Pratite nas

Kronika

JOSIPA KOŽIĆ – PRVA POGINULA HRVATSKA BRANITELJICA

Objavljeno

na

portal53.hr

U spomen na Josipu Kožić, prvu žrtvu Domovinskog rata s petrinjskog područja i prvu poginulu braniteljicu u Republici Hrvatskoj, počast je odana u petrinjskom naselju Budičina

Na mjestu pogibije, nadomak obiteljske kuće, u obilježavanju su sudjelovala brojna izaslanstva, uz obitelj vijence su položili i zapalili svijeće: sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, saborska zastupnica Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, savjetnica u Ministarstvu hrvatskih branitelja Tatjana Pogačić, izaslanica ministra Tome Medveda, Magdalena Komes, predsjednica Gradskog vijeća Grada Petrinje, petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, predsjednici bošnjačkih i srpskih Vijeća nacionalnih manjina Grada Petrinje Hajrudin Kulašić i Branislav Sekulić, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Hrvatske vojske, Policije i političkih stranaka.

Nakon polaganja župan Žinić je kazao: „Ovo  je tek početak onoga što se događalo kasnije 91.  godine i u nevjerici kada smo čuli za tu tužnu vijest da je ubijena Josipa Kožić na današnji dan prije 27 godina. Nismo mogli vjerovati da će se to događati u našoj Petrinji, u našoj Hrvatskoj. Nažalost kasnije, narod ovog kraja, Hrvati, bili su prognani i protjerani. Oni koji su ostali bili su ubijeni i nažalost, moram to reći, Josipa nije jedina žrtva.“

Podsjetio je i kako je nakon njezine smrti na ovom području stradalo više od 1600 civila, a u Domovinskom ratu i oslobađanju život je izgubilo više od 560 branitelja, te je naglasio kako je to velika cijena za današnju slobodu i nastavio: „Uvijek nam je teško kada dođemo, kada se prisjetimo tih dana, a pogotovo kada se sretnemo s obitelji pokojne Josipe koji i nakon 27 godina proživljavaju teške trenutke i boli koje su proživjeli i tadašnji dan 1991. godine. Naravno da se sjećanja ne mogu izbrisati i sve ostalo pomalo odlazi u zaborav, ali ovo se trenuci kada se prisjećamo tih dana i patnji Hrvata ovdje u Budičini, Petrinji i Hrvatskoj. Danas smo se došli pokloniti da i obitelji damo nadu da budu ponosni na svoju Josipu i da svi budemo ponosni na sve ono što se događalo u stvaranju naše Hrvatske, ali moramo misliti i na budućnost i vjerujem da će nas se svake godine okupiti još više i da je to dokaz da svi oni koji su poginuli neće nikada biti zaboravljeni.“

Na značaj ovog spomendana osvrnula se i Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora: „Nažalost ovo je spomendan na, kako znamo, prvu hrvatsku braniteljicu. Naravno, svima je teško, a najviše obitelji, ali ovo nam je jedan podsjetnik da ne smijemo sigurno zaboraviti sve naše žrtve, ne samo branitelje i braniteljice, već i one naše civilne žrtve i ranjene, sve one koji su ustvari pomogli u stvaranju hrvatske države jer mi se čini da ponekad zaboravimo koliko je muke i krvi moralo biti proliveno da bi se stvorila hrvatska država.“

Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović je podsjetio i na proglašenje spomendana: „Spomendan je, na kraju krajeva, došao prema inicijativi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i što sam kao gradonačelnik na kraju predložio da to prođe na Gradskom vijeću i spomen je nešto što je definitivno ne samo trajna vrijednost i ne samo pijetet, ne samo sjećanje, to je simbol stradanja u Domovinskom ratu i simbol početaka nečega što definitivno nije bilo ljudski. To je bilo ono što smo proživjeli i kroz mladu žrtvu Josipu Kožić i smatram da dizanjem razine prve žrtve našega Grada u Domovinskom ratu je jedna trajna obveza.“

Još je naglasio: „To će ostati za sva vremena i ostat će na kraju ono što je najvažnije kada se pogleda obitelj koja trpi i koja živi pokraj ovog mjesta pogibije i svaki dan im je u sjećanju. Znači, ako budemo imali one ljudske i civilizirane vrijednosti uz pijetet to će osjetiti oni koji su ostali bez svojih najbližih. Ako to ne budemo gajili kroz vrijednosti svake godine, kroz institucije i Grada i Županije i države i resornih ministarstava, to je ono što želim kao gradonačelnik podići na višu razinu i da se ovdje okupimo i da damo one snažne poruke koje se zaslužuju jer u tom jutru kada je Josipa ostala bez života, kada je pokošena rafalom agresora koji je došao ovdje i ubio mladi život. Taj mladi život je najveća ljudska tragedija koja se mogla desiti, ali kada gledamo to je simbol stvaranja Republike Hrvatske i to je ta trajna poruka: ovdje se stvarala domovina, ovdje smo mi platili jednu od najvećih cijena. Hvala svima koji su danas bili ovdje i koji su dali ogroman doprinos, prije svega svim udrugama koje su proistekle iz Domovinskog rata, koje pomažu Gradu Petrinji da ovakve stvari ostanu u nezaboravu. U tom dijelu mogu se zahvaliti predsjedniku Koordinacije Darku Dumboviću koji je i u protokolu pokazao veliki senzibilitet i sve ono što smo doveli na jednu razinu, a ovdje obećavam da ovaj spomen na Josipu Kožić mora biti još više obilježen u uređenju okoliša oko ovog spomenika koji treba proširiti i ograditi da na njemu vijore hrvatske zastave.“

Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, na kraju je podsjetio na tragičan događaj prije 27 godina: „12. listopada 2015. godine Gradsko vijeće Grada Petrinje jednoglasno je donijelo odluku da se 5. srpnja proglasi spomendanom na Josipu Kožić, nažalost po događaju koji se dogodio na taj datum 1991.  godine kada je pokojna Josipa ovdje ubijena i kada je njezina sestra Snježana teško ranjena, kao i tadašnji pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja Vlado Dumbović. Ono što je važno reći Josipa Kožić je prva žrtva na području Petrinje, ali i prva braniteljica koja je smrtno stradala u Domovinskom ratu. Tada, kada je donesena odluka Gradskog vijeća, još nismo imali taj podatak i sada nemamo službeno, ali u Ministarstvu smo pregledali svu arhivu i nismo našli niti jednu braniteljicu da je smrtno stradala prije nje. Nažalost, to nije podatak za hvalu ali je nepromjenjiv i kao takav mi ćemo nastojati ovaj događaj, kako je rekao i gradonačelnik, podignuti na još višu razinu. Kao sudionici toga doba i kao sudionici stvaranja Republike Hrvatske mi ćemo to dostojanstveno obilježiti i čuvati uspomenu i te vrednote prenijeti na naše naraštaje da znaju da je Hrvatska stvorena u obrambenom Domovinskom ratu na krvi hrvatskih građana i da kao takva nema cijenu i ne smije biti licitirana ni za što i ni od koga.“

U sklopu odavanja počasti zapaljene su i svijeće kod spomenika poginulim braniteljima u Donjoj Budičini, a na oba mjesta u molitvi su sudjelovali generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Hrastovice fra Igor Barišić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić. (Portal53.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja ispred mostarske Gradske vijećnice u ponedjeljak je obilježena 25. obljetnica stradanja osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Na današnji dan prije 25 godina u dvorištu prijeratne Treće osnovne škole, današnje Gradske vijećnice Grada Mostara na Bulevaru, na prvoj crti bojišnice poginulo je osam pripadnika Vojne policije HVO-a Livno.

Po završetku rata, na mjestu pogibije postavljen je drveni križ, koji je godinama svjedočio i pokazivao mjesto na kojem je 17. rujna 1993. život izgubilo osam mladih pripadnika 2. lakojurišne bojne Vojne policije HVO-a Livno.

Kasnije je postavljeno spomen obilježje u obliku stećka, djelo akademskog kipara Andreja Gvozdena, na kojem su uklesana imena poginulih branitelja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari