se, misle neki, ne može bez određenog udjela plave krvi u krvotoku. Oni smioniji pak nagađaju da Marija Javoršek nije popustila grofu nego nekom Židovu, bečkom bankaru ili tako nešto jer, robujući svomu antisemitskom refleksu, ne mogu vjerovati da neka visoka ujdurma može bez Židova. Najupućeniji u urote, dakle oni najuvjereniji, drže da Broz potječe izravno od Nečastivog te da su njegovo podrijetlo, odrastanje i nauk parodija kršćanskih evanđelja. To, naravno, nije točno jer je pozornica na kojoj je nastupao Broz odveć beznačajna da bi se Nečastivi baš izravno previše angažirao oko toga. No dopuštam mogućnost da je neki od nižerangiranih demona mogao u cijeloj toj stvari imati svoje prste.

   Treći drže da je pravi Broz zaglavio negdje u Staljinovim čistkama u Rusiji te da je mjesto njega podmetnut neki Rus. Kao glavne dokaze u prilog svojoj priči navodili su da je pravi Broz izgubio jedan prst kao austrijski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Tito imao sve prste na broju, te Titov strani naglasak. Bilo kako mu drago, Josip Bravar uspio je u poslijeratnom razdoblju izgraditi vlastiti kult na kojemu bi mu pozavidjeli i egipatski faraoni. Da o rimskim carevima i ne govorimo.

   O Brozu se zna da je u mladosti bio neradnik i muktežder. Ta je njegova osobina kasnije u komunističkim hagiografijama veličano kao znak rano probuđene klasne svijesti, želje za stjecanjem znanja i stvaranjem pravednijeg svijeta. Djeci su u školi probijali uši pričom o Titu koji, dočim majstor negdje ode, nagovori šegrte da prekinu s poslom i čita im ”zabranjenu literaturu”. Naravno, pionirima je sugerirano da su zabranjena literatura bili ”klasici marksizma”, međutim postoje indicije da se zapravo radilo o francuskoj erotskoj literaturi iz osamnaestog stoljeća. Što ide u prilog nagađanju da je mali Broz možda ipak bio sočna fusnota u erotskom životu austrijskog grofa. To što je fusnota prerasla u cijelu knjižnicu jedan je od onih hirova povijesti koji pametne glave tjera da pokušavaju proniknuti u dublji smisao povijesti, a mudre pak da se od povijesti izmaknu koliko mogu, to jest koliko ima lanac dopušta. Jer svatko je na nekom lancu, kako rob tako i kralj.

   Brozov uspon bi se mogao sažeti u formulu iz westerna – pobij sve i vrati se sam. Talentirani Broz uspio se u Rusiji riješiti svih viđenijih komunista s prostora bivše Jugoslavije. Nije ih, doduše, rješavao džonvejnovski u fer okršaju nego ih je denunciranjem slao u Staljinove kazamate, a to je uglavnom bila karta u jednom smjeru. Uspješno se, kao i konkurenata, rješavao također i svojih brojnih žena. Kada bi mu dosadile ili kada bi ga zločinački posao, u kojemu je postajao sve bolji i iskusniji, odveo nekamo drugdje. Postoje svjedočanstva da je kao već prokušan egzekutor djelovao u Španjolskoj kažnjavajući internacionalne revolucionare koji bi idejno skrenuli. Iskreni ljevičari – ako takvih ima – to mu najviše zamjere, to i Goli otok. Međutim, kad Povijest dovrši svoj derviški ples i svaki čovjek bude doveden pred konačni sud gdje će na jednu stranu vage biti stavljeni njegovi grijesi a na drugu njegove zasluge – Broz će na slabašnu stranu zasluga moći staviti samo ta dva slučaja, egzekucije u Španjolskoj i egzekucije informbiroovaca. Jer su onemogućivanjem tih koje je izravno ili posredno smaknuo od ukupnog zbroja zala na svijetu oduzeta ona koja bi oni još počinili da su ostali u igri.

   No, Brozov se kult ne temelji na njegovim ionako rijetkim dobrim djelima nego na zlodjelima. Udarničko ubijanje upriličeno duž Križnog puta konačno ga je uvrstilo među sotonske svece, učinilo velikim meštrom sviju hulja. Otada je njegov kult mogao samo rasti jer, kako reče jedan književnik, svjetina voli kada se lome jaki i slobodni. A bome voli, dodao bih ja, i kada se kolju nevini. Teško narodu koji se preobrazi u svjetinu. Ta slast obično kratko traje, ali od nje trnu zubi stoljećima. Mješavina straha, otupjelosti i najnižih nagona baca cvijeće na tenkove. Bilo koje tenkove. I efikasno puni crkve zemaljskih božanstava – dvorane i stadione.

Titov se sarkofag nalazi u Beogradu. Najodaniji sljedbenici hodočaste tamo svake godine. Međutim, priča se da u njemu nema tijela nego samo pijesak. Naime, Broz se krenuo tako brzo raspadati i trunuti još dok nije pošteno ni izdahnuo da se od silnog smrada nije moglo opstati u blizini, te je umjesto Titova tijela u Beograd otpremljen kovčeg pun pijeska. Pouzdani izvori govore da su avioni JNA toga dana nad Ljubljanom raspršivali jeftini parfem ne bi li nekako spriječili da smrad iz bolnice prodre u grad. Tako su se okrunjene glave i predsjednici iz cijeloga svijeta u Beogradu poklonili kovčegu pijeska dok je zemaljski Broz već bio u potpunosti iščilio, dematerijalizirao se i u vidu smrdljivog oblaka nestao odnesen vjetrom u nepoznatom smjeru. Njegov zlokoban učinak, na žalost, nije nestao s njegovim nestankom. Taj se oblak, naime, pokazao iznimno otrovnim te je uzeo brojne žrtve diljem srednje i istočne Europe. Kako bi nekako zabašurili da se radi o toksičnom Titovom posthumnom djelovanju, kasnije su osmislili černobilsku havariju i svu štetu pripisali njoj. Desetke tisuća umrlih i još više razboljelih. Tu su akciju, priča se, zajednički odredili jugoslavenska Služba državne bezbednosti, KGB i CIA.

   Druga verzija o sudbini Titovih tjelesnih ostataka odbacuje tezu o naglom raspadanju i silnom smradu, nego govori da su se bivše jugoslavenske republike pograbile oko njih kao oko dragocjenih relikvija. Slovenci su već prije bili maznuli jednu nogu, kobajagi u sklopu liječenja, ali su, budući da se Broz u trenutku smrti nalazio na njihovom teritoriju i da su nezasitni, inzistirali na tomu da dobiju još i glavu. Srbi su ugrabili srce, Makedonci jajca, a Bosanci da prostite… Hrvati su, kao i uvijek, pokupili ono što je ostalo – probavni trakt. Zato se u Hrvatskoj i danas uglavnom razmišlja probavnim traktom, a konačni produkt takvog mišljenja, bez obzira kako se svježim idejama hranio, nužno je… znate već što.

   Tako je u Beogradu završio kovčeg s pijeskom i srcem u sredini. Budući da je surađivao sa Udbom pod kodnim imenom Balerina, Vojislav je Šešelj znao za taj podatak te je, nakon preobraćenja na svetosavlje, predlagao da se glogovim kolcem probode Brozovo srce u Kući cvijeća na Dedinju. Kako bi se upokojio vampir. Na žalost, kao ni mnoge druge dobre Šešeljeve ideje to nije usvojeno. Ili barem ne do kraja i u doslovnom smislu. Tako je bilo i s njegovim prijedlogom Haaškim sucima da mu popuše. Oni su to spremno učinili na jednoj višoj, intelektualnoj razini, figurativno, međutim nisu u stvarnosti. Isto se tako Srbija u potpunosti odrekla Tita, rehabilitirala Dražu, krenula s rehabilitacijom Nedića, ali grob na Dedinju nisu dirali. Za sada.

   Duše zločinaca Titova kalibra oteščale su od stotina tisuća žrtava koje nose na duši, tako da poslije smrti ne uzlaze na nebo nego nezadrživo klize drito prema središtu zemlje kao minijaturne crne rupe. U središtu zemlje u svojevrsnoj crnoj jami iz koje ne može pobjeći ni materija ni energija stopljene su duše Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionoviča Staljina, Adolfa Hitlera, Pola Pota, Mobutua Sese Seka, Winstona Churchilla, Kemala paše Ataturka, Henrika VIII. i nekih papa, Che Guevare, cara Bokase, Robespierrea, Napoleona, Samsona (zato što je magarećom kosti pobio tisuću Filistejaca) i brojnih drugih veleubojica. Zbog njih je gravitacija ne Zemlji vrlo jaka te je ,mnogo više padova nego uzleta, a ljudi teško hode, prečesto kleče i gmižu umjesto da poskakuju i lete.

Pristaše Titova kulta, naravno, vjeruju u njegovu besmrtnost. Središnja dogma te religije sadržana je u tvrdnji: I poslije Tita Tito! U jednom filmu, koji je snimio jedan od pripadnika kulta, Maršal se ukazuje ostarjelim pristašama na nekom jadranskom otoku, drži govore, hoda po vodi i čini druga čuda te oni, osokoljeni njegovim ukazanjem, osvajaju vlast na otoku i uspostavljaju privremenu utopiju. Za širu javnost film je lukavo prikazan kao komedija, međutim Titove se pristaše nikada ne šale. Osobito kad hine da se šale.

   U užem krugu upućenih razvila se polemika oko značenja tog filma. Joža je Vlahović ustvrdio da se ipak radi o komediji koja služi za razbibrigu umornim radnicima u bezdušnom kapitalizmu, koja uz to može poslužiti i kao diskretna propaganda bivših vrijednosti. Koje će, kada se sluče povoljne historijske okolnosti, ponovno zavladati. Odgovorio mu je Đuro Pucar Stari polemičnim člankom Titov drugi dolazak i nevjerni Joža. Đuro je tvrdio: ”Drug Tito je uistinu hodao dalmatinskim otočićem, što kopnom, što vodom, a film Maršal, kojega autorski potpisuje Vinko Brešan, sin provjerenog druga Ive, samo je naoko igrani film, no riječ je zapravo u tvrdom dokumentarcu.”

   U polemiku su se umiješali neki drugovi, zaraženi idejama zapadnjačkog racionalizma, tvrdeći kako su Joža Vlahović i Đuro Pucar Stari samo pseudonimi drugova koji nemaju hrabrosti polemizirati pod vlastitim imenom. Svoje zaključke bazirali su na nepobitnoj činjenici da su Joža i Đuro odavno već pokojni te da iz razumljivih razloga ne mogu sudjelovati ni u kakvim polemikama. Tada se javio Svetozar Vukmanović Tempo optuživši te drugove za malodušnost i idejno skretanje. Jer poznato je da su narodni heroji i osobito drug Tito besmrtni! Polemika je trenutno prigušena i ostavljena za neka bolja vremena jer su u Zagrebu i okolici primijećene ustaše s ministrom Hasanbegovićem na čelu te su drugovi zbili redove za konačni obračun. Ne znam za ustaše, nisam ih vidio, međutim vidio sam veći broj tzv. narodnih heroja kako lome noge na zagrebačkom asfaltu. Tu se mogu prepoznati Šoša i Šolaja, Rade Končar, Boro i Ramiz, Boško (pun) Buha – da spomenem samo neke.

   Ne oskudijevaju partizani ni u mlađem kadru. Tako su se u posljednje vrijeme posebno istaknuli Rene Bitorajac i Miran Kurspahić sa svojim tumačenjem hrvatstva. Što je od takvih jebivjetara, priznat ćete, vrlo preuzetno čak i kada bi bili Hrvati. U svakom slučaju, Bravar je u Hrvatskoj jak gotovo kao i četrdeset pete. S tim da je mrtva diktatora uvijek teže svrgnuti nego živa. Stoga sam se bez previše entuzijazma u subotu priključio prosvjedu inicijative Krug za trg za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga koji se, na našu sramotu, još uvijek naziva po tobožnjem Maršalu. Sunce je peklo, a na bini su se redali govornici. Pomalo očajnički u svom gradu, u svojoj zemlji tražeći da se najljepši trg ne naziva po najvećem koljaču njihova naroda. Bilo bi to smiješno kada ne bi bilo tužno. Da, Hrvati su u velikom postotku Hrvati i katolici samo po popisu stanovništva. U stvarnosti stvari nisu tako jednostavne.

   I za kraj jedna napomena: navodi u ovom tekstu uglavnom su izmišljeni. Međutim, to ne znači da nisu istiniti. U jednom dubljem, simboličnom smislu. I dok sutra tužna kolona kreće prema Bleiburgu, u glavama i srcima sljedbenika Bravarova kulta kreće štafeta njihovom voljenom vođi. I tu se malo može na lijepo učiniti, argumenti obično ne djeluju kad je vjerski fanatizam u pitanju.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari