Pratite nas

Kronika

JOSIPA KOŽIĆ – PRVA POGINULA HRVATSKA BRANITELJICA

Objavljeno

na

portal53.hr

U spomen na Josipu Kožić, prvu žrtvu Domovinskog rata s petrinjskog područja i prvu poginulu braniteljicu u Republici Hrvatskoj, počast je odana u petrinjskom naselju Budičina

Na mjestu pogibije, nadomak obiteljske kuće, u obilježavanju su sudjelovala brojna izaslanstva, uz obitelj vijence su položili i zapalili svijeće: sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, saborska zastupnica Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, savjetnica u Ministarstvu hrvatskih branitelja Tatjana Pogačić, izaslanica ministra Tome Medveda, Magdalena Komes, predsjednica Gradskog vijeća Grada Petrinje, petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, predsjednici bošnjačkih i srpskih Vijeća nacionalnih manjina Grada Petrinje Hajrudin Kulašić i Branislav Sekulić, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Hrvatske vojske, Policije i političkih stranaka.

Nakon polaganja župan Žinić je kazao: „Ovo  je tek početak onoga što se događalo kasnije 91.  godine i u nevjerici kada smo čuli za tu tužnu vijest da je ubijena Josipa Kožić na današnji dan prije 27 godina. Nismo mogli vjerovati da će se to događati u našoj Petrinji, u našoj Hrvatskoj. Nažalost kasnije, narod ovog kraja, Hrvati, bili su prognani i protjerani. Oni koji su ostali bili su ubijeni i nažalost, moram to reći, Josipa nije jedina žrtva.“

Podsjetio je i kako je nakon njezine smrti na ovom području stradalo više od 1600 civila, a u Domovinskom ratu i oslobađanju život je izgubilo više od 560 branitelja, te je naglasio kako je to velika cijena za današnju slobodu i nastavio: „Uvijek nam je teško kada dođemo, kada se prisjetimo tih dana, a pogotovo kada se sretnemo s obitelji pokojne Josipe koji i nakon 27 godina proživljavaju teške trenutke i boli koje su proživjeli i tadašnji dan 1991. godine. Naravno da se sjećanja ne mogu izbrisati i sve ostalo pomalo odlazi u zaborav, ali ovo se trenuci kada se prisjećamo tih dana i patnji Hrvata ovdje u Budičini, Petrinji i Hrvatskoj. Danas smo se došli pokloniti da i obitelji damo nadu da budu ponosni na svoju Josipu i da svi budemo ponosni na sve ono što se događalo u stvaranju naše Hrvatske, ali moramo misliti i na budućnost i vjerujem da će nas se svake godine okupiti još više i da je to dokaz da svi oni koji su poginuli neće nikada biti zaboravljeni.“

Na značaj ovog spomendana osvrnula se i Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora: „Nažalost ovo je spomendan na, kako znamo, prvu hrvatsku braniteljicu. Naravno, svima je teško, a najviše obitelji, ali ovo nam je jedan podsjetnik da ne smijemo sigurno zaboraviti sve naše žrtve, ne samo branitelje i braniteljice, već i one naše civilne žrtve i ranjene, sve one koji su ustvari pomogli u stvaranju hrvatske države jer mi se čini da ponekad zaboravimo koliko je muke i krvi moralo biti proliveno da bi se stvorila hrvatska država.“

Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović je podsjetio i na proglašenje spomendana: „Spomendan je, na kraju krajeva, došao prema inicijativi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i što sam kao gradonačelnik na kraju predložio da to prođe na Gradskom vijeću i spomen je nešto što je definitivno ne samo trajna vrijednost i ne samo pijetet, ne samo sjećanje, to je simbol stradanja u Domovinskom ratu i simbol početaka nečega što definitivno nije bilo ljudski. To je bilo ono što smo proživjeli i kroz mladu žrtvu Josipu Kožić i smatram da dizanjem razine prve žrtve našega Grada u Domovinskom ratu je jedna trajna obveza.“

Još je naglasio: „To će ostati za sva vremena i ostat će na kraju ono što je najvažnije kada se pogleda obitelj koja trpi i koja živi pokraj ovog mjesta pogibije i svaki dan im je u sjećanju. Znači, ako budemo imali one ljudske i civilizirane vrijednosti uz pijetet to će osjetiti oni koji su ostali bez svojih najbližih. Ako to ne budemo gajili kroz vrijednosti svake godine, kroz institucije i Grada i Županije i države i resornih ministarstava, to je ono što želim kao gradonačelnik podići na višu razinu i da se ovdje okupimo i da damo one snažne poruke koje se zaslužuju jer u tom jutru kada je Josipa ostala bez života, kada je pokošena rafalom agresora koji je došao ovdje i ubio mladi život. Taj mladi život je najveća ljudska tragedija koja se mogla desiti, ali kada gledamo to je simbol stvaranja Republike Hrvatske i to je ta trajna poruka: ovdje se stvarala domovina, ovdje smo mi platili jednu od najvećih cijena. Hvala svima koji su danas bili ovdje i koji su dali ogroman doprinos, prije svega svim udrugama koje su proistekle iz Domovinskog rata, koje pomažu Gradu Petrinji da ovakve stvari ostanu u nezaboravu. U tom dijelu mogu se zahvaliti predsjedniku Koordinacije Darku Dumboviću koji je i u protokolu pokazao veliki senzibilitet i sve ono što smo doveli na jednu razinu, a ovdje obećavam da ovaj spomen na Josipu Kožić mora biti još više obilježen u uređenju okoliša oko ovog spomenika koji treba proširiti i ograditi da na njemu vijore hrvatske zastave.“

Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, na kraju je podsjetio na tragičan događaj prije 27 godina: „12. listopada 2015. godine Gradsko vijeće Grada Petrinje jednoglasno je donijelo odluku da se 5. srpnja proglasi spomendanom na Josipu Kožić, nažalost po događaju koji se dogodio na taj datum 1991.  godine kada je pokojna Josipa ovdje ubijena i kada je njezina sestra Snježana teško ranjena, kao i tadašnji pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja Vlado Dumbović. Ono što je važno reći Josipa Kožić je prva žrtva na području Petrinje, ali i prva braniteljica koja je smrtno stradala u Domovinskom ratu. Tada, kada je donesena odluka Gradskog vijeća, još nismo imali taj podatak i sada nemamo službeno, ali u Ministarstvu smo pregledali svu arhivu i nismo našli niti jednu braniteljicu da je smrtno stradala prije nje. Nažalost, to nije podatak za hvalu ali je nepromjenjiv i kao takav mi ćemo nastojati ovaj događaj, kako je rekao i gradonačelnik, podignuti na još višu razinu. Kao sudionici toga doba i kao sudionici stvaranja Republike Hrvatske mi ćemo to dostojanstveno obilježiti i čuvati uspomenu i te vrednote prenijeti na naše naraštaje da znaju da je Hrvatska stvorena u obrambenom Domovinskom ratu na krvi hrvatskih građana i da kao takva nema cijenu i ne smije biti licitirana ni za što i ni od koga.“

U sklopu odavanja počasti zapaljene su i svijeće kod spomenika poginulim braniteljima u Donjoj Budičini, a na oba mjesta u molitvi su sudjelovali generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Hrastovice fra Igor Barišić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić. (Portal53.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Tito – najveća laž, najveća obmana i najveća prijevara

Objavljeno

na

Objavio

U četvrtak 23. svibnja bio sam u posjetu međimurskom glavnom gradu – Čakovcu. Nakon nekoliko provedenih sati u Čakovcu otišao sam u mjesto Kumrovec, u kojem je rođen Hrvat i komunist Josip Broz. Bio je to dugo planirani posjet, kako bi na svoj način razotkrio i upozorio na veliku laž, obmanu i prijevaru, koja je nedvojbeno duboko izvorište i svih današnjih teških problema u samostalnoj hrvatskoj državi. U Kumrovcu sam želio zabiti kolac u srce Walter Titove umjetne Jugoslavije i najveće zločinačke ideologije i organizacije u povijesti čovječanstva – Komunističke partije i komunizma. Nažalost, u Hrvatskoj je danas premalo ljudi koji imaju hrabrost javno izgovarati istinu i javno djelovati protiv jugoslavenskog i komunističkog raka, koji izjeda Hrvatsku i hrvatski narod. Ja se ne bojim i neću šutjeti sve dok ne umrem, ili dok me ne ubiju.

VRLO UGODAN BORAVAK U ČAKOVCU

U Čakovcu sam, u društvu s dragim prijateljima, gospođom Miro Cepanec i Zvonkom Zubčićem, koji su mi jako puno pomogli, proveo više od tri sata družeći se i razgovarajući s osobama svih mogućih uzrasta, koji danas žive u Hrvatskoj, ali i u raznim dijelovima svijeta, od Njemačke, Velike Britanije i Šri Lanke. Bilo je to još jedno poučno iskustvo i novi dokaz da o bolesnom stanju u Hrvatskoj s jednako velikim nezadovoljstvom govore ljudi u svim dijelovima naše lijepe Domovine, kojoj prijeti najozbiljnija opasnost od propasti i nestanka. Nemojmo taj zaključak samo tako lagano odbaciti. Prosječan hrvatski čovjek je strašno zbunjen i neinformiran.

Iako sam imao malu rezervu prije dolaska u Čakovec, većina ljudi, kojima smo dijelili letke i s kojima smo se upustili u razgovor, rekli su mi da imam njihov glas ako budem i službeno kandidat na predsjedničkim izborima. Posebice su se zanimali za novitet moje predkampanje, koju sam ja prvi uveo u praksu u Hrvatskoj.

Iz Čakovca smo se uputili na gotovo dvjesto kilometara dug put do Kumrovce. Vozili smo se sporednim cestama, a malo nam je “pomogao” i GPS da se duže vozimo.

DOLAZAK U MJESTO DUHOVA – KUMROVEC

 U Kumrovec smo stigli oko 4 sata popodne. Mjesto je izgledalo kao da je puno duhova – gotovo nismo vidjeli ni jednu osobu na malobrojnim ulicama. Brzo smo pronašli tri mjesta koja sam planirao posjetiti – Kuću Josipa Broza, Kumrovečku školu i Ured općinskog Vijeća.

Prvo smo otišli do spomenika zločincu i komunističkom diktatoru Walteru Titi, koji se nalazi pokraj rodne kuće Josipa Broza, čiji je identitet Walter Tito uzeo nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskom ratu 1939. godine.

Ispred spomenika održao sam šestominutni govor, držeći plakat, u kojem sam rekao da Walter Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca, nego da je ubačen u Komunističku partiju Jugoslavije nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskoj 1939., na zapovijed Staljina.

O sudjelovanju Josipa Broza u Španjolskom ratu u svojoj knjizi – Reason in Revolt, objavljenoj u Londonu 1948. godine, svjedoči engleski komunist Fred Copeman, koji je bio zapovijednik bataljona engleskih dragovoljaca u Španjolskom ratu. Josip Broz je bio zapovijednik bataljona Dimitrov, dragovoljaca s Balkana. Josip Broz je imao nadimak “Šapajev”. Copeman je u svojoj knjizi objavio i fotografiju Josipa Broza, na kojoj se jasno vidi da mu nedostaju dva prsta na lijevoj ruci. Ta fotografija zorno pokazuje kako gotovo da nema nikakve sličnosti između Josipa Broz i podmetnutog Waltera Tite.

TITO JE DAO POUBIJATI HRVATE ZATO ŠTO ON SAM NIJE BIO HRVAT

U govoru, koji se nadam da ću moći objaviti i na Facebooku (imam tehničke poteškoće) pozvao sam hrvatski narod, a posebno bivše i današnje hrvatske komuniste i Jugoslavene da konačno progledaju i odbace laž, obmanu i prijevaru, u koju su duboko vjerovali preko pola stoljeća, a, nažalost, mnogi i danas i dalje vjeruju. Drugi svjetski rat bio je laž, Komunistuička partija Jugoslavije bila je laž izgrađena na zločincu i masovnom ubojici Walteru Titu, koji je preuzeo identitet Hrvata Josipa Broza. To je ujedno i najbolje objašnjenje zašto Walter Tito nije imao nikakvih problema za pokolj preko pola milijuna Hrvata po završetku Drugog svjetskog rata. Da je to uistinu bio Josip Broz jako je malo vjerojatno da bi postupio tako krvoločno kao što se, bez imalo osjećaja krivnje, ponio masovni ubojica Walter Tito.

Ispred zloglasne Kumrovečke škole, u kojoj su se školovali, između ostalih, Ivica Račan, predsjednik SDP-a i Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a (danas ideološki identične globalističke i lijevo liberalne “partije”) istaknuo sam kako je to zapravo bila škola u kojoj su se školovali komunistički kadrovi, čija je jedina zadaća bila poslušno provoditi politiku Waltera Tite u držanju hrvatskog naroda u zarobljeništvu u Jugoslaviji te ubijati hrvatske državotvorne borce u emigraciji, kao i progoniti disidente u Hrvatskoj.

KINA ĆE OBNAVLJATI KOMUNIZAM U HRVATSKOJ

Upozorio sam i na suludu politiku premijera Plenkovića, koji i danas pozitivno gleda na ulogu zločinca Waltera Tita, i koji radi na ulasku Srbije u Europsku uniju, što će dovesti do novog i konačnog posrbljavanja Hrvatske i hrvatskog naroda.

Naravno, upozorio sam i na dogovor Plenkovića s kineskim političarima da članica Komunističke partije Jiang Yu kupi Komrovečku školu, koja bi trebala postati novo sjeme širenja komunizma u Hrvatskoj i obnove Jugoslavije.

Draga hrvatska braćo i sestre,  čuvajmo i spasimo Hrvatsku I hrvatski narod od velikog zla koje je u nama i među nama.

Antun Babić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva je imala svega dva mjeseca

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala je u četvrtak 23. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena. „Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u direktnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50 000 Hrvata i 4 000 stanovnika drugih nacionalnosti. O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala.

Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600. Ovo je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“ rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.

Izvor: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari