Pratite nas

Kolumne

Jučer u Šri Lanki i Nigeriji, a sutra?

Objavljeno

na

Posve suprotno svom uobičajenom ponašanju, kad djeluju kao udarna pest istražnih tijela unaprijed osuđujući označenu metu, takozvani neovisni mediji diljem takozvanog slobodnog svijeta za nedavnih su napada, počinjenih u Šri Lanki na sâm Uskrs, pokazali iznimnu vjeru u presumpciju nevinosti. Možda zato što vjeruju da ih nagrada za to očekuje još na ovome svijetu, slično kao počinitelji tih groznih djela vjeruju da ih isto, pa još i više, očekuje na onome.

Ako je osveta, onda je OK! Samo ovisi čija…

Najviši profesionalni uzusi jednostavno im nisu dopuštali da tek tako zgasne nada da bi napad bombaša samoubojica na tri hotela i tri crkve (dvije katoličke i jednu protestantsku, navodimo to samo zato jer se iz nekog razloga rijetko spominje) ipak mogao biti djelo zloglasnih bijelih supremacista, ogorčenih rasnom strukturom pučanstva te države-otoka u Indijskom oceanu. A kako nada čovjeka ne napušta ni na samrti, nisu htjeli ništa prejudicirati ni kad je Islamska država preuzela odgovornost za napad.

Napokon, riječ je tek o jednom izvoru, a poznato je kako islamisti vole preuzeti križ osude na sebe. Jednostavno, takve su naravi, gotovo pljunuti kršćani. A onda je kao grom iz vedra neba svijetom prostrujala šokantna vijest – počinitelji su doista islamisti.

Oporavivši se od šoka izazvanog gorkom spoznajom o vjerskom identitetu terorista, stali su se domišljati kako zločin, ako ne opravdati, onda ga barem objasniti i umanjiti njegovu strahotu prokušanom metodom podjele krivnje.

Na krilima misli kako mora da je riječ o osveti za mučki napad na muslimane izveden mjesec dana prije u Novom Zelandu, hitro su nametnuli raspravu na temu – je li posrijedi osveta ili ne? – ne davši se pritom smesti što zdrav razum nalaže kako za pripremu i izvedbu koordiniranog napada takvih razmjera treba daleko više vremena. Bitno je tek da je postrani ostalo pitanje – pa što i da jest osveta? Bi li to zločin učinilo prihvatljivijim?

No, ako i jest osveta, očito je nerazmjerna, jer je u napadu u Šri Lanki ubijeno po prilici 6 puta više ljudi nego u Novom Zelandu. Da pravda mjerena takvim aršinom bude zadovoljena, ne bi li sad neki drugi osvetnik trebao negdje ubiti 6 puta više muslimana, njih oko 1800? Uz to, pabirčenje po osveti moglo bi neke natjerati da pomisle nije li i napad u Novom Zelandu bio osveta, odnosno odmazda, tim više što to tvrdi sâm počinitelj.

Nije se morao dogoditi napad na Novom Zelandu da bi simpatizeri islamskih terorista, ne nužno samo pripadnici islamske zajednice, i prethodne islamističke napade opravdavali osvetom, jedva se nekako sustežući ne nazvati je pravednom.

Obično, kao razlog navode da Zapad ubija muslimane u njihovim zemljama pa ovima ne preostaje ništa drugo nego u očaju ubijati zapadnjake gdjegod stignu. Ma koliko god bilo razvidno da se u oružanim sukobima u pretežno muslimanskim zemljama muslimani ubijaju među sobom, doduše, nimalo ne štedeći ni druge nađu li im se nadohvat ruke.

Recimo, nije im uopće mrsko dohvatiti se sve malobrojnijih tamošnjih kršćana. Kad god se to spomene, iz rukava spremno vade novi “argument” – da, ali zapadnjaci su krivi jer su ih posvađali. A kako to da, nakon što su ih posvađali, najbogatije muslimanske zemlje – Saudijska Arabija, Katar, Emirati, formalno još uvijek i Turska – i dalje ostaju vjerni saveznici Zapada? Pa što na njih ne usmjere pravednički žar? Pitanje je, čini se, jednako izlišno kao i ono zašto u potrazi za boljim životom ne migriraju u te zemlje.

Dodatno, muslimane uopće ne smeta kad ih se posvađa s inovjercima, kao u slučaju rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada ih se nahuškalo na Hrvate, da bi ih se potom tapšalo po ramenu kao žrtvu, a suparnike im medijski sveudilj stigmatiziralo.

Štoviše, i sudilo im se pod visokim pokroviteljstvom Kuće svjetskih naroda, a muslimanima za višestruko veća zlodjela gledalo kroz prste ili bi ih se tek blago ukorilo. Tu im je Zapad bio baš super. I još je.

Mule i mulci u službi radikalizacije muslimana

U konačnici, opravdavanje osvetom čini (medvjeđu?) uslugu ponajprije takozvanim umjerenim muslimanima, budući to nužno vodi do njihove ravnodušnosti spram žrtava drugih, postupno i k pripremi pogodnog tla za radikalizaciju. A da tu korak od umjerenog do ekstremnog nije korak od sedam milja, i da su ti umjereni kadri u hipu se okrenuti čak i protiv onih koji su im, dok im je glava bila u torbi, činili dobročinstva, mogli su se na vlastitoj koži uvjeriti Hrvati za maločas spomenutog rata. Muslimani su im se nastavili jednakom mjerom “zahvaljivati” i nakon rata, učas smetnuvši s uma kako im je spas došao, štono reče njihov vođa, odakle su se najmanje nadali – od Hrvata!

Uostalom, nisu li se i počinitelji zločina u Šri Lanki gotovo do zadnjeg trena činili prilično umjerenima i pristojnima? Kako su pokazale nadzorne kamere, pola minute prije ulaska u crkvu u kojoj će se raznijeti, mladić s povećim ruksakom na leđima obazrivo je propustio djevojčicu, gotovo je pomilovavši po glavi.

Netom potom nije pokazao znakove milosti… Zanimljivo, dva su terorista, mlada čovjeka iz iznimno bogate obitelji čija je glava veletrgovac začinima, bila školovana na Zapadu. S obzirom da zamašan udio počinitelja terorističkih napada s islamističkim potpisom čine upravo ljudi, ili školovani ili čak odrasli u zapadnim zemljama, razložno je postaviti pitanje doprinosi li njihovoj radikalizaciji samo indoktrinacija od strane ekstremističkih islamskih vjerskih vođa, takozvanih mula, ili im u tome nimalo zanemarivu moralnu potporu pružaju i neki zapadnjački mulci.

Naime, nije tajna kako se studenti iz islamskih zemalja na Zapadu, baš kao i njihovi domicilni kolege, susreću sa sveopćom manijom samookrivljavanja Zapada, što na sveučilištu, što u medijima, što u kulturi, sve zbog navodnih grijeha predaka zapadnjaka. Oni su nesmiljeno iskorištavali radnu snagu i prirodne resurse lokalaca (možda zato jer su, za razliku od domaćina, to znali i mogli?), a usput su, što nije korektno reći jer se ne uklapa u narativni mit vrlog novog svijeta, zatečenom stanovništvu donijeli i brojne blagodati zapadne civilizacije (medicinska dostignuća, prometnu povezanost, tehnološki napredak). I što će onda misliti student, musliman, nego – evo, moji mi kažu da je dobro i Bogu milo nevjernike pobiti, a i njihovi, eto, priznaju da smo ja i moji predci, kako kroz povijest, tako i danas, od njih beskrupulozno iskorištavani, zbog čega imam ne samo pravo, nego i obvezu osjećati nepravdu i tražiti zadovoljštinu. Ovaj eksplozivni koktel sadističkog istočnjačkog vjerskog fanatizma i mazohističkog zapadnjačkog sekularnog mu pobratima proizvodi pojedinca spremnog raznijeti bombom sebe i vlastitu djecu, pa gdje ne će tuđu.

Međutim, za razliku od statusa miljenika, rezerviranog im u zapadnim medijima, muslimani ne uživaju baš neku popularnost na Šri Lanki, otoku kojeg u zamjetnom broju nastanjuju pripadnici četiri najveće svjetske religije. Navodno im je ponegdje, vjerojatno tamo gdje su manjina, zabranjeno čak i ući u ugostiteljske objekte. A neki su već spakirali stvari i odlaze, makar ne znaju kamo. No, barem se oko toga ne moraju pretjerano brinuti jer teško da je njihova huda sudba promakla budnim očima zemalja koje pate od kroničnog manjka muslimana – Njemačka, Švedska, Vatikan, Novi Zeland,…Pomalo se u zraku već osjeća i blaga nervoza što ih premijerka potonjeg, inače nova globalna moralna vertikala, još ne poziva da se nasele.

Afrička lekcija iz moralne teologije

U sjeni napada u Šri Lanki jedva je primijećen ostao onaj u Nigeriji, izveden također na sâm Uskrs. Štura vijest kaže kako se vozač automobila sjurio na vjernike tijekom Uskršnje procesije (sekularni mediji ju, naravno, nazivaju povorkom) nakon što je prethodno već propušten, i pritom usmrtio 8 osoba, a njih 30, mahom djece, ozlijedio. Potom su preživjeli sudionici ubili njega i suvozača.

Čitav događaj je, zanimljivo, prikazan kao da je tek riječ o incidentu nastalom uslijed prometnih nesuglasica oko prava prvenstva prolaza. A da su globalni mediji još uvijek korak ispred hrvatskih im podružnica, pokazuje činjenica što su, za razliku od njih, svi kao jedan osjetili potrebu vijest završiti informacijom da je u prosincu 2016., također u Nigeriji, autobus pregazio kolonu muslimana usmrtivši 13-oro djece, time, ujedno, između redaka otkrivši i vjerski identitet počinitelja. No, kako to da se nisu sjetili pohod australskog ubojice u džamijama na Novom Zelandu popratiti popisom, recimo, 50 najvećih mirnodopskih zločina muslimana nad kršćanima?

U nedavnom obraćanju, svojevrsnom testamentu – istodobno i svjedočenju i ostavštini – papa emeritus, Benedikt XVI, uzroke krize u Crkvi našeg vremena vidi u napuštanju koncepta moralne teologije utemeljene na prirodnom pravu, a kojoj je Biblija bila tek potkrjepa, i njezinu zamjenu nakon Drugog vatikanskog koncila teologijom utemeljenom isključivo na Bibliji. U štivu koje će se još dugo iščitavati papa emeritus naglašava i kako se sablažnjavanje malenih što vjeruju, koje spominje evanđelje po Marku, ne odnosi isključivo na žrtve pedofilije, kako se to zadnjih godina uobičajilo prikazivati, nego i na obične vjernike koje se u njihovoj vjeri uvelike može zbuniti intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Dodaje kako prijetnjom kazne (“bolje takvome da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more”) tu Gospodin jasno štiti polog vjere.

Našavši se u neposrednoj opasnosti, nigerijski su kršćani, koristeći se prirodnim pravom u borbi za očuvanje najvećeg Božjeg dara, vlastitog života, u pravedničkom gnjevu na licu mjesta primjereno kaznili ubojice. Štoviše, promotri li se slučaj pomnije, za tu su vrst kazne i posve racionalno gledano bili ispunjeni svi uvjeti – postojala je opasnost od ponavljanja zločina, riječ je bila o pojedincima koji su mogli zlorabiti vlast i naknadnu istragu (počinitelji su, naime, bili pripadnici lokalnog represivnog aparata, u tom trenutku izvan službe), konačno i suvozač, iako nije neposredni počinitelj, kriv je jer je jedini mogao spriječiti tragediju.

Time su afrički vjernici pružili besplatnu lekciju iz moralne teologije svima onima koji misle da su jako pametni, napose onima koji misle da su toliko pametni da mogu – protivno Crkvenom učiteljstvu akumuliranom tijekom čitava dva tisućljeća – bez ikakvih argumenata, osim hoda ukorak s vremenom i Svijetom, proglasiti kako je smrtna kazna sama po sebi i u sebi bezuvjetno zlo. Riječ je o istim onima koji će izraziti žaljenje za žrtve napada na Šri Lanki istovjetnim suhoparnim tonom, popraćenim jednako bezosjećajnim izrazom lica, kakvim je haaški sudac čitao osudu generalu Praljku i petorici još živih Hrvata Herceg-Bosne.

U Svetom pismu također stoji – kome je više dano, od njega će se više tražiti. I dok su obični afrički vjernici, našavši se u neposrednoj opasnosti, barem dijelom obranili svoje živote, ljudi na visokim položajima u institucionalnim hijerarhijama imaju daleko veću odgovornost prema zajednici o kojoj im je povjereno skrbiti.

Dužni su na vrijeme prepoznati opasnosti, jednostavno zato jer njihov nehaj, pogrešne procjene, svjesno umanjivanje opreza, pa i obmanjivanje malenih po pitanju realnih pogibelji koje im prijete, mogu itekako doprinijeti stvaranju šireg konteksta u kojem će život velikog broja malih ljudi, koji se uzdaju u njihov autoritet, biti ugrožen. A kad se mnoštvo jednom dovede pred svršen čin, povratka više nema. Zna to dobro jedan maleni narod koji iz nedavne povijesti pamti koliko su bitne procjene vođe i koliko o njima ovisi hoće li mu mladost završiti zazidana u nekoj jami ili pak, slaviti veličanstvenu pobjedu i slobodu.

Raste zanimanje za nedovršeno Uljanikovo jaružalo

Upravo iz tog naroda, koji je dao Katoličkoj crkvi više svetaca nego što je to ona sklona priznati, potječu i neki “sveci” koji nalaze utočište u mjestu zvanom – antifašistički raj. Radi se o vrsti raja u kojem je, kao i u svemu antifašističkome, sve izvrnuto naglavce pa se tako i taj raj pruža prema dolje a ne prema gore. A tamo se sad, baš zbog rapidnog porasta grijeha onih koji sablažnjavaju malene, napose u smislu kojeg naglašava papa emeritus, ruje deseti krug.

Zbog očekivanog većeg priljeva zemaljskih migranata radovi se odvijaju ubrzanom dinamikom. Stoga je, kako ekskluzivno doznajemo, tamošnji glavni investitor poslao pouzdanog sveca, druga Antu Markovića, da se ukaže uzornom antifašističkom vjerniku Nini Jakovčiću, s ciljem da za potrebe cvjetajućeg posla osigura transfer nedovršenog jaružala iz posrnulog brodogradilišta Uljanik.

Ne časeći časa, Ante je prešao na stvar – nema veze što nije dovršeno,… ima tamo tko raditi,… radi se sve u 666,… a kako nema sindikata, bit će zasigurno sve zgotovljeno na vrijeme. Nino, kakav već jest, nije odolio zamoliti ga ako mu može zauzvrat u antifašističkom raju osigurati vilu s bazenom. Jer skroman je on, pa ne traži čitavo seoce. Sveti antifa,… ovaj, Ante mu je odgovorio da mu to ne može obećati budući sve još treba potvrditi glavni investitor. Ujedno ga je i upozorio da je voda tamo malo hec hec, ali i da koncentracija sumpora nadilazi onu i u najzagađenijem kineskom industrijskom gradu, čisto da se ne iznenadi kad dođe. Na odlasku nije propustio natuknuti da će mu, bude li se nećkao, investitor uskoro uputiti prvog mu ađutanta, Maršala, pa nek’ se onda s njim bakće.

I dok antifašistički pregovori traju, s ovu, konačnu stranu vječnosti ostaje pitanje koliko još ćelija nalik onima na Šri Lanki čuči u stanju pripravnosti i čeka znak da se aktiviraju. Drugim riječima, kad će se kuglica ruleta zaustaviti na našoj kući, ulici, crkvi ili susjedstvu?

Dvojbeno je tek, čini se, hoće li to biti globalno zapaženo kao u Šri Lanki ili jedva zapaženo kao u Nigeriji ili možda potpuno nezapaženo kao u slučaju Hrvata u BiH sad već dalekih devedesetih. I dok nam je dobro sve dok je užas daleko od nas, možda ćemo tek kad nam opet pokuca na vrata spoznati bliskost s ljudima koji su ubijeni samo zato što su, kad već više ne u našim, onda barem u očima ubojica, bili isto što smo i mi. Tko su, dakle, sljedeći na redu, štovatelji Uskrsa ili možda Božića, kako nas posprdno nazivaju nepoštovatelji nikoga i ničega,… nikoga osim nestrpljivog naručitelja jaružala?

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Višnja Starešina: Napadi u Šri Lanki kao model destabilizacije država

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari