Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: Doista, zašto plaćati TV pretplatu?

Objavljeno

na

Vlasnici televizijskih aparata plaćaju gledanje TV programa distributerima pa nije jasno zbog čega još moraju i nadalje plaćati pretplatu HTV-u. Ta je pretplata neka vrsta poreza zaostala iz vremena kad nije bilo posrednika i kada je državna televizija bila jedina. Obično ćemo kao odgovor čuti kako je HTV kuća od nacionalnog interesa, ali s obzirom na sadržaj emisija, ona se vrlo malo razlikuje od drugih televizija s nacionalnom frekvencijom.

Druge su im televizije preuzele čak i prijenose reprezentativnih nogometnih i rukometnih utakmica. Jedna od rijetkih emisija koja zavrjeđuje visoko priznanje je “Kalendar”, svojedobno žestoko napadan od strane onih koje vrijeđaju činjenice i povijesne istine.

Kvizovi su još donekle gledljivi, iako su i forma i ljudi koji ih vode poprilično potrošeni. Glavne informativne emisije podsjećaju na stari vic o albanskoj televiziji i Enveru Hoxhi. Rijetko u kojem dnevniku nećemo vidjeti premijera, danas Plenkovića, prije Milanovića i tako unatrag, kako se pojavljuje četiri-pet puta. Jednom iz sjedišta EU-a, drugi put s Dubrovačkih igara, treći put sa sajma vina i tako redom.

Reprizirao se i “Peti dan” s temama koje je prekrila prašina. Ovaj (kvazi)filozofski show ide dalje i, umjesto polemičkih rasprava, pretvorio se u ugodno salonsko ćaskanje sličnomišljenika. Kako doznajemo, u tom su se klubu i djeca počela začinjati.

Serija o premijerima sastavljena je od prijateljskih lakiranja likova koji su se smjenjivali u Banskim dvorima, a “Rat prije rata”, u kojoj je glavni narator Mirko Galić, direkor HRT-a u vrijeme kad se serija radila, donosi tek općepoznate stvari.

Posebna je priča emisija “Nedjeljom u 2”, koja ulazi u dvadesetu sezonu s nedodirljivim autorom, funkcionirajući kao televizija u televiziji. Tamo defiliraju zvijezde “Regiona”, primitivni desničari na koje se voditelj obrušava i civilizirani ljevičari kojima ugađa, i uvijek s čeznutljivim pogledom prema Istoku. Taj se Aca Stanković pojavljuje još i s “Vjetrom u kosi”, tek toliko da vidimo kako on poput kauboja neustrašivo juri drumovima i livadama učeći usput kako se vrca med.

O da, ima tu i igranih serija. “Novinari” su plošna i iskrivljena slika novinarstva i politike s odvratnom psovkom u svakoj rečenici, dok je “Crno-bijeli svijet” nostalgično sjećanje na JNA, beogradsko-zagrebačke veze i na disco zabave.

Nađe se tu i poneki domaći besmisleni film financiran novcem HAVC-a, za koji također ide dio kolača od pretplate. I, naravno, stoput viđene američke romantične komedije ili komične romanse i horori s puno nasilja radi samog nasilja. Sve u svemu, prava katedrala (zlo)duha koju su građani prisiljeni plaćati.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijski konstruirana stvarnost

Objavljeno

na

Objavio

Gostujući u TV emisiji »Nedjeljom u 2« u nedjelju 12. siječnja, smijenjeni ravnatelj Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu rekao je uz ostalo da je prije desetak dana inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a napisala nalaz koji potvrđuje da se u toj bolnici baš ništa nije događalo od onoga za što je ravnatelj bio optužen i smijenjen te da je taj nalaz ostao skriven od javnosti. Takvo nečuveno postupanje, primjereno i često uobičajeno u komunističkom poretku, urodilo je uz ostalo i zavjerom protiv istine.

Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu javnost u neznanju i zabludi. Poznato je da i u demokratskim društvima politika katkad pokušava neistinama braniti svoje specifične interese, pokušava obmanjivati javnost, no u stvarno demokratskim društvima takve zloporabe priječi i uspješno suzbija vjerodostojna opozicija. I u slučaju bolnice Srebrnjak dio opozicije se oglasio, premda tek u nedjelju, no nije jasno je li i to samo politika koja se koristi prilikom za svoje interese ili je to barem pokušaj obrane istine.

Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Koliko je malo važna istina očituje i činjenica da inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a nije deset dana objavila javnosti što je otkrila na Srebrnjaku. Koliko je medijima malo važna istina na tom slučaju očituje se što nije poznato da su uopće tražili informacije o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i HZZO-a. Sve to otkriva koliko je stvarno malo stalo i političarima i medijima do istine, što znači i do pravde, ali i do hrvatske javnosti. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska.

Mnogo je slučajeva u Hrvatskoj da se odluke donose na temelju neistine, lažnih optužaba u službi konkretnoga pojedinačnoga ili grupnoga interesa, a žrtve, premda je istina na njihovoj strani, ostaju žrtve, no vrlo je izvjesno da je još više takvih postupanja za koja javnost nikad i ne dozna jer su žrtve, što snagom moćnika, što snagom medija, onemogućene izreći istinu. Dovoljno je podsjetiti da baš u svakoj koruptivnoj radnji – a razborito je pretpostaviti da ih u Hrvatskoj ima nedopustivo previše – uvijek uz neku konkretnu osobu ili tvrtku strada i istina i pravda. Ima i slučajeva da istina dođe na vidjelo, katkad i godinama kasnije, no malo je vjerojatno da ta istina onda dođe do svih onih koji su bili obmanuti. Takav primjer objavljen je u knjizi Mirjana Damaške »Domovina«, koja je tiskana krajem prošle godine u Zagrebu.

Kao iznimni pravni stručnjak akademik Damaška bio je od 2010. voditelj hrvatskoga odvjetničkoga tima u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije te se u rujnu 2013., nakon susreta s ondašnjim hrvatskim predsjednikom, elektroničkom porukom Ministarstvu pravosuđa odrekao te funkcije, a ondašnja ministrica vanjskih poslova objavila je 31. listopada 2013. da ga je Vlada smijenila s te dužnosti!? Hoće li svi oni koji su tom izjavom ministrice bili dezinformirani, prevareni, pročitati knjigu »Domovina« i doznati pravu istinu?

Da je u suvremenoj medijski konstruiranoj hrvatskoj javnosti malo interesa za istinu vrlo se jasno očitovalo u predizbornoj kampanji uoči predsjedničkih izbora u oba izborna kruga, posebno u televizijskim sučeljavanjima. Sve tri televizije koje emitiraju na nacionalnoj razini skrojile su setove pitanja u kojima je ne samo zaobiđena konkretna hrvatska stvarnost sa svojim problemima koje politika treba rješavati, nego je i onemogućeno da se ikoje pitanje rasvijetli. Premda je televizija kao medij po svom izboru osuđena na zabavu, na površnost, kad bi vodstva tih medijskih kuća bila u službi konkretnih ljudi, odnosno birača, i u službi istine, ne bi bila izostavljena ni osnovna biografska pitanja, jer birači imaju neosporno pravo znati istinite podatke o svakom kandidatu, niti bi se forsiranjem brojnih pitanja onemogućilo raščišćavanje prijepornih pitanja koja su i te kako relevantna za suvremeno hrvatsko društvo.

Npr. puno je puta jedan kandidat drugoga ili trećega javno optužio da govori laž, a optuženi nije imao priliku argumentima odgovoriti na optužbu niti su novinari voditelji zahtijevali od onoga tko je iznio optužbu da je argumentira. Gledatelji su često ostavljeni u nedoumici što je od izrečenoga istina, a što nije, te su se vjerojatno prema svojim političkim afinitetima priklanjali jednomu, drugomu ili trećemu kandi datu. Nije li to oblik političko-medijske zavjere protiv istine? Republika Hrvatska ni na kojem društvenom području ne može stvarno napredovati dok polazište svakomu postupanju ne bude istina, koja je ujedno preduvjet pravde, no je li i političarima i medijima stvarno stalo da Hrvatska napreduje?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Antifašizam na jeziku, fašizam u srcu

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedi još jednom citirati Krešimira Beljaka, predsjednika HSS-a, koji je na jednu objavu na društvenim mrežama o tome kako je od 1945. do 1990. Udba ubila preko sto emigranata odgovorio: “Preko sto? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s… i tko je uzrokovao ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su na žalost pobjegli Udbi.”

Nakon burnih reakcija Beljak se uvjetno ispričao riječima: “Ako sam nekoga uvrijedio.” Drugi dio njegove poruke u kojemu uzroke ratova pripisuje “fašističkoj emigraciji” govori o nevjerojatnom izvrtanju činjenica.

Ovaj tzv. tweet jednog politički nepismenog čuvenog obijača tuđih automobila i kradljivca kasetofona možda i ne bi bio vrijedan pažnje da se ne radi o saborskom zastupniku i predsjedniku stranke i da nije odraz nešto šireg stanja duhova, istog onoga stanja u kojemu je Nenad Stazić, također zastupnik u Saboru, izjavio kako partizani 1945. nisu posao doveli do kraja, ili u kojemu bivši predsjednik Ivo Josipović mrtav hladan konstatira kako su fratri u samostanu ubijeni u vatrenom obračunu.

I svi se oni pozivaji na antifašizam koji im je tek na jeziku, dok im je u srcu i u glavi fašistički mentalni sklop. Jer, fašizam i nije ništa drugo doli ubijanje nevinih, ali i opravdavanje ubojstava.

Vesna Pusić ili Stjepan Mesić kazat će kako u bleiburškom pokolju nisu svi bili nevini. E baš je tu razlika između fašizma i humanizma. U skupini ljudi za koju se zna da u njoj ima pravih i krivih, a da se ne zna tko je tko, za fašiste je opravdano kazniti sve, za humaniste je opravdano sve osloboditi.

Na Beljakov profašistički istup, osim građana, kritički se osvrnula nekolicina političara (Reiner, Plenković…). I nitko više. Za Davora Bernardića, predsjednika SDP-a, koji je najavio koaliciju s HSS-om, to je tek pitanje Beljakova “osebujnog stila”.

Anka Mrak Taritaš, predsjednica Glasa, drugog vjerojatnog partnera, ne kaže kako je Beljak izjavio nešto ružno, neprihvatljivo i neprilično, nego samo kako “nema vraćanja u prošlost”. Zoran Milanović, koji je marširao pod sloganom “normalno”, a kojega je i Beljak jako podupirao, nije se ogradio od ove nenormalne izjave.

Stranka koja navodno baštini Radić-Mačekovu tradiciju, koju je aktualni skandalozni predsjednik ustrojio po mjeri svog primitivizma, također je ostala nijema.

Nitko od dežurnih komentatora i kroničara, koji tako žustro, patetično i alergično reagiraju na svaki proustaški mig nekog, ne predsjednika ili zastupnika, nego nekog anonimnog marginalca, nije ništa prozborio. A nije vrag da je šutnja znak slaganja?!

Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Dva primjera kako je UDBA krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari