Pratite nas

Kolumne

Jučer u Šri Lanki i Nigeriji, a sutra?

Objavljeno

na

Posve suprotno svom uobičajenom ponašanju, kad djeluju kao udarna pest istražnih tijela unaprijed osuđujući označenu metu, takozvani neovisni mediji diljem takozvanog slobodnog svijeta za nedavnih su napada, počinjenih u Šri Lanki na sâm Uskrs, pokazali iznimnu vjeru u presumpciju nevinosti. Možda zato što vjeruju da ih nagrada za to očekuje još na ovome svijetu, slično kao počinitelji tih groznih djela vjeruju da ih isto, pa još i više, očekuje na onome.

Ako je osveta, onda je OK! Samo ovisi čija…

Najviši profesionalni uzusi jednostavno im nisu dopuštali da tek tako zgasne nada da bi napad bombaša samoubojica na tri hotela i tri crkve (dvije katoličke i jednu protestantsku, navodimo to samo zato jer se iz nekog razloga rijetko spominje) ipak mogao biti djelo zloglasnih bijelih supremacista, ogorčenih rasnom strukturom pučanstva te države-otoka u Indijskom oceanu. A kako nada čovjeka ne napušta ni na samrti, nisu htjeli ništa prejudicirati ni kad je Islamska država preuzela odgovornost za napad.

Napokon, riječ je tek o jednom izvoru, a poznato je kako islamisti vole preuzeti križ osude na sebe. Jednostavno, takve su naravi, gotovo pljunuti kršćani. A onda je kao grom iz vedra neba svijetom prostrujala šokantna vijest – počinitelji su doista islamisti.

Oporavivši se od šoka izazvanog gorkom spoznajom o vjerskom identitetu terorista, stali su se domišljati kako zločin, ako ne opravdati, onda ga barem objasniti i umanjiti njegovu strahotu prokušanom metodom podjele krivnje.

Na krilima misli kako mora da je riječ o osveti za mučki napad na muslimane izveden mjesec dana prije u Novom Zelandu, hitro su nametnuli raspravu na temu – je li posrijedi osveta ili ne? – ne davši se pritom smesti što zdrav razum nalaže kako za pripremu i izvedbu koordiniranog napada takvih razmjera treba daleko više vremena. Bitno je tek da je postrani ostalo pitanje – pa što i da jest osveta? Bi li to zločin učinilo prihvatljivijim?

No, ako i jest osveta, očito je nerazmjerna, jer je u napadu u Šri Lanki ubijeno po prilici 6 puta više ljudi nego u Novom Zelandu. Da pravda mjerena takvim aršinom bude zadovoljena, ne bi li sad neki drugi osvetnik trebao negdje ubiti 6 puta više muslimana, njih oko 1800? Uz to, pabirčenje po osveti moglo bi neke natjerati da pomisle nije li i napad u Novom Zelandu bio osveta, odnosno odmazda, tim više što to tvrdi sâm počinitelj.

Nije se morao dogoditi napad na Novom Zelandu da bi simpatizeri islamskih terorista, ne nužno samo pripadnici islamske zajednice, i prethodne islamističke napade opravdavali osvetom, jedva se nekako sustežući ne nazvati je pravednom.

Obično, kao razlog navode da Zapad ubija muslimane u njihovim zemljama pa ovima ne preostaje ništa drugo nego u očaju ubijati zapadnjake gdjegod stignu. Ma koliko god bilo razvidno da se u oružanim sukobima u pretežno muslimanskim zemljama muslimani ubijaju među sobom, doduše, nimalo ne štedeći ni druge nađu li im se nadohvat ruke.

Recimo, nije im uopće mrsko dohvatiti se sve malobrojnijih tamošnjih kršćana. Kad god se to spomene, iz rukava spremno vade novi “argument” – da, ali zapadnjaci su krivi jer su ih posvađali. A kako to da, nakon što su ih posvađali, najbogatije muslimanske zemlje – Saudijska Arabija, Katar, Emirati, formalno još uvijek i Turska – i dalje ostaju vjerni saveznici Zapada? Pa što na njih ne usmjere pravednički žar? Pitanje je, čini se, jednako izlišno kao i ono zašto u potrazi za boljim životom ne migriraju u te zemlje.

Dodatno, muslimane uopće ne smeta kad ih se posvađa s inovjercima, kao u slučaju rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada ih se nahuškalo na Hrvate, da bi ih se potom tapšalo po ramenu kao žrtvu, a suparnike im medijski sveudilj stigmatiziralo.

Štoviše, i sudilo im se pod visokim pokroviteljstvom Kuće svjetskih naroda, a muslimanima za višestruko veća zlodjela gledalo kroz prste ili bi ih se tek blago ukorilo. Tu im je Zapad bio baš super. I još je.

Mule i mulci u službi radikalizacije muslimana

U konačnici, opravdavanje osvetom čini (medvjeđu?) uslugu ponajprije takozvanim umjerenim muslimanima, budući to nužno vodi do njihove ravnodušnosti spram žrtava drugih, postupno i k pripremi pogodnog tla za radikalizaciju. A da tu korak od umjerenog do ekstremnog nije korak od sedam milja, i da su ti umjereni kadri u hipu se okrenuti čak i protiv onih koji su im, dok im je glava bila u torbi, činili dobročinstva, mogli su se na vlastitoj koži uvjeriti Hrvati za maločas spomenutog rata. Muslimani su im se nastavili jednakom mjerom “zahvaljivati” i nakon rata, učas smetnuvši s uma kako im je spas došao, štono reče njihov vođa, odakle su se najmanje nadali – od Hrvata!

Uostalom, nisu li se i počinitelji zločina u Šri Lanki gotovo do zadnjeg trena činili prilično umjerenima i pristojnima? Kako su pokazale nadzorne kamere, pola minute prije ulaska u crkvu u kojoj će se raznijeti, mladić s povećim ruksakom na leđima obazrivo je propustio djevojčicu, gotovo je pomilovavši po glavi.

Netom potom nije pokazao znakove milosti… Zanimljivo, dva su terorista, mlada čovjeka iz iznimno bogate obitelji čija je glava veletrgovac začinima, bila školovana na Zapadu. S obzirom da zamašan udio počinitelja terorističkih napada s islamističkim potpisom čine upravo ljudi, ili školovani ili čak odrasli u zapadnim zemljama, razložno je postaviti pitanje doprinosi li njihovoj radikalizaciji samo indoktrinacija od strane ekstremističkih islamskih vjerskih vođa, takozvanih mula, ili im u tome nimalo zanemarivu moralnu potporu pružaju i neki zapadnjački mulci.

Naime, nije tajna kako se studenti iz islamskih zemalja na Zapadu, baš kao i njihovi domicilni kolege, susreću sa sveopćom manijom samookrivljavanja Zapada, što na sveučilištu, što u medijima, što u kulturi, sve zbog navodnih grijeha predaka zapadnjaka. Oni su nesmiljeno iskorištavali radnu snagu i prirodne resurse lokalaca (možda zato jer su, za razliku od domaćina, to znali i mogli?), a usput su, što nije korektno reći jer se ne uklapa u narativni mit vrlog novog svijeta, zatečenom stanovništvu donijeli i brojne blagodati zapadne civilizacije (medicinska dostignuća, prometnu povezanost, tehnološki napredak). I što će onda misliti student, musliman, nego – evo, moji mi kažu da je dobro i Bogu milo nevjernike pobiti, a i njihovi, eto, priznaju da smo ja i moji predci, kako kroz povijest, tako i danas, od njih beskrupulozno iskorištavani, zbog čega imam ne samo pravo, nego i obvezu osjećati nepravdu i tražiti zadovoljštinu. Ovaj eksplozivni koktel sadističkog istočnjačkog vjerskog fanatizma i mazohističkog zapadnjačkog sekularnog mu pobratima proizvodi pojedinca spremnog raznijeti bombom sebe i vlastitu djecu, pa gdje ne će tuđu.

Međutim, za razliku od statusa miljenika, rezerviranog im u zapadnim medijima, muslimani ne uživaju baš neku popularnost na Šri Lanki, otoku kojeg u zamjetnom broju nastanjuju pripadnici četiri najveće svjetske religije. Navodno im je ponegdje, vjerojatno tamo gdje su manjina, zabranjeno čak i ući u ugostiteljske objekte. A neki su već spakirali stvari i odlaze, makar ne znaju kamo. No, barem se oko toga ne moraju pretjerano brinuti jer teško da je njihova huda sudba promakla budnim očima zemalja koje pate od kroničnog manjka muslimana – Njemačka, Švedska, Vatikan, Novi Zeland,…Pomalo se u zraku već osjeća i blaga nervoza što ih premijerka potonjeg, inače nova globalna moralna vertikala, još ne poziva da se nasele.

Afrička lekcija iz moralne teologije

U sjeni napada u Šri Lanki jedva je primijećen ostao onaj u Nigeriji, izveden također na sâm Uskrs. Štura vijest kaže kako se vozač automobila sjurio na vjernike tijekom Uskršnje procesije (sekularni mediji ju, naravno, nazivaju povorkom) nakon što je prethodno već propušten, i pritom usmrtio 8 osoba, a njih 30, mahom djece, ozlijedio. Potom su preživjeli sudionici ubili njega i suvozača.

Čitav događaj je, zanimljivo, prikazan kao da je tek riječ o incidentu nastalom uslijed prometnih nesuglasica oko prava prvenstva prolaza. A da su globalni mediji još uvijek korak ispred hrvatskih im podružnica, pokazuje činjenica što su, za razliku od njih, svi kao jedan osjetili potrebu vijest završiti informacijom da je u prosincu 2016., također u Nigeriji, autobus pregazio kolonu muslimana usmrtivši 13-oro djece, time, ujedno, između redaka otkrivši i vjerski identitet počinitelja. No, kako to da se nisu sjetili pohod australskog ubojice u džamijama na Novom Zelandu popratiti popisom, recimo, 50 najvećih mirnodopskih zločina muslimana nad kršćanima?

U nedavnom obraćanju, svojevrsnom testamentu – istodobno i svjedočenju i ostavštini – papa emeritus, Benedikt XVI, uzroke krize u Crkvi našeg vremena vidi u napuštanju koncepta moralne teologije utemeljene na prirodnom pravu, a kojoj je Biblija bila tek potkrjepa, i njezinu zamjenu nakon Drugog vatikanskog koncila teologijom utemeljenom isključivo na Bibliji. U štivu koje će se još dugo iščitavati papa emeritus naglašava i kako se sablažnjavanje malenih što vjeruju, koje spominje evanđelje po Marku, ne odnosi isključivo na žrtve pedofilije, kako se to zadnjih godina uobičajilo prikazivati, nego i na obične vjernike koje se u njihovoj vjeri uvelike može zbuniti intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Dodaje kako prijetnjom kazne (“bolje takvome da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more”) tu Gospodin jasno štiti polog vjere.

Našavši se u neposrednoj opasnosti, nigerijski su kršćani, koristeći se prirodnim pravom u borbi za očuvanje najvećeg Božjeg dara, vlastitog života, u pravedničkom gnjevu na licu mjesta primjereno kaznili ubojice. Štoviše, promotri li se slučaj pomnije, za tu su vrst kazne i posve racionalno gledano bili ispunjeni svi uvjeti – postojala je opasnost od ponavljanja zločina, riječ je bila o pojedincima koji su mogli zlorabiti vlast i naknadnu istragu (počinitelji su, naime, bili pripadnici lokalnog represivnog aparata, u tom trenutku izvan službe), konačno i suvozač, iako nije neposredni počinitelj, kriv je jer je jedini mogao spriječiti tragediju.

Time su afrički vjernici pružili besplatnu lekciju iz moralne teologije svima onima koji misle da su jako pametni, napose onima koji misle da su toliko pametni da mogu – protivno Crkvenom učiteljstvu akumuliranom tijekom čitava dva tisućljeća – bez ikakvih argumenata, osim hoda ukorak s vremenom i Svijetom, proglasiti kako je smrtna kazna sama po sebi i u sebi bezuvjetno zlo. Riječ je o istim onima koji će izraziti žaljenje za žrtve napada na Šri Lanki istovjetnim suhoparnim tonom, popraćenim jednako bezosjećajnim izrazom lica, kakvim je haaški sudac čitao osudu generalu Praljku i petorici još živih Hrvata Herceg-Bosne.

U Svetom pismu također stoji – kome je više dano, od njega će se više tražiti. I dok su obični afrički vjernici, našavši se u neposrednoj opasnosti, barem dijelom obranili svoje živote, ljudi na visokim položajima u institucionalnim hijerarhijama imaju daleko veću odgovornost prema zajednici o kojoj im je povjereno skrbiti.

Dužni su na vrijeme prepoznati opasnosti, jednostavno zato jer njihov nehaj, pogrešne procjene, svjesno umanjivanje opreza, pa i obmanjivanje malenih po pitanju realnih pogibelji koje im prijete, mogu itekako doprinijeti stvaranju šireg konteksta u kojem će život velikog broja malih ljudi, koji se uzdaju u njihov autoritet, biti ugrožen. A kad se mnoštvo jednom dovede pred svršen čin, povratka više nema. Zna to dobro jedan maleni narod koji iz nedavne povijesti pamti koliko su bitne procjene vođe i koliko o njima ovisi hoće li mu mladost završiti zazidana u nekoj jami ili pak, slaviti veličanstvenu pobjedu i slobodu.

Raste zanimanje za nedovršeno Uljanikovo jaružalo

Upravo iz tog naroda, koji je dao Katoličkoj crkvi više svetaca nego što je to ona sklona priznati, potječu i neki “sveci” koji nalaze utočište u mjestu zvanom – antifašistički raj. Radi se o vrsti raja u kojem je, kao i u svemu antifašističkome, sve izvrnuto naglavce pa se tako i taj raj pruža prema dolje a ne prema gore. A tamo se sad, baš zbog rapidnog porasta grijeha onih koji sablažnjavaju malene, napose u smislu kojeg naglašava papa emeritus, ruje deseti krug.

Zbog očekivanog većeg priljeva zemaljskih migranata radovi se odvijaju ubrzanom dinamikom. Stoga je, kako ekskluzivno doznajemo, tamošnji glavni investitor poslao pouzdanog sveca, druga Antu Markovića, da se ukaže uzornom antifašističkom vjerniku Nini Jakovčiću, s ciljem da za potrebe cvjetajućeg posla osigura transfer nedovršenog jaružala iz posrnulog brodogradilišta Uljanik.

Ne časeći časa, Ante je prešao na stvar – nema veze što nije dovršeno,… ima tamo tko raditi,… radi se sve u 666,… a kako nema sindikata, bit će zasigurno sve zgotovljeno na vrijeme. Nino, kakav već jest, nije odolio zamoliti ga ako mu može zauzvrat u antifašističkom raju osigurati vilu s bazenom. Jer skroman je on, pa ne traži čitavo seoce. Sveti antifa,… ovaj, Ante mu je odgovorio da mu to ne može obećati budući sve još treba potvrditi glavni investitor. Ujedno ga je i upozorio da je voda tamo malo hec hec, ali i da koncentracija sumpora nadilazi onu i u najzagađenijem kineskom industrijskom gradu, čisto da se ne iznenadi kad dođe. Na odlasku nije propustio natuknuti da će mu, bude li se nećkao, investitor uskoro uputiti prvog mu ađutanta, Maršala, pa nek’ se onda s njim bakće.

I dok antifašistički pregovori traju, s ovu, konačnu stranu vječnosti ostaje pitanje koliko još ćelija nalik onima na Šri Lanki čuči u stanju pripravnosti i čeka znak da se aktiviraju. Drugim riječima, kad će se kuglica ruleta zaustaviti na našoj kući, ulici, crkvi ili susjedstvu?

Dvojbeno je tek, čini se, hoće li to biti globalno zapaženo kao u Šri Lanki ili jedva zapaženo kao u Nigeriji ili možda potpuno nezapaženo kao u slučaju Hrvata u BiH sad već dalekih devedesetih. I dok nam je dobro sve dok je užas daleko od nas, možda ćemo tek kad nam opet pokuca na vrata spoznati bliskost s ljudima koji su ubijeni samo zato što su, kad već više ne u našim, onda barem u očima ubojica, bili isto što smo i mi. Tko su, dakle, sljedeći na redu, štovatelji Uskrsa ili možda Božića, kako nas posprdno nazivaju nepoštovatelji nikoga i ničega,… nikoga osim nestrpljivog naručitelja jaružala?

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Višnja Starešina: Napadi u Šri Lanki kao model destabilizacije država

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari