Pratite nas

Josip Zelenika, predsjednik HSPF-a: Radimo na podizanju svijesti mladih o političkom odgoju

Objavljeno

na

Josip Zelenika (19) student je dodiplomskog studija politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Uz studentske obveze, nije mu teško baviti se i izvannastavnim aktivnostima i aktivizmom u NVO sektoru. Na proteklim studentskim izborima, održanim u studenome, drugi put uzastopno izabran je za studentskog predstavnika u Znanstveno-nastavnom vijeću Filozofskog fakulteta. Zelenika je aktivan i u svom gradu, Širokom Brijegu. Krajem travnja ove godine izabran je za predsjednika Vijeća mladih općine Široki Brijeg, nešto kasnije i za predstavnika mladih u Ekonomsko-socijalnom vijeću ZHŽ-a. Nakon imenovanja na mjesto predsjednika Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF), podnosi ostavku na dužnost predsjednika širokobriješkog Vijeća mladih. Uže područje stručnog interesa kolege Zelenike je analiziranje ustavnopravnog poretka BiH te utjecaj prava na djelovanje političkih subjekata.

Nedavno ste izabrani na dužnost predsjednika HSPF-a. Koji je bio motiv Vaše kandidature i koji su Vaši prvi potezi?
Članstvo u HSPF-u je privilegija aktivnijih i znatiželjnijih studenata politologije i onih koji žele znati više o politici i političkom djelovanju. Hrvatski studentski politološki forum ozbiljna je i stručna organizacija, čije vođenje predstavlja izazov. Taj izazov sam želio, još od prvog dana članstva. Svojim iskustvom, koje sam stekao kroz vođenje Vijeća mladih općine Široki Brijeg, iniciranjem suradnje i komunikacije mladih u BiH, sudjelovanjem u projektima i seminarima političke i liderske tematike, siguran sam da mogu pomoći HSPF-u da skine plašt letargije, koji obavija većinu organizacija, te da vrati stari sjaj. Zasigurno, jedan od motiva bila je i želja članova, meni dragih, da se kandidiram – poslušao sam ih. Nadam se da nisam pogriješio, vrijeme će pokazati. Na samom početku mandata bilo je potrebno urediti neke administrativne poslove, koji se nisu uspjeli riješiti u mandatu proteklog vodstva, prije svega mislim na Registar članstva HSPF-a. Vođenjem Registra pokušat ćemo stati u kraj neaktivnim i pasivnim članovima. U prvom valu revizije članstva, isključena su 23 pasivna člana.

Što je za Vas HSPF i kako ocjenjujete rad Vaših prethodnika?
Moja definicija ili opis HSPF-a bio bi da je to neovisna studentska organizacija koja kroz svoje djelovanje pokušava razviti i unaprijediti znanje i svijest studenata o načelima politike i političkog djelovanja, s naglaskom na podizanje svijesti mladih o političkom odgoju i obrazovanju. Okosnica našeg rada i djelovanja prema studentima jest upravo širenje vidika u smislu “političkog”. Moji prethodnici su se zaista držali zacrtanog i ostvarili planirano, možda ne uvijek istim tempom, ali jednakim žarom i s istim ciljem.

Koliko trenutno imate članova i kako potaknuti mlade da se priključe HSPF-u?
Nakon četiri godine, HSPF je napokon dobio službeni Registar članstva u kojem su upisana imena 74 redovita i pridružena člana. Primjećujemo trend rasta članstva u posljednje dvije godine, nadamo se da će rast članstva, iduće godine, biti značajniji. Početkom svake akademske godine HSPF organizira prezentaciju Udruge brucošima, tako je bilo i ove godine, te nam se pridružilo petero novih članova – mladih politologa. Radimo na tome da se mladim studentima, članovima HSPF-a, osigura studijsko putovanje u Sarajevo i Banju Luku, u svrhu upoznavanja političkog sustava i institucija BiH.

Kakav je odnos Vaše udruge s čelnim ljudima Filozofskog fakulteta?
Moram naglasiti da smo ugodno iznenađeni otvorenošću za suradnju novog dekana prof. dr. Zorana Tomića. Uistinu, pokazalo se kako pojedinci više ne mogu biti prepreka radu i razvoju, što je bio slučaj svih ovih godina. Trenutno smo u razgovorima o konkretnoj suradnji uprave Filozofskog fakulteta i naše organizacije, s detaljima ćemo vas upoznati kada za to dođe vrijeme. Možemo reći da će dekan Tomić biti jedan od predavača na svečanoj sjednici HSPF-a, koja se održava u povodu četvrte obljetnice osnutka Udruge.

Kada biste imali priliku ocijeniti mostarske studente, koju ocjenu biste im dali?
Uopćeno govoreći, zadovoljan sam studentima našeg sveučilišta, marljivi su, ambiciozni i puni samopouzdanja. Ali praksa nam je potvrdila da u svakom žitu, bilo ono mostarsko, zagrebačko ili pak berlinsko, ima kukolja. Moja poruka je da svi više poradimo na našem mentalitetu, našem odnosu prema nastavi, profesorima i akademskim institucijama, da budemo svjesni naših potencijala i da ih maksimalno iskoristimo i dobro usmjerimo. Ne bih bio student, ako ne kažem – ocjena 5.

Duže ste u NVO sektoru i već imate određena iskustva. Je li Vama kao mladom čovjeku teško pokrenuti neki projekt i koliko Vas stariji sputavaju u tome?
Pojedinac ima moć. Moć će, pravilnim korištenjem, privući masu. Masa je ta o kojoj ovisi mogućnost realizacije projekta. Jednostavno rečeno, ako nemate sposoban tim ljudi koji će iznijeti projekt na svojim leđima, uz ulaganje ogromnog truda, projekt se neće realizirati ili se neće vidjeti rezultati istog. U svom djelovanju, imao sam prilično snažne ljude u timu, koji su već imali iskustva u realizaciji projekata, tako da nisam imao komplikacija pri implementaciji projekta u masu, niti mase u projekt. Najvažnija riječ u NVO sektoru – zajedništvo – pokazalo se da je ta riječ stup uspješnosti. Starije kolege imaju zrelost, umijeće, znanje. Mladi teže tim elementima, k tome su najviše željni dokazivanja. Ako iskoristimo sve elemente koje vežemo uz jedne i druge, dobijemo jednu skladnu cjelinu. Starije kolege nikada nisu, niti mogu, sputavati mlade željne dokazivanja.

U načelima Vaše organizacije stoji i briga za očuvanje prava Hrvata i njihova identiteta u BiH. Kako Vaši članovi i Vi možete doprinijeti poboljšanju položaja Hrvata i njihovoj jednakopravnosti i konstitutivnosti?
HSPF je i u dosadašnjem radu pokazao zanimanje za rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. Organiziranjem raznih tribina i predavanja, mladima pokušavamo približiti problematiku u izbornom procesu, s kojom nisu dovoljno upoznati. Naši daljnji koraci još uvijek su nepoznanica, sve dok Skupština HSPF-a ne kaže svoj pravorijek. Vodstvo će poštovati odluke članova i sukladno njima se ponašati. Unaprijed ne želimo govoriti o ovom pitanju u ime cijele organizacije, ipak živimo u demokratskom društvu.

Kako gledate na suradnju i povezivanje mladih u BiH?
Ne ističući velike probleme NVO sektora, barem po pitanju mladih, želim reći da smo svakim danom sve bliže cilju – otvorenoj i punoj suradnji mladih iz cijele BiH. Na kampovima, promocijama, sjednicama, uvijek i svugdje svi smo zajedno. Optimist sam po tom pitanju, želim svim mladima da budu otvoreni za nova prijateljstva.

Planira li možda Vaša organizacija neko slično okupljanje kolega iz cijele BiH?
Pozvani smo živjeti i biti jedni do drugih. HSPF je ove godine organizirao simulaciju parlamenta na kojem smo uspjeli okupiti mlade politologe iz cijele BiH. Želja nam je i ove godine ugostiti kolege iz Sarajeva, Banje Luke, a nadamo se i iz Beograda, Splita i Zagreba. Ovaj projekt pokazuje naše jedinstvo, našu zajedničku poruku – mira i tolerancije.

Nova godina je pred nama. Imate li možda neku novogodišnju želju?
Pamtit ćemo i dobro i loše, ali više dobro koje nam se dogodilo u ovoj godini na izmaku. Moja želja je da se mladi sjete svega što nemaju ovdje u BiH, a drugdje imaju, te da se u novoj 2014. godini pobrinu da sve to dobiju. Sretna vam svima nova 2014. godina!

Razgovarao: Ivan Kraljević za Pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erdogan: Jeruzalem je naša crvena linija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: REUTERS

Čelnici muslimanskih zemalja koji su se okupili na summitu u Istanbulu priznali su u srijedu palestinsku državu i Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad, objavila je turska agencija Anadolija.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari