Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: Devet velikih laži o Istanbulskoj konvenciji

Objavljeno

na

Laži o Istanbulskoj konvenciji

Susreće me poznanik i pita jesam li za ili protiv. I bez objašnjenja znam na što smjera, kao što i on zna da ću pitanje razumjeti bez objašnjenja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji izazvala je veliko zanimanje javnosti, iako, objektivno, u društvu ima i važnijih problema. Očito, dira se u temeljni svjetonazor, emocije i identitete ljudi. Pri tome vlada potpuna isključivost i nespremnost slušanja argumenata onih drugih. Moglo bi se reći kako je, ne slučajno, otvorena nova ideološka fronta s ciljem podjela u društvu.

Iritira u ovim raspravama mehanizam obmanjivanja naroda od strane agresivnih zagovornika ratifikacije, uključujući, naravno, i Vladu. Izdvojili smo osam tipičnih neistina ili laži.

Prva laž: Jedini cilj IK je zaštita žena od nasilja u obitelji.

Zaštita žena je, naprotiv, samo izgovor, samo ispraznica iza koje se kriju posve drugi ciljevi i motivi. Tko zagovara Konvenciju? U prvom redu ideolozi novoga svjetskog poretka kojima su obitelj, nacija i crkva glavne smetnje, financijski zainteresirane brojne „nevladine udruge“, frustrirane i dekadentne skupine koje bi svoju nastranost rado socijalizirale.

Što ide dalje, rasprava o famoznoj Istanbulskoj konvenciji poprima razmjere širega ideološkog obračuna i sudara svjetova i svjetonazora. Ona je usmjerena protiv obitelji, odnosno njezina antropološkoga temelja, protiv obitelji kao zajednice muškarca i žene i njihovih potomaka pa je i to razlog da se u nazivu spominje „nasilje u obitelji“, čime se zapravo obitelj obilježava i apostrofira kao okvir nasilja i kao carstvo zla. Konvencija se, nadalje, služi tek metaforom ili instrumentom sukoba te kao tek jednim elementom širega i konzistentnoga ideološkog sklopa stavova.

Na primjer, ona je u našim prilikama alatka u rukama skupina, pojedinaca i stranaka koje dulje vrijeme vode klevetničku kampanju o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ zemlje. Te skupine imaju dosljedno negativan stav prema hrvatskoj samostalnosti, prema Katoličkoj crkvi, iseljenicima i prema braniteljima, ne priznaju zločine nakon Drugog svjetskog rata, zagovaraju „region“ itd. Demonstranti na zagrebačkom trgu koji su tražili ratifikaciju isticali su petokraku i parole poput „Smrt fašizmu“.

Konvencija i ne može zaštititi žene od nasilja, ona treba poslužiti samo kao instrument protiv „konzervativnih“ shvaćanja i prirodnih zakona za račun ne znam čega. Za račun kreatora moralne revolucije, ideološke kolonizacije svijeta, perverznih moćnika, zainteresiranih i dobro plaćenih udruga i za račun slijepih putnika revolucije. U svakom je slučaju nepotrebna. Žene od nasilja kao i sve ljude štite postojeći zakoni, a ako oni nisu dobri i dovoljni, može ih se poboljšavati i bez Istanbulske konvencije, koja se i ne može primjenjivati izravno nego tek putem implementacije u nacionalna zakonodavstva. U zemljama koje su ratificirale Konvenciju nije zapažen nikakav pozitivan pomak.

Druga laž: U tekstu Konvencije nema govora o rodnoj ideologiji.

Ta je ideologija sama bit i razlog nastanka Konvencije. Već sama činjenica da se u nadzornom tijelu (GREVIO) nalazi deset žena iz raznih zemalja koje su prošle, kako piše u njihovim biografijama, razne „ženske“ i „rodne“ studije, dovoljno govori.

Pojmom roda protkan je cijeli tekst i kontekst. Apsurdno je da neznanstveni i moralno problematični pojmovi postaju dijelom zakona. Ako pak nije riječ o nametanju rodne ideologije, zašto se pored biološki jasnog pojma spol uvodi i nejasni pojam roda, koji se definira kao društveni konstrukt, predrasuda i osobni izbor, što se doživljava i kao nasilje nad prirodom žene i čovjeka uopće.

U Konvenciji doslovce piše: „Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“ Tko to može razumjeti? Još se nabraja niz rodova i transrodova pored ženskoga i muškoga. Primjerenije je govoriti o ideologiji koja je uvijek povezana s određenim interesima, nego tek o teoriji. Kao argument često se čuje kako i postojeće zakonodavstvo u nas poznaje pojam roda. No razlika je bitna. U tome zakonodavstvu rod je sinonim za spol, ovdje je on odvojen od spola. Inače, u biološkoj sistematizaciji i u hrvatskome jeziku čovjek ili homo kao takav jest rod. Rod je u Konvenciji očito u funkciji relativizacije i neutralizacije spola.

Kamo sve ovo vodi, pokazuje najsvježiji primjer Kanade, čija je Vlada usvojila odluku da se iz odgovarajućih službenih obrazaca brišu pojmovi otac i majka, muško i žensko, gospodin i gospođa, uvodi se, kao ranije u još nekim zemljama, neutralni rod. U SAD-u već postoji registrirano tridesetak rodova. Moja dugina obitelj, slikovnica namijenjena djeci naših škola i vrtića drsko propagira homoseksualnost. Biološku činjenicu da dijete može imati samo jednog tatu i samo jednu mamu naša pravobraniteljica djece, koja bi trebala prvenstveno braniti djecu od ovakvih manipulacija, proglašava predrasudom, a slikovnicu kvalitetnim sadržajem.

Dirati u homoseksualnost, koja je dio rodne ideologije, koju treba, eto, promovirati u dječjim vrtićima kao normalnost ili čak poželjnost znači upasti u opasnu, zabranjenu zonu mržnje, netolerancije i isključivosti, u zonu političke nekorektnosti. Ona nije više pitanje prava pojedinaca, ona je već prerasla u globalnu ideologiju koja se putem odgoja, konvencija, povorki, filmova i kadroviranja nameće svima kao progresivan pogled na svijet.

Treća laž: Vladajuća stranka većinom prihvaća Konvenciju u transparentnoj i demokratskoj proceduri.

Jednostavno je zadivljujuće s kojom upornošću vodstvo ove stranke želi isforsirati jedan zakon iako je, po slobodnoj procjeni, osamdeset do devedeset posto njezinih članova i birača protiv njega. Isto vrijedi čak i za najuža stranačka tijela. Politički tajnik Gordan Jandroković obilazi županijske organizacije i uvjerava javnost kako Zakon o ratifikaciji ima potporu većine članova i organizacija.

Ako je to točno, zašto onda ne raspišu referendum i otklone sve dvojbe, nego od njega bježe kao vrag od tamjana. Izabran je i obrnuti red poteza. Najprije je odlučeno da će Vlada provesti postupak ratifikacije da bi se tek onda otvorila rasprava u stranci. Netočnom se pokazala tvrdnja kako je ratifikacija Konvencije dio predizbornoga programa vladajuće stranke. Iva Maletić, koja je radila na izradi programa, odlučno je to demantirala kazavši da o tome nije bilo ni riječi.

Metode uvjeravanja i utjerivanja mišljenja različite su. Čuli smo podcjenjivačku premijerovu izjavu kako protivnici Konvencije nisu njezin tekst pročitali, a ako su ga pročitali, nisu ga razumjeli. Onda su uslijedile neskrivene prijetnje zastupnicima i ministrima u stilu: vi znate kako ste došli tu gdje jeste mojom milošću, pa vodite računa da vas sljedeći put ne će biti na listama ne budete li poslušni. Mediji pod kontrolom vladara svijeta pušu u prilog Konvencije koja spašava žene od nasilja, donoseći primjere nasilja, kojih, dakako, ne bi bilo da smo imali Konvenciju. Javno je i bez srama čak rečeno kako je disciplina važnija od savjesti.

Organizacije utemeljitelja HDZ-a koje su se usprotivile Konvenciji raspuštene su preko noći. U propagandni stroj ubačene su organizacije HDZ-ovih žena i mladeži, a evo i istraživanja glasovite agencije Ipsos puls po narudžbi same Vlade, u kojemu prepoznajemo rukopis premijerova savjetnika Krešimira Macana, koje donosi kako čak 60 posto od 600 telefonskih ispitanika podupire, ili „uglavnom podupire“ (!?) Konvenciju.

Četvrta laž: Moguće se ograditi od dijelova Konvencije.

Vlada je usvojila jednu „interpretativnu izjavu“ kojom se tobože ograđuje od primjene rodne ideologije u pravosuđu i u obrazovanju, priznajući time njezino postojanje. U biti, ta je izjava, koja je tek tumačenje Konvencije, a ne njezino ograničavanje, sračunata samo na ublažavanje nezadovoljstva njezinom ratifikacijom te na pridobivanje potpore. Ona i nema nikakav pravni učinak.

Peta laž: Usvajanje Konvencije civilizacijski je iskorak.

Protivnici su etiketirani standardnim etiketama kao konzeravativci, desničari, zatucani, zaostali, neobrazovani, itd. To je zapravo snobovska, pomodarska logika po kojoj je sve novo i sve što dolazi iz tamo „velikog svijeta“ automatski napredno. U moralnim pitanjima, na žalost, nema linearne uzlazne crte kao u tehnici. Takav moralni pad čovječanstva kao u dvadesetom i u dosadašnjem tijeku dvadeset prvog stoljeća, koji je baš iniciran iz toga velikog svijeta, nije zabilježen ni u svim prethodnim stoljećima. Među protivnicima Konvencije su i biskupi, znanstvenici, ugledni intelektualci.

Šesta laž: Protivnike Konvencije inspirirala je i instrumentalizirala Katolička crkva.

Katolička crkva jest protiv Konvencije, ali su protiv nje mnogi nezavisno od stavova Crkve, jednostavno zato što ona vrijeđa temeljne i univerzalne (ne globalne) moralne zasade i zdrav razum. Ona je nasilje nad prirodom i pokušaj mijenjanja prirodnih zakona. I nije samo Katolička crkva protiv nego Konvenciju smatraju neprihvatljivom i druge vjerske zajednice.

Sedma laž: Mi to sve radimo radi sebe.

Vlada je popustila pod pritiscima i ucjenama koalicijskih partnera, koji se time i sami hvale, nevladinih udruga, Vijeća Europe i Europske unije. Hrvatska djeluje kao ekonomska, politička, a sada evo i moralna kolonija koja bez otpora provodi sve što se od nje traži.

Zanimljivo, ratifikacija je krenula nakon negativnih ocjena Europske komisije o gospodarskome stanju pa se njezino naglo pokretanje može shvatiti i kao pokušaj ublažavanja kritika na drugome terenu. Instrument nadzora nad provođenjem Konvencije (GREVIO- Group experts on action violence against women, odnosno Stručna skupina za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) kojim bi se kontroliralo pravosuđe, policija i druga državna tijela, s mogućnosti prijava međunarodnim sudovima i političkim tijelima, predstavlja još jedan element izravnoga ograničavanja suverenitet države.

Osma laž: To rade svi drugi. Ni to nije točno.

Konvenciju je ratificirala samo polovica članova Europske unije i 24 članice Vijeća Europe od njih 47. Europski je parlament podržao Konvenciju vrlo tijesnom većinom, a protiv nje je bio predsjednik Parlamenta, pučanin Antonijo Tajani, kao i Manfred Weber predsjednik Kluba zastupnika Europske pučke stranke, u čijoj je obitelji i HDZ.

Deveta laž. Mi govorimo u ime svih žena.

Kad feminističke udruge organiziraju Noćni marš, tobože za prava žena u koja one u prvom redu ubrajaju spolni odgoj bez ograničenja i apsolutno pravo na pobačaj, one manipuliraju govoreći u ime svih žena koje ih na to nisu ovlastile, govore protiv djece i zapravo protiv dostojanstva i prava žena na njihovu prirodnu ulogu. Te „ženske mreže“ predstavljaju samo jednu frustriranu manjinu koja osobne, društvene, obiteljske, seksualne, itd. probleme žele pretvoriti u frontalni sukob između žena i muškaraca.

I nekoliko zaključaka. Nije nevažno da će, prema nekim procjenama, provedba Konvencije stajati porezne obveznike blizu milijardu kuna. Za usporedbu, za znanstvene se projekte godišnje izdvaja desetak puta manje novca. Konvencija će na kraju biti usvojena voljom oporbe i većine HDZ-ovih zastupnika, koji će podići ruke protiv svojih uvjerenja. Bit će to Pirova pobjeda Andreja Plenkovića i svite oko njega koja će im se osvetiti na prvoj krivini.

Pravu lekciju stranačkim kolegama očitao je Roko Antić, mladi predsjednik HDZ-a u Kistanju, napisavši uz svoju ostavku: „Pristajati uz politiku koja je u suprotnosti s mojim kršćanskim idealima bilo bi za mene porazno i poništio bih se kao čovjek. Razumljivi su oni koji preko leđa naroda prave svoje velike karijere, ali su manje razumljivi oni koji radi sitnih interesa sami sebe poništavaju i ponižavaju, dopuštajući da se te karijere prave i preko njihovih leđa. Postoji sumnja kako je cijeli postupak pokrenut kako bi se u HDZ izvršila diferencijacija i odbacili ostatci desnice čime bi se utro put koaliciji HDZ-a i SDP-a.“

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Objavljeno

na

Objavio

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati