Pratite nas

Kronika

JOSIPA KOŽIĆ – PRVA POGINULA HRVATSKA BRANITELJICA

Objavljeno

na

portal53.hr

U spomen na Josipu Kožić, prvu žrtvu Domovinskog rata s petrinjskog područja i prvu poginulu braniteljicu u Republici Hrvatskoj, počast je odana u petrinjskom naselju Budičina

Na mjestu pogibije, nadomak obiteljske kuće, u obilježavanju su sudjelovala brojna izaslanstva, uz obitelj vijence su položili i zapalili svijeće: sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, saborska zastupnica Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, savjetnica u Ministarstvu hrvatskih branitelja Tatjana Pogačić, izaslanica ministra Tome Medveda, Magdalena Komes, predsjednica Gradskog vijeća Grada Petrinje, petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, predsjednici bošnjačkih i srpskih Vijeća nacionalnih manjina Grada Petrinje Hajrudin Kulašić i Branislav Sekulić, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Hrvatske vojske, Policije i političkih stranaka.

Nakon polaganja župan Žinić je kazao: „Ovo  je tek početak onoga što se događalo kasnije 91.  godine i u nevjerici kada smo čuli za tu tužnu vijest da je ubijena Josipa Kožić na današnji dan prije 27 godina. Nismo mogli vjerovati da će se to događati u našoj Petrinji, u našoj Hrvatskoj. Nažalost kasnije, narod ovog kraja, Hrvati, bili su prognani i protjerani. Oni koji su ostali bili su ubijeni i nažalost, moram to reći, Josipa nije jedina žrtva.“

Podsjetio je i kako je nakon njezine smrti na ovom području stradalo više od 1600 civila, a u Domovinskom ratu i oslobađanju život je izgubilo više od 560 branitelja, te je naglasio kako je to velika cijena za današnju slobodu i nastavio: „Uvijek nam je teško kada dođemo, kada se prisjetimo tih dana, a pogotovo kada se sretnemo s obitelji pokojne Josipe koji i nakon 27 godina proživljavaju teške trenutke i boli koje su proživjeli i tadašnji dan 1991. godine. Naravno da se sjećanja ne mogu izbrisati i sve ostalo pomalo odlazi u zaborav, ali ovo se trenuci kada se prisjećamo tih dana i patnji Hrvata ovdje u Budičini, Petrinji i Hrvatskoj. Danas smo se došli pokloniti da i obitelji damo nadu da budu ponosni na svoju Josipu i da svi budemo ponosni na sve ono što se događalo u stvaranju naše Hrvatske, ali moramo misliti i na budućnost i vjerujem da će nas se svake godine okupiti još više i da je to dokaz da svi oni koji su poginuli neće nikada biti zaboravljeni.“

Na značaj ovog spomendana osvrnula se i Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora: „Nažalost ovo je spomendan na, kako znamo, prvu hrvatsku braniteljicu. Naravno, svima je teško, a najviše obitelji, ali ovo nam je jedan podsjetnik da ne smijemo sigurno zaboraviti sve naše žrtve, ne samo branitelje i braniteljice, već i one naše civilne žrtve i ranjene, sve one koji su ustvari pomogli u stvaranju hrvatske države jer mi se čini da ponekad zaboravimo koliko je muke i krvi moralo biti proliveno da bi se stvorila hrvatska država.“

Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović je podsjetio i na proglašenje spomendana: „Spomendan je, na kraju krajeva, došao prema inicijativi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i što sam kao gradonačelnik na kraju predložio da to prođe na Gradskom vijeću i spomen je nešto što je definitivno ne samo trajna vrijednost i ne samo pijetet, ne samo sjećanje, to je simbol stradanja u Domovinskom ratu i simbol početaka nečega što definitivno nije bilo ljudski. To je bilo ono što smo proživjeli i kroz mladu žrtvu Josipu Kožić i smatram da dizanjem razine prve žrtve našega Grada u Domovinskom ratu je jedna trajna obveza.“

Još je naglasio: „To će ostati za sva vremena i ostat će na kraju ono što je najvažnije kada se pogleda obitelj koja trpi i koja živi pokraj ovog mjesta pogibije i svaki dan im je u sjećanju. Znači, ako budemo imali one ljudske i civilizirane vrijednosti uz pijetet to će osjetiti oni koji su ostali bez svojih najbližih. Ako to ne budemo gajili kroz vrijednosti svake godine, kroz institucije i Grada i Županije i države i resornih ministarstava, to je ono što želim kao gradonačelnik podići na višu razinu i da se ovdje okupimo i da damo one snažne poruke koje se zaslužuju jer u tom jutru kada je Josipa ostala bez života, kada je pokošena rafalom agresora koji je došao ovdje i ubio mladi život. Taj mladi život je najveća ljudska tragedija koja se mogla desiti, ali kada gledamo to je simbol stvaranja Republike Hrvatske i to je ta trajna poruka: ovdje se stvarala domovina, ovdje smo mi platili jednu od najvećih cijena. Hvala svima koji su danas bili ovdje i koji su dali ogroman doprinos, prije svega svim udrugama koje su proistekle iz Domovinskog rata, koje pomažu Gradu Petrinji da ovakve stvari ostanu u nezaboravu. U tom dijelu mogu se zahvaliti predsjedniku Koordinacije Darku Dumboviću koji je i u protokolu pokazao veliki senzibilitet i sve ono što smo doveli na jednu razinu, a ovdje obećavam da ovaj spomen na Josipu Kožić mora biti još više obilježen u uređenju okoliša oko ovog spomenika koji treba proširiti i ograditi da na njemu vijore hrvatske zastave.“

Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, na kraju je podsjetio na tragičan događaj prije 27 godina: „12. listopada 2015. godine Gradsko vijeće Grada Petrinje jednoglasno je donijelo odluku da se 5. srpnja proglasi spomendanom na Josipu Kožić, nažalost po događaju koji se dogodio na taj datum 1991.  godine kada je pokojna Josipa ovdje ubijena i kada je njezina sestra Snježana teško ranjena, kao i tadašnji pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja Vlado Dumbović. Ono što je važno reći Josipa Kožić je prva žrtva na području Petrinje, ali i prva braniteljica koja je smrtno stradala u Domovinskom ratu. Tada, kada je donesena odluka Gradskog vijeća, još nismo imali taj podatak i sada nemamo službeno, ali u Ministarstvu smo pregledali svu arhivu i nismo našli niti jednu braniteljicu da je smrtno stradala prije nje. Nažalost, to nije podatak za hvalu ali je nepromjenjiv i kao takav mi ćemo nastojati ovaj događaj, kako je rekao i gradonačelnik, podignuti na još višu razinu. Kao sudionici toga doba i kao sudionici stvaranja Republike Hrvatske mi ćemo to dostojanstveno obilježiti i čuvati uspomenu i te vrednote prenijeti na naše naraštaje da znaju da je Hrvatska stvorena u obrambenom Domovinskom ratu na krvi hrvatskih građana i da kao takva nema cijenu i ne smije biti licitirana ni za što i ni od koga.“

U sklopu odavanja počasti zapaljene su i svijeće kod spomenika poginulim braniteljima u Donjoj Budičini, a na oba mjesta u molitvi su sudjelovali generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Hrastovice fra Igor Barišić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić. (Portal53.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Fojnički Hrvati: Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu.

Objavljeno

na

Objavio

Fojnički Hrvati obilježili su jučer, 13. studenog, još jednu tužnu 25. godišnjicu okrutnog ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Na pragu samostana ratne 1993. bez ikakva povoda ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, piše Večernji list BiH.

S Čengićem su bila još trojica pripadnika navedene postrojbe Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Tadašnji Vrhovni sud u Sarajevu ubojicu fojničkih fratara Miralema Čengića osudio je na 11 godina zatvora, a trojici njegovih pomagača izrekao kaznu od po šest mjeseci. Čengić je odležao tek dio kazne jer su ga više puta pomilovali bošnjački politički čelnici te je odavno na slobodi.

Najbliže otkrivanju nalogodavaca bilo se prije osam godina kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović. On se tada ispričao franjevcima za zločin, ali je isto tako u razgovoru za naš list rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. studenog 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Krenula je obnova postupka koja do današnjeg dana nije dala nikakvih rezultata. Tko je naredio zločin, ni danas se ne zna. Ipak, vjere za ostanak u Fojnici ne nedostaje. – Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu. Stoji samostan i stoji Bosna – poručio je gvardijan fojničkog samostana fra Miro Relota na misi u povodu 25 godina od ubojstva dvojice franjevaca.

Misu je u prepunoj crkvi, uz članove obitelji ubijenih svećenika, predvodio fra Žarko Relota iz Hrvatske uz koncelebraciju 20-ak svećenika iz Lepeničke regije. Relota je kazao da mu je povjeren iznimno težak zadatak, da su osjećaji jaki te da je ovo prilika za vaganje svake izgovorene riječi.

– Žrtva poginulih fratara zadužila je sve one koji žive u ovim krajevima jer će nastaviti odzvanjati kao i poruka koju su svojim životima posvjedočili ubijeni fratri, a to je poruka da nam je ovdje mjesto i kad je najteže ne želimo otići – istaknuo je fra Žarko.

Osvrnuo se i na posljednji istup pokojnog gvardijana u medijima kada je rekao da je kao fratar dobrodošao bilo gdje u svijetu, ali da se, ipak, u Bosni, najbolje osjeća.

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Prva privatna tužba protiv Srbije zbog mučenja u logorima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon lavine kritika, nezadovoljni radom institucija Vukovarci su sami krenuli po pravdu. Zbog premlaćivanja i logorskih mučenja podnesena je prva privatna tužba protiv Republike Srbije. Podnio ju je bivši zatočenik logora, Vukovarac Dragutin Guzovski. Angažirao je odvjetnika u Srbiji i podnio tužbu njihovom sudu, javlja dnevnik.hr.

Prošlo je 26 godina od izlaska Dragutina Guzovskog iz logora, u njemu je bio 6 i pol mjeseci. U srpnju ove godine podnio je tužbu sudu pravde u Beogradu. „Zbog nezakonitog lišavanja slobode, deportacije i odvođenja u koncentracijski logor, nehumanog i neljudskog ponašanja. I na kraju nepoštivanja ženevske konvencije“ kaže Guzovski.

Još prije desetak godina skupina logoraša pokušala je podnijeti zajedničku tužbu, no ona nikada nije predana pravosudnim institucijama u Srbiji. Predsjednik HDLSKL Danijel Rehak rekao je da svaki put dobiju odbijenicu.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 tisuća ljudi, a u logorima ih je ubijeno 300. Jedan od njih je bio gospodin Guzovski. “Deset tisuća Vukovaraca dotjerano je na Velepromet, u ta tri dana je ubijeno 724 čovjeka za koje nitko nikad nije odgovarao, niti je itko optužen“ kaže Guzovski.

Preživjeli logoraši i danas žive s posljedicama, kao i on sam. “Tri puta sam ranjen u Vukovaru. Prostrijel obje potkoljenice i geler od granate u 5 pršljenu“ objašnjava Guzovski.

Dragutin je 126 dana proveo u samici. Za sve pretrpljene zločine traži odštetu.

No Vukovarci se boje da mnogi neće doživjeti odštetu. “Svakom čovjeku je bitan pakao kojeg je preživio i kako i na koji način da se to riješi“ kaže Rehak koji surađuje s Guzovskim. “Ja i gospodin Rehak smo do sada obišli sve ministre pravosuđa, svi su nam tapkali po ramenima i rekli da će biti sve u redu“ izjavljuje Guzovski.

Ministarstvu pravosuđa poslali smo upit hoće li i na koji način sudjelovati u pomaganju u procesima, no odgovor još nismo dobili. Za više od 300 Hrvata Srbija je zabranila i slobodu kretanja. Dragutin je također na popisu. “Sljedeći korak koji ćemo poduzeti neovisno o tužbi da se pritisne Srbiju da briše i povuče taj spisak“ kaže Guzovski.

Vukovarci su optimistični i nadaju se da neće proći još 27 godina kako bi dobili svoja prava, ističu za dnevnik.hr.

“Pozivam logoraše da mi se obrate kao predsjedniku županijske podružnice HDLSKL-a i pomoći ću im da tužba bude dobro napravljena i uđe u pravnu proceduru. Mogu me zvati na broj telefona 098/207-405″, poručio je Guzovski u razgovoru za Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari