Pratite nas

Kolumne

Josipovićeva druga republika

Objavljeno

na

Otkad su nas onako, na povodcu referenduma bez kvoruma, uveli u Europsku uniju, mi smo se Hrvati temeljito promijenili. Osladila nam se izravna demokracija. Bez prestanka se komešamo. Hoćemo tako reći svaki dan na referendum!

Te referendum o definiciji braka, te referendum o ćirilici, te referendum o izbornom zakonu, te referendum o davanju autocesta u koncesiju… Bruselj, novi naš glavni grad, mrzi nacionalne referendume, pa se ispotiha pita: Što je tim Hrvatima? Strasbourg ima šire vidike. – Smutio ih – veli – stari Ernest Renan! – A Berlin i Pariz, dva razroka oka u glavi, jedno drugomu namiguju: Eto, vidiš što nam ispod žita čini perfidni Albion!

A vraga! Nema tu ni zrnca soli. To su otrcane predrasude.

Renan jest doduše u XIX. stoljeću tvrdio da je nacija svaki dan na – vazda istom – referendumu. Pojedinac, misli on, svaki dan iznova sam sebi odgovara na pitanje: Jesi li ti za ovaj zajednički život? Tko jest, ostaje u krilu nacije; tko nije, isključuje se iz nacije. Ne mogu to potvrditi svojim iskustvom, ali filozofski je, čini se, Renanova postavka suvisla.

Ipak, bio Renan u pravu ili ne bio, nije nas Hrvate smotao taj Francuz. – A, ne! – rekli bi stariji drugovi – nije on nas idejno zarazio! – A i kako bi? Pogledajmo to „s obiju strana“, umalo ne rekoh: razuma. Prvo, mi na referendumima ne odlučujemo o svom nacionalnom identitetu. Mi odlučujemo o našim nacionalnim probitcima. Zašto izravno? Jer, po našem mišljenju, naši predstavnici ugrožavaju te probitke. Drugo, mi smo postmoderni ljudi. Kakva filozofija!? Kakav Renan!? Nas duhovno tove Inoslav Bešker, Davor Butković, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Goran Gerovac, Branimir Pofuk i drugi što Morgenblattovi, što Abendblattovi – „antifašistički“ – pripovjedači.

To, dakako, ne znači da je nova hrvatska ljubav posve zdrava pojava. Ima u njoj i nezdravih klica. Svojeglavo je, da ne velim: nastrano, u toj ljubavi prema izravnoj demokraciji prije svega to što je ona zahvatila i sam vrh hrvatske predstavničke demokracije. A politički je požar strasti, što god tko o njemu mislio, nepogodan za obavljanje državničkih poslova. U požaru strasti katkad i uman čovjek luduje. Ne vjerujete? Pogledajte Ivu Josipovića. On je predsjednik Republike Hrvatske, dakle simbolički vršak izvršne vlasti. Dužnost mu je držati se u državničkom radu Ustava i zakona. A, gle, sad je, pri kraju mandata, sebi umislio da Hrvati od njega očekuju – novi Ustav! I obećava im, ako ga još jednom postave na tu dužnost – Drugu Republiku! Možda i na novim temeljima! Malo je vjerojatno da bi Sabor odobrio uzurpaciju svoje ovlasti. No ništa zato. Josipović je, ne bez razloga, uvjeren da bi njegova Druga Republika prošla na referendumu bez kvoruma. Posvetit će je, ako nitko drugi – Porfirogenetovi „nekršteni Hrvati“.

Nema sumnje da je to ludost. No, da stvar bude potpuno jasna, ostanimo u priči. Nevažno je tko je i kada skovao izričaj „Druga Republika“, tko se, kada i gdje dosad njime služio. Isto je tako nevažno tko je i kada skovao izričaj „Savez za Hrvatsku“, premda nije naodmet znati da je to bila oprjeka saborskomu Savezu za Europu u koji je Ivo Sanader bio okupio sve – beziznimno: sve – ondašnje saborske zastupnike. Važno je znati da Predsjednik Republike dosad nije donosio Ustav i da to, bude li pameti, ni odsad ne će biti posao Predsjednika Republike. A ne bi bilo zgorega ni osluhnuti što u Hrvatskoj danas znače izričaji „Druga Republika“ i „Savez za Hrvatsku“. Oni koji su te izričaje vratili u život programski o tomu govore malo ili nimalo. A i da govore puno više, ne bi im, ako su i dosad bili političari, trebalo vjerovati na riječ. Uputnije je zaključivati iz onoga što su dosad bili, što su dosad govorili, što su dosad radili.

Tko pođe tim putom, vrlo će brzo ugledati Josipovićevu Drugu Republiku. To bi bila država bez granica, udobno smještena u Regiji. U njoj bi se sve vrjednote bez prestanka suobličivale idealima koje su dosad promicale Josipovićeva PravDA za Hrvatsku i Nova pravednost. Svetim krajolikom Druge Republike dominirala bi ljepota partizanske kape i nevinost srpsko-crnogorskih osvajača utjelovljena u ikoni Vesne Teršelič, a nježna bi domaća slava Josipa Boljkovca i Josipa Manolića podcrtavala patnje najnovijih žrtava „ustaških guja“ – od Dejana Jovića do Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Duhovni bi zaštitnik Druge Republike bio sveti Budimir Lončar zvani Mumija… – Ali – reći ćete – tko bi htio takvu oznaško-udbašku nakazu?! – Nema mjesta čuđenju. Hoće je oni kojima je Josipović ovih dana u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu obećao učiniti sve da se sačuva „istina“ o njima i njihovu drugu Titu. A prihvatit će tu nakazu, mimo svoje volje, i svi oni kojima je mrska ako ne budu izlazili na izbore.

Benjamin Tolić/HRsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari