Pratite nas

Kolumne

Josipoviću i građanskim inicijativama preferencijsko glasovanje je saće meda

Objavljeno

na

[dropcap color=”#1e73be” font=”0″]K[/dropcap]ao što sam već ustvrdio, život se u Hrvatskoj nakon sna ljetne noći budi tek nakon polovice rujna, premda državne službe ni tada ne rade u punom sastavu, budući da se svi činovnici nisu napoodmarali. Zanimljivo je da se u bilo koje doba godine na odmoru nalazi baš onaj činovnik (činovnica) zadužen (zadužena) za problem koji imate, što jest nerješiv problem. Političari su se uglavnom vratili s odmora, da bi stvarali probleme. Aktualna Vlada ne vidi nikakve probleme, sve je u najboljem redu, živimo u najboljem od mogućih svjetova. Nema doduše, vele, čarobnog štapića i ne može se sve učiniti preko noći, a to što rečena noć traje tri godine rezultat je klimatskih promjena.

Točna izjava koja odgovara zbilji, bila bi: “Ne možemo preko noći baš sve uništiti, i za to treba vremena. Eto, uništili smo sve hrvatske institucije, uništiti smo hrvatsko gospodarstvo, uništili smo kulturu, uništavamo hrvatski jezik, uništili smo hrvatsku volju, hrvatsku vojsku i (za)tajne službe, uništavamo hrvatsku imovinu , znači mi radimo. Ako je neki naivac mislio da smo tu zbog nekih drugih stvari, nekakvih hrvatskih interesa ili ostalih neinteresantnih stvari, taj jednostavno ništa ne razumije, a ako ne razumije znači da je glup i nemamo s njim što razgovarati. Neka gleda program informativnog biroa HRT-a , ondje su naši glasnogovornici i zdravo.”

Poplave

Hrvatski saborČovjek koji se naziva premijerom, načinio je osobnu selekciju poplavljenih kojima država treba pomoći, i onih drugih. Država nema novaca. Sve joj je skupo. Milanović je navodno izjavio i ovo: “Pa znate li vi ljudi koliko zečeva treba uloviti za jedan zečji nasip!”

Zasjeo Hrvatski sabor

Sabornici se sabrali na zasjedanje i tradicionalno počeli s aktualnim prijepodnevom. Kako je javio informbiro HTV-a u središnjem Dnevniku, to je prijepodne bilo vrlo nezanimljivo, a i doista je bilo takvo u izvješću HTV-a – zato što su zanimljiva pitanja uglavnom eskivirana, da se ne rasrdi javnost. Ako je i zabilježeno što je neki oporbeni sabornik rekao, onda je pitanje štrihano, to jest cenzurirano – i opet da se ne uznemiruje mirna javnost. Tako gledatelji nisu čuli pitanje o srbijanskom patrijarhu Irineju koji je u Pakracu uspio izgovoriti da je “ondje ubijeno 19.000 nevine djece” i da je” tragedija to veća jer je kršćanska ruka mnogima odrubila glave”. Da je pitanje oporbenog zastupnika koji je prepričao Irineja u cijelosti (ili uopće) objavljeno, postojala bi opasnost od neprimjerene reakcije hrvatske javnosti, koja je tako spriječena. Recimo, hrvatska bi javnost zahtijevala da se toga mutikašu i lažova više ne pušta u Hrvatsku, između ostaloga i zato što je recidivist ( podsjetili bi se ljudi na ono njegovo mrvljenje hrvatskoga teritorija koji se, po njemu, sastoji od regija koje i nisu u Hrvatskoj, odnosno koje nisu Hrvatska, nego je Hrvatska samo jedna od tih – regija).

Da se javnost doista nastoji obavijestiti o aktualnim prijepodnevima, onda bi javna televizija u cijelosti prenijela i pitanje Jasena Mesića, odnosno njegovu konstataciju da bi “kulturna politika trebala biti prioritet svake Vlade, budući da je Hrvatska sa svojih 4,5 milijuna stanovnika ušla u EU-integracije od 500 milijuna ljudi.” Možda netko ne shvaća svu težinu i važnost te činjenice, u svakom slučajuJosipović ne razumije aktualna vlast, ili joj baš odgovara da tako bude – da se ne razmišlja o čuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u gospodarski i (sve više) politički integriranoj Europi, nego se zatire naša samosvojnost. A da je ovo posljednje točno, dokazuje izdvajanje iz proračuna: za kulturu 0,49 posto.

I tako dalje, zanimljivih pitanja koliko hoćeš, od Pelješkog mosta od ljubitelja dubrovačkih starina, od Golog otoka do HPB, prodaje hrvatskog državljanstva i Hrvatske same…Pa onda reći da se u Hrvatskom saboru ništa zanimljivo nije moglo čuti – najobičnija je dezinformacija. Ono što doista jest nezanimljivo, odgovori su predstavnika Vlade koje pitanja uopće ne zanimaju niti na njih imaju suvisle odgovore.

Vidovdanski Josipovićev Ustav

S nekoliko se strana poteže opet pitanje promjene (promjena) Ustava. Ni s jedne na dobar način, sa svih strana ponešto ili podosta zaplotnjački. Josipović i građanska inicijativa našli su se na zajedničkoj točki koja glasi: preferencijsko glasovanje. I Josipoviću i građanskim inicijativama ta je točka samo saće meda u šupljem stablu, poslastica koja privlači medvjede (to jest javnost), a kada stave šape u otvor da dohvate med, čekaju ih neugodna iznenađenja. Josipović uz preferencijsko glasovanje nudi novi, irinejski ustroj hrvatske države sa snažnim centripetalnim silama koje će joj na kraju doći glave, po projektu savjetnika Dejana Jovića. Građanske inicijative uz rečeno medeno glasovanje, nude pak takvu mogućnost izbora za Hrvatski sabor koja će rezultirati kaosom i značiti negaciju toga (u teoriji) prvorazrednoga političkog tijela kao i izvršne vlasti, daljnje političko i opće urušavanje hrvatske države.

UstavA ni samo preferencijsko glasovanje nije baš ni novost ni veliki pomak. Jeste li baš sigurni da su ljudi koje želite zaokružiti oni najbolji? Ne, i vama su oni na neki način sugerirani, i za njih ste saznali putem medija, a znamo kakvi su mediji (u većini) . Pa otkuda ste tako uvjereni da nema boljih od njih, a ti bolji bez velikoga publiciteta nalaze se također na listi. No, ako koga veseli preferirati već na mnoge načine preferirane, neka izvoli, nemam ništa protiv.

Imam protiv da se zbog izbornoga reda dira Ustav. To se pitanje rješava zakonom. Imam protiv da se Ustav mijenja referendumom, osim u slučaju kada ustavotvoritelji nisu predvidjeli zloporabu definicija ili su definicije smatrali nepotrebnima ( primjer: referendum o braku) u slučajevima, znači, koji se tiču – da budem dramatičan – budućnosti ne samo hrvatskoga naroda nego i opstanka čovječanstva.

I te kako sam protiv ukidanja županija i uopće diranja u teritorijalni ustroj države. Pojam “županija” nalazi se na posljednjoj stranici “Minervina” leksikona iz 1936. Njime se često služim, jer nemam novaca za novi, a i sklon sam humoru. No dakle, pojam “županija” definira se ovako: ” Staro upravno i samoupravno područje u Hrv. nastalo u srednjem vijeku namjesto starih župa. Pod konac ih je bilo u Hrv. i Sla. Dokinute razdiobom zemlje na oblasti po Vidovdanskom ustavu.”

Baš tako. Pa vi dajte glas Josipoviću i D. Joviću na predsjedničkim izborima, i njihovu vidovdanskom dokidanju hrvatskih županija, a ono “pod konac” smatrajte opravdano zlosutnim. Odnosi se, naime, na Hrvatsku.

Monetizacija

Goli otokPita Goran Marić aktualnu vlast gdje je studija opravdanosti davanja koncesije (autoceste)? Naravno da takva hrvatska studija ne postoji, jer da postoji onda bi imala naslov – neopravdanost davanja autocesta u koncesiju. Ali ako država (trenutačna vlast) nema takvu studiju, ne znači da ju nemaju zainteresirani ponuđači – svi su oni takvu studiju već izradili i sve su one pokazale da koncesionar ulazi u siguran dobitak, dakle ulazi opravdano. Pa ako i bude gubitaka, nadoknadit će mu ta nevjerojatna hrvatska država koja se zabavlja sklapanjem ugovora na svoju štetu.

Goli otok

Spomenuo sam već Goli otok, vlasništvo države koja bi se htjela riješiti monstruozne uspomene na jedan od Titovih logora, i naseliti homoseksualce. Imam drugi prijedlog: Goli je kao stvoren za koncentraciju raznih jadranskih azimuta i izvora nesnosne buke od Pule do Dubrovnika ( uključujući otoke). Pa neka ondje dižu decibele do zastrašujućih visina – publike će uvijek biti, a ljudi na kopnu i drugim otocima odahnuti. Jer, kako sada stvari stoje, oni koji ljetuju u blizini izvora grozne buke, prolaze iste muke kao zatočenici na Golom otoku.

Samoborski poreznik

NŠkotskaije priznao olakšicu gospođi koja je donirala novac udruzi što se zauzima za pobačaj, pozivajući se na jednostavnu i veličanstvenu tezu da svatko ima pravo na život. ( Osim pedofila, dodao bih.) Na poreznika se sručio gnjev političara ( Lalovac, socijalna ministrica ) i medija (svi dnevni listovi, koliko sam vidio). Ja ga podržavam, ne zato što sam dužan za porez nego načelno. Lalovac koji je postao ministrom nakon izbačaja Linića, odlučno zastupa pobačaj dok u svome sektoru niže samo podbačaje i vrišti na suradnike u ministarstvu, premda je donedavno i on bio samo suradnik pa je kolege mogao ocijeniti u bliskim susretima. No da, samoborski je poreznik još dobro prošao (za sada). Mogao mu je netko razbiti nos kao aktivistici Ružici Čavar iz Hrvatskoga pokreta za život i obitelj koju je nokautirao neki (još uvijek anonimni!) ojači muškarac udbaške fizionomije. Gospođa Čavar ima 77 godina, a ni televizije ni (uglavnom) novine nisu pokazale ama baš nikakvu sućut – valjda po onoj ” što je tražila, to je i dobila”, to jest legendarnoj izjavi televizijskoga voditelja iz vremena atentata na Tuđmana u Benkovcu (a i taj se vraća na HTV, koliko čujemo).

Crvene brigade postoje u Hrvatskoj, djeluju na svoju ruku, ali i u medijima i paralelnoj, nevidljivoj i službeno nepostojećoj policiji. Da je tako uvjerili su se u zadnjih godinu dana i mnogi književnici ( i književnice) kojima su neki čudni ljudi pokucali na vrata i ispitivali ih primjerice o njihovu odnosu prema Stanimiroviću(!), ili su samo zastrašivali hrvatske intelektualce koji se zastrašiti nisu dali. Ne znam jesu li ti slučajevi poznati zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, koji onako općenito sve intelektualce naziva šutljivcima i slabićima (drugim riječima), pa bih mu preporučio da čita portal Hrvatskoga kulturnog vijeća jer ću inače ustvrditi da je rečeno grijeh crkvenih struktura. Također mislim da je biskupska odluka o potpori referendumu građanske akcije nedomišljena. Inače, čvrsto ostajem uz Crkvu u Hrvata, da ne bude zabune.

Škotska i ostali

Polovični neuspjeh Škota teško me se dojmio, morao sam popiti dva aspirina. Malo su me ohrabrili glasovi da se sada Engleska želi odvojiti od Škotske.

Porošenko

Formula po kojoj u Ukrajini postoji jedna Ukrajina i dvije krajine, minus Krim – jednostavno ne drži vodu. Moj prvi dojam o Porošenku bio je ipak točan, pa se ( u relativnom odnosu) njegov rat može po operetnom karakteru usporediti sa slovenskim. S tom razlikom što je slovenski za Slovence sretno završio, dogovorom Slovenije sa Srbijom na račun Hrvatske. Bela krajina je doduše ostala u Sloveniji, premda povijesno pripada Hrvatskoj. A glede Porošenka, brzo je postao potrošenko. Mislim da će se uskoro ukazati Timošenko. To jest Julija.

Udžbenici

Što ono reče Milanović? Ako sam dobro čuo, on očekuje da Nikolić dade udžbenike Hrvatima u Srbiji kao što je dao Bunjevcima. Znači, na ćirilici. Znači, postoje Hrvati i postoje Bunjevci. Eto, sve je jasno neukom dečku. Toj se jasnoći pridružuju idioti koji se nazivaju kolumnistima te i oni kao i četnički vojvoda tvrde da Bunjevci nisu Hrvati.

Još nešto: ne znam koliko ima Hrvata u Srbiji, ali znam koliko ih ima u Vojvodini (odnosno koliko ih je ostalo nakon progona). Upravo je u tijeku zahtjev mnogih vojvođanskih stranaka da Vojvodina dobije dostojnu autonomiju, što je lijep potez, a sigurno nije povučen bez pritiska Mađara i ne samo Mađara. Jesu li vojvođanski Hrvati u tome, ne znam. A trebali bi biti. Hrvatska službena politika nema ni tu što reći.

Arhitektura

Čitam mudroslovna razmišljanja arhitekata o zgradi Glazbene akademije na Kazališnom trgu u Zagrebu – sve nešto obilaze kao mačak oko vruće kaše. A istina je jedna i jedina: radi se o prvorazrednom skandalu i uništavanju baštine. I sama zgrada i diletantski kič pred njom ( kuglai i ostalo) jednostavno ne može ostati gdje jest. Ne treba ju cijelu srušiti, ali treba maknuti onu nemoguću i asimetričnu koloriranu krunu, treba maknuti onu crnu rešetku pred pročeljem, fasadu pobojati tako da bude u skladu s bojama okolnih zgrada. Za to će trebati novaca, ali ne previše. I malo hrabrosti onoga tko će potpisati ovu izmjene koje ne će spasiti stvar, ali će barem ublažiti izgled odvratne rugobe.

Za ljudska prava

Kao što je već objavljeno, osuđen sam zbog verbalnog delikta. Kazneni sud je u cijelosti (!) prihvatio tužbu Stjepana Mesića, premda tog tipa nisam ni spomenuo u inkriminiranom intervjuu, a riječi “Stjepan Mesić je idiot” nalaze se u naslovu intervjua koji je dala redakcija portala dnevno hr. Baš me zanima što će reći Europski sud za ljudska prava, gdje postoji presedan o kojemu će još biti riječi.

A da se verbalni delikt vraća na velika vrata, poznato je, na udaru su novinari i književnici, to jest svi koji javno nastupaju. Podsjećam publiku da sam upravo ja autor ili jedan od autora prvoga Zakona o informiranju nakon dugog i gadnog komunističkog razdoblja, zakona u kojemu je verbalni delikt izbačen i omogućena sloboda izražavanja.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari