Pratite nas

Komentar

Josip Jović: Ne tuguj mi moj Ivane

Objavljeno

na

Snažna, umjetna dihotomija fašizam-antifašizam koja funkcionira zadnjih petnaestak godina trebala je poslužiti kao okvir u koji bi bio smješten i Domovinski rat. Zna se na kojoj strani.

Obiša sam mnoga vrata/ nemam kuda ali moram proći/ u Poljica moga brata/ ovo pismo mora doći./ Ne tuguj mi moj Ivane/ moj Josipe još nas ima/ ne tuguj mi moj Mladene/ ja ostavljam zavjet svima./ I dok padam ja se dižem/ u pomoć vas moram zvati/ uvijek prvi drugog stiže/ gdje će zadnji život dati./ Ne tuguj mi moj Ivane/ Hrvatska je naša nada/ idi dalje liječi rane/ evo Hrvat za dom pade.

Ovu pjesmu napisao je mladić koji se zvao Miroslav Migi Gudelj, gledajući doslovce smrti u oči.

Pjesma je nakon ekshumacije tijela u Šarengradu, gdje je Migi poginuo, pronađena u džepu njegove vojničke košulje. Sada je uklesana na spomen-ploči u Poljicima, koja je postavljena na rodnoj kući u kojoj više ne živi nitko. Nema više ni Miroslava ni Ivana ni Josipa ni Mladena. Svi su ili poginuli, ili umrli od posljedica rata. Pjesma je potresna sama po sebi, ali i poučna za spoznaju karaktera Domovinskog rata i branitelja.

Nasuprot pokušajima raznih pisaca ili filmskih autora da se branitelji propagandistički prikazuju kao desperadosi skloni zločinima svake vrste i koji su se borili za svoje privilegije, što je samo izraz dubokog neslaganja s cjelokupnim procesom stvaranja hrvatske države, hrvatski vojnici su u pravilu dobrovoljci, nježni, plemeniti, ponosni i hrabri mladići kojima je život puno obećavao, ali koji nisu sebično mislili o sebi i koji su bili unaprijed pomireni s vlastitom žrtvom za domovinu, ma kako to nekima danas zvučalo patetično i čak smiješno.

Takav je bio Miroslav Gudelj, takvih je više od stotinu drugih poginulih Imoćana, takvi su bili Goran Kliškić, Velimir Đerek, Blago Zadro, Ivan Alerić i brojni drugi poznati i nepoznati.

Njima možemo zahvaliti za, ni manje ni više, nego za slobodu koju uživamo, pa čak i za slobodu da ih blati i razvlači svaka fukara puna mržnje i predrasuda. Rat je, istina, ostavio strašne posljedice.

Petnaest tisuća ubijenih, uništene obitelji, razorena sela i gradovi, na tisuće ranjenih, oboljelih i samoubijenih. I demografsko propadanje dijelom spada u posljedice rata. Ali nije bilo izbora. Valjalo je braniti svoj dom, svoj grob, svoju ženu i djecu, svoj grad, svoju zemlju ili se jednostavno šutke predati jednoj bestijalnoj agresiji, ponižavanju i uništavanju.

I danas, kad se javljaju Inicijativa mladih za ljudska prava, Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i slične instrumentalizirane udruge i pojedinci koji vode kampanju protiv istine, tražeći da se rasvijetle tobožnji zločini Hrvatske vojske počinjeni u “Oluji” i nakon nje, fokusirajući se samo na to razdoblje i na te događaje, tražeći čak ispriku, oni posve svjesno zanemaruju sve ono što je prethodilo tim osloboditeljskim operacijama: i osvajačko komadanje zemlje i zvjerstva nad civilima i rušenje crkava i protjerivanje pučanstva, oni traže, de facto, ispriku za odluku o samostalnosti.

Snažna, umjetna dihotomija fašizam-antifašizam koja funkcionira zadnjih petnaestak godina trebala je poslužiti kao okvir u koji bi bio smješten i Domovinski rat. Zna se na kojoj strani.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Došao je 18. studenoga, datum jakog pečata stradalništva, žrtve, ali i otpora i želje za životom jednoga grada i jedne zemlje.

U porušenom Vukovaru, gradu patnje i boli, niknula je taj dan klica života hrvatske domovine.

Još danas bole i razaraju srce prizori ostataka grada, prepunog leševa, i tužne ispaćene kolone naših sunarodnjaka koji napuštaju ognjišta. Bože dragi, zar opet kolone i križni putevi?

Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj. Hoće li vam ikada ovakva Hrvatska bar djelomično vratiti izgubljeno? Bar molitvu, ljubav i poštovanje, ali i brigu za neku novu djecu Vukovara i Škabrnje…

Zbog vas, ali i svih poginulih branitelja, moramo pobijediti sve one koji dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i neovisnost, pa i vlastitu letargiju, bezvoljnost i obeshrabrenost.

“Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.”
(1 Kor 15, 57)

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari