Pratite nas

Kolumne

Josip bravar i njegov kult

Objavljeno

na

Po popisima stanovništva Hrvati su mahom katolici. Međutim, ta stvar nije tako jednostavna. U Hrvatskoj je iznimno jak jedan kult koji često cijepa katoličko biće naoko običnog Hrvata raspolutivši ga na Božji i na Brozov dio.

Josip Broz Tito svojim životom i nedjelom utemeljitelj je svojevrsnog kulta koji je uhvatio korijena uglavnom u Hrvatskoj te u znatno manjoj mjeri u susjednim državama Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

[ad id=”93788″]

O životu i nedjelima Josipa Broza kruže brojni apokrifi te je teško znati što je istina, što nastrana balkansko-slavenska fantazija, a što odbljesci bezbrojnih propagandno-psiholoških ratova vođenih na ovim prostorima još od prve polovice devetnaestog stoljeća. Jedni kažu da rođen 1892. u pitoresknom zagorskom selu Kumrovcu od majke Marije i oca Franje Broza. Od desetak datuma koji se pojavljuju u pojedinim dokumentima kao datumi njegova rođenja uzet je 25. svibnja kao dan kada se slavi Titov rođendan, tzv. Dan mladosti ili Brozovo. Taj dan bi odabrani omladinac – uzor-momak kao, recimo, Azem Vllasi ili Goran Radman – predavao falusoidni predmet, nazivan štefeta, obožavanom Brozu. Nije na odmet spomenuti da je taj predmet prije toga prelazio iz ruke u ruku tisuće odabranih odlikašica diljem Jugoslavije.

Drugi pak tvrde da je Broza, istina, rodila Marija Broz, rođ. Javoršek, ali da mu otac nipošto nije Franjo nego neki austrijski grof. Jer je, navodno, svirao klavir i imao gospodske manire, a to se, misle neki, ne može bez određenog udjela plave krvi u krvotoku. Oni smioniji pak nagađaju da Marija Javoršek nije popustila grofu nego nekom Židovu, bečkom bankaru ili tako nešto jer, robujući svomu antisemitskom refleksu, ne mogu vjerovati da neka visoka ujdurma može bez Židova. Najupućeniji u urote, dakle oni najuvjereniji, drže da Broz potječe izravno od Nečastivog te da su njegovo podrijetlo, odrastanje i nauk parodija kršćanskih evanđelja. To, naravno, nije točno jer je pozornica na kojoj je nastupao Broz odveć beznačajna da bi se Nečastivi baš izravno previše angažirao oko toga. No dopuštam mogućnost da je neki od nižerangiranih demona mogao u cijeloj toj stvari imati svoje prste.

   Treći drže da je pravi Broz zaglavio negdje u Staljinovim čistkama u Rusiji te da je mjesto njega podmetnut neki Rus. Kao glavne dokaze u prilog svojoj priči navodili su da je pravi Broz izgubio jedan prst kao austrijski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Tito imao sve prste na broju, te Titov strani naglasak. Bilo kako mu drago, Josip Bravar uspio je u poslijeratnom razdoblju izgraditi vlastiti kult na kojemu bi mu pozavidjeli i egipatski faraoni. Da o rimskim carevima i ne govorimo.

   O Brozu se zna da je u mladosti bio neradnik i muktežder. Ta je njegova osobina kasnije u komunističkim hagiografijama veličano kao znak rano probuđene klasne svijesti, želje za stjecanjem znanja i stvaranjem pravednijeg svijeta. Djeci su u školi probijali uši pričom o Titu koji, dočim majstor negdje ode, nagovori šegrte da prekinu s poslom i čita im ”zabranjenu literaturu”. Naravno, pionirima je sugerirano da su zabranjena literatura bili ”klasici marksizma”, međutim postoje indicije da se zapravo radilo o francuskoj erotskoj literaturi iz osamnaestog stoljeća. Što ide u prilog nagađanju da je mali Broz možda ipak bio sočna fusnota u erotskom životu austrijskog grofa. To što je fusnota prerasla u cijelu knjižnicu jedan je od onih hirova povijesti koji pametne glave tjera da pokušavaju proniknuti u dublji smisao povijesti, a mudre pak da se od povijesti izmaknu koliko mogu, to jest koliko ima lanac dopušta. Jer svatko je na nekom lancu, kako rob tako i kralj.

   Brozov uspon bi se mogao sažeti u formulu iz westerna – pobij sve i vrati se sam. Talentirani Broz uspio se u Rusiji riješiti svih viđenijih komunista s prostora bivše Jugoslavije. Nije ih, doduše, rješavao džonvejnovski u fer okršaju nego ih je denunciranjem slao u Staljinove kazamate, a to je uglavnom bila karta u jednom smjeru. Uspješno se, kao i konkurenata, rješavao također i svojih brojnih žena. Kada bi mu dosadile ili kada bi ga zločinački posao, u kojemu je postajao sve bolji i iskusniji, odveo nekamo drugdje. Postoje svjedočanstva da je kao već prokušan egzekutor djelovao u Španjolskoj kažnjavajući internacionalne revolucionare koji bi idejno skrenuli. Iskreni ljevičari – ako takvih ima – to mu najviše zamjere, to i Goli otok. Međutim, kad Povijest dovrši svoj derviški ples i svaki čovjek bude doveden pred konačni sud gdje će na jednu stranu vage biti stavljeni njegovi grijesi a na drugu njegove zasluge – Broz će na slabašnu stranu zasluga moći staviti samo ta dva slučaja, egzekucije u Španjolskoj i egzekucije informbiroovaca. Jer su onemogućivanjem tih koje je izravno ili posredno smaknuo od ukupnog zbroja zala na svijetu oduzeta ona koja bi oni još počinili da su ostali u igri.

   No, Brozov se kult ne temelji na njegovim ionako rijetkim dobrim djelima nego na zlodjelima. Udarničko ubijanje upriličeno duž Križnog puta konačno ga je uvrstilo među sotonske svece, učinilo velikim meštrom sviju hulja. Otada je njegov kult mogao samo rasti jer, kako reče jedan književnik, svjetina voli kada se lome jaki i slobodni. A bome voli, dodao bih ja, i kada se kolju nevini. Teško narodu koji se preobrazi u svjetinu. Ta slast obično kratko traje, ali od nje trnu zubi stoljećima. Mješavina straha, otupjelosti i najnižih nagona baca cvijeće na tenkove. Bilo koje tenkove. I efikasno puni crkve zemaljskih božanstava – dvorane i stadione.

Titov se sarkofag nalazi u Beogradu. Najodaniji sljedbenici hodočaste tamo svake godine. Međutim, priča se da u njemu nema tijela nego samo pijesak. Naime, Broz se krenuo tako brzo raspadati i trunuti još dok nije pošteno ni izdahnuo da se od silnog smrada nije moglo opstati u blizini, te je umjesto Titova tijela u Beograd otpremljen kovčeg pun pijeska. Pouzdani izvori govore da su avioni JNA toga dana nad Ljubljanom raspršivali jeftini parfem ne bi li nekako spriječili da smrad iz bolnice prodre u grad. Tako su se okrunjene glave i predsjednici iz cijeloga svijeta u Beogradu poklonili kovčegu pijeska dok je zemaljski Broz već bio u potpunosti iščilio, dematerijalizirao se i u vidu smrdljivog oblaka nestao odnesen vjetrom u nepoznatom smjeru. Njegov zlokoban učinak, na žalost, nije nestao s njegovim nestankom. Taj se oblak, naime, pokazao iznimno otrovnim te je uzeo brojne žrtve diljem srednje i istočne Europe. Kako bi nekako zabašurili da se radi o toksičnom Titovom posthumnom djelovanju, kasnije su osmislili černobilsku havariju i svu štetu pripisali njoj. Desetke tisuća umrlih i još više razboljelih. Tu su akciju, priča se, zajednički odredili jugoslavenska Služba državne bezbednosti, KGB i CIA.

   Druga verzija o sudbini Titovih tjelesnih ostataka odbacuje tezu o naglom raspadanju i silnom smradu, nego govori da su se bivše jugoslavenske republike pograbile oko njih kao oko dragocjenih relikvija. Slovenci su već prije bili maznuli jednu nogu, kobajagi u sklopu liječenja, ali su, budući da se Broz u trenutku smrti nalazio na njihovom teritoriju i da su nezasitni, inzistirali na tomu da dobiju još i glavu. Srbi su ugrabili srce, Makedonci jajca, a Bosanci da prostite… Hrvati su, kao i uvijek, pokupili ono što je ostalo – probavni trakt. Zato se u Hrvatskoj i danas uglavnom razmišlja probavnim traktom, a konačni produkt takvog mišljenja, bez obzira kako se svježim idejama hranio, nužno je… znate već što.

   Tako je u Beogradu završio kovčeg s pijeskom i srcem u sredini. Budući da je surađivao sa Udbom pod kodnim imenom Balerina, Vojislav je Šešelj znao za taj podatak te je, nakon preobraćenja na svetosavlje, predlagao da se glogovim kolcem probode Brozovo srce u Kući cvijeća na Dedinju. Kako bi se upokojio vampir. Na žalost, kao ni mnoge druge dobre Šešeljeve ideje to nije usvojeno. Ili barem ne do kraja i u doslovnom smislu. Tako je bilo i s njegovim prijedlogom Haaškim sucima da mu popuše. Oni su to spremno učinili na jednoj višoj, intelektualnoj razini, figurativno, međutim nisu u stvarnosti. Isto se tako Srbija u potpunosti odrekla Tita, rehabilitirala Dražu, krenula s rehabilitacijom Nedića, ali grob na Dedinju nisu dirali. Za sada.

   Duše zločinaca Titova kalibra oteščale su od stotina tisuća žrtava koje nose na duši, tako da poslije smrti ne uzlaze na nebo nego nezadrživo klize drito prema središtu zemlje kao minijaturne crne rupe. U središtu zemlje u svojevrsnoj crnoj jami iz koje ne može pobjeći ni materija ni energija stopljene su duše Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionoviča Staljina, Adolfa Hitlera, Pola Pota, Mobutua Sese Seka, Winstona Churchilla, Kemala paše Ataturka, Henrika VIII. i nekih papa, Che Guevare, cara Bokase, Robespierrea, Napoleona, Samsona (zato što je magarećom kosti pobio tisuću Filistejaca) i brojnih drugih veleubojica. Zbog njih je gravitacija ne Zemlji vrlo jaka te je ,mnogo više padova nego uzleta, a ljudi teško hode, prečesto kleče i gmižu umjesto da poskakuju i lete.

Pristaše Titova kulta, naravno, vjeruju u njegovu besmrtnost. Središnja dogma te religije sadržana je u tvrdnji: I poslije Tita Tito! U jednom filmu, koji je snimio jedan od pripadnika kulta, Maršal se ukazuje ostarjelim pristašama na nekom jadranskom otoku, drži govore, hoda po vodi i čini druga čuda te oni, osokoljeni njegovim ukazanjem, osvajaju vlast na otoku i uspostavljaju privremenu utopiju. Za širu javnost film je lukavo prikazan kao komedija, međutim Titove se pristaše nikada ne šale. Osobito kad hine da se šale.

   U užem krugu upućenih razvila se polemika oko značenja tog filma. Joža je Vlahović ustvrdio da se ipak radi o komediji koja služi za razbibrigu umornim radnicima u bezdušnom kapitalizmu, koja uz to može poslužiti i kao diskretna propaganda bivših vrijednosti. Koje će, kada se sluče povoljne historijske okolnosti, ponovno zavladati. Odgovorio mu je Đuro Pucar Stari polemičnim člankom Titov drugi dolazak i nevjerni Joža. Đuro je tvrdio: ”Drug Tito je uistinu hodao dalmatinskim otočićem, što kopnom, što vodom, a film Maršal, kojega autorski potpisuje Vinko Brešan, sin provjerenog druga Ive, samo je naoko igrani film, no riječ je zapravo u tvrdom dokumentarcu.”

   U polemiku su se umiješali neki drugovi, zaraženi idejama zapadnjačkog racionalizma, tvrdeći kako su Joža Vlahović i Đuro Pucar Stari samo pseudonimi drugova koji nemaju hrabrosti polemizirati pod vlastitim imenom. Svoje zaključke bazirali su na nepobitnoj činjenici da su Joža i Đuro odavno već pokojni te da iz razumljivih razloga ne mogu sudjelovati ni u kakvim polemikama. Tada se javio Svetozar Vukmanović Tempo optuživši te drugove za malodušnost i idejno skretanje. Jer poznato je da su narodni heroji i osobito drug Tito besmrtni! Polemika je trenutno prigušena i ostavljena za neka bolja vremena jer su u Zagrebu i okolici primijećene ustaše s ministrom Hasanbegovićem na čelu te su drugovi zbili redove za konačni obračun. Ne znam za ustaše, nisam ih vidio, međutim vidio sam veći broj tzv. narodnih heroja kako lome noge na zagrebačkom asfaltu. Tu se mogu prepoznati Šoša i Šolaja, Rade Končar, Boro i Ramiz, Boško (pun) Buha – da spomenem samo neke.

   Ne oskudijevaju partizani ni u mlađem kadru. Tako su se u posljednje vrijeme posebno istaknuli Rene Bitorajac i Miran Kurspahić sa svojim tumačenjem hrvatstva. Što je od takvih jebivjetara, priznat ćete, vrlo preuzetno čak i kada bi bili Hrvati. U svakom slučaju, Bravar je u Hrvatskoj jak gotovo kao i četrdeset pete. S tim da je mrtva diktatora uvijek teže svrgnuti nego živa. Stoga sam se bez previše entuzijazma u subotu priključio prosvjedu inicijative Krug za trg za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga koji se, na našu sramotu, još uvijek naziva po tobožnjem Maršalu. Sunce je peklo, a na bini su se redali govornici. Pomalo očajnički u svom gradu, u svojoj zemlji tražeći da se najljepši trg ne naziva po najvećem koljaču njihova naroda. Bilo bi to smiješno kada ne bi bilo tužno. Da, Hrvati su u velikom postotku Hrvati i katolici samo po popisu stanovništva. U stvarnosti stvari nisu tako jednostavne.

   I za kraj jedna napomena: navodi u ovom tekstu uglavnom su izmišljeni. Međutim, to ne znači da nisu istiniti. U jednom dubljem, simboličnom smislu. I dok sutra tužna kolona kreće prema Bleiburgu, u glavama i srcima sljedbenika Bravarova kulta kreće štafeta njihovom voljenom vođi. I tu se malo može na lijepo učiniti, argumenti obično ne djeluju kad je vjerski fanatizam u pitanju.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Kotarsko odmjeravanje snaga

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za vijeća kotareva (kotar – nekad veći, a danas manji od općina i gradova) i mjesne odbore, koji su održani u Splitu protekle nedjelje, u svakom su slučaju – unatoč činjenici da se izbornom zovu, odazvalo samo 11,5 posto birača – dobar indikator političkog raspoloženja građana, koji se, doduše, ne može preslikati na cijelu zemlju. Usput, osim što služe kao test popularnosti stranaka, stranački izbori u kotarevima i nemaju naročitog smisla.

Bilo bi, naime, sasvim dovoljno i primjereno za mjesnu vlast birati pojedince, a ne liste, i to na nekakvim zborovima građana. Bilo je čak smiješno čitati te velike zamisli pojedinih stranaka o kojima može odlučivati i koje može provoditi samo gradska ili čak državna vlast.

Rezultatima su svi akteri, kobajagi, zadovoljni. Neki zaista, a neki samo hine zadovoljstvo. Zadovoljan, s razlogom, može biti samo HDZ, koji je izvojevao apsolutnu pobjedu u 24 kotara s pomakom od čak 36 posto. Očito, Plenkovićev ples oko štange, iliti oko centra, nije se ovoj stranci nimalo osvetio.

Veliki rezultat može se zahvaliti trima činjenicama. HDZ ima vjerno, nerijetko interesno uvezano, članstvo, koje je uglavnom i izišlo na izbore. Nije imao nikakvu konkurenciju na tzv. desnom političkom spektru. I, možda najvažnije, HDZ ima gradsku vlast na čelu s Androm Krstulovićem Oparom, koja ulijeva poštovanje i respekt u svakom smislu. S njom su dakako povezana i određena očekivanja.

SDP je u odnosu na prošle kotarske i gradske izbore, na kojima se zbog raspada vlastitog sistema, odnosno zbog raspuštanja organizacije, proveo kao bos po trnju, znatno rehabilitirao svoj rejting. Pobijedio je u četiri kotara (Blatine, Gripe, Lučac-Manuš, Trstenik) koja su tradicionalna uporišta ove sranke zbog pretežnog broja stanovnika mentalno naslonjenih na prohujala vremena.

Tu konstataciju dodatno osnažuje činjenica da je u koaliciji sa SDP-om nastupila Nova ljevica. Ako je to točno i ako je to opće stanje, onda će socijaldemokracija u Hrvatskoj imati, na žalost, sve slabiju perspektivu što se budemo udaljavali od sjećanja na bivšu državu. Most nije napravio značajniji iskorak.

On je prvenstveno žrtva snažne propagande usmjerene protiv njega nakon raskida koalicije s HDZ-om, u kojoj je propagandi vodeća stranka uspjela kod dobrog dijela svojih birača stvoriti uvjerenje kako je Most bio taj remetilački faktor vlasti.

A Pametno je napravilo harakiri kad se posvađalo s Bogom, upustivši se u velike svjetonazorske rasprave, i to s pozicije radikalnog liberalizma i još u koaliciji s ekstremnim krilom HNS-a i IDS-om.

Na Žnjanu su, odakle su krenuli, osvojili jedan mandat, ali taj nije pripao Marijani Puljak. Pobjeda dvojice nezavisnih možda upućuje na smjer buduće politike.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivo Lučić: Zašto Šuvarova dijagnoza stanja u državi vrijedi i danas

Objavljeno

na

Objavio

“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja”, govorio je Stipe Šuvar

Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u travnju 1985. u Novom Sadu jedan je književnik pohvalio djelo Miroslava Krleže koji je “na pravi način bio spreman sabrati hrvatsku Jugoslaviju i jugoslavensku Hrvatsku”.

Nakon propasti i raspada Jugoslavije takva “jugoslavenska Hrvatska”, lišena hrvatskoga sadržaja i identiteta, postala je koliko toliko podnošljiv okvir onima koji se nikako ne mire s povijesnim usudom i društvenom stvarnošću.

Njima je Hrvatska tek društveno-politička zajednica poreznih obveznika; nasilno i neprirodno izdvojeni dio “ovih prostora” na kojima obitavaju “naši narodi”, punopravna članica “regiona” i sl.

Svaki oblik hrvatske tradicije i tradicionalne kulture njima je anakron i bezvrijedan, kao što im je i svaki potencijalni način destrukcije hrvatske narodne tradicije i identiteta dobrodošao i prihvatljiv.

Svejedno radi li se o pokušaju razbijanja hrvatskog jezičnog standarda, o razornim kvaziliberalnim novotarijama sa Zapada ili navali ilegalnih migranata s Istoka. Oni toliko žarko žele propast Republike Hrvatske da je na svaki znak slabosti proglašavaju mrtvom.

Tako je Jurica Pavičić prošli vikend ponovno, tko zna koji put, proglasio propast hrvatskog “socijalnog i političkog projekta”. Za svjedoke je ovaj put pozvao Igora Mandića, Andreu Feldman, Višnju Starešinu i Davora Stiera te je zlurado zaključio kako “dosjetku” o “propalom projektu” više ne koriste samo “razočarani liberali” nego i “oni drugi” koje Pavičić smješta na desnicu i neumjesno naziva “košer-Hrvatima”.

Mandićeve su ekshibicije javnosti poznate i irelevantne. Andrea Feldman u intervjuu na koji se Pavičić poziva nije iskazala sumnju u budućnost Hrvatske niti je spomenula nešto što bi korespondiralo s Pavičić/Mandićevim željama i zaključcima.

Naprotiv, intervju je objavljen povodom njezina pristajanja uz dvije aktualne referendumske inicijative čiji začetnici također ne sumnjaju u Hrvatsku, već ulažu veliku energiju kako bi promijenili njezin izborni odnosno politički sustav.

Što se tiče problema s kojima je Hrvatska suočena, Feldman je napisala: “Smatram kako svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu.

Upravo su korupcija, klijentelizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena.” Pavičić podmeće Stieru sljedeću rečenicu: “Hrvatska je, da se ne lažemo, propala”!? Međutim, te rečenice niti ikakve slične primisli u Stierovu govoru nema.

Naprotiv, on je tom prigodom više puta istaknuo “nadu i vjeru u budućnost naše Domovine”. Nema sumnje da Stier pod Domovinom misli na Hrvatsku, a ne na Jugoslaviju. Čak je kritizirajući populizam rekao da nas populisti “žele odvratiti od zapadnih vrijednosti i vratiti u zagrljaj Beograda”.

Probleme hrvatskoga društva i države, koji bez sumnje postoje i nisu lako rješivi, Stier također vidi u klijentelizmu, dogovornoj socijalističkoj ekonomiji, odnosno “ortačkom kapitalizmu” ili, jednostavnije rečeno, u nasljeđu jugoslavenskog komunističkog režima “kojeg smo se odrekli 1990. godine”. Problem je u tome što on nakon tog odricanja nije nestao, primirio se, promijenio oblik i način djelovanja, prilagodio se i preživio.

Višnja Starešina također je upozorila na opasnost starih komunističkih struktura po hrvatsku državu. Usporedila je posljednje godine jugoslavenske države sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i ispravno zaključila kako isti onaj mentalitet i način rada, a često i isti ljudi koji su uništili Jugoslaviju ugrožavaju hrvatsku budućnost.

Dakle, ako oko ičega postoji suglasnost, barem u onome dijelu javnosti koji Pavičić naziva “desnim”, onda je to zahtjev za istinskom demokratskom tranzicijom koji nužno uključuje i lustraciju.

Taj proces najprije je spriječio rat, zatim su ga zaustavili dobro pozicionirani i još bolje raspoređeni jugoslavenski komunistički kadrovi da bi ga u posljednje vrijeme nastojali kompromitirati i odgoditi njihovi prikriveni saveznici.

Puno je toga zajedničkog u djelovanju preobraćenih članova centralnih komiteta, pokajnika iz Službe državne sigurnosti i drugih radikalno nacionalno osviještenih društveno-političkih djelatnika. Sve njihove političke, medijske i slične akcije uvijek su na štetu Hrvatske i na korist njezinim protivnicima i neprijateljima.

Lako ćemo prepoznali spomenuto nasljeđe bivše države i s njom povezanog režima u današnjoj Hrvatskoj. Treba samo aktualno stanje u našem društvu i državi usporediti s onim kakvo je bilo pred kraj propale jugoslavenske države i komunističkog režima.

Vjerojatno nitko nije bolje poznavao tadašnje prilike od predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. On je na predavanju održanom u Sarajevu 3. svibnja 1989. govorio otvoreno i kritično. Taj govor predstavlja neku vrstu “završnog računa” te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.

Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je “strahovito breme” koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: “Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […]

Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.

Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]

Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi.

Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]

U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali.

Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.”

Stipe Šuvar upozorio je i na “patološku strukturu zaposlenosti inteligencije”. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”.

Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.

Analizom citiranog govora možemo zaključiti da su mnogi tadašnji društveni problemi aktualni i skoro trideset godina kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava.

Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i oblike ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu, pa i u hrvatskim dnevnim novinama.

Ivo Lučić / Globus

 

Ivo Lučić: BiH je u političkoj i ustavnoj krizi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori