Pratite nas

Kolumne

Josipović izgubio Ustav

Objavljeno

na

Prvi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske potresao je oba zagrebačka politička brda. Ne zna se koje više, Grič ili Pantovčak. Događaj je iznenadio i političku pamet (koju, kao što se zna, „ništa ne smije iznenaditi“).

Nakon zatvaranja birališta tu su pamet na hrvatskoj javnopravnoj dalekovidnici, kako i dolikuje, osobno predstavljala četiri „lijeva“ profesora: Ivo Banac, Ivan Rimac, Vlatko Cvrtila i Vjeran Zuppa. Banac i Cvrtila okusili su i slast „lijeve“ vlasti. Banac s Ivicom Račanom na nižem, Cvrtila sa Stjepanom Mesićem na višem brdu.

Što se dogodilo? Na izbore je ovaj put u nezgodnim okolnostima, po buri i snijegu, izašlo neobično mnogo birača! Koliko? Malo manje od polovice izbornoga tijela! Zar je to mnogo?! U Hrvatskoj jest. A glasovi su, po nepotpunom izvješću Državnoga izbornog povjerenstva, „nepravedno“ podijeljeni: Ivi Josipoviću oko 38 posto, Kolindi Grabar Kitarović oko 37 posto, Ivanu Viliboru Sinčiću oko 16 posto, Milanu Kujundžiću oko 6 posto. Nitko dakle nije dobio natpolovičnu većinu glasova. Stoga u drugi izborni krug idu dvoje „jačih“ kandidata – Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. A kako se u drugom izbornom krugu bira običnom većinom glasova, pobjeda je Ive Josipovića 11. siječnja 2015. vrlo upitna.

Kako mogu, makar i pod navodnicima, reći da su glasovi „nepravedno“ podijeljeni? Vrlo jednostavno. To se tako vidi s vidikovca Nove pravednosti. Josipović je, po istraživanjima javnog mnijenja, još dok se nitko drugi nije bio ni kandidirao, dvaput premoćno pobijedio – u prvom krugu! Drugi su kandidati kampanju vodili samo 18 dana, a Josipović cijelu godinu. Josipovićevi su suparnici oskudijevali u novcu, a Josipović je obilovao i u novcu i u promidžbenoj pameti. Voljeli su Josipovića i elekronički mediji i glavne novine, i besplatno su ga u stopu pratili. A Josipović je bio i neobično marljiv. Nije bilo pučke zabave, umjetničke priredbe, prošteništa, gdje se Josipović nije ukazao. Kada je kardinal Josip Bozanić objavio skup poželjnih osobina hrvatskoga predsjednika, Josipović se odmah u njemu prepoznao te javno uskliknuo: Taj sam ja! A sad: Bozanićevi katolici izjednačiše Josipovića s njegovom – Barbikom! Gdje je tu pravednost?!

Što se dogodilo? Ne znam. Bit će da je veći dio hrvatskih katolika uočio da je Josipović muško te da stoga, bez promjene spola, nikako ne ispunjuje glavne zahtjeve kardinala Bozanića: ne može biti „nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njezinih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njezinoj prošlosti“. Ali nemojte me hvatati za riječ, ništa ja, kao što rekoh, ne znam. Samo nagađam, dakako – sa stanovitom sigurnošću.

Ta nepravda najmanje ide na dušu protukandidatima. Oni su se prema Josipoviću držali obzirno. Samo su mu nježno spočitavali da u sadašnjemu predsjedničkom mandatu nije ništa radio.

To se može shvatiti kao izraz dobrostivosti. No to je, bez sumnje, grdna laž. Radio je Josipović, udarnički radio! Bio je politički Alija Sirotanović. Srce je, kao onaj student u Heidelbergu, Josipović izgubio u Regionu. Drugovao je sa srpskim predsjednikom Tadićem, glasovirao je njegovu satrapu Miloradu Dodiku u Banjoj Luci, troljubio se s četničkim vojvodom Nikolićem na Brdu kod Kranja. Ispričavao se Tadiću u Vukovaru što su se Hrvati u Domovinskom ratu branili, vodio je Tadića s Ovčare u Paulin Dvor izjednačujući hrvatski osvetnički izgred s velezločinom srpske državne politike, tumačio je po vascelom Regionu da je srpsko-crnogorska razaranja, pustošenja i krvoprolića na kraju XX. stoljeća skrivio „konglomerat pogrješnih politika“, lažno je u Sarajevu optuživao Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, slavio je u Srbu uspomenu na četničko-partizanske pokolje nad ličkim, bosanskim i dalmatinskim Hrvatima, bajao je u izraelskom Knessetu o „ustaškim gujama“ u Hrvatskoj, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije, izmišljao je hrvatsku domoljubnu „transverzalu Tito – Tuđman – Josipović“, potpisao je, a možda i napisao, „Lex Perković“. To su svakako sramotna, možda i kažnjiva djela. Ona nikako nisu plodovi nerada, nego upravo zloćudne radinosti.

O tomu najbolje svjedoče Josipovićeva „PravDA za Hrvatsku“ i „Nova pravednost“. Sad je spremio „Pravi put“ u „Drugu Republiku“. Izradio je i njezin – Ustav, slasticu na štapiću, kao svoj izborni program. U tom Ustavu predlaže dokidanje županijskoga sustava i razbijanje jedinstvene države Hrvatske u nekoliko regija. Takav regionalizam njegovale su sve tuđinske vlasti u Hrvatskoj.

No, kada je Josipović vidio rezultate prvoga izbornog kruga, on je, preplašen tuđmanovskim pozivom Kolinde Grabar Kitarović na nacionalnu pomirbu i angažman „Za bolju Hrvatsku“ – zaboravio svoj Ustav! Umjesto da se pozove na „Drugu Republiku“, zavapio je kao ričući lav. Pozvao se na prolivenu krv i zaprijetio: Ne damo im Hrvatsku! Mi ili oni!

Shvatimo ozbiljnost te poruke i izađimo na izbore. Inače bi nam se moglo dogoditi da i sljedećih pet godina ližemo Josipovićeve otrovne lizalice.

Benjamin Tolić/HrSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found