Pratite nas

Politika

Josip Jović: Tzv. antifašizam služi za zaštitu ekskluzivnih prava na imovinu i vlast (Video)

Objavljeno

na

Komentirajući političke procese u Hrvatskoj i BiH, novinar i publicist Josip Jović današnji tzv. antifašizam ocijenio je pokušajem očuvanja ekskluzivnih prava postkomunističkih elita na imovinu i vlast

Tzv. antifašisti će uvijek naći opravdanje o sto ili dvjesta tisuća ubijenih nakon svibnja 1945. Za njih taj zločin ne postoji. Tada je nestala cijela novinarska profesija. Svi novinari su ili pobijeni ili su pobjegli vani. To se dogodilo i sa književnicima. Čak se na sudu našao i jedan Tin Ujević jer je objavio nekoliko pjesama u listovima koji su izlazili u NDH – istaknuo je Jović gostujući u emisiji “S povodom” mostarske Naše TV.

[ad id=”93788″]

Osvrnuo se i na pitanje povrata židovske imovine, podsjećajući da je ona desetljećima u rukama tzv. antifašista.

-Mi znamo da je i otac Ive Josipovića uselio u jedan takav stan. On je poslije to pokušao demantirati tvrdeći da je njegov otac dobio stan sedamdeset i neke godine ali gdje je živio prije toga. To nikad nije objasnio. Ti ljudi imaju razloga inzistirati na nekakvom svom antifašizmu jer on služi za zaštitu stečenih privilegija i zaštitu ekskluzivnih prava na imovinu i na vlast. I za prikrivanje zločina – istaknuo je Jović.

Upozorio je kako su optužbe o navodnoj fašizaciji krenule s izborom Kolinde Grabar Kitarović

-U Hrvatskoj je na jedan čudan način isforsirana teza o reustašizaciji ili revitalizaciji ustaštva mada je vrlo teško vidjeti gdje je to ustaštvo. U Hrvatskoj postoje snage koje žele da ova država bude ustaška da bi oni imali podlogu za svoju ideologiju koja je u krajnjoj liniji okrenuta prema diskreditiranju sadašnje vlasti ali i same države koju oni prihvaćaju samo ako su oni na vlasti. Primjetno je da su te prozivke krenule u trenutku kada je na čelo države došla Kolinda Grabar Kitarović a to se dalje intenziviralo promjenama u Vladi – upozorava Jović.

Političku borbu dvije političke opcije za primat u Vladi i nedostatak autoriteta aktualnog premijera vidi kao ključni problem zbog čega po strani ostaju mnoga ključna pitanja.

-Postoji borba za pozicije između dvije političke opcije koje tvore jednu slabu koaliciju i postoji jedan premijer koji je se u svemu tome ne snalazi. Premijer nema dovoljno autoriteta da odredi glavni smjer vladine politike zbog čega po strani ostaju neka bitna društvena pitanja – istaknuo je Jović.

Osvrnuo se i na oslobađajuću presudu generalu Gotovini, ali i prvostupanjsku presudu šestorici Hrvata iz BiH.

– Prvostupanjska presuda šestorici Hrvata iz BiH pred Haškim sudom sigurno ima određenu političku poruku. Na kraju krajeva ta je presuda na liniji teze bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja bi sad htjela biti glavna tajnica UN-a, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, a to je na neki način u funkciji discipliniranja Hrvatske i discipliniranja legitimnih težnji Hrvata u BiH za jednakopravnošću i konstitutivnošču – ocijenio je Jović.

Nije sklon uvjerenju da se položaj hrvatskog naroda u BiH može popraviti kroz izborni zakon.

– Pitanje izbornog zakona je dosta komplicirano pitanje ali ja stojim na uvjerenju da bez političkog entiteta konstitutivnost nije moguće ostvariti. Nedavno je Izetbegović htio pokazati navodnu benevolentnost prema Hrvatima pa je izjavio kako će dopustiti Hrvatima da sami biraju svog člana Predsjedništva. Mislim, to djeluje gotovo cinično – istaknuo je Jović.

Nije sklon određenim tezama prema kojima SAD i Europska unija imaju različita gledišta prema BiH.

-Ključni je problem što ni jedni ni drugi nemaju rješenje za BiH. Da postoji neki sukob ta dva faktora bi vrlo lako našla zajednički jezik. Međutim, postoji tu i treća strana. Postoji Rusija koja jako podupire Republiku Srpsku i njezine sadašnje ingerencije ali i Turska koja ne skriva svoju želju za geostrateškim povratkom na Balkan. To je jedna mreža različitih utjecaja u kojoj jedino Hrvati u BiH nemaju bezrezervnu potporu neka vanjske sile – upozorio je Jović, dodajući kako se rješenje situacije u BiH ne može postići bez unutarnjeg dogovora političkih elita u BiH.

R.H./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

Dijanović: Hrvatskoj treba suradnja s Kinom

Objavljeno

na

Objavio

Toby Melville/Reuters

Kinesko ekonomsko čudo“, jedna je od čestih sintagma koju posljednjih godina možemo čuti na medijskoj i političkoj međunarodnoj sceni. Pritom se nerijetko zaboravlja kako je kineska civilizacija starija od pet tisuća godina i da je do početka 19. st. Kina predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnome BDP-u od oko 40 posto. Porazi u Opijumskim ratovima u 19. stoljeću, praćeni nametanjem niza neravnopravnih sporazuma od strane zapadnjaka, poglavito od Velike Britanije, kojima se pridružio i susjedni Japan, doveli su do „stoljeća poniženja“, u kojemu su Kinezi, nakon tisuća godina uvjerenosti u vlastitu premoć, postali marioneta u međunarodnim odnosima, što je dovelo do velikih trauma u kineskome narodu.

Nakon revolucije 1949. komunisti preuzimaju vlast u Kini, što je posljedično dovelo do uspostave bliskih odnosa s komunističkim SSSR-om. No djelovanjem američke politike i diplomacije, u čemu su ključnu ulogu imali Henry Kissinger (1971. uspostavlja diplomatske odnose s Kinom s ciljem izolacija SSSR-a) i Richard Nixon, koji je 1972. posjetio Kinu, došlo je 1978. do odvajanja Kine od SSSR-a. Uz američku pomoć Kina od tada započinje reforme u smjeru preorijentacije ekonomije na tržišne principe. Socijalno-tržišna ekonomija omogućila je Kini visoke stope gospodarskoga rasta, a snažno otvaranje prema svijetu nakon 2000. omogućilo joj je nastavak visokoga rasta koji traje sve do danas. Očito, Kina se vraća onamo gdje je bila do početka 19. st.

Pojas i put

Kineski predsjednik Xi Jinping 2013. predstavio je inicijativu „Pojas i Put“ (eng. Belt and Road), veliku kinesku razvojnu strategiju za 21. st. kojoj je cilj infrastrukturnim projektima (željeznice, autoceste, mostovi, plinovodi, luke, zračne luke, telekomunikacijske mreže) povezati Aziju, Afriku i Europu, a novi „Put svile“ uključuje i suradnju na planu industrije, financija, energetike i visokih tehnologija. Na „Pojas i Put“, kao globalnu projekciju kineske ekonomske i političke moći („globalizacija na kineski način“), američki establišment gleda kao na geopolitičku zavjeru i polugu koja će Kini osigurati globalnu hegemoniju.

Razvoj visokih tehnologija (zapad često Kinu optužuje za krađu intelektualnoga vlasništva) razrađen je u konceptu „Kina 2025.“, koji predstavlja državni prioritet broj 1. Kina želi postati svjetski predvodnik u razvoju visokih tehnologija i ne čudi stoga što su američkim taksama pogođeni upravo proizvodi iz koncepta „Made in China 2025.“ koji uključuju informacijsko-komunikacijske tehnologije, robotiku, svemirsku industriju, tzv. internet stvari itd. Svima je vjerojatno najpoznatiji slučaj Huaweia koji je najsnažnije na udaru američke konkurencije.

Ekonomsko jačanje dovelo je do i snažne modernizacije vojske, pa Kina već danas ima drugi najveći proračun na svijetu. To je osnažilo kineske ambicije u Istočnome i Južnome kineskom moru. Kineski predsjednik Xi Jinping početkom ove godine kineskoj je vojsci poručio da mora biti „spremna za borbu i rat.“ Uz Istočno i Južno kinesko more, potencijalni sigurnosni problem je i situacija s Tajvanom.

Američki „Pivot to Assia“ i kineski „16+1“

Postoje naznake da su SAD i Kina pred potpisivanjem trgovinskoga sporazuma, no dugoročno gledano, nema baš nikakve dvojbe da će Kina predstavljati najvažnijega američkog konkurenta za globalnu dominaciju (tzv. Tukididova zamka). Toga je bila svjesna još i Obamina administracija koja je proklamirala strateški zaokret prema azijsko-pacifičkoj regiji, regiji najvećega gospodarskog rasta, poznat kao „Pivot to Assia“. Pojedini protagonisti američke „duboke države“ zalažu se za trostruko „obuzdavanje“ Kine, Rusije i Irana, no svjesni su da će im ta politika najteže proći s Kinom jer SAD ovisi o kineskom financiranju njihova deficita.

Kineski utjecaj posljednjih godina sve više jača i u Europi, najviše Inicijativom „16+1“ koja okuplja 11 članica EU-a, 5 kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo i Kinu s kojom sve više jačaju trgovinske veze. U posljednjem izvješću Münchenske sigurnosne konferencije ističe se kako Kina postaje sve snažniji igrač i na Balkanu. U investicijama na Balkanu svakako prednjači Srbija gdje je Kina u 23 projekta uložila preko deset milijarda dolara: od metaloprerađivačke industrije i industrije oružja do infrastrukturnih projekata. Visoke investicije Pekinga postoje i u Mađarskoj gdje je uloženo oko 4 milijarde dolara. Od država srednjoistočne Europe ističe se Poljska s 3 milijarde dolara, što je posebno zanimljivo jer je Varšava jedan od glavnih strateških partnera Washingtona u Europi.

Peking investicije ne uvjetuje mistikom ljudskih prava

Prošloga tjedna, u utorak, u Bruxellesu je održan sastanak na vrhu EU-Kina na kojemu se raspravljalo o spornim temama. Kineski premijer Li Keqiang nakon toga je stigao u posjet Hrvatskoj. Drugi najmoćniji čovjek kineske politike sastao se hrvatskim državnim vodstvom, a potpisano je i više bilateralnih sporazuma. U Dubrovniku je održan deveti summit Inicijative „16+1“. U pratnji kineskoga premijera bilo je 400 kineskih poduzetnika i partnera koji su sa 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe dogovarali poslovne aranžmane.

Ono što upada u oči u posjetu kineskoga premijera Keqianga Hrvatskoj vrlo dobra je informiranost o našoj državi pa je uoči posjeta kineski premijer naveo brojne izume i dostignuća Hrvatske u povijesti. Analitičari ističu kako je to kineski način pridobivanja simpatija neke države i način iskazivanja poštovanja. Ono što kineske investicije razlikuje od zapadnih činjenica je da Peking svoja ulaganja ne uvjetuje mistikom ljudskih prava (logično za društveno komunističku državu), tj. ljudskopravaškim zahtjevima koji često služe kao najobičnije sredstvo ucjene.

Prilika za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom

Hrvatska je do sada zanemarivala izvozni potencijal kineskoga tržišta i općenito suradnju s Kinom (čijih je 250.000 turista prošle godine posjetilo Hrvatsku). Trgovina između dviju država iznosi tek jednu milijardu dolara. Od članica EU-a, jedino Cipar i Latvija ostvaruju manji izvoz u Kinu. Tek malo više od 1 posto izvoza Hrvatske otpada na Kinu, dok je uvoz gotovo 5 posto. Manja Slovenija izvozi nekoliko puta više u Kinu, i to uglavnom visokotehnološke proizvode. Projekt izgradnje Pelješkoga mosta (prvi projekt sufinanciran EU sredstvima koji realizira Kina) predstavlja dobru priliku za intenziviranje ekonomske suradnje s Kinom i za zauzimanje bolje pozicije na novome Putu svile koji će težiti najmanje 900 milijarda dolara.

Nakon posjeta kineskoga izaslanstva Hrvatskoj spominju se i novi mogući projekti kao što su luka Rijeka te izgradnja željezničke pruge Zagreb-Rijeka. Kineski je premijer Keqiang izjavio kako smo „iako geografski udaljeni, spremni zbližiti svoja srca i otvoriti dijamantno razdoblje u našim odnosima.“ Ako zanemarimo patetiku, potencijali za snažniju suradnju svakako postoje, a Hrvatska bi se pritom trebala fokusirati i na visokotehnološke proizvode jer narativ o „sirevima, tunama i mlijeku“ koji često dominira kad se govori o suradnji s Kinom, ne izgleda previše ozbiljno.
Suradnju s Kinom najviše kritiziraju države koje s njom najviše surađuju

Kad je u pitanju suradnja s Kinom, onda velike države poput SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Francuske često vole manje države srednjoistočne Europe i Balkana optuživati za sudjelovanje u kineskoj infiltraciji u Europu i za stvaranje ovisnosti od Kine. Nedavno se inicijativi „Pojas i put“ pridružila i Salvinijeva Italija, kao prva članica iz zemlja G-7, pa se tako i Rim našao pod optužbama Njemačke. Njemački ministar vanjskih poslova vrlo je oštro kritizirao talijanski potez: „Ako neke zemlje vjeruju da mogu sklapati unosne poslove s Kinezima, doživjet će čudo i jednoga dana se probuditi u ovisnosti.“

Pritom je zanimljivo da suradnju manjih država (ili čak i Italije) s Kinom ne kritiziraju one države koji bi se same grozile suradnje s Pekingom i koje svojim primjerom pokazuju da ne žele suradnju sa „zemljom koja krši ljudska prava“. Ne, najviše kritiziraju upravo one države koje imaju najveću suradnju s Kinom, tešku desetine ili stotine milijarda dolara! Komentirajući optužbe za prokinesku orijentaciju, češki predsjednik Miloš Zeman rekao je: „Njemačka kancelarica Angela Merkel bila je u Kini osam puta pa je ona onda bolji kineski agent od mene.“

Sinocentrizam

Jačanje kineske globalne moći kod mnogih zapadnih aktera stvara strah od kineskih imperijalističkih ambicija, a u tomu se kontekstu posebno govori o „kreditnome imperijalizmu“. No Kinezi imaju poseban način gledanja na svijet i povijest koji je bez osnovnoga poznavanja sinologije teško shvatljiv umu zapadnog čovjeka. Kina ne želi imperijalizam, nego sinocentrizam.

Ne želi svjetsku vlast, nego da ju svi priznaju kao glavnu osovinu i iskažu joj pripadajuće počasti. Kao što objašnjava dobar poznavatelj Kine dr. sc. Branimir Vidmarović: „U svijetu sinocentrizma, Centralno kraljevstvo rasprostire svoja bogatstva i blagoslove na sve one koji su voljni riječju i gestom priznati kinesku superiornost.“ Kineske elite smatraju da sinocentrični sustav predstavlja prirodni poredak, a okosnica današnjega sinocentričnog sustava politika je snažne suradnje s međunarodnim tržištima. Naravno, snažna koncentracija kineskoga kapitala u nekoj državi ne može ne imati posljedice i na političkoj razini. Teško će sutra biti moguće očekivati od određene države, snažnije kreditno i investicijski vezane uz Kinu, da, primjerice, u UN-u redovito glasuje za neke protukineske inicijative.

Svijet se neupitno kreće prema multipolarnosti, a brojni analitičari pritom ističu da će 21. stoljeće biti kinesko stoljeće (Pax sinica). Hrvatska kao članica euroatlantskih integracija svakako ne treba (SAD će još dosta godina biti vodeća sila koja se ne će tek tako odreći statusa globalnog hegemona), a teško i može biti jedan od snažnijih „partnera“ Kine u Europi (realno partnerstvo moguće je samo između ravnopravnih država), no ako njezini vladajući političari znaju što je mudra i pametna politika, učinit će sve da se suradnja Zagreba i Pekinga ojača. Naime, u situaciji dok brojne države profitiraju od suradnje s Kinom, jedino bi dudeki ili podanici mogli odbijati benefite koje ta suradnja nesumnjivo može donijeti, a samo zato da bi zadovoljili zahtjeve trećerazrednih zapadnih birokrata. Male države u međunarodnim odnosima trebaju inzistirati na jednakim načelima i pravilima za sve. Ako se odreknu tih načela, ne ostaje im više ništa osim okova i sluganstva.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Željko Glasnović: Prvomajski jajari – militantni ateisti će crtati srp, čekić i petokraku na jaja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor, nakon stanke za uskrsne blagdanje, zasjedanje je započeo 12. sjednicom i aktualnim prijepodnevom u okviru kojega su predstavnici Vlade odgovarali na zastupnička pitanja.

Nakon završetka aktualnog sata sjednica se nastavila slobodnim govorima zastupnika, a predsjedanje je preuzeo Željko Reiner.

Prvi je govoro Željko Glasnović o izlasku Hrvata izvan RH na izbore.

“Što je sa zakonom o državljanstvu? Koliko dugo ćemo čekati? Svjedoci smo dugogodišnje sabotaže…”, pitao je Glasnović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari