Pratite nas

Komentar

Josip Jović – Sjećanje na Milana Babića

Objavljeno

na

Temperaturni, ali i val čuđenja ovoga je tjedna prešao teritorijem Republike Hrvatske. Čuđenje i negodovanja su izazvali govori o nacističkoj i genocidnoj Hrvatskoj iz glave srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji i stilom i sadržajem neodoljivo podsjeća na svog uzora i ratnog druga Vojislava Šešelja. Ali čuđenju nema mjesta barem iz dva razloga.

To što Vučić govori, ne govori prvi put i to što govori dio je daleko šireg, dubljeg i trajnijeg raspoloženja srbijanskih političkih, crkvenih i naučnih struktura te javnosti. Napose, hrvatski politički vrh nema se razloga čuditi kad i sam ohrabruje jednu, slobodno možemo reći, neprijateljsku kampanju Beograda. Zar taj vrh ne podržava bezrezervno i bezuvjetno srbijanski put u EU, zar HDZ nije u koaliciji s političkim vođom hrvatskih Srba koji nije daleko od Vučićevih poruka, zar na Vojnom učilištu buduće časnike Hrvatske vojske ne podučava zagrebačko-beogradski profesor koji osporava legitimitet osamostaljenja Hrvatske i uporno ponavlja teze o jednakoj krivnji za rat, zar Vlada ne financira list koji djeluje na programu razdora i koji također izjednačava Vladu RH s Vladom NDH, zar se državnim novcem ne financira čitav niz filmova koji sustavno, posredno ili neposredno, pričaju o fašizaciji društva, zar…?

Od svih reakcija koje su se mogle čuti i pročitati ovih dana, nekako je najprimjerenija ona zastupnika Domagoja Miloševića. Onaj, napisao je na Facebooku, tko je u stanju priznati i osuditi srpsku agresiju i zločine, naš je sugovornik.

Onaj tko to ne želi, nego i dalje širi zlu krv, nije ni susjed ni sugovornik. Ni od Vučića ni od Dačića, Vulina, Pupovca, Irineja, Jovića ili Stazića i Šerbedžije nikada nećete čuti ono što je izgovorio Milan Babić, predsjednik tzv. SAO Krajine u svojoj završnoj riječi na Haaškome sudu, a rekao je, između ostaloga, kako je sudjelovao u ubijanju i progonu najgore vrste ljudi samo zato što su Hrvati, kako je počinjen zločin koji nema opravdanja, kako samo istina otvara mogućnost da se srpski narod oslobodi kolektivne krivnje te da nema riječi izraziti kajanje, uz molbu Hrvatima da oproste svojoj braći Srbima. Kajanje nije mogao izraziti riječima pa se ubio 2006.

Tu je negdje ključna točka manipulacija, laži i nesporazuma, ali i pomirenja. Svi ti srpski i srbijanski političari i ideolozi, ili barem njihov dominantni dio, svoju priču o ratu započinju s kolovozom 1995. Kao, bilo je prije toga sve u redu, mirno i legitimno, i onda su hrvatske vlasti iz čista mira odlučile protjerati srpsko stanovništvo.

Ni spomena o tome što je prethodilo, nema spomena o skupovima pod geslom „ne damo te zemljo Dušanova“, koji su se događali prije Tuđmana i prije HDZ-a i prije odluke o nezavisnosti, nema spomena o Škabrnji, Vukovaru, Osijeku, Gospiću i Dubrovniku, nema spomena o razbijenoj i okupiranoj državi, o masovnim zločinima i srušenim crkvama, ništa o onome o čemu je govorio nesretni Babić, pokajnik i svjedok iz prve ruke.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari