Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: Od denunciranja muslimanskih nacionalista do radikalnoga islamista

Objavljeno

na

Tako je govorio i radio Seid Smajkić, donedavni mostarski muftija i hercegovački imam

Islamska zajednica u BiH svakako je jedan od ključnih čimbenika bošnjačke politike u ovoj državi. A jedan od angažiranijih i utjecajnih članova te zajednice donedavni je glavni imam za Hercegovinu i mostarski muftija Seid Smajkić. Na sebe je zadnjih godina skretao pozornost žestokim nastupima.

Zanimljiv je, međutim, njegov politički razvoj, od suradnika Udbe do radikalnoga islamista, što možda i nije neki specifikum, s obzirom na to da bi se takvom razvojnom putu mogao naći odgovarajući ekvivalent i u našoj zemlji.

Pouzdani saradnik

Dakle priča ide ovako. U prijedlogu Službe državne bezbjednosti iz Mostara iz 1980. za angažiranje suradnika Seida Smajkića, sina Derviša i majke Emine, rođenoga 1947. u Svinjarini, Općina Mostar, teologa sa završenim fakultetom u Kairu, stoji kako je Smajkić u protekle četiri godine SDB-u pružio niz korisnih obavještenja o nekim „bezbjednosno interesantnim licima“ koja neprijateljski djeluju s pozicije muslimanskoga nacionalizma i kleronacionalizma pa je 1978. registriran kao operativna veza pod pseudonimom ADI.

Do tada je, stoji u ovom dokumentu, informirao Službu o neprijateljskoj djelatnosti s navedenih pozicija Ibrahima Riđanovića, bivšega predsjednika Odbora IZ u Sarajevu, Alije Honde, otpravnika vlakova u Konjicu, Nijaza Šukrića, zaposlenika u Gazi Husrefbegovoj biblioteci, Asima Smajića, imama u Ljubuškom, Ameda Mehmedovića, imama iz Trebinja te Hilme Neimarlije, glavnoga urednika „Preporoda“ i asistenta na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.

Pored toga, dao je podatke o sukobima između Islamske bratske zajednice Muslimana iz Jugoslavije, s jedne, i Udruženja Bošnjaka i Odbora IZ Gazi Husrefbeg, s druge strane, u Torontu, gdje je Smajkić zasjedao 1979. godine kao imam za Sjevernu Ameriku.

Smajkićeva metamorfoza

Govoreći na skupu muslimana u Berlinu u vrijeme žestoke srpske agresije na Sarajevo i na BiH, u travnju 1992. godine Smajkić naglašava kako dolazi Sied Smajkiciz mjesta koja su tijekom stoljeća čuvala islamski imperiju od dušmana i kako s moralnim pravom očekuje bratski zagrljaj muslimanskoga naroda.

Muslimani su suočeni, govorio je, sa Srbima kao otvorenim neprijateljima, s prikrivenim neprijateljima, misleći na Hrvate, te s međunarodnom zavjerom protiv islama i muslimana. Založio se za oslonac na vlastite snage, ali i na braću muslimane cijeloga svijeta.

Bosna je, kaže dalje, poput Afganistana i Palestine čimbenik povezivanja i zbijanje redova muslimana cijeloga svijeta, a da je to tako, pokazuje veliki odziv boraca mudžahedina u pomaganju i obrani braće u BiH. Naši neprijatelji, kaže još, znaju da je islam savršena vjera i da će postati vjera čitavoga čovječanstva.

Bosna sa svojim središtima u Sarajevu, Mostaru i u drugim krajevima, koji su nosioci islamske vjere i kulture, ima pretpostavke da Europi ponude islam. Na kraju je zahvalio turskom narodu, koji suosjeća s nesrećom u BiH, na nesebičnoj pomoći.

U svojim kasnijim izjavama Smajkić je pun hvale za Aliju Izetbegovića, koji je „zaslužan ua opstanak islama u Europi“. Kao mostarski muftija Smajkić je zapažen i po izravnim prijetnjama Hrvatima i drugim nemuslimanima kad kaže: „Mostar je bošnjački grad i svi koji misle i rade drukčije, imat će s nama problema“.

Svjedočenje američkoga časnika

HV Abih

Presudu Haaškoga suda protiv hrvatskih vojnih zapovjednika bošnjačka politika tumači kao presudu ideji Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Neosnovano, jer nije se sudilo političkim idejama već eventualnim zločinima.

U tim interpretacijama ratnih zbivanja i hrvatsko-muslimanskih sukoba samo su Hrvati isključivi krivci i samo su oni činili zločine, dok se oni počinjeni nad Hrvatima uglavnom prešućuju, a na sudovima ne procesuiraju, ili se za neke zločine, kao ovih dana za onaj u Uzdolju, izriču uvrjedljivo male kazne. Pomoć Hrvatske u obrani BiH također bošnjački političari zanemaruju, iako su neposredno uoči i nakon Daytonskog sporazuma bili puni zahvalnosti.

A, evo, što o tom vremenu i događajima u razgovoru s odvjetničkim timom Slobodana Praljka kaže Richard Herrick, kao nepristrani promatrač, koji na Haaškom sudu nije prihvaćen kao svjedok jer bi, valjda, poremetio unaprijed stvorenu koncepciju i napisanu presudu. Herrick je časnik SAD-a, bio je vojni ataše u Beogradu i u Zagrebu te vojni promatrač zadužen za događaje u Hrvatskoj i u BiH tih ratnih godina od 1992. do 1995.

Za samoga će Praljka kazati kako je bio korektan i ugledan sugovornik koji pred njim nije ništa krio, čak ni planove vojnih operacija. Hrvatsko vijeće obane počelo se, svjedoči dalje Herrick, pripremati za sukob sa Srbima prije negoli je Teritorijalna obrana to učinila i prije negoli je Armija BiH uopće postojala. HVO i Teritorijalna obrana su, izvan svake sumnje, bili saveznici, a kasnije 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti, manji i veći, značajniji i manje značajni.

U proljeće 1993. postaje jasno kako je vizija Izetbegovića stvaranje muslimanske države. Dotadašnji saveznici postali su zaraćene strane. Broj trupa HV-a u BiH bio je, svjedoči Herrick, znatno manji od procjena međunarodnih organizacija, a njihova je nazočnost bila u funkciji obrane vlastitoga teritorija. Izbjeglice i ranjenici su bez diskriminacije zbrinjavani u Hrvatskoj, Hrvatska je dopuštala prolaz oružja iz trećih zemlja namijenjenoga Armiji BiH.

Sukob u BiH bio je, tvrdi ovaj američki časnik, dobra prilika za muslimanske fundamentaliste da si otvori put u Europu. Mudžahedini su bili značajna vojna snaga na strani Armije BiH i bili su isključivo angažirani u borbama protiv Hrvata, ne i u borbama protiv Srba. Alija Izetbegović ih izravno je pozvao i prolazili su isključivo kroz Republiku Hrvatsku. Njihov je broj do 1994. narastao na nekoliko tisuća, uz regrutiranje velikoga broja lokalnih ljudi.

Lajbek je opet raskopčan

Iz onoga što govore vjerski i politički vođe pa i iz očitovanja stranih diplomata vidljivo je nekoliko strateških točaka bošnjačke politike, bez obzira na to koliko su one realne. To su: povezivanje s cijelim muslimanskim svijetom, izgradnja ekskluzivne muslimanske države na cijelom teritoriju ili na polovici teritorija, oslonac na Tursku, obnova Otomanskoga Carstva, prodor prema Europi.

Treba i ovdje podsjetiti kako je Izetbegović stariji Bosnu, koji je u svojoj famoznoj Islamskoj deklaraciji iz 1970. zapisao kako su svete knjige iznad zakona te kako „nema koegzistencije između islama i neislamskog društva“, Bosnu ostavio u amanet Redžepu Erdoganu.

Nedavna Deklaracija Stranke demokratske akcije (a može joj se slobodno dodati i pridjev islamska) jednoglasno usvojena na kongresu ove stranke, koja je samo uvijenija forma Smajkićevih stavova, svojom je radikalnošću izazvala stanovito uzbuđenje među svim akterima bih-scene. U toj deklaraciji potaknutoj, između ostaloga, i posljednjim popisom pučanstva po kojemu broj Bošnjaka muslimana prelazi 50 posto, traži se ukidanje entiteta, formiranje pet regija, jedan predsjednik, jačanje bosanskoga identiteta kao put stvaranja nove nacije, građanska republika… Takvi su stavovi, očekivano, nagnali Milorada Dodika na novu prijetnju secesijom, a Hrvate na (sramežljivo) oživljavanje ideje o hrvatskoj republici. Lajbek je opet raskopčan, što bi rekao Vladko Maček.

Laž o građanskoj državi otkriva se u samoj Deklaraciji, čim se za grad Mostar, u kojemu su Hrvati većina predlaže jednak broj izbornih jedinica s hrvatskom, odnosno bošnjačkom većinom, bez obzira na broj stanovnika, kako bi se onemogućilo preglasavanje. Za državu građanski, a za grad nacionalni princip!

Josip Jović
Hrvatski tjednik

 

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari