Pratite nas

Kolumne

Joško Paro – najskandalozniji hrvatski diplomat

Objavljeno

na

Veleposlanik Hrvatske u SAD-u Joško Paro napustio SAD u vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović toj državi

Ne samo da je čudno nego je gotovo nezabilježen skandal da hrvatski veleposlanik u New Yorku Joško Paro nije bio uz predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović za vrijeme njezina nedavna posjeta toj zemlji. Na skandal je upozorila i predsjednica RH po povratku u Hrvatsku rekavši da je veleposlanik Paro uzeo godišnji odmor koji provodi sa suprugom, novinarkom HTV-a Jasnom Paro, u Bruxellesu. Umjesto njega, Predsjednici je na usluzi bio nižerangirani službenik veleposlanstva. Ministarstvo vanjskih poslova RH nakon toga objasnilo je kako je Paro napustio SAD bez njihove prethodne suglasnosti, da bi naknadno bilo prihvaćeno njegovo objašnjenje da je otputovao zbog teškoga zdravstvenog stanje člana uže obitelji.

Tko je, dakle, Joško Paro? Dugogodišnji je hrvatski diplomat koji zvjezdane trenutke u karijeri doseže nakon 2000. godine kada postaje naglo favoriziran od novih struktura u Ministarstvu vanjskih poslova u koje je došao prije, za vrijeme ministra vanjskih poslova Mate Granića. Od svih ljudi upućenih u djelovanje Ministarstva vanjskih poslova s kojima smo neformalno razgovarali ovih dana, nismo čuli ni jednoga da pozitivno govori o diplomatu Pari. Mahom ga svi smatraju diplomatom vrlo skromnih, ispodprosječnih rezultata koji su u velikoj diskrepanciji s njegovom samoreklamerskom dendijevskom pojavom. Kao čovjek izrazito ljevičarske orijentacije, Paro je nedostatak vještina i rezultata kompenzirao identifikacijom s Josipovićevom i Mesićevom politikom i detuđmaniziranom retorikom.

Raširena „bolest“ hrvatske diplomacije

To što je Joško Paro pripada spektru političke ljevice ni u kom slučaju nije hendikep u odnosu na zastrašujuću činjenicu da je sve godine u diplomaciji u Velikoj Britaniji, Norveškoj, SAD-u, Nizozemskoj, a onda i kao savjetni Ive Josipovića, nastupao više protiv interesa države koju je predstavljao, nego u korist tih interesa. Nije u tome smislu jedini i pripada povećoj skupini hrvatskih diplomata koji vole prikazivati sebe kao osobe nezavisne i slobodne od državne politike i nacionalnih interesa, što je suludo s obzirom na to da je njihova dominantna i jedina zadaća predstavljati politiku svoje države bez obzira na to koja je stranka ili politika na vlasti.

Na žalost, ta „bolest“ raširena je u hrvatskoj diplomaciji i nezamisliva za diplomaciju stranih država. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i prije je upozoravala da neki veleposlanici rade protiv hrvatskih interesa, no pravo je pitanje zašto takvi nisu smijenjeni i maknuti iz službe. Nije uvjerljiv alibi da im još nije bio istekao mandat. Veleposlaniku Pari upravo je istekao mandat i najvjerojatnije on više ne će biti veleposlanik u SAD-u.

Joško Paro rođen je 2. veljače 1955. u Pagu. Gimnaziju je polazio u Zadru, otac mu je bio profesor u sjemeništu. Iz gimnazijskih dana pamti se jedan njegov „izgred“. Naime, jugoslavenskome zločincu J. B. Titu nacrtao je brkove na slici pa se uzbunila tadašnja milicija i maltretirala učenike i profesore. Paro je završio studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali tek nakon što je radio u Ministarstvu vanjskih poslova kao srednjoškolac od 1992. godine. Nekoliko je godina bio savjetnik u Veleposlanstvu u Madridu, od 1997. ima zvanje veleposlanika, a godine 2002. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj sa sjedištem u Londonu.

Mnoge afere i sumnje

Uz ime Joška Pare vezuju se mnoge afere i sumnje. Optuživan je ili je bio pod sumnjom zbog kontroverznih transakcija vezanih za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u Londonu i Washingtonu. Međutim, tu je prošao ispod radara i stvar je prikrivena. Predsjedniku Ivi Josipoviću bio je neko vrijeme savjetnik. U utrci za drugi mandat otvoreno je agitirao za Josipovića i još otvorenije protiv Kolinde Grabar Kitarović. Analitičar Davor Gjenero smatra da Paro slovi za jednoga od najnesposobnijih i najkontroverznijih hrvatskih diplomata. „Bio je veleposlanik RH u Kraljevini Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, zemljama koje su dugo blokirale pristup RH Europskoj uniji. U političkim krugovima Paru prozivaju zbog neaktivnosti na tome planu, a dio kolega spočitava mu da je svojim stajalištima u razgovoru s nizozemskim i britanskim diplomatima stvorio negativan imidž Hrvatske“, kaže Gjenero. Paro je, naime, u neformalnim razgovorima optuživao HDZ za ratne zločine i etničko čišćenje, podupirući tezu o zapovjednoj odgovornosti za zločine u Hrvatskoj.

Oko njegova imena spominjao se i sukob interesa kad je njegova supruga Jasna, inače zaposlenica HRT-a, dobila angažman u Londonu, i to upravo za vrijeme Parina mandata u tome gradu. No mnogo više bure podignuo je pokušaj da se sličan obrazac primijeni i pri prelasku u SAD-u, što mu nije uspjelo.

U vrijeme mandata Joška Pare Hrvatska je nekadašnju službenu rezidenciju veleposlanstva smještenu u atraktivnoj četvrti Spring Valley prodala 2013. godine za 2,2 milijuna američkih dolara. Novi je vlasnik u preuređenje uložio znatna sredstva, no nejasno je kako je moguće da je zahvaljujući renoviranju uspio povećati vrijednost nekretnine za čak 3,3 milijuna američkih dolara, i prodati ju za 5,5 milijuna dolara. Veleposlanik Joško Paro u njoj nikad nije živio, nego je ispočetka stanovao u skupome unajmljenom stanu, plaćajući najamninu i po 7000 dolara mjesečno. Opravdao se kako je prodana rezidencija bila u atraktivnoj četvrti potpuno neupotrebljivoj za život premda je u njoj bez problema živjela prije njega veleposlanica Kolinda Grabar-Kitarović. Istražujući veleposlanički angažman Joška Pare u Washingtonu, portal direktno.hr došao je do zapanjujućih podataka. Naime, osim što mu je Uskok za vratom zbog čudne prodaje nekretnina, Paro je zaposlio kao ekonomskoga savjetnika stanovitoga Zorana Konstantinovića, čovjeka kojem je zabranjen ulazak u američke institucije zbog prijevare na Wall Streetu. Ekonomski savjetnik Konstantinović stoji hrvatske porezne obveznike svakoga mjeseca 6 000 dolara plaće plus troškovi za dnevnice, putovanja i ostale sitnice koje ispostavlja čovjek koji je prije agresije pobjegao iz Hrvatske.

Paro protiv LNG terminala na Krku

U veljači 2016. veleposlanik Paro je u Washingtonu je svojom skandaloznom izjavom bacio sumnju na mogućnost realizacije projekta LNG terminala na Krku, kada je ustvrdio kako su američki kapaciteti za prodaju ukapljenoga plina rasprodani, a mogući ugovori s hrvatskom stranom nisu na vidiku, insinuirajući da se radi o vrlo neizvjesnoj investiciji u koju Hrvatska ulazi. Nekoliko dana poslije odgovorio mu je David L. Goldwyn, posebni izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja State Departmenta, koji je ujedno i predsjednik Atlantskoga savjetodavnog vijeća za energiju i član Nacionalnoga naftnog vijeća SAD-a. On je energično opovrgnuo navode veleposlanika Pare i ustvrdio kako su kapaciteti za izvoz državama bez Sporazuma o slobodnoj trgovini još daleko od rasprodanoga.

Vezano za incident u Martin Brodu u diplomatskim krugovima u BiH prepričava se još jedan skandal vezan za tu temu, a učinio ga je vođa hrvatskoga pregovaračkog tima Joško Paro. Naime, kad je Međudržavna komisija pregovarala o graničnoj crti u Hrvatskoj Kostajnici, Paro je pitao predstavnike Srba smije li hrvatska policija postaviti graničnu policiju i carinu na desnu obalu Une, a vođa srpske delegacije mu je odgovorio: „Tuđman je htio zaratiti s NATO paktom zbog deset metara teritorija kod Martin Broda, a Vi mene pitate smijete li postaviti policiju na svoj teritorij.“ Joško Paro zbunjeno je reagirao:“Pustite ludoga Tuđmana.“. Ali zbunjenost nije bila slučajna, nego izraz njegove izrazite protutuđmanovske i protuhadetzeovske političke orijentacije. Na istome tragu ponosno je prije nekoliko godina isticao u svojim intervjuima kako je on srušio Herceg-Bosnu i vratio Srbe te kako je dao Karadžiću sve dokumente koje je on od Hrvatske zatražio. Nakon svega, logično je pitati čiji je Joško Paro bio veleposlanik, hrvatski ili antihrvatski?

Hrvoje Marković
Hrvatski tjednik/HKV
https://kamenjar.com/prica-hrvatskoj-diplomaciji-iliti-objasnjenje-pojmova/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari