Pratite nas

U potrazi za Istinom

Josip Pečarić: Dr. Stanko Sielski – Pravednik među narodima

Objavljeno

na

STANKO SIELSKI – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA

Svi mediji u RH zabilježili su vijest kako je liječniku Stanku Sielskom posmrtno je dodijeljeno odličje “Pravednik među narodima” za spašavanje Židova od ustaških i nacističkih progona u Drugom svjetskom ratu. Ovu medalju preuzela je unuka Stanka Sielskog, Maja Juras, dok je na svečanosti bila prisutna i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Na svečanosti je veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman rekla kako Hrvatska, iako mala država, ima 111 pravednika među narodima, a to “dovoljno govori o ljudima koji ovdje žive i koji su u teška vremena bili spremni riskirati život za drugoga”.

Pozdravivši sve okupljene, predsjednica Grabar-Kitarović istaknula je kako “živimo u vremenima u kojima smo često naplavljeni beznađem, sumnjom u čovjeka i budućnost svijeta te smo jednostavno zgranuti okrutnošću i stupnjevima bešćutnosti koja nas okružuje“, stoji na stranici Ureda predsjednice. “Čin proglašenja “Pravednika među narodima“ podsjeća da svijet i čovjek nisu osuđeni na zlo, nego da žive od vjere u smisao i važnost života”, dodala je.

Prisjetivši se svih “hrvatskih pravednika“, među kojima su ljudi različitih vjera, nacija, političkih i drugih uvjerenja, rekla je kako su to jedinstveni ljudi koji su znali razlikovati dobro od zla i koji se nisu bojali stati na stranu dobra.

(Vidjeti  narod.hr 14.04.2015..: )

Na stranicama Izraelskog veleposlanstva dano je opširno obrazloženje:

Dr. S. Sielski – Pravednik među narodima

15.04.2015

 Odličje “Pravednik među narodima” posmrtno je dodijeljeno liječniku Stanku Sielskom u Zagrebu u utorak, 14. travnja 2015.

  1. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

Dr. Stanko Sielski (1891.-1958.)

dr-SielskiPriča o dr. Sielskom je priča o ljudskim vrijednostima, poštenju i hrabrosti da se pobrine za progonjene i bezbroj puta stavi u opasnost svoj život zbog njih.

Kada su Nijemci ušli u Zagreb u travnju 1941., ustaše su preuzele vlast i u srpnju 1941. je počelo hvatanje Židova. Prvi cilj su bili židovski intelektualci, odvjetnici i liječnici. Istovremeno se šef zdravstvene službe u Bosni obratio vlastima Nezavisne Države Hrvatske da se u Bosnu pošalje što više liječnika da bi se ograničilo širenje zaraznih bolesti, posebno endemijskoga sifilisa. Dr. Miroslav Schlesinger, židovski liječnik iz Zagreba, je čuo za to i u tome ugledao mogućnost da spasi židovske kolege. Obratio se svojem prijatelju dr. Anti Vuletiću, specijalistu za zarazne bolesti i ravnatelju Zavoda za kontrolu lijekova u Zagrebu i zamolio ga da se obrati vlastima. Vuletić je obavijestio Antu Pavelića o manjku liječnika u Bosni koji bi se nadoknadio slanjem židovskih liječnika.

Vlasti su nakon šest mjeseci konačno odlučile prihvatiti Vuletićev prijedlog i odabrano je 169 liječnika koji su otišli s obiteljima u Banja Luku gdje je već bio osnovan Zavod za suzbijanje endemijskoga sifilisa, s ciljem da se ova bolest konačno iskorijeni iz bosanskih sela. Ravnatelj Zavoda bio je dr. Stanko Sielski, od osnutka Zavoda 26. lipnja 1941. sve do kraja kolovoza 1944. godine.

Dr. Stanko Sielski, bosansko-hercegovački Hrvat, rođen je 1891. godine u Gračanici, a Medicinski fakultet završio je u Beču. Još kao apsolvent medicine vršio je liječničku dužnost tijekom 1. svjetskog rata. Gotovo čitav svoj radni vijek proveo je u Bosni i Hercegovini; bio je izuzetno široko obrazovan, govorio je nekoliko svjetskih jezika a u slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, kolekcionarstvom i istraživanjem kulturne baštine pokazujući poseban interes za narodna vjerovanja, stare turske i arapske medicinske rukopise, etnologiju i arheologiju.

Dr Sielski odigrao je vrlo značajnu ulogu u zaštiti židovskih liječnika i njihovih obitelji. Kada su neki liječnici prebjegli u partizane Dr Sielski nije o tome obavijestio ustaške vlasti nego je, naprotiv, njihova imena vodio i dalje na popisu kao da se nalaze na svojim radnim mjestima, riskirajući pritom svoj život i život svoje obitelji. Njemačke vlasti su 1943. zahtijevale da svi židovski liječnici budu deportirani u logore. Dr Sielski, zajedno s dr Vuletićem, usprotivio se tom zahtjevu rekavši da su židovski liječnici neophodni s obzirom na masovnu pojavu pjegavog tifusa i da postoji velika opasnost da se zaraza prenese na njemačke vojnike. To je spriječilo odvođenje liječnika Židova u logore.

Jedan od preživjelih liječnika koji danas živi u Zagrebu, dr Teodor Grüner, svjedoči kako mu je Dr Sielski u dva navrata spasio život. Dr Grüner uhićen je 1942. godine i oslobođen je iz ustaškog zatvora samo zahvaljujući zalaganju dra Sielskog. Drugi puta pomogao mu je da se u posljednji trenutak makne s teritorija gdje su se odvijale žestoke borbe između Njemaca i ustaša s jedne i partizana s druge strane, upozorivši ga službenim brzojavom koji mu je omogućio da se prebaci na sigurno.

Većina židovskih liječnika i njihovih obitelji koji su bili u Bosni i Hercegovini preživjeli su rat uz pomoć dr. Sielskog.

Krajem listopada 1944. dr Sielski je premješten u Sarajevo gdje je obnašao dužnost dekana novoosnovanog Medicinskog fakulteta i profesora Povijesti medicine.  Bavio se suzbijanjem pjegavog  tifusa na Kozari 1945. godine, nakon čega je premješten u Tuzlu gdje je radio sve do svoje prerane smrti.

Umro je u Zagrebu 30. listopada 1958. godine u 68. godini života i sahranjen je na groblju Mirogoj.

  1. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

Stanko Sielski više nije s nama ali su ga njegovo junaštvo i humanost nadživjeli i služe da osvijetle put današnjim naraštajima ljudi u Hrvatskoj i drugdje. Humanost i dobra djela ne bi trebali imati zapreke u granicama ili razlikama u vjeri, narodnosti, rodu ili kulturi. Dobro je jednostavno i kristalno jasno.

http://embassies.gov.il/Zagreb-hr/NewsAndEvents/Pages/Pravednik-me%C4%91u-narodima.aspx

Međutim, Nekoliko dana poslije toga na Židovskom groblju na Mirogoju održana je Jom Hašoa, židovski Dan žalosti. Tom prilikom predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus je pokazao je krajnu bešćutnost prema stotinama tisuća ubijenih pripadnika drugih naroda, a posebno ubijenih Hrvata. Naime, on je ustvrdio:

“Ne dozvoljavamo da se ustaštvo relativizira, da se povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju”.

Danas je svima poznato da je predvodnik tog antifašizma Josip Broz Tito uvršten među najvećim zločincima prošlog stoljeća, a na tim listama nema imena Poglavnika NDH. Kako je veliki dio ubijenih nastao po završetku Drugog svjetskog rata, dakle u vremenu kada umjesto partizana imamo tzv. antifašiste, očito je kako se Kraus na dan žalosti svoga naroda ruga svim tim ubijenim. Očito nije razumio zašto je Slavko Goldstein pokušao  nemoguće (na osnivanju tzv. Lige antifašista) tvrdeći da antifašizam danas ne mogu braniti Titovim imenom jer Tito nakon rata, odmah 1945., više nije bio antifašist zato što je uveo Staljinove metode. Kao da je Tito sam pobio na stotine tisuće ljudi sam, a ne da su „antifašisti“ to radili po njegovoj naredbi!

[ad id=”68099″]

Umjesto da Jom Hašoa bude doista židovski dan žaslosti, Kraus ga je iskoristio za političke poruke. Tako je on ustvrdio i slijedeće:

“U nedavnoj predizbornoj kampanji predsjednik jedne od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam, provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se skandira ‘Za dom spremni’ bez ikakvih sankcija. To je samo nekoliko eklatantnih primjera”.

(http://www.trt.net.tr/bosanski/news/detail/region/2/jom-haoa-ognjen-kraus-ukazao-na-neoustatvo-u-/42455)

Na taj način Kraus se svrstao na strani on ih koji ne vole hrvatski narod i kojima ni danas ne predstavlja problem što su oni ili njihovi očevi poubijali na stotine tisuća ljudi, pripadnika naroda zemlje u kojoj žive.

Jedan od eklatantnih primjera te mržnje je upravo odnos prema starom hrvatskom pozdravu ZA DOM SPREMNI, s kojim su hrvatski branitelji davali svoje živote za dom tj. domovinu. To je i razlog što taj poklič smeta „antifašistima“. Branitelji, koji sdu porazili fašističku velikosrpsku agresiju su kao takvi istinski antifašisti, pa je taj poklič itekako antifašistički poklič. A branitelji su pokazali kako je netočna tvrdnja najvećeg „antifašiste“ Josipa Broza Tita kako će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju državu.

A dr. Hannah Arendt nas uči: „Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje“ Kao da opisuje hrvatske „antifašiste“ jer mržnja prema hrvatskom narodu, ako su pripadnici tog naroda i jest samomržnja, zar ne? A što reći kada se pripadnici drugih naroda priključe takovoj mržnji?

Pogledajmo kako o dr. Arendt, tj. o njenim pogledima na NDH, piše Dr. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za Fiziku, München:

Dr. Hannah Arendt

O toj istoj NDH piše i profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergukod profesora Karla Jaspersa. Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz Njemačke. Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa „The New Yorker” i profesorica na University of Chicago.

Godine 1961. bila je službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih satelita na Balkanu. S tim materijalom napisala je knjigu koja je prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München.

Paragraf XI te knjige počinje s deportacijom Židova iz balkanskih država: Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske i Grčke(stranica 222). Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. „Judenrein”, čista od Židova. Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim Polizeiattachéjom. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju. Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati zašto naređenje „Judenrein” nije provedeno.

Nijemci su našli da u hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf: Svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens), hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarien”, počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti (stranica 225)! Nadalje SS-Nachrichtendienst je otkrila da su mnogi članovi vladajuće klike sve do poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt”, židovski u srodstvu (ibidem) i zato se ne provode radikalne čistke. Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj Srbiji. Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen (stranica 226).” Zadnji vagon s plinskom komorom u kojem je ugušeno 6280 žena i djece vraćen je u Berlin (ibidem). Taj kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je pokušala iskoristiti u njegovu obranu!

(http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/derado-ivo/10929-i-derado-nijemci-prigovarali-zbog-neprovoenja-rasnih-zakona-u-ndh.html)

Kako Krausov ponašanje nije netipično ne iznenađuje što ni doista ljubazne riječi izraelske veleposlanice prilikom posmrtne dodjele medalje Pravednika među narodima dr. Stanku Sielskom nisu ponegdje blagonaklono dočekane. Tako nalazimo i ovakve komentare kao što su npr. Slijedeća dva:

Saga 

Poštovana gospođo Kleitman, ima Hrvatska odavno i 112-og Pravednika među narodima samo ga uskogrudnost vaših nadređenih ne vidi ili ne želi vidjeti.
To je kardinal i uskoro Sveti Alojzije Stepinac. Ako jednom stresete velikosrpsku i britansku propagandu s istine, slobodno se javite…

sposaric

Ako u tom popisu “pravednika među narodima” nema, npr. hrvatskog književnika Slavka Kolara i kardinala Stepinca, onda vam to priznanje ništa ne vrijedi!

(http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/20106-izraelska-veleposlanica-broj-hrvatskih-pravednika-mesu-narodima-dovoljno-govori-o-ljudima-koji-ovdje-zive.html)

Ako bi parafrazirali riječi Izraelske veleposlanice mogli bi reći da činjenica da Stepinac nije Pravednik među narodima dovoljno govori o Židovima koji žive u Hrvatskoj, ili barem  o najpoznatijim među njima. Sjetimo se samo knjige  oca i sina Goldstein, Holokaust u Zagrebu, knjige-antihrvatskog pamfleta uperene i protiv hrvatskog blaženika kardinala Stepinca.

Ali vratimo se našem novom pravedniku. Nameće se pitanje: Zašto je Židovima koji žive u Hrvatskoj trebalo toliko dugo da se sjete što je dr. Stanko Sielski učinio za njih, pa tek sada dobiva tu medalju. Odgovor je doista porazan: Oni ga se još nisu sjetili. Naime, član Akademije znanosti i umjetnosti BiH (ANUBiH). Husref Tahirović je 2013. godine predložio izraelskom memorijalnom centru “Yad Vashem” da Sielskog proglasi pravednikom među narodima

(http://travelora.com/?date=2015-02-01&category=8&lang=cr&detail=558906&lng=cr&)

Zbog toga sam, znajući da o spašavanju grupe zagrebačkih liječnika postoji posebna sekcija u spomenutoj knjizi Goldsteinovih pogledaoi što oni pišu o našem novom Pravedniku. Nema o dr. Stanku Sielskom ni riječi!

Kako sam napisao knjigu u kojoj sam polemizirao s knjigom Goldsteinovih: Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002. Pisao sam ispašavanju zagrebačkih lječnika i o dr. Sielskom. Ipak je zanimljivo da tada nisam posebno napomenuo kako Goildsteini uopće nisu spomenuli u svojoj knjizi. Bez obzira na to, pogledajmo što sam pisao te 2002. godine o tome:

Spašavanje grupe zagrebačkih liječnika

        Autori knjige «Holokaust u Zagrebu» dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein suočeni s mnogobrojnim kritikama načina na koji su prokazali ulogu nadbiskupa Stepinca u svojoj knjizi pokušavaju se obraniti ukazujući da su njihovi kritičari proučili samo jedno poglavlje u knjizi. Naravno svakome tko je pratio polemiku bit će jasno da ta primjedba ne stoji. Na primjer, u poglavlju “Skrb za logore i za opstanak općine”,[1] govori se što je Stepinac rekao u katedrali o rušenju sinagoge,: «’Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan.’ Stepinac je još pridodao da su to počinili ‘ustaše i njihove vođe’». Komentar koj je  dan u poglavlju o kome je riječ “Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi” je nešto doista sramotno:[2] “Nadbiskup Stepinac bio je u ovom slučaju kritičniji, jer je takav stav o rasama bio dio vjerskog učenja. Isto tako je bilo i kada je kritizirao rušenje sinagoge.”

         Slično je već komentirano da se u poglavlju “Pokušaji spašavanja”,[3] odnosno u poglavlju “Djelatnost zagrebačke Židovske općine”[4] nalazi dio o dr. Miroslavu Dujić–Deutschu. On je bio liječnik zagrebačkog Kaptola i nije se smatrao Židovom. Ali Stepinac mu je ipak savjetovao da se prijavi za suzbijanje sifilisa u Bosni. Poslušao je nadbiskupa i spasio se.

         Pogledajmo zato što odgovara dr. Jure Krišto na takve prigovore u Glasu Koncila, 3. veljače:

        Na kraju, Goldsteini neprestano ponavljaju da sam se osvrnuo samo na jedno poglavlje iz njihove knjige. Obavještavam ih da sam opširni osvrt poslao «Novom listu», novinama koje su započele napad «njihove strane» na mene, uz molbu da ga objave, makar i u nastavcima. Do danas to nisu učinili …

        Jasno je da Slavko Goldstein, kao čovjek sa završenom (?) gimnazijom, i dr. Ivo Goldstein, o čijem znanstvenom radu veoma loše pišu i njegove kolege (recimo današnji dekan Filozofskog fakuleta Neven Budak piše:[5] «Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljne zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.»), nisu ni u ostalim djelovima svoje knjige mogli biti na većoj razini.

        Pokazat ćemo to i na primjeru sekcije Spas za grupu liječnika, koju je napisao dr. Ivo Goldstein. U ovom poglavlju se uopće ne spominje uloga nadbiskupa Stepinca u spašavanju dr. Miroslava Dujić–Deutscha.

        Evo kako on počinje tu sekciju:[6]

        Zbog velikog broja bolesnih od sifilisa u Bosni ustaške su vlasti u Banjoj Luci potkraj lipnja 1941. godine osnovale Zavod za suzbijanje endemijskog sifilisa. Kako se hrvatski liječnici očigledno nisu javljali, iako im je obećan dvostruki radni staž i «primjerena nagrada», njemačke i ustaške vlasti (izgleda uz osobno znanje Pavelića) poštedjele su deportacije najmanja 81 židovskog liječnika iz Zagreba i poslale ih u jesen 1941. godine u najzabačenije bosanske krajeve kako bi suzbijali tu bolest. U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch (ili Dajč), jedan od liječnika koji se uključio u akciju, tvrdi da su akciju smislili dermatovenerolog i higijeničar dr Ante Vuletić u sporazumu sa svojim prijateljem dr. Miroslavom Schlesingerom kako bi spasili živote liječnika i njihovih familija (…) Vuletić je dosta dugo pregovarao s nadležnim institucijama o osnivanju Zavoda za suzbijanje te bolesti, jer poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov prijedlog (Vuletić je kasnije proglašen Pravednikom među narodima). Napokon je prihvaćen Vuletićev prijedlog, jer je njegova argumentacija bila: «proglasili ste muslimane cvijetom hrvatskog naroda, a taj cvijet nagriza endemski sifilis. Umjesto da šaljete židovske liječnike u radne logore, iskoristite ih da iskorijenite sifilis u Bosni. Kada s time završite, još uvijek ih možete strpati u logore.»

        Već samo korištenje svjedočenja pokazuje mnogo. Posljednje je prof. dr. Stjepana Steinera i to svjedočenje je Goldsteinu dovoljno za tvrdnju zašto je akcija prihvaćena. Ono drugo svjedočenje ide s: «U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch … tvrdi da …».

Zanimljiv je također Goldsteinov komentar vezan uz Pavelića. Prvo je sve išlo «izgleda uz osobno znanje Pavelića», a poslije «poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov (Vuletićev, J.P.) prijedlog».

        Radi se o vremenu kada su Nijemci prepustili rješavanje «židovskog pitanja» vlastima NDH, ali Goldstein zna da su «njemačke i ustaške vlasti poštedjele deportaciju najmanje 81 židovskog liječnika». Dakle, kada treba umanjiti zasluge vlasti NDH u spašavanju Židova, Goldstein zna da su one to mogle samo uz Njemačku suglasnost, tj. zna da su u svemu bili glavni Nijemci. Goldstein nije svjestan što zapravo pokazuje to što Pavelić neko vrijeme nije pristajao na Vuletićev prijedlog. Pa upravo zato što je znao da je akcija smišljena zbog onog što tvrdi dr. Deutsch:[7]

          Sredinom juna sazvao je akcioni odbor jevrejskih liječnika u Zagrebu sastanak svih liječnika Jevreja i tu je prikazan plan odašiljanja jevrejskih liječnika u Bosnu i Hercegovinu u tzv. akciju za suzbijanje endemskog luesa.

         Nama se činilo čudno da se započinje jedna takva akcija. Međutim, ubrzo smo saznali u čemu je stvar. Jedan od najboljih savremenih poznavalaca problema, dermatovenerolog i higijeničar dr. Ante Vuletić, tada na radu u Higijenskom zavodu u Zagrebu, došao je na ideju da se organizuje takva akcija, ne bi li se na taj način spasili ne samo životi jevrejskih liječnika u NDH, nego i njihove familije.

          Bez obzira što to Goldstein eksplicitno ne spominje, jasno je da je u tom spašavanju židovskih liječnika i njihovih obitelji sudjelovalo i ministarstvo zdravlja na čelu s ministrom dr. Ivanom Petrićem. Jasno je zašto Goldstein ministra ne spominje. Međutim, njega, i ne samo njega, spominju drugi židovski  izvori:[8]

          Osim imena dr. Ante Vuletića, židovski izvori navode i druge hrvatske liječnike koji su se angažirali u formiranju te ekipe radi pomoći svojim židovskim kolegama. To su spomenuti ministar dr. Ivan Petrić, zatim dr. Mile Budak, osobni liječnik Ante Pavelića (istakao J.P.), dr. Stanko Sielski, dr. Ivan Raguž, dr. Berislav Borčić.

          Nailazimo i na ovakav podatak: kada je postao ravnatelj Zavoda u Banjoj Luci, dr. Sielski je od Pavelića tražio i dobio dozvolu da za svog stručnog savjetnika postavi Židova dr. Ernesta Grüna.»

           S obzirom da se radi o akciji u kojoj su sudjelovale i hrvatske vlasti u spašavanju zagrebačkih židovskih liječnika, jasno je da Goldstein ne želi dati sve relevantne podatke. Ljudima se spašavaju životi a on će:[9]

            Neki proustaški nastrojeni liječnici bili su dvostruko zadovoljni odlaskom židovskih liječnika u Bosnu: rješavali su se u Zagrebu konkurencije koja je poslana da ordinira u krajeve u koje nitko nije želio ići, a istovremeno su se mogli okoristiti pljačkom koju je ustaški režim proveo po ordinacijama židovskih liječnika.

             «Pljačku» Goldstein ilustrira ovako:[10] Prilog 23: Stranica iz Popisa preuzetih (istakao J.P.) stvari židovskih ordinacija. Inače, Goldstein uredno navodi kroz cijelu knjigu takve popise kao dokaz pljački. O partizanskim sličnim popisima ne govori ništa. Znamo da su i oni uzimali što su htjeli, ali ovakvih popisa nema. Što su hrvatske vlasti trebale učiniti s ovim stvarima  iz židovskih ordinacija? Goldsteinu je odgovor jasan: Nisu ih trebali dirati, jer je to korišteno za liječenje Hrvata. U pravu je Goldstein. Ustaške vlasti ne valjaju i kad su spašavale Židove. I još su koristili stvari iz njihovih ordinacija da spašavaju Hrvate.

            Evo kako Goldstein opisuje spašavanje obitelji:[11]

            Obitelji liječnika koji su u Bosni liječili sifilis bile su u načelu zaštićene i smjele su čak ostati u svojim dosadašnjim stanovima. Takva je okružnica bila proslijeđena svim župskim redarstvenim oblastima, ali se izričito naglašavalo da se od «prisilnih mjera» ima izuzeti samo «najuža» obitelj, tj. supruga, djeca i roditelji liječnika». Već spomenuti Samuel Deutsch dobio je zaštitu, a zajedno s njim i supruga Ljerka rođ Grünberg i Deutschova majka Laura rođ. Freund, ali ne i supruzini roditelji Lazar i Irena Grünberg rođ. Singer. Deutsch i supruga su preživjeli. Suprotno onome što se službeno proklamiralo, Deutschova majka je ubijena, a roditelji Deutschove supruge su preživjeli.

             Da je Goldstein konzultirao knjigu hrvatske Pravednice, vidio bi da je dr. Deutsch otišao u Bosnu kao domobranski časnik, a ne s ekipom liječnika.[12]  Možda to Goldstein «ne zna» zato što bi činjenica da je ubijena majka domobranskog časnika, koji nije među židovskim liječnicima, sugeriralo čitateljima da su u svemu tome ipak glavni Nijemci. Zato je bilo važno skloniti te liječnike i njihove obitelji. Evo kako sam dr. Deutsch, dakle čovjek kome je ubijena majka, piše o tome pitanju:[13]

             Funkcionirala je i obećana zaštita za užu familiju – ženu, djecu i roditelje. Neki su uspjeli spasiti i članove šire obitelji.

          Goldstein opisuje sudbine nekih obitelji.[14] Tako je poznati zagrebački ortoped dr. Edo Deutsch u kolovozu 1941. godine otišao raditi u Tuzlu. Tamo mu je stigla obavijest da je njegova majka Berta umrla u početku travnja 1942. godine u đakovačkom logoru. Kasnije je zajedno sa suprugom i sinovima Velimirom (1931.) i Đuricom (1935.) otišao u partizane, ali su ih sve zajedno ubili četnici u okolici Brčkog 1944. godine. Dr. Teodor Grüner i supruga bili su u početku 1942. godine uhapšeni u Varešu pod sumnjom da surađuju s «odmetnicima», ali su nakon intervencije pušteni. Grüner je pokraj srpnja 1942. godine intervenirao za roditelje, za mlađu sestru Editu te za supruginu obitelj. Iako se Ministarstvo zdravstva u kolovozu 1942. godine zauzelo za Grünerovu punicu, samo su se roditelji (otac, natkantor, kao jedina osoba koja je u Zagrebu nakon svibnja 1943. godine mogla voditi bogoslužje) uspjeli spasiti. Sestra je unatoč «zaštiti» (ne čudi što Goldstein tu zaboravi napomenuti da je to vrijeme kada Nijemci ponovo uzimaju «rješavanje židovskog pitanja» u svoje ruke, op. J.P.) deportirana u Auschwitz.      

         Postavlja se pitanje kako je dr. Vuletić postao pravednik, ako je sprovodio akciju spašavanja židovskih liječnika i njihovih obitelji zajedno s ustaškim vlastima. Da parafraziramo samog Goldsteina:[15] od koga su ih ustaške vlast spašavale? Od sebe samih?

        Dakle, funkcionirala je obećana zaštita za obitelj, ali ipak:[16] «Od 76 liječnika, najmanje njih 58, a najviše 67, pristupilo je potom partizanima, četvoricu su ubili Nijemci ili ustaše, a trojica su umrla radeći u Bosni.» Jesu li njihove obitelji otišle zajedno s njima u partizane? Ili su ih ostavili na milost i nemilost ustašama? Znali su valjda što čeka njive obitelji u zločinačkoj državi. O tome nam Goldstein naravno ne govori. O tome piše gđa Štefan:[17]

          Jaša Romano, koji nije bio u ekipi u jednom svom članku spominje dr. Vuletića, dr. Sielskog i dr. Raguža, i kaže:

          «(Njihova) uloga u spašavanju lekara Jevreja i njihovih porodica bila je vrlo velika. Svojim su radom rizikovali ne samo svoj položaj, već i mogućnost da i sami budu odvedeni u logore. Naime…Nemci su 1943. zahtevali da se svi lekari Jevreji iz Bosne i Hercegovine pošalju u logore. Srećna okolnost je bila što je u to vreme u Bosni harao pegavi tifus, pa su navedeni drugovi izvestili nemačke vlasti da su ti lekari neophodni za suzbijanje pegavca i da oni ne snose odgovornost ako se odvođenjem tih lekara zaraza prenese na nemačke oružane snage. Takav odgovor je još jednom spasio lekare Jevreje od sigurne smrti.»

         Neki židovski liječnici … «počeli su odlaziti u partizane ostavljajući svoje porodice u mestu službovanja. O njihovom odlasku navedeni drugovi nisu izveštavali vlasti, već su ih i dalje vodili u evidenciji. Na taj način spasili su njihove porodice…».

         Zar nije strašno da jednom zagrebačkom sveučilišnom profesoru ovakve činjenice nisu važnije od preuzetih stvari iz ordinacija ljudi kojima je spašavan život? A da i ne postavljamo pitanje zar je bilo moguće sakriti od ustaških vlasti odlazak «najmanje 59, a najviše 67» židovskih liječnika u partizane? Vjerojatno je mogućnost postavljanja takvih pitanja učinila da je Goldsteinu bilo jednostavnije pisati o manje bitnim stvarima nego o tome. Vjerojatno je to i utjecalo što je proglašenje dr. Vuletića pravednikom išlo kako jest. Evo što o tome piše gđa Štefan:[18]

         Dr. Deutsch 1970. godine piše:

         «Prigodom svog boravka u Izraelu aprila-maja 1967., razgledanja Yad Vashema, ja sam o toj akciji i zaslugama prof. Vuletića govorio nadležnima i bilo je u planu da bude pozvan kao Pravednik. No, rat koji je ubrzo izbio (Izrael je napao Egipat i Siriju, a Tito prekinuo diplomatske odnose, op. a.) odložio je da se oda zasluženo priznanje tome plemenitom čoveku, kojega krase sve odlike duboko humanog pravog narodnog lekara. Zato, neka mu bude u ime svih nas, makar na ovom mestu sa zakašnjenjem, nakon 29 godina, izražena iskrena i duboka hvala.»

           Jaša Romano se tada pridružio dr. Deutschu:

           «Na kraju želimo upozoriti da jevrejska zajednica u Jugoslaviji, a u prvom redu lekari Jevreji, koji su preživeli drugi svetski rat, do danas nisu odali potrebno priznanje i zahvalnost dr. Vuletiću i dr. Sielskom. Ne smiju se zaboraviti ovi veliki prijatelji Jevreja. No, još nije kasno i pridružujemo se predlogu dr. Deutscha da se u Aleji pravednika zasade stabla koja će budućim pokolenjima govoriti o delima dr. Vuletića i dr. Sielskog.»

           PRIJEDLOG YAD VASHEMU NIKADA NIJE POSLAN!!!

          A tužno je čitati što o organizatorima «ekipe za sifilis» taj isti Jaša Romano piše deset godina kasnije, 1980. godine:

          «Za odvođenje lekara Jevreja na prisilan rad angažovali su se proustaški nastrojeni lekari, kako bi se domogli njihovih ordinacija i istodobno oslobodili stručne konkurencije»

(nešto slično smo vidjeli i kod Goldsteina – razlika je samo što to nije moglo biti rečeno u tom obliku jer je dr. Vuletić u međuvremenu postao Pravednik, op. J.P.).

           Od članova «ekipe za sifilis», a ima ih još i danas u Zagrebu, nitko nije rekao ni jednu riječ zahvale.

           Samo na temelju podataka iz židovskih izvora, HAZU je u travnju 1995. podnijela pismeni prijedlog da se Pravednicima proglase dr. Ante Vuletić, dr. Stanko Sielski i dr. Ivan Raguž, te također, slijedom židovskog izvora, i dr. Mihovil Silobrčić iz Splita. Dr. Silobrčić i njegov zamjenik dr. Andrija Poklepović zvanje Pravednika dobili su posmrtno, 1997. godine, a dr. Ante Vuletić, također posmrtno, 1998. godine. Nisu nažalost, dočekali da u svoje ruke prime medalju na kojoj ispod njihova ugraviranog imena piše: ZAHVALAN ŽIDOVSKI NAROD.

           Odličja su uručena obiteljima.

 

          Knjiga hrvatske pravednice Ljubice Štefan nije dana čak ni u popisu literature sveučilišnog profesora Iva Goldsteina. Zar mu nije bilo jasno da će upravo to prikrivanje upozoriti iole upućenije čitatelje na njegov «znanstveni» rad, tj. na ono što je o njegovom radu pisao profesor Budak, i ne samo on?

PRILOG

  1. svjetski rat i genocid Bleiburg 1945.

„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u

europskoj civilizaciji“.

Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je doseglo vrhunac genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše:

Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio ‘ovdje je krvava voda tekla’. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“ (ist. N.D.).

Milovan Đilas kaže: ‘Takav genocid – kakav se provodio nad Hrvatima – nepoznat je u europskoj civilizaciji’. Zanimljivo je da to kaže čovjek koji se ranije proslavio izjavom da su ‘Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. A JBT (Josip Broz Tito, JP) je na Brijunima rekao kiparu Ivanu Meštroviću ‘naredio sam pokolj Hrvata. Želio sam udovoljiti Srbima.’ U odnosu na popis pučanstva 1931. po popisu od 1948. Hrvata je u SFRJ bilo 9,2% manje dok su sve druge nacionalnosti bile u blagom porastu, osim Crnogoraca s – 1% (A. Beljo: YU-genocid, 1990.). Nije li to jasan dokaz genocida nad Hrvatima? Obzirom da su žrtve bili pretežito mladići, stvarni gubitak stanovništva daleko je veći.

Počinitelji genocida – nagrađeni!

JBT i komunističko vodstvo teško je opterećeno činjenicom da su za masovnu likvidaciju civila i zarobljenika korištene redovne jedinice JNA, KNOJ-a i OZNA-e, što nije činio ni Staljin koji je više volio logore i masovno izgladnjivanje. Inače, Staljin je pohvalio Tita za ‘rješavanje problema jednim udarcem’ (Tito-molodjec!)

Podsjetimo na činjenicu da za počinjeni genocid nitko nije odgovarao niti je kažnjen, nitko nije stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta.

Naprotiv, za masovne pokolje Hrvata nagrađeni su i postali nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas, dakle kroz 70 godina. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama i TV kućama…

To je pobjeda službene državne laži nad istinom.

Jednako je strašno kao i sam zločin da su se mnogi od nas ušutjeli i pomirili s genocidom, pa se čak dozvoljava veličanje tog zločinačkog sustava i njegovi nositelji.

Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara… u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Nažalost, u genocidu i progonu hrvatstva važnu ulogu su odigrali hrvatski komunisti na čelu s JBT, pa je vrhuška KP Hrvatske u velikoj mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. Pravo se pitao Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

Prešućivanje genocida na Bleiburgu i Hrvatskom Križnom putu

Prešućivanje genocida nad Hrvatima obrambeni je mehanizam vladajućih struktura u bivšoj državi kao i ovih današnjih jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca očito svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe…“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006. I Deklaraciji Hrvatskog sabora. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo vrijednih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Spomenimo samo knjigu antologijskog značenja „Prikrivena stratišta i grobišta jugokomunističkih zločina“ uglednog povjesnika i vrlo aktivnog člana HNES-a prof. dr. Josipa Jurčevića gdje autor navodi rezultate istraživanja da je čak 88,5% svih žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a svega 0,13% vlasti NDH što u potpunosti potire krivotvorine komunističke historiografije. Vlast i struka mogli su te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti i obznaniti svijetom. Nažalost, ništa slično nije učinjeno, jednostavno je prešućeno. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: ‘Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili’ (ist. N.D.).

Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu smišljenu i zloćudnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja Hrvatskom i svijetom. Govor mržnje prema ideološkim neistomišljenicima iskazan je i u izjavi Ive Josipovića u Knessetu o „ustaškoj zmiji“. Nakon genocida nad Hrvatima 1945. i preko 1 500 skupnih grobišta žrtava komunizma kao i novog genocida 1991. jugoslavenske JNA i četnika, nameće se pitanje a koja je zmija počinila ta zastrašujuća nedjela i zašto vlast to prešućuje?

Titovo zatiranje hrvatskog roda i imena

Kao sluganski dio Staljinovog komunističkog imperija, KP Jugoslavije bila je temeljem Sporazuma Hitler-Staljin saveznik tih dviju totalitarnih država od kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., a tek od tog dana napadom na SSSR KPJ postaje nominalno dio antihitlerovske koalicije na način da se nevelika grupa hrvatskih komunista pridružila brojnijim i dobro naoružanim četničkim jedinicama pa su se ujedinili u mržnji protiv hrvatske države pa je i ustanak bio u prvom redu protuhrvatski, a tek onda sve drugo. Na njegovom je čelu bio konfident Kominterne JBT koji je u Moskvi denuncirao svoje drugove, prvenstveno suparnike, koji su zatim pogubljeni, a on je postao apsolutni vladar KPJ. Kako je već najavljeno uskoro će HNES održati konferenciju o totalitarizmu kada će biti podrobnije osvijetljena po hrvatski narod pogubna pojava JBT pa ćemo sada ovdje navesti samo neke njegove izjave koje rječito govore o kakovom je monstrumu riječ, a prema navodima iz publikacije A. Beljo: Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, 2008.g. (neke navode istaknuo N.D.)

– 20. svibnja 1945., nedjelja. Tito dolazi nenajavljen u Varaždin i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da ‘u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolicu obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’.

Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’.

– 22.-24. svibnja 1945. Tito je obišao zarobljeničke logore i logore za eksterminaciju (Oroslavlje, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru). Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka itd.)

– 26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli ‘pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNA-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama… sprovede u zavičajna mjesta. Putem ih je trebalo ‘bez milosti likvidirati jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.’ Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica.

Po iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića Tito je, po sugestiji A. Rankovića, naredio da se za odmazdu pobiju svi mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924.-27. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima. Tom prilikom je u Maksimirskoj 63 unovačeno 7 800 mladića koji su sprovedeni u logore u Maksimir i Prečko poslije čega su doživjeli sudbinu ostalih tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovedena na marš smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

– 28., 29. i 30. svibnja 1945. Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je posjetio stratišta rudnik Barbarin rov, rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao ‘likvidirali smo 200 000 bandita a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.’

‘U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. U Teznom kod Maribora je pobijeno od 30 000 – 35 000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26. svibnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu izvršen je u osam dana pokolj 30

000 do 40 000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog ‘došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.’ (Ivan Gugić – svjedok i Simo Dubaić).

Dio teksta:

Nikola Debelić, U susret 70. obljetnici Bleiburga / TITOVO ZATIRANJE HRVATSKOG RODA I IMENA / Poveznica Bleiburg 1945. – Vukovar 1991.

U knjizi: Hrvatsko nacionalno etičko sudište, HRVATSKE VELEIZDAJE II. Zagreb, 2015. str. 135-143.

[1] I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001. str. 386.

[2] Isto, str. 572.

[3] Isto, str. 494.

[4] Isto, str. 240.

[5] Neven Budak, «O knjizi Ive Goldsteina ‘Hrvatski rani srednji vijek’ Novi Liber’, Zagreb 1995, 511 str.» Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995), 299-333.), str. 316.

[6] I. Goldstein, nav. djelo, str. 215-216.

[7] Lj. Štefan, Stepinaci i Židovi, Zagreb, 1998., str. 42-43.

[8] Isto, str. 44.

[9] I. Goldstein, nav. djelo, str. 218.

[10] Isto, str. 219.

[11] Isto, str. 217.

[12] Lj. Štefan, nav. djelo, str. 44.

[13] Isto, str. 43.

[14] I. Goldstein, nav. djelo, str. 217-218.

[15] Isto, str. 585.

[16] Isto, str. 216.

[17] Lj. Štefan, nav. djelo, str. 44-45.

[18] Isto, str. 45-46.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

Objavio

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari