Pratite nas

Kolumne

Josip bravar i njegov kult

Objavljeno

na

Po popisima stanovništva Hrvati su mahom katolici. Međutim, ta stvar nije tako jednostavna. U Hrvatskoj je iznimno jak jedan kult koji često cijepa katoličko biće naoko običnog Hrvata raspolutivši ga na Božji i na Brozov dio.

Josip Broz Tito svojim životom i nedjelom utemeljitelj je svojevrsnog kulta koji je uhvatio korijena uglavnom u Hrvatskoj te u znatno manjoj mjeri u susjednim državama Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

[ad id=”93788″]

O životu i nedjelima Josipa Broza kruže brojni apokrifi te je teško znati što je istina, što nastrana balkansko-slavenska fantazija, a što odbljesci bezbrojnih propagandno-psiholoških ratova vođenih na ovim prostorima još od prve polovice devetnaestog stoljeća. Jedni kažu da rođen 1892. u pitoresknom zagorskom selu Kumrovcu od majke Marije i oca Franje Broza. Od desetak datuma koji se pojavljuju u pojedinim dokumentima kao datumi njegova rođenja uzet je 25. svibnja kao dan kada se slavi Titov rođendan, tzv. Dan mladosti ili Brozovo. Taj dan bi odabrani omladinac – uzor-momak kao, recimo, Azem Vllasi ili Goran Radman – predavao falusoidni predmet, nazivan štefeta, obožavanom Brozu. Nije na odmet spomenuti da je taj predmet prije toga prelazio iz ruke u ruku tisuće odabranih odlikašica diljem Jugoslavije.

Drugi pak tvrde da je Broza, istina, rodila Marija Broz, rođ. Javoršek, ali da mu otac nipošto nije Franjo nego neki austrijski grof. Jer je, navodno, svirao klavir i imao gospodske manire, a to se, misle neki, ne može bez određenog udjela plave krvi u krvotoku. Oni smioniji pak nagađaju da Marija Javoršek nije popustila grofu nego nekom Židovu, bečkom bankaru ili tako nešto jer, robujući svomu antisemitskom refleksu, ne mogu vjerovati da neka visoka ujdurma može bez Židova. Najupućeniji u urote, dakle oni najuvjereniji, drže da Broz potječe izravno od Nečastivog te da su njegovo podrijetlo, odrastanje i nauk parodija kršćanskih evanđelja. To, naravno, nije točno jer je pozornica na kojoj je nastupao Broz odveć beznačajna da bi se Nečastivi baš izravno previše angažirao oko toga. No dopuštam mogućnost da je neki od nižerangiranih demona mogao u cijeloj toj stvari imati svoje prste.

   Treći drže da je pravi Broz zaglavio negdje u Staljinovim čistkama u Rusiji te da je mjesto njega podmetnut neki Rus. Kao glavne dokaze u prilog svojoj priči navodili su da je pravi Broz izgubio jedan prst kao austrijski vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Tito imao sve prste na broju, te Titov strani naglasak. Bilo kako mu drago, Josip Bravar uspio je u poslijeratnom razdoblju izgraditi vlastiti kult na kojemu bi mu pozavidjeli i egipatski faraoni. Da o rimskim carevima i ne govorimo.

   O Brozu se zna da je u mladosti bio neradnik i muktežder. Ta je njegova osobina kasnije u komunističkim hagiografijama veličano kao znak rano probuđene klasne svijesti, želje za stjecanjem znanja i stvaranjem pravednijeg svijeta. Djeci su u školi probijali uši pričom o Titu koji, dočim majstor negdje ode, nagovori šegrte da prekinu s poslom i čita im ”zabranjenu literaturu”. Naravno, pionirima je sugerirano da su zabranjena literatura bili ”klasici marksizma”, međutim postoje indicije da se zapravo radilo o francuskoj erotskoj literaturi iz osamnaestog stoljeća. Što ide u prilog nagađanju da je mali Broz možda ipak bio sočna fusnota u erotskom životu austrijskog grofa. To što je fusnota prerasla u cijelu knjižnicu jedan je od onih hirova povijesti koji pametne glave tjera da pokušavaju proniknuti u dublji smisao povijesti, a mudre pak da se od povijesti izmaknu koliko mogu, to jest koliko ima lanac dopušta. Jer svatko je na nekom lancu, kako rob tako i kralj.

   Brozov uspon bi se mogao sažeti u formulu iz westerna – pobij sve i vrati se sam. Talentirani Broz uspio se u Rusiji riješiti svih viđenijih komunista s prostora bivše Jugoslavije. Nije ih, doduše, rješavao džonvejnovski u fer okršaju nego ih je denunciranjem slao u Staljinove kazamate, a to je uglavnom bila karta u jednom smjeru. Uspješno se, kao i konkurenata, rješavao također i svojih brojnih žena. Kada bi mu dosadile ili kada bi ga zločinački posao, u kojemu je postajao sve bolji i iskusniji, odveo nekamo drugdje. Postoje svjedočanstva da je kao već prokušan egzekutor djelovao u Španjolskoj kažnjavajući internacionalne revolucionare koji bi idejno skrenuli. Iskreni ljevičari – ako takvih ima – to mu najviše zamjere, to i Goli otok. Međutim, kad Povijest dovrši svoj derviški ples i svaki čovjek bude doveden pred konačni sud gdje će na jednu stranu vage biti stavljeni njegovi grijesi a na drugu njegove zasluge – Broz će na slabašnu stranu zasluga moći staviti samo ta dva slučaja, egzekucije u Španjolskoj i egzekucije informbiroovaca. Jer su onemogućivanjem tih koje je izravno ili posredno smaknuo od ukupnog zbroja zala na svijetu oduzeta ona koja bi oni još počinili da su ostali u igri.

   No, Brozov se kult ne temelji na njegovim ionako rijetkim dobrim djelima nego na zlodjelima. Udarničko ubijanje upriličeno duž Križnog puta konačno ga je uvrstilo među sotonske svece, učinilo velikim meštrom sviju hulja. Otada je njegov kult mogao samo rasti jer, kako reče jedan književnik, svjetina voli kada se lome jaki i slobodni. A bome voli, dodao bih ja, i kada se kolju nevini. Teško narodu koji se preobrazi u svjetinu. Ta slast obično kratko traje, ali od nje trnu zubi stoljećima. Mješavina straha, otupjelosti i najnižih nagona baca cvijeće na tenkove. Bilo koje tenkove. I efikasno puni crkve zemaljskih božanstava – dvorane i stadione.

Titov se sarkofag nalazi u Beogradu. Najodaniji sljedbenici hodočaste tamo svake godine. Međutim, priča se da u njemu nema tijela nego samo pijesak. Naime, Broz se krenuo tako brzo raspadati i trunuti još dok nije pošteno ni izdahnuo da se od silnog smrada nije moglo opstati u blizini, te je umjesto Titova tijela u Beograd otpremljen kovčeg pun pijeska. Pouzdani izvori govore da su avioni JNA toga dana nad Ljubljanom raspršivali jeftini parfem ne bi li nekako spriječili da smrad iz bolnice prodre u grad. Tako su se okrunjene glave i predsjednici iz cijeloga svijeta u Beogradu poklonili kovčegu pijeska dok je zemaljski Broz već bio u potpunosti iščilio, dematerijalizirao se i u vidu smrdljivog oblaka nestao odnesen vjetrom u nepoznatom smjeru. Njegov zlokoban učinak, na žalost, nije nestao s njegovim nestankom. Taj se oblak, naime, pokazao iznimno otrovnim te je uzeo brojne žrtve diljem srednje i istočne Europe. Kako bi nekako zabašurili da se radi o toksičnom Titovom posthumnom djelovanju, kasnije su osmislili černobilsku havariju i svu štetu pripisali njoj. Desetke tisuća umrlih i još više razboljelih. Tu su akciju, priča se, zajednički odredili jugoslavenska Služba državne bezbednosti, KGB i CIA.

   Druga verzija o sudbini Titovih tjelesnih ostataka odbacuje tezu o naglom raspadanju i silnom smradu, nego govori da su se bivše jugoslavenske republike pograbile oko njih kao oko dragocjenih relikvija. Slovenci su već prije bili maznuli jednu nogu, kobajagi u sklopu liječenja, ali su, budući da se Broz u trenutku smrti nalazio na njihovom teritoriju i da su nezasitni, inzistirali na tomu da dobiju još i glavu. Srbi su ugrabili srce, Makedonci jajca, a Bosanci da prostite… Hrvati su, kao i uvijek, pokupili ono što je ostalo – probavni trakt. Zato se u Hrvatskoj i danas uglavnom razmišlja probavnim traktom, a konačni produkt takvog mišljenja, bez obzira kako se svježim idejama hranio, nužno je… znate već što.

   Tako je u Beogradu završio kovčeg s pijeskom i srcem u sredini. Budući da je surađivao sa Udbom pod kodnim imenom Balerina, Vojislav je Šešelj znao za taj podatak te je, nakon preobraćenja na svetosavlje, predlagao da se glogovim kolcem probode Brozovo srce u Kući cvijeća na Dedinju. Kako bi se upokojio vampir. Na žalost, kao ni mnoge druge dobre Šešeljeve ideje to nije usvojeno. Ili barem ne do kraja i u doslovnom smislu. Tako je bilo i s njegovim prijedlogom Haaškim sucima da mu popuše. Oni su to spremno učinili na jednoj višoj, intelektualnoj razini, figurativno, međutim nisu u stvarnosti. Isto se tako Srbija u potpunosti odrekla Tita, rehabilitirala Dražu, krenula s rehabilitacijom Nedića, ali grob na Dedinju nisu dirali. Za sada.

   Duše zločinaca Titova kalibra oteščale su od stotina tisuća žrtava koje nose na duši, tako da poslije smrti ne uzlaze na nebo nego nezadrživo klize drito prema središtu zemlje kao minijaturne crne rupe. U središtu zemlje u svojevrsnoj crnoj jami iz koje ne može pobjeći ni materija ni energija stopljene su duše Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionoviča Staljina, Adolfa Hitlera, Pola Pota, Mobutua Sese Seka, Winstona Churchilla, Kemala paše Ataturka, Henrika VIII. i nekih papa, Che Guevare, cara Bokase, Robespierrea, Napoleona, Samsona (zato što je magarećom kosti pobio tisuću Filistejaca) i brojnih drugih veleubojica. Zbog njih je gravitacija ne Zemlji vrlo jaka te je ,mnogo više padova nego uzleta, a ljudi teško hode, prečesto kleče i gmižu umjesto da poskakuju i lete.

Pristaše Titova kulta, naravno, vjeruju u njegovu besmrtnost. Središnja dogma te religije sadržana je u tvrdnji: I poslije Tita Tito! U jednom filmu, koji je snimio jedan od pripadnika kulta, Maršal se ukazuje ostarjelim pristašama na nekom jadranskom otoku, drži govore, hoda po vodi i čini druga čuda te oni, osokoljeni njegovim ukazanjem, osvajaju vlast na otoku i uspostavljaju privremenu utopiju. Za širu javnost film je lukavo prikazan kao komedija, međutim Titove se pristaše nikada ne šale. Osobito kad hine da se šale.

   U užem krugu upućenih razvila se polemika oko značenja tog filma. Joža je Vlahović ustvrdio da se ipak radi o komediji koja služi za razbibrigu umornim radnicima u bezdušnom kapitalizmu, koja uz to može poslužiti i kao diskretna propaganda bivših vrijednosti. Koje će, kada se sluče povoljne historijske okolnosti, ponovno zavladati. Odgovorio mu je Đuro Pucar Stari polemičnim člankom Titov drugi dolazak i nevjerni Joža. Đuro je tvrdio: ”Drug Tito je uistinu hodao dalmatinskim otočićem, što kopnom, što vodom, a film Maršal, kojega autorski potpisuje Vinko Brešan, sin provjerenog druga Ive, samo je naoko igrani film, no riječ je zapravo u tvrdom dokumentarcu.”

   U polemiku su se umiješali neki drugovi, zaraženi idejama zapadnjačkog racionalizma, tvrdeći kako su Joža Vlahović i Đuro Pucar Stari samo pseudonimi drugova koji nemaju hrabrosti polemizirati pod vlastitim imenom. Svoje zaključke bazirali su na nepobitnoj činjenici da su Joža i Đuro odavno već pokojni te da iz razumljivih razloga ne mogu sudjelovati ni u kakvim polemikama. Tada se javio Svetozar Vukmanović Tempo optuživši te drugove za malodušnost i idejno skretanje. Jer poznato je da su narodni heroji i osobito drug Tito besmrtni! Polemika je trenutno prigušena i ostavljena za neka bolja vremena jer su u Zagrebu i okolici primijećene ustaše s ministrom Hasanbegovićem na čelu te su drugovi zbili redove za konačni obračun. Ne znam za ustaše, nisam ih vidio, međutim vidio sam veći broj tzv. narodnih heroja kako lome noge na zagrebačkom asfaltu. Tu se mogu prepoznati Šoša i Šolaja, Rade Končar, Boro i Ramiz, Boško (pun) Buha – da spomenem samo neke.

   Ne oskudijevaju partizani ni u mlađem kadru. Tako su se u posljednje vrijeme posebno istaknuli Rene Bitorajac i Miran Kurspahić sa svojim tumačenjem hrvatstva. Što je od takvih jebivjetara, priznat ćete, vrlo preuzetno čak i kada bi bili Hrvati. U svakom slučaju, Bravar je u Hrvatskoj jak gotovo kao i četrdeset pete. S tim da je mrtva diktatora uvijek teže svrgnuti nego živa. Stoga sam se bez previše entuzijazma u subotu priključio prosvjedu inicijative Krug za trg za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga koji se, na našu sramotu, još uvijek naziva po tobožnjem Maršalu. Sunce je peklo, a na bini su se redali govornici. Pomalo očajnički u svom gradu, u svojoj zemlji tražeći da se najljepši trg ne naziva po najvećem koljaču njihova naroda. Bilo bi to smiješno kada ne bi bilo tužno. Da, Hrvati su u velikom postotku Hrvati i katolici samo po popisu stanovništva. U stvarnosti stvari nisu tako jednostavne.

   I za kraj jedna napomena: navodi u ovom tekstu uglavnom su izmišljeni. Međutim, to ne znači da nisu istiniti. U jednom dubljem, simboličnom smislu. I dok sutra tužna kolona kreće prema Bleiburgu, u glavama i srcima sljedbenika Bravarova kulta kreće štafeta njihovom voljenom vođi. I tu se malo može na lijepo učiniti, argumenti obično ne djeluju kad je vjerski fanatizam u pitanju.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari