Pratite nas

Vijesti

Josipović opet rekao ‘ne’ Milanoviću: Dok ‘Lex Perković’ trese državu, on se ne odriče svog savjetnika Saše Perkovića

Objavljeno

na

[dropcap]K[/dropcap]ad su tijekom libanonskog građanskog rata novinari zapadnih medija upitali jednog od lokalnih vođa kako to da je naslijedio svog oca na mjestu čelnika stranke, on im je kratko i jasno odgovorio: “Zaboravljate da je ovo Istok!”. I mi često zaboravljamo da je ovo Hrvatska kad je u pitanju savjetodavna svita okupljena u uredu na brežuljku zvanom Pantovčak. Tako je predsjednik Ivo Josipović većinu svojih savjetnika (oni koji nemaju odgovornosti, a u svemu imaju svoje prste!) naslijedio od doživotnog bivšeg predsjednika Stipe Mesića i ne bi ih se odrekao, pa makar nam i sankcije udarili iz Europske komisije.

“Ne pada mi na pamet mijenjati svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića”, izjavio je Josipović nakon što je u eter bačena vijest da bi navodno premijer Milanović volio čuti za skidanje sa savjetničkog trona Perkovića mlađeg. “Saša Perković ne radi ništa vezano uz predmet o kojem se radi”, pojasnio je Josipović zašto ne smatra da bi trebao smijeniti svog savjetnika. Možda i bude istina da na relaciji Banski dvori-Pantovčak sve češće šumi u vezama, ali javnost već duže vrijeme s budnim okom prati tko se to brine za hrvatsku nacionalnu sigurnost. Povučeni i tihi Saša Perković, sin poznatijeg oca, Josipa Perkovića, kojeg traži njemačko pravosuđe.

“Lex Perković” je tema dana i svi se pitaju hoće li bivši agent jugoslavenskih tajnih službi, Perković stariji, put pod noge pa u Njemačku. I to pod budnom pratnjom njemačkih pravosudnih policajaca. No, predsjedniku Josipoviću nimalo ne smeta što mu je ex-agentov sin prisutan u uredu. Naravno, sinovi ne mogu ispaštati za grijehe očeva, no postavlja se opravdano pitanje ima li tu sukoba interesa. Josipović kaže – nema!

Saša Josipović hrvatskoj javnosti postao je poznat nakon što ga je nepoznat netko u Austriji snimio kako pregovara s generalom Vladimirom Zagorcem. Podsjećamo, Zagorac je tada bio u bijegu pred hrvatskim pravosuđem, pa je Perković, tada Mesićev savjetnik, skoknuo do Austrije malo s čovjekom porazgovarati. No, napravio je ključnu grešku jer se dao snimiti pa je cjelokupna nacija uživala u austrijskim razgovorima ugodnim. Nije poznato u kojoj to demokratskoj zemlji imamo takvu činidbu. Ako bi se takvo što i dogodilo, mjera dobrog ukusa i političke odgovorosti ponukala bi dotične da podnesu ostavku. U Hrvatskoj je, međutim, ostavka  politički odgovornih rijetka ptica pa je i Perković mlađi nastavio raditi u predsjednikovu uredu.

Predsjednik Josipović je “preuzeo” Mesićeve savjetnike, pa je tihi i povučeni Perković mlađi tako uspio opstati. Ne treba zaboraviti ni Josipovićeve izjave tijekom predsjedničke izborne kampanje o “obavještajnom podzemlju” u borbi protiv kojega mu je navodno i Perković mlađi jako puno pomogao. I tumožda leži  tajna zašto Josipović toliko štiti svog savjetnika.

U demokratskim zemljama savjetnici visokorangiranih dužnosnika, poput predsjednika države, puno su otvoreniji javnom mnijenju i novinarima. Kod nas je praksa drugačija, pa nam je stoga i Perković mlađi toliko tajnovit. Ne voli se previše fotografirati, obično je u “trećem redu” kad je red za objektive fotoaparata i kamera. Nismo ga baš nešto  vidjeli ni pred novinarima, a dugo je na Pantovčaku. Iz biografije znamo samo osnovne podatke, dok je u demokracijama običaj da su te biografije opsežne i detaljne.

Za kraj, pitanje je koliko će Nijemci imati razumijevanja, a s obzirom na sva događanja oko “Lex Perković”, što u predsjednikovom uredu sjedi najbliži rod čovjeka za kojeg inzistiraju da se na njemu primjeni europski uhidbeni nalog. Možda će to i zanemariti. No, što ako ipak upute koju primjedbu? Kad je pijanist na Pantovčaku u pitanju, ništa nas više ne može iznenaditi. Saša mu je prirastao srcu, tu ni Merkelica ništa ne može.

  • Autor: D.G./dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Milorad Pupovac: ‘Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’

Objavljeno

na

Objavio

‘Zahtjevi dviju braniteljskih udruga za tematskom raspravom u Hrvatskome saboru’, tema je konferencije za novinare koju je za točno u podne u Saboru zakazao zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac.

Pupovac je danima šutio, a upravo on trebao je, prema željama pojedinih braniteljskih udruga, biti tema posebne saborske sjednice.

‘Izjavu dosad nije davao dok nisam ocijenio da ona neće dopronositi pojačanju buke’, kazao je na početku press konferencije.

Što se tiče odluke predsjednika Sabora da ne uvrsti točku na dnevni red Sabora, ja tu odluku poštujem. Da je odluka i drugačija, također bih je poštovao…

Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’, rekao je Pupovac pa podsjetio na početak svog političkog puta.

Pupovac je rekao da je prolazio kroz vrijeme kada su Srbi u različitim sredinama morali početkom devedesetih morali davati izjave lojalnosti na javnim trgovima ili ih potpisivati u tvornicama.
‘To svaki od pripadnika srpske zajednice nosi kao najdublju traumu. A onima koji te traume žele produbiti, i strahove pojačati, što se mene tiče – neće!”, rekao je.
‘Prisegao sam šest puta na hrvatski ustav. Onaj kome to nije dovoljno, neka se zamisli u čemu je problem. Ja za svoje riječi i djela kanim odgovarati, ali za tuđe ne!’, rekao je.
Istaknuo je da se ne može izbjeći govoriti o egzodusu Srba iz Hrvatske. ‘Ne može se nastaviti manipulativni odnos prema Srbima iz Hrvatske… Volio bih da o ratnim stradanjima Hrvatska i Srbija vode razgovor i da se vrate na stazu normaliziranja odnosa na kojiima su bile u više navrata u zadnjim 25 godina’, rekao je Pupovac… Pogledajte Video!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Apel: Zaustavimo govor mržnje u elektronskim medijima!

Objavljeno

na

Objavio

Molim cijenjenu publiku da pozorno pročita tekst koji slijedi. Ako ih tematika ne zanima, toplo preporučujem druge sadržaje kojih je prepun Internet (od srpskih Novosti preko Autografa do Glorije nadalje) tako da ne budu na gubitku, ne troše dragocjeno vrijeme, živce, i da im se ne diže krvni tlak.

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: ‘U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.’

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe ‘podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla’. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.” (https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/vijece-za-elektronicke-medije-poziva-na-smanjenje-netolerantnog-i-uvredljivog-govora-u-medijskom-prostoru-1124192/; istaknuo: Z.P.)

Eto.

Tko je pozorno pročitao, vjerojatno mu ne treba ponavljati – ali za one druge koji su možda skloniji površnom “prelijetanju” preko članaka, ponovit ću prve dvije rečenice:

Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.” (istaknuo: Z.P.)

Dakle, u prošloj godini bilo je 37 prijavljenih slučajeva (mogućeg) govora mržnje, ali ni jedan nije udovoljio zakonskim kriterijima da ga Vijeće za elektronske medije Republike Hrvatske tako okvalificira, te da se na temelju toga poduzmu predviđene sankcije.

Ne znam tko koliko vjeruje spomenutom Vijeću. Mislim da bi se (tu i tamo) ipak moglo pronaći nešto što bi trebalo sankcionirati, no, pitanje je koliko se takvih slučajeva uopće prijavljuje i što je sve sadržano u tih 37 razmatranih slučajeva.

I sam se vrlo često susrećem s komentarima ispod kolumni i tekstova koje pišem, a čiji je sadržaj ne samo uvredljiv, primitivan, prostački i vulgaran, nego ponekad doista (po mojoj vlastitoj prosudbi) sadrži i govor mržnje – ne u odnosu na mene osobno, nego vezano za pripadnike drugih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških zajednica ili skupina.

Iskreno, kao čovjek i kršćanin, grozim se svake isključivosti i mržnje, ali sam za otvoreni dijalog i slobodnu razmjenu mišljenja o svakoj temi, jer slobodu shvaćam kao pravo svakog čovjeka na to da kaže ili napiše ono što želi, ma koliko se ja (možda) i ne slagao s time.

Tu se držim one poznate krilatice koju je još davno izgovorio francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire:

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Dakle, osobno držim da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu svatko (ali baš svatko!) ima pravo na izražavanje svoga mišljenja, bio ili ne bio u pravu. Ako tko to ocijeni govorom mržnje, postoje mehanizmi uz pomoć kojih se stvar može istjerati na čistac – ali ne tako da vrijeđa, psuje i koristi govor mržnje kako bi to što smatra govorom mržnje osudio.

Takve tekstopisce i komentatore ne smatram ozbiljnim i kompetentnim osobama nego šarlatanima ili frustriranim individuama, ekshibicionistima koji se imaju potrebe “isprazniti” pa se stoga i oglašavaju na portalima jer im je to najbliže i najzgodnije.

Da spomenem samo neke paušalne ocjene vezano za tekstove koje radim (više od dvije godine za nekoliko portala), onako u globalu, budući da nemam vremena ni volje to posebno analizirati, još manje dgovarati svakomu pojedinačno, niti ih sve čitam.

Ima onih koji tvrde kako sam “idiot”, “kreten”, “šovinist”, “huškač”, “budala”, “ustaša”, “falsifikator”, “lažov”, “neznalica”, “kvazi-novinar”, “nepismen”, “šarlatan”, “plaćeno piskaralo”, “apologeta NDH”, “uhljeb”, “klepetalo”, “kriptošovinist” itd, itd. (možda sam ponešto i zaboravio, ali to je uglavnom to).

Jednako se tako isti čitatelji (anonimno, pod lažnim ili vlastitim imenom – sasvim svejedno) obrušavaju i na portale koji redovito objavljuju moje članke (Kamenjar com, Maxportal, Croative net, Domoljubni portal CM, Portal dnevnih novosti), pa ih kvalificiraju “ustaškim”, “huškačkim”, “šovinističkim”.

Imam razumijevanja za frustracije ljudi. Znam da smo podijeljeno društvo. Jasno mi je da podjele koje forsiraju mediji mnoge dovode u stanje napetosti, nervoze, pa čak i mržnje i isključivosti. Ne očekujem da se oni koji su svjetonazorski ili ideološki na drugoj strani slože u bilo čemu sa mnom (niti to želim), ali i dalje mislim da iza svakoga izricanja konačnog suda o bilo čijem tekstu ili javnom stavu mora stajati ARGUMENT, ČINJENICA, CITAT “spornog navoda” o kojemu se potom može polemizirati. Kritika bez argumenta je prazna priča, kritizerstvo.

U nešto više od dvije godine, od kako objavljujem članke na portalima, vjerovali ili ne, ni jedan jedini put (barem u komentarima koje sam pročitao) nema nigdje nikakvoga citata i (po meni) ni jednog suvislog argumenta u prilog tvrdnji kojima se moja malenkost vrijeđa ili diskvalificira.

A ispisao sam oko 700 tekstova (ne znam točan broj) s cca 3.000 do 3.500 stranica (najmanje), s tim što sam za one dulje forme i analitičke tekstove od 20, 30 i više stranica imao materijale od ranije.

Kao nesavršeno ljudsko biće, čovjek s emocijama i osjećajima, dopuštam da ponekad i “zastranim” – u nekim svojim ocjenama, prosudbama, analizama. Naravno da je moguće da sam kad-kad i posve u krivu, možda nisam ovladao materijom, možda se pravim pametniji nego jesam, ali zato postoji pouzdan i djelotvoran način za otklanjanje nejasnoća i nesporazuma. Kad god nekoga kritiziram, referiram se na materiju koju iznosi i prezentiram svoj stav, bez uvijanja i oklijevanja.

Citat, ispravak netočnog navoda – i tek potom kritika, to je jedini put!

Svoje tekstove pišem pod vlastitim imenom i prezimenom i za njihov sadržaj odgovaram. Za naslove ne, jer njih ponekad modeliraju uredništva portala. Sa zadovoljstvom moram reći, da do sada ni jedan od spomenutih portala (izuzimajući naslove) nikada nije intervenirao u sadržaj, što znači da sam osobno odgovoran za svaku napisanu riječ i od toga ne bježim.

Ne pristajem, međutim, na paušalne procjene, objede, insinuacije, klevete i laži, ne diraju me uvrede koje se šalju “iz busije” i mirno spavam, jer znam da se ne služim govorom mržnje niti pišem ostrašćene i uvredljive tekstove. A to što je možda netko mislio da sam ja mislio ono što bi njemu odgovaralo, a ne ono što sam napisao, problem je s kojim se treba nositi dotični čitatelj. Ja ne odgovaram za tuđe mišljenje, niti za način na koji tko čita ili shvaća ono što je pročitao, nego samo za ono što kažem – napišem.

Ministar vanjskih poslova Luja XIII kardinal Richelieu, rekao je jednom prigodom:

“Dajte mi šest redaka teksta bilo kojeg autora i ja ću u njemu naći razloga da ga objesim”.

Dakle, gospodo draga, svi vi koji mislite da su moji članci podložni sankcijama pravne države, samo naprijed! Prijavite svaki govor mržnje i slobodno počnite od mene!

Ničega se ne bojim.

Znam što mislim, pišem i radim. A i vremena kad se ljude vješalo ili stavljalo pred streljački vod zbog slobode mišljenja i izražavanja su iza nas.

Barem se nadam.

P.S. Na sljedećoj poveznici možete na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske saznati više o načinu na koji se kaznena prijava može podnijeti te preuzeti primjer kaznene prijave: 

http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1045

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari