Pratite nas

Kolumne

JUDE ZA SVA VREMENA – BJELOSVJETSKE I DOMAĆE

Objavljeno

na

Jude postoje od pamtivijeka, tako imamo domaće i bjelosvjetske Jude. Domaće Jude su nešto manje razarajući jer uništavaju samo domovinu  a  bjelosvejetske Jude su poput atomske bombe, oni uništavaju cijeli svijet i sve zemaljske vrijednosti. Najbolji primjer bjelosvjetskih Juda su oni u Hagu koji su donijeli oslobađajuću presudu za Šešelja, čovjeka koji je mnoge zavio u crno a preživjelima rane iznova otvorio.

 [ad id=”93788″]

Često se pitam, da li baš moramo strašnu muku  proći , da bi do slobode mogli doći?

Izgleda da  moramo svi strašnu muku proći ako Kristovim putem želimo k Njemu doći, jer uvijek postoji neki Juda, koji nas na muku navodi. Jude vole moć, vlast i hedonistički način života, baš kao i Herod i zbog toga su, spremni sve učiniti, kako je činio i Herod. Jude ne vole svoju domovinu i zato mogu sa njome trgovati. Nažalost, danas ih je sve više i više i umjesto da žive za domovinu oni domovinu koriste za svoj lagodan život.

Slavica Vučko

Slavica Vučko

Kad daješ domovinu u zalog za svoju moć i pohlepu tada više nisi u Kristovoj milosti. A kad nisi u Kristovoj milosti onda si Sotonin plijen i izvršavaš naredbe, onako, kako je izvršavao i Juda željan moći, slave i lagodnog života. Tako daleko od Bog, živjeli su i naši komunisti i hrvatske Jude. Život bez Boga, vodi  zlim putem i potiče  na zla djela, zamračuje um i tjera  čovjeka da čini zlo. I naši komunisti i hrvatske Jude su živjeli  bez uzora u dobro i vjerovali u prolaznost života, pa kad je život prolazan, treba ga dobro i proživjeti. Na tom putu nisu mogli a nisu niti htjeli sresti Isusa. Kako da ga sretnu, da ga cijene, poštuju i vole, kad On govori protiv svega što oni vole i čine. Isti takvi, zamračena uma, u želji da izazovu bol i nemir u srcima ljudi, koji su ranjeni i pate zbog svih strahota koje je radio Šešelj, puštaju ga na slobodu i donose oslobađajuću odluku. Oslobađaju ga od svih okrutnosti koje je radio, masovnih ubojstava, silovanja, tjeranja ljudi iz njihovih domova i tako u crno zavio na stotine tisuća ljudi, koji tuguju i pate za svojim najmilijima. Domaće Jude nisu ništa učinile da dostave dokaze o genocidu nad narodom. Danas, pričaju neku drugu priču i Šešelja „proglašavaju ludim“. Oni ga zapravo amnestiraju, jer Šešelj nije ni u ludnici ni u zatvoru. Hrvatske Jude, pomogle su mu da bude slobodan i tako iznova otvorili rane, svima koji tuguju za svojima najmilijima. Kako boli nepravda! Jače nego zli čini, jer se zlo još jedanput potvrđuje a žrtve se omalovažavaju, ismijavaju i pate a to je Judama i cilj. Ljudska patnja, cilj je tih zlih ljudi. Svima koji ljube Krista to je nepojmljivo i zato uvijek radi Juda, Kristovi sljedbenici  iznova  pate a u ovim bezbožnim vremenima sve više i više.

Izbaciti Isusa iz svoga života, za njih je bila zapovijed života. Nema ga, ne postoji jer samo neka glupa pravila kroji. Komunisti i izdajnici svoje domovine,  sljedbenici su  Judini, jer i on je tako mislio kad je Isusa izdavao. Mislio je da će biti moćniji od njega, da će imati važno mjesto u Izraelu, čak veće od tetrarha (tetrasi upravljaju pokrajinama) jednako kako je Juda ušao u strašan grijeh koji mu je ponudila Sotona tako i danas Jude za iste Judine škude izdaju Boga, svoju domovinu i čine zlo čovjeku.

Vi jadne Jude, zar vam Isus i Njegovo Uskrsnuće nije dovoljno da shvatite da u propast putujete i da vas Judina sudbina čeka, da ste mrtvi iako ste živi, da sijete smrt i da gubite vječni život u kojem samo ljubav, dobrota i neprestalna sreća vlada. I sve na svijetu ne vrijedi ništa ako čovjek samo svoje pohlepno srce sluša jer tada si stvarno ništa. Sve, to što takvima život pruža, ništa nije nego jad i tuga. Kakav čovjek moraš biti, kada Boga možeš zatomiti, svoju domovinu uništavati i na tome sreću pohlepnika graditi. Babilonska kula, mjesto razvrata neka ti bude primjer kakvu ćeš sudbinu dočekati, jer to je sudbina svih Juda. Jude su jadni ljudi, oni su samo prolazno zlo i nikada nisu upisani u knjigu života ni u knjigu povijesti i kao kad nevrijeme koje naglo dođe i  jednako tako brzo prođe, tako je i sa Judama, njih se najčešće nikada nitko ni ne sjeti.

Svi mi, koji volimo  na Kristov način i živimo život ljubavi prema čovjeku i domovini, kako nas je Isus učio, nemamo drugoga puta nego put Križa. Put Križa je težak put ali na tom putu ima i sreće, jer nas ljubav, svaki puta iznova pokreće. Sretni smo kad domovinu volimo i kad Isusa i obitelj u srcu nosimo i kao takvi prema veličini ljubavi upisujemo se u vječnost.  Nema veće sreće od te sreće i zato birajmo put Križa a ne put Judine sreće. Da je postojao neki drugi put, osim put Križa, Isus bi ga zasigurno znao i ne bi na Križu za nas svoj život dao.

 Slavica Vučko/Kamenjar.com

Silvije Strahimir Kranjčević:

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari