Pratite nas

Kolumne

Josipoviću i građanskim inicijativama preferencijsko glasovanje je saće meda

Objavljeno

na

[dropcap color=”#1e73be” font=”0″]K[/dropcap]ao što sam već ustvrdio, život se u Hrvatskoj nakon sna ljetne noći budi tek nakon polovice rujna, premda državne službe ni tada ne rade u punom sastavu, budući da se svi činovnici nisu napoodmarali. Zanimljivo je da se u bilo koje doba godine na odmoru nalazi baš onaj činovnik (činovnica) zadužen (zadužena) za problem koji imate, što jest nerješiv problem. Političari su se uglavnom vratili s odmora, da bi stvarali probleme. Aktualna Vlada ne vidi nikakve probleme, sve je u najboljem redu, živimo u najboljem od mogućih svjetova. Nema doduše, vele, čarobnog štapića i ne može se sve učiniti preko noći, a to što rečena noć traje tri godine rezultat je klimatskih promjena.

Točna izjava koja odgovara zbilji, bila bi: “Ne možemo preko noći baš sve uništiti, i za to treba vremena. Eto, uništili smo sve hrvatske institucije, uništiti smo hrvatsko gospodarstvo, uništili smo kulturu, uništavamo hrvatski jezik, uništili smo hrvatsku volju, hrvatsku vojsku i (za)tajne službe, uništavamo hrvatsku imovinu , znači mi radimo. Ako je neki naivac mislio da smo tu zbog nekih drugih stvari, nekakvih hrvatskih interesa ili ostalih neinteresantnih stvari, taj jednostavno ništa ne razumije, a ako ne razumije znači da je glup i nemamo s njim što razgovarati. Neka gleda program informativnog biroa HRT-a , ondje su naši glasnogovornici i zdravo.”

Poplave

Hrvatski saborČovjek koji se naziva premijerom, načinio je osobnu selekciju poplavljenih kojima država treba pomoći, i onih drugih. Država nema novaca. Sve joj je skupo. Milanović je navodno izjavio i ovo: “Pa znate li vi ljudi koliko zečeva treba uloviti za jedan zečji nasip!”

Zasjeo Hrvatski sabor

Sabornici se sabrali na zasjedanje i tradicionalno počeli s aktualnim prijepodnevom. Kako je javio informbiro HTV-a u središnjem Dnevniku, to je prijepodne bilo vrlo nezanimljivo, a i doista je bilo takvo u izvješću HTV-a – zato što su zanimljiva pitanja uglavnom eskivirana, da se ne rasrdi javnost. Ako je i zabilježeno što je neki oporbeni sabornik rekao, onda je pitanje štrihano, to jest cenzurirano – i opet da se ne uznemiruje mirna javnost. Tako gledatelji nisu čuli pitanje o srbijanskom patrijarhu Irineju koji je u Pakracu uspio izgovoriti da je “ondje ubijeno 19.000 nevine djece” i da je” tragedija to veća jer je kršćanska ruka mnogima odrubila glave”. Da je pitanje oporbenog zastupnika koji je prepričao Irineja u cijelosti (ili uopće) objavljeno, postojala bi opasnost od neprimjerene reakcije hrvatske javnosti, koja je tako spriječena. Recimo, hrvatska bi javnost zahtijevala da se toga mutikašu i lažova više ne pušta u Hrvatsku, između ostaloga i zato što je recidivist ( podsjetili bi se ljudi na ono njegovo mrvljenje hrvatskoga teritorija koji se, po njemu, sastoji od regija koje i nisu u Hrvatskoj, odnosno koje nisu Hrvatska, nego je Hrvatska samo jedna od tih – regija).

Da se javnost doista nastoji obavijestiti o aktualnim prijepodnevima, onda bi javna televizija u cijelosti prenijela i pitanje Jasena Mesića, odnosno njegovu konstataciju da bi “kulturna politika trebala biti prioritet svake Vlade, budući da je Hrvatska sa svojih 4,5 milijuna stanovnika ušla u EU-integracije od 500 milijuna ljudi.” Možda netko ne shvaća svu težinu i važnost te činjenice, u svakom slučajuJosipović ne razumije aktualna vlast, ili joj baš odgovara da tako bude – da se ne razmišlja o čuvanju i razvitku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u gospodarski i (sve više) politički integriranoj Europi, nego se zatire naša samosvojnost. A da je ovo posljednje točno, dokazuje izdvajanje iz proračuna: za kulturu 0,49 posto.

I tako dalje, zanimljivih pitanja koliko hoćeš, od Pelješkog mosta od ljubitelja dubrovačkih starina, od Golog otoka do HPB, prodaje hrvatskog državljanstva i Hrvatske same…Pa onda reći da se u Hrvatskom saboru ništa zanimljivo nije moglo čuti – najobičnija je dezinformacija. Ono što doista jest nezanimljivo, odgovori su predstavnika Vlade koje pitanja uopće ne zanimaju niti na njih imaju suvisle odgovore.

Vidovdanski Josipovićev Ustav

S nekoliko se strana poteže opet pitanje promjene (promjena) Ustava. Ni s jedne na dobar način, sa svih strana ponešto ili podosta zaplotnjački. Josipović i građanska inicijativa našli su se na zajedničkoj točki koja glasi: preferencijsko glasovanje. I Josipoviću i građanskim inicijativama ta je točka samo saće meda u šupljem stablu, poslastica koja privlači medvjede (to jest javnost), a kada stave šape u otvor da dohvate med, čekaju ih neugodna iznenađenja. Josipović uz preferencijsko glasovanje nudi novi, irinejski ustroj hrvatske države sa snažnim centripetalnim silama koje će joj na kraju doći glave, po projektu savjetnika Dejana Jovića. Građanske inicijative uz rečeno medeno glasovanje, nude pak takvu mogućnost izbora za Hrvatski sabor koja će rezultirati kaosom i značiti negaciju toga (u teoriji) prvorazrednoga političkog tijela kao i izvršne vlasti, daljnje političko i opće urušavanje hrvatske države.

UstavA ni samo preferencijsko glasovanje nije baš ni novost ni veliki pomak. Jeste li baš sigurni da su ljudi koje želite zaokružiti oni najbolji? Ne, i vama su oni na neki način sugerirani, i za njih ste saznali putem medija, a znamo kakvi su mediji (u većini) . Pa otkuda ste tako uvjereni da nema boljih od njih, a ti bolji bez velikoga publiciteta nalaze se također na listi. No, ako koga veseli preferirati već na mnoge načine preferirane, neka izvoli, nemam ništa protiv.

Imam protiv da se zbog izbornoga reda dira Ustav. To se pitanje rješava zakonom. Imam protiv da se Ustav mijenja referendumom, osim u slučaju kada ustavotvoritelji nisu predvidjeli zloporabu definicija ili su definicije smatrali nepotrebnima ( primjer: referendum o braku) u slučajevima, znači, koji se tiču – da budem dramatičan – budućnosti ne samo hrvatskoga naroda nego i opstanka čovječanstva.

I te kako sam protiv ukidanja županija i uopće diranja u teritorijalni ustroj države. Pojam “županija” nalazi se na posljednjoj stranici “Minervina” leksikona iz 1936. Njime se često služim, jer nemam novaca za novi, a i sklon sam humoru. No dakle, pojam “županija” definira se ovako: ” Staro upravno i samoupravno područje u Hrv. nastalo u srednjem vijeku namjesto starih župa. Pod konac ih je bilo u Hrv. i Sla. Dokinute razdiobom zemlje na oblasti po Vidovdanskom ustavu.”

Baš tako. Pa vi dajte glas Josipoviću i D. Joviću na predsjedničkim izborima, i njihovu vidovdanskom dokidanju hrvatskih županija, a ono “pod konac” smatrajte opravdano zlosutnim. Odnosi se, naime, na Hrvatsku.

Monetizacija

Goli otokPita Goran Marić aktualnu vlast gdje je studija opravdanosti davanja koncesije (autoceste)? Naravno da takva hrvatska studija ne postoji, jer da postoji onda bi imala naslov – neopravdanost davanja autocesta u koncesiju. Ali ako država (trenutačna vlast) nema takvu studiju, ne znači da ju nemaju zainteresirani ponuđači – svi su oni takvu studiju već izradili i sve su one pokazale da koncesionar ulazi u siguran dobitak, dakle ulazi opravdano. Pa ako i bude gubitaka, nadoknadit će mu ta nevjerojatna hrvatska država koja se zabavlja sklapanjem ugovora na svoju štetu.

Goli otok

Spomenuo sam već Goli otok, vlasništvo države koja bi se htjela riješiti monstruozne uspomene na jedan od Titovih logora, i naseliti homoseksualce. Imam drugi prijedlog: Goli je kao stvoren za koncentraciju raznih jadranskih azimuta i izvora nesnosne buke od Pule do Dubrovnika ( uključujući otoke). Pa neka ondje dižu decibele do zastrašujućih visina – publike će uvijek biti, a ljudi na kopnu i drugim otocima odahnuti. Jer, kako sada stvari stoje, oni koji ljetuju u blizini izvora grozne buke, prolaze iste muke kao zatočenici na Golom otoku.

Samoborski poreznik

NŠkotskaije priznao olakšicu gospođi koja je donirala novac udruzi što se zauzima za pobačaj, pozivajući se na jednostavnu i veličanstvenu tezu da svatko ima pravo na život. ( Osim pedofila, dodao bih.) Na poreznika se sručio gnjev političara ( Lalovac, socijalna ministrica ) i medija (svi dnevni listovi, koliko sam vidio). Ja ga podržavam, ne zato što sam dužan za porez nego načelno. Lalovac koji je postao ministrom nakon izbačaja Linića, odlučno zastupa pobačaj dok u svome sektoru niže samo podbačaje i vrišti na suradnike u ministarstvu, premda je donedavno i on bio samo suradnik pa je kolege mogao ocijeniti u bliskim susretima. No da, samoborski je poreznik još dobro prošao (za sada). Mogao mu je netko razbiti nos kao aktivistici Ružici Čavar iz Hrvatskoga pokreta za život i obitelj koju je nokautirao neki (još uvijek anonimni!) ojači muškarac udbaške fizionomije. Gospođa Čavar ima 77 godina, a ni televizije ni (uglavnom) novine nisu pokazale ama baš nikakvu sućut – valjda po onoj ” što je tražila, to je i dobila”, to jest legendarnoj izjavi televizijskoga voditelja iz vremena atentata na Tuđmana u Benkovcu (a i taj se vraća na HTV, koliko čujemo).

Crvene brigade postoje u Hrvatskoj, djeluju na svoju ruku, ali i u medijima i paralelnoj, nevidljivoj i službeno nepostojećoj policiji. Da je tako uvjerili su se u zadnjih godinu dana i mnogi književnici ( i književnice) kojima su neki čudni ljudi pokucali na vrata i ispitivali ih primjerice o njihovu odnosu prema Stanimiroviću(!), ili su samo zastrašivali hrvatske intelektualce koji se zastrašiti nisu dali. Ne znam jesu li ti slučajevi poznati zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, koji onako općenito sve intelektualce naziva šutljivcima i slabićima (drugim riječima), pa bih mu preporučio da čita portal Hrvatskoga kulturnog vijeća jer ću inače ustvrditi da je rečeno grijeh crkvenih struktura. Također mislim da je biskupska odluka o potpori referendumu građanske akcije nedomišljena. Inače, čvrsto ostajem uz Crkvu u Hrvata, da ne bude zabune.

Škotska i ostali

Polovični neuspjeh Škota teško me se dojmio, morao sam popiti dva aspirina. Malo su me ohrabrili glasovi da se sada Engleska želi odvojiti od Škotske.

Porošenko

Formula po kojoj u Ukrajini postoji jedna Ukrajina i dvije krajine, minus Krim – jednostavno ne drži vodu. Moj prvi dojam o Porošenku bio je ipak točan, pa se ( u relativnom odnosu) njegov rat može po operetnom karakteru usporediti sa slovenskim. S tom razlikom što je slovenski za Slovence sretno završio, dogovorom Slovenije sa Srbijom na račun Hrvatske. Bela krajina je doduše ostala u Sloveniji, premda povijesno pripada Hrvatskoj. A glede Porošenka, brzo je postao potrošenko. Mislim da će se uskoro ukazati Timošenko. To jest Julija.

Udžbenici

Što ono reče Milanović? Ako sam dobro čuo, on očekuje da Nikolić dade udžbenike Hrvatima u Srbiji kao što je dao Bunjevcima. Znači, na ćirilici. Znači, postoje Hrvati i postoje Bunjevci. Eto, sve je jasno neukom dečku. Toj se jasnoći pridružuju idioti koji se nazivaju kolumnistima te i oni kao i četnički vojvoda tvrde da Bunjevci nisu Hrvati.

Još nešto: ne znam koliko ima Hrvata u Srbiji, ali znam koliko ih ima u Vojvodini (odnosno koliko ih je ostalo nakon progona). Upravo je u tijeku zahtjev mnogih vojvođanskih stranaka da Vojvodina dobije dostojnu autonomiju, što je lijep potez, a sigurno nije povučen bez pritiska Mađara i ne samo Mađara. Jesu li vojvođanski Hrvati u tome, ne znam. A trebali bi biti. Hrvatska službena politika nema ni tu što reći.

Arhitektura

Čitam mudroslovna razmišljanja arhitekata o zgradi Glazbene akademije na Kazališnom trgu u Zagrebu – sve nešto obilaze kao mačak oko vruće kaše. A istina je jedna i jedina: radi se o prvorazrednom skandalu i uništavanju baštine. I sama zgrada i diletantski kič pred njom ( kuglai i ostalo) jednostavno ne može ostati gdje jest. Ne treba ju cijelu srušiti, ali treba maknuti onu nemoguću i asimetričnu koloriranu krunu, treba maknuti onu crnu rešetku pred pročeljem, fasadu pobojati tako da bude u skladu s bojama okolnih zgrada. Za to će trebati novaca, ali ne previše. I malo hrabrosti onoga tko će potpisati ovu izmjene koje ne će spasiti stvar, ali će barem ublažiti izgled odvratne rugobe.

Za ljudska prava

Kao što je već objavljeno, osuđen sam zbog verbalnog delikta. Kazneni sud je u cijelosti (!) prihvatio tužbu Stjepana Mesića, premda tog tipa nisam ni spomenuo u inkriminiranom intervjuu, a riječi “Stjepan Mesić je idiot” nalaze se u naslovu intervjua koji je dala redakcija portala dnevno hr. Baš me zanima što će reći Europski sud za ljudska prava, gdje postoji presedan o kojemu će još biti riječi.

A da se verbalni delikt vraća na velika vrata, poznato je, na udaru su novinari i književnici, to jest svi koji javno nastupaju. Podsjećam publiku da sam upravo ja autor ili jedan od autora prvoga Zakona o informiranju nakon dugog i gadnog komunističkog razdoblja, zakona u kojemu je verbalni delikt izbačen i omogućena sloboda izražavanja.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari