Pratite nas

Reagiranja

Josip Broz Tito i Vuk Stefanović Karadžić još uvijek su počasni građani Zagreba!?

Objavljeno

na

Vjerojatno se pitate, kao i ja, zašto su neki poput Josipa Broza Tita i Vuka Stefanovića Karadžića, Alexandera Bacha i Khuena Hedervarya i dalje počasni i zaslužni građani Zagreba odnosno zašto ih Gradska skupština ne izbriše sa popisa počasnih građana.

Grad Zagreb dobio će ovih dana još dva počasna građanina i to Aloisa Mocka i Hans-Dietricha Genschera(posmrtno).

Alois Mock i Hans-Dietrich Genscher svojim jasnim zalaganjem i stavom kao ugledni svjetski političari dali su svoj svesrdni doprinos međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Grad Zagreb titulu počasnog građanina dodjeljuje od 1850. godine i vjerujem da mali broj naših sugrađana zna tko su sve počasni građani grada Zagreba. Stoga sam odlučio podsjetiti naše sugrađane, tko su nam sve počasni građani. Počasnim građaninom Grada Zagreba može se proglasiti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda, položaja i ugleda Grada Zagreba, njegovih odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu te za razvoj Grada Zagreba ili pojedinih njegovih djelatnosti, državnik ili dužnosnik druge države, član međunarodne organizacije, odnosno organizacije druge države ili njihovih tijela posebno zaslužan za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti i samobitnosti na općeprihvaćenim načelima suvremenog svijeta.

Pogledajmo tko su sve počasni i zaslužni građanini Grada Zagreba. Razdoblje 1850. – 1918. (vrijeme Austro-Ugarske monarhije)

 Josip grof Jelačić (1854.) – kraljevski general i hrvatski ban, ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor

 Alexander Bach (1853.) – austrijski političar i ministar , prema čijem se načinu vladanja ustalio naziv Bachov apsolutizam

 Grof Odonell (1853.) – kraljevski pukovnik, još jedan iz razdoblja Bachova apsolutizma  Josip Bunjevac – veliki župan (1854.)

 veliki župan Benedikt Lentulaj (1854.)

 Josip Fluk – ministarski savjetnik (1854.)

 grof Vatroslav – kraljevski natporučnik (1854.)

 Josip Bouffler – graditeljski ravnatelj (1854.)

 Sima Manoilović (1854.)

 Vuk Stefanović Karadžić – jezikoslovac (1861.)

 Eugen Kvaternik – političar (1869.)

 ban grof Ladislav Pejačević (1880.)

 Ivan pl. Zajc – glazbenik (1880.)

 August Šenoa – književnik (1881.)  Eugen Kumičić – književnik (1885.)  Đuro Daničić – jezikoslovac (1886.)  Ivan Benković – slikar (1890.)  Khuen Hedervary (1895.) – omraženi mađarski političar  Dessideer Banffy – političar (1895.)  Tadija Smičiklas – povjesničar (oko 1900.)  Ivan Trnski – književnik (1903.)  Gjuro Deželić – književnik (1906.)  Juraj Posilović – nadbiskup (1908.)  Josip Juraj Strossmayer – nadbiskup (oko 1910.)  Svetozar Boroević – general (1916.)  Stjepan Sarkotić (1916.)  Šime Mazzura – odvjetnik (1918.) Razdoblje 1918. – 1941. (vrijeme Kraljevine Jugoslavije)  Milan Amruš – gradski načelnik (1919.)  Vjekoslav Klaić – povjesničar (1992.)  Don Frane Bulić – svećenik (1926.)  Vladimir Mažuranić – književnik (1927.)  Ljubo Babić Gjalski – književnik (1927.)  Dragutin Gorjanović-Kramberger – znanstvenik (1927.)  Don Ante Bauer – svećenik (1929.)  Teodor Wickerhauser – liječnik i profesor kirurgije (1934.) Razdoblje 1945. – 1990. (SFR Jugoslavija)]  Josip Broz Tito – predsjednik SFRJ (1945.)  Vladimir Bakarić – političar (oko 1950.)  Miroslav Krleža – književnik (oko 1960.)  Anka Berus – političarka i revolucionarka (1980.)  Pavle Gregurić – političar (1980.)  Ivan Krajačić – političar i revolucionar (1980.)  Karlo Mrazović – političar i revolucionar (1980.)  Mika Špiljak – političar (1980.)  Linden Forbes Sampson Burnham – predsjednik Republike Gvajane (1985.)  Perez de Cuellar – glavni tajnik UN-a (1987.) Razdoblje od 1990 nadalje(Republika Hrvatska)  Majka Tereza (1990.)  Franjo Tuđman – predsjednik Republike Hrvatske (1992.)  Margaret Thatcher – političarka (1998.)  Dragutin Tadijanović – književnik (2000.)  Janica Kostelić – skijašica (2005.)  Većeslav Holjevac – posmrtno (2008.)  Edo Murtić-posmrtno (2011.)  Mladen Markač- general pukovnik u mirovini(2015)  Ante Gotovina – general pukovnik u mirovini(2015) i  Rudolf Perišin- stožerni brigadir-posmrtno (2016)

Vjerojatno se pitate, kao i ja, zašto su neki poput Josipa Broza Tita i Vuka Stefanovića Karadžića, Alexandera Bacha i Khuena Hedervarya i dalje počasni i zaslužni građani Zagreba odnosno zašto ih Gradska skupština ne izbriše sa popisa počasnih građana. Što se čeka?

Pero Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari