Pratite nas

Religija i Vjera

Jubilarno 50. plenarno zasjedanje HBK: Obitelj je u središtu pastoralnih planova Crkve

Objavljeno

na

Jubilarno 50. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije (HBK) posvećeno obitelji počelo je u utorak u Zagrebu, a u pozdravnom obraćanju predsjednik HBK zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić istaknuo je da Crkva želi, u vremenu mnogih izazova, pomagati suvremenoj obitelji u nastojanju da vjerno živi obiteljske vrjednote.

Obitelj je u središtu pastoralnih planova Crkve

Biskupi će, kako je najavio predsjedniki HBK zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, saslušati nekoliko stručnih priloga koji im mogu pomoći u pastoralnim zadatcima. “Drago nam je što je tijekom ove godine obiteljska tematika bila u središtu važnih skupova na razini Crkve u Hrvata, kao napr. Pastoralni tjedan u siječnju i Pastoralni kolokvij u ožujku te brojni katehetski sastanci i svećeničke rekolekcije”, rekao je zadarski nadbiskup dodavši kako sve to pokazuje da je obitelj ne samo teoretski, nego i stvarno u središtu pastoralnih planova i pothvata.

Po riječima predsjednika HBK Crkva želi u sadašnjem vremenu brojnih izazova pomagati suvremene obitelji kako vjerno živjeti obiteljske vrjednote. “Onima pak koje muče nesigurnost i tjeskoba želi dati razloge vjere i nade, razloge objašnjenja i obrazloženja, te konačno pružati pomoć i potporu svima koji traže istinu o toj božanskoj instituciji”, naglasio je mons. Puljić.

[ad id=”68099″]

Mons. Župan izabran za delegata HBK na skupštini u Vatikanu

Podsjetio je kako će na zasjedanju saslušati izvješće mons. Valtera Župana, umirovljenog krčkog biskupa, koji je izabrani delegat HBK na redovitoj skupštini biskupa u Vatikanu, u listopadu ove godine.

On će, rekao je mons. Puljić, izvijestiti o predstojećoj sinodi biskupa, o pastoralu obitelji u kontekstu evangelizacije.

Budući da je ”priprava mladih za brak i obiteljski život danas nužnija nego ikada prije” razgovarat ćemo i o tomu kako se to može i treba ostvarivati, posebice s obzirom na onu daljnju, bližu i neposrednu pripravu, kao i na posliježenidbeni pastoral, rekao je naglasivši kako su svi u župnoj zajednici pozvani i odgovorni pomagati mladim bračnim parovima otkrivati i živjeti svoje novo zvanje i poslanje.

Podsjetivši na riječi svetoga pape Ivana Pavla II. istaknuo je kako ta međupomoć jedne obitelji drugoj s istinskim apostolskim duhom jedno od najjednostavnijih i najdjelotvornijih sredstava i ciljeva svakog pastoralnog rada’.

Biskupi će raspravljati o demografskim trendovima u Hrvatskoj

Mons. Puljić je najavio kako će se raspravljati i o dugoročnim demografskim trendovima u Hrvatskoj te mjestu i ulozi Crkve u tom polju djelovanja. “Vidjet ćemo također kako je obitelj zastupljena u raznim dokumentima koje je izdala i odobrila HBK”, napomenuo je dodavši kako će o tim temama govoriti kompetentni stručnjaci iz pastorala, demografije i katehetike.

Predsjednik HBK je najavio da će zasjedanje završiti do četvrtka u podne kad će biskupi na konferenciji za novinare govoriti o radu i zaključcima zasjedanja.

Na zasjedanju sudjeluju i međunarodni crkveni izaslanici i predstavnici

Uz biskupe iz Hrvatske zasjedanju HBK nazočit će i mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH i izaslanik Biskupske konferencije BiH, pomoćnik ljubljanskog biskupa i predstavnika Slovenske biskupske konferencije mons. Franc Šuštar, tršćanski biskup i izaslanik Talijanske biskupske konferencije mons. Giampaolo Crepaldi, izaslanik Poljske biskupske konferencije mons. Marian B. Kruszylowicz, mons. Ivan Penzeš, biskup subotički te član Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda i biskup srijemski mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski.

Na zasjedanju su nazočni i umirovljen biskupi mons. Ivan Milovan, mons. Marin Srakića te mons. Valter Župan, a bit će i apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’errico.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na 5. korizmenu nedjelju, 29. ožujka misno slavlje u kapeli bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu. Prijenos se mogao pratiti putem mrežnih stranica te Facebook i Youtube kanala biskupije.

U homiliji biskup je istaknuo kako smo zajedno povezani putem interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. „Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće“, rekao je biskup te dodao kako upravo o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 5. korizmenu nedjelju (A)

Kapela bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu, 29. ožujka 2020. (prijenos mise)

Draga braćo i sestre,

Povezani smo preko interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće.

Upravo nam o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije, 5. korizmene nedjelje.

Prvo današnje čitanje je iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 37, 12-14).

Gospodin Bog nam govori: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin … I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju …« Bog naš Bog je života a ne smrti, onaj koji daje život. Dapače, on i od mrtvog može učiniti živo, pa i grobove otvoriti i mrtve pozvati ponovno u život. Mogli bismo reći da je ovo proročki govor koji zbori u simbolici: Božji narod Izrael bio je zabludio s pravoga puta, odlutao je od Boga i tako postao duhovno mrtav. Bog ga zove u život i želi te mrtve kosti opet oživjeti…

Možemo reći da je tako i s nama danas. I naš je hrvatski narod u mnogim vidovima svoga života mrtav, kao da je legao u grob i nijemo promatra neistine, nasilja i nepravde. Još se nije oporavio od žrtava koje je podnio u Domovinskom ratu u srpskoj agresiji, a već 25 godina luta i ne prepoznaje istinu te ne ide putem pravednosti. One koji su branili Domovinu vlast države, koju su stvarali, progoni, a one koji su ju razarali nagrađuje. One koji su iznosili i tražili istinu o Drugom svjetskom ratu u našoj se zemlji progoni, a one koji neistinito optužuju vlastiti narod uzvisuje se i nagrađuje.

A onda svijet. Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam, progoni ljude koji govore da je naravni brak ono što je Bog stvorio, zajednica muža i žene, pa uvodi u to najsvetije zajedništvo u kojem se život začinje, rađa i odgaja neke nove definicije proglašujući ih ljudskim pravima. Tako se ulazi u vlastitu smrt koja je zahvatila čitav svijet. I umjesto da se Hrvatska odupire tim tendencijama i čuva svoj katolički identitet, naši vođe pokorno slušaju svjetske gospodare i tako svi srljamo u propast. Da ne govorimo o rodnoj ideologiji, pobačaju i eutanaziji, tim zlima koje je moderan čovjek proglasio ljudskim pravima te, umjesto da ih zabrani, on progoni one koji ukazuju na njihovu ubilačku narav.

Današnji je svijet zatajio da uopće Bog postoji, da postoji duša, da je primarni duhovni svijet nad tjelesnim i materijalnim. Tako se ušlo u trku za imanjem, u pohlepno zgrtanje da se ima sve više i više, u egoizam i zatiranje drugih i to čitavih naroda. Da bi se steklo i imalo više, gaze se prava i otima ono što pripada drugima i želi se drugima vladati. To uzrokuje ratove, ubijanja i nove nepravde.

I ne samo da se mržnja i otimačina širi među narodima, nego se i prirodni sustav planete Zemlje urušava, zagađuje priroda, mora, izvori i vode, jer se sve želi iskoristiti samo za vlastitu korist, a ne poštuju se zakoni koje je u prirodu stavio Bog. I priroda se buni. Otud strašni požari koji bjesne čitavim kontinentima, poplave koje ruše sve pred sobom, tsunamiji, oluje, potresi kao što smo i mi prošle nedjelje doživjeli.

I kad sve to gledamo, ne dolazimo li do pitanja: je li čovjek umro? Gdje je ono stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku, da odražava Boga koji ljubi, koji stvara, koji njeguje i koji nadahnjuje? Na žalost sve više dolazi do umiranja čovjeka.

I tko ga može ponovno oživjeti? Samo Bog, draga braćo i sestre.

U prekrasnom tekstu, u poslanici Rimljanima (Rim 8 , 8-11), sveti Apostol Pavao kaže: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

Duh Sveti, Duh Oca i Sina, darovan je nama ljudima da nas oživljuje i neprestano vodi naš ljudski život iz slabosti u jakost, iz privremenosti u vječnost, iz grješnosti u svetost. On je zalog našeg života, i kad umremo, i kad mislimo da smo na dnu, i kad se sve ruši i čini da nestaje, Duh Božji ako prebiva u nama, ponovno nas oživljuje i uskrisava.

A kako primiti Duha Svetoga? Ta on je ljubav, razliven srcima našim (Gal 4,4). Njega Isus daje onima koji ga slušaju i slijede. Mi smo postali Isusovi učenici na krštenju, kada smo uronjeni u zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na krizmi smo primili pečat Dara Duha Svetoga. Duh Sveti ispunja naše biće duhovnošću i svetošću kad god se Bogu približimo u molitvi, u svetim sakramentima. Njegova se prisutnost najbolje očituje u nama kada se bez vlastita interesa žrtvujemo za dobro drugih. Duh nas čini ljudima za druge. Zato vjerujemo u uskrsnuće, svoje i svega svijeta.

Isus nas danas u Evanđelju poučava (Iv 11) o tom novom životu u koji i nas poziva. Riječ je o Lazaru, bratu Marte i Marije. U tu obitelj u Betaniji Isus je rado zalazio, to su bili njegovi prijatelji. Zanimljive su i dirljive rečenice koje čitamo u ovom odlomku Ivanova evanđelja:

  • Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju,…
  • A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.
  • »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.«
  • Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“
  • Reče Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
  • Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.«
  • I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!«
  • Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!«
  • Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!«
  • Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

O svakoj od ovih deset rečenica mogli bismo posebno razmišljati. No, sigurno je bitno da je ovo potresno izvješće o smrti i oživljenju prijatelja Lazara pobudilo vjeru Marte, Marije i mnogih Židova koji su bili svjedoci ovog događaja u Isusa Krista. A što budi u nama? Vjerujemo li i mi s njima da je Isus gospodar života, onaj koji daje život?

Molimo ga danas za život: da nam svima daruje život duha, da se vrati nada u naša srca, da se obraduju naše duše.

Idemo ususret najvećem našem kršćanskom blagdanu Uskrsu. On nam uzdiže dušu i ispunja nas radošću. Ali znamo da nam je s Kristom do Uskrsa doći preko križa, trpljenja i smrti.

I to neprestano doživljavamo: kako se svaki dan smrtonosnom bolešću zaraze mnogi… i taj broj raste. Raste i broj umrlih. I to nas ispunja osjećajima nemoći. Kao da su svi umrli, kao da je čitav svijet mrtav.

Ipak toliki plemeniti ljudi, liječnici, medicinske sestre, volonteri Caritasa i Crvenog križa, policija i vojska… bore se s tom pošasti i – uspijevaju! I svi mi smo dio te borbe i pobjede jer smo spremni surađivati i brinuti se za svoje najmilije, osobito bolesne i stare. Tu dolazi do izražaja ono najljepše ljudsko: solidarnost, nesebičnost, služenje, zajedništvo. U obitelji, koje ostaju doma, koje su zajedno u istoj borbi i u istom duhu molitve i nade.

Dolazi uskrsnuće. A ono će donijeti Isus Krist. Zato se pitamo: nije li se ovo trebalo dogoditi, Gospodine, da bismo postali ponizni, da shvatimo da bez Tebe ne možemo, da smo sami – kada se oslanjamo samo na sebe – jadni i najbjedniji?

Pogledaj nas, Gospodine Isuse, i nas, kao što si Lazara, oživi od mrtvih, udahni nam svoj Duh da postanemo novi živi ljudi, svjesni svojih slabosti i Tvoje jakosti! Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari