Pratite nas

Kolumne

Josip Jović: SDP-ovi demoni prošlosti

Objavljeno

na

Foto: Hina

Odnos SDP-a prema hrvatskoj emigraciji, Katoličkoj Crkvi i Hercegovcima izrazito je mrziteljski i neprijateljski te također spada u jugokomunističko naslijeđe

Socijalizam je kao društveni koncept mrtav unatoč pet i pol metarskom spomeniku Karlu Marxu u njegovu rodnom Trieru, čijem je podizanju prisustvovao i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker, ali ne zbog socijalizma, nego, vjerujemo, zbog globalizma, kojega je svojim „proletrskim internacionalizmom“ i „proleterima bez domovine“ snažno zagovarao upravo Marx.

No, socijaldemokracija je potrebna i u modernim vremenima, kada je čovjek bez ostatka podređen profitu, u nastojanju da se kapitalizamu ugradi neko ljudsko lice solidarnosti i brige za opće dobro.

Kako izgleda i čime nastupa socijaldemokratska stranka u Hrvatskoj, danas godine 2018. najzornije nam je pokazao udruženi skup SDP-a i Nove ljevice na međunarodni praznik rada u Splitu.

Poruke s Peristila

Govornici su se na Peristilu, ispred katedrale sv. Duje najviše pozivali na izgubljena radnička prava pod naletom „divljeg kapitalizma“, čemu se ne bi imalo što prigovoriti da se čula makar i jedna jedina ideja u pravcu osiguranja određenih prava.

Recimo, nije se čuo zahtjev za zabranom rada nedjeljom ili za osiguranjem punog iznosa plaće i zadržavanjem radnog mjesta trudnicama. U ime radničkih prava i pod izgovorom borbe za radništvo čule su se sasvim druge poruke.

Dragan Markovina, deklarirani Jugoslaven blizak orjunaškim idejama, ustao je protiv „mraka i gaženja ljudskih prava“. Rada Borić je upozorila na jedan drugi Split, onaj što je prosvjedovao protiv Istanbulske konvencije koji je, gle čuda, htio ukinuti prava žena! No pasaran, uskliknuo je Ranko Ostojić, nitko neće zabraniti crvene karanfile i zvijezde petokrake.

Goran Kotur, novi mladi predsjednik splitske organizacije je prosvjedovao protiv gaženja simbola kao što je zamjena prvoga maja prvim svibnja ili imena radnik imenom djelatnik. Suzana Kačić Bartulović je govoreći o „hrvatskom beznađu“ podsjetila na slavne pobjede prethodnika na Neretvi i Sutjesci. A saborski je zastupnik i predsjednik županijskog SDP-a Arsen Bauk, ustvrdio kako je poker asova kojega čine Bog, domovina, nacija i privatizacija razbio ono što su radnici stvarali i prava koja su oni izborili.

Ali ovo što su izgovorili splitski „socijaldemokrati“ i ljevičari s modernom socijaldemokracijom nekog zapadnog (talijanskog ili njemačkog) tipa apsolutno nema nikakve veze. Fascinantno je kako ovi relativno mladi ljudi kao da žive mladost svojih roditelja, možda i djedova, kako žive izvan vremena pa čak i izvan prostora.

Oni se još nadahnjuju Neretvama i Sutjeskama, još obožavaju zvijezdu s pet kraka. A cijeli taj „mrak“ i to „beznađe“ započeli su devedesetih godina kada je afirmirana nacija, domovina i vjera, kada je razbijena jedna divna država koja se zvala Jugoslavija i jedan pravedni sistem u kojem su svi imali sve, a naročito pripadnici te jugoslavenske političke klase.

Gori od Šešelja

Najpregnantnije je taj stav na svom facebooku izrazio Damir Krstinić, vijećnik SDP-a u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije i još k tome izvanredni profesor FESB-a, jedan iz ovoga čudnog gotovo nadrealnog svijeta okorjelih lažnih ljevičara. „Poserem se“, napisao je ovaj profesor, „na Republiku Hrvatsku“. Kratko i jasno, uz kočijašku psovku na kraju.

Naravno, nitko se iz njegove stranke nije osjetio pozvanim ograditi se ili osuditi ovaj status, koji je gori i uvredljiviji od Šešeljeva gaženja zastave u srbijanskoj Skupštini. Jer, na koncu konca, što nas se tiče Šešelj, ali jedan vijećnik u županijskoj skupštini i odgojatelj studenata itekakao bi nas se morao ticati.

Postoji fenomen konstantnih pobjeda HDZ, naročito u Dalmaciji kojega nitko još nije u potpunosti objasnio. Pa evo, baš je „crveni Peristil“ ove godine pružio pravo objašnjenje zašto je to tako.

Splitski SDP-ovci su možda ipak radikalno krilo Socijaldemokratske partije. Oni su čak i Zdravka Tomca (dok je ovaj bio u vrhu SDP-a) i predsjednika Ivicu Račana na početku demokratskih promjena nazivali nacionalistima. Nacionalist im je, čak ustaško tipa, bio i Ivo Baldasar, gradonačelnik iz njihove stranke.

Splitski SDP-ovci možda jesu radikalniji, ali nikako ne iskaču izvan određenoga koherentnog sustava mišljenja cijele stranke. Davor Bernardić je na početku nagovještavao nešto drugačiji pristup, ali se pod udarom kritika i negodovanja brzo povukao i prilagodio općem stranačkom trendu i duhu.

Kroatofobični sustav stavova

Taj sustav mišljenja, ili bolje reći stavova, po svim bitnim točkama možemo slobodno okarakterizirati kao jugokomunistički, ili preciznije kroatofobični.

Današnji SDP, kad je u pitanju demokracija i odnos prema domovini i državi, nije čak ni na razini Saveza komunista iz kasnih osamdesetih. On je bliži jugokomunizmu neposredno nakon Drugog svjetskog rata i u tom je smislu najkonzervativnija stranka u Hrvatskoj.

SDP

Za SDP je pravi izvor suvremene Hrvatske partizanski pokret i ZAVNOH iako je jasno da taj pokret ima određenu, ali sasvim ograničenu ulogu. On je prije svega bio usmjeren na obnovu Jugoslavije s elementima federalizma.

Ovom se tezom neutralizira zapravo značaj i uloga Domovinskoga rata, koji je, uz volju naroda, stvarni temelj nezavisnosti. Josip Broz Tito, simbol jugoslavenskog jedinstva je, za razliku od „mračnog“ Tuđmana, svijetli i najsvjetliji povijesni lik.

Proslavi njegova rođendana u Kumrovcu, uz nekolicinu likova iz filma Maršal, uveličao je ove godine potpredsjednik Sabora i član Predsjedništva SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Žestoko su iz SDP-a, i ne samo njega, prosvjedovali protiv uklanjanja naziva zagrebačkoga trga po Titovu imenu uz prijetnje kako će taj naziv biti vraćen čim oni ponovno pobjede.

Što je najgore, antifašizam se ne smješta tek u ovire Drugoga svjetskog rata, nego se predstavlja kao projekt sadašnjosti i budućnosti, čime se implicira i svakodnevno nastoji dokazati, isforsirati i izmisliti tzv. ustašizacija i fašizacija države, što je u funkciji njezine trajne kompromitacije i negacije.

Iz ove stranke iznova traže ukidanje saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburške tragedije, što su jednom već bili i učinili i opet će „ako bude sreće“. Za njih je, u biti, to mučko ubojstvo desetaka tisuća razoružanih vojnika, civila, djece, žena i staraca, ako se više ne može preušućivati, tek pravedna kazna, odmazda ili osveta za Jasenovac.

Emigracija, Crkva, Hercegovci i Region

Odnos prema četirima preostalim temama također spada u jugokomunističko naslijeđe. Tu su: emigracija, Ckva, Hercegovci i Region.

Emigracija je i nadalje neprijateljska i trebalo bi je isključiti iz izbornog procesa. Crkvu bi pod motom sekularizma trebalo izbaciti iz javnosti i političkog života, kao i vjeronauk iz škola, a ugovore s Vatikanom raskinuti, što također uz Glas tražio i Bernardić.

Upravo u tome pravcu ide i saborska interpelacija ove stranke. Hercegovci su isto tako nepoželjan element i treba ih prepustiti milosti Sarajeva. Naša je regija „Zapadni Balkan“, kojemu, navodno, pripadamo kulturoški i politički.

Bivši predsjednik stranke i Vlade Zoran Milanović u jednome svom nedavnom intervju otkriva kako je ostajao zatečen videći da neki političari (vjerojatno prije svega iz njegove stranke) „ padaju u strastveni zagrljaj manipulatorima iz beogradske čaršije, koji u Srbiji dominiraju zadnjih sto godina“.

Napokon, Milanović je u stranci označen krivcem za gubitak izbora i izoliran zato što je posjetio emigraciju u Australiji, odlazio u Mostar dati potporu Hrvatima kad su se oni osjetili ugroženima, susreo se s braniteljskim udrugama i nazvao beogradske političare „šakom jada“.

Ovakav SDP možda može računati na dvadesetak posto fanatika, ali zaista ostavlja dovoljno slobodnog prostora i zraka za disanje HDZ-u, s tim da „velika koalicija“, unatoč svemu, zahvaljujući poltičkom pragmatizmu vlastodržaca i stranoj volji, nipošto nije isključena (događanja oko Istanbulske konvencije to vjerno ilustriraju), kao ni to da neka druga koalicija pomete i SDP i HDZ.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Objavljeno

na

Objavio

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan.

Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto.

Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici.

No, tu je i ključ Pupovčeva ‘uspjeha’: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke.

Nemamo razloga pretpostaviti da ‘manjinci’ ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo – dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj.

Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi?
 Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava.

No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu.

Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru.
Kako ‘popraviti’ rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa.

Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi.

Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u 0Županijskom domu’ (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. ‘dijaspore’. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe.

Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne.

Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Zvonimir Troskot: Uspjet ćemo, narod je uz nas (VIDEO)

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati