Pratite nas

Kolumne

Joško Paro – najskandalozniji hrvatski diplomat

Objavljeno

na

Veleposlanik Hrvatske u SAD-u Joško Paro napustio SAD u vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović toj državi

Ne samo da je čudno nego je gotovo nezabilježen skandal da hrvatski veleposlanik u New Yorku Joško Paro nije bio uz predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović za vrijeme njezina nedavna posjeta toj zemlji. Na skandal je upozorila i predsjednica RH po povratku u Hrvatsku rekavši da je veleposlanik Paro uzeo godišnji odmor koji provodi sa suprugom, novinarkom HTV-a Jasnom Paro, u Bruxellesu. Umjesto njega, Predsjednici je na usluzi bio nižerangirani službenik veleposlanstva. Ministarstvo vanjskih poslova RH nakon toga objasnilo je kako je Paro napustio SAD bez njihove prethodne suglasnosti, da bi naknadno bilo prihvaćeno njegovo objašnjenje da je otputovao zbog teškoga zdravstvenog stanje člana uže obitelji.

Tko je, dakle, Joško Paro? Dugogodišnji je hrvatski diplomat koji zvjezdane trenutke u karijeri doseže nakon 2000. godine kada postaje naglo favoriziran od novih struktura u Ministarstvu vanjskih poslova u koje je došao prije, za vrijeme ministra vanjskih poslova Mate Granića. Od svih ljudi upućenih u djelovanje Ministarstva vanjskih poslova s kojima smo neformalno razgovarali ovih dana, nismo čuli ni jednoga da pozitivno govori o diplomatu Pari. Mahom ga svi smatraju diplomatom vrlo skromnih, ispodprosječnih rezultata koji su u velikoj diskrepanciji s njegovom samoreklamerskom dendijevskom pojavom. Kao čovjek izrazito ljevičarske orijentacije, Paro je nedostatak vještina i rezultata kompenzirao identifikacijom s Josipovićevom i Mesićevom politikom i detuđmaniziranom retorikom.

Raširena „bolest“ hrvatske diplomacije

To što je Joško Paro pripada spektru političke ljevice ni u kom slučaju nije hendikep u odnosu na zastrašujuću činjenicu da je sve godine u diplomaciji u Velikoj Britaniji, Norveškoj, SAD-u, Nizozemskoj, a onda i kao savjetni Ive Josipovića, nastupao više protiv interesa države koju je predstavljao, nego u korist tih interesa. Nije u tome smislu jedini i pripada povećoj skupini hrvatskih diplomata koji vole prikazivati sebe kao osobe nezavisne i slobodne od državne politike i nacionalnih interesa, što je suludo s obzirom na to da je njihova dominantna i jedina zadaća predstavljati politiku svoje države bez obzira na to koja je stranka ili politika na vlasti.

Na žalost, ta „bolest“ raširena je u hrvatskoj diplomaciji i nezamisliva za diplomaciju stranih država. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i prije je upozoravala da neki veleposlanici rade protiv hrvatskih interesa, no pravo je pitanje zašto takvi nisu smijenjeni i maknuti iz službe. Nije uvjerljiv alibi da im još nije bio istekao mandat. Veleposlaniku Pari upravo je istekao mandat i najvjerojatnije on više ne će biti veleposlanik u SAD-u.

Joško Paro rođen je 2. veljače 1955. u Pagu. Gimnaziju je polazio u Zadru, otac mu je bio profesor u sjemeništu. Iz gimnazijskih dana pamti se jedan njegov „izgred“. Naime, jugoslavenskome zločincu J. B. Titu nacrtao je brkove na slici pa se uzbunila tadašnja milicija i maltretirala učenike i profesore. Paro je završio studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali tek nakon što je radio u Ministarstvu vanjskih poslova kao srednjoškolac od 1992. godine. Nekoliko je godina bio savjetnik u Veleposlanstvu u Madridu, od 1997. ima zvanje veleposlanika, a godine 2002. imenovan je hrvatskim veleposlanikom u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj sa sjedištem u Londonu.

Mnoge afere i sumnje

Uz ime Joška Pare vezuju se mnoge afere i sumnje. Optuživan je ili je bio pod sumnjom zbog kontroverznih transakcija vezanih za nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske u Londonu i Washingtonu. Međutim, tu je prošao ispod radara i stvar je prikrivena. Predsjedniku Ivi Josipoviću bio je neko vrijeme savjetnik. U utrci za drugi mandat otvoreno je agitirao za Josipovića i još otvorenije protiv Kolinde Grabar Kitarović. Analitičar Davor Gjenero smatra da Paro slovi za jednoga od najnesposobnijih i najkontroverznijih hrvatskih diplomata. „Bio je veleposlanik RH u Kraljevini Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, zemljama koje su dugo blokirale pristup RH Europskoj uniji. U političkim krugovima Paru prozivaju zbog neaktivnosti na tome planu, a dio kolega spočitava mu da je svojim stajalištima u razgovoru s nizozemskim i britanskim diplomatima stvorio negativan imidž Hrvatske“, kaže Gjenero. Paro je, naime, u neformalnim razgovorima optuživao HDZ za ratne zločine i etničko čišćenje, podupirući tezu o zapovjednoj odgovornosti za zločine u Hrvatskoj.

Oko njegova imena spominjao se i sukob interesa kad je njegova supruga Jasna, inače zaposlenica HRT-a, dobila angažman u Londonu, i to upravo za vrijeme Parina mandata u tome gradu. No mnogo više bure podignuo je pokušaj da se sličan obrazac primijeni i pri prelasku u SAD-u, što mu nije uspjelo.

U vrijeme mandata Joška Pare Hrvatska je nekadašnju službenu rezidenciju veleposlanstva smještenu u atraktivnoj četvrti Spring Valley prodala 2013. godine za 2,2 milijuna američkih dolara. Novi je vlasnik u preuređenje uložio znatna sredstva, no nejasno je kako je moguće da je zahvaljujući renoviranju uspio povećati vrijednost nekretnine za čak 3,3 milijuna američkih dolara, i prodati ju za 5,5 milijuna dolara. Veleposlanik Joško Paro u njoj nikad nije živio, nego je ispočetka stanovao u skupome unajmljenom stanu, plaćajući najamninu i po 7000 dolara mjesečno. Opravdao se kako je prodana rezidencija bila u atraktivnoj četvrti potpuno neupotrebljivoj za život premda je u njoj bez problema živjela prije njega veleposlanica Kolinda Grabar-Kitarović. Istražujući veleposlanički angažman Joška Pare u Washingtonu, portal direktno.hr došao je do zapanjujućih podataka. Naime, osim što mu je Uskok za vratom zbog čudne prodaje nekretnina, Paro je zaposlio kao ekonomskoga savjetnika stanovitoga Zorana Konstantinovića, čovjeka kojem je zabranjen ulazak u američke institucije zbog prijevare na Wall Streetu. Ekonomski savjetnik Konstantinović stoji hrvatske porezne obveznike svakoga mjeseca 6 000 dolara plaće plus troškovi za dnevnice, putovanja i ostale sitnice koje ispostavlja čovjek koji je prije agresije pobjegao iz Hrvatske.

Paro protiv LNG terminala na Krku

U veljači 2016. veleposlanik Paro je u Washingtonu je svojom skandaloznom izjavom bacio sumnju na mogućnost realizacije projekta LNG terminala na Krku, kada je ustvrdio kako su američki kapaciteti za prodaju ukapljenoga plina rasprodani, a mogući ugovori s hrvatskom stranom nisu na vidiku, insinuirajući da se radi o vrlo neizvjesnoj investiciji u koju Hrvatska ulazi. Nekoliko dana poslije odgovorio mu je David L. Goldwyn, posebni izaslanik i koordinator za međunarodna energetska pitanja State Departmenta, koji je ujedno i predsjednik Atlantskoga savjetodavnog vijeća za energiju i član Nacionalnoga naftnog vijeća SAD-a. On je energično opovrgnuo navode veleposlanika Pare i ustvrdio kako su kapaciteti za izvoz državama bez Sporazuma o slobodnoj trgovini još daleko od rasprodanoga.

Vezano za incident u Martin Brodu u diplomatskim krugovima u BiH prepričava se još jedan skandal vezan za tu temu, a učinio ga je vođa hrvatskoga pregovaračkog tima Joško Paro. Naime, kad je Međudržavna komisija pregovarala o graničnoj crti u Hrvatskoj Kostajnici, Paro je pitao predstavnike Srba smije li hrvatska policija postaviti graničnu policiju i carinu na desnu obalu Une, a vođa srpske delegacije mu je odgovorio: „Tuđman je htio zaratiti s NATO paktom zbog deset metara teritorija kod Martin Broda, a Vi mene pitate smijete li postaviti policiju na svoj teritorij.“ Joško Paro zbunjeno je reagirao:“Pustite ludoga Tuđmana.“. Ali zbunjenost nije bila slučajna, nego izraz njegove izrazite protutuđmanovske i protuhadetzeovske političke orijentacije. Na istome tragu ponosno je prije nekoliko godina isticao u svojim intervjuima kako je on srušio Herceg-Bosnu i vratio Srbe te kako je dao Karadžiću sve dokumente koje je on od Hrvatske zatražio. Nakon svega, logično je pitati čiji je Joško Paro bio veleposlanik, hrvatski ili antihrvatski?

Hrvoje Marković
Hrvatski tjednik/HKV
https://kamenjar.com/prica-hrvatskoj-diplomaciji-iliti-objasnjenje-pojmova/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari