Pratite nas

Kolumne

Josipović izgubio Ustav

Objavljeno

na

Prvi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske potresao je oba zagrebačka politička brda. Ne zna se koje više, Grič ili Pantovčak. Događaj je iznenadio i političku pamet (koju, kao što se zna, „ništa ne smije iznenaditi“).

Nakon zatvaranja birališta tu su pamet na hrvatskoj javnopravnoj dalekovidnici, kako i dolikuje, osobno predstavljala četiri „lijeva“ profesora: Ivo Banac, Ivan Rimac, Vlatko Cvrtila i Vjeran Zuppa. Banac i Cvrtila okusili su i slast „lijeve“ vlasti. Banac s Ivicom Račanom na nižem, Cvrtila sa Stjepanom Mesićem na višem brdu.

Što se dogodilo? Na izbore je ovaj put u nezgodnim okolnostima, po buri i snijegu, izašlo neobično mnogo birača! Koliko? Malo manje od polovice izbornoga tijela! Zar je to mnogo?! U Hrvatskoj jest. A glasovi su, po nepotpunom izvješću Državnoga izbornog povjerenstva, „nepravedno“ podijeljeni: Ivi Josipoviću oko 38 posto, Kolindi Grabar Kitarović oko 37 posto, Ivanu Viliboru Sinčiću oko 16 posto, Milanu Kujundžiću oko 6 posto. Nitko dakle nije dobio natpolovičnu većinu glasova. Stoga u drugi izborni krug idu dvoje „jačih“ kandidata – Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. A kako se u drugom izbornom krugu bira običnom većinom glasova, pobjeda je Ive Josipovića 11. siječnja 2015. vrlo upitna.

Kako mogu, makar i pod navodnicima, reći da su glasovi „nepravedno“ podijeljeni? Vrlo jednostavno. To se tako vidi s vidikovca Nove pravednosti. Josipović je, po istraživanjima javnog mnijenja, još dok se nitko drugi nije bio ni kandidirao, dvaput premoćno pobijedio – u prvom krugu! Drugi su kandidati kampanju vodili samo 18 dana, a Josipović cijelu godinu. Josipovićevi su suparnici oskudijevali u novcu, a Josipović je obilovao i u novcu i u promidžbenoj pameti. Voljeli su Josipovića i elekronički mediji i glavne novine, i besplatno su ga u stopu pratili. A Josipović je bio i neobično marljiv. Nije bilo pučke zabave, umjetničke priredbe, prošteništa, gdje se Josipović nije ukazao. Kada je kardinal Josip Bozanić objavio skup poželjnih osobina hrvatskoga predsjednika, Josipović se odmah u njemu prepoznao te javno uskliknuo: Taj sam ja! A sad: Bozanićevi katolici izjednačiše Josipovića s njegovom – Barbikom! Gdje je tu pravednost?!

Što se dogodilo? Ne znam. Bit će da je veći dio hrvatskih katolika uočio da je Josipović muško te da stoga, bez promjene spola, nikako ne ispunjuje glavne zahtjeve kardinala Bozanića: ne može biti „nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njezinih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njezinoj prošlosti“. Ali nemojte me hvatati za riječ, ništa ja, kao što rekoh, ne znam. Samo nagađam, dakako – sa stanovitom sigurnošću.

Ta nepravda najmanje ide na dušu protukandidatima. Oni su se prema Josipoviću držali obzirno. Samo su mu nježno spočitavali da u sadašnjemu predsjedničkom mandatu nije ništa radio.

To se može shvatiti kao izraz dobrostivosti. No to je, bez sumnje, grdna laž. Radio je Josipović, udarnički radio! Bio je politički Alija Sirotanović. Srce je, kao onaj student u Heidelbergu, Josipović izgubio u Regionu. Drugovao je sa srpskim predsjednikom Tadićem, glasovirao je njegovu satrapu Miloradu Dodiku u Banjoj Luci, troljubio se s četničkim vojvodom Nikolićem na Brdu kod Kranja. Ispričavao se Tadiću u Vukovaru što su se Hrvati u Domovinskom ratu branili, vodio je Tadića s Ovčare u Paulin Dvor izjednačujući hrvatski osvetnički izgred s velezločinom srpske državne politike, tumačio je po vascelom Regionu da je srpsko-crnogorska razaranja, pustošenja i krvoprolića na kraju XX. stoljeća skrivio „konglomerat pogrješnih politika“, lažno je u Sarajevu optuživao Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, slavio je u Srbu uspomenu na četničko-partizanske pokolje nad ličkim, bosanskim i dalmatinskim Hrvatima, bajao je u izraelskom Knessetu o „ustaškim gujama“ u Hrvatskoj, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije, izmišljao je hrvatsku domoljubnu „transverzalu Tito – Tuđman – Josipović“, potpisao je, a možda i napisao, „Lex Perković“. To su svakako sramotna, možda i kažnjiva djela. Ona nikako nisu plodovi nerada, nego upravo zloćudne radinosti.

O tomu najbolje svjedoče Josipovićeva „PravDA za Hrvatsku“ i „Nova pravednost“. Sad je spremio „Pravi put“ u „Drugu Republiku“. Izradio je i njezin – Ustav, slasticu na štapiću, kao svoj izborni program. U tom Ustavu predlaže dokidanje županijskoga sustava i razbijanje jedinstvene države Hrvatske u nekoliko regija. Takav regionalizam njegovale su sve tuđinske vlasti u Hrvatskoj.

No, kada je Josipović vidio rezultate prvoga izbornog kruga, on je, preplašen tuđmanovskim pozivom Kolinde Grabar Kitarović na nacionalnu pomirbu i angažman „Za bolju Hrvatsku“ – zaboravio svoj Ustav! Umjesto da se pozove na „Drugu Republiku“, zavapio je kao ričući lav. Pozvao se na prolivenu krv i zaprijetio: Ne damo im Hrvatsku! Mi ili oni!

Shvatimo ozbiljnost te poruke i izađimo na izbore. Inače bi nam se moglo dogoditi da i sljedećih pet godina ližemo Josipovićeve otrovne lizalice.

Benjamin Tolić/HrSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari