Pratite nas

Kultura

Josip Juraj Strossmayer – vizionar koji je nadilazio svoje vrijeme

Objavljeno

na

Josip Juraj Strossmayer gigantska je osoba, jedinstvena u hrvatskoj povijesti i kulturi – bio je biskup, političar, ideolog i stranački vođa, saborski zastupnik, veliki župan, teolog, sakupljač umjetnina, mecena, erudit, poznavatelj umjetnosti, poliglot i vrhunski govornik, no iznad svega bio je vizionar koji je nadilazio svoje vrijeme, izjavio je za Hinu predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić, u povodu 200. obljetnice Strossmayerova rođenja.”Neizmjerne su Strossmayerove zasluge u formiranju moderne hrvatske nacije i građanskog društva koji su proizašli iz njegovih vizija i želja. Njegovo djelo bez premca je u hrvatskoj povijesti, a njegov entuzijazam i optimizam nije nikada nadmašen”, kazao je Kusić.

Podsjetio je i da su dva Strossmayerova gesla bila ‘Sve za vjeru i domovinu’ i ‘Prosvjetom k slobodi’.

“Vjeran njima, Strossmayer je ostvario četiri velika projekta za hrvatsku kulturu i znanost – to su Akademija, osnovana 1861., moderno Sveučilište u Zagrebu osnovano 1874., katedrala u Đakovu dovršena 1882. i Strossmayerova galerija starih majstora otvorena 1884. Kod osnutka Akademije njegova misao vodilja bila je da mali narodi poput Hrvata samo znanošću i kulturom mogu postati ravnopravni velikim narodima. To je aktualno i danas u doba globalizacije i HAZU kao najviša hrvatska znanstvena, umjetnička i kulturna institucija slijedi svog osnivača zalažući se za neprestani znanstveni i kulturni napredak Hrvatske. Strossmayer je živio u vrijeme kad su hrvatske zemlje bile razjedinjene i posebno mu je na srcu bilo njihovo ujedinjenje, kao i jedinstvo svih Hrvata, nacionalno zajedništvo i sloga”.

Kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti, dodaje Kusić, Strossmayer je pokretao kulturne, prosvjetne, znanstvene, ali i gospodarske projekte, pomagao nadarene pojedince te time unaprijedio cjelokupnu hrvatsku kulturu, znanost, umjetnost i društvo u cjelini.

“Svojom darežljivošću povezao je sav hrvatski narod jer pomagao je sve hrvatske krajeve, kao i Hrvate u BiH i iseljeništvu. Sve svoje umne, fizičke i materijalne kapacitete ugradio je u napredak i blagostanje hrvatskog naroda. Svoje vizionarstvo Strossmayer je pokazao i zalaganjem za jedinstvo kršćana”, podsjetio je predsjednik HAZU-a.

Dodao je da je još za života Strossmayer bio slavljen diljem Hrvatske i Europe i uspoređivan s najslavnijim osobama toga vremena, poput Bismarcka i Gladstonea.

“Bio je jedan od rijetkih hrvatskih velikana na kojima su nam drugi narodi zavidjeli. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) ponosna je što za svog osnivača ima ovako slavnu osobu čija baština živi i danas kao trajno nadahnuće i putokaz”, zaključio je Kusić.

U hrvatskoj povijesti pothranjivan je mit o zajedničkom nastupu narodnjaka, koje je predvodio Strossmayer i pravaša na čelu s Antom Starčevićem, koji su trebali zajednički nastupati protiv režima Khuena Hedervaryja.

Povjesničar Stjepan Matković smatra kako je navodni dogovor među hrvatskom oporbom, između Starčevića i Strossmayera, koji se navodno dogodio u Krapinski Toplicama, više mit nego činjenica.

Strossmayer je do kraja života života ostao vjeran svojim političkim idejama, napomenuo je dodavši kako je hrvatska oporba sve do potkraj Austro-Ugarske inzistirala na različitim stajalištima.

Po riječima povjesničara Vladimira Geigera, đakovački biskup Strossmayer je vodio hrvatsku politiku u kontekstu svoga vremena i događaja. Hrvati mu zamjeraju da se odrekao hrvatstva, a Nijemci zato što što se odrekao nijemstva, ustvrdio je Geiger ocjenivši kako je Strossmayer ipak bio hrvatski nacionalist.

Za razliku od hrvatskih Jugoslavena, koji su se borili za jugoslavenstvo u kome je jasna vladajuća srpska pozicija, svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo, Strossmayer se zalagao za južnoslavenstvo koje bi uključivalo i Bugare, a u kome bi Zagreb bio središte kulturnoga i političkog života, istaknuo je akademik Pečarić, dodavši kako je Strossmayer dobro poznavao srpski narod i njegovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima.

To po akademikovim riječima zorno pokazuju Strossmayerova pisma Račkom. Tako, npr. 10. travnja 1884. Strossmayer piše: “Narod nam je u vrlo opasnom položaju, Srbi su nam krvavi neprijatelji, dočim se mi ljuto borimo proti Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje”, podsjetio je Pečarić, dodavši kako ima puno takvih navoda.

Akademik podsjeća na, kako kaže, znakoviti događaji oko Zavoda sv. Jeronima u Rimu iz 1901.-1902., kad je papa Lav XIII. 1901. dao Zavodu hrvatsko ime. “To je uzbudilo diplomatske krugove diljem Europe”, napomenuo je akademik Josip Pečarić dodavši kako su se tomu usprotivile Italija, Francuska, Austrija, Mađarska, Rusija, Srbija i Crna Gora, što je dovelo do izravnih ucjenjivanja Svete Stolice.

Po Pečarićevim riječima, odlučujuću ulogu tada je odigrala Crna Gora.

“Ona je na Berlinskom kongresu 1878. dobila Bar, pa je knjaz Nikola proglasio tamošnje katolike (Hrvate) Srbima (tzv. Srbi-katolici), i tražio da se Zavodu sv. Jeronima uz hrvatsko doda i srpsko ime”, istaknuo je Pečarić dodavši kako je u povodu toga događaja biskup Strossmayer pisao kardinalu Rampolli.

“U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima pa se stoga naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim i taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti, smatrao je Strossmayer.

Papa je nakraju 1902. vratio Zavodu ilirsko ime, a hrvatsko on dobiva tek 1971., podsjeća akademik Pečarić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga dr. sc. Jurja Batelje ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljanje nove knjige dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ održano je u četvrtak, 28. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili recenzent dr. sc. Josip Jurčević i autor, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je napisao predgovor.

Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Obraćajući se okupljenima Jurčević je dao širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.

Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli Drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva.

Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je Jurčević.

Progovorivši kako je knjiga nastala Jurčević je istaknuo kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

U nastavku, detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću.

Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam vršio službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, sv. Pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo.

Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te je zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Pobjednička vojska Hrvata, temelj je hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

U susret obljetnici🇭🇷

Dana Gospodnjeg
28/05/1991
postroji se:

VOJSKA HRVATA

Bolno je imala krštenje,
dok se krvlju pisala sloboda,
u borbi za Hrvatsko rođenje,
za život hrvatskoga roda!

Srcem udari na zmaja
i pusti hrabrost da je vodi,
satkana iz svakoga kraja,
iz krvavih čizama se radi!

Pobjednička vojska Hrvata,
temelj je hrvatske države,
i stub Domovinskog rata
u danima ponosa i slave.

Sad na grobu hrvatskog vojnika
Hrvatska svoju povijest piše,
da nije bilo hrabrih bojovnika
ni Hrvata ne bi bilo više!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari