Pratite nas

Analiza

Josipović koristi tehniku konfabulacije urotničkih teorija

Objavljeno

na

Napadom na euroatlantizam svoje konkurentice, Josipović je neoprezno otkrio pokoju „kartu” previše i rekao ponešto o svojim vanjskopolitičkim preferencijama

joso meske

Obznanjivanjem političkog programa jedine realne konkurentice predsjedniku Josipoviću u borbi za naredni predsjednički mandat, politička je arena očito postala „napetija”, a u javnost su izašle teme vanjske politike, za portal direktno.hr analizirao je Davor Gjenero.

Poziciju Kolinde Grabar-Kitarović bilo je i prije moguće predvidjeti, ali sada je ona posve jasna: temelj hrvatske vanjske politike mora biti euroatlantizam. Hrvatska se mora afirmirati kao članica Europske unije, ali i Euroatlantskoga savezništva, a uspostavljanje Hrvatske kao čvrste točke sigurnosti u tom savezništvu nije samo političko, nego i ekonomsko opredjeljenje.

Za nju, na primjer, izgradnja LNG terminala ima snažnu ulogu u ostvarivanju hrvatske zadaće u okvirima zajedničke europske energetske politike, ali i unutar obveza države kao članice NATO-a. Zato LNG terminal nije tek projekt, koji je u interesu Europske unije, a Hrvatska će u njemu sudjelovati ako EU pokaže čvrsti interes, nego je važan ekonomski i politički projekt, koji osigurava diversifikaciju energetskih izvora u Europi, ali i to da se Hrvatska doista afirmira kao europsko energetsko čvorište.

Inicijativa za izgradnju LNG terminala na hrvatskoj obali, nadalje, ima smisla samo u kontekstu čvrstog savezništva Hrvatske sa Sjedinjenim Državama, ali i sa zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska), te Austrijom i Slovenijom. Hrvatski LNG važan je u globalnoj geostrateškoj igri Euroatlantskoga savezništva, i kao mogući energetski izvor za Ukrajinu, ali i baltičke države, a takvom će ulogom Hrvatska sudjelovati u uspostavljanju sanitarnog kordona, koji će Euroatlantsko savezništvo štititi od Putinove verzije euroazijskog ekspanzionizma, i to ne samo u njegovoj „zapadno-balkanskoj inačici” nego na razini cijele Europe.

Paradigma, koju je pet godina zastupao predsjednik Josipović, a svodila se na to da bi Hrvatska trebala voditi politiku koncentriranu isključivo na istočno regionalno susjedstvo, dakle, na „Zapadni Balkan”, a pritom je zapostavila srednjoeuropsku politiku (ponajprije onu prema Višegradskoj skupini), odnose savezništva s Njemačkom, a prije svega savezništvo s SAD, dovela je do potpune marginalizacije Hrvatske na europskoj sceni, a regionalne inicijative, što ih je Josipović povremeno pokretao, ostale su uglavnom bez efekta, nakon što je izgubio poželjnog partnera u Beogradu, osramotio se popuštanjem notornome Miloradu Dodiku, a nije uspio uspostaviti neki ozbiljniji dijalog u složenoj strukturi odnosa u BiH.

Izvrće značenje i međunarodnu ulogu Trilateralne komisije

Njegova je paradigma bankrotirala, a to je postalo očito onog trenutka kad se pojavio nacrt alternativne vanjskopolitičke strategije, koliko god on još uvijek bio samo kroki. Od predsjednika Josipovića smo već naučili da, kad postane nervozan i zabrinut, istog trenutka nestaje njegove naučene pristojnosti i dobrih manira, a počinju difamacija, izvrtanje i udarci kakve fair play ne trpi. Ovaj put s lakoćom izvrće značenje i međunarodnu ulogu Trilateralne komisije i koristi se tehnikom konfabulacije urotničkih teorija, koja je primjerena akterima s desne i lijeve margine politike arene, ali ne i onima koji bi trebali pripadati ustavnom luku i djelovati kao demokratski i racionalni politički akteri.

Kritiku svoje neuspješne regionalne politike Predsjednik tumači kao sijanje iracionalnog straha pred Jugoslavijom i regionalnim inicijativama, a onda svoju protukandidatkinju optužuje da je podmukla, jer da njega sumnjiči zbog regionalizma, a da sama sudjeluje u inicijativi koja, kako se dade iščitati iz njegovih riječi, ne samo da ima „jugoslavenski background”,  nego je još usto i urotnička i konspirativna. Naime, kao grijeh svoje protukandidatkinje, Josipović apostrofira činjenicu da je ona „sudjelovala u pripremanju najvećeg skupa u Beogradu nakon Titove smrti”. Taj najveći skup bio je sastanak europske grane Trilateralne komisije, na kome je dosadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO trebala biti jedna od triju hrvatskih sudionika.

Čitajući vanjskopolitički program Josipovićeve protukandidatkinje, čini se da je njoj itekako mjesto u think-tanku, koji je David Rockefeller osnovao 1973. godine, na inicijativu Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg Savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera i utjecajnog profesora na Sveučilištu Columbia, želeći osnažiti suradnju SAD, Japana i Europske unije.

Nedavno se europsko krilo Trilaterale okupilo na skupu u Beogradu, Hrvatska je ondje bila zastupljena kao članica Europske unije, a iz nje su ondje bila dva ugledna i utjecajna aktera ekonomskoga i društvenog života: donedavni direktor Zagrebačke banke Franjo Luković i odvjetnik Marjan Hanžeković. Trilaterala se u Beogradu okupila kako bi ojačala proeuropsku Srbiju i ono malo zagovornika euroatlantizma ondje i kako bi se uspostavila svojevrsna protuteža ofanzivi euro-azijatizma, koju su obilježili posjet Vladimira Putina i cijeli spektakl latentnoga vojnog savezništva i resentimenta prema crvenoarmejstvu i Romanovima, u isti mah.

Grabar-Kitarović svojim vanjskopolitičkim programom nudi definiranje Hrvatske kao čvrste točke euroatlantizma i stabilnosti, a europski ogranak Trilaterale nastoji stvoriti preduvjete da bi se granica „svjetova” dugoročno pomakla prema Istoku i da bi se Rusiji ograničio utjecaj na Srbiju. Brzezinski je na geopolitiku gledao kao na svojevrsnu partiju šaha, koju SAD igra protiv svoga ruskog rivala, a da bi ta partija bila uspješna, valja čuvati svoj i prostor svojih saveznika i jačati njihov utjecaj.

Neracionalno komuniciranje predsjednika Republike

Ako je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina bilo moguće ostvarivati barem privid dobiti nesvrstanom politikom, nakon što je Hrvatska donijela političke odluke o pristupanju EU i NATO-u, nije moguće voditi „nesvrstanu politiku”. Stoga je neracionalno da predsjednik Republike ozbiljno ne komunicira niti sa europskim niti s euroatlantskim saveznicima, a propuštanje iskorištavanja geopolitičkih prednosti Hrvatske unutar savezništva vodi njenoj marginalizaciji. Politika iskorištavanja vlastita geopolitičkog položaja radi jačanja euroatlantizma posve je kompatibilna s politikom podupiranja europskih i euroatlantskih snaga u susjedstvu, a jasno je da bi eventualno prevladavanje europske paradigme u susjednim državama vodilo i prema tome da se, ostvarivanjem europskog načela dobrosusjedstva, bilateralni problemi s tim zemljama lakše rješavaju.

Napadom na euroatlantizam svoje konkurentice, ali i na njenu potporu snažnoj globalnoj inicijativi jačanja suradnje SAD, EU i Japana, predsjednik Josipović vjerojatno je, u ljutnji, neoprezno otkrio pokoju „kartu” previše i rekao ponešto o svojim vanjskopolitičkim preferencijama, što bi ih, inače, rado prikrio pred javnošću. (direktno.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kratki vodič za čitanje predizbornih anketa

Objavljeno

na

Objavio

Iako se katkad ne doimlje tako, malo što na ovome svijetu nema neku, manje ili više vidljivu svrhu. Ta, doduše, ne odgovara uvijek onoj javno deklariranoj, štoviše, zna biti i dijametralno joj suprotna. Tako ni svrha predizbornih anketa za ispitivanje političkih sklonosti nije tek puko ispipavanje pulsa javnosti korištenjem alata i metoda statističke znanosti. Prema onoj – prilika čini lopova – znanstvena neutralnost tu često ustukne pred napasti da se izbor birača oblikuje i usmjerava ga ka željenom ishodu. Ispravno to zamjećuje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Istina, rezultati anketa se razlikuju ovisno o izvođaču (Promocija Plus, Ipsos, Cro Electo), metodi ispitivanja (telefonski i terenski), uzorku (struktura i broj ispitanika), napokon i o naručitelju (televizijske i ine medijske kuće), što stvara dojam raznolikosti, a istodobno i mogućnost kontrole međusobnom usporedbom. No, sav taj čušpajz predstavlja i plodno tlo za stvaranje meteža umjetnim kreiranjem posve nevjerojatnih dinamika i obrata, to izraženijih što se bliži čas izbora, a kojih u stvarnosti ne može biti, ponajprije stoga jer je velika većina birača već opredijeljena. Dočim opredjeljenje manjine neodlučnih i pokolebljivih ne može u kratkome vremenu toliko varirati kako oblikovatelji anketa sugeriraju.

Školski primjer beskrupulozne manipulacije predstavlja anketa agencije IPSOS koju je u petak, na sv. Nikolu, u Dnevniku Nove TV predstavio Bago kao svojevrsni danajski dar tzv. desnici. Kako reče, predsjednička utrka je, suprotno dosad objavljivanim anketama, odjednom postala jako napeta. Razmak između tri vodeća kandidata je zgusnut kao promet u Zagrebu usred špice (Grabar Kitarović 27,4%, Milanović 24%, Škoro 23%). No, redoslijed je ipak zadržan kako bi se IPSOS zaštitio od možebitnih naknadnih prozivki da čak ni to nisu pogodili, a za ostalo ih poslije izbora ionako nitko ništa ne će pitati. Prije svega upada u oči nagli rast Miroslava Škore, mada je posve nejasno kojim bi to potezom tako drastično odskočio u odnosu na dosadašnje ankete. Tim više što je prije koji tjedan anketa agencije Promocija Plus, provedena, kao i IPSOS-ova, telefonski na podjednakom broju ispitanika, pokazala kako Mislav Kolakušić sustiže Škoru, dok od IPSOS-a sad dobiva gotovo trostruko manje. Jest, prethodna je anketa nagnala Škoru da promijeni redoslijed provođenja svojih referenduma i na čelo stavi onaj o ovrhama, ali malo je vjerojatno da bi to imalo tako dramatičan učinak.

Pomniji uvid u rezultate na brzaka provedene, bombastične IPSOS-ove ankete pokazuje kako je ona, riječima informatičkih stručnjaka rečeno, prepuna „bugova“ (programskih grešaka) zato što joj je očito svrha pripraviti put ka izbornoj pobjedi kandidata s nepopravljivim „bugom“ u karakteru, Zorana Milanovića.

Kako bi se to ostvarilo, Milanovića treba u prvome krugu što više približiti Grabar Kitarović, idealno bi bilo kad bi se našao u vodstvu, te do krajnjih granica pojačati razočaranje Škorinih birača, kako bi, osjetivši se prevarenima, u što većoj mjeri apstinirali u drugome krugu. Uzevši tu nakanu u obzir, navodna mrtva utrka između Zorana Milanovića i Miroslava Škore upućuje na to da se Milanovića namjerno podcjenjuje, a Škoru debelo precjenjuje.

Naime, sugerirano pripetavanje između njih dvojice nesumnjivo djeluje poticajno na mobilizaciju potencijalnih birača kako jednog, tako i drugog. Kako se njihova biračka tijela minimalno preklapaju, tj. zanemariv je broj onih koji se nećkaju između njih dvojice, očito je to usmjereno poboljšanju rezultata obojice isključivo nauštrb drugih. Fiktivno kreirajući osjećaj da je izbacivanje Milanovića u prvom krugu nadohvat ruke, IPSOS-ova anketa neodlučne između Škore i Grabar Kitarović usmjerava prema Škori, što neminovno vodi k pogoršanju rezultata Grabar Kitarović. S druge strane, stvaranje slike da Mislav Kolakušić nema nikakve šanse ima dvojaku svrhu – neodlučne između njega i Škore utjerati k Škori, a one koji dvoje između njega i Milanovića privesti potonjem.

No, Milanovića se ne podcjenjuje samo kako bi se mobiliziralo njegove i Škorine birače, nego i kako bi se nakon prvoga kruga stvorio dojam da je on, dobivši više nego što su ankete predviđale, u nezadrživom naletu. Generalna proba za to upriličena je uoči proljetnih europskih izbora kad je IPSOS-ova anketa SDP-u davala mizernih 13%, da bi na samim izborima Partija osvojila ne odveć senzacionalnih, ali zamjetno većih skoro 19%. Na krilima namjerno sniženih očekivanja, mediji su to predstavili fantastičnim uspjehom, davši početni vjetar u leđa Milanovićevoj kandidaturi. Sad se na isti kalup stvaraju preduvjeti da Milanović, praćen tutnjavom medijskih doboša, na juriš pobijedi u drugome krugu.

Drugi ključni element u priči je igra na ogorčenost Škorinih birača. To što ga sad IPSOS diže iznad plafona lako će poslije, nakon hladnog izbornog tuša za Škoru, objasniti (evo, u zadnji čas je naglo posustao, nije izdržao, ispuhao se, ostao bez energije, nešto je krivo rekao ili jednostavno ustao na krivu nogu, ili vjerojatnije od svega – Kolakušić mu je u zadnji čas preoteo tzv. antisistemske birače). Međutim, kudikamo bitnije, to će navesti ogorčene Škorine birače da za raskorak između anketom visoko postavljenih očekivanja i postignutog rezultata okrive APIS „koji broji glasove“. Njima, naime, nema nikakve vajde objašnjavati kako APIS ne broji glasove, nego to čine birački odbori na tisućama biračkih mjesta, kontrolirani mnoštvom promatrača, dok ih APIS tek prikuplja, elektronički obrađuje i zbraja. To zapravo znači da ozbiljni kandidati znaju rezultate s velikom preciznošću i prije nego što ih APIS unese u informacijski sustav, a izborno povjerenstvo službeno objavi.

Iako se u prošlosti našlo i onih koji su se žalili da su pokradeni na izborima, nitko za to nikad nije predočio neki uvjerljivi dokaz (pritom su sporadične sitne nepravilnosti, preuveličavane u medijima i urbanim legendama, posve irelevantne jer ne utječu presudno na rezultat). Ali ne samo to, nitko nije izložio čak niti ideju kako uopće izvesti učinkovitu izbornu krađu. Budući da to nije moguće učiniti većom prijevarom na manjem broju biračkih mjesta – jer bi se pojavila razložna sumnja usporedbom s rezultatima na prethodnim izborima i s onima na biračkom strukturom sličnim izbornim mjestima – takav zločinački pothvat bi zahtijevao manju prijevaru na mnogo mjesta što zahtijeva savršenu koordinaciju i zakon šutnje više tisuća ljudi, savršeno utreniranih da prevare brojne promatrače.

No, nedostatak bilo kakvih indicija, dokaze da ne spominjemo, ne će spriječiti ogorčenjem zaslijepljene Škorine pobornike da krivnju za poraz svale na APIS. Njihov bijes će dodatno pojačati IPSOS-ovo podmetanje kako Škoro sigurno pobjeđuje u drugome krugu tkogod mu bio protivnik, dok je ishod sraza Kolinde i Milanovića neizvjestan. Svrha toga je naoružati Škorine pristaše streljivom za moralno puškaranje po Kolindinima – eto, da ste glasovali za Škoru, imali bismo sigurnog pobjednika, ovako pružate Milanoviću priliku! Ovdje je ključno primijetiti kako su rezultati potencijalnog sučeljavanja u drugome izbornom krugu u cijelosti podložni anketarskoj mašti i željama budući su posve neprovjerljivi, u konkretnom slučaju jednostavno zato što Škoro drugog kruga ne će vidjeti.

Bezočnu predizbornu pristranost agenciji IPSOS olakšava brkanje predizbornih anketa s izlaznim anketama, objavljivanima neposredno po zatvaranju biračkih mjesta. Osim znatnih razlika u metodi provedbe, u izlaznim anketama si ipak mogu dopustiti biti vjerodostojnima, jer one nemaju više nikakvog utjecaja ni na koga i ni na što (naime, objavljuju se po zatvaranju biračkih mjesta). Štoviše, u zadnje su vrijeme čak blago naklonjeni HDZ-u, poučeni blamažom s parlamentarnih izbora 2007. kad su ljevicu proglasili pobjednikom, a što je lakovjerne novinare nagnalo preuranjeno proglasiti Ljubu Jurčića novim premijerom, da bi im entuzijazam ubrzo splasnuo.

Međutim, ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o (ne)vjerodostojnosti vodećih anketnih kuća kao prethodni predsjednički izbori. Prema predizbornim anketama Kolinda se nikako nije uspijevala spustiti ispod 12% zaostatka za tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Viđeniji analitičari, ne više neovisni od anketnih agencija, i još manje neovisna udarna novinska pera su to lakonski tumačili – jasno je da mu ne može ni blizu kad si svako malo puca u nogu. Sličnost s današnjim događajima, čini se, nije slučajna.

Unatoč tome, nakon prvoga kruga Josipović je vodio s mršavih 1% razlike, da bi se u drugome ta prednost posve istopila i Kolinda naposljetku pobijedila. Zabezeknute rezultatima prvoga kruga, vodeće anketne kuće tada po prvi put nisu objavljivale ankete između dva izborna kruga, a prethodno se nisu sjetile ni ispitivati što bi bilo kad bi bilo u drugome krugu. A možda i jesu, moguće su ta istraživanja doista provodili, samo im, izgleda, neovisnima kakvi jesu, rezultati nisu bili po volji. Ili možda nisu bili po volji onima koji ih objavljuju? Kao, napokon, i rezultati samih izbora. Kako god bilo, kad im je to prošlo, a da ih se unatoč tome još drži relevantnima, i nakon što su se nemušto opravdavali time da su glasovi za sistemskog Josipovića preko noći otišli anti-sistemskom Sinčiću, što im stoji na putu da nastave spletkariti? Pametnima dosta! Ostalima nikad dosta!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ivanjek: Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu

Objavljeno

na

Objavio

Je li Hrvatski proračun rupa bez dna? Na kraju godine Vlada je pristala izdvojiti dodatni novac za povećanje plaća prosvjetarima a morali smo očito odgovoriti i na ultimatum SAD-a i povećati izdvajanje za HV. Ulaganje za vojsku povećat ćemo za 40 posto. Točnije 2 posto BDP-a a to je dio akcijskog plana kojeg moramo predstaviti NATO-u. Koliko je to novca i za što će se utrošiti objasnio je u Studiju 4 vojni analitičar Jan Ivanjek.

Hrvatska tijekom pet godina poveća izdvajanje za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Za to je već pripremljen i akcijski plan.

– Povećanje će omogućiti Hrvatskoj da pojača modernizaciju HV-a. Nabavit će se borbeni avioni, imamo potrebu za zamjenu borbenih vozila pješaštva, dolaze helikopteri Black Hawk, s vremenom će se zamijeniti cjelokupna flota starijih Mi8 varijanti, imamo projekte gradnje obalnih brodova – izjavio je Ivanjek.

Objasnio je da trenutno trošimo enormno za vojne mirovine i plaće, a zapravo najmanje novca ide u modernizaciju.

– Većina novaca je išlo na personalne troškove, zbog toga je cijeli ovaj postotak sredstava za modernizaciju koji je jako bitna stavka, sveden na vrlo mali postotak – ispod 7 posto. Kada 2024. dosegne tih 2 posto planiranih državnog proračuna, onda bi rezultat trebao biti da udio modernizacije bude nekih 20 posto. S tim se može, naravno daleko više – smatra.

Situacija nakon rata je takva, kaže, da otkad vojska više nije bila neophodna za sam opstanak države, promatrala se je kao neželjeno dijete državnog proračuna i kad god se nešto moglo odgoditi tipa investicije ili povećavanje državnog proračuna, to se je odgađalo. Rezultat sada je taj da moramo sve popravljati jer nas se je pritisnulo izvana.

– Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu. Imati programe i ideje izaći iz NATO-a, rezati vojni proračun je suludo – poručio je.

 

Odbor za obranu dao pozitivno mišljenje opremanju HV-a helikopterima Black Hawk

 

 

Prva Patria s izraelskim topom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari