Pratite nas

Feljton

Jugokomunisti su ga uhitili u Veljacima i ubili u Zagvozdu 1945.

Objavljeno

na

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija

Živopisan je krajobraz Ljutog Doca i mjesta rodne kuće fra Julijana Kožula. Iznad nje, malo u brdu u pitomoj dragi, župna je crkva sv. Ane, zaštitnice župe, a ispod je širina Blata. Pogled puca na sve strane, posebno začaravajući je onaj prema hercegovačkim planinama Veležu, Prenju, Čabulji i Čvrsnici, a osobito zimi kad se bijele pod debelim snježnim pokrivačem.

Na kućnom broju 64, prema najstarijem stanju duša župe Sv. Ane, živjeli su Jure Kožul i njegova žena Kata, r. Čović. Njima se najprije rodio sin Ante (1896.) pa dvije godine poslije sin Ilija. Nakon punih osam godina 16. travnja 1906. rodio im se i treći sin. Isti su ga dan odnijeli u crkvu na krštenje i nadjenuli mu očevo ime Jure.Još su se poslije rodili Nikola, Delfa i Marija.

Sjemenište i gimnazija na Širokom Brijegu

Jure je s desetak godina u rodnom mjestu pošao u pučku školu, a po njezinu svršetku javlja se preko svoga župnika u Ljutom Docu na Široki Brijeg da bi polagao prijamni ispit. Nakon što ga je uspješno položio, upisao se u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu školske god. 1919./1920. To se razaznaje iz popisa đaka te Gimnazije iz školske god. 1921/23.

Franjevačka klasična gimnazija Široki Brijeg šalje pod urudžbenim brojem 111./21., 25. rujna 1921. Redodržavnom starješinstvu u Mostaru na njihovo traženje popis svih đaka u Gimnaziji. U tom dopisu stoji: »… po naregjenju toga starešinstva od 1. rujna 1921., br. 438. dostavlja se imenik svih upisanih djaka u ovu gimnaziju, napose internista, a napose externista.«

Popis đaka te školske 1921./22. za III. r. je sljedeći:
»Internisti:
1 Barbarić Anto iz Klobuka
2 Bubalo Anto iz Čapljine
3 Jelić Nikola iz Širokog Brijega
4 Kožul Jure iz Ljutoga Doca
5 Ljubić Ante iz Širokog Brijega
6 Skoko Stjepan iz Veljaka

Externisti:
1. Gjanešić Viktor iz Širokog Brijega
2. Erceg Vlatko iz Veljaka
3. Galić Stjepan iz Gorice
4. Gadže Frane iz Ljubuškog
5. Jelavić Dušan iz Dalmacije
6. Majić Nikola iz Vitine
7. Mrčić Zdravko iz Čapljine
8. Nikolac Vinko iz Dalmacije
9. Ostojić Dragan iz Širokog Brijega
10. Šešelj Alfonz iz Mostara
11. Vego Marko iz Čapljine
12. Vrdoljak Jure iz Drinovaca
13. Zeljko Marko iz Širokog Brijega
14. Zeljko Ivan
15. Zorić Jago iz Gruda«

Jure je malu maturu polagao 1922./23. školske god., nakon svršenog IV. r. Gimnazije. Pred polugodište te godine internisti – sjemeništarci su 3. prosinca 1922. održali »… zabavu u počast novim profesorima i mladomisnicima u inozemstvu. Na zabavi prisustvovao i narodni zastupnik Juraj Puljić. Pozvani i odazvali se u većem broju činovnici i trgovci i lijep broj seljaka …«; a u 8. točki toga programa Kožul (Jure) održao je » … deklamaciju: Oda batini od Z.J. Jovanovića«.

Novicijat na Humcu

Školske god. 1924./25. Jure je pao iz hrvatskog, francuskog i povijesti. Zbog toga je izgubio pravo na daljnje školovanje. No, iz provincijske Pismohrane saznajemo da je ipak nastavio školovanje i svoj hod prema Novicijatu.
»Zaključili smo na učiteljskoj sjednici od 11/9 1925. god., da se isključeni gimnazijalci zbog slaba uspjeha u nauci ponovno prime u naše sjemenište pod uvjetima: Kožul u VI. razred, ako plati za uzdržavanje kao vanjski gimnazijalci. Stojić u I. razr. pod uvjetim kao i Kožul. Mikulić je učinio popravni ispit, pak prelazi u II. razred pod uvjetima unutarnjih gimnazijalaca.«

»Na Petrovdan t. g. kanimo prepustiti u novicijat naš na Humcu Juru Nuića Ivanova iz Drinovaca, koji je svršio VI. raz. u gimnaziji državnoj u Mostaru te deset pitomaca našega sjemeništa na Širokom Brijegu, koji su takodjer svršili VI. gimn. raz. u našoj gimnaziji na Širokom Brijegu i to: Adamčik Silvio Ivanov iz Konjica; Čuvalo Mato Nikolin iz Proboja; Kožul Jure Jurin iz Ljutog Doca; Mandić Andrija Mijin iz Lisa; Naletilić Nikola Jurin iz Lisa; Pehar Nikola Matin iz Gradnića; Radišić Stanko Šimunov iz Grljevića; Šaravanja Andrija Stipin iz Dobrog Sela; Skoko Stjepan Šimunov iz Graba i Vasilj Frano Andrijin iz Međugorja.«

Dana 29. lipnja 1926. na svetkovinu Sv. Petra i Pavla franjevački su habit obukla desetorica kandidata. Među njima je i »… Jure Kožul, sin Jure i Kate r. Čović, rođen u Ljutom Docu 16. 4. 1906.« Uzeo je redovničko ime fra Julijan.

Završetak gimnazije na Širokom Brijegu

Dana 7. prosinca 1927. prirediše Blaženoj Djevici Mariji akademiju svi đaci, a fra Julijan je čitao referat: Marija, nada naša. Pismohrana Provincije čuva popis svih đaka po razredima s njihovim razrednim starješinama i ocjenama za školsku god. 1927./28.. Fra Julijan je te školske god. VII. r., razredni mu je starješina dr. fra Radoslav Vukšić. Nadglednik, prefekt, u sjemeništu je fra Viktor Nuić, a u klerikatu, VII. i VIII. r. fra Oton Knezović.

Sljedeće školske god. 1928./29. fra Julijan je VIII. r. Nakon svršetka razreda slijedila je velika matura – ispit zrelosti. »Dana 12. VI. dođe vladin izaslanik Gjorgje Vasković, kustos muzeja u Sarajevu. Imenovan bio Luka Karaman, ali se nije primio radi starosti. Izaslanik je inspicirao nastavu tri sata. Isti dan prestade nastava. Iza podne bila je sjednica za viši teč. ispit.«

Na sv. Antu, 13. lipnja 1929. pisao je s kolegama pismeni iz hrvatskoga kao uvjet za maturalni ispit. Tema pismenog zadatka glasila je: »Život kratak je kao san, djela vječna su tek«. Potom su 14. imali ispit iz matematike, 15. iz francuskog, 16. iz latinskog. Usmeni su ispit polagali 19. dopodne i popodne. Dopodne su ispitana četvorica, a popodne dvojica. Dan poslije, 20. lipnja, ispitana su ostala četvorica. »Na tri mjeseca pali su iz matematike: fra Julijan Kožul i fra Nevinko Mandić. Ostali su prošli: Adamčik fra Silvio, Nuić fra Angjelko, Pehar fra Teofil, Radišić fra Rajko, Skoko fra Ferdo, Vasilj fra Vendelin i dva civila Rakić i Polić.«

Dana 19. i 20. rujna 1929. »bila popravna matura za reprobirane klerike u junskom roku Kožula fra Julijana i Mandića fra Nevinka. 20. IX. bile pismene radnje prije podne, popodne usmeno. = Prošli.«

Studij bogoslovije, vječni zavjeti i svećeničko ređenje

Bogosloviju fra Julijan uči u Mostaru od jeseni 1930. do ljeta 1932. »Kožul, fra Julijan upisan u katalog Franjevačke teologije u Mostaru školske 1929./30. godine kada je uspješno završio prvu, a šk. 1930./31. g. drugu, šk. 1931./32. g. treću godinu te zimski semestar šk. 1932./33. g. četvrte godine, a nakon toga je nastavio studij u inozemstvu, kako je zapisano u opasci uz imena studenata što su upisana u ljetnom semestru te godine bez ocjena: “Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu (tj. ff: B. Adamčik, J. Kožul, N. Mandić, Arkanđeo Nuić)”.«

Svečane je zavjete položio u Mostaru 2. srpnja 1930. Od 15. svibnja 1932. na odsluženju je vojnoga roka u Mostaru. O tome svjedoči provincijalov dopis gospodinu generalu Vojislavu Saviću, komandantu Jadranske Divizije u Mostaru: »Slijedeći svećenički kandidati, nadležni kod ovoga Provincijalata, nalaze se od 15. maja o. g. na odsluženju kadrovskog roka kod vojne bolnice u Mostaru kao redovi-gjaci: Silvester Adamčik, Jure Kožul, Jure Nuić, Nikola Pehar, Stjepan Skoko, Franjo Vasilj.

Spomenuti djaci-vojnici radi oskudice svećenstva u Hercegovini potrebni su za duhovnu pastvu i trebali bi da budu rukopoloženi za svećenike početkom mjeseca septembra o. g. Radi toga Vas, gosp. Komandante, najljepše umoljavam, da bi svima navedenima redovima-gjacima izvolili podijeliti dopust od 2 i po mjeseca i otpustiti ih u manastir radi rukopoloženja početkom mjeseca septembra o.g. Nakon rukopoloženja za svećenički čin većina će spomenutih kandidata biti poslana u Inozemstvo /Francuska/ radi dovršenja viših teoloških studija početkom mjeseca oktobra o.g., pa je i to jedan razlog da sam slobodan zamoliti Vas za otpuštanje iz bolničke službe.«

Odgovor vojske je negativan s objašnjenjem da pravo na »odsustvo« stječu tek nakon isteka šest mjeseci odsluženog roka, »a u to vreme se oni već otpuštaju iz kadra«. No, ipak su pušteni na odmor što je razvidno od sljedećeg vojnog dopisa gdje se zahtijeva da se vrate u vojarnu. Vojske su se riješili 22. rujna 1932., kako o. Biskupu piše fra Urban Barišić u. z. Provincijalu tražeći da ih zaredi za svećenike »… na 2. oktobra 1932., ili kojim bližnjim danom … Propisne demisorijalne i sve nužne isprave ređenika pravovremeno će se P. Naslovu dostaviti. Mostar, 23. septembra 1932.«

Fra Julijan je sa svojim kolegama zaređen za svećenika 11. prosinca 1932. u Mostaru. Pismohrana Provincije čuva njegov vlastoručni popis skupljenog novca na njegovoj mladoj sv. misi i u koju je svrhu utrošen.
Za spomenute bogoslove 30. studenoga Provincijal od Direkcije Državnih Željeznica Zagreb traži »… pravo na 50% popusta od redovne tarife pri vožnji željeznicom.« A od Generala franjevačkog reda provincijal fra Dominik Mandić traži obedijenciju zbog studija u inozemstvu. General 12. prosinca 1932. ovu molbu ispunjava. Potom Provincijal od Komesarijata Policije u Mostaru traži da za spomenutu četvoricu izda putovnice za Francusku i Njemačku.

Dana 9. siječnja 1933. kreću za Pariz na nastavak teološkog studija fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj s popratnim pismom svoga provincijala i preporukom provincijalu provincije u kojoj će od sada živjeti i studirati. Svojim pismom od 14. veljače 1933. provincijal fra Dominik Mandić dodatno preporučuje fratre studente fra Julijana i fra Vendelina msgr. Beaupinu.

Na njivi gospodnjoj Hercegovačke franjevačke provincije

Prva svećenička služba fra Julijana Kožula u Provinciji je duhovni pomoćnik i voditelj trećega reda u franjevačkoj rezidenciji u Duvnu, kateheta u Sarajlijama, voditelj Marijine Kongregacije, propovjednik i ispovjednik. No, da je još 15. srpnja 1933. »na naucima« svjedoči dopis duvanjskoga župnika fra Mije Čujića Provincijalatu, »da imenuje o. fra Jaku Jukića upraviteljem trećara, dok fra Julijan dodje. Molim da se dozvola što prije opremi jer odavno nije trećarima davano ni blagoslov ni pouka.«

Dana 10. listopada 1933. fra Julijan piše provincijalu pismo iz Pariza, u kojem se zanima »… koliko ću još ostati ovdje. Ja se pripravljam za jurisdikciju. Ne mislim je ovdje polagati, jer mi to ovdje nitko ne preporučuje, a onda mogao bi i naš ordinarij praviti s tim poteškoća za me. Pa onda mislim da je najzgodnije i sigurnije, da je u Provinciji polažem. Predavanja ovdje počinju na 1. studenoga. Za povratak mogu dobiti znatan popust na drž. željeznicama u Francuskoj, ali se moram prije 15 dana najaviti. Mi smo ovdje svi dobro i zdravo. Za nekoliko dana ulazimo u Duh. vježbe.«

Na definitorijalnom kapitulu održanom 21. ožujka 1934. fra Julijan je određen za kapelana na Humcu. Jurisdikcijski je ispit polagao u Provinciji, ali s jednim zakašnjenjem jer je bolovao od pjegavog tifusa. »Apsolvirani teolog o. Julije Kožul, kapelan na Humcu bolovao je od pjegavog tifusa, kada je njegov kolega polagao ispit o. Angjelko Nuić. Stoga molim Preuzvišeni Ordinarijat, da uzme u obzir ovu okolnost, pa odredi ispit za jurisdikciju O. Kožulu, jer bi nam bilo dugo čekati redovite godišnje ispite, tim više, što i župnik na Humcu boluje od pjegavog tifusa.«

Fra Julijan je ispit polagao 23. svibnja 1934. u 16.00 u Mostaru u Biskupskom Ordinarijatu pred slijedećim povjerenstvom: dr. don Petar Čule, dr. fra Anto Jelavić i dr. fra Leo Petrović. Ocijenjen je s dobar /2/. Na Humcu je fra Julijan nastojao osnovati Marijinu Kongregaciju, jer mu se kao mladom svećeniku činila najzgodnijom u gajenju elitnog katolicizma, »kojeg mi malo imamo«, naglašava u svom dopisu Provincijalatu.

Na sastanku Uprave provincije 23. travnja 1935. u Mostaru fra Julijan je određen za kapelana u Posušje, vikara rezidencije i vođu III. reda sv. Franje. Provincijal Franjevačkoj rezidenciji Posušje šalje dekret u kojem ih obavješćuje da ta jedna od najstarijih župa u Hercegovini uopće nema Kronike. »Za taj ljetopis treba dulje vremena upotrijebiti sravnavajući matične knjige, te ispitivajući usmenu predaju. Stoga nalažemo O. Julijanu Kožulu, da se s pomoći Božjom lati toga posla, imade prigodu znanstvenog rada, a rezidenciji će veliku uslugu učiniti. Neka mu O. Preses uruči na raspolaganje sve matične knjige, da mogne ljetopis započeti. Ljetopis neka se najprije napiše na običnom papiru, da ga mogne korigirati koje stručno lice, koje ćemo naknadno odrediti.«

Provincijalat ne može zbog bolesti uha računati na fra Darinka Brkića koji je određen za seoničkog župnika, te na to mjesto Ordinarijatu predlaže fra Julijana Kožula, a umjesto njega za kapelana i katehetu u Posušju fra Stjepana Naletilića. To je i službeno učinjeno na razmještaju osoblja 16. travnja 1936. Fra Julijan Kožul određen je za župnika Seonice i voditelja III. reda Sv. Franje. Na samom početku svog župnikovanja obraća se Provincijalatu jer se susreće s problemom da među službenim župnim knjigama nema »… knjige misnih intencija ni knjige milostinje. Rekli su mi, da je to kod Vas, pa Vas najljepše molim, da ih pošaljete, jer su mi potrebne. Inventar kuće nijesam ni od koga primio, ne mojom krivnjom, i došao sam u praznu i zapuštenu kuću. Budući da je ostalo nešto stvari od pok. Jake (Jukića, m. o.), to Vas molim, da me izvjestite, što ću s njima učiniti.« Od Provincijalata je 18. svibnja dobio odgovor da će spomenute knjige biti vraćene »prvom zgodnom prilikom«, da predaja inventara spada na pokrajinskog gvardijana, a da o stvarima pokojnoga fra Jake napravi poimenično izvješće.

Sljedećih će mjeseci fra Julijan brinuti brigu o trošnom župnom stanu, o čatrnji i drugim objektima s crkvom. Pomoć za ove poslove traži od sreskog Načelništva Tehničkog Odeljka u Livnu i Provincijalata, a kuša pomoć dobiti i od župljana. U tu je svrhu osnovao prema naputku Provincijalata i župno vijeće te se nada da će mu koristiti da župljani, koji su siromašni, pomognu udarajući besplatno nadnice.

Fra Julijan se 3. rujna 1939. obraća Provincijalatu da bi dobio upute glede izgradnje fratarske grobnice koja se podiže dobrotom tog Provincijalata. U njoj će biti ukopana petorica fratara koji su bili župnici i ukopani su u seoničkom groblju. Fra Julijan se uistinu poduzeo da ta grobnica bude što bolje urađena i da u njoj nađu mir franjevci koji su prije njega tu djelovali. Pokušava saznati njihova imena pa veli: »Koliko sam mogao ustanoviti, ovdje su pokopani slijedeći župnici – franjevci: o. Mijo Čović (Čuić?), o. Jozo Barić, o. Paško Kvesić, o. Jozo Vrljić, o. Filip Ančić, o. Ivan Bagarić i o. Jure Nižić. Dakle, svega ih sedam. Velik broj. Vi možete stručno ustanoviti, ukoliko se to dade, dan rođenja i smrti svakog pojedinog, pa da se stavi na ploču, koja ima doći na grobnicu.«

Potom u svom dopisu Provincijalatu govori o tome da će stolar g. Rošec, koji se nalazi u Duvnu, napraviti od drveta križ, kojeg bi od betona, prema provincijalovoj želji, trebao saliti Šandrk. »Pozvao sam sve okolne župnike, da toj svečanosti prisustvuju. Prema želji fra Kleminoj zadušnice će održati sa propovijedi o. Pile Gašpar župnik iz Šuice. Cijela župa proslavit će taj dan. Bilo bi osobito lijepo, da netko dođe i iz Mostara, da se tim neznanim junacima dade počast. Misa će biti u 9 sati u četvrtak.«

Iz Seonice za župnika u Drinovce

Fra Julijan je 11. listopada 1939. u Mostaru, s još sedmoricom subraće, uspješno položio ispit za jurisdikciju pred tročlanim povjerenstvom: fra Antom Jelavićem, don Petrom Čulom i fra Leom Petrovićem. S fra Jerkom Karačićem imao je misije u Posuškom Gracu 23. – 26.ožujka i u Rakitnu 28. – 31. ožujka 1941. Fra Julijana je za vrijeme tih misija u Rakitnu i Posuškom Gracu u Seonici po provincijalovom dekretu zamjenjivao fra Roland Zlopaša.

Na definitorijalnom sastanku 29. svibnja 1941. fra Julijan je iz Seonice premješten za župnika u Drinovce (Presesa residencije). Fra Valentin Zovko mu je duhovni pomoćnik i vikar rezidencije. Fra Filip Gašpar je određen župnikom Seonice. Dana 7. srpnja 1941. javlja se Provincijalu iz Drinovaca svjetujući ga za njive zvane »Očevina« u Seonici, da se ne otuđuju i zamjenjuju za druga zemljišta, već da se to pokuša s Fratarskim gajem kojeg ima preko 200 dunuma.

Provincijalu javlja da je toga dana počeo u Drinovcima pripravljati materijal i da je odziv vjernika dobar, a da sam zbog silnih poslova nema vremena. Ispit za jurisdikciju fra Julijan uspješno polaže 8. listopada 1941. s još 11 subraće u Biskupskom dvoru pred don Petrom Čulom, fra Bonicijem Rupčićem i fra Leom Petrovićem.

Krajem listopada fra Julijan se javlja provincijalu pismom u kojem veli da nema nekih novosti. Misli na spomenik fra Paškalu Buconjiću za kojeg je skupljeno nešto materijala, »… ali neće biti posve dovoljno. Ne vidim još svih uvjeta za posao. Što se mene tiče, ja ne bih urgirao s poslom mnogo, dok su još ovakve abnormalne prilike. Inače, ja sam na raspolaganje.

Kamen nijesam još godio za stepenice, dok ne vidim sredstva. A o toj stvari mislim. Ovdje je dolazio ing. Teh. odjeljka gosp. Lončarić i mjerio cestu, koja bi se imala proširiti. Tom prigodom proširenja mislio sam, da bi bilo dobro izrabiti i upotrebiti kamen, kojeg će biti mnogo iznad Tomasove male na okuki. Međutim stvar će leći radi toga, što je ovaj put još općinski. Sa ljudima u općini sam o tome govorio i mislim nešto poduzimati, da se ovaj put proglasi državnim.

Kamen za stepenice, ako bi ta mogućnost izostala, može se kupiti kod Vrcanovih kuća. Bilo bi dobro da se hrana za majstore i radnike prima preko Tehn. odjeljka.
Duh. Stanica u Čapljini javila mi je … da je odobren prevoz onog granitnog pijeska monopolskim automobilima dovle. Ja sam već predvidio za to mjesto, pa uredite s fra Andrijom (Jelčićem, župnikom u Čapljini, m. o.), da o tome vodi računa. …
Ja bih Vas lijepo molio ispred ove rezidencije, da nam za ovaj post od Svih Svetih do Božića olakšate sa uzimanjem mesne večere, jer nam je teško dobiti posnu hranu…

Među radnicima u tunelu (prokopavao se tunel Nuga – Peć Mlini za hidroelektranu i melioraciju Imotsko-grudskog polja, m. o.) pričaju, da ima dosta komunizma i nerada…«

Fra Julijan se 10. studenoga 1941. javlja provincijalu osobnim pismom u kojem mu zahvaljuje na pismu i savjetu glede »posta«. »Što se tiče posta, iskreno govoreći, najviše sam tražio tu povlasticu radi gosta, jer ovdje skoro svaki dan naleti neko od naših gosta, pa sam u neprilici za hranu. Nas dvojica (on i fra Valentin, m. o.), nadam se, da ćemo se moći držati posta – sa krompirom i sirom, i kad se gosti ugoste, bit će i meso, prema dozvoli. – Dakle, samo u iznimnim slučajevima.

Kupio sam pleh za vanjsko utvrđivanje crkve. Sada podmazujem i utvrđujem ciglu, a onda ću s plehom. Sa fra Pijom sve sam pregledao i držat ću se njegovih uputa.«
»… Po uputi mise sam počeo danas 10. XI. t.g. voditi i to izvolite zabilježiti. Nadam se, da će, dok novac za Spomenik prispije, biti dovoljno materijala.«

Pismohrana Provincije čuva fra Julijanov dopis od 16. studenoga 1941. u kojem Provincijalatu predaje obične sv. mise. A u proljeće 1942. župnik Drinovaca šalje pismo Provincijalatu herc. franjevaca u Mostaru i u pismu svoju fotografiju s molbom da mu »… izvade legitimaciju, da je imam za svaki slučaj potrebe kod sebe. U isto vrijeme molio bi Vas za dozvolu otići u Zagreb radi slijedećega: Moji župljani silno gladuju, a nemaju što niti dovoljno zasijati. Oni su skupili trošak i mene mole ako je ikako moguće, da ja sa nekim odem. Glavar je bio sa prestojnikom, pak mu je rekao da bi svakako najbolje bilo i najprije bi se dobilo kada bi ja otišao.
Radi sjemena moralo bi se odma ići, pak ako mi dozvoljavate, ja bi Vas molio, da mi odma odgovorite.«

A 30. travnja Franjevačka rezidencija – Drinovci službeno se obraća Provincijalatu s opisom jadnog stanja u samoj kući. »Franjevačka rezidencija u Drinovcima … vrlo je oskudna sa pokućstvom. (… nema ni svog spareta, niti peći za sobe /osim jedne slabe/, ni stola, ni ormara u kuhinji, niti dovoljno jedaćeg pribora.) … Budući da su vrlo teška vremena, a za ovu župu radi poplave polja lani i ove godine, osobito teška, to je potpisanom nemoguće pribaviti za sada najpotrebnije stvari.«

Rat biva sve bliže Hercegovini što je razvidno iz dopisa i otpisa župnika s Provincijalom i obrnuto u provincijskoj Pismohrani. Svi započeti poslovi i namisli bivaju prekinuti, a ostaje golo spašavanje provincijskog i dušobrižničkog ustroja života. Na provincijskom kapitulu 3. srpnja 1943. za provincijala je umjesto dr. fra Krešimira Pandžića izabran dr. fra Leo Petrović. Novi provincijal se u samom početku susreće s neočekivanim poteškoćama što ih uzrokuje rat i bojišnica koja se premješta u Hercegovinu. Tako 7. prosinca 1943. pod službenim brojem Provincijalata 869/43. provincijal fra Leo piše sljedeće drinovačkom župniku.

»Poštovani otče fra Julije!
Na Humcu je vojska zauzela tri četvrtine samostanskih prostorija, radi toga sam morao razmjestiti sve starije otce s Humca po raznim župama. Bio sam stavio p. o. fra Ciprijana u Vitinu. On je tamo otišao najspremnije. Međutim se pokazale velike poteškoće koje su onemogućile boravak p. o. fra Ciprijana. Radi toga sam mu poslao Obedientiam za Drinovce.

Suvišno je, da napominjem, da ga gledate prema prilikama što bolje i što ljepše. On je ne samo starijih godina, nego uz to i oslabio usljed ovih prilika i okolnosti.
Nije premještaj naumljen trajan, ali svakako dotle dok se prilike na Humcu ne budu promienile na bolje, tj. prostorije ostale slobodne i date nama na raspolaganje.
Tebe i o. kapelana srdačno i mnogo pozdravljam.
Provincijal.«

Osvanula je nova 1944. Široki je Brijeg u plamenu i vatri, Mostar također, cijela je Hercegovina postala nesigurnom. U ljude se uvukao strah. Vijesti su jedna gora od druge. Provincijal fra Leo poput najbrižnijeg domaćina obitelji nastoji skupiti Zajednicu. Kuša kratkim dopisima u otežanoj komunikaciji spasiti što se spasiti dade. Na srcu su mu djeca na Širokom Brijegu, Humcu, Mostaru. Ni jedno od mjesta nije sigurno, osobito Široki Brijeg. Nastave, pa skoro da i nema. Iz Mostara se seli Bogoslovija, za širokobriješke klerike s gvardijanom fra Andrijom popravlja kuću u Crnču, s namjerom da barem njima omogući neki boravak.

Fra Julijan premješten u Veljake

Cijelo ovakvo stanje Provinciji, provincijalu fra Leu i Upravi Provincije pada u toj 1944. godini, stotoj godini od samostalnog življenja Zajednice hercegovačkih franjevaca. Unatoč svemu 16. svibnja 1944., točno na stotu obljetnicu od »odcipljenja«, provincijal fra Leo saziva definitorijalni kapitul na Širokom Brijegu, točnije na Čerigaju i pravi raspored osoblja te kuje naume o pisanju velikog šematizma. Sve to svjedoči Hercegovina franciscana iz toga vremena. Po tom rasporedu osoblja fra Julijan Kožul premješten je za župnika u Veljake.

Negdje su u isto vrijeme iz Mostara u Veljake premješteni i bogoslovi, a s Humca Novicijat. Provincijal fra Leo Petrović stoga učestalo razmjenjuje dopise s tom župom i župnikom, kao i s profesorima odgojiteljima koji su s bogoslovima i novacima.

Pismohrana Provincije čuva:
»Dnevni raspored bogoslova u Veljacima
6 sati ustajanje
6 i po hore, razmatranje i svete mise
8 sati doručak
9 – 11 predavanje
11 sati vježbanje ceremonija
12 sati vespere i komplet, ručak, pohod Presv. Sakramentu, odmor
15 sati matutin i laude. Poslije učenje.
19 i po meditacija
20 sati večera
21 i po počinak
Na šetnju idu jednom ili dva puta sedmično.«

Provincijal je iz Veljaka – Humca dobio pismo od fra Jerke Mihaljevića u kojem ga moli da u Veljake pošalje cementa kako bi mogli popraviti »… one sobe pod blagavaonicom, nužnik i čatrnju. … Pošaljite nam nešto mekinja…« jer uzgajaju »pet komada svinja«.

Dana 11. lipnja 1944. odgovara provincijal fra Jerki Mihaljeviću u Veljake: »Šaljem Vam 8 vreća cementa. Više mi nije moguće. I ovo će Vam biti dosta. Za poda se miješa 1:10, a za čatrnju i nužnik nije mnogo potrebno. Jedva sam i ovo poslao. Nemamo ni mi nego nekoliko vreća još za najpreče potrebe.
Šaljem Vam i 8 qu. mekinja, tj. 16 vreća po 50 – kg.
Jednom zgodom poslat ću Vam jednu teku za bilježenja svega što ste odovuda tamo ponieli. Bojim se razvuće se kojekuda. Ne mislim baš na Vas tamo u Veljacima, nego se svukuda razvlači, pa će biti teško kasnije sve prikupljati bez točnog popisa. Isto sam naredio i u Čerinu.

Mal da ne zaboravih spomenuti … dao sam fra Juliju ništa manje nego 500.000. kuna, petstotinatisuća kuna za kupnju siena …«

Dana 2. srpnja 1944. fra Julijan Kožul šalje Provincijalatu pod službenim brojem župnog ureda 654/44., 656 (šest stotina pedeset i šest) nerečenih intencija a 300. kn /novac je zadržan./ Jedan značajan dopis šalje provincijal fra Leo Petrović župniku Veljaka fra Julijanu Kožulu 6. srpnja 1944. pod urudžbenim brojem 468/44.:
»Poštovanom o. fra Juliju Kožulu, predsj. Residencije u Veljacima
U Veljacima je naša residencija i studij teologije. Ona se mora upravljati po uzoru samostana. Residencija je mali samostan, samostan II. reda. Dapače su i naše župe redovničke kuće, koje se upravljaju po propisima kanona i naših Konstitucija i Statuta provincijskih.

Prema tome:
1. U residenciji mora vladati podpuni samostanski red i disciplina u pogledu molitve i razmatranja i cjelokupnog kućnog reda.
2. U smislu propisa Gen. Konstit. Br. 507. – 512. kućnim se stvarima upravlja u svemu u sporazumu kućnih diskreta. Ništa se ne smije nabavljati, upotrebljavati ili trošiti, bez predhodnog sporazuma i pristanka pp. Oo. Diskreta. Sjednice diskretorija se imaju održavati svaki mjesec, dan, dva ili najviše pet dana poslije prvoga u svakom mjesecu. Neka se sve pretrese i uredi. Samostalno se ne smije nikakav trošak činiti bez znanja i odobrenja sa strane diskreta. Male stvari ne dolaze u obzir.
3. Posluga se ima isplaćivati svaki mjesec prema ugovorenoj plati sa svakom osobom, koja u kući poslužuje. Ne smije biti u tom pogledu prigovora i potraživanja u slučaju odpusta posluge. Svaki mjesec ima se na koncu izplatiti i zavesti u knjigu izdataka. Fiksirati platu svakomu sporazumno sa diskretima. Posebnih ugovora i bez znanja diskreta ne ćemo priznavati. Poslugu se plaća u novcu, ne u naravi.
4. Koliko je moguće treba paziti da u kući bude držana klauzura, ukoliko to prilike budu dopuštale. I to sporazumno sa diskretima.
5. Svi prihodi, koji god bili zavode se u sumu kućnih prihoda i razhoda.

Ovim Vam se naređuje za vladanje i upravu, da ne bi bilo kasnije kakvih prigovora i nesporazumaka. Predmeti, koji su doneseni iz sjemeništa u Mostaru ili inače iz Provincije imaju se voditi u evidenciju i kasnije na svoje mjesto povratiti. Stvari župske ostaju na poslugu župniku, kao kućno pokućstvo i inventar.
Provincijal fra Leo Petrović.«

Fra Julijan 8. kolovoza 1944. izvješćuje provincijala o stanju u rezidenciji, te moli da kod njega ostane fra Krešo Jukić, iako je po njegovoj odluci određen za Čerin. Već dan poslije dostavljen je provincijalov odgovor.
»Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, predsjedniku rezidencije na Veljacima
Neka fra Krešo Jukić ostane u Veljacima, kada Vam je potreban.
Ako fra Leonardo nalazi za shodno radi svojih posala, neka ide na svoje mjesto, odnosno kamo je naumio. Moja je nakana bila, da on pripazi na kleričke stvari. Neka, čuvat ćete i Vi koji ste tu. A i fra Ante je tu, on će već paziti na sve.

Za fra Pašku ne odlučujem ništa. Kako vidite glede njega. Ako vam je tude tijesno, neka bi i otišao. Ali kamo će? Svugdje sve puno i prepuno. Najbolje je kod kuće sjediti s mirom.
Fra Makso neka bude uz fra Antu uz novice kao sekundar meštar.
Pošto je tu sada novicijat treba da kućna disciplina bude savršena u svakom pogledu. Još savršenija nego je do sada bila. Pazite da braća novice imaju dobar primjer od svakoga, najviše od vas svećenika.

Stranci, ne znam koji bili, neka se ne druže s novicama i neka se ne primaju u kuću nikako. Na objed ili konak pod nikakvim uslovima. Neka bude novicijat u pravom i podpunom smislu. Strance mislim svjetovnjake. Nije zgodno da i drugi naši dolaze i smetaju novicijat. Držite redovito šutnju. Ako se dispenza neka to bude rjedje i prigodom svetkovina ili godovina. S p. o. fra Antom, meštrom ta pitanja rješavajte. Ovo pismo pokažite i o. meštru.
Sve Vas milo i bratski pozdravljam. Želim Vam svima od dragoga Boga zaštitu i milost. Molite se i Bogu preporučujte, da vas brani i štiti. Molite se i za drugu braću u Provinciji, svukuda ima potežkoća i nevolja. U ruke Božje naša sudbina!
Provincijal, o. fra Leo Petrović.«

Pismohrana Provincije čuva na brzinu napravljene popise razmještaja bogoslova i novaka, njihovih profesora i odgojitelja, starijih fratara. Tu su brižno vođeni troškovnici u naturi i novcu za ishranu učeće mladosti u tako otežanim uvjetima, ukori Provincijala i opomene, te, dakako, i predanje u bratsku ljubav i Božju providnost.
Dana 11. kolovoza 1944. pod urudžbenim brojem 613/44 provincijal fra Leo Petrović šalje fra Julijanu Kožulu, predsjedniku rezidencije u Veljacima sljedeće pismo:

»U našoj dispoziciji napisano, da ste Vi predsjednik naše rezidencije na Veljacima. To nije samo titula, nego prava dužnost mjestnog starješine naše kuće. Sada je na Veljacima ne samo redovnička kuća kakva mu drago, nego u najstrožem smislu te rieči. Stoga u kući mora vladati podpuni red i disciplina, kako je propisano za kuće noviciata.
Što se tiče kućne ekonomije sve sredjujte u sporazumu s p. o. fra Antom, meštrom novica i fra Jerkom, kada se ako Bog da povrati. Ništa samovoljno. Velik je imetak Provincije povjeren Vama, toga budite svjestni kao i odgovornosti za to.
Ovim Vam javljam, da je p. o. fra Ante, meštar diskret residencije.
Priklapam ovdje Decretum o podizanju kuće novicijata i preselenju novica na Veljake. S pravne strane, mislio sam da ima potežkoća. Pregledao sam Facultates i jasno sam ustanovio, da mogu uraditi kako stoji u Decretu. Ovo pismo saopćite p. o. fra Anti, meštru, jer sam nešto drugačije napisao u pismu, koje mu šaljem.«

Fra Leo, kao da ćuti koliko je to bitno shvatiti pa u P. S. dodaje:
»Naročito Vam skrećem pažnju, da se za objedom i večerom drži redovito šutnja i da se redovito čita kao i u samostanima. Bez obzira na ne znam koje goste, neka se drži šutnja. To će i gosti, bilo koji, naši ili tudji, uvažiti – neka uvaže. Ovo napose preporučam i naredjujem. Pazite, samo dovoz siena na Veljake košta nas 420.000. kuna. Štedite i čuvajte sve. Vodite brigu o svemu. Još jednom srdačno pozdravljam.«

Uoči Gospojine šalje fra Julijan provincijalu popis subraće koja čine zajednicu rezidencije Veljaci:
»1./ O. fra Julije Kožul
2./ O. fra Ante Jelavić
3./ O. fra Paško Martinac
4./ O. fra Makso Jurčić
5./ O. fra Krešo Jukić.«
Napominje da se privremeno u rezidenciji nalazi O. fra Bernardin Smoljan.

Fra Julijan koristi svoju župničku podsjetnicu da bi se na njoj obratio Provincijalu za pomoć za tolike ljude koji su se sada odjednom našli u župnom uredu Veljaci. Molba je ispisana 1. listopada 1944.
»Mnogo poštovani oče!
Šaljem Vam priepis kućnih računa za mjesec rujan – kako i tražite! Sve sam radio u sporazumu s podpisanim. Lijepo Vas molim, da nas razumite. Kako želite i kako ste naredili, izvršit će se popravak kapelice i barake.
Molim Vas, da nam prema priloženom kućnom računu pošaljete prvom prigodom nešto novaca. Nema smisla, da tražim ovuda i onuda.
Mnogo Vas pozdravlja i poštuje odani o. fra Julije Kožul, župnik.«

Jedno od zadnjih pisama provincijala fra Julijanu Kožulu svakom će svojim sadržajem dati najbolji preslik stanja u kojem se Zajednica nalazi.
»Mostar, 14. listopada 1944.
Broj 796/44.
Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, župniku na Veljacima!
Čujem sa strane, da su naši bogoslovi napustili Veljake! Meni nije ništa poznato, radi čega je to bilo i tko je to odredio.
Javite mi odmah: Kad su otišli? Kojim pravcem? Da li su otišli svi klerici i profesori?
Šta su sa sobom potjerali od hrane i pokućstva? Šta je tamo ostalo? Sve što je tamo, da li je popisano i uredno podpisano. Vi sami znate, da za sve Vi snosite odgovornost. Radi toga pazite da sve bude u redu.
Na sva mi pitanja odgovorite precizno i točno! Kod drugih mnogih mojih nevolja, ne znam, da li je i ta nevolja morala da se dogodi.

Pišite mi kakve su prilike tamo? Da li ima uistinu kakve pogibelji za Vas? Da li je i za njih bila kakva pogibelj ili je samo neka panika zavladala ili možda koji drugi uzrok tomu nenadnom selenju?
Na koji su način pretjerali robu i kako snuju da je pregone?
I sve mi ostalo pišite obširno i točno. U velikoj sam zabuni. Neizvjesnost mi je skoro najteža.
Vas i sve koji su s Vama bratski pozdravljam.
Provincijal: o. fra Leo Petrović.«

Rukom je fra Leo skicirao, kao što je običavao za mnoge svoje dopise, na jednom papiru što se sve dogodilo po Provinciji pred kraj 1944. gdje su partizani već uzeli vlast. Tu po crticama stoji sljedeće:
»Fra Sv. Markotić. 30. XII. 1944.
Čitluk : 4. XII oko 27. XI. 1944. digli 720 kg
pšenice, brašna 7 vreća i 1.00, žaku nule,
sanduk šećera, 68 kg masti, i dva krmka.
Posteljinu onih koji su otišli, 2 radia –
2 mašine pisaće, garbita 100 kg
lampa i mnogo stvarčica, još 28 kg meda,
vina 8q, rakije.

Čerin: 3 krmka, vina, žita, haljina.
Međugorje: fra Serafin bio na izpitu
Veljaci: fra Julije izpitivan
Ostali: nijesu pozivani osim onih u Drinovcima.«

S ovog fra Leovog papirića imamo i zadnju vijest o fra Julijanu Kožulu.
U provincijskom Nekrologiju stajalo je da su ga jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog.

Identifikacija fra Julijana Kožula

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz Drugog svjetskog rata i poraća gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod ur. br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Pobijeni FranjevciMetkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«

Hercegovačka je franjevačka provincija osnutkom ovoga Povjerenstva učinila izravni korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se postupku ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi.

Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po partizanskoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Pristupilo se uzimanju uzoraka s terena od obitelji ubijenih fratara za postupak DNK. »U više razgovora i dogovaranja odlučeno je: za sve fratre uhićene u Hercegovini za DNK analizu uzeti uzorke kostiju njihovih roditelja ili braće. Fra Ante je nastojao stupiti u kontakt s njihovim obiteljima, rodbinom. Ipak je od njihova uhićenja prošlo punih 61 godinu, a mnogima su roditelji umrli i prije stotinjak godina. I koliko se god mislilo da je to teško, zadivljujuća je ljubav s kojom su obitelji ovih pobijenih fratara još uvijek kroz pokoljenja unučadi i praunučadi duhom tako usko vezani uz svoje pretke, pobijene fratre.

Nakon iscrpne priprave nastupio je i taj dan ekshumacije. Vidljivo je iz shema koje je fra Ante učinio, kako bi ekshumacija uspjela, da je prethodno prošao sve te župe, osobno vidio članove obitelji, s njima o svemu razgovarao. O tome bi se moglo nadugo i široko pisati. No, neka bude samo spomenuto: dan se pokazao pakleno vruć (u jednom je trenutku u hladu bilo +44°C).

Bili su u grobljima: Staro Hardomilje (fra Leonardo Rupčić), Stubica (fra Andrija Jelčić), Gornji Studenci (fra Radoslav Vukšić), Međugorje – Kovačica (fra Mariofil Sivrić i fra Marko Dragićević), Grljevići (fra Fabijan Kordić), Lipno (fra Fabijan Paponja), Hamzići – Elezovac (fra Bono Andačić) i Čerin (fra Paško Martinac). Ekipa koju je fra Ante predvodio je sljedeća: prof. dr. Marija Definis Gojanović iz Splita, prof. arh. Tihomir Glavaš, dipl. ing. Iko Dugandžić, radnici Ivan Vlašić – Levi i Ivan Sablje. Pomagali su im na terenu: s. Mirona Rupčić, članovi obitelji nabrojenih fratara te don Tomislav Majić, župnik Grljevića.

Pasja vrućina bivala je sve ubitačnijom, a posao je trajao taj cijeli dugi i vrući dan. Ostale su još ekshumacije: Ljuti Dolac (fra Julijan Kožul), Dužice (fra Martin Sopta), Široki Brijeg – Sajmište (fra Nevinko Mandić), Vinjani (fra Slobodan Lončar), Tubolja (fra Miljenko Ivanković). Marija je Definis Gojanović sa sobom odnijela uzorke za devetoricu fratara. Inače se za jednu ekshumaciju predviđa jedan dan.«

Odlučili smo se proširiti onu skupinu iz Hidrocentrale, jer smo temeljem uzoraka njihovih članova obitelji identificirali samo fra Melhiora Prlića. Stoga je zaključeno da se uzmu uzorci obitelji svih fratara za koje znamo da su ubijeni negdje u Hercegovini i da bi im se tijela mogla naći i u Zagvozdu. Tu smo isključili »mostarsku skupinu«, jer pouzdano držimo da su ih jugokomunisti nakon što su ih mučili i ubili ubacili u rijeku Neretvu. Nastavak je ekshumacije dogovoren za 11. kolovoza 2006.

»Ponovno se okupila “stara ekipa”: Marija Definis dolazi iz Splita oko 8 i 20 minuta, te se fra Ante s njom susreće kod Prodexa u Gorici. Tu piju kavu i dogovaraju današnji dan. Fra Ante je pošao iz Mostara oko 7 sati. Prethodno je kod časnih uzeo od s. Mile Sesar uzorak krvi za fra Maksu Jurčića koji je cijelo vrijeme bio na transfuziji u SKB-u u Mostaru profesionalno odložen. Pokupio je u Grudama Iku Dugandžića koji ga je čekao na crpki na Bobošci, te s njim bio u Gorici prije osam sati. Dolazi Tihomir Glavaš, a već u Gorici kod župnog ureda čekaju Ivan Vlašić i Ivan Sablje. Oni su u Ivana Vlašića – Levija automobil stavili potrebni alat za ekshumaciju. Iz Gorice se krenulo preko Gruda na Posušje, i u Tomislavgrad, točnije u Tubolju. Tu su se sastali s fra Antom Ivankovićem, i iz njihovog groblja iz krasno uređene obiteljske grobnice uzeli uzorke fra Miljenkovih roditelja.

Potom se s fra Milanom sastaju kod svadbenog salona Petric, piju na brzinu kavu, i idu u Vinjane Hercegovačke. Tu na njih čeka fra Milanov brat Zvonko. Uzimaju uzorke za fra Slobodana Lončara. Grobnica je obitelji Lončar besprijekorno obilježila kosti svojih predaka. To je išlo veoma uredno. Na Sajmištu nastaju problemi za fra Nevinka Mandića. Sve su kosti u zajedničkoj kosturnici, te je velika muka razaznati koje su od roditelja, a koje od brata. Pomaže im Goja Mandić, no u pomoć zove i Goju Grbešića, te se nekako uspijeva uzeti uzorak.

Ide se u Ljuti Dolac. Tu s Milom Kožulom trebaju uzeti uzorak za fra Julijana. Mile je napravio novu grobnicu, te se do kostiju roditelja ne može doći, a do bratovih se kostiju kroz dno izbetonirane grobnice trebalo kopati bar metar. Tu ostaju Tiho, Levi i Sablje, a Marija, Iko i fra Ante idu u Gradniće. S fra Marinkom Šakotom župnikom idu na groblje uzeti uzorke od obitelji fra Zdenka Zubca. Htjeli su uzeti kosti roditelja, no nije im pošlo za rukom naći ih u kosturnici, te uzimaju uzorak fra Zdenkova brata.

Vraćaju se u Ljuti Dolac, tu su ovi već došli do lijesa fra Julijanova brata. Uzimaju uzorak, vraćaju zemlju, poklopnice, te idu na Dužice. Već je 18 sati. Vrućina je snošljiva. Između 22 i 27°c. Tu također uzaludno u mnoštvu kostiju u kosturnici pokušavaju odgonetnuti kosti fra Martinovih roditelja, te se odlučuju za uzorak od njegovog pokojnog brata.«

Posao sada nastavlja profesorica Marija Definis-Gojanović sa svojim suradnicima na patologiji u Splitu. Ishod je sljedeći:
»Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno se izolira i umnoži DNA pod laboratorijskim brojem Os-33/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pokojnog Ilije Kožula, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima uzorka kosti i zuba najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod brojem tijela 7 pripadaju sada pok. fra Julijanu Kožulu i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 86 272 299 808.

Što je uzrok fra Julijanove smrti?

Što je uzrok smrti pokojnog fra Julijana Kožula, ne može se zaključivati. Pregledom koštanih ostataka na istima nisu uočena specifična zaživotna oštećenja koja bi ukazivala na uzrok smrti.«
Posmrtni ostatci fra Julijana Kožula obilježeni su brojem 7. Ovaj broj nije naveden uz broj tijela (10.), kako je u knjizi »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«, već je zaštićen do objave identifikacije. Tek kad je fra Zdenko identificiran objavljeno je i koji je broj naveden u knjizi za fra Julijana.

A tijelo broj 7 ekshumirano u Zagvozdu ovako je opisano na Patologiji u Splitu.
»10. Ostaci tijela označeni br. 7
– Lubanja zaživotno prelomljena i rastavljena po šavovima, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima; donja čeljust čitava, osim prelomljenog desnog ramusa
– Gornji zubi postmortalno ispali; svi zubi zdravi, bijeli, pravilni; dolje prisutni od jedinice do sedmice (1. – 7.) obostrano, u gornjoj čeljusti broj zuba nemoguće odrediti zbog nepostojanja postraničnih dijelova; grizne plohe oštre
– Sve kosti suhe, krte dijelom prorašćene korijenjem i izrazito truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, te krajevi dugih kostiju; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju (slika 42.)
– Uz koštane ostatke jednog cijelog tijela dostavljena i još jedna lijeva lisna kost
– Ostaci žice dostavljeni uz tijelo
Duljina dugih kostiju: femur = 47, 5 cm

Na kostima se ne uočavaju specifična zaživotna traumatska oštećenja. Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi mlade životne dobi.
Preračunavanjem faktorima po Trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 174 cm.
Specifičnih tragova zaživotne traume se ne nalazi.
Za DNA analizu izuzeta su četiri (4) zuba.
Nadopuna: lisna kost pripaja se tijelu pod rednim brojem 14.«

Dana 15. siječnja 2007. Marija Definis Gojanović javlja fra Anti Mariću da je identificiran fra Julijan Kožul. Time se konačno saznaje o fra Julijanovoj smrti. Cijelo se vrijeme za njega, kao i za fra Zdenka Zupca, držalo i u Nekrologiju je stajalo da su ih jugokomunisti ubili u Ljubuškom.

Ukop fra Julijana Kožula na Širokom Brijegu

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop 15 neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, a suslavio je vicepostulator kauze mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević, te preko četrdeset svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa u pratnji policije krenula je povorka s tijelima identificiranih fratara fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula iz Zagvozda na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića i Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior, s ubijenom svojom braćom fra Zdenkom i fra Julijanom, da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav.

Pred samostanskim vratima na Širokom Brijegu svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu. Njihov će ukop obaviti general Franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo 9. listopada 2007. u 11.00 u samostanskoj crkvi na širokom Brijegu. Ukopani su u fratarski grob. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. Time je tada ukupno u grobu bio dvadeset i jedan ubijeni fratar. Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za vječni mir.

Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 general Reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara i cijele provincije ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa zadušnica slavljena je pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro sljedeće:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. godine pokopani posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. godine. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostaci 2005. godine pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 7. do 10. listopada 2007. godine. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara ukopanih u fratarsku grobnicu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Tu se na 15. stranici, uz ostalu ubijenu i ukopanu braću, nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Julijana Kožula.

Piše fra Ante Marić/Misija.SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Dr. Franjo Tuđman: Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina

Objavljeno

na

Objavio

U vremenu kad se politika u Hrvatskoj pretvorila u poduzetništvo politikanata i manipulatora, a pajser-obijači brava imaju potrebu ocrnjivati utemeljitelja moderne hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, vrijedi podsjetiti na Tuđmanove ideje i poglede na različita politička pitanja. Ni danas, nakon 21 godine, većim dijelom njegova stajališta nisu izgubila na aktualnosti. U tome je veličina državnika. (hkv)

Dr. Franjo Tuđman: Intervju za list MI, 1998. godine

Gospodine Predsjedniče, molimo vas da iznesete vaše gledanje na razvoj i značenje državotvorne ideje u Hrvata, osobito u ovom stoljeću, s posebnim osvrtom na ključne događaje u posljednjih desetak godina. Što je zapravo bilo ključno za uspjeh hrvatskoga osamostaljenja – koje smo ostvarili vlastitim snagama, uz Božju pomoć, kako volite reći – kao i za njezine velike vojne pobjede, koje su to potvrdile?

DRŽAVOTVORNA IDEJA

Hrvatski je narod za svih četrnaest stoljeća na ovom području sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. To je bitno. Od VII. do XII. stoljeća imali smo i svoju državu-kneževine i kraljevine i bili smo međunarodni subjekt, s tim da, molim, čak tu i takvu naša povijest službena povijesnica koja je bila nekada pod pritiskom austrougarskim, mađarskim, kasnije beogradskim, nije dovoljno raščistila. Kad bismo sada napravili ankete, nijedan od vas, uključujući i mene, ne bi znao redoslijed hrvatskih vladara, uključujući i kraljeve. Tako smo bili pritisnuti. Hrvatska je bila u takvom položaju, u takvoj situaciji da je, recimo, hrvatski povjesničar Šišić, koji je bio mađarski unionist, u Jugoslaviji, kad je stvorena Jugoslavija, smatran pretjerano hrvatskim. No, bez obzira na to, unatoč okolnostima u kojima smo živjeli, hrvatski je narod sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatski su je velikaši čuvali na svoj način bez obzira na to što su se dijelom i zbog rodbinskih i drugih staleških razloga sređivali, pa prema tome, i asimilirali sa strancima. Ipak i ti su hrvatski velikaši, nakon što smo hrvatskom greškom ostali bez vladara nacionalne krvi u XII. stoljeću i nakon što smo izgubili nacionalnu državnost, ipak čuvali ideju hrvatske državnosti, šf je rezultiralo onom izjavom hrvatskog bana Ivan ErdÖdyja g. 1790. u zajedničkom hrvatsko-ugarskoi saboru u Budimu: Regnum regno non praescribit lege. Tako se usprkos svemu u obrani od osmanlijske najezde, najprije u zajednici s Ugarskom pa Habsburškoj Monarhiji pod staleškim vodstvom vlastele održala ta ideja države Hrvatske. U vrijem građanstva, pod utjecajem i Europe, ali i toga što smo sačuvali državotvornu svijest, jača ideja hrvatske nacionalne samostalnosti. Imamo nacionalno pravaštvo sa Starčevićem i Kvaternikom, ali zbog nepogodnih okolnosti Hrvatske ima i nadnacionalni ideja, i u okviru Katoličke crkve, od Križanića d Strossmayera, do Pučke stranke nakon stvaranja Jugoslavije, pa i jugoslavensku ideju. To što se u okvir Katoličke crkve i nadnacionalna ideja na svoj naći njegovala, pa i poticala, rezultat je širih okolnosti, je je Katoličkoj crkvi bilo u interesu da dođe ponovno do sjedinjenja Katoličke crkve i pravoslavnih crkava a Crkva u Hrvatskoj, kao i Hrvatska, kao i hrvatski narod, bila je granična zemlja i izložena mnogim opasnostima i gubicima. Imali smo dakle Jurja Križanića i Strossmayera i nemojmo zaboraviti da i jučer i danas imamo, ali ipak, ne više takvih širih primjera kao što je bilo, recimo, u Strossmayerovo vrijeme, nego pojedinačnih slučajeva. Na sreću, danas su to pojedinačne pojave.

Prema tome, nasuprot te, da tako kažem, samohrvatske državotvorne ideje, koja je najcjelovitije bila sadržana u mislima i djelima Ante Starčevića, Kvaternika, pa onda na publicističkom području Šufflaya i drugih, imali smo i tih nadnacionalnih, sveslavenskih i jugoslavenskih ideja, koje su bile posljedica nelagodnog položaja Hrvatske i nije se čak imalo idejne mogućnosti kako se izbaviti od mađarske, austrijske, venecijanske, odnosno talijanske supremacije, itd.

OD LJEVICE DO DESNICE

Možemo reći da je u ovom stoljeću u hrvatskom narodu osobito bila prisutna radikalna pravaška hrvatska državotvorna ideja, ali daje u isto vrijeme i u hrvatskoj ljevici, što često naši ljudi zaboravljaju, od početka stvaranja monarhističke Jugoslavije postojala hrvatska državotvorna ideja. Naime, revolucionarni su hrvatski komunisti, hrvatski marksisti, nasuprot velikosrpskim i nekim drugim shvaćanjima da je ujedinjenjem u Jugoslaviju stvorena pretpostavka za stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, smatrali da se ne može ići na stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, iako su jednim dijelom i hrvatski marksisti i hrvatski intelektualci nakon Prvoga svjetskog rata svi pristali na jedinstveni jezik, čak prihvatili i srpski jezik, uključujući takve kao stoje Tin Ujević, da ne govorim o Krleži, Cesarcu, itd. Ali, ipak znači, imamo sjedne strane nastavak starčevićanstva u radikalnom pravaštvu Šufflaya i Pavelića, imamo i u okviru ljevice shvaćanje da je hrvatski narod samostalan narod, da ima pravo na samoodređenje i daje zadaća komunističkog pokreta da se bori za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i za rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda. Tako se na toj bipolarnosti između ljevice i desnice razvija od dvadesetih godina sve do naših dana ta hrvatska državotvorna ideja. No do koje mjere to ipak nije sasvim prevladalo u najširim slojevima govori to da se najveća hrvatska stranka do našeg doba, Radićeva HSS, i nakon Radićeva ubojstva u beogradskoj skupštini, nije odlučno opredijelila za samostalnu Hrvatsku, nego je bila za hrvatstvo, ali najviše do čega je došla bili su konfederalni odnosi u Jugoslaviji. U Drugom svjetskom ratu HSS, kao najveća stranka, nije htjela stati na čelo samostalne Hrvatske, s obrazloženjem da neće suradnju s fašističkim silama, a s druge strane je ostala u okviru izbjegličke jugoslavenske vlade i samo je jednim manjim dijelom surađivala s antifašističkim pokretom, znači s hrvatskom komunističkom partijom, koja je g. 1937. stvorena kao Komunistička stranka Hrvatske – pazite, imenom komunistička “stranka”, a ne pod uobičajenim komunističkim nazivom “partija” i s glavnim odborom . na čelu stranke, a ne sa CK-om, itd. Godine 1937. kad su stvarali tu stranku, to je onaj Titov samoborski kongres u samoborskoj šumi, kao posebnu u okviru jugoslavenske partije, tada su nagovijestili da se ona zapravo bori za samoodređenje i za stvaranje sovjetske Hrvatske, što je rezultiralo onda s jedne strane, time daje u okviru jugoslavenske komunističke partije takva jedna orijentacija hrvatskih marksista i komunista -August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ante Ciliga i dr., za samoodređenje, za samostalnu Hrvatsku bila osuđivana kao nacionalistička, dok je s druge strane bila stalno prisutna i ona internacionalistička ideja. Imate g. 1941. onu skupinu hrvatskih marksista Cesarec, Adžija, Keršovani i drugi, koji su, uhićeni, nakon bijega iz logora u Kerestincu, u ustaškom zatvoru u Ulici Račkoga, prije nego su odvedeni na strijeljanje u Dotrščinu, napisali da umiru za pravednu stvar, za slobodnu, sovjetsku Hrvatsku. To “sovjetska Hrvatska” nije značilo da su oni za neki uzor staljinističke sovjetske Hrvatske, negoli za oslobođenje od Beograda. Znači, u našem su pokretu, sjedne strane radikalni pravaši, jako oslabljeni, ali ta ideja postoji, i, s druge strane, imate je jednim dijelom i u okviru komunističkog pokreta. Kažem “imamo samo jednim dijelom”, jer većim dijelom su ti hrvatski marksisti također bili pod utjecajem jednog internacionalizma, prema kojemu nije važna samostalna Hrvatska, negoli pobjeda komunizma.

VJERA U SAMOSTALNU HRVATSKU

Tako smo ušli u krizu potkraj osamdesetih godina. Treba li vas podsjetiti, ne znam, prije deset godina, neki su od vas možda bili premladi, kad sam 1989. godine pošao s idejom stvaranja HDZ-a, s programom pomirbe i stvaranja samostalne Hrvatske, imali smo nasuprot sebi Račanov SDP – Račanove komuniste, a s druge strane, molim, sve druge stranke koje su bile u Koaliciji formirale su se protiv te ideje. Nitko nije vjerovao, nitko nije bio toliko čvrst u vjeri potrebu i u mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske. Znači, ta hrvatska državotvorna ideja nije bila dovoljno prisutna ili ukoliko je bila, bila je toliko prigušena da su mi mnogi tada kada sam ih ja želio pridobiti za HDZ rekli; To bi bilo dobro kad bi bilo moguće, ali nije moguće, nemojte ići s tim jer ćete upropastiti i ono malo hrvatske misli i mogućnosti koja postoji. Molim, reći ću vam da znate, ja sam g. 1989. razgovarao s većinom hrvatski mislećih ljudi, ali mnogi nisu pristupili meni nego su zbog straha otišli u druge stranke. Takva je situacija bila! Ismijavali su me kad sam rekao da će HDZ pobijediti itd., ali i poručivali su mi: Vas će hapsiti, a mi ćemo pobijediti – Koalicija na izborima – pa ćemo vas mi onda pustiti iz zatvora. To je poruka, živi su ljudi.

Znači, sjedne je strane državotvorna ideja bila prisutna od vlastele do u građanskom društvu ođ desnice, znači od frankovaca, pravaša do ljevice, jednim dijelom, ali u cjelini nije prevladavala do naših dana. Ljudi su bili s tom i takvom poviješću kakvu smo preživjeli prigušeni i s izgubljenom vjerom u vlastite snage, osobito zbog neuspjeha NDH i kompromitacije ideje NDH za vrijeme drugoga svjetskog rata, da je to što smo ostvarili ne samo oživljavanje te državne ideje, koja je, kao što sam rekao, bila prisutna ali potisnuta, nego smo evo, ostvarili hrvatsku slobodu, hrvatsku samostalnost i time stvorili, prvi put, osnove da se hrvatska državotvorna ideja u svakom pogledu i političko-filozofski osmisli i u stvarnosti ostvari. Vidite, ako pogledate današnju situaciju, onda i danas ima ljudi koji ne vide kakvo je na svoj način povijesno djelo uspostavom samostalne Hrvatske učinjeno. Nasuprot znači takvu stanju kakvo je bilo u Hrvatskoj podvojenog hrvatstva, nasuprot tome što nismo imali uopće prijatelja niti nekih međunarodnih čimbenika Jcoji bi bili za samostalnu Hrvatsku, stvorili smo samostalnu državu. Treba znati da su i Europa i Amerika bili su za održanje Jugoslavije, uključujući i Njemačku, pa i kancelara Kohla i Genschera. Neki smatraju da nas je Njemačka vodila. Niti u idejno-političkom pristupu, niti kasnije u borbi za uspostavu Hrvatske nikakve pomoći nismo imali ni od koga. Štoviše, budući da je Njemačka pod hipotekom Trećeg Reicha, nismo mogli u Njemačkoj kupiti ni čizme. Ali, u cjelini možemo reći; ako smo imali neki narod koji je imao razumijevanja za nas, ali nije smio to reći, to je bio njemački narod.

Znači, izvojevali smo političke, diplomatske, ratne pobjede, stvorili smo hrvatsku državu. Ali moramo učiniti sve da je sačuvamo. Moramo spriječiti da ne doživimo, nakon svih tih pobjeda, u miru Bleiburg, a to nije nemoguće, jer kao što znate, zbog međunarodnih okolnosti žele Hrvatsku vratiti u neke balkanske okvire ili integracije jugoistočne Europe. Zašto? To su već neki dublji povijesni, ali i suvremeni razlozi. Međunarodni poredak se zasniva na pobjedi antifašističkih sila i na diktatu tobože demokratskih sila, a provode krajnje nedemokratske metode, što se vidi i danas na Hrvatskoj. Francuska, Engleska i Amerika vode takvu politiku da ne dopuštaju jačanje Srednje Europe, Njemačke, zemalja od Baltika do Jadrana, a budući da smatraju daje Hrvatska sastavni dio njemačke politike, automatski žele da ne budemo sastav te i takve srednjoeuropske politike, nego nas bacaju na Balkan. Danas dakle jednim dijelom u Europi te zapadne sile, ne srednjoeuropske nego zapadne i Amerika, žele balkanske i srednjoistočne europske integracije, i to nasuprot ovakve Europe, Europske unije i nasuprot Rusije. Sad imamo u Rusiji pad njezine moći, ali Rusija će kad-tad opet postati euroazijska sila i opet će Zapad biti na svoj način ugrožen, bit će sila o kojoj će se morati voditi računa. Zato je i žele oslabiti, iako su je priznali kao stožernu silu pravoslavnog svijeta, čak i u ovom razdoblju kad je slabila.

Prema tome. Hrvatska se nalazi u veoma delikatnom položaju, rekao bih, gotovo u škripcu. Od XV. do XVIII. stoljeća branili smo zapadno kršćanstvo, katoličanstvo od osmanlijske najezde, a Europa je za to vrijeme međusobno ratovala ili nam je vraćala nezahvalnošću, pogibijom hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana, itd. Danas opet ne pristaju da nas oslobode od te vezanosti za Balkan iz svojih razloga i sve je do nas hoćemo li sačuvati tu nacionalnu svijest i jedinstvo većine naroda, većine jer ne može se nikad imati stopostotno jedinstvo, jer u svakom narodu ima manji dio lutanja. Znači, budemo li sačuvali to jedinstvo i unutarnju društveno-političku snagu i gospodarsku stabilnost, prema tome, i vojnu snagu koju smo stvorili u ratu, neće nas moći ugroziti. Ali, ako bi uspjeli da nas rastroje, budućnost samostalne i suverene Hrvatske nije sigurna. U tom smislu vi mladi morate voditi računa daje riječ o tome, o budućnosti hrvatske slobode, hrvatske nacionalne samostalnosti, da su mnoge zemlje koje su i u ratu znale pobijediti u miru izgubile itd.

HTJELI SU DA NAS NE BUDE

Hrvatska je pod Vašim vodstvom ostvarila svoju samostalnost i neovisnost, stekavši međunarodno priznanje. Kako biste ocijenili sadašnje političke i opće duhovne prilike u Hrvatskoj? Koji su danas vitalni nacionalni interesi hrvatskoga naroda i kako ih očuvati pred međunarodnim i određenim unutarnjim pritiscima (demokratizacija, regionalizacija, “medijske slobode”) da se oni što više “internacionaliziraju” u skladu s interesima novoga svjetskog poretka, u kojemu, čini se, Ima vrlo malo mjesta za afirmaciju nacija, osobito manje brojnih i gospodarski snažnih?

Vidite, nikad nije dovoljno objašnjavati činjenicu daje čitav današnji međunarodni poredak bio zasnovan na versajskom poretku i da su zapadne sile i europske i Sjedinjene Američke Države htjele pod svaku cijenu sačuvati bivšu Jugoslaviju, spriječiti da dođe uopće do uspostave samostalne Hrvatske. Ali kad smo usprkos tome proglasili Hrvatsku, onda su htjeli i prognozirali i smatrali da je to neizbježno da budemo poraženi. Uopće nisu mislili da se možemo održati u odnosu na silu jugokomunističke armije, Srbije, jer je jugokomunistička armija bila, kažu, četvrta sila po moći u Europi. U rujnu 1991. godine jedan od ljudi koji je bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, i uopće za jugoistok rekao je jednom od mojih suradnika: vi ćete vidjeti – Hrvatska će nestati do Božica. Preporučio mu je 1. listopada 1991., a taj čovjek je živ, da uzme obitelj i da seli iz Hrvatske. Taj čovjek je razgovarao s tim predstavnikom zapadne politike 1. listopada 1991. u Beču, a kad se vratio u Zagreb počeo mi je to pričati – on kaže da ga nisam ni saslušao, da sam odmahnuo rukom. Rekao je. Hrvatska neće opstati do Božića. Dana 7. listopada bio je napad na Banske dvore. Za taj napad su znali unaprijed generalni konzulati Amerike i Rusije. Oni su napustili Zagreb. Kao što znate, u napadu na Banske dvore uništili su dvije prostorije – blagovaonicu, gdje sam se za vrijeme ručka nalazio, i sobu gdje sam išao na kratki odmor. Ali nekom Božjom voljom ostao sam živ. Jedan čovjek je poginuo u tom napadu.

Prema tome, htjeli su da nas ne bude, a onda kad smo se usudili, drznuli proglasiti svoju samostalnost, htjeli su da budemo poraženi. Budući da smo se održali, nisu mogli ići protiv takve stvarnosti, onda su nas morali i priznati. Kod toga je veliku i pozitivnu ulogu odigrao Vatikan, pa onda i Njemačka. Usprkos, znači, i međunarodnom priznanju, još je uvijek međunarodna politika bila takva da ne dopusti punu samostalnost i suverenost Hrvatske. Uoči priznanja, 2. siječnja 1992. morali smo pristati na dolazak mirovnih snaga, jer nismo imali snage oduprijeti se jugokomunističkoj armiji pa sam, prema tome, pristao na dolazak mirovnih snaga, dok ne stvorimo pretpostavke za pobjedu.

Kad je riječ o državotvornoj ideji, treba se podsjetiti da smo u Hrvatskom saboru, osobno ja i Hrvatska demokratska zajednica, bili optuživani od gotovo svih tih današnjih oporbenih stranaka u Saboru da stvaramo nekakvu stranačku vojsku. Stvarali smo oružane snage onako kako smo mogli, najprije u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, prije svega od ljudi u koje smo mogli imati povjerenja, da bismo postupno došli do Hrvatske vojske. Svijet je proglasio embargo da nam vani spriječi kupnju oružja i da nas prisili da zapravo budemo razoružani, bespomoćni, no mi smo ipak kojekakvim dovijanjem i pronalaženjem nekih prijatelja, ili pak zbog financijskih i drugih interesa, naoružavali se. Oni su pak, s jedne strane, održavali okupirana područja, podupirali područja koja su bila pod okupacijom najprije jugokomunističke armije, a zatim srpskih pobunjenika. Zapad je napokon izašao s prijedlogom Z-4. A što znači Z-4? To znači 23, 24 kilometara zračne linije od Zagreba srpska republika, srpska vojska, srpski predsjednik, srpska valuta itd. Nisu nam dopuštali bilo kakvu operaciju. No sve smo učinili za oslobađanje okupiranih područja, od čega je najvažnije bilo maslenička operacija, pa gospićka, pa “Bljesak” i “Oluja”. Oni su pak htjeli da budemo vezani tom i takvom situacijom područja pod srpskom upravom. Nije ih brinulo što je 400 tisuća Hrvata bilo prognano iz svojih obitavališta, nego su htjeli osigurati srpski opstanak na tim područjima, očito s težnjom da na taj način budemo prisiljeni vratiti se natrag u Jugoslaviju. Pri tome valja imati na umu i to da je i Beograd i svijet pristao da se Slovenija odcijepi, da ode iz Jugoslavije, ali je zato slovensko vodstvo dalo politički ustupak Beogradu i Srbima izjavama da Srbi imaju pravo živjeti u jedinstvenoj državi. Prema tome, ili da čitava Hrvatska bude u Jugoslaviji ili pak da pristanemo kasnije da se ta srpska republika u Hrvatskoj pripoji Srbiji i Jugoslaviji. To je do te mjere bilo u svijesti, u namjerama međunarodne zajednice, znači, i europskih i američkih čimbenika – a europski su bili pod američkim utjecajem, jer Njemačka nije smjela nekakva svoja stanovišta zastupati s obzirom na hipoteku Trećeg Reicha – da je nakon što smo mi oslobodili najprije “Bljeskom” zapadnu Slavoniju, a onda kasnije “Olujom” Knin i središnju Hrvatsku, ambasador Galhraith, drugi ili treći dan poslije došao s prijedlogom: Predsjedniče, znate, ako se Vi slažete, ja bih otišao u Beograd po Babica, koji bi sada pristao na Z-4. Zamislite koliko su i nakon oslobađanja Knina bili opsjednuti idejom da nas pritisnu!

PRETPOSTAVKE DAYTONA

Treba reći prije svega – i Holbrooke je o tome pisao u svojoj knjizi – da su američke i britanske obavještajne službe procjenjivale, a znate da su imali itekako razvijenu službu i da su sve te zapadne službe međusobno surađivale, i zapadni diplomatski i vojni krugovi govorili da ne smijemo ići u osvajanje, u oslobađanje Knina i tih područja jer bismo onda izazvali angažiranje i Jugoslavije i Rusije, prema tome, i svjetsku katastrofu, a osim toga da ne možemo osloboditi Knin. To je Holbrooke napisao i napisao je da su to i ministar Perry i zapovjednik NATO-a Shailikashvili i američki potpredsjednik Gore rekli Šušku i meni, a kad su doznali da sam ipak dao nalog da idemo u oslobađanje okupiranih područja, onda mi je ambasador Galhraith predao, kako oni to zovu, non paper u ime Kontaktne skupine da ne smijemo ići na oslobađanje. Ipak kad smo išli i uspjeli, na njihovo iznenađenje, kad su se Srbi povukli usprkos toga što smo ih pozivali da ostanu, onda ste vidjeli daje i sam Galhraith ispratio Srbe na traktoru. Da znate, takve su bile međunarodne okolnosti i prosuđivanje tih svjetskih čimbenika sa svim svojim službama.

Mi smo u “Oluju” pošli 4. kolovoza, 5.,6., završili, a tada se međunarodna zajednica već bila pripremala napustiti Bosnu, jer nisu mislili da mogu vojno suzbiti Srbe, bojali su se gubitaka. Postojala je nekakva predodžba o tome da su Srbi nepobjedivi, i to još od prvog svjetskog rata. Prema tome, pripremali su se napustiti Bosnu i vojnički, s tim da im je trebalo dvadeset tisuća vojnika da bi osigurali izlaz. Tek našom su pobjedom došli do zaključka da mogu opstati. Nakon što smo oslobodili najprije zapadni dio Bosne, tako da možemo završiti kninsku operaciju s manje gubitaka i brže, i oslobodili Bihać, koji su okruživale srpske snage i prijetila mu katastrofa Srebrenice, odlučili su da mogu opstati u Bosni i došlo je do Daytona. U Daytonu su opet vodili razgovore, koji su trajali 21 dan. Ja sam se morao vraćati u zemlju zbog izbora itd. Posljednjeg dana, u 6 sati ujutro, Amerikanci su tražili da me se probudi i dali su priopćenje da se Daytonski pregovori prekidaju jer nisu postignuti sporazumi, iako se do jučer govorilo da su u bitnim pitanjima postignuti načelni sporazumi. No nisu se Srbi i Muslimani mogli sporazumijeti oko Brčkog. Rekao sam tada: Sto, znači radi jednog mjesta Brčkog treba nastaviti rat u Bosni između triiu naroda? Žrtava je već dovoljno i prema tome, što da radimo? Dobro, ako smo se o drugome sporazumijeli, evo prijedloga: neka Brčko ostane da taj problem razmotri i predloži rješenje Međunarodna arbitražna komisija u roku od godinu dana. To su prihvatili najprije Amerikanci, zatim Srbi, pa onda i Muslimani. Tako smo mi Hrvati spasili i Daytonski sporazum, omogućili da se povuče to priopćenje o prekidu pregovora i da dođe do potpisivanja sporazuma.

Uloga Hrvatske u omogućavanju Zapadu da ostane u Bosni, i u Daytonu je bila takva da me na sastanku hrvatske i američke delegacije državni tajnik Christopher zapitao: Predsjedniče, što Amerika može učiniti za Hrvatsku? Rekao sam: Izvolite uvažavati hrvatska gledišta, izvolite biti objektivni u odnosu na Haag – jer bilo je jasno da Haaški sud ima zapravo političku ulogu, tj. daje to političko sredstvo pritiska za rješavanje stvari – izvolite pomoći Hrvatskoj za Phare-program, za integracije itd. Od svega toga ništa nisu učinili.

Prije svega dakle, da nismo bili ratni pobjednici teško bi nam bilo postići sve te političke, diplomatske i druge pobjede. Osim toga, uspostavili smo društveno-politički poredak takav daje jedan od najstabilnijih od bivših europskih socijalističkih zemalja, gospodarsku stabilnost usprkos tome što smo imali agresiju, što smo imali trećinu zemlje okupiranu, što smo morali trošiti sredstva i na stvaranje državne uprave, vojske, diplomacije itd. Znači, jednostavno smo se tim uspjesima nametnuli međunarodnim čimbenicima koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku ili koji su je htjeli slabu da bi mogli njome vladati.

HRVATSKA POMIRBA

Ustavna je, a i moralna i politička obveza hrvatske države za Hrvate izvan Hrvatske. Osim težnje da se što veći broj naših iseljenika potakne na povratak, osobitu skrb moramo posvetiti Hrvatima u BiH. Kakav je njihov položaj danas u okolnostima postdaytonskih nejasnoća i aktualnih političkih podjela medu samim Hrvatima? Na čemu će Republika Hrvatska osobito insistirati radi njhova opstanka i očuvanja konstitutivnosti u BiH?

Vidite, treba opet našim ljudima razjašnjavati jer ne znaju i nisu bili nikad upoznati s pravom istinom. Hrvata ima gotovo toliko u svijetu koliko i u domovini. Iseljavali su se za vrijeme Austro-Ugarske, već potkraj prošlog stoljeća i oko prvoga svjetskog rata zbog ekonomskih razloga, ali i zbog političkih razloga. Za vrijeme prve i druge Jugoslavije iseljavali su se zbog nacionalne potlačenosti i velik broj je odlazio u iseljeništvo, osobito nakon drugoga svjetskog rata, kad je hrvatski narod doživio Bleiburšku tragediju. Imali smo veliku emigraciju, brojno iseljeništvo, ali je ono bilo rastrojeno, pa i defetističko, tako da je i dio intelektualaca koji su u NDH bili propovjednici i zagovornici hrvatske samostalnosti, kad su doživjeli katastrofu NDH, Bleiburg itd., u tom i takvom svijetu većim dijelom odustajao od ideje samostalne Hrvatske, nastojao se uključiti u američki, švedski, engleski, njemački život itd., sjedne strane. S druge strane, male skupine radikalnih Hrvata, pravaša ili onih koji su proizašli iz pravaštva, ostali su živjeti s idejom NDH, jer su izgubili roditelje, braću itd., no bili su rascjepkani i dijelom protkani agenturom službi Beograda. Znači, to iseljeništvo je bilo raslojeno i bilo je dezorijentirano sve do naše pojave 1987. godine, kad sam prvi put nakon 1971. godine dobio putovnicu pa sam najprije otišao u Kanadu, zatim u Ameriku, Europu itd. Vidio sam da iseljeništvo tada nije imalo ni ličnosti, ni programa koji bi to hrvatstvo u iseljeništvu objedinio i dao nekakvu moguću državotvornu ideju.

Tu je zanimljiva pojava Brune Bušića. Često sada u oporbenom tisku i svoj polemici protiv HDZ-a, protiv mene, govore kako je Bruno Bušić meni dao ideju za politiku pomirbe itd. Bruno Bušić je bio mlad čovjek, kojeg sam uzeo u Institut u Zagrebu i koji je s tim mojim idejama otišao van i tamo najprije zastupao te moje ideje pomirbe hrvatstva itd., ali onda je jednog momenta pao pod utjecaj ne toliko radikalnih elemenata koliko provokatora, koji su mu htjeli nametnuti ideju da politička borba za samostalnost Hrvatske nema nikakvih izgleda, nego samo bomba, oružje itd., a usput i to da svi ovi Hrvati koji su bili u svijetu, koji su nešto značili, profesori itd., da su to agenti američki, engleski, francuski, švedski itd. Tada sam ja prekršio svoje pravilo da ne dajem nikakvog razloga da me optuže za veze s emigracijom, pa sam po jednom svećeniku javio Bruni Bušiću da je to neracionalna politika, jer sve daje i istina da ti profesori od Radice dalje, da ih ne spominjem, sada ima i nekih živih danas u Hrvatskoj, jesu agenti tih zapadnih država, oni ipak nastupajući i kao nekakvi federalni Hrvati pronose tu ideju da ima hrvatskog naroda, daje potlačen u komunizmu itd., i da i to služi hrvatstvu. Ideja da ne treba nikakve političke borbe, da je nemoguća, da za nju nemamo potpore nego da se treba boriti samo oružjem, bombom, terorom itd. je ono što Beograd želi da nas prikaže kao nastavak ustaštva, kao teroriste, da bi se lakše Beograd i s nama razračunao i da bi nas na taj način, u tom smislu uništio. U tom smislu sam mu najprije javio, a kasnije kad sam g. 1978. otišao s ilegalnom putovnicom u Europu, sastao sam se s njim i to sam mu usmeno objasnio, i on je prihvatio, bio je bistar čovjek. Bio je privremeno, znači pod utjecajem nekih elemenata koji i danas u Hrvatskoj rovare na toj provokatorskoj crti. Zanimljivo je da HSS, kao najveća hrvatska stranka, koja je zatajila već u drugom svjetskom ratu, ali koja se našla s predsjednikom stranke Mačekom, s Krnjevićem i mnogim drugima vani, nije uspjela uopće objediniti hrvatsko iseljeništvo, tako daje tek moj dolazak godine 1987. među iseljenike i moje izlaganje programa potaknulo objedinjavanje i probudilo ponovno vjeru tog rastrganoga dezorijentiranog hrvatskog iseljeništva. Možda je zanimljivo da sam godine 1966. prvi put bio u Americi – bio sam pozvan na Harvardski međunarodni seminar, pa sam onda kasnije putovao Amerikom i došao u Cleveland na seminar Hrvatskog akademskog društva. Tamo je bilo tih profesora koji su se već uključivali u američki život i prali ruke od NDH-a, ali bilo je medu njima i radikalnih Hrvata, koji su ipak težili za očuvanjem hrvatstva itd. Rekli su; To je neki komunistički direktor, general itd. Onda sam ja njima rekao; Gospodo, niti ste ikada bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Proveo sam jedan dan i jednu noć razgovora s njima i dio njih je shvatio i prihvatio moju ideju, osobito pok. prof. Stanko Vujica, bio je kasnije predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i umro je na jednom sastanku.

Tako sam to rastrojeno iseljeništvo od 1987. dalje na pogodan način, predavajući o općim političkim prilikama, predavajući o Radiću itd., pridobio da su ljudi prihvatili tu ideju i program HDZ-a da do samostalne Hrvatske možemo doći satno pomirbom hrvatstva i ukoliko ujedinimo sve ono što je pametno od desnice do ljevice, a odbacimo što je negativno. To iseljeništvo nije bilo odlučujuće za stvaranje slobodne Hrvatske, ali je njegova pomoć u tome bila od jako velike važnosti. Treba reći da smo, molim, u cjelini uzevši, u gotovo 98 posto katoličkih svećenika i fratara, i od svih časnih sestara, gdje god sam ih sreo, od Kalifornije, Njemačke, do naših ovdje, i ja i HDZ imali veliku potporu. Treba objasniti da smo do hrvatske samostalnosti došli zaista primjernom suradnjom i razumijevanjem Katoličke crkve našeg programa stvaranja hrvatske države.

INTEGRIRANJE I DEZINTEGRIRANJE HRVATSKE

Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve činio i u prvoj Jugoslaviji i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističe zasebnost Dalmacije i suprotnost, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na ceste pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete, od Vukovara do Dubrovnika. Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtava negoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sada oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači, problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija, mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težih stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države.

BOSANSKI SPORAZUMI I NESPORAZUMI

Prema tome, potpomogli srao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i muslimansko-srpskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, itd. Menije 1990. godine Alija Izetbegović kazao: Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd. To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata godine 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu svoju muslimansku državu. Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba između Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali, s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome, i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome, i terorizam u Europi. Do kojeg stupnja je Europa bila zaplašena pojavom islama ponovno “u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: evo ponovne opasnosti od islama za Europu. Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji na koji smo mi pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga stoje bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas; Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku. Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predviđeno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Pod,sjetit ću na to da je meni koncem godine. 1993, Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tom dijelu.

POSEBNI ODNOSI ILI UNITARNA BOSNA?

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne treba ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne. Za ove izbore išli su za tim očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – Garrod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakov stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine. Nel su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onog što sam spomenuo: ili ćete biti Bosanci ili si tražit drugu zemlju – jedan je od njih kazao, da treba HK Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bi su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizacijom Hrvatske. Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno daje bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidat za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine. Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude dalji protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo s nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne Hercegovine. Ali ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čin se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna dalekosežna odluka, u tome uspjeli. Ako pogledat pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u Nacionalu, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što si namjeravali jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno san im rekao: Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos? Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo

Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, us ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskogs naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i si. I svemu tome osobito se često ističe navodn antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, iako hrvatski narod nikada nije bio antisemitski raspoložen – dapače, uvijek je razvijao dobre odnose sa Židovima. U tu svrhu rado se aktualizira manipuliranje jasenovačkim mitom, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?

Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990,1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori, itd. Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH.

Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost, niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH. Međutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine. I vjerojatno će se utvrditi daje točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja daje tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda. No to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi, u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske Katoličke crkve nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatifikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga anacionalnog otvorenog društva.

Pitali ste me u o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su medu radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića! I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji, gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca. Zaista u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao među mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske. Dokaz: u svibnja 1941. ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu. I sada oni govore o tome daje hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama uključujući i Vladu razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.

ISTINE I LAŽI O SOCIJALNOJ POLITICI

Gospodine Predsjedniče, Hrvatska je svih ovih godina ostvarila velike uspjehe na mnogim područjima. Jedno od njih je i socijalno. Poznato je kolika sredstva država ulaže u socijalne programe: od redovite isplate nerazmjerno velikog broja mirovina prema broju zaposlenih do gradnje kuća i stanova našim prognanicima i stradalnicima domovinskog rata. Iz oporbenih stranaka redovito dolaze žestoke kritike upravo tog segmenta politike hrvatske Vlade i vladajuće stranke, što je bilo osobito pojačano u povodu donošenja Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Premda je velik dio tih kritika u funkciji političke promidžbe i prikrivanja vlastite nesposobnosti za izradu socijalnog programa, teškoća ima. Koji su im glavni uzroci? Sto držite bitnim učiniti na socijalnom području, ne samo glede mirovina, nego i onih segmenata socijalnih pitanja koja su bitno razvojna, pa i strateška, poput adekvatne demografske politike (natalitet i naseljavanje na raspućena područja, kao i stimuliranje povratka iseljenika)?

Glavni razlog tih kritika je težnja da se HDZ po svaku cijenu skine s vlasti. Zaboravljanje svega onog pozitivnog što je sadašnja vladajuća stranka učinila i zadobila znači negiranje svega onog pozitivnog stoje učinjeno, a onda prebacivanje nama odgovornosti za sve teškoće koje imamo. Prije svega, u gospodarskom, socijalnom pogledu ta i takva hrvatska vlast je učinila više negoli bilo koja druga bivša socijalistička zemlja, više nego zemlje koje nisu imale agresiju, koje nisu imale okupaciju. Nama je bila trećina Hrvatske okupirana i razorena, imali smo 400 tisuća prognanika iz hrvatskih područja, plus 300 tisuća iz Bosne. Usprkos svemu tome, mi smo uspjeli gospodarski stabilizirati zemlju, obnoviti proizvodnju, iako je Hrvatska dobrim dijelom izgubila proizvodne kapacitete, ali i tržišta. Mi smo sa svojim mjerama, koliko je god to bilo moguće u takvim okolnostima, postigli i to da su mirovine, bez obzira na to što smo njima nezadovoljni, što su male, ipak veće negoli plaće u bivšim socijalističkim zemljama, osim Slovenije. A naslijedili smo takve probleme koje je teško rješavati. Imamo gotovo milijun umirovljenika, a jedva milijun i pol zaposlenih. Od tih umirovljenika samo 16 posto ima puni mirovinski staž, sve su drugo mlada godišta. Prema tome, ta priča da su umirovljenici bili, kako se kaže, zakinuti ne stoji. To je demagoška politička floskula kojoj je nasjeo, i ne slučajno. Ustavni sud jer je to također bilo traženje i svih ovih oporbenih stranaka. Bili smo svi zakinuti – od vas do mene, a ne samo umirovljenici – jer smo morali stvarati državnu upravu, vojsku, policiju, diplomaciju, uza sve ove neprilike koje smo imali zbog agresije i zbog takve međunarodne politike kakva je vođena. Usprkos tome, mi smo uspjeli poboljšati položaj umirovljenika, uspjeli smo i u socijalnoj politici. Nema primjera kao što je Hrvatska, koja je obnavljala i izgrađivala i besplatno davala na upotrebu kuće i stanove ovim ratnim stradalnicima, a broj takvih objekata danas je već osamdesetak tisuća. Zatim, molim, omogućili smo da oko 300 tisuća ljudi kupi stanove po povoljnim cijenama, da postanu vlasnici stanova koji su bili u društvenom vlasništvu. To je sve znak da je sadašnja hrvatska vlast po programu vladajuće stranke nastojala rješavati i socijalna pitanja. A mi želimo biti i moramo biti ne samo zemlja slobodnog tržišta nego i socijalna država. No to nije lako ostvariti. Imamo problem s nezaposlenošću, koja je međutim stvarno manja nego nekim drugim bivšim socijalističkim državama, a i mnogo je onih koji rade, ali ih poslodavci ne prijavljuju, što treba dovesti u red.

U tim kritikama prema nama ta i takva oporba -koja ne misli o stvarnim društvenim i nacionalno-državnim problemima nego je opsjednuta ambicijama pojedinih političara, ali i instruktažama stranih centara da treba HDZ po svaku cijenu skinuti s vlasti – služi se kojekakvim lažima. Napisali su da i predsjednik Tuđman ima milijarde, da su Brijuni moje vlasništvo, Predsjednički dvori, avioni, automobili, itd. Gospodo, takve laži, to je nešto što je nezamislivo. Predsjednik države je institucija. Prema tome, ne bi se smjelo tako, ali molim, imaju potporu zapadne demokracije pa mogu pisati da ima predsjednik milijarde imovine. Osim obiteljske kuće koju sam kupio kad i svih 300 tisuća drugih, i nešto novca od honorara od sedamdesetak izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu, nemam nikakvog duga, nijedne dionice, ništa drugo nemam. Te priče o mom bogatstvu laž su do laži, i to onih ljudi koji bi imali mnogo razloga šutjeti.

Osim toga, digli su buku i hajku oko toga kako ova vlast hoće podići sebi plaće. Sadašnji ministri imaju plaće od 4 do 7 tisuća, uključujući i predsjednika Vlade. Ja sam do početka godine imao plaću 10 tisuća kuna. Snizili su poreze, pa je sada dospjelo do 14 tisuća. Ali u ratu sam ja-osobno spriječio podizanje plaće Vladi, pa i sebi. Ovim zakonom htjelo se regulirati više plače za 360 državnih dužnosnika. U čitavoj Hrvatskoj ima više od 400 tvrtki u kojima je najviša isplaćena pojedinačna neto plaća bila u rasponu od 14 do 141 tisuću kuna mjesečno; od 14 do 20 tisuća isplaćeno je u 361 tvrtki, od 20 do 30 tisuća u 102 tvrtke, od 30 do 40 tisuća u 19 tvrtki, od 40 do 70 tisuća u 14 tvrtki, od 70 do 141 tisuću mjesečne plaće u 4 tvrtke. Prema tome, mjesečne plaće imaju veće negoli ministri i premijer, pa i državni poglavar imaju za godinu. U cjelini međutim, u ovoj demokratskoj Hrvatskoj nema dovoljno promidžbenih najava i obrazloženja različitih koraka, pa prema tome, i u tom smislu nije dovoljno učinjeno, ali je to očito primjer kako se ta i takva oporba, oporbeni prvaci koji nemaju baš mnogo zanimanja i mnogo smisla za zaista nacionalne i društvene, državne probleme, služe svim mogućim lažima i povodima da bi diskreditirali vlast, destabilizirali Hrvatsku i stvorili… koju, kakvu Hrvatsku? Ne mogu u svojim strankama srediti odnose, od krajnjih ljevičara do desničara, manje-više, a upravljali bi državom. To je to.

Zašto su protiv HDZ-a, protiv ove Hrvatske, protiv Tuđmana? Zato što smatraju da je to nacionalistička stranka, iako smo uključili u nju ljude od desnice do ljevice. Zato što smatraju da smo nacionalistička država, jer evo, Srbi su otišli, a ne dopuštamo im da se svi vrate. Otišlo ih je oko 300 tisuća, iako sam ih ja pozvao da ostanu. No vratili smo već 45 do 50 tisuća tih ljudi koji su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske, koji su nam nanijeli žrtve: 13 tisuća mrtvih u Hrvatskoj, 35 tisuća ranjenih, invalida, koji su nam razorili trećinu Hrvatske. Znači, ne vodimo nikakvu ekstremnu nacionalističku politiku. Osim toga, Srba ima 40 tisuća u Zagrebu, u Hrvatskoj do 300 tisuća. Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja koja je loš primjer drugima, osobito Tuđman, kojeg su pozivali neslobodni narodi na simpozije, i prevode mu i objavljuju knjige. Prema tome, to su razlozi zbog kojih nas jedan dio tog svijeta ne prihvaća, a ni velik dio te i takve oporbe koja zaista nije, da tako kažem, politički, nacionalno dovoljno svjesna. Ali, molim, imamo i priznanja. Recimo, Sveti Otac i Vatikan, Katolička crkva kao moralni autoritet u današnjem svijetu, uzimaju nas čak kao primjer za to kako bi se trebalo suprotstaviti dekadentnim pojavama u današnjoj civilizaciji. Imamo takvih ljudi i u samim Sjedinjenim Američkim Državama, ali su oni nedovoljno prisutni u aktualnoj politici.

ZAJEDNIČKI RAD CRKVE I DRŽAVE

Katolička crkva imala je svakako veliku, a u nekim razdobljima hrvatske povijesti i presudnu ulogu za opstanak hrvatskoga naroda i razvoj državotvorne ideje nakon gubitka samostalne države. Kakvom biste ocijenili povijesnu ulogu Crkve u Hrvata s obzirom na taj momenat te kakva Je njezina uloga u tome smislu u novim povijesnim okolnostima postojanja nacionalne države? Na kojim područjima Crkva i hrvatska država osobito trebaju surađivati?

Dijelom sam već odgovorio na to vaše pitanje, ali mislim da treba ponavljati i ustrajati na tome daje to što je postigla sadašnja većinska stranka, koja je dobila na izborima, postigla i zato što je ta politika programski bila u skladu s osnovnim i bitnim načelima Katoličke crkve. Mislim da na toj osnovi treba i dalje graditi. U cjelini uzevši, bez obzira na ono što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima i u samoj Katoličkoj crkvi, ona je imala golemu, važnu povijesnu ulogu, a ima je i danas. Ova demokratska vlast, koja se zasniva na programu HDZ-a, koja je općenarodna stranka, ali koja svoj program i svoju djelatnost želi osnivati i osniva na načelima kršćanske civilizacije, ova državna vlast i Katolička crkva imaju mogućnost za mnogo zajedničkog rada. Moramo ujediniti snage, prije svega, na odgojnom području, od vrtića do najvišeg obrazovanja, u njegovanju moralnih i etičkih načela, koja su dovedena u pitanje dekadentnim pojavnostima u suvremenoj civilizaciji; u borbi protiv droge, protiv kriminala, protiv utjecaja one kulture, osobito filma, u kojoj se, ako ne veliča, na svoj način propagira zločin, nasilje, itd. Katolička crkva i ova država moraju udružiti napore, kao što rekoh, za moralna, etička načela, za uvažavanje obitelji kao osnovne stanice i društva i nacije, za njegovanje i postizanje duhovnog preporoda hrvatskog naroda. Važna nam je sloboda pojedinca, ali iznad slobode pojedinca postoje i društveni i nacionalni problemi. Ne može u ime slobode pojedinac činiti sve što hoće, od droge do zločina itd. To ne može biti. Znači, osim slobode pojedinca postoji i obveza prema obitelji, prema domovini, prema društvu. U tom smislu mislim da Katolička crkva i ova i ovakva demokratska vlast Hrvatske, koja je stvorila Hrvatsku i koja je znači obvezatna brinuti se o budućnosti hrvatskog naroda, imaju velika područja zajedničke djelatnosti i velike uloge u daljem životu hrvatskog naroda. Da naglasim: znači, moralni preporod, duhovni preporod, demografski preporod – tu su nam istovjetne zadaće. Spomenuo sam demografski preporod jer je hrvatski narod je i demografski ugrožen. Prema tome, važan nam je ne samo povratak iseljenika, nego i to da spriječimo te masovne pobačaje koji su bili raširena praksa u socijalističkom razdoblju, da spriječimo takvu stvarnost u kojoj je do pred neku godinu bilo u Hrvatskoj više mrtvih godišnje negoli novorođenih. Moramo osigurati i demografski preporod hrvatskog naroda jer nismo stvarali Hrvatsku zato da izumiremo, nego, naprotiv, da ta Hrvatska, kad je već opstala, napreduje i u novim okolnostima.

ZNAČENJE POSJETA SVETOG OCA

Sveti Otac nakon četiri godine ponovno dolazi u državni i pastoralni posjet Hrvatskoj. Prvi posjet, u vrijeme rata i okupacije znatnog dijela Hrvatske, imao je golemo vjersko, moralno i političko značenje. Sveti Otac od početka se veoma zauzimao za Hrvatsku. Što očekujete od predstojećeg posjeta?

Ponovni dolazak Svetog Oca od golemog je značenja i rekao bih, u današnjim prilikama, kad je Hrvatska izložena takvim pritiscima, da je i od povijesnog značenja. Beatifikacija kardinala Stepinca je od velike, goleme povijesne važnosti i za hrvatski narod i za “Katoličku crkvu u Hrvata, pa i za katoličanstvo u cjelini, koje se nastoji od onih krugova o kojima smo govorili, zna se kakvih, kompromitirati. Nesumnjivo je Katolička crkva, kao i Sveti Otac jedini moralni autoritet, i to priznati autoritet u današnjem svijetu, u današnjoj civilizaciji.

S tog gledišta je taj posjet od izvanrednog značenja. On nam dopušta afirmirati kao pozitivnu činjenicu ono što sam već spomenuo navodeći izjavu kardinala Stepinca na suđenju, kada je rekao da bi bio ništarija da nije bio sa svojim narodom koji se izjasnio plebiscitarno za svoju državu. To bi trebali saslušati i svi ovi negatori koji današnjoj Hrvatskoj pripisuju i vide samo zlo, a ništa joj dobro ne priznaju; koji ne vide ništa dobro u onome što je ova vlast učinila ne samo u uspostavi hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske državnosti, negoli i na socijalnom području, tako da nam s tog gledišta taj posjet može poslužiti kao potpora i u odnosu na ove pritiske međunarodne zajednice, onih krugova koji nisu skloni ne samo hrvatskoj samostalnosti, nego koji nisu skloni niti onoj Hrvatskoj koja se zauzima, evo, za načela koja sa sobom propovijeda i nosi, za koje se zauzima i Katolička crkva i Vatikan.

STEPINAC – UZOR KRŠĆANSKOG HUMANIZMA

Tijekom predstojećeg posjeta Sveti će Otac blaženim proglasiti kardinala Alojzija Stepinca. Kako biste kao povjesničar i državnik ocijenili Kardinalovu ulogu u teškim godinama hrvatske povijesti od tridesetih do šezdesetih godina? Što biste h njegova života uzeli kao primjer i baštinu na kojoj se imaju nadahnjivati sljedeće generacije Hrvata?

Ja sam o Katoličkoj crkvi i o kardinalu Stepincu pisao posebno u posljednjoj knjizi Bespuća. Kardinal Stepinac jedna je od najistaknutijih hrvatskih ličnosti u razdoblju drugoga svjetskog rata i nakon toga. Stao je na stranu prava hrvatskog naroda na svoju nacionalnu državu, ali se odlučno suprotstavio ustaškim, fašističkim metodama koje su provodili. Suprotstavio se provedbi rasističkih zakona i zločinima, ali isto tako se suprotstavio i komunističkom režimu. I prema tome, takvoj osobi koja je zaista stajala na temeljnim nacionalnim pozicijama svoga naroda, ali i na kršćanskim humanističkim pozicijama, kao stoje kardinal Stepinac stajao, gotovo se ne može naći primjera u Europi. A on je tako odlučno i hrabro zastupao ta svoja gledišta i da je bio spreman trpjeti za njih, ako treba, da bude i žrtva. Prema tome, kardinal Stepinac može biti uzor u obrani svoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja, osobito u toj spremnosti da ponese za ta uvjerenja odgovornost. Mislim da je i beatifikacija kardinala Stepinca, dolaskom Svetog Oca, potpora demokratskoj Hrvatskoj, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego, evo, uspostavi takve demokratske Hrvatske u kojoj Katolička crkva ima punu širinu i puno pravo djelatnosti u duhu svojih načela i u korist naroda u kojem živi.

SAČUVATI NARODNO JEDINSTVO

Na kraju gospodine Predsjedniče, želimo vas zamoliti da makar orišete viziju hrvatske sutrašnjice. Što držite bitnim odrednicama njezina unutarnjeg razvoja, što pak smatrate ključnim u njezinoj međunarodnoj afirmaciji? Kako Hrvatska može i treba ostati svoja, a ujedno se približiti različitim integracijama? Ukratko, čega se treba čuvati, a čemu težiti?

Mislim da sam već spomenuo da za svijet, pa i za golemu većinu hrvatskog naroda nakon začudnih pojava, pobjeda koje smo izvojevali na političkom, diplomatskom, ratnom bojištu, izvojevavši svoju slobodu, svoju demokraciju, svoju državu, da je bitno nakon takvih začudnih pojava ne dopustiti u mirnodopskim uvjetima Bleiburg, ne dopustiti da se ponove sve one pogreške koje je hrvatski narod učinio u svojoj povijesti. Jer, molim, dragi moji prijatelji, nisu za sve nedaće u hrvatskoj povijesti bili krivi samo drugi, nego i mi sami. Prema tome, bitno je sačuvati jedinstvo većine hrvatskog naroda. Potpunoga jedinstva nažalost nikada neće biti – ta nije ga bilo ni medu Dvanaestoricom: jedan gaje izdao, jedan zatajio, ostali se razbježali kad je Krist uhvaćen – ali bitno je u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama. Treba stalno isticati da ovo što smo sada postigli jedinstvom, pomirbom prije razdijeljenog naroda, da smo to postigli s deseterostruko manjim žrtvama negoli što ih je hrvatski narod dao u drugom svjetskom ratu, a bez konačnoga uspjeha. Znači, ne smijemo dopustiti rastrojstvo tog hrvatstva koje smo jedva okupili ovakvom politikom pomirbe; treba očuvati društveno-političku i gospodarsku stabilnost. Kada je o gospodarskoj stabilnosti riječ, htio bih podsjetiti na to da je bilo nevjerice i da je od mojih užih suradnika bilo postavljeno pitanje smijemo li ići na nacionalnu valutu, na kunu. Ja sam na to rekao; Nije kuna ustaška izmišljotina! Tada kada sam donosio tu odluku, znao sam samo za kunu u XII. stoljeću u Slavoniji, nisam znao da je, evo, bila platno sredstvo i na Osoru. Nisam znao da je u Ženevi na jednom spomeniku kao znak novčane vrijednosti lik kune, da trgovci u srednjem vijeku idu u posjete s kunama u rukama itd., ali sam znao to da je važno prekinuti s imenima stranih valuta, valuta koje su bile znak izrabljivanja Hrvatske, a da uvođenje nacionalne novčane vrijednosti kune znači uvođenje nacionalne svijesti i na to gospodarsko područje. Prema tome, moramo sačuvati jedinstvo, sačuvati i razvijati nacionalnu svijest da o nama samima ovisi naša sudbina. I kao što rekoh, moramo znati da nam za nevolje nisu bili samo drugi krivi. Bitno je razvijati hrvatsku slobodu, razvijati takvo gospodarstvo da sve veći broj Hrvata bude zadovoljan onim što može postići u svojoj zemlji, da ne mora ići u svijet; da sve veći broj Hrvata bude bogat, jer uostalom, bez bogatih Hrvata nema bogate Hrvatske Ali isto tako budimo socijalna država, ne dopustimo divlje bogaćenje na štetu, nauštrb većine pučanstva Budimo prosperitetna zemlja, zemlja blagostanja zemlja koja će dati svim građanima podjednake mogućnosti za napredovanje u poslovnom gospodarskom životu, u znanstvenom i kulturnom životu, u svim službama u kojima Hrvati do naših godina nikad nisu imali mogućnosti napredovati: i vojsci, u diplomaciji, u politici itd. Razumije se, vodeći takvu jednu politiku koja je usmjerena na dobrobit hrvatskog čovjeka, hrvatskog naroda, moramo isto tako voditi računa da smo sastavni dio tog i takvog svijeta kakav jest, da mi ne možemo svijet mijenjati, ali isto tako da možemo pridonijeti da taj svijet bude takav da vodi računa i o nacionalnim interesima pojedinih naroda, a ne samo o nekom slobodnom društvu, što znači uvijek u interesu nekih koji imaju idejne ili političke imperijalističke prohtjeve. Znači, za integracije jesmo, ali onako kao što je jednom generai De Caulle rekao – Europa treba biti domovina naroda i država. Ne dopustimo da nas, a to žele, to su izričiti planovi i nekih europskih i američkih krugova, da nas radi kojekakvih razlog; vrate na Balkan ili i jugoistočnu Europu, jer srne zemlja koja povijesne pripada srednjoj Europi koja je dala velik prilog velik ulog u obrani srednje Europe i zapadne civilizacije. Mi pripadamo to Europi jer jesmo u to Europi između Jadrana Baltika. Za one smo integracije dakle koje su i skladu s hrvatskom po viješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, al ni pod koju cijenu nečemo natrag na Balkan, gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatske treba približiti Europi Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe, Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI stoljeću nadalje, prije Molierea ili Shakespearea Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture. Hrvatski humanisti i latinisti bili su sastavni dio hrvatske i europske inteligencije u srednjem i novom vijeku. Prema tome, treba razvijati nacionalnu samosvijest, ali isto tako i biti u skladu sa svijetom. Mi smo sastavni dio i konstitutivan čimbenik takvoga svijeta. Znači, to je nešto što treba ne same braniti i objašnjavati nego i usađivati u svijest, osobito vas mladih, o kojima ovisi budućnost svijeta, prema tome, i budućnost Hrvatske sa svojom slobodom i državnošću.

Gospodine Predsjedniče, od srca hvala na ovom razgovoru .

Razgovarali: Lucija Ljubić, Stanko Gačić, Vladimir Lončarević
MI, 1998.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Julienne Bušić: Zločinačke ikone s kojima sam provodila zatvorske dane u americi

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo pola stoljeća prije pojave interneta mađarski književnik Frigyes Karinthy napisao je kratku priču o sve većoj povezanosti ljudskih bića, u kojoj kreće od pretpostavke da nas od ostalih ljudi na svijetu dijeli lanac od pet međusobnih poznanstava, što je bilo veoma pronicavo predviđanje za to doba. Ono se s vremenom razvilo u teoriju „šest stupnjeva razdvojenosti“, prema kojoj se svaka osoba na planetu može povezati s bilo kojim drugim pojedincem, svime živim i neživim, u najviše šest koraka, odnosno preko najviše pet osoba.

Seagalova prijevara

Zato se nisam iznenadila potvrdi te teorije kad sam otkrila svoju blisku povezanost s jednodimenzionalnim, opasnim akcijskim junakom Stevenom Seagalom, jednim od onih tipova koji su me oduvijek iritirali – mačo osvetnika čeličnih očiju, čija su tijela smrtonosno oružje dok kick boxingom i karateom grabe kroz svijet „negativaca“, za sobom ostavljajući krvavi trag. I priznajem da mi je bilo drago kad se u situaciji kao iz Coppolina „Kuma“ pokazalo da je Seagalova persona nepobjedivog akcijskog junaka obična prevara. Evo čime se obrukao: postavši predani budist, Seagal se želio osloboditi ugovora sa svojim dugogodišnjim menadžerom Julesom Nassom, čovjekom s vezama u mafiji. Bojao se da će sva ubojstva koja je počinio na ekranu stvoriti lošu karmu i onemogućiti mu „sretnu reinkarnaciju“. Želio je drukčije uloge, nježnije, „prosvijetljene“. Nasso se, naravno, usprotivio, jer Seagal pacifist koji meditira prekriženih nogu ne bi zaradio novac, pa je zamolio svoje mafijaške prijatelje da „uvjere“ Seagala da se predomisli. Jedan od njih bio je Anthony Sonny Ciccone, capo u mafijaškoj obitelji Carla Gambina. Ciccone je više od dvadeset godina kontrolirao dokove Staten Islanda i Brooklyna, a budući da su mu reketarenje i iznuda bili uže specijalnosti, bio je savršen izbor. Ciccone i njegov suradnik pozvali su skamenjenog Seagala na „čašicu razgovora“ u jedan mesni restoran u Brooklynu, gdje mu je Ciccone, strogo ga upozorivši da ga gleda u oči dok mu govori, objasnio da će, želi li prekinuti suradnju s Nassom, morati platiti tri milijuna dolara odštete i još sto pedeset tisuća za svaki budući film koji snimi. Nedostajala je samo odrezana konjska glava na krevetu.

Seagal je bio dovoljno pametan da ne zatraži pomoć policije; bio je previše poznat za program zaštite svjedoka, a znao je i kako završe cinkaroši. Što da učini? Pravio se da je suglasan s tim „prijedlogom“, ali odlučio se obratiti za pomoć jednom drugom mafijašu, Angelu Priscu poznatom kao The Horn (Rog), i zamoliti ga da se zauzme za njega kod Cicconea.

FBI snimio razgovor

Prisco je u mladosti bio član Purple Ganga, zloglasne poluneovisne bande Amerikanaca talijanskog podrijetla, koji su kao plaćeni ubojice i dileri držali u svojim rukama distribuciju heroina u Harlemu i Bronxu u kasnim 70-ima i ranim 80-ima. Poslije je postao strah i trepet kao capo mafijaške obitelji Genovese. Seagal je bio siguran da mu Prisco, koji je Cicconea poznavao iz svojih zatvorskih dana u sedamdesetima, s takvim vjerodajnicama može pomoći riješiti „problem“. Postojala je samo jedna zapreka. Prisco je tad gulio dvanaest godina zatvora, pa ga je Seagal morao posjetiti u saveznoj kaznionici. Prisco je pristao na pregovore, ali zauzvrat je zatražio od glumca da mu pomogne u ishođenju uvjetnog otpusta. Seagal je angažirao odvjetnika, Prisco je na kraju uvjetno pušten odsluživši samo četiri od dvanaest godina kazne, i Ciccone se povukao. Problem je bio samo u tome što je FBI kradom snimio ucjenjivački razgovor između Seagala i Cicconea, pa je Seagal morao svjedočiti protiv njega kad je sa svojim suradnicima bio optužen za iznudu. U sudnici je Seagal bio neobičan prizor, nimalo sličan mišićavom osvetniku čeličnog pogleda. Morao je staviti dioptrijske naočale da pročita dokaze i pažljivo je raširio dva šala preko krila, navodno da zagrije hladna koljena. Odlučio se za scenarij „sretne reinkarnacije“.

Zahvaljujući Seagalovu iskazu, Ciccone je, zajedno s mnogim drugima među kojima je bio i brat Johna Gottija Peter, 2002. osuđen za iznudu i izrečena mu je kazna od 12 godina u saveznom zatvoru. Ali ni Seagalu cinkarošu nije išlo kao po loju; neki bi to možda nazvali „lošom karmom“. Od početka 90-ih do sredine 2000-ih protiv njega su bile podignute višestruke tužbe zbog seksualnog zlostavljanja, silovanja i uznemiravanja, kao i zbog sudjelovanja u nezakonitoj policijskoj raciji snimljenoj za njegov reality show, a u kojoj je ubijeno 100 pijetlova i medeno jedanaestomjesečno štene obitelji u čiju je kuću policija upala. Ma kako dvojbenu, određenu utjehu dobio je 2016. godine u obliku srpskog državljanstva koje mu je Aleksandar Vučić dao nakon nekoliko njegovih posjeta Srbiji i poziva da specijalne policijske jedinice poučava borilačkim vještinama. Prema člancima u novinama Rusija danas, Seagal je u svojim posjetima hvalio srpsku vladu i obvezao se „učiniti sve što može u promidžbi Srbije“ diljem svijeta, jer je Srbija po njegovu mišljenju „pretrpjela nepravdu u nedavnoj povijesti“, pa Amerikanci gaje predrasude protiv Srba jer je uloga Srbije u sukobima na Balkanu 90-ih „pogrešno shvaćena“. (U neobičnom obratu, Peter Handke, apologet „balkanskog koljača“ Slobodana Miloševića i poricatelj genocida u Srebrenici, nedavno je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog njegove javne podrške Srbiji, kolege književnici već dugo ga ismijavaju. Između ostalih, poznati književnik Salman Rushdie nominirao ga je 1999. u Guardianu za „međunarodnog kretena godine“ zbog „niza strastvenih apologija genocidnog režima Slobodana Miloševića“. I PEN se oglasio: „Zapanjeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao povijesne istine i pružio javnu potporu počiniteljima genocida kakav je bio Slobodan Milošević i čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić“.) Ciccone je 2013. pušten iz zatvora, nakon preinake presude. Sudac je prihvatio argument obrane da je Ciccone „dobar obiteljski čovjek“, na što su tužitelji ironično upitali o kojoj obitelji govore, njegovoj ili Gambinovoj. Smanjenje kazne podržali su i njegova obitelj i prijatelji. Jedan od njegovih nekadašnjih zaposlenika napisao je sucu pismo o svom sinu koji se rodio bez desne ruke, a obitelj nije imala novca za protezu, dok Sonny nije nazvao osiguravajuću tvrtku i riješio problem. Nekoliko tjedana kasnije, dječačić je dobio svoju novu desnu ruku i prvi put u životu mogao se rukovati sa Sonnyjem kako treba. To je Ciccone kakvog on poznaje!

Nedugo nakon puštanja na slobodu, Prisco se na svoju veliku žalost vratio u zatvor na odsluženje doživotne kazne zbog reketarenja i mafijaških osnovnih djelatnosti kao što su ubojstvo, pljačka, iznuda, palež, kockanje i zelenaštvo. Iskreno je govorio FBI-ju o svojim izgledima, priznajući da će sad „umrijeti u zatvoru“. I mada je bio dijabetičar i dotad „pomno pazio na svoje zdravlje“, namjeravao je „prestati paziti na sebe i jesti sve što želi“. Umro je u zatvoru 2017. Pretpostavljam da se ubio hranom. Većina mafijaša ima nadimak prema nekoj osobnoj karakteristici ili sklonosti – Dapper Don, The Chin, Heartless, Iceman, Crazy Joe… – pa ni nadimak Angela Prisca The Horn vjerojatno nije iznimka, iako ne znam njegovo podrijetlo. Meni je bio samo Angie, duhovit, prevrtljiv, bezbrižan Angie. A Anthony Sonny Ciccone bio je samo moj dobar prijatelj Tony. Angie, Tony i ja bili smo tad mnogo mlađi – samo korak odvojeni od Seagala – no ja sam barem bila mnogo nevinija. Upoznali smo se 1976. u istražnom zatvoru Metropolitan (MMC) u Brooklynu, New York. Sa svojim suprugom Zvonkom i trojicom suoptuženika čekala sam suđenje zbog otmice zrakoplova. Angie je ondje bio prema zakonu habeas corpus, a Toni zbog nepoštivanja suda. Zloglasni MMC nalazi se u središtu Brooklyna i hladna je, zagušljiva, odbojna višekatnica s malim prozorima s pogledom na Chinatown, moderni Kiklop s desecima slijepih očiju. Tijekom godina kroz njega su prošli mnogi istaknuti zatvorenici, poput optuženika „francuske veze“, Jamesa Gentleman Jima Burkea (kojeg u filmu „Dobri momci“ glumi Robert de Niro), Johna Dapper Dona Gottija (koji se New York Postu hvalio da će dogovoriti da mu u zatvor dostavljaju odreske, i to je učinio), kralja droge El Chapoa, plaćenog ubojice Sammyja The Bulla Gravana, Johna Ehrlichmana, Nixonova pomoćnika u skandalu Watergate, ISIl-ovih bombaša samoubojica i u novije vrijeme voditelj Trumpove kampanje Paul Manafort i osuđeni pedofil Jeffrey Epstein, koji se navodno ubio u svojoj ćeliji na devetom katu, štićenicima poznatom kao 9-jug.

Taj 9-jug uvijek je bio kat za istaknute zatvorenike koje je trebalo strogo čuvati i nakon uhićenja ondje su završili Zvonko i naši suoptuženici. Zatvorenice su bile na katu 5-jug, a ostali manje istaknuti zatvorenici na 5-sjever ili na drugom katu. Ćelije su bile skučene i jednostavne. Sve od kreveta do pisaćeg stola bilo je zavareno za pod. Nije bilo visećih svjetiljaka, samo ugrađena rasvjeta, a vrata nisu imala kvaku. Prozori se nisu dali otvoriti, stolac je bio od tanke plastike, a plahte od papira, pa se netko sklon samoubojstvu nije imao čime objesiti. I zato je priča o Epsteinovu samoubojstvu veoma sumnjiva. Pedofili i cinkaroši u zatvoru ne traju dugo. Uvijek postoji način da im se dođe glave, pa je i njega netko „sredio“. Iako smo se Zvonko i ja viđali samo nekoliko puta tjedno u nadziranoj prostoriji za posjete, zatvorenicima s drugih katova bilo je dopušteno da svaki dan izađu na krov na rekreaciju. Mafijaši su uvijek bili ondje, a budući da se naš slučaj iz dana u dan nalazio na naslovnicama svih novina, znali su tko smo i kakvi su nam bili ciljevi. Nikakvo čudo, brzo su nas uzeli pod svoje okrilje. Kao prvo, divili su se našoj „srčanosti“; kao drugo, to što smo učinili, učinili smo iz viših ideala i načela, za neovisnost Hrvatske, a ne iz pohlepe; i kao treće, odbili smo nagodbu i odlučili se za suđenje da upoznamo javnost s hrvatskim problemom, umjesto da smo prihvatili blažu kaznu u zamjenu za svjedočenje protiv ostale četvorice suoptuženika ili za uštedu državnog novca. Mogli smo „pregrmjeti“, kako se to kaže u zatvorskom žargonu. Kao vođa koji je preuzeo glavnu odgovornost, Zvonko je uživao njihovo najveće poštovanje i za nas su činili sve što su mogli. Brzo sam naučila da mogu učiniti mnogo toga, jer mafijaši su ondje bili glavni.

Zatvorske gozbe

U vrijeme rekreacije družila sam se i igrala rukomet s raznim capoima i mafijašima, među kojima su bili i Carmine Junior Persico, šef mafijaške obitelji Colombo, Sonny Franzese, njegov zamjenik (danas, u dobi od 102 godine, najstariji živući mafijaški boss) William Bubby Sorenson, Angie i Tony. Tony je bio moj najveći zaštitnik, nešto poput starijeg brata. Bio je 14 godina stariji od mene, prosječne visine i čvrste građe, s grivom prerano posijedjele kose, ali nedvojbeno upečatljiv. Još se uvijek sjećam prvog puta kad mi je pružio plastičnu čašu „narančina soka“ na krovu. Otpila sam velik gutljaj, ne znajući da je u njemu votka. „Ovdje ima votke!“ zaprepašteno sam šapnula. „Što ako čuvar zatraži da kuša?“ „Ne brini“, nasmiješio se. Čuvar nije tražio da kuša, a ja se od tada više nikad nisam brinula. Nitko od čuvara nikad nije tražio da kuša. Od tog prvog dana, Tony i ja bili smo partneri u racketballu. Obično smo igrali protiv Williama Bubbyja Sorensona i Angieja, ali oni bi uvijek izgubili. Nikakvo čudo. Angie je bio nizak i zdepast – da ne kažem debeo – hodao je kao patka i bio sve osim sportski tip. Bubby je bio ljudeskara, spor ali iznenađujuće tih i ljubazan, gotovo samozatajan. Jednog jutra zaprepastila sam se pročitavši u njujorškim medijima da je navodno bio plaćeni ubojica obitelji Gambino. Bubby? Pa on nije Talijan! Ali saznala sam da je mafija za naručena ubojstva koristila mnoge „slobodnjake“; nisu morali biti Talijani, samo su morali biti dobri u svom poslu. Kasnije su Zvonko i Bubby godinama izdržavali kazne u istom zatvoru i Bubby bi se uvijek potrudio poslati mi čestitku za blagdane i napisati nešto o Zvonku; na primjer, „tvoj čovjek je dobro, ali teško je predugo biti u njegovoj blizini, ha-ha… misli da već upravlja svojom državom, ha-ha…“

Jednom mi je poslao fotografiju na kojoj pozira u zatvorskom kombinezonu. Na licu je neprestano imao prepreden osmijeh, kao da uvijek nekom pokušava podvaliti. S druge strane, kad danas gledam Angiejeve fotografije iz policijske arhive i vidim koliko okrutno na njima izgleda, rastužuje me ta preobrazba. Dijabolični, ružni klišej s tih fotografija nije zgodni Angie kojeg sam ja poznavala, Angie koji se uvijek smijao, šalio i izvodio psine. Jedan od njegovih najdražih nestašluka bio je dogovoriti posjet supruge i ljubavnice u isti dan, samo da razbije monotoniju i uživa u njihovoj tučnjavi. Budući da smo Zvonko i ja često bili u sobi za posjete kad se odvijala ta drama, gledali smo je iz prvog reda. Dvije žene znale su biti veoma bučne, naročito kad bi se dograbile za lakom zacementirane, natapirane kose i potezale ih dok se ne bi nakosile kao tektonske ploče. Dečki iz organiziranog kriminala uvijek su imali najbolje poslove, kao što je dostava rublja na velikim kolicima s jednog kata na drugi, pa je Tony svojim prijateljima i miljenicima, među kojima sam bila i ja, mogao poslati vruću teletinu s parmezanom, cannole, čak i viski i druge stvari. Te poslastice u zatvor su donosili podmićeni čuvari ili su se kuhale u ćelijama, od namirnica prošvercanih iz kuhinje dok su čuvari gledali na drugu stranu. Nije bilo neobično osjetiti u zgradi pikantni miris talijanske kobasice i umaka za špagete, iako su na zatvoreničkom jelovniku tog dana bile hrenovke i grah iz limenke. Ali sve je to jednog dana moralo završiti i to se dogodilo nakon otprilike godinu dana. MCC nikad nije bio „krajnje odredište“. Nakon suđenja, Angie se vratio u zatvor u kojem je izdržavao kaznu, Tony je bio pušten kad su federalci shvatili da neće progovoriti, a kad smo Zvonko, ja i naši suoptuženici dobili presude, čekao nas je premještaj u odvojene „prave“ zatvore. Došlo je vrijeme rastanka. Zvonko je išao u Atlantu, Georgia, zatvor nazvan „Klaonica“. Persico Junior obećao mi je da će njegovi ljudi ondje paziti na njega dok se ne navikne, i održao je obećanje. Mene je čekao „privatni klub“ Pleasanton u Kaliforniji, ali Toni i ja smo obećali da ćemo ostati u kontaktu. Dao mi je adresu restorana „Poor Richard’s“ u Brooklynu, vjerojatno mafijaškog sastajališta. Ali kad sam mu pisala, pismo sam trebala nasloviti na „Poor Anthony’s“ da znaju da je za Tonyja.

Godinama smo se dopisivali. U jednom od svojih kasnijih pisama potužio mi se da ga izluđuje tinitus. Često sam se pitala zvoni li mu još uvijek u ušima. Prije povratka u zatvor, nakon čega smo izgubili kontakt, posljednji put mi je pisao kad me je napala Squeaky Fromme, revna pristaša obitelji Manson. „Znam mnogo ljudi s kojima fina djevojka kao ti nikad ne bi došla u kontakt, i zato mi javi ako želiš da nešto učinim u vezi s tim.“ Cijenila sam njegovu zabrinutost i dvosmislenost poruke, ali srećom, nije mi dao „ponudu koja se ne odbija“. „Fina djevojka kao ja“ često je s velikom naklonošću razmišljala o mafijašima koji su bili ljubazni prema njoj i čvrsto se držala biblijske upute prema kojoj samo onaj tko je bez grijeha ima pravo baciti kamen. Savršeno je smislena. Aleksandar Solženjicin, također bivši zatvorenik, s tim se složio svojim jedinstvenim jezikom: „Da barem zli ljudi negdje podmuklo čine zla djela i da je dovoljno samo ih odvojiti od nas ostalih i uništiti. Ali linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi kroz srce svakog čovjeka. A tko je spreman uništiti komad vlastita srca?“ U sljedećoj priči: Tko je oprao krv iz moje kose nakon Squeakina napada? Profil urbane gerilke Janine Bertram.

Julienne Bušić/Svijet/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari