Pratite nas

Analiza

Josip Jurčević : Lex Perković je vlastima EU-a i Njemačke napokon razotkrio tko vlada Hrvatskom

Objavljeno

na

Tumačeći događanja oko slučaja “Lex Perković, prof. Josip Jurčević u razgovoru za Cronews iz Münchena ističe da je vlastima EU-a i Njemačke napokom jasno tko vlada Hrvatskom.

-Prof. Jurčević navršava se gotovo godina dana kako ste objavili svoju knjigu „Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti“. Imali ste velik broj predavanja diljem domovine i diljem dijaspore. Bili ste prvi i jedini hrv.intelektualac koji je otvoreno dotakao teme zlodjela UDBE koje su u domovini bile tabuizirane . Isto tako svojom knjigom vi ste se otvoreno ocitovali protiv donošenja LEX Perković . Kakvi su vaši utisci danas. Kakav je bio odjek na Vasu knjigu u domovini?

-Knjiga sadrži cjeloviti uvid u uzroke i posljedice slučaja Perković, koji je zapravo slučaj Hrvatska. U knjizi je otvoreno naveden veliki broj događaja i podataka, ali i imena i prezimena premijera, ministara, tajkuna, udbaša i drugih koji čine zloćudnu mrežu moći u Hrvatskoj. Iz svega se potpuno jasno vidi da ista umrežena struktura i na isti način najtežim kriminalom – od golemih pljački do ubojstava – upropaštava hrvatsko društvo desetljećima. Proizlazi da se za njihovu moć i interese gotovo ništa nije promiijenilo 1990-ih godina. Štoviše, razvidno je da su im tzv. tranzicija i srbijanska agresija pružili prigodu za puno veća pustošenja hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa, što su u punoj mjeri iskoristili. Tragične posljedice svega toga danas su potpuno vidljive u bilo kojem vidu života u Hrvatskoj, od politike i gospodarstva do kulture, medija i ozračja općeg socijalnog, psihološkog i identitetskog rasula Lex Perkovic je i vlastima EU i Njemackoj napokon razotkrio tko vlada Hrvatskom . Uostalom, potpredsjednica EU vlade jasno je rekla da najviše državne institucije RH uporno i sustavno štite najokorjelije zločince. Međutim, sada je očigledno da suočavanje s istinom i promjene u Hrvatskoj neće ići ni lako niti brzo, jer je cjelokupnim hrvatski institucijski sustav zagađen pregolemom dubinom i širinom korupcije, međusobne ucjenjenosti i drugih vrsta kriminala i devijacija. O tome pokazuje i sudbina moje knjige. Interes najšire javnosti u Hrvatskoj i iseljeništvu je ogroman. Primjerice, na predstavljanju knjige u Europskom domu u Zagrebu tek se trećina pridošlih osoba uspjela natiskati u dvoranu. Knjiga je do sada imala stotinjak predstavljanja, a i nadalje stižu pozivi sa svih strana, poglavito nakon nedavnog početka suđenja u Njemačkoj. Međutim, U Hrvatskoj nema baš nikakvih institucijskih reakcija na knjigu, iako ona najteže i veoma konkretno optužuje niz sadašnjih i prethodnih državnih dužnosnika i uglednika. Da je situacija u hrvatskoj imalo sređena, ili bi mene trebalo procesuirati za najteže klevete, ili bi trebalo pokrenuti istrage i sudske procese protiv niza najistaknutijih državnih dužnosnika i drugih tzv. uglednika.

-Kako su mediji reagirali na vasu knjigu ? Stekli smo naime utisak da su Vas mainstream-mediji zaobilazili?

-Mainstream-mediji u Hrvatskoj, tj. njihovi vlasnici su dio kriminalne strukture u Hrvatskoj, o čemu se također navode podaci u mojoj knjizi. Stoga je razumljivo da su potpuno prešutili knjigu, usprkos silnom interesu javnosti. U proteklih godinu i pol mnogobrojnih emisija i pisanja o slučaju Perković, u kojima su gostovale brojne osobe, nisam u mainstream-medijima imao doslovni nijedan nastup, iako sam znanstvenik koji o toj temi zna najviše. Dodatni razlog preciznog medijskog izoliranja knjige i mene je i u tome što strategiju medijskog i drugačijeg statusa slučaja Perković u Hrvatskoj predvodi Anto Nobilo, osoba od posebnog povjerenja i odvjetnik Perkovića i Mustača. Nobilo i ma i osobne motive, jer podaci u mojoj knjizi nedvosmisleno pokazuju i tko je zapravo Anto Nobilo.

-U organizaciji Hrvatskog Svjetskog Kongresa Njemačke upravo ste dovršili gostovanje po Njemačkoj gdje ste uz umirovljenog pukovnika Branka-a Lubin-u i Prof. Dragutin-a Koštre-u bili ucesnik tribine HRVATSKA JUČER DANAS SUTRA. Ovdje u Münchenu ste zapaženi velikim interesom mlade populacije, naime u suorganizaciji tribine ucestvovala je i Udruga Hrvatskih Studenata München. Kakav je odjek u domovini od strane mlade populacije na vaša predavanja na Vasu knjigu ?

-Hrvatska u domovini i iseljeništvu ima veličanstven mladi naraštaj, koji ima znanja, vještine, nacionalnu emociju i volju. O tome bih mogao puno svjedočiti iz mojih brojnih iskustava u radu s mladima na sveučilištima i u civilnom društvu. No puno su važniji neki cjelovitiji pokazatelji, poput uspjeha hrvatske mladosti u svim vrstama egzaktno mjerljivih međunarodnih natjecanja: od natjecanja u stručnim znanjima, izumiteljstvu i nadarenosti do različitih športskih natjecanja. Životni i kvalitativni potencijal hrvatske mladosti ponajbolje su prepoznali devijantni vladari Hrvatske, koji poduzimaju niz veoma promišljenih djelovanja s ciljem lomljenja identitetske nacionalne kičme mladih, a usporedo se sofisticiranim oblicima provodi fizički progon mladih Hrvata što dalje od hrvatske i bosanskohercegovačke domovine. Primjerice, zastrašujući je službeni njemački podatak da je 2013. godine više od 13 tisuća mladih Hrvata iselilo u Njemačku. Međutim, usprkos svim destrukcijama, hrvatska mladost u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta svjedoči nesalomnljivu životnost i ljubav prema svojoj domovini. To se iskreno i nedvosmisleno očitovalo i na tribini koju smo imali u Münchenu, kao i na radionici koju smno s mladima imali u Ludwigshafenu. Uostalom, Hrvatski svjetski kongres i Udrugu Hrvatskih studenata München vodi i nosi hrvatska mladost. Isto tako, smisao te poticaj volji i snazi mnogobrojnih mojih društvenih djelovanja i zauzimanja temelji se na suradnji s mladima te njihovom prepoznavanju i odazivu.

-Naslov vase knjige “Lex Perković – spašavanje zločinačke budućnosti “ dosta je provokativan, Dali ste bili izloženi prijetnjama nakon objavljivanja knjige i nekim pritiscima?

-Naslov knjige je proizašao iz činjenica i podataka koji se nalaze u knjizi. Neki moji prijatelji koji su radili u sigurnosnih službama ozbiljno su me upozorili su me da zbog opasnog sadržaja knjige, napose poglavlja „Trag novca“ neću živjeti duže od dva mjeseca. Međutim, moje procjene su drugačije i za sada su se pokazale točnima. Naravno da sam već godinama izložen različitim pritiscima i igrama zbog ove knjige, kao i mojih ranijih knjiga te brojnih drugih javnih djelovanja, zauzimanja i tekstova. Sredinom 1990-ih bilo je izravnih fizičkih prijetnji, no kad su vidjeli da se ne bojim i da se znam zaštititi i obraniti, započele su sve druge razrađene metode usporavanja, otežavanja, infiltracije itd. Na to sam se navikao i prema tome se odnosim kao sastavnom dijelu života.

-U vašoj knjizi spominjete sustavnu pljačku kako bivšeg tako i sadašnjeg sistema nakon uspostavljanja osamostaljenja. Spominjete često Inu i Plivu.

-U knjizi sam na konkretnim primjerima pokazao da svi klanovi koji su izravno ili iz pozadine vladali Hrvatskom, prije i poslije 1990. g., rukovode i sudjeluju u intenzivnoj i ogromnoj organiziranoj pljački nacionalnih bogatstava Hrvatske. Nekada su to bili komunistički moćnici u Hrvatskoj i njhihova biološka djeca, a sada su to pustošenje bez prekida nastavili njihovi potomci. Primjer Ine je najveći i najzorniji, u svakom pogledu.Ina je osnovana 1964. te je odmah postala golemo i glavno strateško poduzeće i Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ina se nije bavila samo prevažnom naftom i razgranatom petrokemijskom industrijom, nego se proširila i u brojne druge unosne gospodarske djelatnosti: od turizma i financija do vanjske i unutarnje trgovine svime i svačim. Ina je stoga bila jedan od najvećih bazena iz kojeg se u komunizmu i samostalnoj Hrvatskoj najviše organizirano pljačkalo. Još u vrijeme Jugoslavije u tu su pljačku bili uključeni i sinovi najmoćnijih političara, Tita i Mike Špiljka. Dugogogdišnji komunistički moćnik Mika Špiljak bio je u prvoj polovici 1980-ih na vrhuncu moći, a Mikin sin Vanja Špiljak bio je jedan od predvodnika pljačke Ine. Kad su državna tijela počela istragu, svi putovi su vodili prema Vanji, pa je M. Špiljak i njgov klan zataškao istragu žrtvovanjem Đurekovića i smjenom Pavla Gažija, sekretara (republičkog ministra) milicije u komunističkoj Hrvatskoj. Ono što je najstrašnije za sadašnju Hrvatsku, jest da su V. Špiljak, Mišo Broz i ostali postali još moćniji i bogatiji nakon 1990., surađujući u pljački sa svim „novim“ vlastima. Oni su ostali vječni, a vlasti prolazne. Tako je primjerice. V. Špiljak postao jedna od najbogatijih osoba na prostoru bivše Jugoslavije, a Hrvatska se utapa u gospodarskoj i duhovnoj krizi te korupciji i siromaštvu. Ista struktura i isti model pljačke i upropaštavanja primjenjen je i na Plivu i više tisuća drugih hrvatskih poduzeća. Sve se događalo pod kriminalnim pokroviteljstvom politike, pravosuđa, medija i drugih državnih i društvenih institucija, što najkonkretnije svjedoči o pozadini sadašnje hrvatske stvarnosti.

-Josip Perković i Zdravko Mustač su konačno izručeni Njemackom pravosudju. Prije nekoliko dana ovdje je u Münchenu započeo proces , sto mislite nije li to u neku ruku sramotno za Hrvatsku da se ovo sudjenje odvija ne u domovini već ovdje u Njemačkoj ?

-Naravno da je to sramotno za Hrvatsku kao državu i društvo, jer to znači da u Hrvatskoj ne postoji ni minimalne institucijske snage koja bi započela proces ozdravljenja hrvatskog društva. Europska sramota s lex Perković, cirkus s izručenjem Perkovića pa Mustača, uporna nesuradnja i nedavanje dokumentacije njemačkom pravosuđu do kraja razobličuju katastrofu u hrvatskom institucijskom sustavu. Nadajmo se da će sudski proces u Njemačkoj i EU interesi pridonijeti početku promjena u Hrvatskoj. No, te promjene ne mogu se provesti bez organiziranog demokratskog djelovanja u Hrvatskoj, koje je do sada spriječavano.

-Tko je i zašto prema Vama ubio Stjepana Djurekovica i zašto se današnja vlast toliko opirala izručenju donošenjem zakona Lex Perković?

-Najkraće rečeno, jugoslavenski partijski i državni vrh donio je odluku o likvidaciji, tajna policija je organizirala ubojstvo Đurekovića kao i ubojstva 80- ak drugih hrvatskih iseljenika. Ovo je uglavnom utvrđeno i znanstveno, a potvrđeno i pravomoćnom presudom Pratesu. Ostali su još neutvrđena imena počinitelja pogubljenja Đurekovića. No, taj krug je veoma sužen, tj. radi se o jugoslavenskim kriminalnim skupinama koje su takve „poslove“ obavljale za jugoslavenski režim. Današnj vlast se grčevito opirala izručenju ne zbog toga što voli Perkovića i Mustača ili zbog toga što bi njihova svjedočenja kompromitirala ionako već komrpomitirani režim bivše jugoslavije. Glavni razlog opiranja izručenju je strah da bi Perković i Mustač na neutralnom terenu u Njemačkoj mogli iz prve ruke posvjedočiti o teškom kriminalu – organiziranim pljačkama i političkim ubojstvima – koji se u Hrvatskoj događa i nakon 1990., a u svemu sudjeluje stara komunistička struktura te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi. O svemu tome najkonkretnije govori moja knjiga, te očekujem da će to biti potvrđeno i na sadašnjem suđenju u njemačkoj. Naime, motive i okolnosti ubojstva Đurekovića nemoguće je utvrditi i objasniti bez razotkrivanja svega što smo ovdje naznačili. Zbog toga suđenje Đurekoviću ima veliko povijesno zančenje, ali još je značajnije za suočavanje s hrvatskom stvarnošću i s time za oblikovanje hrvatske budućnosti.

-Obrana na čelu sa odvjetnikom Nobilom vrlo optimistički gleda na ishod procesa. Vec u nekoliko navrata predsjedavajući sudskog vijeća Manfreda Dauster Nobilu je oduzeo riječ budući da se obrana odnosno Nobilo sluzi strategijom mimo sudskog protokola. U svojim izjavama obrana navodno raspolaže dokumentima koji ce opovrgnuti vjerodostojnost svjedoka, koji su navodno bili u službi BND-a. Od kuda Nobilu takav optimizam ? Sto vi mislite o tome ?

-Svaka obrana na sudu oblikuje svoju strategiju i sukladno tome postupa. Na koncu će se vidjeti je li to bilo uspješno ili nije. Gledajući pravno, njemački odvjetnici su uporišta obrane Perkovića i Mustača. U cjelini ovog slučaja, kojem su puno važnije izvanpravne dimenzije i učinci, Nobilo je ponajmanje zanimljiv kao odvjetnik. On je akter u punom smislu riječi. Cijeli njegov privatni, društveni i poslovni život – prije i njhakon 1990. – odvija se pod okriljem i sukladno jugokomunističkoj partijskoj strukturi. Životna priča Nobila karakteristična je za Hrvatsku, kao i životne priče Perkovića i Mustača, te su one i do konkretnosti neraskidivo isprepletene. Zbog tih općih razloga sam i u svojoj knjizi dosta prostora dao liku i (ne)djelu Ante Nobila. On je u Jugoslaviji bio veoma važan državni tužilac, a to je par godina bio i u samostalnoj Hrvatskoj. Potom je desetak godina bio odvjetnik, a proteklih desetak godina je prvenstveno dio mreže koja u hrvatskom pljačkaškom modelu privatizira društveno vlasništvo. Tako i Nobilo pripada uskom krugu osoba koje su se iznimno materijalno obaogatile u samostalnoj hrvatskoj državi, a njegov javni, pravosudni, politički i medijski utjecaj seže do nevjerojatnih razmjera, iako su javno poznati javni ekscesi i afere koje ga teško kompromitiraju u svakom pogledu. Dakle, Nobilo je prvenstveno osoba od posebnog povjerenja i Perkovića i Mustača. Između ostalog, povezuje ih i davni rad na izručenju i suđenju Andriji Artukoviću. Nobilo, veoma dobro zna da suđenje Perkoviću i Mustaču može temeljito ugroziti cijelu strukturu koja gospodari Hrvatskom, te on čini sve kako bi obranio strukturu u kojoj je i on veoma važan dio. Nobilo još bolje zna kako se Perkovića, Mustača i strukturu nemože nikako obraniti činjeniciama i uobičajenom pravnom procedurom. Stoga on cijelo vrijeme poduzima sve vrste izvanpravnih i protupravnih poteza, uključujući medijske, obavještajne i političke operacije, akcije i ekscese s kojima je obilježio i prve dane suđenja u Njemačkoj.

-Kako tumačite da nasi mediji uglavnom izvješćuju o stajalištima obrane za razliku od stranih agencija?

-Mainstream-mediji u Hrvatskoj od pojave lex Perković izgrađuju virtualni herojski lik Josipa Perkovića, a u tome najintenzivnije izravno i pozadinski sudjeluje Anto Nobilo. On je u proteklih godinu i pol na temu lex i slučaj Perković popunio više hrvatskog medijskog prostora nego zajedno svi državni dužnosnici i njihovi stručni i nestručni glasnogovornici. Struktura i Nobilo znaju da mogu nimalo ili veoma malo utjecati na njemačko pravosuđe i strane medijske kuće, pa najviše brinu kako održati kontrolu nad javnim mnijenjem u Hrvatskoj, tj. kako u hrvatskom javnom prostoru što više spriječiti dotok i utjecaj objektivnih informacija sa suđenja u Njemačkoj. Tako treba očekivati da će Nobilo u sudnici i još više u javnosti proizvoditi ekscese, kako bi s tim informacijama nastojao što više očuvao lažni svetački lik Perkovića, Mustača i cijele zločinačke strukture. Nadam se da je njemačko pravosuđe pripremljeno za ovakav razvoj događaja.

-Ovdje u dijaspori Hrvati su ubijani od strane Udbe, samo zato sto su bili protivnici jugokomunističkog režima, samo u Münchenu pored krvničkog ubojstva Stjepana Djurekovic, Jure Zagajskog, neuspjela pet atentata na Luku Kraljevica ubijeno je na desetine ljudi .. kakav je odjek u domovini po toj temi , sto je sa istinskom lustracijom, dali ce ona konačno obuhvatiti i zlocine jugokomunizma?

-Među komunističkim devijantnim sastavnicama koje su preselile u samostalnu Hrvatsku najviše je ostao nedirnut javni govor, te je i danas u hrvatskoj javnosti dramatično dominantna jugokomunistička jednoumna slika svekolike prošlosti i stvarnosti. To se jednako odnosi na medije, kao i na znanost, kulturu i obrazovanje. U takvoj situaciji, stradavaju i činjenice o likvidacijama hrvatskih iseljenika, Bleiburškoj tragediji i drugim zlodjelima jugoslavenskog režima. Kad se poneka informacija i probije do šire javnosti, ona se u masovnopsihološkoj medijskoj i političkoj kampanji protumači kao pravedna kazna za navodne zločine koje su počinili hrvatski iseljenici i hrvatski narod u cjelini, a donositelj nepoželjne informacije se pribija na javni stup srama. Stoga se hrvatsko društvo nalazi pred imperativom provođenja cjelovitog procesa dekomunizacije, u kojem je lustracija tek jedan obvezni dio. No, lustracija za zločine iz razdoblja komunizma nije sada na prvom mjestu, jer je većina glavnih i sporednih aktera tih zločina već umrla. Zbog toga na prvom mjestu treba biti lustracija za zločine koji su počinjeni protiv hrvatske države i hrvatskog društva nakon 1990. godine, a te zločine su počinili i još ih čine mlađi biološki potomci i ideološki klonovi starih komunističkih zločinaca. Samo ovakva dekomunizacija i lustracija mogu biti istinski učinkovite te će napokon osloboditi hrvatsku budućnost.

-U jednom intervjuu ste napomenuli da je Mustač veci kalibar od Perkovića , na sudjenju je primjeceno da je on prilično nezainteresiran, lezeran, za razliku od Perkovića koji je koncentriran te kontinuirano sve biljezi, kako to tumačite?

-Mustač je u svakom pogledu veći udbaški kapitalac od Perkovića. To se na prvi pogled prepoznaje po tome što je Mustač u Jugoslaviji neprekidno bio i formalno nadređen Perkoviću. Zatim, Perković nije slučajno izručen ranije, a Mustač ne bi stigao u Njemačku da nije bilo supruge ubijenog Đurekovića i nekolicine sudaca, među kojima se ističe sudac Turudić, koji sada trpi posljedice odmazde udbaške strukture. Na koncu vanjska mirnoća Mustača također je znak njegove veće udbaške i drugačije izgrađenosti.

-U vašoj knjizi takodjer govorite o raspadu jugoslavenskih tajnih službi možete li nam reci kakva je njihova uloga bila nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske na čelu sa Josipom Perkovićem, naime u jednom dijelu knjige spominjete da se razoružanje Teritorijalne Obrane Hrvatske poklapa sa njegovim imenovanjem I da bi bilo interesantno kada bi se on o tome očitovao.

-U knjizi sam detaljno obrazložio ulogu tajne službe uoči i nakon 1990. godine. Najkraće, ta služba je – koristeći se slomom komunizma u cijeloj istočnoj Europi i raspadom Jugoslavije – postala ključni moderator, nadziratelj i evidentičar svih dosadašnjih događanja u samostalnoj Hrvatskoj. Cijeli komunistički sustav u Jugoslaviji i Hrvatskoj se raspadao i u djelićima preseljavao u nove okolnosti. Jedino je služba sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, koju popularno zovemo Udba, u cjelosti kao institucija – bez prekida ili propitivanja preselila u Hrvatsku, sa svojih 750-ak djelatnika, te u cijelosti preuzela sigurnosni sustav Republike Hrvatske. Na taj način je Udba od sluge partije postala gospodar situacije, te je koristeći sve svoje metode, poglavito sve vrste ucjena, kreirala institucijsku, kadrovsku, političku i idejnu situaciju u samostalnoj Hrvatskoj. Ono što im je izmaklo kontroli u interregnumu i ratnim uvjetima, postupno su stavili pod kontrolu. Naravno, da su novu cjelinu kreirali uglavnom od starih djelića i pojedinaca pridodajući im nove. No, zajedničko starim i novim djelićima i pojedincima bila je pristajanje na ucjenu, prvernstveno grabežom zajedničke imovine i drugih interesa i prava koji su donosili laku novčanu korist. Prva, najbrža i nevjerojatno najunosnija korist u samostalnoj Hrvatskoj bila je ilegalno ili polulegalno trgovanje oružjem, bilo onim otuđenim od Teritorijalne obrane ili bagatelno uvezenim s europskog komunističkog istoka. U knjizi sam pokazao da je Udba u Hrvatskoj imala sve stvarne preduvjete s kojima je mogla sačuvati oružje TO Hrvatske, kao što je to primjerice učinjeno u Sloveniji. Udba je veoma precizno nadzirala i sudjelovala u svim događanjima u Hrvatskoj, pa tako i kad se radi o oružju. Perković se javno više puta pohvalio kako je naoružavao Hrvatsku te čak i operativno sudjelovao u transportima oružja. To je posebna tema o kojoj sam izvan Hrvatske i u Hrvatskoj vidio puno za sada javno nepoznatih podataka. Bit će veoma zanimljivo ako Perković na suđenju o tome progovori.

-Svjedoci smo katastrofalne situacije u domovini, uhićenje gradonačelnika Zagreba Bandića i čitavog Holdinga, sto mislite o tome, nije li trenutak ove akcije pomalo čudan ?

-Sve što represivna tijela sada stavljaju na teret Bandiću i ostalima, te puno više od toga, bilo je prethodnih desetak godina detaljno objavljivano u medijima. Posebno puno, dokumentirano i uporno objavljivao je i prema pravosuđu poduzimao Tomislav Jelić, bivši zastupnik u gradskoj skupštini. I ništa se nije događalo. Stoga je utemeljeno zaključiti kako sadašnja uhićenja nemaju pravni i pravosudni motiv, nego – nažalost – sa svime upravljaju politički i ostali interesi. Prema logici dosadašnjih iskustava u Hrvatskoj, razvidno je da se početak pokušaja političkog samknuća Bandića događa prema scenariju interesa sada vladajućih: SDP-a i Ive Josipovića. Stoga, već sada je prilično jasno kako bilo kakav pravosudni ishod – osuda ili oslobađanje Bandića – neće imati ni vjerodostojnost, ni uvjerljivost, niti će poslužiti općem dobru. Među prikrivenim motivima najvažniji i najopasniji po javni interes jesu politički motivi. Bandić kao politički brend i organizacija nije bio nikad jači, te je otvoreno najavljivao da će na narednim izborima državne razine poduzeti ono što je napravio nedavno u Zagrebu, a to je bila velika pobjeda i za gradonačelnika i za gradsku skupštinu. Najave Bandića nisu nimalo neutemeljene, jer bi samo ponovnim uzimanjem na parlamentarnim izborima „svojih“ lokalnih glasova u Zagrebu postao jedan od tri uvjerljivo najjača čimbenika u Saboru i državnoj izvršnoj vlasti. Dakle, zatvaranjem Bandića vjerojatno je onemogućen njegov ozbiljan politički proboj na državnu razinu. Pritom je važno naglasiti da je Bandić raspolagao s financijskom i drugačijom infrastrukturom kakvom ne raspolažu zajedno SDP i HDZ. Osim toga, Bandić je poptuno sigurno uklonjen sa skorih predsjedničkih izbora, a na prošlima je bio finalist. Simbolički bi se moglo reći da je politički smaknut dokazano najopasniji konkurent Josipovića. Ako se Bandić i ne bi kandidirao na sljedećim predsjedničkim izborima, mogao je značajno pomoći nekom Josipovićevom protukandidatu, poglavito u drugom krugu. Gledajući manipulativno, uhićenjem Bandića iz javnog fokusa su maknute smrtonosne političke rane Josipovića: optužnica za veleizdaju koju je podiglo Hrvatsko nacionalno etičko sudište, problemi sa savjetnicima, tužba za klevetu itd.

-Ovih dana prosvjeduju invalidi domovinskog rata, prema najnovijim izvjescima hrvatskih mainstream-medija njihovi zahtjevi su neutemeljeni, sto vi mislite o tome, naime mi ovdje u dijaspori imamo suprotne informacije?

-Braniteljske muke u hrvatskoj državi nisu odnedavno, nego su one započela već 1991. godine. Primjerice, u prosincu 1991. državno je povjerenstvo objavilo opsežan dokument u kojem tvrdi da su vukovarski branitelji rušili ustavni poredak Republike Hrvatske, dakle, rušili su hrvatsku državu. Niti jedna vlast do sada nije pristala taj dokument staviti izvan snage, iako smo na mnogim braniteljskim i znanstvenim skupovima tražili da se to učini. Da bismo bolje razumjeli taj sramotni i veleizdajnički dokument i cijelu situaciju u Hrvatskoj, potrebno je navesti da su to povjerenstvo stvarno i formalno predvodili te dokument kreirali „vječni hrvatski bermudski trio“ Josip Manolić, Josip Perković i Zdavko Mustač, a u povjerenstvo je formalno bila uključena i nekolicina tadašnjih ministara. Svi dosadašnji prosvjedi hrvatskih branitelja, pa i ovaj najnoviji, bili su itekako utemeljeni, te ih i osobno stalno podupirem kao dragovoljac-branitelj i kao znanstvenik. Druga je stvar i problem što su svi braniteljski prosvjedi bili gotovo potpuno neučinkoviti, prvenstveno zbog podjela i razdora unutar braniteljske populacije, koji su uglavnom izazvani vanjskim pritiscima, lažnim obećanjima i korupcijom. Smatram da je koncepcija ovog prosvjeda pogrešna, jer je najjača preživjela braniteljska populacija – stopostotni invalidi – usmjerena protiv tek treće razine vlasti, namjesto da se tražila ostavka vrha vlasti i sada najodgovornijeg, tj. vrhovnog zapovjednika Ive Josipovića. Tako braniteljski prosvjed nije iskoristio veoma utemeljenu optužnicu Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

-Vi ste prije nekoliko dana podigli tužbu zajedno sa gospodinom Tomcem protiv predsjednika R. Hrvatske Ive Josipovića. Nakon sto ste ga proglasili veleizdajnikom , on Vas je nazvao ludjacima ? Možete li nam nešto vise o pozadini tog incidenta reci.

-Zbog katastrofalnog stanja u Hrvatskoj hrvatska javnost do sada nije imala gotovo nikakvu prigodu saznati tko je stvarno Ivo Josipović u političkom, poslovnom i osobnom smislu. Javna slika o njemu je jednoumna konstrukcija navodno poželjne osobe u svakom pogledu. Ta krivotvorena slika, koju su kreirali mnogobrojni protuhrvatski interesi iz i izvan Hrvatske, dovela je I. Josipovića na predsjednički položaj i na njemu ga nastoji održati, usprkos njegovoj stvarno veleizdajničkoj politici i brojnim poslovnim i osobnim problematičnostima. Lažna javna slika Josipovića jednostavno se prepoznaje i iz njegove snimljene izjave da smo profesor Tomac i ja luđaci i bolesnici, jer smo kao članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta javno i argumentirano u TV emisiji „Oluja“ progovorili o njegovim veleizdajama. Josipović je sam sebe prokazao, jer nije pobio ni jedan naš argument, nego je postupio sukladno svojim uzorima Titu i Staljinu.

-Kakvi su prema Vašem mišljenju izgledi Ive Josipovića da postane opet predsjednik R. Hrvatske I kako vi vidite budućnost Hrvatske?

-O tome sam više puta govorio u manjim medijima i na javnim skupovima, pa ću to ovdje ukratko ponoviti. Institucije i mediji u Hrvatskoj su okupirani, a hrvatski interesi su organizacijski razbijeni, pa je stoga Josipović – usprkos veleizdajničkoj politici – za sada favorit predsjedničkih izbora. Ako Josipović dobije drugi mandat, bila bi to najveća katastrofa po Hrvatsku budućnost. Stoga kao i zbog ovakvo jadnog stanja u Hrvatskoj, glavni cilj svih hrvatskih interesa jest poduzeti sve što je legalno i legitimno da Josipović ne bude ponovno izabran. To znači da se sve hrvatske snage i svi hrvatski kandidati trebaju udružiti u drugom krugu predsjedničkih izbora, te neizabrati Josipovića. Bio bi to veliki iskorak koji bi bitno pridonio da se godinu dana kasnije dogodi drugi čin hrvatskog preporoda na parlamentarnim izborima. U ovom intervjuu smo razgpovarali o više-manje aktualnoj situaciji u Hrvatskoj. No, kad se promatra širi povijesni i budući kontekst Hrvatske, ja sam veliki optimist, jer hrvatska ima golema prirodna bogatstva i blagodati, izniman geopolitički položaj i duboku identitetsku baštinu. No, ono najvrijednije što ima Hrvatska jest naraštaj koji je u nemogućim uvjetima uspio stvoriti i obraniti samostalnu državu, pa je obveza i nacionalna odgovornost toga naraštaja da preuzme vlast i uredi institucije u hrvatskoj državi.

Razgovala: Dr.Neda Caktas (Cronews-München)/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari