Pratite nas

Kolumne

Josipović izgubio Ustav

Objavljeno

na

Prvi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske potresao je oba zagrebačka politička brda. Ne zna se koje više, Grič ili Pantovčak. Događaj je iznenadio i političku pamet (koju, kao što se zna, „ništa ne smije iznenaditi“).

Nakon zatvaranja birališta tu su pamet na hrvatskoj javnopravnoj dalekovidnici, kako i dolikuje, osobno predstavljala četiri „lijeva“ profesora: Ivo Banac, Ivan Rimac, Vlatko Cvrtila i Vjeran Zuppa. Banac i Cvrtila okusili su i slast „lijeve“ vlasti. Banac s Ivicom Račanom na nižem, Cvrtila sa Stjepanom Mesićem na višem brdu.

Što se dogodilo? Na izbore je ovaj put u nezgodnim okolnostima, po buri i snijegu, izašlo neobično mnogo birača! Koliko? Malo manje od polovice izbornoga tijela! Zar je to mnogo?! U Hrvatskoj jest. A glasovi su, po nepotpunom izvješću Državnoga izbornog povjerenstva, „nepravedno“ podijeljeni: Ivi Josipoviću oko 38 posto, Kolindi Grabar Kitarović oko 37 posto, Ivanu Viliboru Sinčiću oko 16 posto, Milanu Kujundžiću oko 6 posto. Nitko dakle nije dobio natpolovičnu većinu glasova. Stoga u drugi izborni krug idu dvoje „jačih“ kandidata – Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. A kako se u drugom izbornom krugu bira običnom većinom glasova, pobjeda je Ive Josipovića 11. siječnja 2015. vrlo upitna.

Kako mogu, makar i pod navodnicima, reći da su glasovi „nepravedno“ podijeljeni? Vrlo jednostavno. To se tako vidi s vidikovca Nove pravednosti. Josipović je, po istraživanjima javnog mnijenja, još dok se nitko drugi nije bio ni kandidirao, dvaput premoćno pobijedio – u prvom krugu! Drugi su kandidati kampanju vodili samo 18 dana, a Josipović cijelu godinu. Josipovićevi su suparnici oskudijevali u novcu, a Josipović je obilovao i u novcu i u promidžbenoj pameti. Voljeli su Josipovića i elekronički mediji i glavne novine, i besplatno su ga u stopu pratili. A Josipović je bio i neobično marljiv. Nije bilo pučke zabave, umjetničke priredbe, prošteništa, gdje se Josipović nije ukazao. Kada je kardinal Josip Bozanić objavio skup poželjnih osobina hrvatskoga predsjednika, Josipović se odmah u njemu prepoznao te javno uskliknuo: Taj sam ja! A sad: Bozanićevi katolici izjednačiše Josipovića s njegovom – Barbikom! Gdje je tu pravednost?!

Što se dogodilo? Ne znam. Bit će da je veći dio hrvatskih katolika uočio da je Josipović muško te da stoga, bez promjene spola, nikako ne ispunjuje glavne zahtjeve kardinala Bozanića: ne može biti „nositeljica identiteta Hrvatske, promicateljica njezinih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njezinoj prošlosti“. Ali nemojte me hvatati za riječ, ništa ja, kao što rekoh, ne znam. Samo nagađam, dakako – sa stanovitom sigurnošću.

Ta nepravda najmanje ide na dušu protukandidatima. Oni su se prema Josipoviću držali obzirno. Samo su mu nježno spočitavali da u sadašnjemu predsjedničkom mandatu nije ništa radio.

To se može shvatiti kao izraz dobrostivosti. No to je, bez sumnje, grdna laž. Radio je Josipović, udarnički radio! Bio je politički Alija Sirotanović. Srce je, kao onaj student u Heidelbergu, Josipović izgubio u Regionu. Drugovao je sa srpskim predsjednikom Tadićem, glasovirao je njegovu satrapu Miloradu Dodiku u Banjoj Luci, troljubio se s četničkim vojvodom Nikolićem na Brdu kod Kranja. Ispričavao se Tadiću u Vukovaru što su se Hrvati u Domovinskom ratu branili, vodio je Tadića s Ovčare u Paulin Dvor izjednačujući hrvatski osvetnički izgred s velezločinom srpske državne politike, tumačio je po vascelom Regionu da je srpsko-crnogorska razaranja, pustošenja i krvoprolića na kraju XX. stoljeća skrivio „konglomerat pogrješnih politika“, lažno je u Sarajevu optuživao Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, slavio je u Srbu uspomenu na četničko-partizanske pokolje nad ličkim, bosanskim i dalmatinskim Hrvatima, bajao je u izraelskom Knessetu o „ustaškim gujama“ u Hrvatskoj, zauzimao se za povlačenje hrvatske tužbe zbog genocida protiv Srbije, izmišljao je hrvatsku domoljubnu „transverzalu Tito – Tuđman – Josipović“, potpisao je, a možda i napisao, „Lex Perković“. To su svakako sramotna, možda i kažnjiva djela. Ona nikako nisu plodovi nerada, nego upravo zloćudne radinosti.

O tomu najbolje svjedoče Josipovićeva „PravDA za Hrvatsku“ i „Nova pravednost“. Sad je spremio „Pravi put“ u „Drugu Republiku“. Izradio je i njezin – Ustav, slasticu na štapiću, kao svoj izborni program. U tom Ustavu predlaže dokidanje županijskoga sustava i razbijanje jedinstvene države Hrvatske u nekoliko regija. Takav regionalizam njegovale su sve tuđinske vlasti u Hrvatskoj.

No, kada je Josipović vidio rezultate prvoga izbornog kruga, on je, preplašen tuđmanovskim pozivom Kolinde Grabar Kitarović na nacionalnu pomirbu i angažman „Za bolju Hrvatsku“ – zaboravio svoj Ustav! Umjesto da se pozove na „Drugu Republiku“, zavapio je kao ričući lav. Pozvao se na prolivenu krv i zaprijetio: Ne damo im Hrvatsku! Mi ili oni!

Shvatimo ozbiljnost te poruke i izađimo na izbore. Inače bi nam se moglo dogoditi da i sljedećih pet godina ližemo Josipovićeve otrovne lizalice.

Benjamin Tolić/HrSvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari