Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: SDP-ovi demoni prošlosti

Objavljeno

na

Foto: Hina

Odnos SDP-a prema hrvatskoj emigraciji, Katoličkoj Crkvi i Hercegovcima izrazito je mrziteljski i neprijateljski te također spada u jugokomunističko naslijeđe

Socijalizam je kao društveni koncept mrtav unatoč pet i pol metarskom spomeniku Karlu Marxu u njegovu rodnom Trieru, čijem je podizanju prisustvovao i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker, ali ne zbog socijalizma, nego, vjerujemo, zbog globalizma, kojega je svojim „proletrskim internacionalizmom“ i „proleterima bez domovine“ snažno zagovarao upravo Marx.

No, socijaldemokracija je potrebna i u modernim vremenima, kada je čovjek bez ostatka podređen profitu, u nastojanju da se kapitalizamu ugradi neko ljudsko lice solidarnosti i brige za opće dobro.

Kako izgleda i čime nastupa socijaldemokratska stranka u Hrvatskoj, danas godine 2018. najzornije nam je pokazao udruženi skup SDP-a i Nove ljevice na međunarodni praznik rada u Splitu.

Poruke s Peristila

Govornici su se na Peristilu, ispred katedrale sv. Duje najviše pozivali na izgubljena radnička prava pod naletom „divljeg kapitalizma“, čemu se ne bi imalo što prigovoriti da se čula makar i jedna jedina ideja u pravcu osiguranja određenih prava.

Recimo, nije se čuo zahtjev za zabranom rada nedjeljom ili za osiguranjem punog iznosa plaće i zadržavanjem radnog mjesta trudnicama. U ime radničkih prava i pod izgovorom borbe za radništvo čule su se sasvim druge poruke.

Dragan Markovina, deklarirani Jugoslaven blizak orjunaškim idejama, ustao je protiv „mraka i gaženja ljudskih prava“. Rada Borić je upozorila na jedan drugi Split, onaj što je prosvjedovao protiv Istanbulske konvencije koji je, gle čuda, htio ukinuti prava žena! No pasaran, uskliknuo je Ranko Ostojić, nitko neće zabraniti crvene karanfile i zvijezde petokrake.

Goran Kotur, novi mladi predsjednik splitske organizacije je prosvjedovao protiv gaženja simbola kao što je zamjena prvoga maja prvim svibnja ili imena radnik imenom djelatnik. Suzana Kačić Bartulović je govoreći o „hrvatskom beznađu“ podsjetila na slavne pobjede prethodnika na Neretvi i Sutjesci. A saborski je zastupnik i predsjednik županijskog SDP-a Arsen Bauk, ustvrdio kako je poker asova kojega čine Bog, domovina, nacija i privatizacija razbio ono što su radnici stvarali i prava koja su oni izborili.

Ali ovo što su izgovorili splitski „socijaldemokrati“ i ljevičari s modernom socijaldemokracijom nekog zapadnog (talijanskog ili njemačkog) tipa apsolutno nema nikakve veze. Fascinantno je kako ovi relativno mladi ljudi kao da žive mladost svojih roditelja, možda i djedova, kako žive izvan vremena pa čak i izvan prostora.

Oni se još nadahnjuju Neretvama i Sutjeskama, još obožavaju zvijezdu s pet kraka. A cijeli taj „mrak“ i to „beznađe“ započeli su devedesetih godina kada je afirmirana nacija, domovina i vjera, kada je razbijena jedna divna država koja se zvala Jugoslavija i jedan pravedni sistem u kojem su svi imali sve, a naročito pripadnici te jugoslavenske političke klase.

Gori od Šešelja

Najpregnantnije je taj stav na svom facebooku izrazio Damir Krstinić, vijećnik SDP-a u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije i još k tome izvanredni profesor FESB-a, jedan iz ovoga čudnog gotovo nadrealnog svijeta okorjelih lažnih ljevičara. „Poserem se“, napisao je ovaj profesor, „na Republiku Hrvatsku“. Kratko i jasno, uz kočijašku psovku na kraju.

Naravno, nitko se iz njegove stranke nije osjetio pozvanim ograditi se ili osuditi ovaj status, koji je gori i uvredljiviji od Šešeljeva gaženja zastave u srbijanskoj Skupštini. Jer, na koncu konca, što nas se tiče Šešelj, ali jedan vijećnik u županijskoj skupštini i odgojatelj studenata itekakao bi nas se morao ticati.

Postoji fenomen konstantnih pobjeda HDZ, naročito u Dalmaciji kojega nitko još nije u potpunosti objasnio. Pa evo, baš je „crveni Peristil“ ove godine pružio pravo objašnjenje zašto je to tako.

Splitski SDP-ovci su možda ipak radikalno krilo Socijaldemokratske partije. Oni su čak i Zdravka Tomca (dok je ovaj bio u vrhu SDP-a) i predsjednika Ivicu Račana na početku demokratskih promjena nazivali nacionalistima. Nacionalist im je, čak ustaško tipa, bio i Ivo Baldasar, gradonačelnik iz njihove stranke.

Splitski SDP-ovci možda jesu radikalniji, ali nikako ne iskaču izvan određenoga koherentnog sustava mišljenja cijele stranke. Davor Bernardić je na početku nagovještavao nešto drugačiji pristup, ali se pod udarom kritika i negodovanja brzo povukao i prilagodio općem stranačkom trendu i duhu.

Kroatofobični sustav stavova

Taj sustav mišljenja, ili bolje reći stavova, po svim bitnim točkama možemo slobodno okarakterizirati kao jugokomunistički, ili preciznije kroatofobični.

Današnji SDP, kad je u pitanju demokracija i odnos prema domovini i državi, nije čak ni na razini Saveza komunista iz kasnih osamdesetih. On je bliži jugokomunizmu neposredno nakon Drugog svjetskog rata i u tom je smislu najkonzervativnija stranka u Hrvatskoj.

SDP

Za SDP je pravi izvor suvremene Hrvatske partizanski pokret i ZAVNOH iako je jasno da taj pokret ima određenu, ali sasvim ograničenu ulogu. On je prije svega bio usmjeren na obnovu Jugoslavije s elementima federalizma.

Ovom se tezom neutralizira zapravo značaj i uloga Domovinskoga rata, koji je, uz volju naroda, stvarni temelj nezavisnosti. Josip Broz Tito, simbol jugoslavenskog jedinstva je, za razliku od „mračnog“ Tuđmana, svijetli i najsvjetliji povijesni lik.

Proslavi njegova rođendana u Kumrovcu, uz nekolicinu likova iz filma Maršal, uveličao je ove godine potpredsjednik Sabora i član Predsjedništva SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Žestoko su iz SDP-a, i ne samo njega, prosvjedovali protiv uklanjanja naziva zagrebačkoga trga po Titovu imenu uz prijetnje kako će taj naziv biti vraćen čim oni ponovno pobjede.

Što je najgore, antifašizam se ne smješta tek u ovire Drugoga svjetskog rata, nego se predstavlja kao projekt sadašnjosti i budućnosti, čime se implicira i svakodnevno nastoji dokazati, isforsirati i izmisliti tzv. ustašizacija i fašizacija države, što je u funkciji njezine trajne kompromitacije i negacije.

Iz ove stranke iznova traže ukidanje saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburške tragedije, što su jednom već bili i učinili i opet će „ako bude sreće“. Za njih je, u biti, to mučko ubojstvo desetaka tisuća razoružanih vojnika, civila, djece, žena i staraca, ako se više ne može preušućivati, tek pravedna kazna, odmazda ili osveta za Jasenovac.

Emigracija, Crkva, Hercegovci i Region

Odnos prema četirima preostalim temama također spada u jugokomunističko naslijeđe. Tu su: emigracija, Ckva, Hercegovci i Region.

Emigracija je i nadalje neprijateljska i trebalo bi je isključiti iz izbornog procesa. Crkvu bi pod motom sekularizma trebalo izbaciti iz javnosti i političkog života, kao i vjeronauk iz škola, a ugovore s Vatikanom raskinuti, što također uz Glas tražio i Bernardić.

Upravo u tome pravcu ide i saborska interpelacija ove stranke. Hercegovci su isto tako nepoželjan element i treba ih prepustiti milosti Sarajeva. Naša je regija „Zapadni Balkan“, kojemu, navodno, pripadamo kulturoški i politički.

Bivši predsjednik stranke i Vlade Zoran Milanović u jednome svom nedavnom intervju otkriva kako je ostajao zatečen videći da neki političari (vjerojatno prije svega iz njegove stranke) „ padaju u strastveni zagrljaj manipulatorima iz beogradske čaršije, koji u Srbiji dominiraju zadnjih sto godina“.

Napokon, Milanović je u stranci označen krivcem za gubitak izbora i izoliran zato što je posjetio emigraciju u Australiji, odlazio u Mostar dati potporu Hrvatima kad su se oni osjetili ugroženima, susreo se s braniteljskim udrugama i nazvao beogradske političare „šakom jada“.

Ovakav SDP možda može računati na dvadesetak posto fanatika, ali zaista ostavlja dovoljno slobodnog prostora i zraka za disanje HDZ-u, s tim da „velika koalicija“, unatoč svemu, zahvaljujući poltičkom pragmatizmu vlastodržaca i stranoj volji, nipošto nije isključena (događanja oko Istanbulske konvencije to vjerno ilustriraju), kao ni to da neka druga koalicija pomete i SDP i HDZ.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori