Pratite nas

Kolumne

Josipović se budi iz zimskog sna i otkriva toplu vodu

Objavljeno

na

Hrvatska svršetkom rujna 2014.


V
akularne meteorološke prognoze najavlju bablje ljeto i blagu zimu s ponekim upadom leda i snijega. Sudeći po dosadanjim prognozama Z. Vakule, zima će u zbilji biti oštra i gadna. Ja se i dalje ravnam prema znanim mi reumatičarima i susjedima koji dovoze drva u velikim količinama. Na sličan način kao Vakula, rade i politički prognostici koji jugoslavenskom agnostiku pretkazuju svijetlu pobjedu na predsjedničkim izborima, po uputama londonskog i beogradskog đaka Dejana Jovića i vodstva HRT-a. A na kraju će svi pokisnuti, kao što se – po vlastitom priznanju – dogodilo Vakuli.

General Dempsey

Bez vidljivoga zanimanja službene hrvatske (?) politike i velikoga broja posebno elektroničkih medija, u Hrvatskoj je boravio načelnik Združenoga stožera Oružanih snaga SAD, general Martin Dempsey, što bi u vrijeme jednoga drugog Martina na čelu hrvatske obrane bilo ravno znanstvenoj fantastici. Već i itinerer zapovjednika američke vojske mogao je dati do znanja da nije došao u Hrvatsku slučajno: iz Pariza gdje se tridesetak i više zemalja bavilo mezopotamskim i okolnim temama, preko Vilniusa u Litvi o NATOislamističkim prijetnjama ali i o snaženju istočnoga bloka NATO-a u svezi s ruskim aspiracijama – pa ravno u Zagreb. Zašto? Pa zato jer Hrvatsku drži prirodnim središtem jugoistočnoga krila, bez obzira što se ona (njezina aktualna vlast) ponaša kao djevica koja bi i ne bi, koja jest članica NATO-a i nije, koja je članica EU ali kao da nije, što je Dempseyu očito poznato pa u razgovoru za dnevne novine izgovara rečenicu kao udicu – “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu, mi moramo biti vojno spremni.”

Govorio je to general u Zagrebu u vrijeme dok hrvatska javnost (hrvatski narod) njegova hrvatska (hrvatsko-srpska) Vlada još nije bila obavijestila da se Hrvatska nalazi u koaliciji protiv ISIL-a, pa se javnost morala informirati preko stranica State Departmenta. Tim stranicama neuki premijer Milanović baš i ne vjeruje, što je rekao u tzv. izvješću o stanju nacije u Hrvatskom saboru. No, ipak se saznalo da se Hrvatska “politički angažira”, a saznalo se o o slanju streljiva. Komu? SAD-u! Dakle Hrvatska kojoj je preostalo dosta streljiva, donira Sjedinjene Države, a one doniraju Hrvatskoj vojna vozila i slične igračke. Tako da djevica ostane nevina darujući streljivo svome donatoru, a on ih zatim dostavlja Kurdima, da se Vlasi ne dosjete. Ne dao Bog da tko napadne Hrvatsku, a ostale članice NATO-a tako drže fige u džepu..Putin.Nisam ni ja za to da se hrvatski vojnik bori na tlu Iraka i Sirije, ali postoje načini vojne i svake druge pomoći prvenstveno Kurdima ( i već su u tijeku, kao što je rečeno) , a svako migoljenje i nenazivanje stvari pravim imenom srozava ionako neznatan ugled Hrvatske koja i inače vanjsku politiku trenutačno vodi tako da ne vodi ničemu i ne znači ništa.

A glede rečenice “Ako Rusija krene prema vašem Jadranu”, i ta nije bez vraga jer je Rusija već odavno krenula (ne vojno, na sreću) prema Jadranu putem tzv. republike srpske, te usred globalne krize Putin prima Dodika i tapše ga po ramenu. Gospodarski je RS duboko povezana s Rusijom i odavno zajedno truju Hrvate u Slavonskom Brodu ( i Srbe u genocidom osvojenom Bosanskom Brodu), a to je samo djelić partnerskih poslova s RS ali i sa Srbijom koja sjedi na dva stolca od kojih je čvršći onaj s tradicionalnim ruskim ornamentima. Pa kad sada, u ovoj zabrinjavajućoj svjetskoj krizi u Zagreb dolazi zapovjednik Oružanih snaga najveće svjetske sile i snubi Hrvatsku da bude lider ne jugoistoka Europe, ne” Balkana”, nego lider jugoistočnoga krila zapadne civilizacije, aktualna vlast u Hrvatskoj preko premijera poručuje da baš nije zainteresirana, a ministrica vanjskih poslova priča gluposti.

Premlaćivanje nepodobnih

Ružica Ćavar je završila u bolnici s prijelomima, napadač je pro forma odveden u policiju i brzo pušten, da bi valjda mogao sutradan biti nazočan proslavi Dana nasilja nad ženama. Na tom su Danu održani prigodni govori, ali nitko, baš nitko, nije spomenuo Ružicu Ćavar i gnjusni incident koji se dogodio dan prije. Niti su mediji bili zainteresirani. Što se brže zaboravi, to bolje. Na taj je način definitivno inaugurirana kultura nasilja nad ljudima koji su nepodobni političko-medijskoj mreži,vladajućoj u Hrvatskoj. Način na koji su mediji utišani posve je isti kao u nacističkoj Ružica ĆavarNjemačkoj, te se sada mogu očekivati crvenokošuljaši koji će zaustavljati starice i pitati ih kojemu svjetonazoru pripadaju – pa ako nešto kažu krivo, slomiti im ruke i noge, razbiti glavu…

Etički sud

Nisu masovni mediji izvijestili ni o sjednici Etičkoga suda koji je donio presudu protiv Mesića, Josipovića, Pupovca i V. Pusić, te ih proglasio krivima za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Nije to samo tako izrečena presuda ljubimcima naroda, nego ima i podosta opširno obrazloženje koje bi u nekoj drugoj zemlji podignulo na noge policiju, državno odvjetništvo i pravosuđe u cjelini. No, mi živimo u Hrvatskoj. Glede rečenih obrazloženja ( za svakoga od osuđenih posebno): ima tu mnogo toga što još treba dodati, a i bit će dodano nadam se – pred sudom koji nije tek etički.

Ploče

Ne radi se o Pločama u koje ulaze kineski koncesionari nego o dvojezičnim iritantnim pločama u Vukovaru koje su državno vlasništvo, pa je red da ih se uljudno vrati vlasniku. VukovarBaš su to učinili vukovarski branitelji, poskidali sve ćirilične ploče na civiliziran način, odvijačem . Pokazali su da poštuju zakon: nezakonito postavljene ploče bili su – kao građani RH – dužni ukloniti, u skladu (i) s odlukom Ustavnoga suda. Podla namjera aktualne Vlade da poploča Vukovar, pala je u vodu, to jest u Dunav.

U Koloni sjećanja (ni) ove godine ni bilo koje godine ne žele vidjeti klatež iz aktualne vlasti. Dvjesto četvrta brigada opet jaše, dostojanstveno, s hrvatskim barjakom na čelu kolone, a ubrzo nakon studenoga doći će prosinac pa zatim i nova godina 2015. kada će jednom zauvijek sjahati peta kolona.

Nedaleko od Dunava, na Dravi u Osijeku održan je pak skup hrvatskih radiologa na koji je pozvan i neki srbijanski liječnik ili liječnica, ne sjećam se više. Reagirao je jedan od najboljih hrvatskih radiologa, čovjek kojemu pripada besrmtna slava za organiziranje liječničke pomoći na prvoj crti u Domovinskom ratu, to jest Andrija Hebrang. Nije htio doći na radiološki susret, upitao je srbijanske liječnike što su i kako su radili u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. A što su radili opisuje silni vukovarski junak Petar Janjić Tromblon, koji je opisao kako su ga srbijanski liječnici “tretirali” kada je ranjen i zarobljen u vrijeme pada Vukovara.

Tromblonovu knjigu i posebno opis čudovišta u bijelim kutama treba uvijek nanovo čitati, te i taj “humani” aspekt prekodunavske medicine imati u vidu kada se Hrvatska bude pitala o pristupanju Andrea ZlatarSrbije Europskoj uniji. A pitat će se. Ukoliko se Srbija ipak ne prikloni majčici Rusiji, pa skupa krenu prema hrvatskom moru.

Izvješće o stanju nacije

Najavljeno pod tim naslovom, pretvoreno je isprva u izvješće Vlade a na kraju u pantagruelovski monolog njezina predsjednika, to jest premijera. Bajka koju je ispričao oduševljenoj javnosti ne bi mogla proći ni u (svojedobnoj) televizijskoj emisiji “Laku noć, djeco”. Djeca koja su gledala spomenutu emisiju, sada imaju trideset godina i jako su srdita kada tko od njih pravi budale.

U tami

U izvješću o stanju neke nacije ( ne zna se koje, ali hrvatske sigurno ne) nije bilo ni riječi o kulturi, ako se ne varam. Kao da je nema, čak ni u onom užem smislu, da ne velim umjetničkom. Barem se o kazalištima imalo što reći, jer kazališta nikada do sada nisu bila tako popularna da se njima hrani i žuti tisak a sada jesu – zahvaljujući uvijek trijeznim kadrovskim prosudbama ministrice Zlatar, koja je između ostalih ljubimaca postavila i jugoslavenskog (dakle velikosrpskog) provokatora Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazalištaOliver FrljićIvan Zajc u Rijeci. Koji po ustoličenju reče da će pobacati sve nacionalno, pa je dao tiskati crvene majice i plakate na kojima se čita Narodno kazalište Ivan Zajc, a prva riječ koja ga označuje kao nacionalno, dakle riječ Hrvatsko – posve je ili uglavnom nevidljiva. Na taj je način prestao postojati HNK u Rijeci. Kažu da skida s repertoara sve što je hrvatsko, uključujući hrvatsku operu poput, recimo, “Nikole Šubića Zrinjskog”. Pa ako skida Zrinjskoga, ne će valjda ostaviti u nazivu kazališta ime skladatelja – treba Zajca i otuda maknuti jer je komponirao nacionalističke opere, a nije baš lijepo govorio o braći Turcima.

Eto (i) o tome je trebalo progovoriti u izvješću o stanju nacije, da jest. A nije. O potpuno otvorenom, militantnom razaranju hrvatske kulture s razine državne vlasti, o petoj koloni koja je poharala hrvatske kulturne ustanove i sada trijumfira s riječkim slučajem kao novom zastavom anacionalne kulturne politike. Oliver Frljić, loš redatelj i bijedan provokator kojega su naglavačke izbacili iz Srbije ( i Poljske), bit će za manje od godinu dana vraćen u Sarajevo (koje ga ne želi) no dotle će u Hrvatskoj načiniti veliku štetu. Da bi uz riječku ravnateljsku plaću imao dodatni izvor prihoda, brine se zagrebački Kerempuh u kojemu Frljić priprema svoj projekt – kako bi riječku crvenu krpicu ipak ostavio prilijepljenu uz metropolu kojoj teži.

U tami (2)

Da živimo u nekoj drugoj zemlji, a ne Hrvatskoj s ovom vlasti, u izvješću o stanju nacije bilo bi govora o hrvatskom jeziku, o petoj koloni među jezikoslovcima, i tako dalje. Bilo biDubrovnikiječi o čuvanju i poticanju hrvatskoga nazivlja, ali kako da o tome govore oni koji se nabacuju blatom engleskih naziva za svoje idiotske projekte koji usprkos čaroliji anglizama – jedan za drugim padaju u vodu. Čak i zadnji “in house” treba biti kolonijalan premda ga je najlakše prevesti, ali se ne prevodi jer bagra mrzi hrvatski jezik. ( O, gdje je Bogoslav, to jest Šulek, da ih kao Čeh rodom a Hrvat osjećajem tresne po gubici.) Kad već toliko vole druge jezike a hrvatski im je oduran, neka barem posegnu za latinskim. I ondje ima podosta toga na “in”, premda latinski više nije in. Primjerice, ovu nenarodnu i protunarodnu vlast povijest će pisati s dodatkom – in obscuro.

Jedna ljepša vijest

Javlja mi Zlatko Bacinger, autor knjige “Moje drago serce”, da je legendarni Ljubo Kuntarić skladao pjesmu s istim naslovom – početnim riječima znamenitoga pisma Petra Zrinskog ženi Katarini večer uoči smaknuća. Kada u ovo vrijeme islamističkih odrubljivanja glava novinarima i humanitarcima, čitam rečenicu “Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu”, ne mogu pronaći neku bitnu razliku između ISIL-a i habsburške vladavine.

Skarmeta

Govori li vam što prezime Skarmeta? Ne? A Skarmeta Vraničić? Ni to. A Antonio Skarmeta Vranicic? No dakle, riječ je o jednom od 250 (dvije stotine pedeset!) čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla, jednom od najboljih. U “Matici”, listu Hrvatske matice iseljenika o Skarmeti piše Branka Bezić Filipović u povodu Hrvatski sabordodjele čileanske nacionalne nagrade za književnost. Autor je sjajnih romana i dramski pisac – po njegovoj je drami napisan scenarij za čileanski film “No”, nominiran za Oscara, lani. Roman “Pjesnikovo vjenčanje” posvetio je svojim bračkim djedovima.

O još jednom čileanskom piscu bit će riječi u sljedećoj rubrici. U našim dičnim medijima ne možete saznati gotovo ništa o hrvatskom književnom fenomenu u Čileu, o Hrvatima koji dominiraju čileanskom književnosti jer su (citiram) “kroz maštu i kreativnost prevladavali probleme treškoga života”. Doduše, u hrvatskim medijima ne možete puno saznati ni o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je druga priča.

Dubrovnik

Džihadistički su delije stigli do Dubrovnika, za sada samo upisivanjem grafita kojim inače obilježavaju kuće kršćana u Siriji i Iraku (a zatim ih ubijaju, ako ne prijeđu na islam). Znači, nakon kruzera, Ministarstva kulture RH i HNS-a, Dubrovnik je suočen s novom opasnosti.

Ali turizam cvjeta, ne osvrće se na grafite. Da bi i dalje cvjetao, brinu se u većini dobro vođene internetske stranice za rezervaciju hotela i sličnih mjesta gdje turisti odmaraju tijela nakon stampeda pod Stradunu. O jednoj takvoj stranici piše jezikoslovka Sanja Vulić. Što joj je zapelo za oko? Rezervacije u Dubrovniku taj portal ili što već najavljuje ovako:” Location can’t be beat, about 1oo meters from the Pile (chicken) gate.”

Čitali oni valjda izjave SDP-HNS ministara o Dubrovniku kao kokošinjcu. A turist mast trast da je doista tako.

Novi udar na hrvatske iseljenike

Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora, izlazi SDP u Hrvatskom saboru s prijedlogom da Hrvati izvan Hrvatske glasuju za Kolindu samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ta je svinjarija naravno smišljena na Pantovčaku koji sada Sabor rabi u svoje svrhe kao da je Sabor HRT koji je već iscrpljen od telefonskih poziva iz Ureda predsjednika. Istodobno, Josipovićeva ustavno-referendumska inicijativa kao i ona građanska – Pantovčakrado bi posve zaboravili na hrvatske iseljenike. Josipoviću je tata ionako stalno govorio da su to ustaše, a savjetnici mu potvrdili.

Crveni telefon

I do sada je crveni telefon između Ureda predsjednika i HRT-a bio u dnevnoj uporabi, a kako će tek biti u sljedećim mjesecima, možete si misliti. Slabašnim glasom koji u trenutcima nervoze prelazi u falset, Josipović navodno obavještava Radmana i družinu iz Informbiroa s kojim se emisijama slaže a koje treba ukinuti jer imaju nešto protiv njega.

Tako je navodno sugerirao da se ukine “Pola ure kulture”, nakon što je ta emisija u kulturno-političkom (ha!) smislu naglo procvala i prikazivala neke čudne ljude koji se zove Šola, Slobodan Prosperov Novak koji se donekle vratio korijenima i Banac koji je bio svakakav ali komuniste ne trpi, što jest – jest, niti recidive. Navodno je razgovor putem crvenoga telefona trajao pola ure. ( Opazili ste kako sve češće pišem riječ n a v o d n o, jer se Kazneni sud u zadnje vrijeme okomio na mene poradi opet uvedenog verbalnog delikta, a novaca baš i nemam. S tim u svezi, došao sam na ideju da se osnuje Idiotski fond za financiranje obrane u slučajevima poput mojega. )

Lump sum

Mreža radi, panično i nervozno, ali radi. Josipović želi drugi mandat u kojemu će učiniti sve o čemu je razmišljao pet godina i od silnoga duhovnog napora u cijelom tom razdoblju nije uspijevao ništa poduzeti. Na sve strane povlači medije za rukave, pune su ga televizijske i radijske emisije, a kada čovjek uspije prenoćiti bez Josipovića, onda ga već ujutro čeka novinski intervju – danas (ponedjeljak) tema je obrazovanje. Nakon što je Bolognakulturno vijeće godinama tvrdilo da je “Bologna” loše prepisana domaća zadaća i propali projekt glede Hrvatske, nakon što smo priređivali tribine na kojima su isto – izravno ili neizravno – tvrdili stručnjaci, pa i rektori itd. – sada je eto na kraju mandata Josipović izgovorio da “Bologna nije dobra”, da treba mijenjati sustav visokoga školstva. Josipović nudi lump sum, te tako uvodi još jednu stranu riječ da ne zaostane za aktualnom Vladom. Sada će vjerojatno rimski enciklopedisti poput Beškera tumačiti javnosti što bi to trebalo značiti u obrazovanju ( naime – jednokratna uplata, osigurana svota itd.)

Ono što u svezi s tom riječi jedino za sada mogu zaključiti jest da je Josipovićev mandat jednokratan i upravo istječe. Riječ “lump” poznata je poznavateljima marksizma u složenici “lumpenproletarijat” u čije se redove protiv svoje volje svrstavaju bolonjski prvostupnici koji se ne mogu nigdje zaposliti.

Hrast

Piše na stranicama meni inače bliskog hrvatskosvjetskog portala da sam “utemeljitelj zabludjelog Hrasta”. Ne piše da sam i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice. To jest i u jednom i u drugom slučaju – jedan od utemeljitelja.

Pridjev “zabludjeli” nije posve jasan. Hrast se pojavio i razvijao u posebnim okolnostima, u godinama kada se HDZ (vodstvo a ne članstvo) bio zaputio u političko bludilo i putem Hrastizgubio jednu sitnicu koja se zove ideologija, a uspio negdje zagubiti i predsjednika Tuđmana. Tada sam ja, bez puno buke napustio HDZ, utemeljio ( s istaknutim intelektualcima) Hrvatsko kulturno vijeće, a potom ( s ljudima iz udruga sklonih životu, djeci i obitelji) utemeljio političku stranku Hrast, kojoj sam dao i ime. U proljetno vrijeme ove, 2014. godine držao sam da je Hrast prvi put zabludio kada se (i) protiv moje volje priklonio Savezu za Hrvatsku, te sam se zahvalio na mjestu u predsjedništvu i članstvu. Smatrao sam da je Hrastu mjesto u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom koja se vratila izvorima i pokazuje da poštuje etičke i nacionalne vrijednosti, dovoljno snažna da dovede do preokreta na političkoj sceni i zauvijek otjera crvenu klatež u deveti krug pakla anonimnosti.

Vratio sam se, dakle, proljetos u Hrvatsku demokratsku zajednicu, lupio petama i rekao “Sve za Hrvatsku”. Ništa nisam tražio, nisam govorio o zaslugama, nisam spominjao arheološku forenziku koja bi došla do spoznaje da sam u dva dramatična navrata bio u predsjedništvu HDZ-a. Na Hrast nisam zaboravio, čekao sam da se istopi tanka većina koja je bila protiv koalicije s HDZ-om, što se i dogodilo. Prije dva dana (pišem ovo u nedjelju), moja bivša bivša i opet sadašnja (HDZ) i moja bivša stranka (Hrast) sklopile su koalicijski sporazum. Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Čvrsto i dugo – dvije su ključne riječi: treba imati, naime, čvrste živce i živjeti dovoljno dugo. Posebno to vrijedi za Hrvatsku.

Vesna u Vukovaru

Drska velikosrpska provokatorica Vesna Teršelič svratila je nigdje drugdje do u Vukovar, ali ne u pratnji Save Štrpca koji se ipak ne usudi preko Dunava. Kako mi priča jedanVesna Teršelič dični Vukovarac kojega sam sreo u zagrebačkoj Ilici gdje se našao nekim strukovnim poslom, Vukovarci su ismijali Teršeličku na način vrlo inteligentan pa je odjurila iz Vukovara kao pokisla kokoš. Bilo bi dobro da se nije zaustavila sve do slovenske granice, te i preko nje. Ali zašto bi otišla u Sloveniju, kada joj Hrvatska daje milijune i milijune – da bi radila protiv Hrvatske? Dašto, srbijanska joj je granica bila bliža, pa što nije tamo odjurila da se požali gazdama?

Bandićeva izvrsnost

U povodu otvaranja arhitektonskoga rugla od zgrade Muzičke akademije, zagrebački je gradonačenik dao do znanja da se bavi mišlju o promjeni rugla od naziva trga. Predlaže da se trg zove Trg umjetničke izvrsnosti. Ma, izvrsno. Trg se po općem mišljenju treba zvati Kazališnim trgom, no ni Bandićevo razmišljanje nije posve deplasirano, samo je loše sročeno. Naime, na obodu trga nalaze se Muzej za umjetnost i obrt, Škola primijenjene umjetnosti, Glazbena akademija, na sjeveru Sveučilište , na istoku Školski muzej, a usred trga HNK. Znači, nazivi Trg hrvatske umjetnosti ili Trg hrvatske umjetnosti i znanosti – ne bi bila loša rješenja. Uostalom, ima li lošijeg naziva od sadašnjeg?

Hrvoje Hitrec/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb danas je idealan punkt za srbijanske  aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila povećana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati.

Ha, ha, ha! Zahvaljujući Hercegovcu Tinu Jedvaju jedva smo pobijedili Španjolsku u zadnjim sekundama. Što je navijače Španije rastužilo skoro k’o i navijačice Španjolske. Žikica Jovanović Španac, utjelovljen u liku i djelu Indexovog Žikice Matije Babića, nije mogao a da ne promrmlja nešto u stilu: prosto ne mogu da verujem!

Na “nacionalistički ispad“ Zlatka Dalića koji je neoprezno izjavio da je presretan nakon pobjede, a nedjeljnu utakmicu protiv Engleske posvećuje hrvatskom gradu heroju, naš Matija, u svom vjerskom zanosu, sikće na fejsu:”Isuse, i ovaj je potpuni idiot!“

Na fejsu je već definirano da je drugi najpopularniji šport u Hrvatskoj, nakon nogometa, uvlačenje u guzicu. A kome se Matija uvlači proglašavajući Dalića idiotom ne zna ni on sam. Ali Matija ipak lupeta po feisu k’o Maksim po diviziji.

Nakon velebne pobjede Vatrenih u Moskvi mnogim jugovićima se malo popravio tlak kad smo izgubili sa šesticom protiv Španjolaca. Gdje god se pojavi “malo govno“, kako su prostodušno i bez zlih primisli tepali Modriću, on bude prvi i najbolji. Svjetsko klupsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo u Rusiji, najbolji u Europi, u “cijelom svijetu“…

Trebaju to sve naši dragi orijunaši, neutješni ljevičari i jugonostalgičari izdržati.  To je za njih atak na zdravu pamet. Bez obzira što oni zdrave pameti baš i nemaju.

Pa tako ni galvanizirani lijevi urednik Večernjakovog magazina “Obzor“ Goran Gerovac Gera nije više mogao durati. Morao se pridružiti vidovitoj Ivanki Toma iz bratskog Jutarnjeg. Ivanka nas je pokušala 17. studenog malo otrijezniti pa kaže: “Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“. Ona se, naravno, jedina usudi!

Razmišlja dijalektički i logično. Čemu svake godine na taj nezgodni datum podsjećati na sve zločine agresora, JNA, komšija, na Ovčaru, bolnicu, sajmište, na kompletno srušen grad kad smo to već toliko puta napravili, reprizirali, svađali se tko će biti u Koloni, a tko ne. Iznervirali smo čak i Vesnu Pusić koja je u jednom trenutku skoro prekinula kolonu i rastjerala “populiste“ koji siju sjeme zla među bratske narode i narodnosti.

Jutarnji je nedavno na naslovnoj stranici objavio sliku čovjeka koji tvrdi da je njegov otac Srbin prvi ubijeni Vukovarac. Možda je cilj bio malo probuditi savjest ognjištara i rigidnih desničara da razmisle ne bi li možda trebalo Kolonu posvetiti samo njemu. Naime, sve ove godine Kolona sjećanja izražavala je pijetet svim poginulima i stradalima u Vukovaru pa valjda i na njemu.

Kad bi se ukinula Kolona sjećanja možda onda lokalni političari ne bi tako inspirativno pretvarali Vukovar u grad duhova, kako to inspirativno nagađa naša Ivanka. Gera Gerovac je pak još rezolutniji: “Ako postoji dan kad bi Vukovar morao ostati prazan, da bi mu se odala prava počast, onda bi to morao biti 18. studeni“.

Smisao ove progresivne lijeve ideje za ognjištara mog kvocijenta je skoro pa nedokučiv. I Veselin Šljivančanin, “heroj“ s druge strane barikada, mislio je otprilike isto za 18. studeni 1991.g. Za to je bio u mitskom Haagu svirepo kažnjen. Ovih dana je “heroj“ Šljiva dao intervju Expresu pun kajanja. Naslov: ”Nisam dovršio posao u Vukovaru“. Da je dovršio “posao“ možda bi u Haagu dobio nekih par mjeseci više.

No, vratimo se Geri i njegovim strahovima. “Lako je postati heroj u RH; isto je kad braniš Vukovar, izgubiš finale SP-a, pobijediš Trnavu…“ Moram priznati da mi se sviđa kako Gera finim kirurškim skalpelom “operiše“ sve nas od “nacional-melodramskog patosa“. Da čovjek tresne na patos!!!

Hajmo malo prenijeti kako prvo pero Obzora ulaže popriličan trud da nam otvori naše krmeljave nacionalističke oči. Kaže on:

Nesvakidašnji trenutci redaju se tolikom brzinom da su postali uobičajeni pa tako u tjednu kada vukovarsko herojstvo postaje medij za produljenje uporabnog nacional-melodramskog patosa u isti se rang herojstva njegovih branitelja proizvedu i nogometni reprezentativci, što samo svjedoči kako je gotovo tri desetljeća nakon stvarnog žrtvovanja lako, da ne kažem olako, postati narodni junak.

Da bi postao narodni junak (heroj ops. Z.H.) trebao si nekada preživjeti kanonadu mržnje i željeza, a sad herojem cijelog svijeta postaješ kad izgubiš finale Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je obznanila predsjednica… herojem te ovih dana mogu proglasiti i nakon ničim izdvojive pobjede protiv osrednje slovačke ekipe, kako su nogometaše Dinama proglasili mediji.

Tu je Gera u pravu. Treba imati samo malo samoupravne mašte pa zamisliti članove Torcide kako ludo slave svoje nove narodne heroje Ademija, Olma, Oršića i ostale. No, Gera, zvan “nikad robom“, je nezaustavljiv pa kaže :

Ovako, da bi ispunio svoju svrhu u kojoj je žrtvovanje pojedinca namijenjeno da postane nacionalna amblemika, Vukovar je najprije morao postati kolektivni kič da bi pojedinačno herojstvo ljudi koji su bili grad moglo prema potrebama postati, s jedne strane suspektno, a s druge strane nacionalizirano. Već po konkretnoj potrebi nacije i religije.

Zbog toga danas u Hrvatskoj nema nikoga tko istovremeno ne može biti i heroj i zločinac, zbog toga svaka vrijednost mjerna nacionalnu dobiva kroj shizofrene košulje, zbog toga svi ovi zakašnjeli desanti na Vukovar nose deklarativni pijetet i stvarno cajkarenje.

Bravo, druže Gera!!! Pravilno partijsko razmišljanje!  Pred dvije godine je i drug Vulin negdje izjavio kako je Vukovar jedan obični ustaški kič.

Doista u Vukovaru svatko može postati i heroj i zločinac. Moj branjenik Tomislav Josić između herojstva i zločina izabrao je ovo drugo. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu jer se nije slagao sa Gerom i sličnim herojima oko ćiriličnih ploča u ”gradu cajki i kiča”.

Ah, gdje su ona idilična herojska vremena kad su “ovim prostorima“ carevali ”istinski” heroji Rade Končar, Sava Kovačević, Moša Pijade, Peko Dapčević, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković i nezaboravni drug Tito, koji su svaki na duši imali desetke tisuća nenaoružanih bodova. Zbog toga s pravom i dalje žive u srcima i dušama Gere, Ivanke, Ante Tomića, Roberta Bjrušija, Branimira Pofuka, Žonje, Rade, Radeta, Borisa Vlašića, Miletića, Jakovčića, Vesne Teršelič, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Jakovine…

Jadni Dinamo je skupio devet bodova i odmah su postali heroji. Usput, prisjetih se jedne moje kolumne pred par godina u kojoj sam uredno obavijestio našu orijunu da je bitka na Sutjesci poništena jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran…

Javila se na fejsu Tatjana Marija Smojver: “Nema opakije bande od Titovih Hrvata“.

Čitam na fejsu najnovije mudrosti Tvrtka Jakovine: “Moramo temeljiti državu na budućnosti, a ne na 1991.g.“ Djeluje kao jedan od lošijih viceva lijeve povjesničarske falange. Te 1991.g. smo počeli stvarati državu u “kičerskom“ Vukovaru i stvorili je 5. kolovoza 1995.g. u Kninu.

Profesor povijesti na ultra lijevom Filozofskom faksu u Zagrebu ne može nikako naučiti te vrlo jednostavne istine. Geri se ne čudim. On je stara škola kao i njegov sugrađanin Danko Plevnik, urednik ”Komunista“ i “Borbe“. Gera je 2012.g. dobio zbog svojih “slobodoumnih“ tekstova godišnju nagradu HND-a. Nagrada se simbolički zvala “Marija Jurić Zagorka“.

Možda bi bio prikladniji naslov te nagrade “ljevičarski lov na Gričke vještice“ u subotnjem Obzoru. Ili kako se moderno kaže fake news. Je li se itko od naših Gerovaca, Toma ili Tomića osvrnuo na izjavu Ane Brnabić koja je, kao predsjednik Srpske vlade, mrtva hladna izjavila o Srebrenici: “To nije bio genocid“. To očito nije za komentar u rubrikama “Nikad robom“ i “pro et contra“.

Naša Ana, ženstvena i šarmantna, kaže: “Nisam ponosna na to(?).To nije učinjeno u ime srpskog naroda i Srbija ne može kolektivno biti okrivljena za ono što se dogodilo…

Dobro, sad mi je laknulo… odgovorni su vjerojatno samo neodgovorni pojedinci. U tri dana je u Srebrenici bilo pobijeno preko 8.300 tisuća muškaraca pa su do sada svi mislili, dok se nije javila šarmantna Ana, da je to bio genocid.

Međutim, kad se 5. kolovoza 1995.g. oko 300 tisuća pobunjenika ukrcalo što na traktore a što na tenkove i krenuli pravac u otadžbinu, e to jest bio jedan tipičan genocid za naše komšije za koje ćemo mi genocidni Hrvati, kad zato dođe vrijeme, i te kako podmetnuti leđa kad se opet nađemo u EU, bez granica. Nekada mi izgleda da naše komšije samo zato i žele ući u EU tako da nema više Bajakova, granične kontrole i čekanja da uđeš u Hrvatsku.

Vidim na fejsu poveznicu da najkraći put iz Istambula do Marrakesha vodi preko Zagreba. Analogno tome ne čini li vam se da najkraći put Srbije do svojih “vekovnih zemalja“ vodi preko Zagreba? A Zagreb danas je idealan punkt za takve njihove aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila pojačana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati…

Navodno se Isus bio ukazao agresorima na Vukovar koji su poželjeli kamenovati svog Vožda, rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez zločina!“ Na to se ljudi postiđeno raziđu, a Voždu pade ogroman kamen sa srca.

Nedavno je izraelski parlament Knesset donio “Zakon o kulturnoj lojalnosti“ koji će omogućiti uskratu financijskih sredstava kulturnim organizacijama koje su proglašene “nelojalnima državi Izrael.“ Sličan je zakon donio i Putin po kojem se nevladine udruge koje se financiraju iz inozemstva (Soroš i sl.) proglašavaju stranim agenturama i zabranjuje im se rad. Manje je važno je li to dobar model za nas. Mene zanima nešto drugo.

Kad bi, apstraktno govoreći, takav zakon uvela Hrvatska, kako bi ga naši ljevičari odmah proglasili fašizmom, nacizmom i diktaturom. Diglo bi se sve što je odgojeno na romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik“. Odavno je već ta knjiga ispala iz školske lektire, ismijana i prezrena još u danima Titovog razlaza sa Staljinom.

Izvrsni pisac Nikolaj Ostrovski umro je u 32-godini, a roman “Kako se kalio čelik“ počeo je pisati na bolesničkoj postelji. Umro je gotovo slijep. Ali boljševički fanatici, domaći orijunaši i naši jugonostalgičari i dalje su slijepi i “kale“ boljševički čelik u sebi. Naše “Documenta“, Centar za mirovne studije, razne “antifašističke“ udruge digle bi “revoluciju“ kad bi netko samo spomenuo izraelski zakon o kulturnoj lojalnosti.

I dalje će se čekati neki hrvatski Knesset da silni novac, koje naše vlade bezglavo kanaliziraju u protuhrvatske organizacije pod stranim utjecajem, usmjere prema onima koje svakodnevno viđamo kako u velikim gradovima kopaju po kontejnerima za smeće. Jednom će valjda svanuti i taj dan. Unatoč Istambulskoj konvenciji.

Johhan Wolfgang Goethe je napisao: “Slobodni ste ako vam je savjest čista“.

Do tada čekamo, a načekat ćemo se…

Večernji od 14. studenog “ljeta“ Gospodnjeg 2018.g. donosi na naslovnici ogromnu sliku novog Stipe Šuvara – Borisa Jokića. ”Pogled u budućnost” kako je vide Blaženka Divjak, Boris Jokić i HNS. Boris nas podučava: “U školi ćemo učiti sreću, nadu, ljubav i upornost“. Treba samo stisnuti aplikaciju na tabletu. Kaže naš Boro: “Hrvatskoj dajem 51% šanse da neće postati autokratska zemlja siromašna znanjem“.

Kad sam pročitao i slijedeću najavu bio sam potpuno tronut: “Formalno obrazovanje bit će obavezno za svu djecu s navršenih šest mjeseci“!!! Nakon toga sam odlučio preskočit na stranicu 38. na kojoj je bio opširan razgovor s novim Šuvarom. Izmožden genijalnošću ideja novog Šuvara prebacio sam se na nešto laganije – fejs na kojem sam naletio na objavu Romana Bindera koji tvrdi: “Bolje je biti malo glup nego malo pametan“.

Ostajem na fejsu. Marrakeshki sporazum je neobavezujući dokument. U njemu se samo 46 puta pojavljuje izričaj “obavezuje se država…

Pred par dana točnije, 12. studenog, predstavnici Kraljevine SHS i kraljevine Italije potpisali su u Rapallu, gradiću pokraj Genove, tzv. Rapallski ugovor. Premjer Milenko Vestić i ministar vanjskih poslova Ante Trumbić potpisali su talijanskim pregovaračima ugovor kojim se Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Ugovorom je talijanskoj manjini bilo omogućeno pravo optiranja, a hrvatska manjina u Italiji dobila je – ništa. Evo što nam je Pavelić učinio još u studenom 1920. godine preko svojih ustaša Milenka Vesnića i dr. Ante Trumbića od kojih ovaj zadnji još danas ima ulicu u Splitu. Nevažno. Ima ulicu i Miljenko Smoje…

U komunizmu su nas učili da su naši preci, prije dolaska narodne vlasti, živjeli jako loše. Prema najnovijim istraživanjima mnogi su živjeli tako loše da nisu ni živjeli.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Tjedno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.

Čemu žrtva?

Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.

Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.

Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.

U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.

Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.

I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.

Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?

Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.

Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.

To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.

Bilo nacionalnim, bilo osobnim.

Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.

Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.

Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?

To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.

Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji

Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.

Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.

I, je li, jesmo li dostojni?

Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.

U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.

Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.

Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrješnoj strani.

Nikada!

Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?

Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.

Inače lažu.

Inače su licemjeri.

Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.

Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?

Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?

Komu je bitan?

Hrvatskom narodu nije.

Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prjezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?

Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je  i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnsot svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajanoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenutcima izreći riječ prijekora.

Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu?  Na to postoji samo jedan odgovor.

Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.

Tako je to moguće.

Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?

Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.

Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.

Što će licemjeri u Koloni sjećanja

Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.

Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.

Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se  svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.

A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.

Da su tako sebe predpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.

I zato je jeidni način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, spriječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.

Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.

Koliko nas god bilo u Koloni.

Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari