Pratite nas

Kolumne

Jučer u Šri Lanki i Nigeriji, a sutra?

Objavljeno

na

Posve suprotno svom uobičajenom ponašanju, kad djeluju kao udarna pest istražnih tijela unaprijed osuđujući označenu metu, takozvani neovisni mediji diljem takozvanog slobodnog svijeta za nedavnih su napada, počinjenih u Šri Lanki na sâm Uskrs, pokazali iznimnu vjeru u presumpciju nevinosti. Možda zato što vjeruju da ih nagrada za to očekuje još na ovome svijetu, slično kao počinitelji tih groznih djela vjeruju da ih isto, pa još i više, očekuje na onome.

Ako je osveta, onda je OK! Samo ovisi čija…

Najviši profesionalni uzusi jednostavno im nisu dopuštali da tek tako zgasne nada da bi napad bombaša samoubojica na tri hotela i tri crkve (dvije katoličke i jednu protestantsku, navodimo to samo zato jer se iz nekog razloga rijetko spominje) ipak mogao biti djelo zloglasnih bijelih supremacista, ogorčenih rasnom strukturom pučanstva te države-otoka u Indijskom oceanu. A kako nada čovjeka ne napušta ni na samrti, nisu htjeli ništa prejudicirati ni kad je Islamska država preuzela odgovornost za napad.

Napokon, riječ je tek o jednom izvoru, a poznato je kako islamisti vole preuzeti križ osude na sebe. Jednostavno, takve su naravi, gotovo pljunuti kršćani. A onda je kao grom iz vedra neba svijetom prostrujala šokantna vijest – počinitelji su doista islamisti.

Oporavivši se od šoka izazvanog gorkom spoznajom o vjerskom identitetu terorista, stali su se domišljati kako zločin, ako ne opravdati, onda ga barem objasniti i umanjiti njegovu strahotu prokušanom metodom podjele krivnje.

Na krilima misli kako mora da je riječ o osveti za mučki napad na muslimane izveden mjesec dana prije u Novom Zelandu, hitro su nametnuli raspravu na temu – je li posrijedi osveta ili ne? – ne davši se pritom smesti što zdrav razum nalaže kako za pripremu i izvedbu koordiniranog napada takvih razmjera treba daleko više vremena. Bitno je tek da je postrani ostalo pitanje – pa što i da jest osveta? Bi li to zločin učinilo prihvatljivijim?

No, ako i jest osveta, očito je nerazmjerna, jer je u napadu u Šri Lanki ubijeno po prilici 6 puta više ljudi nego u Novom Zelandu. Da pravda mjerena takvim aršinom bude zadovoljena, ne bi li sad neki drugi osvetnik trebao negdje ubiti 6 puta više muslimana, njih oko 1800? Uz to, pabirčenje po osveti moglo bi neke natjerati da pomisle nije li i napad u Novom Zelandu bio osveta, odnosno odmazda, tim više što to tvrdi sâm počinitelj.

Nije se morao dogoditi napad na Novom Zelandu da bi simpatizeri islamskih terorista, ne nužno samo pripadnici islamske zajednice, i prethodne islamističke napade opravdavali osvetom, jedva se nekako sustežući ne nazvati je pravednom.

Obično, kao razlog navode da Zapad ubija muslimane u njihovim zemljama pa ovima ne preostaje ništa drugo nego u očaju ubijati zapadnjake gdjegod stignu. Ma koliko god bilo razvidno da se u oružanim sukobima u pretežno muslimanskim zemljama muslimani ubijaju među sobom, doduše, nimalo ne štedeći ni druge nađu li im se nadohvat ruke.

Recimo, nije im uopće mrsko dohvatiti se sve malobrojnijih tamošnjih kršćana. Kad god se to spomene, iz rukava spremno vade novi “argument” – da, ali zapadnjaci su krivi jer su ih posvađali. A kako to da, nakon što su ih posvađali, najbogatije muslimanske zemlje – Saudijska Arabija, Katar, Emirati, formalno još uvijek i Turska – i dalje ostaju vjerni saveznici Zapada? Pa što na njih ne usmjere pravednički žar? Pitanje je, čini se, jednako izlišno kao i ono zašto u potrazi za boljim životom ne migriraju u te zemlje.

Dodatno, muslimane uopće ne smeta kad ih se posvađa s inovjercima, kao u slučaju rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada ih se nahuškalo na Hrvate, da bi ih se potom tapšalo po ramenu kao žrtvu, a suparnike im medijski sveudilj stigmatiziralo.

Štoviše, i sudilo im se pod visokim pokroviteljstvom Kuće svjetskih naroda, a muslimanima za višestruko veća zlodjela gledalo kroz prste ili bi ih se tek blago ukorilo. Tu im je Zapad bio baš super. I još je.

Mule i mulci u službi radikalizacije muslimana

U konačnici, opravdavanje osvetom čini (medvjeđu?) uslugu ponajprije takozvanim umjerenim muslimanima, budući to nužno vodi do njihove ravnodušnosti spram žrtava drugih, postupno i k pripremi pogodnog tla za radikalizaciju. A da tu korak od umjerenog do ekstremnog nije korak od sedam milja, i da su ti umjereni kadri u hipu se okrenuti čak i protiv onih koji su im, dok im je glava bila u torbi, činili dobročinstva, mogli su se na vlastitoj koži uvjeriti Hrvati za maločas spomenutog rata. Muslimani su im se nastavili jednakom mjerom “zahvaljivati” i nakon rata, učas smetnuvši s uma kako im je spas došao, štono reče njihov vođa, odakle su se najmanje nadali – od Hrvata!

Uostalom, nisu li se i počinitelji zločina u Šri Lanki gotovo do zadnjeg trena činili prilično umjerenima i pristojnima? Kako su pokazale nadzorne kamere, pola minute prije ulaska u crkvu u kojoj će se raznijeti, mladić s povećim ruksakom na leđima obazrivo je propustio djevojčicu, gotovo je pomilovavši po glavi.

Netom potom nije pokazao znakove milosti… Zanimljivo, dva su terorista, mlada čovjeka iz iznimno bogate obitelji čija je glava veletrgovac začinima, bila školovana na Zapadu. S obzirom da zamašan udio počinitelja terorističkih napada s islamističkim potpisom čine upravo ljudi, ili školovani ili čak odrasli u zapadnim zemljama, razložno je postaviti pitanje doprinosi li njihovoj radikalizaciji samo indoktrinacija od strane ekstremističkih islamskih vjerskih vođa, takozvanih mula, ili im u tome nimalo zanemarivu moralnu potporu pružaju i neki zapadnjački mulci.

Naime, nije tajna kako se studenti iz islamskih zemalja na Zapadu, baš kao i njihovi domicilni kolege, susreću sa sveopćom manijom samookrivljavanja Zapada, što na sveučilištu, što u medijima, što u kulturi, sve zbog navodnih grijeha predaka zapadnjaka. Oni su nesmiljeno iskorištavali radnu snagu i prirodne resurse lokalaca (možda zato jer su, za razliku od domaćina, to znali i mogli?), a usput su, što nije korektno reći jer se ne uklapa u narativni mit vrlog novog svijeta, zatečenom stanovništvu donijeli i brojne blagodati zapadne civilizacije (medicinska dostignuća, prometnu povezanost, tehnološki napredak). I što će onda misliti student, musliman, nego – evo, moji mi kažu da je dobro i Bogu milo nevjernike pobiti, a i njihovi, eto, priznaju da smo ja i moji predci, kako kroz povijest, tako i danas, od njih beskrupulozno iskorištavani, zbog čega imam ne samo pravo, nego i obvezu osjećati nepravdu i tražiti zadovoljštinu. Ovaj eksplozivni koktel sadističkog istočnjačkog vjerskog fanatizma i mazohističkog zapadnjačkog sekularnog mu pobratima proizvodi pojedinca spremnog raznijeti bombom sebe i vlastitu djecu, pa gdje ne će tuđu.

Međutim, za razliku od statusa miljenika, rezerviranog im u zapadnim medijima, muslimani ne uživaju baš neku popularnost na Šri Lanki, otoku kojeg u zamjetnom broju nastanjuju pripadnici četiri najveće svjetske religije. Navodno im je ponegdje, vjerojatno tamo gdje su manjina, zabranjeno čak i ući u ugostiteljske objekte. A neki su već spakirali stvari i odlaze, makar ne znaju kamo. No, barem se oko toga ne moraju pretjerano brinuti jer teško da je njihova huda sudba promakla budnim očima zemalja koje pate od kroničnog manjka muslimana – Njemačka, Švedska, Vatikan, Novi Zeland,…Pomalo se u zraku već osjeća i blaga nervoza što ih premijerka potonjeg, inače nova globalna moralna vertikala, još ne poziva da se nasele.

Afrička lekcija iz moralne teologije

U sjeni napada u Šri Lanki jedva je primijećen ostao onaj u Nigeriji, izveden također na sâm Uskrs. Štura vijest kaže kako se vozač automobila sjurio na vjernike tijekom Uskršnje procesije (sekularni mediji ju, naravno, nazivaju povorkom) nakon što je prethodno već propušten, i pritom usmrtio 8 osoba, a njih 30, mahom djece, ozlijedio. Potom su preživjeli sudionici ubili njega i suvozača.

Čitav događaj je, zanimljivo, prikazan kao da je tek riječ o incidentu nastalom uslijed prometnih nesuglasica oko prava prvenstva prolaza. A da su globalni mediji još uvijek korak ispred hrvatskih im podružnica, pokazuje činjenica što su, za razliku od njih, svi kao jedan osjetili potrebu vijest završiti informacijom da je u prosincu 2016., također u Nigeriji, autobus pregazio kolonu muslimana usmrtivši 13-oro djece, time, ujedno, između redaka otkrivši i vjerski identitet počinitelja. No, kako to da se nisu sjetili pohod australskog ubojice u džamijama na Novom Zelandu popratiti popisom, recimo, 50 najvećih mirnodopskih zločina muslimana nad kršćanima?

U nedavnom obraćanju, svojevrsnom testamentu – istodobno i svjedočenju i ostavštini – papa emeritus, Benedikt XVI, uzroke krize u Crkvi našeg vremena vidi u napuštanju koncepta moralne teologije utemeljene na prirodnom pravu, a kojoj je Biblija bila tek potkrjepa, i njezinu zamjenu nakon Drugog vatikanskog koncila teologijom utemeljenom isključivo na Bibliji. U štivu koje će se još dugo iščitavati papa emeritus naglašava i kako se sablažnjavanje malenih što vjeruju, koje spominje evanđelje po Marku, ne odnosi isključivo na žrtve pedofilije, kako se to zadnjih godina uobičajilo prikazivati, nego i na obične vjernike koje se u njihovoj vjeri uvelike može zbuniti intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Dodaje kako prijetnjom kazne (“bolje takvome da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more”) tu Gospodin jasno štiti polog vjere.

Našavši se u neposrednoj opasnosti, nigerijski su kršćani, koristeći se prirodnim pravom u borbi za očuvanje najvećeg Božjeg dara, vlastitog života, u pravedničkom gnjevu na licu mjesta primjereno kaznili ubojice. Štoviše, promotri li se slučaj pomnije, za tu su vrst kazne i posve racionalno gledano bili ispunjeni svi uvjeti – postojala je opasnost od ponavljanja zločina, riječ je bila o pojedincima koji su mogli zlorabiti vlast i naknadnu istragu (počinitelji su, naime, bili pripadnici lokalnog represivnog aparata, u tom trenutku izvan službe), konačno i suvozač, iako nije neposredni počinitelj, kriv je jer je jedini mogao spriječiti tragediju.

Time su afrički vjernici pružili besplatnu lekciju iz moralne teologije svima onima koji misle da su jako pametni, napose onima koji misle da su toliko pametni da mogu – protivno Crkvenom učiteljstvu akumuliranom tijekom čitava dva tisućljeća – bez ikakvih argumenata, osim hoda ukorak s vremenom i Svijetom, proglasiti kako je smrtna kazna sama po sebi i u sebi bezuvjetno zlo. Riječ je o istim onima koji će izraziti žaljenje za žrtve napada na Šri Lanki istovjetnim suhoparnim tonom, popraćenim jednako bezosjećajnim izrazom lica, kakvim je haaški sudac čitao osudu generalu Praljku i petorici još živih Hrvata Herceg-Bosne.

U Svetom pismu također stoji – kome je više dano, od njega će se više tražiti. I dok su obični afrički vjernici, našavši se u neposrednoj opasnosti, barem dijelom obranili svoje živote, ljudi na visokim položajima u institucionalnim hijerarhijama imaju daleko veću odgovornost prema zajednici o kojoj im je povjereno skrbiti.

Dužni su na vrijeme prepoznati opasnosti, jednostavno zato jer njihov nehaj, pogrešne procjene, svjesno umanjivanje opreza, pa i obmanjivanje malenih po pitanju realnih pogibelji koje im prijete, mogu itekako doprinijeti stvaranju šireg konteksta u kojem će život velikog broja malih ljudi, koji se uzdaju u njihov autoritet, biti ugrožen. A kad se mnoštvo jednom dovede pred svršen čin, povratka više nema. Zna to dobro jedan maleni narod koji iz nedavne povijesti pamti koliko su bitne procjene vođe i koliko o njima ovisi hoće li mu mladost završiti zazidana u nekoj jami ili pak, slaviti veličanstvenu pobjedu i slobodu.

Raste zanimanje za nedovršeno Uljanikovo jaružalo

Upravo iz tog naroda, koji je dao Katoličkoj crkvi više svetaca nego što je to ona sklona priznati, potječu i neki “sveci” koji nalaze utočište u mjestu zvanom – antifašistički raj. Radi se o vrsti raja u kojem je, kao i u svemu antifašističkome, sve izvrnuto naglavce pa se tako i taj raj pruža prema dolje a ne prema gore. A tamo se sad, baš zbog rapidnog porasta grijeha onih koji sablažnjavaju malene, napose u smislu kojeg naglašava papa emeritus, ruje deseti krug.

Zbog očekivanog većeg priljeva zemaljskih migranata radovi se odvijaju ubrzanom dinamikom. Stoga je, kako ekskluzivno doznajemo, tamošnji glavni investitor poslao pouzdanog sveca, druga Antu Markovića, da se ukaže uzornom antifašističkom vjerniku Nini Jakovčiću, s ciljem da za potrebe cvjetajućeg posla osigura transfer nedovršenog jaružala iz posrnulog brodogradilišta Uljanik.

Ne časeći časa, Ante je prešao na stvar – nema veze što nije dovršeno,… ima tamo tko raditi,… radi se sve u 666,… a kako nema sindikata, bit će zasigurno sve zgotovljeno na vrijeme. Nino, kakav već jest, nije odolio zamoliti ga ako mu može zauzvrat u antifašističkom raju osigurati vilu s bazenom. Jer skroman je on, pa ne traži čitavo seoce. Sveti antifa,… ovaj, Ante mu je odgovorio da mu to ne može obećati budući sve još treba potvrditi glavni investitor. Ujedno ga je i upozorio da je voda tamo malo hec hec, ali i da koncentracija sumpora nadilazi onu i u najzagađenijem kineskom industrijskom gradu, čisto da se ne iznenadi kad dođe. Na odlasku nije propustio natuknuti da će mu, bude li se nećkao, investitor uskoro uputiti prvog mu ađutanta, Maršala, pa nek’ se onda s njim bakće.

I dok antifašistički pregovori traju, s ovu, konačnu stranu vječnosti ostaje pitanje koliko još ćelija nalik onima na Šri Lanki čuči u stanju pripravnosti i čeka znak da se aktiviraju. Drugim riječima, kad će se kuglica ruleta zaustaviti na našoj kući, ulici, crkvi ili susjedstvu?

Dvojbeno je tek, čini se, hoće li to biti globalno zapaženo kao u Šri Lanki ili jedva zapaženo kao u Nigeriji ili možda potpuno nezapaženo kao u slučaju Hrvata u BiH sad već dalekih devedesetih. I dok nam je dobro sve dok je užas daleko od nas, možda ćemo tek kad nam opet pokuca na vrata spoznati bliskost s ljudima koji su ubijeni samo zato što su, kad već više ne u našim, onda barem u očima ubojica, bili isto što smo i mi. Tko su, dakle, sljedeći na redu, štovatelji Uskrsa ili možda Božića, kako nas posprdno nazivaju nepoštovatelji nikoga i ničega,… nikoga osim nestrpljivog naručitelja jaružala?

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Višnja Starešina: Napadi u Šri Lanki kao model destabilizacije država

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari