Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: Devet velikih laži o Istanbulskoj konvenciji

Objavljeno

na

Laži o Istanbulskoj konvenciji

Susreće me poznanik i pita jesam li za ili protiv. I bez objašnjenja znam na što smjera, kao što i on zna da ću pitanje razumjeti bez objašnjenja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji izazvala je veliko zanimanje javnosti, iako, objektivno, u društvu ima i važnijih problema. Očito, dira se u temeljni svjetonazor, emocije i identitete ljudi. Pri tome vlada potpuna isključivost i nespremnost slušanja argumenata onih drugih. Moglo bi se reći kako je, ne slučajno, otvorena nova ideološka fronta s ciljem podjela u društvu.

Iritira u ovim raspravama mehanizam obmanjivanja naroda od strane agresivnih zagovornika ratifikacije, uključujući, naravno, i Vladu. Izdvojili smo osam tipičnih neistina ili laži.

Prva laž: Jedini cilj IK je zaštita žena od nasilja u obitelji.

Zaštita žena je, naprotiv, samo izgovor, samo ispraznica iza koje se kriju posve drugi ciljevi i motivi. Tko zagovara Konvenciju? U prvom redu ideolozi novoga svjetskog poretka kojima su obitelj, nacija i crkva glavne smetnje, financijski zainteresirane brojne „nevladine udruge“, frustrirane i dekadentne skupine koje bi svoju nastranost rado socijalizirale.

Što ide dalje, rasprava o famoznoj Istanbulskoj konvenciji poprima razmjere širega ideološkog obračuna i sudara svjetova i svjetonazora. Ona je usmjerena protiv obitelji, odnosno njezina antropološkoga temelja, protiv obitelji kao zajednice muškarca i žene i njihovih potomaka pa je i to razlog da se u nazivu spominje „nasilje u obitelji“, čime se zapravo obitelj obilježava i apostrofira kao okvir nasilja i kao carstvo zla. Konvencija se, nadalje, služi tek metaforom ili instrumentom sukoba te kao tek jednim elementom širega i konzistentnoga ideološkog sklopa stavova.

Na primjer, ona je u našim prilikama alatka u rukama skupina, pojedinaca i stranaka koje dulje vrijeme vode klevetničku kampanju o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ zemlje. Te skupine imaju dosljedno negativan stav prema hrvatskoj samostalnosti, prema Katoličkoj crkvi, iseljenicima i prema braniteljima, ne priznaju zločine nakon Drugog svjetskog rata, zagovaraju „region“ itd. Demonstranti na zagrebačkom trgu koji su tražili ratifikaciju isticali su petokraku i parole poput „Smrt fašizmu“.

Konvencija i ne može zaštititi žene od nasilja, ona treba poslužiti samo kao instrument protiv „konzervativnih“ shvaćanja i prirodnih zakona za račun ne znam čega. Za račun kreatora moralne revolucije, ideološke kolonizacije svijeta, perverznih moćnika, zainteresiranih i dobro plaćenih udruga i za račun slijepih putnika revolucije. U svakom je slučaju nepotrebna. Žene od nasilja kao i sve ljude štite postojeći zakoni, a ako oni nisu dobri i dovoljni, može ih se poboljšavati i bez Istanbulske konvencije, koja se i ne može primjenjivati izravno nego tek putem implementacije u nacionalna zakonodavstva. U zemljama koje su ratificirale Konvenciju nije zapažen nikakav pozitivan pomak.

Druga laž: U tekstu Konvencije nema govora o rodnoj ideologiji.

Ta je ideologija sama bit i razlog nastanka Konvencije. Već sama činjenica da se u nadzornom tijelu (GREVIO) nalazi deset žena iz raznih zemalja koje su prošle, kako piše u njihovim biografijama, razne „ženske“ i „rodne“ studije, dovoljno govori.

Pojmom roda protkan je cijeli tekst i kontekst. Apsurdno je da neznanstveni i moralno problematični pojmovi postaju dijelom zakona. Ako pak nije riječ o nametanju rodne ideologije, zašto se pored biološki jasnog pojma spol uvodi i nejasni pojam roda, koji se definira kao društveni konstrukt, predrasuda i osobni izbor, što se doživljava i kao nasilje nad prirodom žene i čovjeka uopće.

U Konvenciji doslovce piše: „Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“ Tko to može razumjeti? Još se nabraja niz rodova i transrodova pored ženskoga i muškoga. Primjerenije je govoriti o ideologiji koja je uvijek povezana s određenim interesima, nego tek o teoriji. Kao argument često se čuje kako i postojeće zakonodavstvo u nas poznaje pojam roda. No razlika je bitna. U tome zakonodavstvu rod je sinonim za spol, ovdje je on odvojen od spola. Inače, u biološkoj sistematizaciji i u hrvatskome jeziku čovjek ili homo kao takav jest rod. Rod je u Konvenciji očito u funkciji relativizacije i neutralizacije spola.

Kamo sve ovo vodi, pokazuje najsvježiji primjer Kanade, čija je Vlada usvojila odluku da se iz odgovarajućih službenih obrazaca brišu pojmovi otac i majka, muško i žensko, gospodin i gospođa, uvodi se, kao ranije u još nekim zemljama, neutralni rod. U SAD-u već postoji registrirano tridesetak rodova. Moja dugina obitelj, slikovnica namijenjena djeci naših škola i vrtića drsko propagira homoseksualnost. Biološku činjenicu da dijete može imati samo jednog tatu i samo jednu mamu naša pravobraniteljica djece, koja bi trebala prvenstveno braniti djecu od ovakvih manipulacija, proglašava predrasudom, a slikovnicu kvalitetnim sadržajem.

Dirati u homoseksualnost, koja je dio rodne ideologije, koju treba, eto, promovirati u dječjim vrtićima kao normalnost ili čak poželjnost znači upasti u opasnu, zabranjenu zonu mržnje, netolerancije i isključivosti, u zonu političke nekorektnosti. Ona nije više pitanje prava pojedinaca, ona je već prerasla u globalnu ideologiju koja se putem odgoja, konvencija, povorki, filmova i kadroviranja nameće svima kao progresivan pogled na svijet.

Treća laž: Vladajuća stranka većinom prihvaća Konvenciju u transparentnoj i demokratskoj proceduri.

Jednostavno je zadivljujuće s kojom upornošću vodstvo ove stranke želi isforsirati jedan zakon iako je, po slobodnoj procjeni, osamdeset do devedeset posto njezinih članova i birača protiv njega. Isto vrijedi čak i za najuža stranačka tijela. Politički tajnik Gordan Jandroković obilazi županijske organizacije i uvjerava javnost kako Zakon o ratifikaciji ima potporu većine članova i organizacija.

Ako je to točno, zašto onda ne raspišu referendum i otklone sve dvojbe, nego od njega bježe kao vrag od tamjana. Izabran je i obrnuti red poteza. Najprije je odlučeno da će Vlada provesti postupak ratifikacije da bi se tek onda otvorila rasprava u stranci. Netočnom se pokazala tvrdnja kako je ratifikacija Konvencije dio predizbornoga programa vladajuće stranke. Iva Maletić, koja je radila na izradi programa, odlučno je to demantirala kazavši da o tome nije bilo ni riječi.

Metode uvjeravanja i utjerivanja mišljenja različite su. Čuli smo podcjenjivačku premijerovu izjavu kako protivnici Konvencije nisu njezin tekst pročitali, a ako su ga pročitali, nisu ga razumjeli. Onda su uslijedile neskrivene prijetnje zastupnicima i ministrima u stilu: vi znate kako ste došli tu gdje jeste mojom milošću, pa vodite računa da vas sljedeći put ne će biti na listama ne budete li poslušni. Mediji pod kontrolom vladara svijeta pušu u prilog Konvencije koja spašava žene od nasilja, donoseći primjere nasilja, kojih, dakako, ne bi bilo da smo imali Konvenciju. Javno je i bez srama čak rečeno kako je disciplina važnija od savjesti.

Organizacije utemeljitelja HDZ-a koje su se usprotivile Konvenciji raspuštene su preko noći. U propagandni stroj ubačene su organizacije HDZ-ovih žena i mladeži, a evo i istraživanja glasovite agencije Ipsos puls po narudžbi same Vlade, u kojemu prepoznajemo rukopis premijerova savjetnika Krešimira Macana, koje donosi kako čak 60 posto od 600 telefonskih ispitanika podupire, ili „uglavnom podupire“ (!?) Konvenciju.

Četvrta laž: Moguće se ograditi od dijelova Konvencije.

Vlada je usvojila jednu „interpretativnu izjavu“ kojom se tobože ograđuje od primjene rodne ideologije u pravosuđu i u obrazovanju, priznajući time njezino postojanje. U biti, ta je izjava, koja je tek tumačenje Konvencije, a ne njezino ograničavanje, sračunata samo na ublažavanje nezadovoljstva njezinom ratifikacijom te na pridobivanje potpore. Ona i nema nikakav pravni učinak.

Peta laž: Usvajanje Konvencije civilizacijski je iskorak.

Protivnici su etiketirani standardnim etiketama kao konzeravativci, desničari, zatucani, zaostali, neobrazovani, itd. To je zapravo snobovska, pomodarska logika po kojoj je sve novo i sve što dolazi iz tamo „velikog svijeta“ automatski napredno. U moralnim pitanjima, na žalost, nema linearne uzlazne crte kao u tehnici. Takav moralni pad čovječanstva kao u dvadesetom i u dosadašnjem tijeku dvadeset prvog stoljeća, koji je baš iniciran iz toga velikog svijeta, nije zabilježen ni u svim prethodnim stoljećima. Među protivnicima Konvencije su i biskupi, znanstvenici, ugledni intelektualci.

Šesta laž: Protivnike Konvencije inspirirala je i instrumentalizirala Katolička crkva.

Katolička crkva jest protiv Konvencije, ali su protiv nje mnogi nezavisno od stavova Crkve, jednostavno zato što ona vrijeđa temeljne i univerzalne (ne globalne) moralne zasade i zdrav razum. Ona je nasilje nad prirodom i pokušaj mijenjanja prirodnih zakona. I nije samo Katolička crkva protiv nego Konvenciju smatraju neprihvatljivom i druge vjerske zajednice.

Sedma laž: Mi to sve radimo radi sebe.

Vlada je popustila pod pritiscima i ucjenama koalicijskih partnera, koji se time i sami hvale, nevladinih udruga, Vijeća Europe i Europske unije. Hrvatska djeluje kao ekonomska, politička, a sada evo i moralna kolonija koja bez otpora provodi sve što se od nje traži.

Zanimljivo, ratifikacija je krenula nakon negativnih ocjena Europske komisije o gospodarskome stanju pa se njezino naglo pokretanje može shvatiti i kao pokušaj ublažavanja kritika na drugome terenu. Instrument nadzora nad provođenjem Konvencije (GREVIO- Group experts on action violence against women, odnosno Stručna skupina za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) kojim bi se kontroliralo pravosuđe, policija i druga državna tijela, s mogućnosti prijava međunarodnim sudovima i političkim tijelima, predstavlja još jedan element izravnoga ograničavanja suverenitet države.

Osma laž: To rade svi drugi. Ni to nije točno.

Konvenciju je ratificirala samo polovica članova Europske unije i 24 članice Vijeća Europe od njih 47. Europski je parlament podržao Konvenciju vrlo tijesnom većinom, a protiv nje je bio predsjednik Parlamenta, pučanin Antonijo Tajani, kao i Manfred Weber predsjednik Kluba zastupnika Europske pučke stranke, u čijoj je obitelji i HDZ.

Deveta laž. Mi govorimo u ime svih žena.

Kad feminističke udruge organiziraju Noćni marš, tobože za prava žena u koja one u prvom redu ubrajaju spolni odgoj bez ograničenja i apsolutno pravo na pobačaj, one manipuliraju govoreći u ime svih žena koje ih na to nisu ovlastile, govore protiv djece i zapravo protiv dostojanstva i prava žena na njihovu prirodnu ulogu. Te „ženske mreže“ predstavljaju samo jednu frustriranu manjinu koja osobne, društvene, obiteljske, seksualne, itd. probleme žele pretvoriti u frontalni sukob između žena i muškaraca.

I nekoliko zaključaka. Nije nevažno da će, prema nekim procjenama, provedba Konvencije stajati porezne obveznike blizu milijardu kuna. Za usporedbu, za znanstvene se projekte godišnje izdvaja desetak puta manje novca. Konvencija će na kraju biti usvojena voljom oporbe i većine HDZ-ovih zastupnika, koji će podići ruke protiv svojih uvjerenja. Bit će to Pirova pobjeda Andreja Plenkovića i svite oko njega koja će im se osvetiti na prvoj krivini.

Pravu lekciju stranačkim kolegama očitao je Roko Antić, mladi predsjednik HDZ-a u Kistanju, napisavši uz svoju ostavku: „Pristajati uz politiku koja je u suprotnosti s mojim kršćanskim idealima bilo bi za mene porazno i poništio bih se kao čovjek. Razumljivi su oni koji preko leđa naroda prave svoje velike karijere, ali su manje razumljivi oni koji radi sitnih interesa sami sebe poništavaju i ponižavaju, dopuštajući da se te karijere prave i preko njihovih leđa. Postoji sumnja kako je cijeli postupak pokrenut kako bi se u HDZ izvršila diferencijacija i odbacili ostatci desnice čime bi se utro put koaliciji HDZ-a i SDP-a.“

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Svijet je pao na koljena

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj.

Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.

Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.

Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi.

Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.

U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima).

Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.

S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili „hrvatski sinovi“.

Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod „čak“: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.

Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos.

Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta.

Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da „dio desne opcije“ u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv.

Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.

A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu „Hvala Bogu“.

Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.

Jedina je glasna i priglupa glede „političke korektnosti“ ostala infantilna Fifa. Za nju je „Slava Ukrajini“ gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i „Nema poraza“, valjda i „Do pobjede“, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove.

Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama. DavorGlede Kolinde: i ona je prošla put od „anonimne“ navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.

Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne „močvare“ (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?

Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku,gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.

U sjeni Rusije

Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest „zapadnoga Balkana“, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida.

Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.

Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na „granice“ krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.

Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ima nas ima… Bilo nas je, ima nas i bit će nas

Objavljeno

na

Objavio

A? Što kažete? Je l’ bilo dobro!? Kako se osjećate dan poslije – nakon najvećeg narodnog skupa u Hrvatskoj ikad?

Kad ste posljednji put na jednom mjestu u glavnom gradu svih Hrvata vidjeli pola milijuna ljudi?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim… NEOPISIVO… VELIČANSTVENO…
I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom.

Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:
S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom,

ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori