Pratite nas

Kolumne

Josip bravar i njegov kult

Objavljeno

na

Po popisima stanovništva Hrvati su mahom katolici. Međutim, ta stvar nije tako jednostavna. U Hrvatskoj je iznimno jak jedan kult koji često cijepa katoličko biće naoko običnog Hrvata raspolutivši ga na Božji i na Brozov dio.

Josip Broz Tito svojim životom i nedjelom utemeljitelj je svojevrsnog kulta koji je uhvatio korijena uglavnom u Hrvatskoj te u znatno manjoj mjeri u susjednim državama Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

[ad id=”93788″]

O životu i nedjelima Josipa Broza kruže brojni apokrifi te je teško znati što je istina, što nastrana balkansko-slavenska fantazija, a što odbljesci bezbrojnih propagandno-psiholoških ratova vođenih na ovim prostorima još od prve polovice devetnaestog stoljeća. Jedni kažu da rođen 1892. u pitoresknom zagorskom selu Kumrovcu od majke Marije i oca Franje Broza. Od desetak datuma koji se pojavljuju u pojedinim dokumentima kao datumi njegova rođenja uzet je 25. svibnja kao dan kada se slavi Titov rođendan, tzv. Dan mladosti ili Brozovo. Taj dan bi odabrani omladinac – uzor-momak kao, recimo, Azem Vllasi ili Goran Radman – predavao falusoidni predmet, nazivan štefeta, obožavanom Brozu. Nije na odmet spomenuti da je taj predmet prije toga prelazio iz ruke u ruku tisuće odabranih odlikašica diljem Jugoslavije.

Drugi pak tvrde da je Broza, istina, rodila Marija Broz, rođ. Javoršek, ali da mu otac nipošto nije Franjo nego neki austrijski grof. Jer je, navodno, svirao klavir i imao gospodske manire, a to se, misle neki, ne može bez određenog udjela plave krvi u krvotoku. Oni smioniji pak nagađaju da Marija Javoršek nije popustila grofu nego nekom Židovu, bečkom bankaru ili tako nešto jer, robujući svomu antisemitskom refleksu, ne mogu vjerovati da neka visoka ujdurma može bez Židova. Najupućeniji u urote, dakle oni najuvjereniji, drže da Broz potječe izravno od Nečastivog te da su njegovo podrijetlo, odrastanje i nauk parodija kršćanskih evanđelja. To, naravno, nije točno jer je pozornica na kojoj je nastupao Broz odveć beznačajna da bi se Nečastivi baš izravno previše angažirao oko toga. No dopuštam mogućnost da je neki od nižerangiranih demona mogao u cijeloj toj stvari imati svoje prste.

   Treći drže da je pravi Broz zaglavio negdje u Staljinovim čistkama u Rusiji te da je mjesto njega podmetnut neki Rus. Kao glavne dokaze u prilog svojoj priči navodili su da je pravi Broz izgubio jedan prst kao austrijski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Tito imao sve prste na broju, te Titov strani naglasak. Bilo kako mu drago, Josip Bravar uspio je u poslijeratnom razdoblju izgraditi vlastiti kult na kojemu bi mu pozavidjeli i egipatski faraoni. Da o rimskim carevima i ne govorimo.

   O Brozu se zna da je u mladosti bio neradnik i muktežder. Ta je njegova osobina kasnije u komunističkim hagiografijama veličano kao znak rano probuđene klasne svijesti, želje za stjecanjem znanja i stvaranjem pravednijeg svijeta. Djeci su u školi probijali uši pričom o Titu koji, dočim majstor negdje ode, nagovori šegrte da prekinu s poslom i čita im ”zabranjenu literaturu”. Naravno, pionirima je sugerirano da su zabranjena literatura bili ”klasici marksizma”, međutim postoje indicije da se zapravo radilo o francuskoj erotskoj literaturi iz osamnaestog stoljeća. Što ide u prilog nagađanju da je mali Broz možda ipak bio sočna fusnota u erotskom životu austrijskog grofa. To što je fusnota prerasla u cijelu knjižnicu jedan je od onih hirova povijesti koji pametne glave tjera da pokušavaju proniknuti u dublji smisao povijesti, a mudre pak da se od povijesti izmaknu koliko mogu, to jest koliko ima lanac dopušta. Jer svatko je na nekom lancu, kako rob tako i kralj.

   Brozov uspon bi se mogao sažeti u formulu iz westerna – pobij sve i vrati se sam. Talentirani Broz uspio se u Rusiji riješiti svih viđenijih komunista s prostora bivše Jugoslavije. Nije ih, doduše, rješavao džonvejnovski u fer okršaju nego ih je denunciranjem slao u Staljinove kazamate, a to je uglavnom bila karta u jednom smjeru. Uspješno se, kao i konkurenata, rješavao također i svojih brojnih žena. Kada bi mu dosadile ili kada bi ga zločinački posao, u kojemu je postajao sve bolji i iskusniji, odveo nekamo drugdje. Postoje svjedočanstva da je kao već prokušan egzekutor djelovao u Španjolskoj kažnjavajući internacionalne revolucionare koji bi idejno skrenuli. Iskreni ljevičari – ako takvih ima – to mu najviše zamjere, to i Goli otok. Međutim, kad Povijest dovrši svoj derviški ples i svaki čovjek bude doveden pred konačni sud gdje će na jednu stranu vage biti stavljeni njegovi grijesi a na drugu njegove zasluge – Broz će na slabašnu stranu zasluga moći staviti samo ta dva slučaja, egzekucije u Španjolskoj i egzekucije informbiroovaca. Jer su onemogućivanjem tih koje je izravno ili posredno smaknuo od ukupnog zbroja zala na svijetu oduzeta ona koja bi oni još počinili da su ostali u igri.

   No, Brozov se kult ne temelji na njegovim ionako rijetkim dobrim djelima nego na zlodjelima. Udarničko ubijanje upriličeno duž Križnog puta konačno ga je uvrstilo među sotonske svece, učinilo velikim meštrom sviju hulja. Otada je njegov kult mogao samo rasti jer, kako reče jedan književnik, svjetina voli kada se lome jaki i slobodni. A bome voli, dodao bih ja, i kada se kolju nevini. Teško narodu koji se preobrazi u svjetinu. Ta slast obično kratko traje, ali od nje trnu zubi stoljećima. Mješavina straha, otupjelosti i najnižih nagona baca cvijeće na tenkove. Bilo koje tenkove. I efikasno puni crkve zemaljskih božanstava – dvorane i stadione.

Titov se sarkofag nalazi u Beogradu. Najodaniji sljedbenici hodočaste tamo svake godine. Međutim, priča se da u njemu nema tijela nego samo pijesak. Naime, Broz se krenuo tako brzo raspadati i trunuti još dok nije pošteno ni izdahnuo da se od silnog smrada nije moglo opstati u blizini, te je umjesto Titova tijela u Beograd otpremljen kovčeg pun pijeska. Pouzdani izvori govore da su avioni JNA toga dana nad Ljubljanom raspršivali jeftini parfem ne bi li nekako spriječili da smrad iz bolnice prodre u grad. Tako su se okrunjene glave i predsjednici iz cijeloga svijeta u Beogradu poklonili kovčegu pijeska dok je zemaljski Broz već bio u potpunosti iščilio, dematerijalizirao se i u vidu smrdljivog oblaka nestao odnesen vjetrom u nepoznatom smjeru. Njegov zlokoban učinak, na žalost, nije nestao s njegovim nestankom. Taj se oblak, naime, pokazao iznimno otrovnim te je uzeo brojne žrtve diljem srednje i istočne Europe. Kako bi nekako zabašurili da se radi o toksičnom Titovom posthumnom djelovanju, kasnije su osmislili černobilsku havariju i svu štetu pripisali njoj. Desetke tisuća umrlih i još više razboljelih. Tu su akciju, priča se, zajednički odredili jugoslavenska Služba državne bezbednosti, KGB i CIA.

   Druga verzija o sudbini Titovih tjelesnih ostataka odbacuje tezu o naglom raspadanju i silnom smradu, nego govori da su se bivše jugoslavenske republike pograbile oko njih kao oko dragocjenih relikvija. Slovenci su već prije bili maznuli jednu nogu, kobajagi u sklopu liječenja, ali su, budući da se Broz u trenutku smrti nalazio na njihovom teritoriju i da su nezasitni, inzistirali na tomu da dobiju još i glavu. Srbi su ugrabili srce, Makedonci jajca, a Bosanci da prostite… Hrvati su, kao i uvijek, pokupili ono što je ostalo – probavni trakt. Zato se u Hrvatskoj i danas uglavnom razmišlja probavnim traktom, a konačni produkt takvog mišljenja, bez obzira kako se svježim idejama hranio, nužno je… znate već što.

   Tako je u Beogradu završio kovčeg s pijeskom i srcem u sredini. Budući da je surađivao sa Udbom pod kodnim imenom Balerina, Vojislav je Šešelj znao za taj podatak te je, nakon preobraćenja na svetosavlje, predlagao da se glogovim kolcem probode Brozovo srce u Kući cvijeća na Dedinju. Kako bi se upokojio vampir. Na žalost, kao ni mnoge druge dobre Šešeljeve ideje to nije usvojeno. Ili barem ne do kraja i u doslovnom smislu. Tako je bilo i s njegovim prijedlogom Haaškim sucima da mu popuše. Oni su to spremno učinili na jednoj višoj, intelektualnoj razini, figurativno, međutim nisu u stvarnosti. Isto se tako Srbija u potpunosti odrekla Tita, rehabilitirala Dražu, krenula s rehabilitacijom Nedića, ali grob na Dedinju nisu dirali. Za sada.

   Duše zločinaca Titova kalibra oteščale su od stotina tisuća žrtava koje nose na duši, tako da poslije smrti ne uzlaze na nebo nego nezadrživo klize drito prema središtu zemlje kao minijaturne crne rupe. U središtu zemlje u svojevrsnoj crnoj jami iz koje ne može pobjeći ni materija ni energija stopljene su duše Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionoviča Staljina, Adolfa Hitlera, Pola Pota, Mobutua Sese Seka, Winstona Churchilla, Kemala paše Ataturka, Henrika VIII. i nekih papa, Che Guevare, cara Bokase, Robespierrea, Napoleona, Samsona (zato što je magarećom kosti pobio tisuću Filistejaca) i brojnih drugih veleubojica. Zbog njih je gravitacija ne Zemlji vrlo jaka te je ,mnogo više padova nego uzleta, a ljudi teško hode, prečesto kleče i gmižu umjesto da poskakuju i lete.

Pristaše Titova kulta, naravno, vjeruju u njegovu besmrtnost. Središnja dogma te religije sadržana je u tvrdnji: I poslije Tita Tito! U jednom filmu, koji je snimio jedan od pripadnika kulta, Maršal se ukazuje ostarjelim pristašama na nekom jadranskom otoku, drži govore, hoda po vodi i čini druga čuda te oni, osokoljeni njegovim ukazanjem, osvajaju vlast na otoku i uspostavljaju privremenu utopiju. Za širu javnost film je lukavo prikazan kao komedija, međutim Titove se pristaše nikada ne šale. Osobito kad hine da se šale.

   U užem krugu upućenih razvila se polemika oko značenja tog filma. Joža je Vlahović ustvrdio da se ipak radi o komediji koja služi za razbibrigu umornim radnicima u bezdušnom kapitalizmu, koja uz to može poslužiti i kao diskretna propaganda bivših vrijednosti. Koje će, kada se sluče povoljne historijske okolnosti, ponovno zavladati. Odgovorio mu je Đuro Pucar Stari polemičnim člankom Titov drugi dolazak i nevjerni Joža. Đuro je tvrdio: ”Drug Tito je uistinu hodao dalmatinskim otočićem, što kopnom, što vodom, a film Maršal, kojega autorski potpisuje Vinko Brešan, sin provjerenog druga Ive, samo je naoko igrani film, no riječ je zapravo u tvrdom dokumentarcu.”

   U polemiku su se umiješali neki drugovi, zaraženi idejama zapadnjačkog racionalizma, tvrdeći kako su Joža Vlahović i Đuro Pucar Stari samo pseudonimi drugova koji nemaju hrabrosti polemizirati pod vlastitim imenom. Svoje zaključke bazirali su na nepobitnoj činjenici da su Joža i Đuro odavno već pokojni te da iz razumljivih razloga ne mogu sudjelovati ni u kakvim polemikama. Tada se javio Svetozar Vukmanović Tempo optuživši te drugove za malodušnost i idejno skretanje. Jer poznato je da su narodni heroji i osobito drug Tito besmrtni! Polemika je trenutno prigušena i ostavljena za neka bolja vremena jer su u Zagrebu i okolici primijećene ustaše s ministrom Hasanbegovićem na čelu te su drugovi zbili redove za konačni obračun. Ne znam za ustaše, nisam ih vidio, međutim vidio sam veći broj tzv. narodnih heroja kako lome noge na zagrebačkom asfaltu. Tu se mogu prepoznati Šoša i Šolaja, Rade Končar, Boro i Ramiz, Boško (pun) Buha – da spomenem samo neke.

   Ne oskudijevaju partizani ni u mlađem kadru. Tako su se u posljednje vrijeme posebno istaknuli Rene Bitorajac i Miran Kurspahić sa svojim tumačenjem hrvatstva. Što je od takvih jebivjetara, priznat ćete, vrlo preuzetno čak i kada bi bili Hrvati. U svakom slučaju, Bravar je u Hrvatskoj jak gotovo kao i četrdeset pete. S tim da je mrtva diktatora uvijek teže svrgnuti nego živa. Stoga sam se bez previše entuzijazma u subotu priključio prosvjedu inicijative Krug za trg za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga koji se, na našu sramotu, još uvijek naziva po tobožnjem Maršalu. Sunce je peklo, a na bini su se redali govornici. Pomalo očajnički u svom gradu, u svojoj zemlji tražeći da se najljepši trg ne naziva po najvećem koljaču njihova naroda. Bilo bi to smiješno kada ne bi bilo tužno. Da, Hrvati su u velikom postotku Hrvati i katolici samo po popisu stanovništva. U stvarnosti stvari nisu tako jednostavne.

   I za kraj jedna napomena: navodi u ovom tekstu uglavnom su izmišljeni. Međutim, to ne znači da nisu istiniti. U jednom dubljem, simboličnom smislu. I dok sutra tužna kolona kreće prema Bleiburgu, u glavama i srcima sljedbenika Bravarova kulta kreće štafeta njihovom voljenom vođi. I tu se malo može na lijepo učiniti, argumenti obično ne djeluju kad je vjerski fanatizam u pitanju.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

Objavio

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari