Pratite nas

U potrazi za Istinom

Josip Pečarić: Dr. Stanko Sielski – Pravednik među narodima

Objavljeno

na

STANKO SIELSKI – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA

Svi mediji u RH zabilježili su vijest kako je liječniku Stanku Sielskom posmrtno je dodijeljeno odličje “Pravednik među narodima” za spašavanje Židova od ustaških i nacističkih progona u Drugom svjetskom ratu. Ovu medalju preuzela je unuka Stanka Sielskog, Maja Juras, dok je na svečanosti bila prisutna i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Na svečanosti je veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman rekla kako Hrvatska, iako mala država, ima 111 pravednika među narodima, a to “dovoljno govori o ljudima koji ovdje žive i koji su u teška vremena bili spremni riskirati život za drugoga”.

Pozdravivši sve okupljene, predsjednica Grabar-Kitarović istaknula je kako “živimo u vremenima u kojima smo često naplavljeni beznađem, sumnjom u čovjeka i budućnost svijeta te smo jednostavno zgranuti okrutnošću i stupnjevima bešćutnosti koja nas okružuje“, stoji na stranici Ureda predsjednice. “Čin proglašenja “Pravednika među narodima“ podsjeća da svijet i čovjek nisu osuđeni na zlo, nego da žive od vjere u smisao i važnost života”, dodala je.

Prisjetivši se svih “hrvatskih pravednika“, među kojima su ljudi različitih vjera, nacija, političkih i drugih uvjerenja, rekla je kako su to jedinstveni ljudi koji su znali razlikovati dobro od zla i koji se nisu bojali stati na stranu dobra.

(Vidjeti  narod.hr 14.04.2015..: )

Na stranicama Izraelskog veleposlanstva dano je opširno obrazloženje:

Dr. S. Sielski – Pravednik među narodima

15.04.2015

 Odličje “Pravednik među narodima” posmrtno je dodijeljeno liječniku Stanku Sielskom u Zagrebu u utorak, 14. travnja 2015.

  1. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

Dr. Stanko Sielski (1891.-1958.)

dr-SielskiPriča o dr. Sielskom je priča o ljudskim vrijednostima, poštenju i hrabrosti da se pobrine za progonjene i bezbroj puta stavi u opasnost svoj život zbog njih.

Kada su Nijemci ušli u Zagreb u travnju 1941., ustaše su preuzele vlast i u srpnju 1941. je počelo hvatanje Židova. Prvi cilj su bili židovski intelektualci, odvjetnici i liječnici. Istovremeno se šef zdravstvene službe u Bosni obratio vlastima Nezavisne Države Hrvatske da se u Bosnu pošalje što više liječnika da bi se ograničilo širenje zaraznih bolesti, posebno endemijskoga sifilisa. Dr. Miroslav Schlesinger, židovski liječnik iz Zagreba, je čuo za to i u tome ugledao mogućnost da spasi židovske kolege. Obratio se svojem prijatelju dr. Anti Vuletiću, specijalistu za zarazne bolesti i ravnatelju Zavoda za kontrolu lijekova u Zagrebu i zamolio ga da se obrati vlastima. Vuletić je obavijestio Antu Pavelića o manjku liječnika u Bosni koji bi se nadoknadio slanjem židovskih liječnika.

Vlasti su nakon šest mjeseci konačno odlučile prihvatiti Vuletićev prijedlog i odabrano je 169 liječnika koji su otišli s obiteljima u Banja Luku gdje je već bio osnovan Zavod za suzbijanje endemijskoga sifilisa, s ciljem da se ova bolest konačno iskorijeni iz bosanskih sela. Ravnatelj Zavoda bio je dr. Stanko Sielski, od osnutka Zavoda 26. lipnja 1941. sve do kraja kolovoza 1944. godine.

Dr. Stanko Sielski, bosansko-hercegovački Hrvat, rođen je 1891. godine u Gračanici, a Medicinski fakultet završio je u Beču. Još kao apsolvent medicine vršio je liječničku dužnost tijekom 1. svjetskog rata. Gotovo čitav svoj radni vijek proveo je u Bosni i Hercegovini; bio je izuzetno široko obrazovan, govorio je nekoliko svjetskih jezika a u slobodno vrijeme bavio se slikarstvom, kolekcionarstvom i istraživanjem kulturne baštine pokazujući poseban interes za narodna vjerovanja, stare turske i arapske medicinske rukopise, etnologiju i arheologiju.

Dr Sielski odigrao je vrlo značajnu ulogu u zaštiti židovskih liječnika i njihovih obitelji. Kada su neki liječnici prebjegli u partizane Dr Sielski nije o tome obavijestio ustaške vlasti nego je, naprotiv, njihova imena vodio i dalje na popisu kao da se nalaze na svojim radnim mjestima, riskirajući pritom svoj život i život svoje obitelji. Njemačke vlasti su 1943. zahtijevale da svi židovski liječnici budu deportirani u logore. Dr Sielski, zajedno s dr Vuletićem, usprotivio se tom zahtjevu rekavši da su židovski liječnici neophodni s obzirom na masovnu pojavu pjegavog tifusa i da postoji velika opasnost da se zaraza prenese na njemačke vojnike. To je spriječilo odvođenje liječnika Židova u logore.

Jedan od preživjelih liječnika koji danas živi u Zagrebu, dr Teodor Grüner, svjedoči kako mu je Dr Sielski u dva navrata spasio život. Dr Grüner uhićen je 1942. godine i oslobođen je iz ustaškog zatvora samo zahvaljujući zalaganju dra Sielskog. Drugi puta pomogao mu je da se u posljednji trenutak makne s teritorija gdje su se odvijale žestoke borbe između Njemaca i ustaša s jedne i partizana s druge strane, upozorivši ga službenim brzojavom koji mu je omogućio da se prebaci na sigurno.

Većina židovskih liječnika i njihovih obitelji koji su bili u Bosni i Hercegovini preživjeli su rat uz pomoć dr. Sielskog.

Krajem listopada 1944. dr Sielski je premješten u Sarajevo gdje je obnašao dužnost dekana novoosnovanog Medicinskog fakulteta i profesora Povijesti medicine.  Bavio se suzbijanjem pjegavog  tifusa na Kozari 1945. godine, nakon čega je premješten u Tuzlu gdje je radio sve do svoje prerane smrti.

Umro je u Zagrebu 30. listopada 1958. godine u 68. godini života i sahranjen je na groblju Mirogoj.

  1. listopada 2014. Yad Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među narodima.

Stanko Sielski više nije s nama ali su ga njegovo junaštvo i humanost nadživjeli i služe da osvijetle put današnjim naraštajima ljudi u Hrvatskoj i drugdje. Humanost i dobra djela ne bi trebali imati zapreke u granicama ili razlikama u vjeri, narodnosti, rodu ili kulturi. Dobro je jednostavno i kristalno jasno.

http://embassies.gov.il/Zagreb-hr/NewsAndEvents/Pages/Pravednik-me%C4%91u-narodima.aspx

Međutim, Nekoliko dana poslije toga na Židovskom groblju na Mirogoju održana je Jom Hašoa, židovski Dan žalosti. Tom prilikom predsjednik Židovske općine Ognjen Kraus je pokazao je krajnu bešćutnost prema stotinama tisuća ubijenih pripadnika drugih naroda, a posebno ubijenih Hrvata. Naime, on je ustvrdio:

“Ne dozvoljavamo da se ustaštvo relativizira, da se povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju”.

Danas je svima poznato da je predvodnik tog antifašizma Josip Broz Tito uvršten među najvećim zločincima prošlog stoljeća, a na tim listama nema imena Poglavnika NDH. Kako je veliki dio ubijenih nastao po završetku Drugog svjetskog rata, dakle u vremenu kada umjesto partizana imamo tzv. antifašiste, očito je kako se Kraus na dan žalosti svoga naroda ruga svim tim ubijenim. Očito nije razumio zašto je Slavko Goldstein pokušao  nemoguće (na osnivanju tzv. Lige antifašista) tvrdeći da antifašizam danas ne mogu braniti Titovim imenom jer Tito nakon rata, odmah 1945., više nije bio antifašist zato što je uveo Staljinove metode. Kao da je Tito sam pobio na stotine tisuće ljudi sam, a ne da su „antifašisti“ to radili po njegovoj naredbi!

[ad id=”68099″]

Umjesto da Jom Hašoa bude doista židovski dan žaslosti, Kraus ga je iskoristio za političke poruke. Tako je on ustvrdio i slijedeće:

“U nedavnoj predizbornoj kampanji predsjednik jedne od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam, provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se skandira ‘Za dom spremni’ bez ikakvih sankcija. To je samo nekoliko eklatantnih primjera”.

(http://www.trt.net.tr/bosanski/news/detail/region/2/jom-haoa-ognjen-kraus-ukazao-na-neoustatvo-u-/42455)

Na taj način Kraus se svrstao na strani on ih koji ne vole hrvatski narod i kojima ni danas ne predstavlja problem što su oni ili njihovi očevi poubijali na stotine tisuća ljudi, pripadnika naroda zemlje u kojoj žive.

Jedan od eklatantnih primjera te mržnje je upravo odnos prema starom hrvatskom pozdravu ZA DOM SPREMNI, s kojim su hrvatski branitelji davali svoje živote za dom tj. domovinu. To je i razlog što taj poklič smeta „antifašistima“. Branitelji, koji sdu porazili fašističku velikosrpsku agresiju su kao takvi istinski antifašisti, pa je taj poklič itekako antifašistički poklič. A branitelji su pokazali kako je netočna tvrdnja najvećeg „antifašiste“ Josipa Broza Tita kako će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju državu.

A dr. Hannah Arendt nas uči: „Odricanje od nacionalnih simbola je akt samomržnje“ Kao da opisuje hrvatske „antifašiste“ jer mržnja prema hrvatskom narodu, ako su pripadnici tog naroda i jest samomržnja, zar ne? A što reći kada se pripadnici drugih naroda priključe takovoj mržnji?

Pogledajmo kako o dr. Arendt, tj. o njenim pogledima na NDH, piše Dr. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za Fiziku, München:

Dr. Hannah Arendt

O toj istoj NDH piše i profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i doktorirala u Heidelbergukod profesora Karla Jaspersa. Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz Njemačke. Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa „The New Yorker” i profesorica na University of Chicago.

Godine 1961. bila je službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu. U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih satelita na Balkanu. S tim materijalom napisala je knjigu koja je prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper 1964, Band 308, München.

Paragraf XI te knjige počinje s deportacijom Židova iz balkanskih država: Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske i Grčke(stranica 222). Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH mora biti do veljače 1942. „Judenrein”, čista od Židova. Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim Polizeiattachéjom. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju. Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati zašto naređenje „Judenrein” nije provedeno.

Nijemci su našli da u hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf: Svi Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens), hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarien”, počasni Arijevci i zato se ne smiju progoniti (stranica 225)! Nadalje SS-Nachrichtendienst je otkrila da su mnogi članovi vladajuće klike sve do poglavnika imali za žene Židovke, pa su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt”, židovski u srodstvu (ibidem) i zato se ne provode radikalne čistke. Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj Srbiji. Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen (stranica 226).” Zadnji vagon s plinskom komorom u kojem je ugušeno 6280 žena i djece vraćen je u Berlin (ibidem). Taj kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je pokušala iskoristiti u njegovu obranu!

(http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/derado-ivo/10929-i-derado-nijemci-prigovarali-zbog-neprovoenja-rasnih-zakona-u-ndh.html)

Kako Krausov ponašanje nije netipično ne iznenađuje što ni doista ljubazne riječi izraelske veleposlanice prilikom posmrtne dodjele medalje Pravednika među narodima dr. Stanku Sielskom nisu ponegdje blagonaklono dočekane. Tako nalazimo i ovakve komentare kao što su npr. Slijedeća dva:

Saga 

Poštovana gospođo Kleitman, ima Hrvatska odavno i 112-og Pravednika među narodima samo ga uskogrudnost vaših nadređenih ne vidi ili ne želi vidjeti.
To je kardinal i uskoro Sveti Alojzije Stepinac. Ako jednom stresete velikosrpsku i britansku propagandu s istine, slobodno se javite…

sposaric

Ako u tom popisu “pravednika među narodima” nema, npr. hrvatskog književnika Slavka Kolara i kardinala Stepinca, onda vam to priznanje ništa ne vrijedi!

(http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/20106-izraelska-veleposlanica-broj-hrvatskih-pravednika-mesu-narodima-dovoljno-govori-o-ljudima-koji-ovdje-zive.html)

Ako bi parafrazirali riječi Izraelske veleposlanice mogli bi reći da činjenica da Stepinac nije Pravednik među narodima dovoljno govori o Židovima koji žive u Hrvatskoj, ili barem  o najpoznatijim među njima. Sjetimo se samo knjige  oca i sina Goldstein, Holokaust u Zagrebu, knjige-antihrvatskog pamfleta uperene i protiv hrvatskog blaženika kardinala Stepinca.

Ali vratimo se našem novom pravedniku. Nameće se pitanje: Zašto je Židovima koji žive u Hrvatskoj trebalo toliko dugo da se sjete što je dr. Stanko Sielski učinio za njih, pa tek sada dobiva tu medalju. Odgovor je doista porazan: Oni ga se još nisu sjetili. Naime, član Akademije znanosti i umjetnosti BiH (ANUBiH). Husref Tahirović je 2013. godine predložio izraelskom memorijalnom centru “Yad Vashem” da Sielskog proglasi pravednikom među narodima

(http://travelora.com/?date=2015-02-01&category=8&lang=cr&detail=558906&lng=cr&)

Zbog toga sam, znajući da o spašavanju grupe zagrebačkih liječnika postoji posebna sekcija u spomenutoj knjizi Goldsteinovih pogledaoi što oni pišu o našem novom Pravedniku. Nema o dr. Stanku Sielskom ni riječi!

Kako sam napisao knjigu u kojoj sam polemizirao s knjigom Goldsteinovih: Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002. Pisao sam ispašavanju zagrebačkih lječnika i o dr. Sielskom. Ipak je zanimljivo da tada nisam posebno napomenuo kako Goildsteini uopće nisu spomenuli u svojoj knjizi. Bez obzira na to, pogledajmo što sam pisao te 2002. godine o tome:

Spašavanje grupe zagrebačkih liječnika

        Autori knjige «Holokaust u Zagrebu» dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein suočeni s mnogobrojnim kritikama načina na koji su prokazali ulogu nadbiskupa Stepinca u svojoj knjizi pokušavaju se obraniti ukazujući da su njihovi kritičari proučili samo jedno poglavlje u knjizi. Naravno svakome tko je pratio polemiku bit će jasno da ta primjedba ne stoji. Na primjer, u poglavlju “Skrb za logore i za opstanak općine”,[1] govori se što je Stepinac rekao u katedrali o rušenju sinagoge,: «’Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan.’ Stepinac je još pridodao da su to počinili ‘ustaše i njihove vođe’». Komentar koj je  dan u poglavlju o kome je riječ “Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi” je nešto doista sramotno:[2] “Nadbiskup Stepinac bio je u ovom slučaju kritičniji, jer je takav stav o rasama bio dio vjerskog učenja. Isto tako je bilo i kada je kritizirao rušenje sinagoge.”

         Slično je već komentirano da se u poglavlju “Pokušaji spašavanja”,[3] odnosno u poglavlju “Djelatnost zagrebačke Židovske općine”[4] nalazi dio o dr. Miroslavu Dujić–Deutschu. On je bio liječnik zagrebačkog Kaptola i nije se smatrao Židovom. Ali Stepinac mu je ipak savjetovao da se prijavi za suzbijanje sifilisa u Bosni. Poslušao je nadbiskupa i spasio se.

         Pogledajmo zato što odgovara dr. Jure Krišto na takve prigovore u Glasu Koncila, 3. veljače:

        Na kraju, Goldsteini neprestano ponavljaju da sam se osvrnuo samo na jedno poglavlje iz njihove knjige. Obavještavam ih da sam opširni osvrt poslao «Novom listu», novinama koje su započele napad «njihove strane» na mene, uz molbu da ga objave, makar i u nastavcima. Do danas to nisu učinili …

        Jasno je da Slavko Goldstein, kao čovjek sa završenom (?) gimnazijom, i dr. Ivo Goldstein, o čijem znanstvenom radu veoma loše pišu i njegove kolege (recimo današnji dekan Filozofskog fakuleta Neven Budak piše:[5] «Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljne zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.»), nisu ni u ostalim djelovima svoje knjige mogli biti na većoj razini.

        Pokazat ćemo to i na primjeru sekcije Spas za grupu liječnika, koju je napisao dr. Ivo Goldstein. U ovom poglavlju se uopće ne spominje uloga nadbiskupa Stepinca u spašavanju dr. Miroslava Dujić–Deutscha.

        Evo kako on počinje tu sekciju:[6]

        Zbog velikog broja bolesnih od sifilisa u Bosni ustaške su vlasti u Banjoj Luci potkraj lipnja 1941. godine osnovale Zavod za suzbijanje endemijskog sifilisa. Kako se hrvatski liječnici očigledno nisu javljali, iako im je obećan dvostruki radni staž i «primjerena nagrada», njemačke i ustaške vlasti (izgleda uz osobno znanje Pavelića) poštedjele su deportacije najmanja 81 židovskog liječnika iz Zagreba i poslale ih u jesen 1941. godine u najzabačenije bosanske krajeve kako bi suzbijali tu bolest. U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch (ili Dajč), jedan od liječnika koji se uključio u akciju, tvrdi da su akciju smislili dermatovenerolog i higijeničar dr Ante Vuletić u sporazumu sa svojim prijateljem dr. Miroslavom Schlesingerom kako bi spasili živote liječnika i njihovih familija (…) Vuletić je dosta dugo pregovarao s nadležnim institucijama o osnivanju Zavoda za suzbijanje te bolesti, jer poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov prijedlog (Vuletić je kasnije proglašen Pravednikom među narodima). Napokon je prihvaćen Vuletićev prijedlog, jer je njegova argumentacija bila: «proglasili ste muslimane cvijetom hrvatskog naroda, a taj cvijet nagriza endemski sifilis. Umjesto da šaljete židovske liječnike u radne logore, iskoristite ih da iskorijenite sifilis u Bosni. Kada s time završite, još uvijek ih možete strpati u logore.»

        Već samo korištenje svjedočenja pokazuje mnogo. Posljednje je prof. dr. Stjepana Steinera i to svjedočenje je Goldsteinu dovoljno za tvrdnju zašto je akcija prihvaćena. Ono drugo svjedočenje ide s: «U kasnijim sjećanjima dr. Samuel Deutsch … tvrdi da …».

Zanimljiv je također Goldsteinov komentar vezan uz Pavelića. Prvo je sve išlo «izgleda uz osobno znanje Pavelića», a poslije «poglavnik Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov (Vuletićev, J.P.) prijedlog».

        Radi se o vremenu kada su Nijemci prepustili rješavanje «židovskog pitanja» vlastima NDH, ali Goldstein zna da su «njemačke i ustaške vlasti poštedjele deportaciju najmanje 81 židovskog liječnika». Dakle, kada treba umanjiti zasluge vlasti NDH u spašavanju Židova, Goldstein zna da su one to mogle samo uz Njemačku suglasnost, tj. zna da su u svemu bili glavni Nijemci. Goldstein nije svjestan što zapravo pokazuje to što Pavelić neko vrijeme nije pristajao na Vuletićev prijedlog. Pa upravo zato što je znao da je akcija smišljena zbog onog što tvrdi dr. Deutsch:[7]

          Sredinom juna sazvao je akcioni odbor jevrejskih liječnika u Zagrebu sastanak svih liječnika Jevreja i tu je prikazan plan odašiljanja jevrejskih liječnika u Bosnu i Hercegovinu u tzv. akciju za suzbijanje endemskog luesa.

         Nama se činilo čudno da se započinje jedna takva akcija. Međutim, ubrzo smo saznali u čemu je stvar. Jedan od najboljih savremenih poznavalaca problema, dermatovenerolog i higijeničar dr. Ante Vuletić, tada na radu u Higijenskom zavodu u Zagrebu, došao je na ideju da se organizuje takva akcija, ne bi li se na taj način spasili ne samo životi jevrejskih liječnika u NDH, nego i njihove familije.

          Bez obzira što to Goldstein eksplicitno ne spominje, jasno je da je u tom spašavanju židovskih liječnika i njihovih obitelji sudjelovalo i ministarstvo zdravlja na čelu s ministrom dr. Ivanom Petrićem. Jasno je zašto Goldstein ministra ne spominje. Međutim, njega, i ne samo njega, spominju drugi židovski  izvori:[8]

          Osim imena dr. Ante Vuletića, židovski izvori navode i druge hrvatske liječnike koji su se angažirali u formiranju te ekipe radi pomoći svojim židovskim kolegama. To su spomenuti ministar dr. Ivan Petrić, zatim dr. Mile Budak, osobni liječnik Ante Pavelića (istakao J.P.), dr. Stanko Sielski, dr. Ivan Raguž, dr. Berislav Borčić.

          Nailazimo i na ovakav podatak: kada je postao ravnatelj Zavoda u Banjoj Luci, dr. Sielski je od Pavelića tražio i dobio dozvolu da za svog stručnog savjetnika postavi Židova dr. Ernesta Grüna.»

           S obzirom da se radi o akciji u kojoj su sudjelovale i hrvatske vlasti u spašavanju zagrebačkih židovskih liječnika, jasno je da Goldstein ne želi dati sve relevantne podatke. Ljudima se spašavaju životi a on će:[9]

            Neki proustaški nastrojeni liječnici bili su dvostruko zadovoljni odlaskom židovskih liječnika u Bosnu: rješavali su se u Zagrebu konkurencije koja je poslana da ordinira u krajeve u koje nitko nije želio ići, a istovremeno su se mogli okoristiti pljačkom koju je ustaški režim proveo po ordinacijama židovskih liječnika.

             «Pljačku» Goldstein ilustrira ovako:[10] Prilog 23: Stranica iz Popisa preuzetih (istakao J.P.) stvari židovskih ordinacija. Inače, Goldstein uredno navodi kroz cijelu knjigu takve popise kao dokaz pljački. O partizanskim sličnim popisima ne govori ništa. Znamo da su i oni uzimali što su htjeli, ali ovakvih popisa nema. Što su hrvatske vlasti trebale učiniti s ovim stvarima  iz židovskih ordinacija? Goldsteinu je odgovor jasan: Nisu ih trebali dirati, jer je to korišteno za liječenje Hrvata. U pravu je Goldstein. Ustaške vlasti ne valjaju i kad su spašavale Židove. I još su koristili stvari iz njihovih ordinacija da spašavaju Hrvate.

            Evo kako Goldstein opisuje spašavanje obitelji:[11]

            Obitelji liječnika koji su u Bosni liječili sifilis bile su u načelu zaštićene i smjele su čak ostati u svojim dosadašnjim stanovima. Takva je okružnica bila proslijeđena svim župskim redarstvenim oblastima, ali se izričito naglašavalo da se od «prisilnih mjera» ima izuzeti samo «najuža» obitelj, tj. supruga, djeca i roditelji liječnika». Već spomenuti Samuel Deutsch dobio je zaštitu, a zajedno s njim i supruga Ljerka rođ Grünberg i Deutschova majka Laura rođ. Freund, ali ne i supruzini roditelji Lazar i Irena Grünberg rođ. Singer. Deutsch i supruga su preživjeli. Suprotno onome što se službeno proklamiralo, Deutschova majka je ubijena, a roditelji Deutschove supruge su preživjeli.

             Da je Goldstein konzultirao knjigu hrvatske Pravednice, vidio bi da je dr. Deutsch otišao u Bosnu kao domobranski časnik, a ne s ekipom liječnika.[12]  Možda to Goldstein «ne zna» zato što bi činjenica da je ubijena majka domobranskog časnika, koji nije među židovskim liječnicima, sugeriralo čitateljima da su u svemu tome ipak glavni Nijemci. Zato je bilo važno skloniti te liječnike i njihove obitelji. Evo kako sam dr. Deutsch, dakle čovjek kome je ubijena majka, piše o tome pitanju:[13]

             Funkcionirala je i obećana zaštita za užu familiju – ženu, djecu i roditelje. Neki su uspjeli spasiti i članove šire obitelji.

          Goldstein opisuje sudbine nekih obitelji.[14] Tako je poznati zagrebački ortoped dr. Edo Deutsch u kolovozu 1941. godine otišao raditi u Tuzlu. Tamo mu je stigla obavijest da je njegova majka Berta umrla u početku travnja 1942. godine u đakovačkom logoru. Kasnije je zajedno sa suprugom i sinovima Velimirom (1931.) i Đuricom (1935.) otišao u partizane, ali su ih sve zajedno ubili četnici u okolici Brčkog 1944. godine. Dr. Teodor Grüner i supruga bili su u početku 1942. godine uhapšeni u Varešu pod sumnjom da surađuju s «odmetnicima», ali su nakon intervencije pušteni. Grüner je pokraj srpnja 1942. godine intervenirao za roditelje, za mlađu sestru Editu te za supruginu obitelj. Iako se Ministarstvo zdravstva u kolovozu 1942. godine zauzelo za Grünerovu punicu, samo su se roditelji (otac, natkantor, kao jedina osoba koja je u Zagrebu nakon svibnja 1943. godine mogla voditi bogoslužje) uspjeli spasiti. Sestra je unatoč «zaštiti» (ne čudi što Goldstein tu zaboravi napomenuti da je to vrijeme kada Nijemci ponovo uzimaju «rješavanje židovskog pitanja» u svoje ruke, op. J.P.) deportirana u Auschwitz.      

         Postavlja se pitanje kako je dr. Vuletić postao pravednik, ako je sprovodio akciju spašavanja židovskih liječnika i njihovih obitelji zajedno s ustaškim vlastima. Da parafraziramo samog Goldsteina:[15] od koga su ih ustaške vlast spašavale? Od sebe samih?

        Dakle, funkcionirala je obećana zaštita za obitelj, ali ipak:[16] «Od 76 liječnika, najmanje njih 58, a najviše 67, pristupilo je potom partizanima, četvoricu su ubili Nijemci ili ustaše, a trojica su umrla radeći u Bosni.» Jesu li njihove obitelji otišle zajedno s njima u partizane? Ili su ih ostavili na milost i nemilost ustašama? Znali su valjda što čeka njive obitelji u zločinačkoj državi. O tome nam Goldstein naravno ne govori. O tome piše gđa Štefan:[17]

          Jaša Romano, koji nije bio u ekipi u jednom svom članku spominje dr. Vuletića, dr. Sielskog i dr. Raguža, i kaže:

          «(Njihova) uloga u spašavanju lekara Jevreja i njihovih porodica bila je vrlo velika. Svojim su radom rizikovali ne samo svoj položaj, već i mogućnost da i sami budu odvedeni u logore. Naime…Nemci su 1943. zahtevali da se svi lekari Jevreji iz Bosne i Hercegovine pošalju u logore. Srećna okolnost je bila što je u to vreme u Bosni harao pegavi tifus, pa su navedeni drugovi izvestili nemačke vlasti da su ti lekari neophodni za suzbijanje pegavca i da oni ne snose odgovornost ako se odvođenjem tih lekara zaraza prenese na nemačke oružane snage. Takav odgovor je još jednom spasio lekare Jevreje od sigurne smrti.»

         Neki židovski liječnici … «počeli su odlaziti u partizane ostavljajući svoje porodice u mestu službovanja. O njihovom odlasku navedeni drugovi nisu izveštavali vlasti, već su ih i dalje vodili u evidenciji. Na taj način spasili su njihove porodice…».

         Zar nije strašno da jednom zagrebačkom sveučilišnom profesoru ovakve činjenice nisu važnije od preuzetih stvari iz ordinacija ljudi kojima je spašavan život? A da i ne postavljamo pitanje zar je bilo moguće sakriti od ustaških vlasti odlazak «najmanje 59, a najviše 67» židovskih liječnika u partizane? Vjerojatno je mogućnost postavljanja takvih pitanja učinila da je Goldsteinu bilo jednostavnije pisati o manje bitnim stvarima nego o tome. Vjerojatno je to i utjecalo što je proglašenje dr. Vuletića pravednikom išlo kako jest. Evo što o tome piše gđa Štefan:[18]

         Dr. Deutsch 1970. godine piše:

         «Prigodom svog boravka u Izraelu aprila-maja 1967., razgledanja Yad Vashema, ja sam o toj akciji i zaslugama prof. Vuletića govorio nadležnima i bilo je u planu da bude pozvan kao Pravednik. No, rat koji je ubrzo izbio (Izrael je napao Egipat i Siriju, a Tito prekinuo diplomatske odnose, op. a.) odložio je da se oda zasluženo priznanje tome plemenitom čoveku, kojega krase sve odlike duboko humanog pravog narodnog lekara. Zato, neka mu bude u ime svih nas, makar na ovom mestu sa zakašnjenjem, nakon 29 godina, izražena iskrena i duboka hvala.»

           Jaša Romano se tada pridružio dr. Deutschu:

           «Na kraju želimo upozoriti da jevrejska zajednica u Jugoslaviji, a u prvom redu lekari Jevreji, koji su preživeli drugi svetski rat, do danas nisu odali potrebno priznanje i zahvalnost dr. Vuletiću i dr. Sielskom. Ne smiju se zaboraviti ovi veliki prijatelji Jevreja. No, još nije kasno i pridružujemo se predlogu dr. Deutscha da se u Aleji pravednika zasade stabla koja će budućim pokolenjima govoriti o delima dr. Vuletića i dr. Sielskog.»

           PRIJEDLOG YAD VASHEMU NIKADA NIJE POSLAN!!!

          A tužno je čitati što o organizatorima «ekipe za sifilis» taj isti Jaša Romano piše deset godina kasnije, 1980. godine:

          «Za odvođenje lekara Jevreja na prisilan rad angažovali su se proustaški nastrojeni lekari, kako bi se domogli njihovih ordinacija i istodobno oslobodili stručne konkurencije»

(nešto slično smo vidjeli i kod Goldsteina – razlika je samo što to nije moglo biti rečeno u tom obliku jer je dr. Vuletić u međuvremenu postao Pravednik, op. J.P.).

           Od članova «ekipe za sifilis», a ima ih još i danas u Zagrebu, nitko nije rekao ni jednu riječ zahvale.

           Samo na temelju podataka iz židovskih izvora, HAZU je u travnju 1995. podnijela pismeni prijedlog da se Pravednicima proglase dr. Ante Vuletić, dr. Stanko Sielski i dr. Ivan Raguž, te također, slijedom židovskog izvora, i dr. Mihovil Silobrčić iz Splita. Dr. Silobrčić i njegov zamjenik dr. Andrija Poklepović zvanje Pravednika dobili su posmrtno, 1997. godine, a dr. Ante Vuletić, također posmrtno, 1998. godine. Nisu nažalost, dočekali da u svoje ruke prime medalju na kojoj ispod njihova ugraviranog imena piše: ZAHVALAN ŽIDOVSKI NAROD.

           Odličja su uručena obiteljima.

 

          Knjiga hrvatske pravednice Ljubice Štefan nije dana čak ni u popisu literature sveučilišnog profesora Iva Goldsteina. Zar mu nije bilo jasno da će upravo to prikrivanje upozoriti iole upućenije čitatelje na njegov «znanstveni» rad, tj. na ono što je o njegovom radu pisao profesor Budak, i ne samo on?

PRILOG

  1. svjetski rat i genocid Bleiburg 1945.

„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u

europskoj civilizaciji“.

Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je doseglo vrhunac genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše:

Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio ‘ovdje je krvava voda tekla’. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“ (ist. N.D.).

Milovan Đilas kaže: ‘Takav genocid – kakav se provodio nad Hrvatima – nepoznat je u europskoj civilizaciji’. Zanimljivo je da to kaže čovjek koji se ranije proslavio izjavom da su ‘Hrvati morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. A JBT (Josip Broz Tito, JP) je na Brijunima rekao kiparu Ivanu Meštroviću ‘naredio sam pokolj Hrvata. Želio sam udovoljiti Srbima.’ U odnosu na popis pučanstva 1931. po popisu od 1948. Hrvata je u SFRJ bilo 9,2% manje dok su sve druge nacionalnosti bile u blagom porastu, osim Crnogoraca s – 1% (A. Beljo: YU-genocid, 1990.). Nije li to jasan dokaz genocida nad Hrvatima? Obzirom da su žrtve bili pretežito mladići, stvarni gubitak stanovništva daleko je veći.

Počinitelji genocida – nagrađeni!

JBT i komunističko vodstvo teško je opterećeno činjenicom da su za masovnu likvidaciju civila i zarobljenika korištene redovne jedinice JNA, KNOJ-a i OZNA-e, što nije činio ni Staljin koji je više volio logore i masovno izgladnjivanje. Inače, Staljin je pohvalio Tita za ‘rješavanje problema jednim udarcem’ (Tito-molodjec!)

Podsjetimo na činjenicu da za počinjeni genocid nitko nije odgovarao niti je kažnjen, nitko nije stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta.

Naprotiv, za masovne pokolje Hrvata nagrađeni su i postali nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas, dakle kroz 70 godina. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama i TV kućama…

To je pobjeda službene državne laži nad istinom.

Jednako je strašno kao i sam zločin da su se mnogi od nas ušutjeli i pomirili s genocidom, pa se čak dozvoljava veličanje tog zločinačkog sustava i njegovi nositelji.

Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara… u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Nažalost, u genocidu i progonu hrvatstva važnu ulogu su odigrali hrvatski komunisti na čelu s JBT, pa je vrhuška KP Hrvatske u velikoj mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. Pravo se pitao Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

Prešućivanje genocida na Bleiburgu i Hrvatskom Križnom putu

Prešućivanje genocida nad Hrvatima obrambeni je mehanizam vladajućih struktura u bivšoj državi kao i ovih današnjih jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca očito svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe…“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006. I Deklaraciji Hrvatskog sabora. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo vrijednih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Spomenimo samo knjigu antologijskog značenja „Prikrivena stratišta i grobišta jugokomunističkih zločina“ uglednog povjesnika i vrlo aktivnog člana HNES-a prof. dr. Josipa Jurčevića gdje autor navodi rezultate istraživanja da je čak 88,5% svih žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a svega 0,13% vlasti NDH što u potpunosti potire krivotvorine komunističke historiografije. Vlast i struka mogli su te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti i obznaniti svijetom. Nažalost, ništa slično nije učinjeno, jednostavno je prešućeno. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: ‘Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili’ (ist. N.D.).

Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu smišljenu i zloćudnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja Hrvatskom i svijetom. Govor mržnje prema ideološkim neistomišljenicima iskazan je i u izjavi Ive Josipovića u Knessetu o „ustaškoj zmiji“. Nakon genocida nad Hrvatima 1945. i preko 1 500 skupnih grobišta žrtava komunizma kao i novog genocida 1991. jugoslavenske JNA i četnika, nameće se pitanje a koja je zmija počinila ta zastrašujuća nedjela i zašto vlast to prešućuje?

Titovo zatiranje hrvatskog roda i imena

Kao sluganski dio Staljinovog komunističkog imperija, KP Jugoslavije bila je temeljem Sporazuma Hitler-Staljin saveznik tih dviju totalitarnih država od kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., a tek od tog dana napadom na SSSR KPJ postaje nominalno dio antihitlerovske koalicije na način da se nevelika grupa hrvatskih komunista pridružila brojnijim i dobro naoružanim četničkim jedinicama pa su se ujedinili u mržnji protiv hrvatske države pa je i ustanak bio u prvom redu protuhrvatski, a tek onda sve drugo. Na njegovom je čelu bio konfident Kominterne JBT koji je u Moskvi denuncirao svoje drugove, prvenstveno suparnike, koji su zatim pogubljeni, a on je postao apsolutni vladar KPJ. Kako je već najavljeno uskoro će HNES održati konferenciju o totalitarizmu kada će biti podrobnije osvijetljena po hrvatski narod pogubna pojava JBT pa ćemo sada ovdje navesti samo neke njegove izjave koje rječito govore o kakovom je monstrumu riječ, a prema navodima iz publikacije A. Beljo: Komunistički zločini nisu antifašizam, HIC, 2008.g. (neke navode istaknuo N.D.)

– 20. svibnja 1945., nedjelja. Tito dolazi nenajavljen u Varaždin i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da ‘u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolicu obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’.

Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’.

– 22.-24. svibnja 1945. Tito je obišao zarobljeničke logore i logore za eksterminaciju (Oroslavlje, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru). Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka itd.)

– 26. svibnja 1945. Tito je naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli ‘pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNA-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama… sprovede u zavičajna mjesta. Putem ih je trebalo ‘bez milosti likvidirati jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.’ Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica.

Po iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića Tito je, po sugestiji A. Rankovića, naredio da se za odmazdu pobiju svi mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924.-27. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima. Tom prilikom je u Maksimirskoj 63 unovačeno 7 800 mladića koji su sprovedeni u logore u Maksimir i Prečko poslije čega su doživjeli sudbinu ostalih tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovedena na marš smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

– 28., 29. i 30. svibnja 1945. Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je posjetio stratišta rudnik Barbarin rov, rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao ‘likvidirali smo 200 000 bandita a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.’

‘U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. U Teznom kod Maribora je pobijeno od 30 000 – 35 000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26. svibnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu izvršen je u osam dana pokolj 30

000 do 40 000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog ‘došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.’ (Ivan Gugić – svjedok i Simo Dubaić).

Dio teksta:

Nikola Debelić, U susret 70. obljetnici Bleiburga / TITOVO ZATIRANJE HRVATSKOG RODA I IMENA / Poveznica Bleiburg 1945. – Vukovar 1991.

U knjizi: Hrvatsko nacionalno etičko sudište, HRVATSKE VELEIZDAJE II. Zagreb, 2015. str. 135-143.

[1] I. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001. str. 386.

[2] Isto, str. 572.

[3] Isto, str. 494.

[4] Isto, str. 240.

[5] Neven Budak, «O knjizi Ive Goldsteina ‘Hrvatski rani srednji vijek’ Novi Liber’, Zagreb 1995, 511 str.» Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995), 299-333.), str. 316.

[6] I. Goldstein, nav. djelo, str. 215-216.

[7] Lj. Štefan, Stepinaci i Židovi, Zagreb, 1998., str. 42-43.

[8] Isto, str. 44.

[9] I. Goldstein, nav. djelo, str. 218.

[10] Isto, str. 219.

[11] Isto, str. 217.

[12] Lj. Štefan, nav. djelo, str. 44.

[13] Isto, str. 43.

[14] I. Goldstein, nav. djelo, str. 217-218.

[15] Isto, str. 585.

[16] Isto, str. 216.

[17] Lj. Štefan, nav. djelo, str. 44-45.

[18] Isto, str. 45-46.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Poskok info: ‘Kako su begovi opljačkali Aluminij’

Objavljeno

na

Objavio

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet, piše Poskok.info u teksu kojega prenosimo u cijelosti:

Zlatko Lagumdžija

nikada nije optužen za aferu Reket. Radi se o ozbiljnoj aferi za koju postoje snimci, svjedoci i dokazni materijal poduzetnika koji je reketaren.  Postoje i vapaji pokradenog poduzetnika. Tužiteljstvo je smatralo da nema osnove za pokretanje procesa.Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Damir Hadžić

posve desno na slici oslobođen je optužbe . Teretio se da je iz budžeta Općine Novi Grad nezakonito omogućio isplatu više od milijun maraka Esedu Radeljašu za zemljište, koje je 2006. godine Radeljaš platio Općini u iznosu od 51.340,00 KM. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Slavo Kukić

nikada nije optužen za kriminal u Eronetu. Marketinški ugovori koje je FTV na čijem je čelu bio Slavo Kukić sklapao s Eronetom na čijem je čeku bio Kukić Slavo, nikada nisu bili predmet istrage. A milijunski su. Niti će biti. Ne stupa se u posao krotitelja Hrvata i gubernatora Hercegovine bez zajamčenog pravnog imuniteta. Kumovi i jarani, menadžment Slave Kukića, Prlić i ostali bili su na sudu godinama zbog višemilijunskog kriminala u Eronetu. Oslobođeni su optužnice. Milijuni stoje i danas na stranim računima u Austriji. Krivca nema. Tužitelj nije došao na zadnje ročište. Tvrde da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Živko Budimir

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Jerko Lijanović

prije par dana oslobođen je optužnice za kriminal. Tvrdi da je sve bila namještaljka i da su mu htjeli uništiti porodicu i život.Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade.

Tko su ovi ljudi? Govore li vam nešto ovi podaci? I ove redom nepostojeće ili pak odbačene optužnice?

Ovo su , u većini, iako ih ima još, ključna imena Platforme koja je vladala Federacijom BIH od 2010- 2014. Alijansu i Platformu osmislila je Međunarodna zajednica (po želji onih koji su se proglasili spasiteljima Bosne) koja ujedno nadzire rad pravosudnog sustava u BIH.

Afera koja potresa Pravosuđe i koja govori o ambasadama koje indoktriniraju suce u BIH, nije afera koja se smije probiti na svjetsko tržište. Ako strani ambasador nama tu u Hercegovini očita lekciju i pojasni nam da su nas isključivo krali naši, ne i oni koje je postavila ambasada, nema slobodnog intelektualca koji će mu replicirati. Jer sloboda riječi u BIH ide na sve adrese. Osim na adresu ambasade koja se predstavlja kao najveća zaštitnica slobode u svijetu i ostalim galaksijama. Moš mislit. Iste ambasade nadziru rad obavještajne službe u BIH. Praćene medija koji oponiraju sarajevskom unitarizmu, kršenja prava novinara nisu tema koju će recimo objaviti RFE. Zašto? Zato što tamo sjede nacionalisti istog tog unitarizma. Bivši komunisti, drugovi Slava i Zlaja obučeni u ruho tolerancije i socdemokracije. U praksi bagra koja i danas militantno puca u glavu svakome tko ne misli kao oni. Kidajući nam lančiće s vratova.

Isti gore pobrojani ljudi  i ljudi su Alijanse koja je vladala BIH i Federacijom 2000-2002 godine. Dodajmo im i nikad optuženog Krešimira Zubaka, ministra pravosuđa UZP-a, i zadnjeg predsjednika UZP-a. Tužiteljstvo je u pravilu nezavisno i u slučaju Zubak. Osim kad ide na briefinge u strane ambasade. Tako da Zubak nije optužen. No jest imenovano i to u doba HDZ vlade FBIH za glavnog čovjeka komisije koja ispituje pristupnike pravosudnom ispitu. Udruženi Zubakov poduhvat. Poslijeratni. On imunitet određenim ljudima, oni njemu mjesto ispitivača. Jako unosno mjesto.

Što nam govore sve ove činjenice?

Nazire li se zaključak o udruženom zločinačkom političko kriminalnom projektu, grupe manijaka, koja bez ikakvih pravnih posljedica, maltretira BH javnost, pljačka BH tvrtke i  koja pred BH sudištem, zahvaljujući stranim protektorima uživa pravni imunitet?

Uništenje Hercegovine

“Sveta” Zlatkova i Kukićeva Alijansa 2000-e godine tek je djelomično provela svoj plan. Nakon Petritschevih amandmana kojima se ovoj ekipi daje protuustavno preuzimanje svih poluga moći cilj Alijanse i njihovih međunarodnih pokorvitelja bilo je uništenje Hercegovačke banke, Hercegovina Osiguranja i Aluminija. Banka i Osiguranje su uništeni. Slomljena je hrvatska financijska kičma nakon što su poniženi politički.

Jelavić je naravno promptno trebao biti osuđen. Njega nitko u stranoj ambasadi nije i neće zastupati. Pa imunitet nema.  Nema zapinjanja u procesu kao u slučaju pobrojane gospode. Kako je Aluminij eskivirao uništenje treba pitati Brajkovića. On i njegova vispresnost znaju daleko više detalja. Uvijek je, čak i u ratu, znao ispregovarati situaciju tako da Aluminij preživi. Ispregovarao ju je i u doba najljućeg Petritschevog puberteta. Kad je ovaj kao kakav tupamaros, tenkovima rušio privatnu svojinu. U državi u kojoj je upravo on morao biti garant iste.

Iako su sarajevski lažovi obmanuli čak i US ambasadora, koji tvrdi da Aluminij pada odmah po svom ponovnom pokretanju 1997. Aluminij u tom vremenu kao i godinama nakon toga , kada njim upravlja Sarajevu mrski HDZ , međutim raste.

Hercegovina tog vremena bode oči strancima. Dok cijela država propada Hercegovina i hrvatski gradići ruše stereotip države s propalom ekonomijom. Broj uposlenih raste, ukupan broj milijuna koji se godišnje obrću raste. Nešto što se nije smjelo dopustiti. Jer politički pogažen hrvatski čovjek, koji ima neki novac opasan je po državu. Politički pogažen, a siromašan, lako je manipulativan, i nije opasan. Može ga se, uz posredno gašenje hrvatskih medija, lako natjerati da uzima kamen i baca ga na svoje. Baš onako kako su u pradavna vremena kolonizatori egzotičnih zemalja, umjesto da se tuku s domordcima, istima dali vatrenu vodu, potom ih podučili kako je lijepo da se pokolju među sobom. I tako je nastala demokracija.

Umjesto dakle  se Hrvati okreću Sarajevu, po želji Mesića oni , tih godina, razvijaju gospodarstvo. Postaju ekonomski sve neovisniji i prijetnja po državu. Političke turbulencije koje je izazvao Petritsch sjajno su poslužile i za slom ekonomije u Hrvata u BIH i za potonje  njeno discipliniranje i preuzimanje.

Dijeljenje Vatrene Vode

Doba Alijanse je doba i prebacivanja vlasništva ključnih hrvatskih tvrtki na Vladu FBIH, u kojoj će kasnije ključne odluke i poluge preuzeti Bošnjaci. Putem preglasavanja u Domu naroda i putem novih Alijansi. Kasnije nazvanih Platforme.

Iako je prema ugovoru ta Vlada, vlada dva ravnopravna partnera. No što je ugovor za Koloniju? Međunarodno pravo primjenjuje se u državama. Ako si kolonizirao koloniju i dao joj neku hartiju, koju si nazvao Dayton, to ne znači da je ta hartija sveto pismo. Uostalom ni Ahdnama se nije poštovala, što bi Dayton?

Tako je ono što je bilo “naše” ostati naše , a ono što je bilo vaše, i što ste u međuvremenu stvorili, također će postati naše. Jer nema vaše naše, mi hoćemo život jednih s drugima, ne jednih pored drugih. A to znači mi , putem matematičke većine, nadziremo sve.

Iako smo nominalno u postdaytonlandu ušli u društvo slobodnog tržišta, politika predominantno kreće u nadzor krupnih riba. Ona guši slobodu ekonomije a proizvodnjom političkih kriza tjera investitore iz BIH. Što mislite koliko su Zlatko i Kukić iselili građana BIH iz ove države s projektom ALijanse i Platforme? Tko će normalan ulagati, izvana, u BIH , ako mu savjetnici savjetuju da se radi o trusnom tlu u kojem traje kriza vlasti, i u kojem jača nacionalizam, kao posljedica Zlatkove potrebe da bude važan i da se bavi politikom? Nije tu samo Lagumdžija, razmaženo derište stranih ambasada. Svako malo izlezi neki sociopat, s posebnim potrebama da bude važan i među Bošnjake i Hrvate unese nove kilometre razadaljine. Sve ko fol nas zbližava, a sve čini da se nikad ne upoznamo. To je taj apsurd u logici Građanistana.

Umjesto privatizacija, jedan nacionalizam nastoji uknjižiti na sebe nacionalno blago drugog nacionalizma. Pri tome je jedan nacionalizam, ovaj koji uzima, dobar i patriotski, dok ovaj koji se roji i stvara, antidržavni, koruptivan i antibosanski.

Kukičanje u Hrvata i ostali silnici za dresuru Hercegovine

Ključna osoba za taj posao u doba Alijanse bio je Slavo Kukić. Gubernator poželjnog nacionalizma za Hercegovinu. Vječni vladar FTV-a na kojem njegovi gnomovi već drugo desetljeće medijski progone “karcinome hrvatskog naroda”. Zvonimir Jukić i ostala prava raja. Nesmjenjivi do danas.

U BIH smo posjećamo vas. Ne u Bjelorusiji. Ljudi postavljeni 2002-e godine od strane Kukića i danas kroje program FTV-a. Ljudi postavljeni od strane Kukića u Eronet, i danas su tamo važne figure. Informacijski punktovi kako reče akademik.

I dok Poljska, Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, potpuno provoode lustraciju komunističkih kadrova, prijeratni marksist i antikrstaš, sakupljač plemenitih kovina sa neplemenitih učeničkih vratova postaje medijski, ekonomski i politički terorist poželjnog nacionalizma kojem je kolonijalna uprava povjerovala da on doista govori u hrvatsko ime. A on to sjajno naplatio. Zlatkov Zlatousti.

Konačan obračun s Aluminijom

Nisu sva ubojstva trenutna. Za ubiti diva potreban je nešto dulji proces. Diva obično otruješ. Il mu naneseš takvu ranu da se od nje nikad ne oporavi. Umrijet će nekad kasnije, naknadno, kad tebe možda i ne bude, no umrijet će.

2010-e godine, opet odlukom OHR-a, Petritscha iz 2010, Valentina Inzka, Sarajevo dobija priliku uništiti i Aluminij. Pogledajmo kako je tekao taj proces.

2010 godine dug Aluminija raste za 13.5 milijuna. To je godina u kojoj Platformaški menadžment raskida ugovore s dotadašnjim Brajkovićevim dobavljačima i potpisuje nove. Javljaju se nove tvrtke koje dobavljaju usluge Aluminiju. Novac se izvlači. Dolazi i Prndelj, hercegovački Sanader. S kojim Platforma potpisuje ekstremistički, govoto teroristički ugovor za uništenje Aluminija. Odštetne klauzule za isporuku struje takve su kao da je osmišljeno preuzimanje Aluminija il pak njegovo umrtvljenje. Važno je ovdje naglasiti jednu stvar. Otkada traje majorizacija SDA i SDP-a nad Hrvatima te stranke uvijek su , u svakoj prizidi Hercegovine, mogli pronaći nekog svog Prndelja, Lijanovića il Kukića. Hrvati već dva desetljeća ne mogu pronaći Bošnjaka koji bi radio u našem interesu.  Ovo morate imati na umu kad veličate svoju naciju, i govorite Bošnjacima kako oni nisu nacija. Dragi Hrvati, Bošnjaci su za nas jedna jako ozbiljna nacija. Među njima ne možete pronaći takve karakterne ljušture kakve oni pronađu među nama. Od njih treamo učiti. Ne im se rugati.

Vratimo se na Aluminij.

Pogon glinice ne radi još od ranije. Aluminij od rata nabavlja glinicu kao gotovu sirovinu. Najviše od Glencora.

Ivo Bradvica, Lagumdžijin i Kukićev direktor Aluminija, 2011. godine prodaje pogon glinice u staro željezo, te profit uknjižava kao dobit Aluminija. Na prvu se čini kao da je Aluminij tu godinu poslovao pozitivno,  no nije, jednak je minus i tu godinu a što se tiče prodaje samog aluminija i štetnih ugovora. u 2012 i 2013 godini stvaraju se maksimalne krađe.

Bradvica biva smijenjen krajem 2013. Te minus u idućoj godini spada za nekih 15 milijuna maraka no još je uvijek ogroman. Platformaška uprava i dalje gura Aluminij u minus. Stvaraju se novi štetni ugovori s firmama koje izvlače milijune vanka.

Sad si postavite jedno pitanje: Ako je Vlada FBIH vlasnik 44% Aluminija, a vladu tog vremena čini Platforma Zlatkista i kukićista, zašto ta Vlada uporno na čelu ove firme ostavlja i produljuje ugovore likovima koji guraju Aluminij prema točki taljenja, prema dugu koji se više neće moći sanirati? Prema čarobnoj brojci od 200 milijuna duga?

Zašto osim ako je cilj raniti diva, takvom ranom da se više nikada neće moći oporaviti? Ne bi li uostalom glupo bilo da Platforma, tako očito, završi posao s Aluminijem i usmrti ga do kraja mandata?

2014 godine se događaju izbori i smjena uprave Aluminija, no štetni ugovori koje je Vlada Platforme uradila sa platformaškim dobavljačima nastavljaju se većinu 2015 godine. Ti ugovori će ovih dana biti objavljeni. Bit će jasno tko su ti “hrvatski sinovi” koji su na poziv Zlatka, potrčali isisavati Aluminij. Neki od njih će na sudovima i propjevati. Možda ćemo slušati kolike je provizije uzimao Reuf Bajrović, možda će NGO sektor Sarajeva konačno umučari i posuti se pepelom?

Tek od te 2015 i dijela 2016 godine može se govoriti o odgovornosti Čovićevog menadžmenta. No krajem 2015 godine ukupan minus koji je Aluminij uradio pod Saraj upravom je što mislite koliki?

Čarobnih 245 milijuna maraka. Ubojita doza minusa.

Nije Aluminij više tvrtka koja duguje državi 40 milijuna maraka, što je dug koji bi se dao sanirati i kontrolirati da ne podivlja.

Nije više ponos Hercegovine niti div Bosne i Hercegovine. Aluminij je nakon 4 godine Platforme postao bolesnik. On tetura. Njega se tek drži na životu.

Ovo je dakle tekst koji govori o tome kako je Čović uništavao Aluminij od 2010-2014 , točnije do kraja 2015 godine. Tako da sada kad ste ga pročitali, kad sretnete Čovića možete mu viknuti lopove i baciti mu bocu u glavu. Nikako to ne smijete doviknuti Kukiću, Lagumdžiji, Bajroviću i svim ostalim gmazovima poštenja i socdemokracije.

Kao što  vidite Čović je temeljito uništio Aluminij, nikako ovi koje prozivamo.

Sad će se netko pitati kako ga je uništio i čime smo dokazali da ga je upravo on uništio?

E pa dobro došli u BIH. U BIH ne postoji sustav činjenica i konkluzija. Vi živite u hologramu. Ne postoji kognitivni proces zaključivanja, ne postoji prosvijećena javnost koja se koristi dokazima.

BIH je , zahvaljujući upravo onoj istoj Međunarodnoj zajednici s početka teksta danas federacija triju zatupljenih entiteta. Katolibanije, Talibanije i Pravoslavobanije.  U njima žive narodi glupi ko foke. Otupljeni i omađijani. Pametni među njima odavno su odselili.

U ta tri entiteta caruju kulture linča, poluinformacija i masovne medijske sječe glava.

Javna prozivka Čoviću i njegovim stožernim legitimlijama

Budući da je upravo Čović, i njegov HDZ najodgovorniji za činjenicu da su hrvatski prostori u BIH danas medijski razoružani, i da je slika Hrvata iz BIH koja odlazi u svijet, slika koju stvara i krerira sarajevski establishment, tko smo mi, da tvrdimo da Čović nije pokrao Aluminij ako Slavo, Zlatko i prava medijska raja, pojačana Index.hr janjičarima na platnom spisku Sarajeva, tvrde da jest?

Dakle sve ovog gore zaboravite. Jebeš argumente. Čović je kriv , njegova kuća je kriva, njegova pomaknuta rijeka i logoraši koje je mučio , njegov bolan počasni doktorati i njegove eUropske vrijednosti su krive za 245 milijuna maraka minusa 2010-2014. I ne zaboravite da je to tako. I stalno to ponavljajte. I boce pripremite. I vičite “Lopove”. To je jedini način da ostanete prihvaćeni kao građani ove zemlje. U suprotnom nazvat će vas ustašama.

Nadalje, za sve one koji misle da prijetnje uništenjem Aluminija nisu izlazile ovih dana, iz Sarajeva, rječima “odustanite od izbornog zakona il ćemo ugasiti Aluminij” nisu postojale, možemo samo reći da se divimo njihovoj dobroćudnosti i svijetlom pogledu na političku realnost BIH.

Da, mi se usuđujemo misliti drugačije jer smo o propasti Aluminija pisali i 2010-2014. Dok su telali građanštine šutjeli

Ovaj tekst napisan je da se shvati da su godine 2010-2014 ključne godine propasti Aluminija. Ne jednako loše, ne iste kao godine poslije, nego ključne.

Godine su to  kad se kralo u ime države i najboljeg naroda i kad država i najbolji narod, pravi narod nikom nisu prijetili gašenjem. Pa ni Aluminiju. Samo su ga jeli iznutra. Doba je to unosnih ugovora dobavljačima, od kojih bi neke mogle biti recimo informatičke firme iz Hrvatske, u vezi sa Zlatkom, ili pak proizvođači trafostanica , također u vezi sa Zlatkom, doba je to  visokih rana nanesenih Aluminiju  i doba kad se Aluminij redovno sanirao, sa svim svojim višemilijunskim rupama, samo kako bi se i u procesu saniranja, mogli izvlačiti novi milijuni. Saniranje se vršilo tako da Div, nakon saniranja jače krvari nego prije.

Propast ove firme ne može  se promatrati bez ovih 245 milijuna maraka. Da Platforma nije zadužila Aluminij za te pare, u doba dok je cijena Aluminija još bila visoka na svjetskom tržištu, bi li Aluminij bio danas mrtav?

Sami odgovorite.

Za sve ovo gore navedeno, postoje ugovori, postoje imena, prezimena, i potpisi. Sve to trebalo bi biti predmetom Tužiteljstva BIH. Tj, već odavno je trebalo biti predmetom Tužiteljstva. I zlatkisti i bajrovićevi i kukićevi odavno su morali dati neke izjave u “neovisnim pravosudnim organima”. No pravosuđe u BIH je takvo, da su njegov najveći problem Milan Tegeltija i Ružica Jukić. Dvoje ljudi koji pokušavaju, po cijenu karijere, očuvati čast ove zemlje. Na žalost, kako vrijeme teče, niti časti, niti zemlje.

U nastavku priče o Aluminiju, čitat ćete o tome što se događalo u Aluminiju od 2014, točnije 2015 godine do danas. Ne postoji sila, niti pritisak, koji bi nas na bilo koji način prisilio, ne objaviti svaki mogući detalj kriminala tog vremena. Činio ga Čović ili bilo tko drugi.  Najžalosnija činjenica, menadžmenta kojem je Čović dao povjerenje je da je taj isti menadžment preuzimajući ranjenog diva, godinama nakon Platforme, preuzemo platformašku praksu ubijanja diva, računajući valjda da će begovat u Sarajevu biti milostiv kod krpljenja rupa, kao što ih je krpio kad su Aluminij pljačkali begovi.

Iako je pljačka Aluminija, nešto o čem se mora govoriti kad se govori o ovoj tvrtki, američki ambasador u BIH u pravu je kad tvrdi da je stranačka politika presudila ovoj tvrtki. Globalna stranačka politika. Demokrati su ga izranjavali, postavljajući kriminalce na njegovo čelo 2010. Bio je to čin čiste mržnje i služenja sarajevskom nacionalizmu. Jasan antidaytonski čin. Republikanac Trump mu je , štiteći tržište SAD-a, posredno, obaranjem cijena aluminija na svjetskom tržištu, ne namjerno, i ne iz mržnje prema Hrvatima, Aluminiju presudio. U tom smislu iskrenost američkog ambasadora, kao zaokret US politike u BIH treba pozdraviti.

Napomena: Valjda shvaćate da je zadnja rečenica ovog teksta cinizam. Ako ne shvaćate, što onda uopće shvaćate oko događaja u BIH?

Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari