Pratite nas

Komentar

Josip Jović – Sjećanje na Milana Babića

Objavljeno

na

Temperaturni, ali i val čuđenja ovoga je tjedna prešao teritorijem Republike Hrvatske. Čuđenje i negodovanja su izazvali govori o nacističkoj i genocidnoj Hrvatskoj iz glave srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji i stilom i sadržajem neodoljivo podsjeća na svog uzora i ratnog druga Vojislava Šešelja. Ali čuđenju nema mjesta barem iz dva razloga.

To što Vučić govori, ne govori prvi put i to što govori dio je daleko šireg, dubljeg i trajnijeg raspoloženja srbijanskih političkih, crkvenih i naučnih struktura te javnosti. Napose, hrvatski politički vrh nema se razloga čuditi kad i sam ohrabruje jednu, slobodno možemo reći, neprijateljsku kampanju Beograda. Zar taj vrh ne podržava bezrezervno i bezuvjetno srbijanski put u EU, zar HDZ nije u koaliciji s političkim vođom hrvatskih Srba koji nije daleko od Vučićevih poruka, zar na Vojnom učilištu buduće časnike Hrvatske vojske ne podučava zagrebačko-beogradski profesor koji osporava legitimitet osamostaljenja Hrvatske i uporno ponavlja teze o jednakoj krivnji za rat, zar Vlada ne financira list koji djeluje na programu razdora i koji također izjednačava Vladu RH s Vladom NDH, zar se državnim novcem ne financira čitav niz filmova koji sustavno, posredno ili neposredno, pričaju o fašizaciji društva, zar…?

Od svih reakcija koje su se mogle čuti i pročitati ovih dana, nekako je najprimjerenija ona zastupnika Domagoja Miloševića. Onaj, napisao je na Facebooku, tko je u stanju priznati i osuditi srpsku agresiju i zločine, naš je sugovornik.

Onaj tko to ne želi, nego i dalje širi zlu krv, nije ni susjed ni sugovornik. Ni od Vučića ni od Dačića, Vulina, Pupovca, Irineja, Jovića ili Stazića i Šerbedžije nikada nećete čuti ono što je izgovorio Milan Babić, predsjednik tzv. SAO Krajine u svojoj završnoj riječi na Haaškome sudu, a rekao je, između ostaloga, kako je sudjelovao u ubijanju i progonu najgore vrste ljudi samo zato što su Hrvati, kako je počinjen zločin koji nema opravdanja, kako samo istina otvara mogućnost da se srpski narod oslobodi kolektivne krivnje te da nema riječi izraziti kajanje, uz molbu Hrvatima da oproste svojoj braći Srbima. Kajanje nije mogao izraziti riječima pa se ubio 2006.

Tu je negdje ključna točka manipulacija, laži i nesporazuma, ali i pomirenja. Svi ti srpski i srbijanski političari i ideolozi, ili barem njihov dominantni dio, svoju priču o ratu započinju s kolovozom 1995. Kao, bilo je prije toga sve u redu, mirno i legitimno, i onda su hrvatske vlasti iz čista mira odlučile protjerati srpsko stanovništvo.

Ni spomena o tome što je prethodilo, nema spomena o skupovima pod geslom „ne damo te zemljo Dušanova“, koji su se događali prije Tuđmana i prije HDZ-a i prije odluke o nezavisnosti, nema spomena o Škabrnji, Vukovaru, Osijeku, Gospiću i Dubrovniku, nema spomena o razbijenoj i okupiranoj državi, o masovnim zločinima i srušenim crkvama, ništa o onome o čemu je govorio nesretni Babić, pokajnik i svjedok iz prve ruke.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kako je dr. sc. Davor Marijan ‘razvalio’ Jovićev pamflet ‘Rat i mit’

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Davor Marijan o knjizi prof. dr. sc. Dejana Jovića „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“

U novome, listopadskom broju Časopisa za suvremenu povijest dr. sc. Davor Marijan objavio Sorosje opširnu i iznimno zanimljivu recenziju knjige prof. dr. sc. Dejana Jovića „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“.

Pri kraju recenzije, kao svojevrstan zaključak o knjizi Marijan apostrofira sljedeće:

„Iz svega navedenog očito je da Rat i mit nije znanstvena knjiga. Poanta knjige je usporedba Jugoslavije i Hrvatske na štetu Hrvatske, po kojoj je Jugoslavija pod krinkom liberalizirane komunističke Hrvatske bila bolja od samostalne Hrvatske.

Možemo se na određeni način složiti s tvrdnjom D. Markovine da je ovo jedna od knjiga koje obilježavaju desetljeće – tendencioznija i pristranija teško da će u dogledno vrijeme biti napisana.

Autor je ostao na poziciji društveno-političkoga radnika iz osamdesetih, kada je bio perspektivni (i jedno vrijeme maloljetni) novinar Poleta i gradio karijeru koju je prekinuo raspad Jugoslavije i velikosrpska agresija JNA na Hrvatsku.

Razlika je u tome što je iz tabora komunista prešao u drugi tabor nacionalista. Onih čijega je vijeća član. Jović dovodi u pitanje karakter i smisao rata, relativizira ulogu Srba, te Hrvatska, koja je iz rata izišla homogenija nego Srbija, postaje stoga glavni negativac u raspadu SFRJ.

Knjiga je ipak dugoročno zanimljiva. Kao prvo, zato što će vjerojatno biti prevedena na engleski i koristit će ju razina stručnjaka tipa spominjanoga Gagnona.

Dobit će „relevantan” status i pridružiti se povelikom broju neutemeljenih studija o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su pratili taj raspad na temelju kojih će uskoro neki novi Jović napisati sličan, bezvrijedan, ali „relevantan” rad.

Knjiga će biti zanimljiva i za istraživače položaja srpske manjine u Hrvatskoj. Kao što je 1990./1991. većina Srba u Hrvatskoj pokazala da ne može prihvatiti njezinu neovisnost, tako dio njezine intelektualne elite i danas ima problema s Republikom Hrvatskom kao političkom činjenicom.

I treće, reakcije na knjigu nisu nezanimljive, hvali ju onaj dio populacije za koji se može reći da se nije u stanju suočiti s karakterom druge Jugoslavije i koji Socijalističku Republiku Hrvatsku stavlja ispred Republike Hrvatske.

Zbog toga je dio te populacije spreman podržati navodnoga liberala i po tko zna koji put demonstrirati koliko u Hrvatskoj i dalje živi, političkim rječnikom rečeno, obrazac korisnih budala“.

Cijelu recenziju, koja dekonstruira Jovićeve lažne mitove i konstrukcije, može preuzeti i pročitati u prilogu:

HKV/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

‘Zaboravite Stepinca dok je živ južnoamerički ljevičar papa Franjo’

Objavljeno

na

Objavio

Jorge Bergoglio nastavlja tradiciju ljevičarskih pročetničkih krugova, a ne pape Ivana Pavla II.

Pročelnik vatikanske kongregacije za kauzu svetaca kardinal Angelo Becciu izjavio je da je usporen proces kanonizacije kardinala Stepinca te da tek treba “proučiti situaciju” nakon svršetka rada katoličko-pravoslavne komisije.

Ništa novo, prije oko godinu dana napisao sam da Stepinac neće biti proglašen svetim sve dok je papa Franjo živ, piše Milan Ivkošić/Večernji List.

Znalo se to otkad je formirao povjerenstvo u kojem su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve koja je, uza žestoke reakcije srbijanske i crnogorske javnosti, 2006. godine kanonizirala dvojicu četničkih koljača i koja je bila jedan od najglasnijih huškača na rat protiv Hrvatske.

Tako se južnoamerički ljevičar Bergoglio jasno okrenuo protiv Stepinca i Hrvatske te nastavio tradiciju ljevičarskih prosrpskih i pročetničkih krugova i izrovao i pomrsio put koji su s oduševljenjem kanonizaciji Stepinca utirali njegovi prethodnici Ivan Pavao Drugi i Benedikt XVI.

Na žalost, ni riječi protivljenja toj sramoti nismo čuli iz crkvene hijerarhije u Hrvatskoj ni iz njezinih medija, zavladala je ponižavajuća, sluganska šutnja i obmane o skoroj kanonizaciji nakon rada spomenute komisije.

Šutnja posve suprotna hrabrosti s kojom se kardinal Stepinac usprotivio dvama zločinačkim totalitarnim režimima – Pavelićevu i Titovu.

Milan Ivkošić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari