Pratite nas

Komentar

Josipović uvredama izazvao skandal: ‘Tužit ćemo crvenog predsjednika, finog pijanista koji se služi prljavim sredstvima’

Objavljeno

na

Na narodnoj zabavi, o kojoj nigdje nije bilo službene obavijesti ako se izuzmu plakati koji su preplavili Peščenicu i Žitnjak, predsjednik Ivo Josipović profesora Zdravka Tomca i povjesničara Josipa Jurčevića nazvao je luđacima i bolesnicima stoga što su ga optužili za veleizdaju.

Tomac: Branio sam Josipovića

zdravko_tomac-1-of-1-3-580x384Profesor Tomac u razgovoru za portal dnevno.hr osvrnuo se na ove neprimjerene uvrede navodeći da one više govore o predsjedniku, nego o njemu samome. Izjave su vrlo grube i nepristojne, kaže profesor. “To je uvredljivo bez obzira na to tko kaže takvo nešto.

To niti jedan čovjek ne bi smio reći za drugog čovjeka, zato što je kritizirao njegovu politiku. To je jedan oblik da idemo u pravom smjeru. To je potvrda da je naša kritika njegovog lika i osobe bila opravdana. On je sam sebi presudio sa takvom izjavom, a to što smatra za mene da sam bolesnik i luđak možda smatra zbog toga što sam kao mnogi drugi u Hrvatskoj branio domovinu dok je on sticao imovinu. To znači da su za njega luđaci oni koji su idealisti i oni koji se bore za svoju domovinu. Onda nije niti čudno da on tako podcjenjuje Domovinski rat”, kaže profesor dodajući da cijela njegova politika ide u tom smjeru da se prihvate velikosrpske optužbe i krivotvorine, o čemu svjedoči smjena njegova glavnog analitičara Dejana Jovića.

Za njegovo djelovanje optužit je pokušao mnoge, pa čak i HDZ-ovu Kolindu Grabar Kitarović koja s njime nema pretjerane veze, tumači profesor Tomac. Za njega, Dejan Jović samo je provoditelj Josipovićeve politike, a provodi je na znatno radikalniji način. Kada je predsjednik procijenio da bi zbog njega mogao izgubiti sve šanse na predsjedničkim izborima smjenjuje ga na vrlo prljav način. “Iz svakog Josipovićeva postupka vidi se da mu moral baš i nije jača strana. Sklon je manipulacijama i prevarama, ako je to u njegovom interesu. Ovo što je rekao za mene i Jurčevića to je nešto što više govori o njemu, nego o nama. Nadam se da će tako ljudi shvatiti, a moj odgovor bio je nedavno u emisiji kod Anite Malenice. Jedan čovjek podržao je moju kritiku Josipovićeve politike nakon čega ga je počeo vrijeđati. Govorio je kako je on lignja i kuhana kokošja noga. Odmah sam ga prekinuo i oštro reagirao tvrdeći da nema pravo nikoga vrijeđati, već ima pravo argumentirano kritizirati politiku nekih ljudi. Ne branim Josipovića od njegove politike, a moj pravi odgovor biti će nova knjiga pod naslovom Crveni predsjednik”, najavljuje naš sugovornik.

Na tristo kartica teksta u novoj knjizi profesor Tomac pokazat će tko je Ivo Josipović te što je njegova politika i zašto se usudio reći dvije činjenice koje su ga razbjesnile. Prva je da je na Pantovčaku okupio tim koji vodi računa o velikosrpskoj politici, više no što vodi računa o Hrvatskoj. “Druga je činjenica što sam dokazao da je Josipović prije no što je postao predsjednik, te dokaze iznio je bivši veleposlanik Srbije, bio srpski čovjek. Zajedno sa Šimonovićem davao im je tajne materijale i dogovarao povlačenje tužbe. Kontinuitet njegove politike vrhunac je doživio u Vukovaru kada je naivno došao sa Tadićem, a vukovarske majke u znak prosvjeda okrenule mu leđa. Tamo je prihvatio da nema velikosrpske agresije već da se radilo o građanskom ratu. Prihvatio je velikosrpsku tezu da su vukovarski branitelji veći zločini od onih koji su nas napali. To su teške riječi, ali dokazi su u mojoj knjizi iz koje nema dvojbe da sam bio u pravu. Bila bi prava katastrofa kada bi on bio ponovno izabran, a kako manipulira osjetio sam na svojim leđima”, prepričava profesor navodeći tekst kojega pod predsjednikovom palicom nije želio objaviti Večernji list. Aktualni predsjednik čovjek je koji se služi prljavim sredstvima, a izagrava finog pijanista koji svira pod Dodigovim željama.

Jurčević: Cijela Hrvatska postat će ludnica

jurcevicI povjesničar Jurčević zgrožen je, ali ne i iznenađen predsjednikovim riječima te stilom komunikacije. “Njegove riječi potvrdile su da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište pogodilo ‘u sridu’ kako bismo rekli. To je središte problema, ali to nije iznenađujuće jer mi dobro znamo tko je Josipović i njegova struktura”, tvrdi naš sugovornik najavljujući drugu rundu optužbi.

Zanimljivo je, kaže kako su konačno pale maske Josipovićeve strukture jer njegovom metodom s neistomišljenicima se obračunavao Staljin. “To je ta ista škola i poruka svim građanima Hrvatske. Tko ne misli kao on, odnosno kao Partija taj je lud i bolestan. S time da nas to ne treba iznenaditi obzirom na Marka Franciškovića, to je sustav koji je i prije 90-e radio najteže zlo. Psihijatrija im je represivno sredstvo za obračun s onima koji ne misle poput njih ili im ne žele služiti”, oštro poručuje Jurčević. Njihova metodologija poznata je, nemaju ograničenja da bi postigli svoje ciljeve jer i ranije su njemu slični doslovno gazili ljude, institucije i ideje. “Dobro je što se to dogodilo sada i što se razotkrio sadašnji predsjednik i predsjednički kandidat.

Nadam se da će to hrvatski građani prepoznati i znati nagraditi, inače bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj bude golemi broj luđaka i bolesnika, a da Hrvatska postane velika umobolnica”, komentira povjesničar napominjući da ovakvi istupi nisu prvi u karijeri aktualnog predsjednika. “Naravno da ćemo ja i gospodin Tomac između ostaloga zatražiti pravnu zašitu i podnijeti kaznenu i ostale prijave zbog kleveta i uvreda iznesenih na naš račun. Biti će tu još podtema oko ove priče”, zaključio je Jurčević najavljujući time tužbu na predsjednikov račun.

Dnevno.hr

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jure Vujić: Peter Handke – Nobel za jugoslavensku zabludu

Objavljeno

na

Objavio

Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke je izjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste

Je li moguće polemikom zataškati skandal? Očito je, a u tu se igru upustila Švedska Akademija, čija je donedavna reputacija narušena skandalom silovanja i sukobom interesa, dodijelom Nobela za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu i dramatičaru Peteru Handkeu.

Treba podsjetiti kako to nije prvi put da Akademija izaziva polemiku dodijelivši Nobela i pjevaču Bobu Dylanu, koji je ako se prisjetimo, oklevetao Hrvatsku izjavom u intervjuu Rolling Stonesu 2012. godine,: “Ako u svojoj krvi imate (naslijeđe, op.a.) robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. To ostaje do današnjih dana. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv ili kao što Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv”.Ne ulazeći u meritum književničkog talenta zbog kojeg je među ostalim i nagrađen, ključno pitanje koje se postavlja oko odluke o nagrađivanju prestižnim Nobelom kao svojevrsnim međunarodnim brendom jest treba li odvojiti književnika i njegovo djelo od njegove odgovornosti kao javne osobe, književnika ili umjetnika od političkog simpatizera ili ideološkog pristaše? Podsjetimo kako je u više navrata Handke, pored svoje ljubaznosti i gospodske uglađenosti, u javnosti zauzimao prosrpsko stajalište tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji.

Prisjetimo kako je Peter Handke odlučio otići na teren 1995. godine, nekoliko mjeseci nakon masakra u Srebrenici, te je svoje dojmove i mišljenja o tom putovanju sažeo u knjizi  “Zimsko putovanje Dunavom,Savom, Moravom i Drinom” koja je posvećena „pravdi za Srbiju”. U istoj knjizi objašnjava kako su „Srbi odgovorili samo na provokaciju“. Mnogi kritiziraju Handkea zbog revizije povijesti, te podržavanja delirija „Blut und Boden” (krv i zemlja), podsjećajući na politiku etničkog čišćenja u Hitlerovoj Njemačkoj, dok Handke uspoređuje NATO bombardiranje Beograda 1999. godine s „Novim Auschwitzom“. Reakcije poznatih međunarodno priznatih književnika i kolega na takvo stajalište su oštre: Salam Rushdie ironično nominira Handkea za „međunarodnu budalu godine“, dok je esejistica Susan Sontag, koja je vrlo privržena Sarajevu i kalvariji njegovog stanovništva za vrijeme velikosrpske agresije i opsade, izjavila da „neće više pročitati niti jednu  njegovu knjigu“. Pod režijom Marcela Bozonneta, Francuska komedija je deprogramirala jednu Handkeovu dramu. Alain Finkielkraut opisuje Handkea kao “ideološko čudovište”, a Jonathan Littell imao je vrlo snažne riječi 2008. godine, koje citira London Review of Books:“ Možda je fantastičan umjetnik, ali kao ljudsko biće moj je neprijatelj”.

Unatoč svemu, Handke postaje počasnim građaninom grada Beograda 2015. godine, a danas je okrunjen Nobelovom nagradom za književnost. Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke jeizjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste: Solženicina, Pabla Nerudu, Nadine Gordimer, Gao Xingjian, ili J.M.G. Clézio itd.Naravno, unatoč lijepe geste Švedske Akademije da dodjeli nagradu književnicima iz Srednje Europe i vjerojatno sa neupitnim talentom, teško se oteti dojmu da je nagrada ipak pristrano kanonizirala dva književnika lijevo-liberalnog opredjeljenja, Olgu Tokarczuk, koja glasi kao velika kritičarka konzervativnog društvenog i političkog trenda u Poljskoj, i Petera Handkeu austrijskog književnika poznatog po svojim pro-srpskim stajalištima za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji.

Handkeova Nobelova  nagrada je zapravo kanonizacija jednoga mita o tzv. multikulturnoj tolerantnoj Jugoslaviju, kao utjelovljenje tzv. » socijalizma sa ljudskim likom », mit koji je prožimao cjelokupnu 68-osmarsku ali i post-68-osmarsku liberalnu lijevu europsku generaciju intelektualca, književnika, povjesničara, političara, koja se vješto reciklira u današnji liberalni demokratski politički i kulturni europski Establišment, koja unatoč tome što je taj multikulturni jugoslavenski projekt, završio sa velikosrpskom agresijom u lokvi krvi, slijepo je legitimirala komunistički totalitarizam u ime « ideala socijalističkog kozmopolitizma », a još uvijek ustraje vjerovati u tu tragičnu zabludu « bratstva i jedinstva » . Handke izjavljuje u intervju za list Liberation 1997 : « Ideja Jugoslavije je kozmopolitska ideja. Za mene Europa je mrtva sa Jugoslavijom » , što povrđuje tu proširenu zabludu u europskim intelektualnim krugovima, da je Jugoslavija bila snošljiva multikulturana državna zajednica u potpunom raskoraku sa realnošću svakodnevne prakse totalitarnog titoističkog režima i Beogradske političke, vojne i gospodarske centralizacije. Handke, poput niz drugih intelektualca europske lijevice su svjesno ili nesvjesno prigrili zamku serviranog diskursa o « građanskom i među-etničkom ratu » koji je trebao prikriti duboke političke socijalne i gospodarske razloge raspada Jugoslavije, čije očuvanje u ime u formalno-pravnom okviru je trebao služiti za uspostavu Velike Srbije. 30 godina nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza, komunizam kao ideologija ostaje još atraktivan i pronalazimo još u uvijek njegove matrice u dominantnom liberalnom diskursu, što potvrđuje tezu Mihaela Riklina („Komunizam kao religija” ) da leš komunizma nastavlja živjeti , te da opstaje na razini snažnog mentalno-ideološkog relikta soteriologije, kao ideologije spasa.

Drugo pitanje koji se postavlja u ovom slučaju je etička i moralna valjanost argumenta legitimnog odvajanja književnika ili umjetničkog djela od njegove javne intelektualne funkcije i statusa. Primjerice takvo se pitanje nastavlja provlačiti kada slavimo 30. godina pada Berlinskog zida, o sudbini pro-komunističkih „režimskih novinara, intelektualaca“ koji su na žalost zakazali u ulozi „intelektualca“ ne ukazujući na totalitarnu prirodu tadašnjih komunističkih režima, koji su kršili osnovna nacionalna i ljudska prava, kao što su to imali hrabrost učiniti drugi pisci i intelektualci u drugim bivšim komunističkim zemljama, poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jana Patočke, Česlava Milosza, Zdeněka Mlynářa, poznati u široj javnosti kao disidenti i pisci.

S druge strane, kad bi bili krajnje konzistentni, trebalo bi se zapitati zašto se provode dvostruki standardi i primjerice ne nagrađuje posthumno u ime „odvojenosti umjetničkog ili književnog djela od političkog angažmana“ pisce „nacionalne i konzervativne struje“ poput Knuta Hamsuna u Norveškoj, u Francuskoj Robert Brasillacha, Drieu La Rochelle, Georges Suareza, Célinea, Chardonnea, Gionoa, Montherlanta, pjesnika Ezru Pounda, koji su optuženi, osuđeni, a neki i pogubljeni zbog tzv.„kolaboracionizma“; dok se lijeve intelektualce poput Sartrea, Gidea, često amnestira zbog njihove otvorene potpore komunističkoj ideologiji i tadašnjem Sovjetskom savezu. Paradoksi, proturječnosti, nekoherentnosti ne fali, a kad bi karikirali „podjelu umjetničkog djela od same „javne osobe i političkog angažmana“ moglo bi se očekivati i dodjelu Nobela Radovanu Karadžiću isključivo kao pučkom pjesniku, za doprinos širenja epsko-guslarskog narodnog pjesništva, a ne kao ratnom zločincu.

Jure Vujić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

OVO NA SLICI DESNO BILO NAM JE 10 GODINA PREDSJEDNIK DRŽAVE

Objavljeno

na

Objavio

Ne mogu reći da sam ravnodušan kad netko nas Hrvate nazove budalama ili nas uvrijedi bilo kojim sličnim epitetom, ali, ruku na srce, ne rijetko dođem u iskušenje i sam ustvrditi isto, pogotovu kad pokušam logički objasniti i shvatiti neke događaje iz naše ne tako daleke političke prošlosti.

Nakon krvavog rata i stjecanja samostalnosti, smrti ministra obrane Gojka Šuška i potom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, destrukcija što su je širili Račan, Mesić, Tomčić i ekipa počela je davati rezultate.
Najprije su pokojnom predsjedniku okrenuli leđa najbliži suradnici (Mate Granić, Vesna Škare-Ožbolt) i tako objektivno nalegli na rudu Mesića, Manolića i drugih koji su proces „detuđmanizacije“ započeli još u vrijeme rata (1994. godine).

I da sve ne bi ostalo na tomu, ovoj se družini priključio i nesretni Dražen Budiša, tragikomični lik naše političke scene koji je po mnogo čemu bio tipični, ogledni primjerak urbanog „dudeka“ (liberalni „domoljub“ – ili „domoljubni“ liberal s prepoznatljivom antituđmanovskom orijentacijom).
Naši „demokrati“, „liberali“ i „progresivisti“ tražili neki „treći put“ – odmak od „namrgođenog Tuđmana“ po svaku cijenu, da bi na kraju sve završilo u lakrdiji, u crnohumornoj burleski gdje su glavni akteri političke scene (šestorka: HSS, IDS, LS, HNS, HSLS i SDP) i oskurni Stipe Mesić preuzeli vlast i od države napravili vašarište.

Jako se dobro sjećam kako je Račan vješto iskoristio naivnog Dražena Budišu koji je sam i ničim izazvan uletio u razapetu mrežu i pomogao Mesiću da s 1,5% potpore u javnosti na kraju postane predsjednik države. Naime, iako je Budiša formalno i službeno bio kandidat „šestorke“ (još uvijek mi je pred očima onaj predizborni TV spot u kojemu on i Račan složno sjekirom cijepaju drva u nekom seoskom dvorištu), stranačko i biračko tijelo lijevo-liberalne opcije listom je glasovalo za Mesića. U trenucima kad je bilo jasno da je izgubio predsjedničke izbore, kraj Budiše nije bilo koalicijskog partnera i sudruga iz spota Ivice Račana (što je mali Ivek obrazložio zauzetošću – jer, baš je te noći, zamislite, vrijedno radio na „dugoročnom strateškom programu razvoja Hrvatske“, dokumentu kojega nemamo ni dan-danas).

I tako su oni koji nisu ni luk jeli ni luk mirisali u vrijeme stvaranja Hrvatske zasjeli u sedlo i korak po korak počeli razgrađivati ono što je predsjednik Tuđman mukotrpno, marljivo i vrijedno gradio izgarajući za ovu zemlju i nacionalni interes.

Budiša je koaliciju napustio tek nakon što se uvjerio kako Račan i tadašnja Tužiteljica MKSJ Carla Del Ponte „štelaju“ političke optužnice i selektivno ih „namještaju“ našim generalima i istaknutim braniteljima – prema kriterijima političke podobnosti što ih je određivao SDP. Poslije razlaza je objelodanio sadržaj razgovora između Carle Del Ponte i Račana u kojemu je Tužiteljica predsjedniku SDP-a rekla (pred njime – Budišom): „Podigli smo još neke optužnice za koje vjerujem da će Vam politički odgovarati“, ali isto tako i iznio niz prljavština i zakulisnih igara vezano za preraspodjelu plijena između stranaka na vlasti (nepotističko uhljebljivanje stranačkih kadrova u institucijama i državnim službama, vodećim poduzećima itd., itd.).

Tikva između SDP-a i HSLS-a je konačno pukla 2002. godine, kad je HSLS u Saboru blokirao ratifikaciju ugovora o Nuklearnoj elektrani Krško – no, znalo se kako je to bila samo kap koja je prelila čašu.

Uskoro je „šestorka“ pala na „četvorku“ – ali se nastavilo vladati kao da se ništa bitno ne događa. Mesić je dobio i drugi mandat, i proces „detuđmanizacije“ nastavljen je unatoč pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2003. godine, kad je u premijersku fotelju zasjeo „demokršćanin“ Ivo Sanader kojega su lijevo-liberalni mediji ne bez razloga obožavali i kovali u zvijezde sve dok nije dao ostavku i dospio u zatvor.
Tako smo od smrti prvoga hrvatskog predsjednika (prosinca 1999. godine) do danas imali u dva mandata (ukupno 8 godina) lijevo-liberalnu vlast i 15 godina predsjednike iz istog miljea.

Dakako, nikad nitko nije postavio pitanje što su uradila dvojica predsjednika (Mesić i Josipović) u svojih 15 godina vladavine na stabilizaciji države i njezinu napretku, kao ni to koliko su u istom smislu doprinijeli Ivica Račan i Zoran Milanović kao premijeri – osim što su Hrvatsku zadužili za najmanje 20-ak milijardi dolara vanjskog duga i svojski nas vukli na „Zapadni Balkan“.

Gledali smo kako nam predsjednik države otvara širom arhiv u Uredu na Pantovčaku i dijeli strogo povjerljiva dokumenta novinarima stranih televizija, slušali neslane crnohumorne viceve (kakve pristojni ljudi ne pričaju ni u kavanama a kamo li predsjednici pred diplomatskim korom), pred našim očima se odvijala neviđena lakrdija, dok se ugled zemlje srozavao, narod siromašio, proizvodnja padala, uvoz rastao, društvo polariziralo…
Kad se promatra zaduženje po stanovniku u postotcima, rekorder je vlada Ivice Račana, a slijedi je vlada Zorana Milanovića, dok je promatra li se kumulativni iznos cjelokupnog zaduženja u apsolutnom iznosu, uvjerljivo na prvom mjestu fajter Zoki (poznat po sintagmi: „Mi ili oni“), današnji kandidat lijevo-liberalne opcije za predsjednika države.

Što se one druge i mnogo veće štete (vezano za urušavanje države i destrukciju svega što je afirmativno i pozitivno za Hrvatsku) tiče, za to su se pobrinula dvojica predsjednika koji su od 2000. do 2015. godine među ostalim uspjeli toliko srozati i kompromitirati instituciju na čijem su čelu bili, da će trebati desetljeća kako bi se to ispravilo.
Nikad im nitko ništa nije prigovorio. Pojeo vuk magare – rekao bi narod.
Danas se nalazimo pred ponovnim predsjedničkim izborima, a moguće i pred izvanrednim parlamentarnim, a kaos nije ništa manji nego tog prosinca 1999. godine. Kako, kuda i kojim putem, dilema je na koju odgovora nema.

PR ekipe vrijedno rade, političari „pumpaju“ svoje rejtinge preko plaćenih „agencija za istraživanje javnog mnijenja“, a biračko tijelo je jednako zbunjeno i izgubljeno kao i svih proteklih godina.

Svaka ozbiljna analiza onoga što nam se na političkom planu događalo u zadnjih 20-ak godina, neizostavno postavlja pred nas pitanje: je li došlo vrijeme da se počnemo ponašati normalno i racionalno?
Jedva čekam sljedeći nastup našeg univerzalnog analitičara, specijalista opće prakse za sva moguća i nemoguća društvena i politička pitanja Žarka Puhovskog.
Možda on objasni. Jer, taj sve zna.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari