Pratite nas

Kolumne

Josipović se budi iz zimskog sna i otkriva toplu vodu

Objavljeno

na

Hrvatska svršetkom rujna 2014.


V
akularne meteorološke prognoze najavlju bablje ljeto i blagu zimu s ponekim upadom leda i snijega. Sudeći po dosadanjim prognozama Z. Vakule, zima će u zbilji biti oštra i gadna. Ja se i dalje ravnam prema znanim mi reumatičarima i susjedima koji dovoze drva u velikim količinama. Na sličan način kao Vakula, rade i politički prognostici koji jugoslavenskom agnostiku pretkazuju svijetlu pobjedu na predsjedničkim izborima, po uputama londonskog i beogradskog đaka Dejana Jovića i vodstva HRT-a. A na kraju će svi pokisnuti, kao što se – po vlastitom priznanju – dogodilo Vakuli.

General Dempsey

Bez vidljivoga zanimanja službene hrvatske (?) politike i velikoga broja posebno elektroničkih medija, u Hrvatskoj je boravio načelnik Združenoga stožera Oružanih snaga SAD, general Martin Dempsey, što bi u vrijeme jednoga drugog Martina na čelu hrvatske obrane bilo ravno znanstvenoj fantastici. Već i itinerer zapovjednika američke vojske mogao je dati do znanja da nije došao u Hrvatsku slučajno: iz Pariza gdje se tridesetak i više zemalja bavilo mezopotamskim i okolnim temama, preko Vilniusa u Litvi o NATOislamističkim prijetnjama ali i o snaženju istočnoga bloka NATO-a u svezi s ruskim aspiracijama – pa ravno u Zagreb. Zašto? Pa zato jer Hrvatsku drži prirodnim središtem jugoistočnoga krila, bez obzira što se ona (njezina aktualna vlast) ponaša kao djevica koja bi i ne bi, koja jest članica NATO-a i nije, koja je članica EU ali kao da nije, što je Dempseyu očito poznato pa u razgovoru za dnevne novine izgovara rečenicu kao udicu – “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu, mi moramo biti vojno spremni.”

Govorio je to general u Zagrebu u vrijeme dok hrvatska javnost (hrvatski narod) njegova hrvatska (hrvatsko-srpska) Vlada još nije bila obavijestila da se Hrvatska nalazi u koaliciji protiv ISIL-a, pa se javnost morala informirati preko stranica State Departmenta. Tim stranicama neuki premijer Milanović baš i ne vjeruje, što je rekao u tzv. izvješću o stanju nacije u Hrvatskom saboru. No, ipak se saznalo da se Hrvatska “politički angažira”, a saznalo se o o slanju streljiva. Komu? SAD-u! Dakle Hrvatska kojoj je preostalo dosta streljiva, donira Sjedinjene Države, a one doniraju Hrvatskoj vojna vozila i slične igračke. Tako da djevica ostane nevina darujući streljivo svome donatoru, a on ih zatim dostavlja Kurdima, da se Vlasi ne dosjete. Ne dao Bog da tko napadne Hrvatsku, a ostale članice NATO-a tako drže fige u džepu..Putin.Nisam ni ja za to da se hrvatski vojnik bori na tlu Iraka i Sirije, ali postoje načini vojne i svake druge pomoći prvenstveno Kurdima ( i već su u tijeku, kao što je rečeno) , a svako migoljenje i nenazivanje stvari pravim imenom srozava ionako neznatan ugled Hrvatske koja i inače vanjsku politiku trenutačno vodi tako da ne vodi ničemu i ne znači ništa.

A glede rečenice “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu”, i ta nije bez vraga jer je Rusija već odavno krenula (ne vojno, na sreću) prema Jadranu putem tzv. republike srpske, te usred globalne krize Putin prima Dodika i tapše ga po ramenu. Gospodarski je RS duboko povezana s Rusijom i odavno zajedno truju Hrvate u Slavonskom Brodu ( i Srbe u genocidom osvojenom Bosanskom Brodu), a to je samo djelić partnerskih poslova s RS ali i sa Srbijom koja sjedi na dva stolca od kojih je čvršći onaj s tradicionalnim ruskim ornamentima. Pa kad sada, u ovoj zabrinjavajućoj svjetskoj krizi u Zagreb dolazi zapovjednik Oružanih snaga najveće svjetske sile i snubi Hrvatsku da bude lider ne jugoistoka Europe, ne” Balkana”, nego lider jugoistočnoga krila zapadne civilizacije, aktualna vlast u Hrvatskoj preko premijera poručuje da baš nije zainteresirana, a ministrica vanjskih poslova priča gluposti.

Premlaćivanje nepodobnih

Ružica Ćavar je završila u bolnici s prijelomima, napadač je pro forma odveden u policiju i brzo pušten, da bi valjda mogao sutradan biti nazočan proslavi Dana nasilja nad ženama. Na tom su Danu održani prigodni govori, ali nitko, baš nitko, nije spomenuo Ružicu Ćavar i gnjusni incident koji se dogodio dan prije. Niti su mediji bili zainteresirani. Što se brže zaboravi, to bolje. Na taj je način definitivno inaugurirana kultura nasilja nad ljudima koji su nepodobni političko-medijskoj mreži,vladajućoj u Hrvatskoj. Način na koji su mediji utišani posve je isti kao u nacističkoj Ružica ĆavarNjemačkoj, te se sada mogu očekivati crvenokošuljaši koji će zaustavljati starice i pitati ih kojemu svjetonazoru pripadaju – pa ako nešto kažu krivo, slomiti im ruke i noge, razbiti glavu…

Etički sud

Nisu masovni mediji izvijestili ni o sjednici Etičkoga suda koji je donio presudu protiv Mesića, Josipovića, Pupovca i V. Pusić, te ih proglasio krivima za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Nije to samo tako izrečena presuda ljubimcima naroda, nego ima i podosta opširno obrazloženje koje bi u nekoj drugoj zemlji podignulo na noge policiju, državno odvjetništvo i pravosuđe u cjelini. No, mi živimo u Hrvatskoj. Glede rečenih obrazloženja ( za svakoga od osuđenih posebno): ima tu mnogo toga što još treba dodati, a i bit će dodano nadam se – pred sudom koji nije tek etički.

Ploče

Ne radi se o Pločama u koje ulaze kineski koncesionari nego o dvojezičnim iritantnim pločama u Vukovaru koje su državno vlasništvo, pa je red da ih se uljudno vrati vlasniku. VukovarBaš su to učinili vukovarski branitelji, poskidali sve ćirilične ploče na civiliziran način, odvijačem . Pokazali su da poštuju zakon: nezakonito postavljene ploče bili su – kao građani RH – dužni ukloniti, u skladu (i) s odlukom Ustavnoga suda. Podla namjera aktualne Vlade da poploča Vukovar, pala je u vodu, to jest u Dunav.

U Koloni sjećanja (ni) ove godine ni bilo koje godine ne žele vidjeti klatež iz aktualne vlasti. Dvjesto četvrta brigada opet jaše, dostojanstveno, s hrvatskim barjakom na čelu kolone, a ubrzo nakon studenoga doći će prosinac pa zatim i nova godina 2015. kada će jednom zauvijek sjahati peta kolona.

Nedaleko od Dunava, na Dravi u Osijeku održan je pak skup hrvatskih radiologa na koji je pozvan i neki srbijanski liječnik ili liječnica, ne sjećam se više. Reagirao je jedan od najboljih hrvatskih radiologa, čovjek kojemu pripada besrmtna slava za organiziranje liječničke pomoći na prvoj crti u Domovinskom ratu, to jest Andrija Hebrang. Nije htio doći na radiološki susret, upitao je srbijanske liječnike što su i kako su radili u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. A što su radili opisuje silni vukovarski junak Petar Janjić Tromblon, koji je opisao kako su ga srbijanski liječnici “tretirali” kada je ranjen i zarobljen u vrijeme pada Vukovara.

Tromblonovu knjigu i posebno opis čudovišta u bijelim kutama treba uvijek nanovo čitati, te i taj “humani” aspekt prekodunavske medicine imati u vidu kada se Hrvatska bude pitala o pristupanju Andrea ZlatarSrbije Europskoj uniji. A pitat će se. Ukoliko se Srbija ipak ne prikloni majčici Rusiji, pa skupa krenu prema hrvatskom moru.

Izvješće o stanju nacije

Najavljeno pod tim naslovom, pretvoreno je isprva u izvješće Vlade a na kraju u pantagruelovski monolog njezina predsjednika, to jest premijera. Bajka koju je ispričao oduševljenoj javnosti ne bi mogla proći ni u (svojedobnoj) televizijskoj emisiji “Laku noć, djeco”. Djeca koja su gledala spomenutu emisiju, sada imaju trideset godina i jako su srdita kada tko od njih pravi budale.

U tami

U izvješću o stanju neke nacije ( ne zna se koje, ali hrvatske sigurno ne) nije bilo ni riječi o kulturi, ako se ne varam. Kao da je nema, čak ni u onom užem smislu, da ne velim umjetničkom. Barem se o kazalištima imalo što reći, jer kazališta nikada do sada nisu bila tako popularna da se njima hrani i žuti tisak a sada jesu – zahvaljujući uvijek trijeznim kadrovskim prosudbama ministrice Zlatar, koja je između ostalih ljubimaca postavila i jugoslavenskog (dakle velikosrpskog) provokatora Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazalištaOliver FrljićIvan Zajc u Rijeci. Koji po ustoličenju reče da će pobacati sve nacionalno, pa je dao tiskati crvene majice i plakate na kojima se čita Narodno kazalište Ivan Zajc, a prva riječ koja ga označuje kao nacionalno, dakle riječ Hrvatsko – posve je ili uglavnom nevidljiva. Na taj je način prestao postojati HNK u Rijeci. Kažu da skida s repertoara sve što je hrvatsko, uključujući hrvatsku operu poput, recimo, “Nikole Šubića Zrinjskog”. Pa ako skida Zrinjskoga, ne će valjda ostaviti u nazivu kazališta ime skladatelja – treba Zajca i otuda maknuti jer je komponirao nacionalističke opere, a nije baš lijepo govorio o braći Turcima.

Eto (i) o tome je trebalo progovoriti u izvješću o stanju nacije, da jest. A nije. O potpuno otvorenom, militantnom razaranju hrvatske kulture s razine državne vlasti, o petoj koloni koja je poharala hrvatske kulturne ustanove i sada trijumfira s riječkim slučajem kao novom zastavom anacionalne kulturne politike. Oliver Frljić, loš redatelj i bijedan provokator kojega su naglavačke izbacili iz Srbije ( i Poljske), bit će za manje od godinu dana vraćen u Sarajevo (koje ga ne želi) no dotle će u Hrvatskoj načiniti veliku štetu. Da bi uz riječku ravnateljsku plaću imao dodatni izvor prihoda, brine se zagrebački Kerempuh u kojemu Frljić priprema svoj projekt – kako bi riječku crvenu krpicu ipak ostavio prilijepljenu uz metropolu kojoj teži.

U tami (2)

Da živimo u nekoj drugoj zemlji, a ne Hrvatskoj s ovom vlasti, u izvješću o stanju nacije bilo bi govora o hrvatskom jeziku, o petoj koloni među jezikoslovcima, i tako dalje. Bilo biDubrovnikiječi o čuvanju i poticanju hrvatskoga nazivlja, ali kako da o tome govore oni koji se nabacuju blatom engleskih naziva za svoje idiotske projekte koji usprkos čaroliji anglizama – jedan za drugim padaju u vodu. Čak i zadnji “in house” treba biti kolonijalan premda ga je najlakše prevesti, ali se ne prevodi jer bagra mrzi hrvatski jezik. ( O, gdje je Bogoslav, to jest Šulek, da ih kao Čeh rodom a Hrvat osjećajem tresne po gubici.) Kad već toliko vole druge jezike a hrvatski im je oduran, neka barem posegnu za latinskim. I ondje ima podosta toga na “in”, premda latinski više nije in. Primjerice, ovu nenarodnu i protunarodnu vlast povijest će pisati s dodatkom – in obscuro.

Jedna ljepša vijest

Javlja mi Zlatko Bacinger, autor knjige “Moje drago serce”, da je legendarni Ljubo Kuntarić skladao pjesmu s istim naslovom – početnim riječima znamenitoga pisma Petra Zrinskog ženi Katarini večer uoči smaknuća. Kada u ovo vrijeme islamističkih odrubljivanja glava novinarima i humanitarcima, čitam rečenicu “Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu”, ne mogu pronaći neku bitnu razliku između ISIL-a i habsburške vladavine.

Skarmeta

Govori li vam što prezime Skarmeta? Ne? A Skarmeta Vraničić? Ni to. A Antonio Skarmeta Vranicic? No dakle, riječ je o jednom od 250 (dvije stotine pedeset!) čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla, jednom od najboljih. U “Matici”, listu Hrvatske matice iseljenika o Skarmeti piše Branka Bezić Filipović u povodu Hrvatski sabordodjele čileanske nacionalne nagrade za književnost. Autor je sjajnih romana i dramski pisac – po njegovoj je drami napisan scenarij za čileanski film “No”, nominiran za Oscara, lani. Roman “Pjesnikovo vjenčanje” posvetio je svojim bračkim djedovima.

O još jednom čileanskom piscu bit će riječi u sljedećoj rubrici. U našim dičnim medijima ne možete saznati gotovo ništa o hrvatskom književnom fenomenu u Čileu, o Hrvatima koji dominiraju čileanskom književnosti jer su (citiram) “kroz maštu i kreativnost prevladavali probleme treškoga života”. Doduše, u hrvatskim medijima ne možete puno saznati ni o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je druga priča.

Dubrovnik

Džihadistički su delije stigli do Dubrovnika, za sada samo upisivanjem grafita kojim inače obilježavaju kuće kršćana u Siriji i Iraku (a zatim ih ubijaju, ako ne prijeđu na islam). Znači, nakon kruzera, Ministarstva kulture RH i HNS-a, Dubrovnik je suočen s novom opasnosti.

Ali turizam cvjeta, ne osvrće se na grafite. Da bi i dalje cvjetao, brinu se u većini dobro vođene internetske stranice za rezervaciju hotela i sličnih mjesta gdje turisti odmaraju tijela nakon stampeda pod Stradunu. O jednoj takvoj stranici piše jezikoslovka Sanja Vulić. Što joj je zapelo za oko? Rezervacije u Dubrovniku taj portal ili što već najavljuje ovako:” Location can’t be beat, about 1oo meters from the Pile (chicken) gate.”

Čitali oni valjda izjave SDP-HNS ministara o Dubrovniku kao kokošinjcu. A turist mast trast da je doista tako.

Novi udar na hrvatske iseljenike

Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora, izlazi SDP u Hrvatskom saboru s prijedlogom da Hrvati izvan Hrvatske glasuju za Kolindu samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ta je svinjarija naravno smišljena na Pantovčaku koji sada Sabor rabi u svoje svrhe kao da je Sabor HRT koji je već iscrpljen od telefonskih poziva iz Ureda predsjednika. Istodobno, Josipovićeva ustavno-referendumska inicijativa kao i ona građanska – Pantovčakrado bi posve zaboravili na hrvatske iseljenike. Josipoviću je tata ionako stalno govorio da su to ustaše, a savjetnici mu potvrdili.

Crveni telefon

I do sada je crveni telefon između Ureda predsjednika i HRT-a bio u dnevnoj uporabi, a kako će tek biti u sljedećim mjesecima, možete si misliti. Slabašnim glasom koji u trenutcima nervoze prelazi u falset, Josipović navodno obavještava Radmana i družinu iz Informbiroa s kojim se emisijama slaže a koje treba ukinuti jer imaju nešto protiv njega.

Tako je navodno sugerirao da se ukine “Pola ure kulture”, nakon što je ta emisija u kulturno-političkom (ha!) smislu naglo procvala i prikazivala neke čudne ljude koji se zove Šola, Slobodan Prosperov Novak koji se donekle vratio korijenima i Banac koji je bio svakakav ali komuniste ne trpi, što jest – jest, niti recidive. Navodno je razgovor putem crvenoga telefona trajao pola ure. ( Opazili ste kako sve češće pišem riječ n a v o d n o, jer se Kazneni sud u zadnje vrijeme okomio na mene poradi opet uvedenog verbalnog delikta, a novaca baš i nemam. S tim u svezi, došao sam na ideju da se osnuje Idiotski fond za financiranje obrane u slučajevima poput mojega. )

Lump sum

Mreža radi, panično i nervozno, ali radi. Josipović želi drugi mandat u kojemu će učiniti sve o čemu je razmišljao pet godina i od silnoga duhovnog napora u cijelom tom razdoblju nije uspijevao ništa poduzeti. Na sve strane povlači medije za rukave, pune su ga televizijske i radijske emisije, a kada čovjek uspije prenoćiti bez Josipovića, onda ga već ujutro čeka novinski intervju – danas (ponedjeljak) tema je obrazovanje. Nakon što je Bolognakulturno vijeće godinama tvrdilo da je “Bologna” loše prepisana domaća zadaća i propali projekt glede Hrvatske, nakon što smo priređivali tribine na kojima su isto – izravno ili neizravno – tvrdili stručnjaci, pa i rektori itd. – sada je eto na kraju mandata Josipović izgovorio da “Bologna nije dobra”, da treba mijenjati sustav visokoga školstva. Josipović nudi lump sum, te tako uvodi još jednu stranu riječ da ne zaostane za aktualnom Vladom. Sada će vjerojatno rimski enciklopedisti poput Beškera tumačiti javnosti što bi to trebalo značiti u obrazovanju ( naime – jednokratna uplata, osigurana svota itd.)

Ono što u svezi s tom riječi jedino za sada mogu zaključiti jest da je Josipovićev mandat jednokratan i upravo istječe. Riječ “lump” poznata je poznavateljima marksizma u složenici “lumpenproletarijat” u čije se redove protiv svoje volje svrstavaju bolonjski prvostupnici koji se ne mogu nigdje zaposliti.

Hrast

Piše na stranicama meni inače bliskog hrvatskosvjetskog portala da sam “utemeljitelj zabludjelog Hrasta”. Ne piše da sam i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice. To jest i u jednom i u drugom slučaju – jedan od utemeljitelja.

Pridjev “zabludjeli” nije posve jasan. Hrast se pojavio i razvijao u posebnim okolnostima, u godinama kada se HDZ (vodstvo a ne članstvo) bio zaputio u političko bludilo i putem Hrastizgubio jednu sitnicu koja se zove ideologija, a uspio negdje zagubiti i predsjednika Tuđmana. Tada sam ja, bez puno buke napustio HDZ, utemeljio ( s istaknutim intelektualcima) Hrvatsko kulturno vijeće, a potom ( s ljudima iz udruga sklonih životu, djeci i obitelji) utemeljio političku stranku Hrast, kojoj sam dao i ime. U proljetno vrijeme ove, 2014. godine držao sam da je Hrast prvi put zabludio kada se (i) protiv moje volje priklonio Savezu za Hrvatsku, te sam se zahvalio na mjestu u predsjedništvu i članstvu. Smatrao sam da je Hrastu mjesto u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom koja se vratila izvorima i pokazuje da poštuje etičke i nacionalne vrijednosti, dovoljno snažna da dovede do preokreta na političkoj sceni i zauvijek otjera crvenu klatež u deveti krug pakla anonimnosti.

Vratio sam se, dakle, proljetos u Hrvatsku demokratsku zajednicu, lupio petama i rekao “Sve za Hrvatsku”. Ništa nisam tražio, nisam govorio o zaslugama, nisam spominjao arheološku forenziku koja bi došla do spoznaje da sam u dva dramatična navrata bio u predsjedništvu HDZ-a. Na Hrast nisam zaboravio, čekao sam da se istopi tanka većina koja je bila protiv koalicije s HDZ-om, što se i dogodilo. Prije dva dana (pišem ovo u nedjelju), moja bivša bivša i opet sadašnja (HDZ) i moja bivša stranka (Hrast) sklopile su koalicijski sporazum. Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Čvrsto i dugo – dvije su ključne riječi: treba imati, naime, čvrste živce i živjeti dovoljno dugo. Posebno to vrijedi za Hrvatsku.

Vesna u Vukovaru

Drska velikosrpska provokatorica Vesna Teršelič svratila je nigdje drugdje do u Vukovar, ali ne u pratnji Save Štrpca koji se ipak ne usudi preko Dunava. Kako mi priča jedanVesna Teršelič dični Vukovarac kojega sam sreo u zagrebačkoj Ilici gdje se našao nekim strukovnim poslom, Vukovarci su ismijali Teršeličku na način vrlo inteligentan pa je odjurila iz Vukovara kao pokisla kokoš. Bilo bi dobro da se nije zaustavila sve do slovenske granice, te i preko nje. Ali zašto bi otišla u Sloveniju, kada joj Hrvatska daje milijune i milijune – da bi radila protiv Hrvatske? Dašto, srbijanska joj je granica bila bliža, pa što nije tamo odjurila da se požali gazdama?

Bandićeva izvrsnost

U povodu otvaranja arhitektonskoga rugla od zgrade Muzičke akademije, zagrebački je gradonačenik dao do znanja da se bavi mišlju o promjeni rugla od naziva trga. Predlaže da se trg zove Trg umjetničke izvrsnosti. Ma, izvrsno. Trg se po općem mišljenju treba zvati Kazališnim trgom, no ni Bandićevo razmišljanje nije posve deplasirano, samo je loše sročeno. Naime, na obodu trga nalaze se Muzej za umjetnost i obrt, Škola primijenjene umjetnosti, Glazbena akademija, na sjeveru Sveučilište , na istoku Školski muzej, a usred trga HNK. Znači, nazivi Trg hrvatske umjetnosti ili Trg hrvatske umjetnosti i znanosti – ne bi bila loša rješenja. Uostalom, ima li lošijeg naziva od sadašnjeg?

Hrvoje Hitrec/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Glasanje i glasačko pregovaranje

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća.

Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.

Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja, piše  Dinko Dedić/ Projekt Velebit

Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.

Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.

https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory

Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.

Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?

Baš radi Hrvata (između ostalih).

Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja.

Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne.

Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.

Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati.

Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.

Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije?

Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.

Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija.

Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.

Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine.

Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.

Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti.

Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.

Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.

S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;

e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.


* Expatriate (fon. ekspatriot) “Osoba koja živi izvan zemlje svoga porijekla” (Oxford)
Osoba koja živi u stranoj zemlji” (Webster’s)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari