Pratite nas

Kolumne

Josipović se budi iz zimskog sna i otkriva toplu vodu

Objavljeno

na

Hrvatska svršetkom rujna 2014.


V
akularne meteorološke prognoze najavlju bablje ljeto i blagu zimu s ponekim upadom leda i snijega. Sudeći po dosadanjim prognozama Z. Vakule, zima će u zbilji biti oštra i gadna. Ja se i dalje ravnam prema znanim mi reumatičarima i susjedima koji dovoze drva u velikim količinama. Na sličan način kao Vakula, rade i politički prognostici koji jugoslavenskom agnostiku pretkazuju svijetlu pobjedu na predsjedničkim izborima, po uputama londonskog i beogradskog đaka Dejana Jovića i vodstva HRT-a. A na kraju će svi pokisnuti, kao što se – po vlastitom priznanju – dogodilo Vakuli.

General Dempsey

Bez vidljivoga zanimanja službene hrvatske (?) politike i velikoga broja posebno elektroničkih medija, u Hrvatskoj je boravio načelnik Združenoga stožera Oružanih snaga SAD, general Martin Dempsey, što bi u vrijeme jednoga drugog Martina na čelu hrvatske obrane bilo ravno znanstvenoj fantastici. Već i itinerer zapovjednika američke vojske mogao je dati do znanja da nije došao u Hrvatsku slučajno: iz Pariza gdje se tridesetak i više zemalja bavilo mezopotamskim i okolnim temama, preko Vilniusa u Litvi o NATOislamističkim prijetnjama ali i o snaženju istočnoga bloka NATO-a u svezi s ruskim aspiracijama – pa ravno u Zagreb. Zašto? Pa zato jer Hrvatsku drži prirodnim središtem jugoistočnoga krila, bez obzira što se ona (njezina aktualna vlast) ponaša kao djevica koja bi i ne bi, koja jest članica NATO-a i nije, koja je članica EU ali kao da nije, što je Dempseyu očito poznato pa u razgovoru za dnevne novine izgovara rečenicu kao udicu – “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu, mi moramo biti vojno spremni.”

Govorio je to general u Zagrebu u vrijeme dok hrvatska javnost (hrvatski narod) njegova hrvatska (hrvatsko-srpska) Vlada još nije bila obavijestila da se Hrvatska nalazi u koaliciji protiv ISIL-a, pa se javnost morala informirati preko stranica State Departmenta. Tim stranicama neuki premijer Milanović baš i ne vjeruje, što je rekao u tzv. izvješću o stanju nacije u Hrvatskom saboru. No, ipak se saznalo da se Hrvatska “politički angažira”, a saznalo se o o slanju streljiva. Komu? SAD-u! Dakle Hrvatska kojoj je preostalo dosta streljiva, donira Sjedinjene Države, a one doniraju Hrvatskoj vojna vozila i slične igračke. Tako da djevica ostane nevina darujući streljivo svome donatoru, a on ih zatim dostavlja Kurdima, da se Vlasi ne dosjete. Ne dao Bog da tko napadne Hrvatsku, a ostale članice NATO-a tako drže fige u džepu..Putin.Nisam ni ja za to da se hrvatski vojnik bori na tlu Iraka i Sirije, ali postoje načini vojne i svake druge pomoći prvenstveno Kurdima ( i već su u tijeku, kao što je rečeno) , a svako migoljenje i nenazivanje stvari pravim imenom srozava ionako neznatan ugled Hrvatske koja i inače vanjsku politiku trenutačno vodi tako da ne vodi ničemu i ne znači ništa.

A glede rečenice “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu”, i ta nije bez vraga jer je Rusija već odavno krenula (ne vojno, na sreću) prema Jadranu putem tzv. republike srpske, te usred globalne krize Putin prima Dodika i tapše ga po ramenu. Gospodarski je RS duboko povezana s Rusijom i odavno zajedno truju Hrvate u Slavonskom Brodu ( i Srbe u genocidom osvojenom Bosanskom Brodu), a to je samo djelić partnerskih poslova s RS ali i sa Srbijom koja sjedi na dva stolca od kojih je čvršći onaj s tradicionalnim ruskim ornamentima. Pa kad sada, u ovoj zabrinjavajućoj svjetskoj krizi u Zagreb dolazi zapovjednik Oružanih snaga najveće svjetske sile i snubi Hrvatsku da bude lider ne jugoistoka Europe, ne” Balkana”, nego lider jugoistočnoga krila zapadne civilizacije, aktualna vlast u Hrvatskoj preko premijera poručuje da baš nije zainteresirana, a ministrica vanjskih poslova priča gluposti.

Premlaćivanje nepodobnih

Ružica Ćavar je završila u bolnici s prijelomima, napadač je pro forma odveden u policiju i brzo pušten, da bi valjda mogao sutradan biti nazočan proslavi Dana nasilja nad ženama. Na tom su Danu održani prigodni govori, ali nitko, baš nitko, nije spomenuo Ružicu Ćavar i gnjusni incident koji se dogodio dan prije. Niti su mediji bili zainteresirani. Što se brže zaboravi, to bolje. Na taj je način definitivno inaugurirana kultura nasilja nad ljudima koji su nepodobni političko-medijskoj mreži,vladajućoj u Hrvatskoj. Način na koji su mediji utišani posve je isti kao u nacističkoj Ružica ĆavarNjemačkoj, te se sada mogu očekivati crvenokošuljaši koji će zaustavljati starice i pitati ih kojemu svjetonazoru pripadaju – pa ako nešto kažu krivo, slomiti im ruke i noge, razbiti glavu…

Etički sud

Nisu masovni mediji izvijestili ni o sjednici Etičkoga suda koji je donio presudu protiv Mesića, Josipovića, Pupovca i V. Pusić, te ih proglasio krivima za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Nije to samo tako izrečena presuda ljubimcima naroda, nego ima i podosta opširno obrazloženje koje bi u nekoj drugoj zemlji podignulo na noge policiju, državno odvjetništvo i pravosuđe u cjelini. No, mi živimo u Hrvatskoj. Glede rečenih obrazloženja ( za svakoga od osuđenih posebno): ima tu mnogo toga što još treba dodati, a i bit će dodano nadam se – pred sudom koji nije tek etički.

Ploče

Ne radi se o Pločama u koje ulaze kineski koncesionari nego o dvojezičnim iritantnim pločama u Vukovaru koje su državno vlasništvo, pa je red da ih se uljudno vrati vlasniku. VukovarBaš su to učinili vukovarski branitelji, poskidali sve ćirilične ploče na civiliziran način, odvijačem . Pokazali su da poštuju zakon: nezakonito postavljene ploče bili su – kao građani RH – dužni ukloniti, u skladu (i) s odlukom Ustavnoga suda. Podla namjera aktualne Vlade da poploča Vukovar, pala je u vodu, to jest u Dunav.

U Koloni sjećanja (ni) ove godine ni bilo koje godine ne žele vidjeti klatež iz aktualne vlasti. Dvjesto četvrta brigada opet jaše, dostojanstveno, s hrvatskim barjakom na čelu kolone, a ubrzo nakon studenoga doći će prosinac pa zatim i nova godina 2015. kada će jednom zauvijek sjahati peta kolona.

Nedaleko od Dunava, na Dravi u Osijeku održan je pak skup hrvatskih radiologa na koji je pozvan i neki srbijanski liječnik ili liječnica, ne sjećam se više. Reagirao je jedan od najboljih hrvatskih radiologa, čovjek kojemu pripada besrmtna slava za organiziranje liječničke pomoći na prvoj crti u Domovinskom ratu, to jest Andrija Hebrang. Nije htio doći na radiološki susret, upitao je srbijanske liječnike što su i kako su radili u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. A što su radili opisuje silni vukovarski junak Petar Janjić Tromblon, koji je opisao kako su ga srbijanski liječnici “tretirali” kada je ranjen i zarobljen u vrijeme pada Vukovara.

Tromblonovu knjigu i posebno opis čudovišta u bijelim kutama treba uvijek nanovo čitati, te i taj “humani” aspekt prekodunavske medicine imati u vidu kada se Hrvatska bude pitala o pristupanju Andrea ZlatarSrbije Europskoj uniji. A pitat će se. Ukoliko se Srbija ipak ne prikloni majčici Rusiji, pa skupa krenu prema hrvatskom moru.

Izvješće o stanju nacije

Najavljeno pod tim naslovom, pretvoreno je isprva u izvješće Vlade a na kraju u pantagruelovski monolog njezina predsjednika, to jest premijera. Bajka koju je ispričao oduševljenoj javnosti ne bi mogla proći ni u (svojedobnoj) televizijskoj emisiji “Laku noć, djeco”. Djeca koja su gledala spomenutu emisiju, sada imaju trideset godina i jako su srdita kada tko od njih pravi budale.

U tami

U izvješću o stanju neke nacije ( ne zna se koje, ali hrvatske sigurno ne) nije bilo ni riječi o kulturi, ako se ne varam. Kao da je nema, čak ni u onom užem smislu, da ne velim umjetničkom. Barem se o kazalištima imalo što reći, jer kazališta nikada do sada nisu bila tako popularna da se njima hrani i žuti tisak a sada jesu – zahvaljujući uvijek trijeznim kadrovskim prosudbama ministrice Zlatar, koja je između ostalih ljubimaca postavila i jugoslavenskog (dakle velikosrpskog) provokatora Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazalištaOliver FrljićIvan Zajc u Rijeci. Koji po ustoličenju reče da će pobacati sve nacionalno, pa je dao tiskati crvene majice i plakate na kojima se čita Narodno kazalište Ivan Zajc, a prva riječ koja ga označuje kao nacionalno, dakle riječ Hrvatsko – posve je ili uglavnom nevidljiva. Na taj je način prestao postojati HNK u Rijeci. Kažu da skida s repertoara sve što je hrvatsko, uključujući hrvatsku operu poput, recimo, “Nikole Šubića Zrinjskog”. Pa ako skida Zrinjskoga, ne će valjda ostaviti u nazivu kazališta ime skladatelja – treba Zajca i otuda maknuti jer je komponirao nacionalističke opere, a nije baš lijepo govorio o braći Turcima.

Eto (i) o tome je trebalo progovoriti u izvješću o stanju nacije, da jest. A nije. O potpuno otvorenom, militantnom razaranju hrvatske kulture s razine državne vlasti, o petoj koloni koja je poharala hrvatske kulturne ustanove i sada trijumfira s riječkim slučajem kao novom zastavom anacionalne kulturne politike. Oliver Frljić, loš redatelj i bijedan provokator kojega su naglavačke izbacili iz Srbije ( i Poljske), bit će za manje od godinu dana vraćen u Sarajevo (koje ga ne želi) no dotle će u Hrvatskoj načiniti veliku štetu. Da bi uz riječku ravnateljsku plaću imao dodatni izvor prihoda, brine se zagrebački Kerempuh u kojemu Frljić priprema svoj projekt – kako bi riječku crvenu krpicu ipak ostavio prilijepljenu uz metropolu kojoj teži.

U tami (2)

Da živimo u nekoj drugoj zemlji, a ne Hrvatskoj s ovom vlasti, u izvješću o stanju nacije bilo bi govora o hrvatskom jeziku, o petoj koloni među jezikoslovcima, i tako dalje. Bilo biDubrovnikiječi o čuvanju i poticanju hrvatskoga nazivlja, ali kako da o tome govore oni koji se nabacuju blatom engleskih naziva za svoje idiotske projekte koji usprkos čaroliji anglizama – jedan za drugim padaju u vodu. Čak i zadnji “in house” treba biti kolonijalan premda ga je najlakše prevesti, ali se ne prevodi jer bagra mrzi hrvatski jezik. ( O, gdje je Bogoslav, to jest Šulek, da ih kao Čeh rodom a Hrvat osjećajem tresne po gubici.) Kad već toliko vole druge jezike a hrvatski im je oduran, neka barem posegnu za latinskim. I ondje ima podosta toga na “in”, premda latinski više nije in. Primjerice, ovu nenarodnu i protunarodnu vlast povijest će pisati s dodatkom – in obscuro.

Jedna ljepša vijest

Javlja mi Zlatko Bacinger, autor knjige “Moje drago serce”, da je legendarni Ljubo Kuntarić skladao pjesmu s istim naslovom – početnim riječima znamenitoga pisma Petra Zrinskog ženi Katarini večer uoči smaknuća. Kada u ovo vrijeme islamističkih odrubljivanja glava novinarima i humanitarcima, čitam rečenicu “Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu”, ne mogu pronaći neku bitnu razliku između ISIL-a i habsburške vladavine.

Skarmeta

Govori li vam što prezime Skarmeta? Ne? A Skarmeta Vraničić? Ni to. A Antonio Skarmeta Vranicic? No dakle, riječ je o jednom od 250 (dvije stotine pedeset!) čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla, jednom od najboljih. U “Matici”, listu Hrvatske matice iseljenika o Skarmeti piše Branka Bezić Filipović u povodu Hrvatski sabordodjele čileanske nacionalne nagrade za književnost. Autor je sjajnih romana i dramski pisac – po njegovoj je drami napisan scenarij za čileanski film “No”, nominiran za Oscara, lani. Roman “Pjesnikovo vjenčanje” posvetio je svojim bračkim djedovima.

O još jednom čileanskom piscu bit će riječi u sljedećoj rubrici. U našim dičnim medijima ne možete saznati gotovo ništa o hrvatskom književnom fenomenu u Čileu, o Hrvatima koji dominiraju čileanskom književnosti jer su (citiram) “kroz maštu i kreativnost prevladavali probleme treškoga života”. Doduše, u hrvatskim medijima ne možete puno saznati ni o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je druga priča.

Dubrovnik

Džihadistički su delije stigli do Dubrovnika, za sada samo upisivanjem grafita kojim inače obilježavaju kuće kršćana u Siriji i Iraku (a zatim ih ubijaju, ako ne prijeđu na islam). Znači, nakon kruzera, Ministarstva kulture RH i HNS-a, Dubrovnik je suočen s novom opasnosti.

Ali turizam cvjeta, ne osvrće se na grafite. Da bi i dalje cvjetao, brinu se u većini dobro vođene internetske stranice za rezervaciju hotela i sličnih mjesta gdje turisti odmaraju tijela nakon stampeda pod Stradunu. O jednoj takvoj stranici piše jezikoslovka Sanja Vulić. Što joj je zapelo za oko? Rezervacije u Dubrovniku taj portal ili što već najavljuje ovako:” Location can’t be beat, about 1oo meters from the Pile (chicken) gate.”

Čitali oni valjda izjave SDP-HNS ministara o Dubrovniku kao kokošinjcu. A turist mast trast da je doista tako.

Novi udar na hrvatske iseljenike

Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora, izlazi SDP u Hrvatskom saboru s prijedlogom da Hrvati izvan Hrvatske glasuju za Kolindu samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ta je svinjarija naravno smišljena na Pantovčaku koji sada Sabor rabi u svoje svrhe kao da je Sabor HRT koji je već iscrpljen od telefonskih poziva iz Ureda predsjednika. Istodobno, Josipovićeva ustavno-referendumska inicijativa kao i ona građanska – Pantovčakrado bi posve zaboravili na hrvatske iseljenike. Josipoviću je tata ionako stalno govorio da su to ustaše, a savjetnici mu potvrdili.

Crveni telefon

I do sada je crveni telefon između Ureda predsjednika i HRT-a bio u dnevnoj uporabi, a kako će tek biti u sljedećim mjesecima, možete si misliti. Slabašnim glasom koji u trenutcima nervoze prelazi u falset, Josipović navodno obavještava Radmana i družinu iz Informbiroa s kojim se emisijama slaže a koje treba ukinuti jer imaju nešto protiv njega.

Tako je navodno sugerirao da se ukine “Pola ure kulture”, nakon što je ta emisija u kulturno-političkom (ha!) smislu naglo procvala i prikazivala neke čudne ljude koji se zove Šola, Slobodan Prosperov Novak koji se donekle vratio korijenima i Banac koji je bio svakakav ali komuniste ne trpi, što jest – jest, niti recidive. Navodno je razgovor putem crvenoga telefona trajao pola ure. ( Opazili ste kako sve češće pišem riječ n a v o d n o, jer se Kazneni sud u zadnje vrijeme okomio na mene poradi opet uvedenog verbalnog delikta, a novaca baš i nemam. S tim u svezi, došao sam na ideju da se osnuje Idiotski fond za financiranje obrane u slučajevima poput mojega. )

Lump sum

Mreža radi, panično i nervozno, ali radi. Josipović želi drugi mandat u kojemu će učiniti sve o čemu je razmišljao pet godina i od silnoga duhovnog napora u cijelom tom razdoblju nije uspijevao ništa poduzeti. Na sve strane povlači medije za rukave, pune su ga televizijske i radijske emisije, a kada čovjek uspije prenoćiti bez Josipovića, onda ga već ujutro čeka novinski intervju – danas (ponedjeljak) tema je obrazovanje. Nakon što je Bolognakulturno vijeće godinama tvrdilo da je “Bologna” loše prepisana domaća zadaća i propali projekt glede Hrvatske, nakon što smo priređivali tribine na kojima su isto – izravno ili neizravno – tvrdili stručnjaci, pa i rektori itd. – sada je eto na kraju mandata Josipović izgovorio da “Bologna nije dobra”, da treba mijenjati sustav visokoga školstva. Josipović nudi lump sum, te tako uvodi još jednu stranu riječ da ne zaostane za aktualnom Vladom. Sada će vjerojatno rimski enciklopedisti poput Beškera tumačiti javnosti što bi to trebalo značiti u obrazovanju ( naime – jednokratna uplata, osigurana svota itd.)

Ono što u svezi s tom riječi jedino za sada mogu zaključiti jest da je Josipovićev mandat jednokratan i upravo istječe. Riječ “lump” poznata je poznavateljima marksizma u složenici “lumpenproletarijat” u čije se redove protiv svoje volje svrstavaju bolonjski prvostupnici koji se ne mogu nigdje zaposliti.

Hrast

Piše na stranicama meni inače bliskog hrvatskosvjetskog portala da sam “utemeljitelj zabludjelog Hrasta”. Ne piše da sam i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice. To jest i u jednom i u drugom slučaju – jedan od utemeljitelja.

Pridjev “zabludjeli” nije posve jasan. Hrast se pojavio i razvijao u posebnim okolnostima, u godinama kada se HDZ (vodstvo a ne članstvo) bio zaputio u političko bludilo i putem Hrastizgubio jednu sitnicu koja se zove ideologija, a uspio negdje zagubiti i predsjednika Tuđmana. Tada sam ja, bez puno buke napustio HDZ, utemeljio ( s istaknutim intelektualcima) Hrvatsko kulturno vijeće, a potom ( s ljudima iz udruga sklonih životu, djeci i obitelji) utemeljio političku stranku Hrast, kojoj sam dao i ime. U proljetno vrijeme ove, 2014. godine držao sam da je Hrast prvi put zabludio kada se (i) protiv moje volje priklonio Savezu za Hrvatsku, te sam se zahvalio na mjestu u predsjedništvu i članstvu. Smatrao sam da je Hrastu mjesto u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom koja se vratila izvorima i pokazuje da poštuje etičke i nacionalne vrijednosti, dovoljno snažna da dovede do preokreta na političkoj sceni i zauvijek otjera crvenu klatež u deveti krug pakla anonimnosti.

Vratio sam se, dakle, proljetos u Hrvatsku demokratsku zajednicu, lupio petama i rekao “Sve za Hrvatsku”. Ništa nisam tražio, nisam govorio o zaslugama, nisam spominjao arheološku forenziku koja bi došla do spoznaje da sam u dva dramatična navrata bio u predsjedništvu HDZ-a. Na Hrast nisam zaboravio, čekao sam da se istopi tanka većina koja je bila protiv koalicije s HDZ-om, što se i dogodilo. Prije dva dana (pišem ovo u nedjelju), moja bivša bivša i opet sadašnja (HDZ) i moja bivša stranka (Hrast) sklopile su koalicijski sporazum. Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Čvrsto i dugo – dvije su ključne riječi: treba imati, naime, čvrste živce i živjeti dovoljno dugo. Posebno to vrijedi za Hrvatsku.

Vesna u Vukovaru

Drska velikosrpska provokatorica Vesna Teršelič svratila je nigdje drugdje do u Vukovar, ali ne u pratnji Save Štrpca koji se ipak ne usudi preko Dunava. Kako mi priča jedanVesna Teršelič dični Vukovarac kojega sam sreo u zagrebačkoj Ilici gdje se našao nekim strukovnim poslom, Vukovarci su ismijali Teršeličku na način vrlo inteligentan pa je odjurila iz Vukovara kao pokisla kokoš. Bilo bi dobro da se nije zaustavila sve do slovenske granice, te i preko nje. Ali zašto bi otišla u Sloveniju, kada joj Hrvatska daje milijune i milijune – da bi radila protiv Hrvatske? Dašto, srbijanska joj je granica bila bliža, pa što nije tamo odjurila da se požali gazdama?

Bandićeva izvrsnost

U povodu otvaranja arhitektonskoga rugla od zgrade Muzičke akademije, zagrebački je gradonačenik dao do znanja da se bavi mišlju o promjeni rugla od naziva trga. Predlaže da se trg zove Trg umjetničke izvrsnosti. Ma, izvrsno. Trg se po općem mišljenju treba zvati Kazališnim trgom, no ni Bandićevo razmišljanje nije posve deplasirano, samo je loše sročeno. Naime, na obodu trga nalaze se Muzej za umjetnost i obrt, Škola primijenjene umjetnosti, Glazbena akademija, na sjeveru Sveučilište , na istoku Školski muzej, a usred trga HNK. Znači, nazivi Trg hrvatske umjetnosti ili Trg hrvatske umjetnosti i znanosti – ne bi bila loša rješenja. Uostalom, ima li lošijeg naziva od sadašnjeg?

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Nazor: Pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili

Objavljeno

na

Objavio

Na znakovit datum, 29. studenoga 2017., u Haagu je, kao zadnja u mandate privremeno uspostavljena Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću, piše Ante Nazor u Vijencu, br. 620 od 7. prosinca 2017., te nastavlja: Tom je presudom spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013., u kojoj su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takva suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskoga generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Osnivanje spomenutoga MKSJ-a u Haagu načelno sam, a sad vidim i naivno, smatrao civilizacijskim iskorakom, kao upozorenje da će počinitelji ratnih zločina biti kažnjeni, ne pomišljajući da će tumačenje zapovjedne odgovornosti biti ovako široko.

Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad se osudi „izvođač radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije s četničkim vojvodom Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjega boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH te nakon što je 29. studenoga 2017, nakon trinaest godina (!) trajanja postupka, izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se primijetiti golem raskorak između želje da se „individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile moralnu zadovoljštinu“ i načina na koji se to provodilo.

Zapravo, i sama činjenica da MKSJ nema mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi“.

Na nepravedan sadržaj drugostupanjske presude šestorici Hrvata priopćenjem je reagiralo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, upozorivši pritom na moguće dalje posljedice: „Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o udruženome zločinačkom pothvatu (UZP), odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH.

Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer Tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (…) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizacijskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“

Okretanje teza

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu.

No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije.

Jednako tako, Hrvatska republika Herceg-Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar, 2017). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994, koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako su to ovih dana prokomentirali neki političari, nameće se zaključak da je ona epilog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojni ni rasprostranjeni od onih za koje se optužuju Hrvati. Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima. Prema podacima iz izvora „najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH“, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993, oko 20.45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV-kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne –stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992–2014, Vitez, listopad 2014.).

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjobosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na Sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga i tri sina? Jednako tako, u medijima se malo govorilo o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana, a tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.

Nije se isticao ni podatak, koji je također zanemario Haški sud, da je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a da je s područja pod kontrolom ABiH prognano i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10%, a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH.

Navedeno vodi zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata – mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja u Hrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkoga hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakoga konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Konstruiranje hrvatske krivnje

Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu/republiku Herceg-Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva. Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude.

Primjerice, da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja“. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskoga predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona– politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969–1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj BiH te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

Jednako tako, Tužiteljstvo je u priopćenju istaknulo da je zajednički cilj sudionika UZP-a bio „preuzimanje kontrole nad teritorijem u BiH“ kako bi se „omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ te da je zbog toga, između ostaloga, u navedenim općinama „prisilno raseljena desetina hiljada bosanskih Muslimana“, od siječnja 1993. do travnja 1994. No takvoj tezi suprotstavlja se pitanje kako je Žalbeno vijeće moglo zanemariti činjenicu da su upravo Hrvati pristali na sve prijedloge unutarnje podjele BiH, kao i da su potpisali Washingtonski i Daytonski sporazum, što izravno negira spomenutu tvrdnju Tužiteljstva. I sam pogled na memorandumei pečate Hrvatske zajednice, a poslije i republike Herceg-Bosne, na kojima se uvijek na početku nalazi naziv države – „Bosna i Hercegovina“, a potom naziv zajednice/republike Herceg-Bosne, govori o ciljevima hrvatskoga vodstva. Činjenica da naziva države Bosne i Hercegovine nema na memorandumima i pečatima Republike Srpske, jasno pokazuju kakve su namjere bile srpskoga vodstva u BiH, i upozoravaju da ih nije primjereno poistovjećivati s politikom hrvatskoga vodstva.

Izvori govore drukčije

Također, dok se govori o prisilno raseljenim muslimanima, prešućuje se podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije BiH i mudžahedini na području Središnje Bosne, koje se prema planu međunarodne zajednice trebalo naći u hrvatskoj provinciji, protjerali više od 150.000 Hrvata i ubili 1051 Hrvata, od toga 121 dijete. Zar to nije UZP, zar nije očigledna namjera Armije BiH da spomenuto područje osvoji i etnički očisti od Hrvata, o čemu svjedoče izvori o sastancima i planovima zapovjedništva Armije BiH, te provedba i ciljevi operacije „Neretva ‘93“?

Oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka- Muslimana u BiH nije moguće objektivno ni cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni- vojna povijest 1992.-1994.“ (Zagreb, 2004.) zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, „bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati“ te da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, odnosno da je „ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“.

Uostalom, omjer snaga Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni bio je znatno u korist Armije BiH – od 6:1 do 9:1, posebice nakon što se na području Travnika, Bugojna, Zenice i u Lašvanskoj dolini do kraja 1992. našlo najmanje 70.000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.–1995., Zagreb, lipanj 2007).

O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju, iako cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je hrvatska politika prema BiH bila jasna u pokušaju zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države. Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz BiH, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banjaluci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskog vodstva i Hrvata prema BiH!

Ante Nazor / Vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom

Objavljeno

na

Objavio

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini…

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač/HKV

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.

Glavašević pozivao na uklanjanje Praljkova plakata, pa se sada ruga

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari