Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: Devet velikih laži o Istanbulskoj konvenciji

Objavljeno

na

Laži o Istanbulskoj konvenciji

Susreće me poznanik i pita jesam li za ili protiv. I bez objašnjenja znam na što smjera, kao što i on zna da ću pitanje razumjeti bez objašnjenja. Ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji izazvala je veliko zanimanje javnosti, iako, objektivno, u društvu ima i važnijih problema. Očito, dira se u temeljni svjetonazor, emocije i identitete ljudi. Pri tome vlada potpuna isključivost i nespremnost slušanja argumenata onih drugih. Moglo bi se reći kako je, ne slučajno, otvorena nova ideološka fronta s ciljem podjela u društvu.

Iritira u ovim raspravama mehanizam obmanjivanja naroda od strane agresivnih zagovornika ratifikacije, uključujući, naravno, i Vladu. Izdvojili smo osam tipičnih neistina ili laži.

Prva laž: Jedini cilj IK je zaštita žena od nasilja u obitelji.

Zaštita žena je, naprotiv, samo izgovor, samo ispraznica iza koje se kriju posve drugi ciljevi i motivi. Tko zagovara Konvenciju? U prvom redu ideolozi novoga svjetskog poretka kojima su obitelj, nacija i crkva glavne smetnje, financijski zainteresirane brojne „nevladine udruge“, frustrirane i dekadentne skupine koje bi svoju nastranost rado socijalizirale.

Što ide dalje, rasprava o famoznoj Istanbulskoj konvenciji poprima razmjere širega ideološkog obračuna i sudara svjetova i svjetonazora. Ona je usmjerena protiv obitelji, odnosno njezina antropološkoga temelja, protiv obitelji kao zajednice muškarca i žene i njihovih potomaka pa je i to razlog da se u nazivu spominje „nasilje u obitelji“, čime se zapravo obitelj obilježava i apostrofira kao okvir nasilja i kao carstvo zla. Konvencija se, nadalje, služi tek metaforom ili instrumentom sukoba te kao tek jednim elementom širega i konzistentnoga ideološkog sklopa stavova.

Na primjer, ona je u našim prilikama alatka u rukama skupina, pojedinaca i stranaka koje dulje vrijeme vode klevetničku kampanju o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ zemlje. Te skupine imaju dosljedno negativan stav prema hrvatskoj samostalnosti, prema Katoličkoj crkvi, iseljenicima i prema braniteljima, ne priznaju zločine nakon Drugog svjetskog rata, zagovaraju „region“ itd. Demonstranti na zagrebačkom trgu koji su tražili ratifikaciju isticali su petokraku i parole poput „Smrt fašizmu“.

Konvencija i ne može zaštititi žene od nasilja, ona treba poslužiti samo kao instrument protiv „konzervativnih“ shvaćanja i prirodnih zakona za račun ne znam čega. Za račun kreatora moralne revolucije, ideološke kolonizacije svijeta, perverznih moćnika, zainteresiranih i dobro plaćenih udruga i za račun slijepih putnika revolucije. U svakom je slučaju nepotrebna. Žene od nasilja kao i sve ljude štite postojeći zakoni, a ako oni nisu dobri i dovoljni, može ih se poboljšavati i bez Istanbulske konvencije, koja se i ne može primjenjivati izravno nego tek putem implementacije u nacionalna zakonodavstva. U zemljama koje su ratificirale Konvenciju nije zapažen nikakav pozitivan pomak.

Druga laž: U tekstu Konvencije nema govora o rodnoj ideologiji.

Ta je ideologija sama bit i razlog nastanka Konvencije. Već sama činjenica da se u nadzornom tijelu (GREVIO) nalazi deset žena iz raznih zemalja koje su prošle, kako piše u njihovim biografijama, razne „ženske“ i „rodne“ studije, dovoljno govori.

Pojmom roda protkan je cijeli tekst i kontekst. Apsurdno je da neznanstveni i moralno problematični pojmovi postaju dijelom zakona. Ako pak nije riječ o nametanju rodne ideologije, zašto se pored biološki jasnog pojma spol uvodi i nejasni pojam roda, koji se definira kao društveni konstrukt, predrasuda i osobni izbor, što se doživljava i kao nasilje nad prirodom žene i čovjeka uopće.

U Konvenciji doslovce piše: „Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce.“ Tko to može razumjeti? Još se nabraja niz rodova i transrodova pored ženskoga i muškoga. Primjerenije je govoriti o ideologiji koja je uvijek povezana s određenim interesima, nego tek o teoriji. Kao argument često se čuje kako i postojeće zakonodavstvo u nas poznaje pojam roda. No razlika je bitna. U tome zakonodavstvu rod je sinonim za spol, ovdje je on odvojen od spola. Inače, u biološkoj sistematizaciji i u hrvatskome jeziku čovjek ili homo kao takav jest rod. Rod je u Konvenciji očito u funkciji relativizacije i neutralizacije spola.

Kamo sve ovo vodi, pokazuje najsvježiji primjer Kanade, čija je Vlada usvojila odluku da se iz odgovarajućih službenih obrazaca brišu pojmovi otac i majka, muško i žensko, gospodin i gospođa, uvodi se, kao ranije u još nekim zemljama, neutralni rod. U SAD-u već postoji registrirano tridesetak rodova. Moja dugina obitelj, slikovnica namijenjena djeci naših škola i vrtića drsko propagira homoseksualnost. Biološku činjenicu da dijete može imati samo jednog tatu i samo jednu mamu naša pravobraniteljica djece, koja bi trebala prvenstveno braniti djecu od ovakvih manipulacija, proglašava predrasudom, a slikovnicu kvalitetnim sadržajem.

Dirati u homoseksualnost, koja je dio rodne ideologije, koju treba, eto, promovirati u dječjim vrtićima kao normalnost ili čak poželjnost znači upasti u opasnu, zabranjenu zonu mržnje, netolerancije i isključivosti, u zonu političke nekorektnosti. Ona nije više pitanje prava pojedinaca, ona je već prerasla u globalnu ideologiju koja se putem odgoja, konvencija, povorki, filmova i kadroviranja nameće svima kao progresivan pogled na svijet.

Treća laž: Vladajuća stranka većinom prihvaća Konvenciju u transparentnoj i demokratskoj proceduri.

Jednostavno je zadivljujuće s kojom upornošću vodstvo ove stranke želi isforsirati jedan zakon iako je, po slobodnoj procjeni, osamdeset do devedeset posto njezinih članova i birača protiv njega. Isto vrijedi čak i za najuža stranačka tijela. Politički tajnik Gordan Jandroković obilazi županijske organizacije i uvjerava javnost kako Zakon o ratifikaciji ima potporu većine članova i organizacija.

Ako je to točno, zašto onda ne raspišu referendum i otklone sve dvojbe, nego od njega bježe kao vrag od tamjana. Izabran je i obrnuti red poteza. Najprije je odlučeno da će Vlada provesti postupak ratifikacije da bi se tek onda otvorila rasprava u stranci. Netočnom se pokazala tvrdnja kako je ratifikacija Konvencije dio predizbornoga programa vladajuće stranke. Iva Maletić, koja je radila na izradi programa, odlučno je to demantirala kazavši da o tome nije bilo ni riječi.

Metode uvjeravanja i utjerivanja mišljenja različite su. Čuli smo podcjenjivačku premijerovu izjavu kako protivnici Konvencije nisu njezin tekst pročitali, a ako su ga pročitali, nisu ga razumjeli. Onda su uslijedile neskrivene prijetnje zastupnicima i ministrima u stilu: vi znate kako ste došli tu gdje jeste mojom milošću, pa vodite računa da vas sljedeći put ne će biti na listama ne budete li poslušni. Mediji pod kontrolom vladara svijeta pušu u prilog Konvencije koja spašava žene od nasilja, donoseći primjere nasilja, kojih, dakako, ne bi bilo da smo imali Konvenciju. Javno je i bez srama čak rečeno kako je disciplina važnija od savjesti.

Organizacije utemeljitelja HDZ-a koje su se usprotivile Konvenciji raspuštene su preko noći. U propagandni stroj ubačene su organizacije HDZ-ovih žena i mladeži, a evo i istraživanja glasovite agencije Ipsos puls po narudžbi same Vlade, u kojemu prepoznajemo rukopis premijerova savjetnika Krešimira Macana, koje donosi kako čak 60 posto od 600 telefonskih ispitanika podupire, ili „uglavnom podupire“ (!?) Konvenciju.

Četvrta laž: Moguće se ograditi od dijelova Konvencije.

Vlada je usvojila jednu „interpretativnu izjavu“ kojom se tobože ograđuje od primjene rodne ideologije u pravosuđu i u obrazovanju, priznajući time njezino postojanje. U biti, ta je izjava, koja je tek tumačenje Konvencije, a ne njezino ograničavanje, sračunata samo na ublažavanje nezadovoljstva njezinom ratifikacijom te na pridobivanje potpore. Ona i nema nikakav pravni učinak.

Peta laž: Usvajanje Konvencije civilizacijski je iskorak.

Protivnici su etiketirani standardnim etiketama kao konzeravativci, desničari, zatucani, zaostali, neobrazovani, itd. To je zapravo snobovska, pomodarska logika po kojoj je sve novo i sve što dolazi iz tamo „velikog svijeta“ automatski napredno. U moralnim pitanjima, na žalost, nema linearne uzlazne crte kao u tehnici. Takav moralni pad čovječanstva kao u dvadesetom i u dosadašnjem tijeku dvadeset prvog stoljeća, koji je baš iniciran iz toga velikog svijeta, nije zabilježen ni u svim prethodnim stoljećima. Među protivnicima Konvencije su i biskupi, znanstvenici, ugledni intelektualci.

Šesta laž: Protivnike Konvencije inspirirala je i instrumentalizirala Katolička crkva.

Katolička crkva jest protiv Konvencije, ali su protiv nje mnogi nezavisno od stavova Crkve, jednostavno zato što ona vrijeđa temeljne i univerzalne (ne globalne) moralne zasade i zdrav razum. Ona je nasilje nad prirodom i pokušaj mijenjanja prirodnih zakona. I nije samo Katolička crkva protiv nego Konvenciju smatraju neprihvatljivom i druge vjerske zajednice.

Sedma laž: Mi to sve radimo radi sebe.

Vlada je popustila pod pritiscima i ucjenama koalicijskih partnera, koji se time i sami hvale, nevladinih udruga, Vijeća Europe i Europske unije. Hrvatska djeluje kao ekonomska, politička, a sada evo i moralna kolonija koja bez otpora provodi sve što se od nje traži.

Zanimljivo, ratifikacija je krenula nakon negativnih ocjena Europske komisije o gospodarskome stanju pa se njezino naglo pokretanje može shvatiti i kao pokušaj ublažavanja kritika na drugome terenu. Instrument nadzora nad provođenjem Konvencije (GREVIO- Group experts on action violence against women, odnosno Stručna skupina za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) kojim bi se kontroliralo pravosuđe, policija i druga državna tijela, s mogućnosti prijava međunarodnim sudovima i političkim tijelima, predstavlja još jedan element izravnoga ograničavanja suverenitet države.

Osma laž: To rade svi drugi. Ni to nije točno.

Konvenciju je ratificirala samo polovica članova Europske unije i 24 članice Vijeća Europe od njih 47. Europski je parlament podržao Konvenciju vrlo tijesnom većinom, a protiv nje je bio predsjednik Parlamenta, pučanin Antonijo Tajani, kao i Manfred Weber predsjednik Kluba zastupnika Europske pučke stranke, u čijoj je obitelji i HDZ.

Deveta laž. Mi govorimo u ime svih žena.

Kad feminističke udruge organiziraju Noćni marš, tobože za prava žena u koja one u prvom redu ubrajaju spolni odgoj bez ograničenja i apsolutno pravo na pobačaj, one manipuliraju govoreći u ime svih žena koje ih na to nisu ovlastile, govore protiv djece i zapravo protiv dostojanstva i prava žena na njihovu prirodnu ulogu. Te „ženske mreže“ predstavljaju samo jednu frustriranu manjinu koja osobne, društvene, obiteljske, seksualne, itd. probleme žele pretvoriti u frontalni sukob između žena i muškaraca.

I nekoliko zaključaka. Nije nevažno da će, prema nekim procjenama, provedba Konvencije stajati porezne obveznike blizu milijardu kuna. Za usporedbu, za znanstvene se projekte godišnje izdvaja desetak puta manje novca. Konvencija će na kraju biti usvojena voljom oporbe i većine HDZ-ovih zastupnika, koji će podići ruke protiv svojih uvjerenja. Bit će to Pirova pobjeda Andreja Plenkovića i svite oko njega koja će im se osvetiti na prvoj krivini.

Pravu lekciju stranačkim kolegama očitao je Roko Antić, mladi predsjednik HDZ-a u Kistanju, napisavši uz svoju ostavku: „Pristajati uz politiku koja je u suprotnosti s mojim kršćanskim idealima bilo bi za mene porazno i poništio bih se kao čovjek. Razumljivi su oni koji preko leđa naroda prave svoje velike karijere, ali su manje razumljivi oni koji radi sitnih interesa sami sebe poništavaju i ponižavaju, dopuštajući da se te karijere prave i preko njihovih leđa. Postoji sumnja kako je cijeli postupak pokrenut kako bi se u HDZ izvršila diferencijacija i odbacili ostatci desnice čime bi se utro put koaliciji HDZ-a i SDP-a.“

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana 2000-te

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj bablje proljeće. To jest u Republici Hrvatskoj. Ističem to zato jer slušam i gledam državne dužnosnike različitih razina, ali i privatne osobe koje u nastupima – možda ste i sami opazili – u pravilu ne spominju Hrvatsku nego izgovaraju puno ime države, kao da ne znamo kako se zove.

Uvijek će reći „Vlada Republike Hrvatske“, primjerice, premda je iz konteksta posve očito da se radi o hrvatskoj Vladi, pa je dovoljno reći „Vlada“, ali eto. Moja izoštrena (možda i pretjerano) čula prepoznaju i u tome ostatke prošlosti, iz doba republika i pokrajina.

Vrlo će rijetko tko reći „hrvatska država“, jer to valjda zvuči pomalo populistički, a i nisu se još na nju naviknuli niti su svoju djecu naučili, a i kako bi i zašto, premda su tu sada već odraslu djecu inkorporirali u sve institucije upravo hrvatske države, te ona u ovom trenutku vladaju društvenim, kulturnim i političkim prostorom.

Ta velika djeca uspješno prepoznaju onu drugu veliku djecu koju su kod kuće učili o hrvatskoj državi i kada je nije bilo, te takvoj na sve načine onemogućuju karijere, držeći ju na niskim granama i u egzistencijalnom smislu, prokazujući ju s vremena na vrijeme kao strašne nacionaliste (njih iili njihove roditelje, nije važno, posljedice su iste), a sebe predstavljaju kao građane, borce za ljudska prava i eurounioniste, profete političke korektnosti, moralne vertikale i slično.

Da je riječ o izvrtanju istine, pa i povijesne istine, vrlo se lako domisliti, a i dosadno je ponavljati: rečeni današnji „stupovi društva“ u najvećoj su mjeri izdanci onih koji su uništili građansku klasu u prevratu poznatijem kao komunistička revolucija, onih koji za ljudska, ali i narodna (hrvatska) prava ne samo da nisu imali sluha nego su ih besprimjernom represijom bacali i u koš i kazamate, oni čija se politička korektnost ogledala u nasilnom gušenju političkog izričaja koji nije bio dopušten, te potpadao pod članak 133. (ako se ne varam).

Bez obzira na promjenu društvenog sustava i ustava, našli su načine da ostanu na nogama i u hrvatskoj državi, držeći ju isprva privremenom nepogodom, a zatim – vidjevši da je ipak žilava – rekli: ako je već kako jest, mi ćemo se prilagoditi i iskoristiti ju koliko se može, progurati se na ključna mjesta i solidno živjeti, a usput ju svrdlati kao potkornjaci i to s pozicija vlasti, ako je ikako moguće, a jest, sve dok se ne osuši, a onda ju razrezati pilama i spaliti.

Dok još nekako stoji, mrviti ju i demografski slabiti sve dok ne bude imala što roditi, opisanu djecu ne slati na gole otoke niti u stare gradiške nego ih se elegantno riješiti utapanjem u eurozemlje na zapadu, za što će nam još biti zahvalni jer idu na veće plaće, kao što su veće plaće imali kada se maršal dosjetio da ih pošalje na bauštele kako ne bi larmali i hrvatovali.

A doista hrvatska samosvojnost i samosvijest ubijena je i raskomadana dvije tisućite godine i stavljena u škrinju za zamrzavanje.

Ovaj uvod možete zaboraviti, ako želite, pisao sam ga iz osobne potrebe da nešto kažem, ili da pokušam artikulirati povijesni trenutak moderne hrvatske države koja se sve više pretvara u kostur čije je meso napola izjedeno, a crvi postali vrlo punašnima. Ali još smo tu i ne damo se, bilo je i gore i bili smo dolje više nego sada, a povijest kaže da na kraju uvijek pobjeđujemo, samo što zatim opet gubimo. Jer smo mi Hrvati kockari, nezavisni ljudi po karakteru, ali ovisni o kockanju.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

Interpelacije i moralne akrobacije

U prošlom vrlo ugodnom tjednu u kronike treba upisati zabavne događaje u Hrvatskom saboru i drugdje, jer razonode nikada dovoljno. Interpelacija je u suvremenom Saboru neko vrijeme bila zanemaren pojam, a onda je uvedena da bi se nastavila prekinuta tradicija (inače je taj pojam, interpelacija, u drugom, ali ne previše različitom smislu preuzet iz marksističke literature).

Bit je interpelacije da bude pokopana, pa njoj u ovo vrijeme pribjegavaju samo očajnici, kao i nekad (premda su davno poneke interpelacije imale učinka, spominjao samo onu o krvavoj Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, koja je izazvala i komentar M. Krleže.) Prošlotjedno interpeliranje završilo je kako je i očekivano, a zatim su se i interpelanti i odbačajnici srdačno približili na temi referenduma, pa je velika koalicija u zanosu saborskog bratstva i jedinstva praktički ukinula institut referenduma, što će uskoro i ozakoniti.

Narod je po važećem Ustavu nositelj suvereniteta, što dobiva negativne konotacije u ovo doba, jer tko se na to poziva biva proglašen suverenistom, a ako još traži izmjene izbornog zakona, onda je šovinist i moralna mizerija. Zato vrlo začuđuje, ah, neurastenični ispad M. Pupovca koji bi trebao biti zadovoljan ishodom, budući da je cijelo vrijeme tvrdio kako se promjena izbornog zakona traži samo zato da bi umanjila manjine odnosno njihova predimenzionirana „prava“ da se u velikom broju a s malo glasova ukrcaju u Hrvatski sabor.

Što se dogodilo tom gospodinu koji je inače tako pribrano i dramskim pauzama frizirano još samo koji dan prije podmuklo skretao analizu izjave predsjednika Europskog parlamenta, Antonija Tajanija (Živjela talijanska Istra, Živjela talijanska Dalmacija) u smislu „praf vam bilo, Hrvati jer te i vi sami revizionisti“?

Koji je bio povod da u povijesti Sabora nezapamćenim bjesomučnim izljevom proglasi moralnim nakazama „neiživljene“ suvereniste, katolike i pedere. Bez sankcija. A trebalo bi mu zabraniti da se približi Hrvatskom saboru na pedeset metara. Oporbi je to valjda zvučalo prihvatljivo, pa nije reagirala, a koalicijski partner naime PHDZ, malo je prespavao taj skandal i onda shvatio da ipak mora nekako reagirati, ali tako da sačuva stabilnost Vlade, pa je pustio za govornicu jednu nježnu hadezeovku koja je obzirno prigovorila Pupovcu i na tome je ostalo. Hrastov zastupnik Zekanović imao je manje obzira i rekao što bi i većina Srba koji žive u Hrvatskoj rekla, da ih treba zastupati netko drugi a ne Milorad, pa čak ni Pupovac.

Talijanski zastupnik Radin (staro hrvatsko ime u hrvatskoj Bosni u srednjem vijeku, sjećam se velikaša Radinovića, ali i Radina u nomenklaturi bosanskih krstjana) nije bio iznenađen, njega je iznenadila samo izjava Tajanija, i ništa više od toga, ali gdje su bili zastupnici ostalih manjina, kako to da nitko od njih nije barem prigušeno rekao nešto obzirno o ispadu zastupnika srpske manjine koja ima većinu među manjincima, a ima i svog Miloševića?

Glede svojevoljnog odlaska Srba devedeset pete, odlaska koji oni poput Pupovca drže genocidom, srpski je zastupnik dao do znanja da se, valjda, povijest osvećuje Hrvatskoj jer sada mladi Hrvati u sličnom broju napuštaju Hrvatsku, što je baš bizantinski smišljeno i promišljeno. Zekanovića je nazvao praznom dušom, dok je on sam punom dušom i srcem za Hrvatsku i njezine interese, koje zastupa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, u dogovoru s Vučićem, samo što ne pjeva „Ich hab mein Herz in Beograd verloren“.

Znači, što imamo danas u Hrvatskoj? U Republici Hrvatskoj? Isto što smo imali i prije, samo što su se orjunašima, velikosrbima (jugoslavenima) i ostalim protivnicima hrvatstva pridružili globalisti ili tek eurofili koji suvereniste vole otprilike kao jugoslavenski komunisti proljećare, pa kada im ne nalaze druge mane, onda posežu za provjerenim objedama o ustaštvu i fašizaciji jer to uvijek pali, budući da su oni, antisuverenisti, sada u krilu zapadnih europskih demokracija koje su pobijedile nacizam, fašizam i slične izme. Je li baš tako? Nije. Te su zapadnoeuropske demokracije pokleknule pred opisanim izmima i u mnogim slučajevima (ili svim) s nacistima možda ne baš srdačno ali ipak – surađivale. Sve dok se situacija nije promijenila, a znamo kako. I ne samo zapadnoeuropske nego i mnoge istočnije od Hrvatske, recimo Srbija.

Dobra stara Europa

Dokle smo došli u europskoj fascinaciji, ilustrira odluka Europskog suda o tzv. Škibolinom zakonu, koji je taj časni sud proglasio ništetnim i tako doveo Vlast u nezgodan položaj. Ta (taj) Vlast koji je srcem, dušom i ostalim dijelovima duboko ušao u eurounijsko tkivo, toliko duboko da mu ni rep više ne viri iz donjega dijela leđa sakrosantne Unije, sada je u škripcu. Što treba reći? Istinu, znači da se oslobađaju svake krivnje RBA i slične zadruge koje su iz druge države kao neovlašteni vjerovnici mnoge hrvatske građane dovele do prosjačkoga štapa, i da je to skandalozno?

Ma ne, sve što kaže Unija i njezin Sud sveto je pismo, taj je sud pravedan i nepolitičan (kao Haaški, recimo), taj Sud ni na koji način ne štiti velike i veće države Unije na račun manjih. Pa zašto bi se Hrvatska bunila, kada i u njoj samoj, (ne)zavisno od Unije, Hrvati mogu biti maltretirani bezočnim ovršnim zakonom, prepušteni i nadalje franačkom nasilju koje Vrhunski sud nikako ne može presuditi?

Čeka se ljeto, godišnji odmori, možda samoubojstva blokiranih? Banke u vlasništvu stranaca bezdušno proganjaju dužnike i izmišljaju svakojake psine, institucije u vlasništvu RH pridružuju im se (Fina ) i „privatno“ javno bilježništvo, država naoko ukida neke paraporeze, ali zatim pod drugim imenom uvodi nove.

Hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska ne štiti svoje građane, što smo već mnogo puta ustanovili. Čak ni nogometne navijače. Eto je igrao Dinamo u Plzenu i ondje mladi boysovi popili poneko pivo, a htjeli su naravno gledati i utakmicu. Češka policija nije bila pripremljena, kažu novine. Ono što sam ja vidio (i vi sa mnom) u središnjem Dnevniku HTV-a jest nešto drugo: jasno se vidjelo da jake snage policije pucaju kao u westernima, valjda gumenim streljivom, da navaljuju kao mravi prema nekolicini hrvatskih fanova, koji su se skutrili, opkoljeni.

Jedan je teško ozlijeđen, neki lakše. I što Hrvatska, pa i boysi su njezini građani, ne? Hoće li nekako prosvjedovati? A ne, njih će i u Hrvatskoj dohvatiti, a češko policijsko nasilje prešutjeti. Kako to da sličnih događaja nije bilo na svjetskom prvenstvu u Rusiji? A tako, propisan je i utvrđen red, a kada reda ima onda nema nereda.

U Rusiji smo trijumfirali, makar i viceprvaci, a u pregledu nastupa i susreta predsjednice države u povodu četvrte (već!) godine njezina mandata, njezino pribivanje utakmicama na SP-u nije ni spomenuto, a ni sama ga nije spomenula koliko sam vidio, premda će upravo onaj moskovski trenutak odigrati podosta veliku ulogu u predsjedničkim izborima, ako se Kolinda kandidira, a hoće, i ako HDZ pokrene svoj stroj koji usprkos špici i nadalje postojano i poslušno stoji, a hoće.

Stoji i Tuđman pred zagrebačkim vodoskocima, rišu po njemu srpove i čekiće, gađaju ga jajima i bojama, jer on je ipak simbol suvremene hrvatske države koju dvadeset posto hrvatskih građana i nadalje ne može smisliti. Hoće li Tuđmana Hrvatska nekako zaštititi, njegov spomenik naime? Ima načina, ali kao da nema. Što slijedi iza srpova i jaja? Čeka li se neka manja eksplozija ili slično? Ili klatež čeka trenutak kada će ga razrezati kao svojedobno bana Jelačića?

Spomenuo sam Kolindu Grabar Kitarović koju sam još nedavno uzeo u zaštitu (vidjeti moj tekst „Kolindi ne pakirati“), držeći da se odjednom bila našla pod prekomjernom paljbom iz jednoga kuta desne strane spektra. Moja je teza bila da je Kolinda posve dobro reprezentirala Hrvatsku u svijetu, a u unutarnje stvari nisam zalazio.

Hvalio sam od početka projekt Tri mora i približavanje Višegradskoj skupini, u vrijeme kada Vladi tromorska ideja nije bila poćudna. A sada jest, opazili ste, što je možda bio jedan od uvjeta pomirbe. Bila je to i ostala ne samo strateška ideja u sve više dezorijentiranoj Europskoj uniji kojoj, premda ona to odbija priznati, takve inicijative u stvari ojačavaju bokove.

Uniji koja je uz to (i nezavisno od rečenoga projekta) napokon razumjela da je došao kraj nasilnom liberalizmu, nametnutom multikulturalizmu i svim potrošenim izmima, ali je to krivo shvatila kao Armagedon i umjesto da vidi što se događa, sada bi htjela – po riječima gđe Merkel – skupiti ostatke i opet ih slijepiti, pa nastaviti po starom.

Takozvani populizam iliti moderni nacionalizam nije ništa drugo do veliki pokret za ravnopravnost velikih, srednjih i malih koji se ne žele utopiti u naddržavi koja bi im vladala i zadirala duboko u njihove živote. Drugim riječima, mi smo svjedoci rasuća ideje liberalnoga totalitarizma.

A glede hrvatske predsjednice i unutarnjih posla, proslava njezine četvrte obljetnice pokazala je da vraća milo za drago spomenutom prekomjernom granatiranju, pa se, uvrijeđena, povukla u sigurni bunker neodredljivog umjerenjaštva, što je ljevica dočekala aplauzom. Koliko će joj to koristiti, pokazat će izbori. I nogometne tribine.

Vijeće za elektroničke medije

Vodi ga sada J. Popovac, bivši ravnatelj HRT-a. Vijeće nema bezazlenu funkciju, štoviše, ako mu nešto nije po volji, može “zaustaviti Reuters“.

Kada nema većih afera, na Vijeće se pomalo zaboravi, kao što se zaboravilo sve donedavno kada je za članicu predložena dugogodišnja novinarka i urednica na HTV-u Katja Kušec. Odmah se dignulo na stražnje noge Hrvatsko novinarsko društvo pod Hrvojem Zovkom i vehementno suprotstavilo prijedlogu s jednim i jedinim argumentom: da je Katja Kušec nakon odlaska prvoga predsjednika novoga novinarskog društva, HNIP (Hrvatski novinari i publicisti) preuzela vodstvo tog organizma u nastajanju koji je HND dočekao na nož. Zašto?

Postoji nekoliko književnih društava, postoje različita društva i udruge u istim branšama, i nitko od toga ne pravi pitanje. Riječ je o refleksu olovnih vremena kada je postojalo samo jedno Društvo novinara ili kako se već zvalo, pod partijskim nadzorom i s upravama odanim jugoslavenskom režimu.

Paradoksalno naoko, ali razumljivo ako se zna kako su stvarani i od koga financirani novi „hrvatski“ mediji, HND je pod hrvatskim imenom nastavio djelovati istim stilom kao u neprežaljeno doba, godinama bio na sceni jedan i jedini, njegova vodstva kao da su birana iz Beograda, pa kako se ne bi našao u čudu što su hrvatski novinari i publicisti odlučili da je dosta toga terora u samostalnoj hrvatskoj državi, te se organizirali i utemeljili HNIP.

Naravno da su vođe i vođice HND-a odmah pribjegli provjerenim etiketiranjima iz neprežaljenoga doba, proglasili HNIP zborištem zlokobnih desničarskih novinara, što nije odgovaralo istini, ali neka se nađe, a mahali su ilustrativno i nekim imenima novinarskih poslenika koji nisu po volji ni vladajućim, ma otkuda dolazili , poglavito oni novinari koji javnosti otkrivaju što se inače gura pod tepih.

Na žalost, i HNIP je trebao preboljeti dječje bolesti, stanovito frakcionaštvo koje se pojavilo ubrzo nakon osnivanja, što je blokiralo početne dobre pokušaje, pa i samu udrugu.

Lektira

Bez obzira što sam u ovom slučaju zainteresirana osoba pa bi se moglo govoriti o sukobu interesa, pokušavam biti objektivan. A ta objekcija kaže da je afera oko lektire, nametanje pa povlačenje, brisanje pa pisanje, samo javnosti ipak razumljiviji dio jedne besmislene kvazirevolucionarne reforme školstva pod palicom gospođe kojoj je humanističko područje strano i nerazumljivo, kao što su profesorima i nastavnicima nerazumljive rečenice iz uputnika, kurikula iliti kurikuluma.

Nitko nema ništa protiv da se školstvo u tehnološkom smislu prilagodi suvremenosti, ali je riječ tek o pomagalima nešto modernijim od šestara, ravnala i krede. Niti itko pametan ne misli da je loše raznim djeci atraktivnim uređajima olakšati ulazak u elektronički svijet, s tim da većina djece već ionako u tom svijetu živi i izvan škole.

No, zahtijevati od djece koja još nemaju temelje da sama analiziraju i dolaze do zaključaka, čudo je neviđeno. To je kao da ja ne znam tko je bio August, a tko Cezar, ali moram dati ocjenu stanja u tim vremenima. Tako nekako. Prve vijesti o uspjehu eksperimenta već dolaze, djeca nisu rasterećena nego još novim zahtjevima opterećena, a „ishodi“ su predvidljivi.

No, o lektiri: suvremeni hrvatski pisci prošli su kao palatin Lacković na krvavom križevačkom saboru i ostaje im da umru kako bi bili priznati, što se u Hrvatskoj vazda i događa. Većina bi ionako (ako nemaju „drugi posao“ što bi rekli u Americi) uskoro mogla umrijeti od gladi, budući da im nakladnici daju mizerne honorare, a o državnim potporama odlučuju nepoznati žiriji s poznatim poznanstvima.

U usporedbi (čak) s poticajima poljodjelstvu, književnost je daleko iza, a što i da se očekuje u državi koja za kulturu izdvaja 0,88. Piše mi jedan književnik da kultura za koju se daje ispod jedan posto nema budućnosti. I nema. Za posudbu iz javnih knjižnica, autori već dugo nisu vidjeli ni lipe.

U školskim knjižnicama, a vidio sam ih puno, gotovo i nema novih knjiga, djeca čitaju stara i prastara izdanja, s koricama zalijepljenim selotejpom. Ni ja ih ne volim uzeti u ruke. I na kraju, pitanje „Ane Frank“. Ta knjiga treba ostati u lektiri, ne iz literarnih nego iz civilizacijskih razloga. Toliko.

Još samo da zaokružim ovaj napis, kao što klasika zahtijeva i vratim se na republike i pokrajine: na filmskom festivalu u Berlinu nije bilo hrvatskog filma, ali smo u nekim filmovima iz republika i pokrajina sudjelovali s manjinskim udjelom.

Tako smo postali manjinci zahvaljujući HAVC-u i općoj kulturnoj situaciji u Hrvatskoj, gdje su sada na udaru slobodni umjetnici koji su (većina) u slobodnoj Hrvatskoj oslobođeni od lipa i kuna, slobodari u bestijariju birokracije koja i u kulturnom sektoru solidno živi i ima vremena za razne domišljaje.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koštaju li Hrvatsku više ‘fašisti’ ili antifašisti?

Objavljeno

na

Objavio

U posve izopačenu svijetu milijuni lako postaju veći od milijardi,… “fašisti” antifašisti, a antifašisti fašisti…

Čemu bolnica za “fašiste”?

Koliko li se samo moglo vrtića sagraditi, djece od rijetkih bolesti izliječiti, sustav hitne pomoći unaprijediti, šmrcaju u predahu između dva šmrkanja medijski antifašisti, da se nisu svi ti silni milijuni slili “fašistima” u Bosnu i Hercegovinu za nekakvu njihovu bolnicu koju im je lopovski HDZ dao napraviti. Uostalom, nije li te “fašiste” osudio i nadležni međunarodni sud za nedjela u zadnjem ratu, za razliku od predšasnika im iz onog prethodnog koji doduše nisu osuđeni, ali im je ipak presuđeno? Služe li uopće ti “fašisti” čemu drugome nego da sramote njih, nevine antifašiste?

A sav grijeh groznih “fašista” krije se u tome što nisu na vrijeme shvatili pravila za dodjelu Nobela za mir. Ta nagrada se, naime, dodjeljuje unaprijed (s njom u džepu smiješ pobiti muslimana koliko ti drago), a ne zaslužuje onime što si učinio. Jer da je tako, upravo bi ti “fašisti” u vitrini glancali Nobela za mir, a ne gutali otrov u haaškoj tamnici. Kako to? Pa kako to da je u njihovim logorima smrtnost zatočenih neprijateljskih jataka i simpatizera bila manja od one na teritoriju pod nadzorom njihova vodstva? Razlog leži u neusporedivo boljoj ishrani u logorima “fašista”, daleko iznad standarda tog gadnog vremena, pa tvrdnja vrijedi čak i kad se iz računice izuzmu posljedice izravnog ratnog djelovanja kojih su zatočeni bili pošteđeni.

A što ako antifašisti saznaju da se u spornoj bolnici liječe, pa i umiru, i Muslimani i Srbi, čak i pošteni Hrvati, antifašisti? Avaj, evo ti mostarskog Jasenovca!

Združeni antifašistički pothvat

Na drugoj strani, s milijardama utrošenim na dubioze u antifašističkom Uljaniku izgleda da se nije moglo učiniti baš ništa, ni praćku kupiti. Kakvi vrtići, lijekovi za bolesnu djecu, hitne pomoći,… eskadrile borbenih zrakoplova, pelješki mostovi… Možda su antifašisti pomislili, sve im milina pritom zaigrala oko srca, da se tu radi o onim milijardama iz zlatnog doba antifašizma – onda kad su svi, pa i najmanja djeca, bili milijunaši. Doduše, za te se milijune nije moglo puno toga kupiti, možda paket žvaka, lizalica i… to je manje-više to. Pa kako te milijarde tada nisu vrijedile bogznašto, zaključuju kako ne mogu vrijediti ni ove danas.

Cijela epopeja o Uljaniku školski je primjer združenog antifašističkog pothvata na djelu. Sukladno aksiomima socijalističkog upravljanja tvrtka je prepuštena na upravljanje radnicima kao antifašističkoj avangardi. Međutim, budnom oku samoprijegornih samoupravljača nekako je promaklo što su direktori, sve listom dokazani antifašisti, potpisali enormni broj ugovora o izgradnji brodova koje radnici nisu mogli izgraditi u ugovorenom roku. Garancije o plaćanju penala u slučaju posla neizvršenog na vrijeme dalo je antifašističko državno vodstvo, redom potomci antifašističkih prvoboraca. U međuvremenu, radnici su za strateškog partnera potvrdili antifašističkog tajkuna s domaćim backgroundom, doduše manje zainteresiranog za brodogradnju, nego za biznis nekretninama. Strateški drug kultnog antifašističkog prezimena novac od radnika samoupravljača nije tražio, ali ne bi im ga, osim nešto malo na početku, ni dao.

Prema uvriježenom modusu operandi antifašizma, čini se kao da je ovdje netko namjerno ugovorio mnoštvo poslova koji se nikako nisu mogli izvesti na vrijeme, uz “ruka ruku mije” podršku lokalne i, tada još antifašističke državne politike, kako bi sve uključene doveo pred svršen čin i u očima javnosti pridobio moralno opravdanje da brodogradnju zamijeni lukrativnijim poslovima – nekretninama, marinom, hotelima… Ali tko,… tko,… tko? S obzirom da sve ukazuje na to kako je riječ o antifašistu, teško da ćemo to ikad saznati… Naime, dosad je samo jedno ime iz tog legla isplivalo na vidjelo, a i to za potrebe obračuna unutar antifašističke koalicije. Onaj ministar turizma čija je žena (ma ne će valjda on? Nije glup!) kupila neko zemljište za milijun kuna, da bi ga nakon prenamjene u građevinsko, prodala za nekih 25 milijunčića. Solidna zarada,… prava antifašistička! Samo jedna napomena – kako je riječ o novcu “fašističkog” imena, jasno je da se radi o milijunskoj vrijednosti u smislu navedenom u kontekstu mostarske bolnice, a ne o djelićima onih bezvrijednih milijardi za kojima tako nostalgično čeznu antifašisti.

Iskreno, zar je moglo nadoći na bolje sve ono što se izleglo iz antifašističkog jajca, tamo još daleke ’43?

Sad nema druge nego Uljanik zbigecati kako bi ga netko poželio kao udavaču. Za početak, možda bi bilo dobro poraditi na vizualnom identitetu, recimo promijeniti mu amblem, ako ga uopće ima. Osim za početno slovo kako je i red, našlo bi se tu mjesta i za bombu kao simbol o kakvoj je tempiranoj bombi riječ, naravno, sve to u crnoj boji, primjerenoj ozbiljnosti situacije.

Koliko vlasti drže BiH Hrvati?

A što se “fašista” tiče, Hrvatska im je u ovih skoro 25 godina pomogla s čitave dvije strateške odluke – izgradnji bolnice oko koje se ovih dana diglo na noge sve antifašističko i podizanju sveučilišta u Mostaru. Kad ih već ne opravdava to što se radi o istom narodu u dvije različite države, obje njegove, koji je držeći se zajedno pobijedio u nametnutom mu ratu, neka govore papiri – ustavna obveza RH i Daytonski sporazum kojeg je i Hrvatska potpisnik. Uostalom, nije li to stvar i njezine nacionalne sigurnosti?

Hrvati su u Federaciji BiH, polovici BiH koju dijele s Muslimanima, a u koju su unijeli nasljeđe Herceg-Bosne – obranjene, najprije od Srba, potom i Muslimana – neposredno nakon Daytona imali 35% vlasti. Izračun se temelji na iznosima proračuna svih županija (njih 5 u cijelosti kontroliraju Muslimani, 3 Hrvati, a utjecaj u dvije, poprištu njihova ratnog sukoba, je podijeljen pola-pola) i proračuna Federacije BiH prema brojčanoj raspodjeli ministarskih mjesta u Federaciji BiH, koja je u početku bila paritetna (jednak broj ministara Hrvata i Muslimana). Dakle, ne radi se o 50% kako trabunjaju muslimanski propagandisti i nekritički prenose njihovi ovdašnji antifašistički trbuhozborci.

No, navedeno je vrijedilo samo do 2000. godine, do drastičnih promjena Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata. Tada je broj ministara Hrvata smanjen na 5, dok Muslimani, zadržavši svojih 8, sad biraju i 3 Srbina koje Srbi zbog nedostatne brojnosti ne mogu sami izabrati. Time je utjecaj Hrvata u vlasti Federacije BiH smanjen s 35% na 25%. Ali i to samo teoretski jer je promjenama izbornog zakona Muslimanima omogućeno da potpuno zaobiđu legitimne hrvatske predstavnike u Vladi Federacije BiH. A oni su tu mogućnost u dva navrata već iskoristili, izabravši Hrvate po vlastitoj volji bez izbornog legitimiteta hrvatskog naroda. Posljedično, tijekom 6 od 18 zadnjih godina volja Hrvata na razini vlade Federacije BiH bila je posve ignorirana. Uzevši to u obzir, izračun pokazuje kako su Hrvati od 2000. godine efektivno uživali svega oko 19% vlasti u Federaciji BiH ili jedva pola od 35% dogovorenih Daytonskim sporazumom. Pritom, u cijelu kalkulaciju nije uključen trostruki “slučaj Komšić” budući on nosi tek duboku moralnu i psihološku dimenziju, dok u financijskom smislu, koji je u središtu ove analize, ima tek simbolični udjel.

Uslijed navedenog i stalne opstrukcije federalnog partnera, BiH Hrvati ne mogu sami provesti niti jedan dugoročni strateški projekt u vlastitoj državi u kojoj su na papiru suvereni narod. Odatle u njih prijeka potreba za pomoći. S obzirom na simptomatičan muk kume Hrvatske oko preinaka Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pružena pomoć u vidu sveučilišta, bolnice i 25 milijuna kuna godišnje ne doimlje se odveć spektakularnom. No, one koji se ne sekiraju kad milijarde na ime izdanih državnih jamstava lete u druge države, ovdje i svaka kuna u drugu državu beskrajno iritira.

Rimci, ne uljanici

U središtu gunđanja antifašista usmjerenog prema Hrvatima izvan Hrvatske, u čemu oni u BiH nisu iznimka, stoji primjedba kako ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a imaju pravo glasa na izborima. No, čak i kriterij plaćanja poreza na kojeg se rado pozivaju, pritom ignorirajući važeći zakon koji određuje državljanstvo kao uvjet za izborno pravo, uzimaju nepotpuno i nelogično. Naime, takvo bi mjerilo imalo smisla promatrati na neto principu. A tu antifašisti, kao i njihov samoupravljački tip poduzetništva utjelovljen u Uljaniku, ne stoje baš najbolje. Oni su neto korisnici državnog proračuna tj. više primaju iz proračuna nego što uplaćuju u njega. Nisu li kao takvi u izravnom sukobu interesa kad izbornom voljom odlučuju o raspodjeli porezom prikupljenih sredstava? Suprotno tome, BiH Hrvati su najveći potrošači hrvatske robe po stanovniku, što BiH čini zemljom s kojom Hrvatska ima daleko najveći višak u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Time BiH Hrvati posredno osiguravaju brojna radna mjesta u Hrvatskoj i pune joj proračun. Također ljetuju u Hrvatskoj, grade u Hrvatskoj, šalju doznake iz inozemstva rođacima u Hrvatskoj, a što se sve odražava punjenjem hrvatskog proračuna u mjeri prema kojoj je dosad pružena pomoć Hrvatima u BiH doista simbolična.

I najvažnije od svega – svojim stalnim dolaskom Hrvati iz BiH obogaćuju demografski sve siromašniju Hrvatsku. Dolaze kao liječnici i inženjeri (doista, za razliku od onih s kraja svijeta u kojima takve antifašisti silno žele vidjeti), profesori, umjetnici, sportaši – recimo, pola pobjedničke Davis Cup ekipe, trećina srebrnih “vatrenih” + izbornik, više od pola prve rukometne postave, pola hrvatskih NBA košarkaša… Ali i kao vrijedni gospodarstvenici… možda samo da ih je mrvu više u politici…kao nekad. Sažeto u jednoj rečenici – dolaze kao rimci, ne uljanici!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari