Pratite nas

Kolumne

Jučer ubijali zbog mišljenja, a danas zovu na dijalog!?

Objavljeno

na

[dropcap color=”#0066bf” font=”0″]U[/dropcap] zadnjih tjedan dana, ali i više zasigurno, mogli smo čuti tisuće poziva na dijalog i javnu raspravu. Dijalog i javna rasprava. Vrhunac demokracije, vrhunac zapadnjačke uljuđenosti i standarda koji mi, ovako mali i primitivni pokušavamo dohvatiti. Pogotovo su ti termini dominantni od trenutka kada je fini kompozitor i profesor pravnik zasjeo, skupa sa svojom «domoljubnom» kamarilom za kormilo države. Plovi Hrvatska od tada. Plovi morima dijaloga i javnih rasprava. Preciznije rečeno, ona pluta jer ploviti ipak podrazumijeva nekakav cilj. Naravno, sve bi to bilo u redu da te javne rasprave i dijalozi odvedu tematiku do bilo kakvog rješenja. U protivnom, oni ostaju samo predstava. Vrhunska.

piše: Ivan Ljubić / Kamenjar.com

smjene mZašto sam naglasio posebno posljednjih tjedan dana? Zbog događaja u Savskoj ulici u Zagrebu, točnije, ispred zgrade Ministarstva branitelja. Vatre su upaljene i nikakav dijalog ih ne će ugasiti. Samo konkretni potezi. Zahtjevi su izneseni. Svi točno znaju što stopostotni ratni invalidi traže – smjene fantomske trojke na čelu s perfidnim i prodanim Fredom. I opet ih se podmuklo zove na dijalog, kao da je i dalje nejasno što ti nesretni i izigrani ljudi hoće. Nekad mi se čini da imaju osjećaj kao da su u ludnici pokušavajući svima objasniti kako nisu ludi na što svi reagiraju s lažnim odgovorom: «naravno da niste, mi to nismo ni rekli, samo, popijte ovu tabletu, bit će vam sigurno bolje.»

Gadljivo je gledati retoriku državnog rukovodstva, ali i javnih ličnosti na televiziji, pogotovo nekih voditelja emisija gdje se u tolikoj mjeri poziva na dijalog da bi netko tko nije upućen u tematiku, a političkih i društveno – humanističkih analfabeta Bogu hvala imamo na izvoz, pomislio da je ta skupina 100% – ih ratnih invalida razularena banda spremna za linč. Ipak, ništa od linča. Čak i kad ih je vrhovni zapovjednik oružanih snaga počastio svojom vizitom i uplašeno slušao tragične priče iz života onih, na čijoj bezrezervnoj žrtvi živi naša sloboda. Koje li jebene ironije? Vrhovni zapovjednik oružanih snaga dr.sc.komp.zamp. Ivo Jospović. Da kojim slučajem zaratimo s nekim, a znamo da kandidata i dalje ima u susjedstvu ilitiga Regionu, mislim da bi pod takvim komandantom kapitulirali za tjedan dana. Jer, Ivo je za dijalog. Treba sjesti za stol i pronaći rješenje pa makar i sto puta. Sve je bolje od oružane pobune. Hrvati su, poznato je, laki na obaraču, krvoloci pravi.

Pokušavam si zamisliti te famozne dijaloge. Dovoljno je prisjetiti se dijaloga Milanovića i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i shvatiti da je to čista farsa. Ista je priča i ovih dana. Da si ne znam kako zadojen i isključiv, kako je moguće ostati imun na čvrste i opravdane argumente. Možemo pretpostaviti da su po pitanju problematike ćirilice u Vukovaru ljudi iz Stožera rekli sljedeće, barem bih ja to rekao. Dakle, prije svega, Vukovar je zgažen. Doslovno, u prenesenom značenju, kako god hoćete. Cca. milijun i pol granata, teški zločini, ubojstva, silovanja, progon, najteži oblici poniženja i manifestacija mržnje kakva nije viđena od kraja Drugog svjetskog rata. Etnički sastav Vukovara produkt je upravo, prvo tih događaja, a kasnije kurvanjske mirne rentegracije gdje se srpskoj populaciji, pobunjenicima i četnicima omogućilo da rade u tom istom Vukovaru kao policajci i djelatnici javne uprave.

Vukovar-Milanovic-625x340Ne zaboravimo priču o zakonu o pravima nacionalnih manjina. Odakle 33% kao prag? A eto njih baš 33,64%. Tumaraju izgubljeni Vukovarom, ne znaju gdje je ambulanta, a gdje dućan. Znaju vjerojatno dobro gdje je Ovčara ili Aleja osloboditelja Vukovara gdje se redovito polažu vijenci dan – dva prije obljetnice 18.11. U Auschwitzu se ne svira njemačka himna, a bogme se niti u Izraelu ne sluša Wagner. Čisto sumnjam da su police knjižnica u Tel Avivu baš krcate djelima Martina Heidegerra. Strašna navala. Omiljeni poklon za Hanuku.

Vratimo se na popis stanovništva i etnički sastav. Brojimo krvna zrnca jer to volimo, takvi smo. Plitki. Meni osobno je to hobi. Dokazano je u analizama profesora Šterca, cijenjenog demografa s PMF-a Zagreb, ali i u reportažama na televiziji da je u Vukovaru prijavljen veliki broj Srba u kućama koje ne postoje. U jednoj od tih kuća duhova čak njih gotovo deset. Možda i više. Ako se već mora provesti zakon, zar je problem provesti još jedan popis i paziti na takve detalje? Trebamo li početi o proslavama pravoslavnih badnjaka u Borovu Selu, popodnevnim šetnjama silovatelja kroz centar grada ili šutnji kojom je obavijena tajna oko preostalih masovnih grobnica u kojima trunu nestali. Srećom, tu je Pupovac koji onako velikodušno tvrdi da se oko Ovčare kao mjesta dvojezičnosti ipak može porazgovarati. Odobrava on to. Hvala mu od srca. Da slučajno ne bih zaboravio, ovim putem i čestitka našoj prljavoj savjesti «Documenti». Deset godina je značajan jubilej. Dirljivo je vidjeti s koliko strasti i mržnje prema Hrvatskoj obavljate svoje zadatke. Vesna, poluškolovana slovenska koza, Zoki Pusić, doktor Zoran Pusić, ponavljam, doktor! Toliko o doktoratima. I, dakako, uplakani Eugen Jakovčić koji nam uvijek smogne snage ispričati pokoju tragičnu priču iz nekog srpskog sela. Nešto mu teže ide s prisjećanjem hrvatske djece stradale u Domovinskom ratu. Ipak, tko bi ga krivio? Mali je broj to, samo četiri stotine. Ajde da ih je više, možda bi se i tu i tamo spomenuli.

Naravno da je za naše vrle domoljube iz Kukuriku koalicije koja nipošto nije sljedbenica SKH, ali ako mislite pristupiti arhivama SKH, SDP vam mora dati dopuštenje, to ipak izigravanja zakona. Zakon. Poštuj ga ili se učlani u našu stranku. Moramo dokazati svijetu da smo tolerantni i čovjekoljubivi i pod cijenu vlastitih samoponiženja. Ćirilica je naposljetku i naše pismo. Jest, samo što ju ondašnja historiografija nikada nije brendirala kao «hrvatska ćirilica», već kao «zapadna». Dakle, imamo rusku, srpsku, makedonsku, bugarsku i zapadnu. Hrvatska ćirilica zvuči odviše fašistički. Nije loša ta zapadna. Ipak nastojimo sustići taj famozni Zapad. Približiti mu se i ako bude sreće, tangirat ga. Ooooo da! Za petama smo mu. Predvođeni perjanicama socijalizma s ljudskim licem.

Zašto uopće očekivati od takvih ljudi nekakav oblik empatije? Gdje su oni tada bili? Što su radili? Vucarali se na studijskim godinama po Europi na račun Soroša ili čistili podrume. I, da se razumijemo, to nije nikakav problem. Problem je što današnjim djelima pokazuju kako se ne radi o tome da su bili kukavice (što je legitimno), već što ih boli kurac za Hrvatsku. Umjesto da svoje talente i obrazovanje usmjere u pozitivan razvoj Hrvatske oni idu suprotnim smjerom – u dekontrukciju državnosti. Često mi se čini da ne bi bilo loše da je svaki pedalj Hrvatske bombardiran minimalno jedan dan. Da se u kosti svih uvukao strah. Možda bi tada više cjenili svoju Domovinu. Možda.

877e058bd63d221a77c29e53707b4f48

Potrebno je razbiti još jedan mit. To je jedinstvo Hrvata tijekom Domovinskog rata. Vidimo danas kakvo je to jedinstvo i vidimo da je ono bilo prisutno u manjim skupinama ljudi, brigadama, satnijama i vodovima na frontu. Nitko nije vikao protiv Hrvatske ili zarađivao na tome unosno kao danas iako je već tada bilo iznimaka. Hoću reći sljedeće, s idejom Hrvatske se velik dio Hrvata složio, ali ne svi i upravo je zato to opjevano jedinstvo, zapravo krnje tj. nejedinstvo. Ipak, impresivan je broj Hrvata na ruti samostalnosti stao jedan uz drugog. Najhrabriji od njih danas su u Savskoj. Studen im se uvlači u kosti i gdje su danas? I dalje u rovovima samo što ne znaju u koga točno treba naciljati. Što je nama naša borba dala? Predraga Matića, Ivu Josipovića, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca. Isti ti ih pozivaju na dijalog. Od istih traže poštovanje. Isti ih zovu u svoje dvore da ih učine malenima. Podmukla taktika, a povijest je pokazala efikasna. Krenuli su i Zrinski i Frankapan u Bečko Novo Mesto 1671. godine. Znamo kako je prošlo.

Impresivan je broj Hrvata na ruti samostalnosti stao jedan uz drugog. Najhrabriji od njih danas su u Savskoj. Studen im se uvlači u kosti i gdje su danas? I dalje u rovovima samo što ne znaju u koga točno treba naciljati. Što je nama naša borba dala? Predraga Matića, Ivu Josipovića, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca.

Tražiti poštovanje u narodu koji sam sebe ne poštuje unaprijed je izgubljena bitka. Poštovanja nema. U takvim okolnostima poštovanje treba nametnuti. I zato je upravo njihov bunt naznaka dugo očekivanih promjena u ovom društvu. Ili nam se samo priviđaju kao oaza umirućem u pustinji? Vjerovat ću da nije tako.

Dosta je bilo paradnih dijaloga, javnih rasprava za koje nitko ne zna gdje se održavaju i tko ih vodi. Demokracija podrazumijeva aktivnost i svojim inicijativama ju potičemo i gradimo. Ako smo pasivni, ako stojimo i gledamo, ako čekamo druge da obave naše dužnosti, ulazimo u sužanjstvo. Da su promrzli hrvatski vitezovi 90-ih stavili ruke u džepove i čekali da netko drugi uđe u buseve za Vukovar i Dubrovnik, danas bi se 18.11. slavila pobjeda nad ustašama, a Marin Držić bi bio srpski književnik kakvim ga se i prikazuje u zadnje vrijeme. Hrvatska kakvu vidimo danas nije ona pobjednička. Ona se i dalje ispričava, povlači u ilegalu i navikava na viktimiziranje same sebe. Hrvatska kakvu sanjamo ne gleda mirno kako se prebija starija gospođa na Cvijetnom trgu. Pobjednička Hrvatska lomi kosti agresivnog nasilnika. U pobjedničkoj Hrvatskoj nekakvi Zorani Stevanovići i udruge FARE kojima je trn u oku transparent «Ne zaboravite Vukovar» bivaju slomljeni. Neka u Izraelu pokuša uraditi isto. Naravno da ne će jer ga u Izraelu nema tko platiti da vrijeđa i ponižava Izraelce.

b7302e78d1b73562157e0c9395134f31

Odgovori su oko nas. Dovoljno je vidjeti Lebrona Jamesa, jednog od najboljih košarkaša današnjice i njegovu momčad s kojim respektom govore o Američkoj vojsci. Kako igraju košarku za njih, slikaju se, grle i ljube i iskazuju respekt, bez obzira je li rat u koji su involvirani opravdan ili ne. Takav obrazac ide od vrha do dna američkog društva. Takav respekt žele i naši vojni veterani. Zar traže previše? Trebaju li ti ljudi umrijeti pred Ministarstvom da ih netko čuje? Umiru. Vjerojatno će uslijediti još jedan poziv na dijalog. Na sastanak. Jer, kad si smeće, kad si nesposoban, kad te nije briga, podjeli par ordenja, lenti i velereda i pozovi na sastanak. To je ta nova pravednost čovjeka koji u životu nije osjetio nepravdu na vlastitoj koži, a svoj vlastiti probitak i uspjeh zahvaljuje sistemu koji je u svojim temeljima nepravedan, nehuman i krvav. I dok svojim zmijskim jezicima valjaju riječ Domovina preko jezika, ne misle oni na Hrvatsku.

Listopad je na izmaku, a studeni u kostima. Mi smo se kao narod vratili u studeni 1991. i zato je upravo ironično sve ono što nas čeka u Vukovaru ovaj mjesec jer će se barem tri tjedan prije početi pozivati na dostojanstveno i primjereno obilježavanje, kao da hrvatski narod nije takav. Zazivat će se depolitizacija Vukovara i time ga dodatno politizirati. Strah će se širiti od dvije kolone. One hrvatske sa sto tisuća ljudi i one «pete» iza njih koja se prošle godine našla uvrjeđenom. Dan dva prije će masno plaćeni Pupovci i Stanimirovići polagati vijence za «osloboditelje». Sve će se pretvoriti u medijski cirkus.

Signal da nismo mrtvi biti će plamen u Savskoj, Broj 55 u kinima i lampioni diljem Hrvatske. To još, srećom, nije sramota.

Za kraj, veliki i nažalost i dalje aktualan Tin Ujević.

 

Hrvatskim mučenicima

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,

i da li kojm rodom krvca vaša rodi!

Jer roblje još smo, snijuć o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

 

A kukavan je Hrvat novog vremena,

te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.

Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi

i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

 

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

sve žrtve vam i mučeništva budu?

 

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

 120px-Pleter52.svg

 

Ivan Ljubić / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Objavljeno

na

Objavio

Prav’ za prav’, sve bi se naše koalicije mogle zvati amsterdamskima, po gradu trgovine, financija i, da prostite, prostitucije.

No eto, sudbina je htjela da se koalicija IDS-a, GLAS-a i Pametnog nazove baš po toj niskozemskoj luci, gdje su se nedavno za susreta europskih liberala i demokrata (znači li ovaj veznik između kako liberali nisu demokrati i obrnuto?) našli predsjednici triju stranaka: Boris Miletić, Anka Mrak Tarataš i Marijana Puljak.

GLAS nema što izgubiti, ionako su beznačajni i neprimjetni. Gospođa Mrak sama kaže: ili uspjeti ili izgorjeti, ili hop ili trop. Ona druga gospođa pak pokazuje razumljive ambicije da se na putu od Pazdigrada do Amsterdama možda jednoga lijepog dana skrasi u Saboru.

Nejasno je samo što će IDS-u kao regionalnoj stranci ovakva koalicija? Niti on može pomoći saveznicima u nacionalnim okvirima niti saveznici njemu u regionalnim okvirima.

Konture jednoga političkog programa, ako je suditi po prvim izjavama, već se naziru. Dominira okretanje budućnosti i naročito ideologiji, odnosno tzv. svjetonazorskim temama.

Oni hoće modernu i liberalnu demokraciju, društvo jednakih šansi, prava manjina, ljudska prava hoće, prava žena na izbor, što je samo drugi izraz za nešto što bi zazvučalo manje lijepo i liberalno, političke i tržišne slobode, manje poreze, istospolne brakove, sekularno društvo, kidanje povezanosti Crkve i države, sužavanje braniteljskih prava u odnosu na predložena nova zakonska rješenja…

Kreatori nove koalicije dijelom preuzimaju opća mjesta svakog civiliziranog društva, a drugim dijelom sviraju na fonu liberalnog totalitarizma, koji s liberalizmom u njegovu autentičnom značenju nema ništa, te koji pokušava cijelom svijetu nametati nove standarde, novi moral i preodgajati narode.

Sve ono što je, primjerice, Marijana Puljak, koja je, eto, pod lošim izgovorima bojkotirala čak i minutu šutnje za jednog umrlog čovjeka, slučajno i hrvatskoga generala, za nju “osuđenog ratnog zločinca”, izgovorila u subotnjem intervjuu Slobodnoj Dalmaciji može se naći u svakoj početnici “liberalne demokracije”, to je nešto što se, uostalom, nastoji kroz program građanskog odgoja navrnuti djeci od petog razreda osnovne škole kao europska vrijednost.

Gledano iz aspekta političkog tržišta, roba koju nam nudi nova podružnica europskih liberala i demokrata teško će ovdje naći svoje kupce. Ta roba nema naročitu prođu ni na europskom tržištu, ovdje je pogotovo deplasirana.

Sve smo to već vidjeli, sve je to već dovoljno razvikano i bez odjeka, ne treba nam još jednom Vesna Pusić ili neka nova Vesna Pusić. Hrvatskoj treba neka nova, istinska alternativa, koja neće biti epigon problematičnih “europskih vrijednosti”, nego izraz stvarne volje, emocija i potreba građana, a to može biti samo istinsko demokršćanstvo ili istinska socijaldemokracija.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari