Pratite nas

Kolumne

Josipoviću i građanskim inicijativama preferencijsko glasovanje je saće meda

Objavljeno

na

[dropcap color=”#1e73be” font=”0″]K[/dropcap]ao što sam već ustvrdio, život se u Hrvatskoj nakon sna ljetne noći budi tek nakon polovice rujna, premda državne službe ni tada ne rade u punom sastavu, budući da se svi činovnici nisu napoodmarali. Zanimljivo je da se u bilo koje doba godine na odmoru nalazi baš onaj činovnik (činovnica) zadužen (zadužena) za problem koji imate, što jest nerješiv problem. Političari su se uglavnom vratili s odmora, da bi stvarali probleme. Aktualna Vlada ne vidi nikakve probleme, sve je u najboljem redu, živimo u najboljem od mogućih svjetova. Nema doduše, vele, čarobnog štapića i ne može se sve učiniti preko noći, a to što rečena noć traje tri godine rezultat je klimatskih promjena.

Točna izjava koja odgovara zbilji, bila bi: “Ne možemo preko noći baš sve uništiti, i za to treba vremena. Eto, uništili smo sve hrvatske institucije, uništiti smo hrvatsko gospodarstvo, uništili smo kulturu, uništavamo hrvatski jezik, uništili smo hrvatsku volju, hrvatsku vojsku i (za)tajne službe, uništavamo hrvatsku imovinu , znači mi radimo. Ako je neki naivac mislio da smo tu zbog nekih drugih stvari, nekakvih hrvatskih interesa ili ostalih neinteresantnih stvari, taj jednostavno ništa ne razumije, a ako ne razumije znači da je glup i nemamo s njim što razgovarati. Neka gleda program informativnog biroa HRT-a , ondje su naši glasnogovornici i zdravo.”

Poplave

Hrvatski saborČovjek koji se naziva premijerom, načinio je osobnu selekciju poplavljenih kojima država treba pomoći, i onih drugih. Država nema novaca. Sve joj je skupo. Milanović je navodno izjavio i ovo: “Pa znate li vi ljudi koliko zečeva treba uloviti za jedan zečji nasip!”

Zasjeo Hrvatski sabor

Sabornici se sabrali na zasjedanje i tradicionalno počeli s aktualnim prijepodnevom. Kako je javio informbiro HTV-a u središnjem Dnevniku, to je prijepodne bilo vrlo nezanimljivo, a i doista je bilo takvo u izvješću HTV-a – zato što su zanimljiva pitanja uglavnom eskivirana, da se ne rasrdi javnost. Ako je i zabilježeno što je neki oporbeni sabornik rekao, onda je pitanje štrihano, to jest cenzurirano – i opet da se ne uznemiruje mirna javnost. Tako gledatelji nisu čuli pitanje o srbijanskom patrijarhu Irineju koji je u Pakracu uspio izgovoriti da je “ondje ubijeno 19.000 nevine djece” i da je” tragedija to veća jer je kršćanska ruka mnogima odrubila glave”. Da je pitanje oporbenog zastupnika koji je prepričao Irineja u cijelosti (ili uopće) objavljeno, postojala bi opasnost od neprimjerene reakcije hrvatske javnosti, koja je tako spriječena. Recimo, hrvatska bi javnost zahtijevala da se toga mutikašu i lažova više ne pušta u Hrvatsku, između ostaloga i zato što je recidivist ( podsjetili bi se ljudi na ono njegovo mrvljenje hrvatskoga teritorija koji se, po njemu, sastoji od regija koje i nisu u Hrvatskoj, odnosno koje nisu Hrvatska, nego je Hrvatska samo jedna od tih – regija).

Da se javnost doista nastoji obavijestiti o aktualnim prijepodnevima, onda bi javna televizija u cijelosti prenijela i pitanje Jasena Mesića, odnosno njegovu konstataciju da bi “kulturna politika trebala biti prioritet svake Vlade, budući da je Hrvatska sa svojih 4,5 milijuna stanovnika ušla u EU-integracije od 500 milijuna ljudi.” Možda netko ne shvaća svu težinu i važnost te činjenice, u svakom slučajuJosipović ne razumije aktualna vlast, ili joj baš odgovara da tako bude – da se ne razmišlja o čuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u gospodarski i (sve više) politički integriranoj Europi, nego se zatire naša samosvojnost. A da je ovo posljednje točno, dokazuje izdvajanje iz proračuna: za kulturu 0,49 posto.

I tako dalje, zanimljivih pitanja koliko hoćeš, od Pelješkog mosta od ljubitelja dubrovačkih starina, od Golog otoka do HPB, prodaje hrvatskog državljanstva i Hrvatske same…Pa onda reći da se u Hrvatskom saboru ništa zanimljivo nije moglo čuti – najobičnija je dezinformacija. Ono što doista jest nezanimljivo, odgovori su predstavnika Vlade koje pitanja uopće ne zanimaju niti na njih imaju suvisle odgovore.

Vidovdanski Josipovićev Ustav

S nekoliko se strana poteže opet pitanje promjene (promjena) Ustava. Ni s jedne na dobar način, sa svih strana ponešto ili podosta zaplotnjački. Josipović i građanska inicijativa našli su se na zajedničkoj točki koja glasi: preferencijsko glasovanje. I Josipoviću i građanskim inicijativama ta je točka samo saće meda u šupljem stablu, poslastica koja privlači medvjede (to jest javnost), a kada stave šape u otvor da dohvate med, čekaju ih neugodna iznenađenja. Josipović uz preferencijsko glasovanje nudi novi, irinejski ustroj hrvatske države sa snažnim centripetalnim silama koje će joj na kraju doći glave, po projektu savjetnika Dejana Jovića. Građanske inicijative uz rečeno medeno glasovanje, nude pak takvu mogućnost izbora za Hrvatski sabor koja će rezultirati kaosom i značiti negaciju toga (u teoriji) prvorazrednoga političkog tijela kao i izvršne vlasti, daljnje političko i opće urušavanje hrvatske države.

UstavA ni samo preferencijsko glasovanje nije baš ni novost ni veliki pomak. Jeste li baš sigurni da su ljudi koje želite zaokružiti oni najbolji? Ne, i vama su oni na neki način sugerirani, i za njih ste saznali putem medija, a znamo kakvi su mediji (u većini) . Pa otkuda ste tako uvjereni da nema boljih od njih, a ti bolji bez velikoga publiciteta nalaze se također na listi. No, ako koga veseli preferirati već na mnoge načine preferirane, neka izvoli, nemam ništa protiv.

Imam protiv da se zbog izbornoga reda dira Ustav. To se pitanje rješava zakonom. Imam protiv da se Ustav mijenja referendumom, osim u slučaju kada ustavotvoritelji nisu predvidjeli zloporabu definicija ili su definicije smatrali nepotrebnima ( primjer: referendum o braku) u slučajevima, znači, koji se tiču – da budem dramatičan – budućnosti ne samo hrvatskoga naroda nego i opstanka čovječanstva.

I te kako sam protiv ukidanja županija i uopće diranja u teritorijalni ustroj države. Pojam “županija” nalazi se na posljednjoj stranici “Minervina” leksikona iz 1936. Njime se često služim, jer nemam novaca za novi, a i sklon sam humoru. No dakle, pojam “županija” definira se ovako: ” Staro upravno i samoupravno područje u Hrv. nastalo u srednjem vijeku namjesto starih župa. Pod konac ih je bilo u Hrv. i Sla. Dokinute razdiobom zemlje na oblasti po Vidovdanskom ustavu.”

Baš tako. Pa vi dajte glas Josipoviću i D. Joviću na predsjedničkim izborima, i njihovu vidovdanskom dokidanju hrvatskih županija, a ono “pod konac” smatrajte opravdano zlosutnim. Odnosi se, naime, na Hrvatsku.

Monetizacija

Goli otokPita Goran Marić aktualnu vlast gdje je studija opravdanosti davanja koncesije (autoceste)? Naravno da takva hrvatska studija ne postoji, jer da postoji onda bi imala naslov – neopravdanost davanja autocesta u koncesiju. Ali ako država (trenutačna vlast) nema takvu studiju, ne znači da ju nemaju zainteresirani ponuđači – svi su oni takvu studiju već izradili i sve su one pokazale da koncesionar ulazi u siguran dobitak, dakle ulazi opravdano. Pa ako i bude gubitaka, nadoknadit će mu ta nevjerojatna hrvatska država koja se zabavlja sklapanjem ugovora na svoju štetu.

Goli otok

Spomenuo sam već Goli otok, vlasništvo države koja bi se htjela riješiti monstruozne uspomene na jedan od Titovih logora, i naseliti homoseksualce. Imam drugi prijedlog: Goli je kao stvoren za koncentraciju raznih jadranskih azimuta i izvora nesnosne buke od Pule do Dubrovnika ( uključujući otoke). Pa neka ondje dižu decibele do zastrašujućih visina – publike će uvijek biti, a ljudi na kopnu i drugim otocima odahnuti. Jer, kako sada stvari stoje, oni koji ljetuju u blizini izvora grozne buke, prolaze iste muke kao zatočenici na Golom otoku.

Samoborski poreznik

NŠkotskaije priznao olakšicu gospođi koja je donirala novac udruzi što se zauzima za pobačaj, pozivajući se na jednostavnu i veličanstvenu tezu da svatko ima pravo na život. ( Osim pedofila, dodao bih.) Na poreznika se sručio gnjev političara ( Lalovac, socijalna ministrica ) i medija (svi dnevni listovi, koliko sam vidio). Ja ga podržavam, ne zato što sam dužan za porez nego načelno. Lalovac koji je postao ministrom nakon izbačaja Linića, odlučno zastupa pobačaj dok u svome sektoru niže samo podbačaje i vrišti na suradnike u ministarstvu, premda je donedavno i on bio samo suradnik pa je kolege mogao ocijeniti u bliskim susretima. No da, samoborski je poreznik još dobro prošao (za sada). Mogao mu je netko razbiti nos kao aktivistici Ružici Čavar iz Hrvatskoga pokreta za život i obitelj koju je nokautirao neki (još uvijek anonimni!) ojači muškarac udbaške fizionomije. Gospođa Čavar ima 77 godina, a ni televizije ni (uglavnom) novine nisu pokazale ama baš nikakvu sućut – valjda po onoj ” što je tražila, to je i dobila”, to jest legendarnoj izjavi televizijskoga voditelja iz vremena atentata na Tuđmana u Benkovcu (a i taj se vraća na HTV, koliko čujemo).

Crvene brigade postoje u Hrvatskoj, djeluju na svoju ruku, ali i u medijima i paralelnoj, nevidljivoj i službeno nepostojećoj policiji. Da je tako uvjerili su se u zadnjih godinu dana i mnogi književnici ( i književnice) kojima su neki čudni ljudi pokucali na vrata i ispitivali ih primjerice o njihovu odnosu prema Stanimiroviću(!), ili su samo zastrašivali hrvatske intelektualce koji se zastrašiti nisu dali. Ne znam jesu li ti slučajevi poznati zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, koji onako općenito sve intelektualce naziva šutljivcima i slabićima (drugim riječima), pa bih mu preporučio da čita portal Hrvatskoga kulturnog vijeća jer ću inače ustvrditi da je rečeno grijeh crkvenih struktura. Također mislim da je biskupska odluka o potpori referendumu građanske akcije nedomišljena. Inače, čvrsto ostajem uz Crkvu u Hrvata, da ne bude zabune.

Škotska i ostali

Polovični neuspjeh Škota teško me se dojmio, morao sam popiti dva aspirina. Malo su me ohrabrili glasovi da se sada Engleska želi odvojiti od Škotske.

Porošenko

Formula po kojoj u Ukrajini postoji jedna Ukrajina i dvije krajine, minus Krim – jednostavno ne drži vodu. Moj prvi dojam o Porošenku bio je ipak točan, pa se ( u relativnom odnosu) njegov rat može po operetnom karakteru usporediti sa slovenskim. S tom razlikom što je slovenski za Slovence sretno završio, dogovorom Slovenije sa Srbijom na račun Hrvatske. Bela krajina je doduše ostala u Sloveniji, premda povijesno pripada Hrvatskoj. A glede Porošenka, brzo je postao potrošenko. Mislim da će se uskoro ukazati Timošenko. To jest Julija.

Udžbenici

Što ono reče Milanović? Ako sam dobro čuo, on očekuje da Nikolić dade udžbenike Hrvatima u Srbiji kao što je dao Bunjevcima. Znači, na ćirilici. Znači, postoje Hrvati i postoje Bunjevci. Eto, sve je jasno neukom dečku. Toj se jasnoći pridružuju idioti koji se nazivaju kolumnistima te i oni kao i četnički vojvoda tvrde da Bunjevci nisu Hrvati.

Još nešto: ne znam koliko ima Hrvata u Srbiji, ali znam koliko ih ima u Vojvodini (odnosno koliko ih je ostalo nakon progona). Upravo je u tijeku zahtjev mnogih vojvođanskih stranaka da Vojvodina dobije dostojnu autonomiju, što je lijep potez, a sigurno nije povučen bez pritiska Mađara i ne samo Mađara. Jesu li vojvođanski Hrvati u tome, ne znam. A trebali bi biti. Hrvatska službena politika nema ni tu što reći.

Arhitektura

Čitam mudroslovna razmišljanja arhitekata o zgradi Glazbene akademije na Kazališnom trgu u Zagrebu – sve nešto obilaze kao mačak oko vruće kaše. A istina je jedna i jedina: radi se o prvorazrednom skandalu i uništavanju baštine. I sama zgrada i diletantski kič pred njom ( kuglai i ostalo) jednostavno ne može ostati gdje jest. Ne treba ju cijelu srušiti, ali treba maknuti onu nemoguću i asimetričnu koloriranu krunu, treba maknuti onu crnu rešetku pred pročeljem, fasadu pobojati tako da bude u skladu s bojama okolnih zgrada. Za to će trebati novaca, ali ne previše. I malo hrabrosti onoga tko će potpisati ovu izmjene koje ne će spasiti stvar, ali će barem ublažiti izgled odvratne rugobe.

Za ljudska prava

Kao što je već objavljeno, osuđen sam zbog verbalnog delikta. Kazneni sud je u cijelosti (!) prihvatio tužbu Stjepana Mesića, premda tog tipa nisam ni spomenuo u inkriminiranom intervjuu, a riječi “Stjepan Mesić je idiot” nalaze se u naslovu intervjua koji je dala redakcija portala dnevno hr. Baš me zanima što će reći Europski sud za ljudska prava, gdje postoji presedan o kojemu će još biti riječi.

A da se verbalni delikt vraća na velika vrata, poznato je, na udaru su novinari i književnici, to jest svi koji javno nastupaju. Podsjećam publiku da sam upravo ja autor ili jedan od autora prvoga Zakona o informiranju nakon dugog i gadnog komunističkog razdoblja, zakona u kojemu je verbalni delikt izbačen i omogućena sloboda izražavanja.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari