Pratite nas

Feljton

Jugokomunisti su ga uhitili u Veljacima i ubili u Zagvozdu 1945.

Objavljeno

na

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija

Živopisan je krajobraz Ljutog Doca i mjesta rodne kuće fra Julijana Kožula. Iznad nje, malo u brdu u pitomoj dragi, župna je crkva sv. Ane, zaštitnice župe, a ispod je širina Blata. Pogled puca na sve strane, posebno začaravajući je onaj prema hercegovačkim planinama Veležu, Prenju, Čabulji i Čvrsnici, a osobito zimi kad se bijele pod debelim snježnim pokrivačem.

Na kućnom broju 64, prema najstarijem stanju duša župe Sv. Ane, živjeli su Jure Kožul i njegova žena Kata, r. Čović. Njima se najprije rodio sin Ante (1896.) pa dvije godine poslije sin Ilija. Nakon punih osam godina 16. travnja 1906. rodio im se i treći sin. Isti su ga dan odnijeli u crkvu na krštenje i nadjenuli mu očevo ime Jure.Još su se poslije rodili Nikola, Delfa i Marija.

Sjemenište i gimnazija na Širokom Brijegu

Jure je s desetak godina u rodnom mjestu pošao u pučku školu, a po njezinu svršetku javlja se preko svoga župnika u Ljutom Docu na Široki Brijeg da bi polagao prijamni ispit. Nakon što ga je uspješno položio, upisao se u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu školske god. 1919./1920. To se razaznaje iz popisa đaka te Gimnazije iz školske god. 1921/23.

Franjevačka klasična gimnazija Široki Brijeg šalje pod urudžbenim brojem 111./21., 25. rujna 1921. Redodržavnom starješinstvu u Mostaru na njihovo traženje popis svih đaka u Gimnaziji. U tom dopisu stoji: »… po naregjenju toga starešinstva od 1. rujna 1921., br. 438. dostavlja se imenik svih upisanih djaka u ovu gimnaziju, napose internista, a napose externista.«

Popis đaka te školske 1921./22. za III. r. je sljedeći:
»Internisti:
1 Barbarić Anto iz Klobuka
2 Bubalo Anto iz Čapljine
3 Jelić Nikola iz Širokog Brijega
4 Kožul Jure iz Ljutoga Doca
5 Ljubić Ante iz Širokog Brijega
6 Skoko Stjepan iz Veljaka

Externisti:
1. Gjanešić Viktor iz Širokog Brijega
2. Erceg Vlatko iz Veljaka
3. Galić Stjepan iz Gorice
4. Gadže Frane iz Ljubuškog
5. Jelavić Dušan iz Dalmacije
6. Majić Nikola iz Vitine
7. Mrčić Zdravko iz Čapljine
8. Nikolac Vinko iz Dalmacije
9. Ostojić Dragan iz Širokog Brijega
10. Šešelj Alfonz iz Mostara
11. Vego Marko iz Čapljine
12. Vrdoljak Jure iz Drinovaca
13. Zeljko Marko iz Širokog Brijega
14. Zeljko Ivan
15. Zorić Jago iz Gruda«

Jure je malu maturu polagao 1922./23. školske god., nakon svršenog IV. r. Gimnazije. Pred polugodište te godine internisti – sjemeništarci su 3. prosinca 1922. održali »… zabavu u počast novim profesorima i mladomisnicima u inozemstvu. Na zabavi prisustvovao i narodni zastupnik Juraj Puljić. Pozvani i odazvali se u većem broju činovnici i trgovci i lijep broj seljaka …«; a u 8. točki toga programa Kožul (Jure) održao je » … deklamaciju: Oda batini od Z.J. Jovanovića«.

Novicijat na Humcu

Školske god. 1924./25. Jure je pao iz hrvatskog, francuskog i povijesti. Zbog toga je izgubio pravo na daljnje školovanje. No, iz provincijske Pismohrane saznajemo da je ipak nastavio školovanje i svoj hod prema Novicijatu.
»Zaključili smo na učiteljskoj sjednici od 11/9 1925. god., da se isključeni gimnazijalci zbog slaba uspjeha u nauci ponovno prime u naše sjemenište pod uvjetima: Kožul u VI. razred, ako plati za uzdržavanje kao vanjski gimnazijalci. Stojić u I. razr. pod uvjetim kao i Kožul. Mikulić je učinio popravni ispit, pak prelazi u II. razred pod uvjetima unutarnjih gimnazijalaca.«

»Na Petrovdan t. g. kanimo prepustiti u novicijat naš na Humcu Juru Nuića Ivanova iz Drinovaca, koji je svršio VI. raz. u gimnaziji državnoj u Mostaru te deset pitomaca našega sjemeništa na Širokom Brijegu, koji su takodjer svršili VI. gimn. raz. u našoj gimnaziji na Širokom Brijegu i to: Adamčik Silvio Ivanov iz Konjica; Čuvalo Mato Nikolin iz Proboja; Kožul Jure Jurin iz Ljutog Doca; Mandić Andrija Mijin iz Lisa; Naletilić Nikola Jurin iz Lisa; Pehar Nikola Matin iz Gradnića; Radišić Stanko Šimunov iz Grljevića; Šaravanja Andrija Stipin iz Dobrog Sela; Skoko Stjepan Šimunov iz Graba i Vasilj Frano Andrijin iz Međugorja.«

Dana 29. lipnja 1926. na svetkovinu Sv. Petra i Pavla franjevački su habit obukla desetorica kandidata. Među njima je i »… Jure Kožul, sin Jure i Kate r. Čović, rođen u Ljutom Docu 16. 4. 1906.« Uzeo je redovničko ime fra Julijan.

Završetak gimnazije na Širokom Brijegu

Dana 7. prosinca 1927. prirediše Blaženoj Djevici Mariji akademiju svi đaci, a fra Julijan je čitao referat: Marija, nada naša. Pismohrana Provincije čuva popis svih đaka po razredima s njihovim razrednim starješinama i ocjenama za školsku god. 1927./28.. Fra Julijan je te školske god. VII. r., razredni mu je starješina dr. fra Radoslav Vukšić. Nadglednik, prefekt, u sjemeništu je fra Viktor Nuić, a u klerikatu, VII. i VIII. r. fra Oton Knezović.

Sljedeće školske god. 1928./29. fra Julijan je VIII. r. Nakon svršetka razreda slijedila je velika matura – ispit zrelosti. »Dana 12. VI. dođe vladin izaslanik Gjorgje Vasković, kustos muzeja u Sarajevu. Imenovan bio Luka Karaman, ali se nije primio radi starosti. Izaslanik je inspicirao nastavu tri sata. Isti dan prestade nastava. Iza podne bila je sjednica za viši teč. ispit.«

Na sv. Antu, 13. lipnja 1929. pisao je s kolegama pismeni iz hrvatskoga kao uvjet za maturalni ispit. Tema pismenog zadatka glasila je: »Život kratak je kao san, djela vječna su tek«. Potom su 14. imali ispit iz matematike, 15. iz francuskog, 16. iz latinskog. Usmeni su ispit polagali 19. dopodne i popodne. Dopodne su ispitana četvorica, a popodne dvojica. Dan poslije, 20. lipnja, ispitana su ostala četvorica. »Na tri mjeseca pali su iz matematike: fra Julijan Kožul i fra Nevinko Mandić. Ostali su prošli: Adamčik fra Silvio, Nuić fra Angjelko, Pehar fra Teofil, Radišić fra Rajko, Skoko fra Ferdo, Vasilj fra Vendelin i dva civila Rakić i Polić.«

Dana 19. i 20. rujna 1929. »bila popravna matura za reprobirane klerike u junskom roku Kožula fra Julijana i Mandića fra Nevinka. 20. IX. bile pismene radnje prije podne, popodne usmeno. = Prošli.«

Studij bogoslovije, vječni zavjeti i svećeničko ređenje

Bogosloviju fra Julijan uči u Mostaru od jeseni 1930. do ljeta 1932. »Kožul, fra Julijan upisan u katalog Franjevačke teologije u Mostaru školske 1929./30. godine kada je uspješno završio prvu, a šk. 1930./31. g. drugu, šk. 1931./32. g. treću godinu te zimski semestar šk. 1932./33. g. četvrte godine, a nakon toga je nastavio studij u inozemstvu, kako je zapisano u opasci uz imena studenata što su upisana u ljetnom semestru te godine bez ocjena: “Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu (tj. ff: B. Adamčik, J. Kožul, N. Mandić, Arkanđeo Nuić)”.«

Svečane je zavjete položio u Mostaru 2. srpnja 1930. Od 15. svibnja 1932. na odsluženju je vojnoga roka u Mostaru. O tome svjedoči provincijalov dopis gospodinu generalu Vojislavu Saviću, komandantu Jadranske Divizije u Mostaru: »Slijedeći svećenički kandidati, nadležni kod ovoga Provincijalata, nalaze se od 15. maja o. g. na odsluženju kadrovskog roka kod vojne bolnice u Mostaru kao redovi-gjaci: Silvester Adamčik, Jure Kožul, Jure Nuić, Nikola Pehar, Stjepan Skoko, Franjo Vasilj.

Spomenuti djaci-vojnici radi oskudice svećenstva u Hercegovini potrebni su za duhovnu pastvu i trebali bi da budu rukopoloženi za svećenike početkom mjeseca septembra o. g. Radi toga Vas, gosp. Komandante, najljepše umoljavam, da bi svima navedenima redovima-gjacima izvolili podijeliti dopust od 2 i po mjeseca i otpustiti ih u manastir radi rukopoloženja početkom mjeseca septembra o.g. Nakon rukopoloženja za svećenički čin većina će spomenutih kandidata biti poslana u Inozemstvo /Francuska/ radi dovršenja viših teoloških studija početkom mjeseca oktobra o.g., pa je i to jedan razlog da sam slobodan zamoliti Vas za otpuštanje iz bolničke službe.«

Odgovor vojske je negativan s objašnjenjem da pravo na »odsustvo« stječu tek nakon isteka šest mjeseci odsluženog roka, »a u to vreme se oni već otpuštaju iz kadra«. No, ipak su pušteni na odmor što je razvidno od sljedećeg vojnog dopisa gdje se zahtijeva da se vrate u vojarnu. Vojske su se riješili 22. rujna 1932., kako o. Biskupu piše fra Urban Barišić u. z. Provincijalu tražeći da ih zaredi za svećenike »… na 2. oktobra 1932., ili kojim bližnjim danom … Propisne demisorijalne i sve nužne isprave ređenika pravovremeno će se P. Naslovu dostaviti. Mostar, 23. septembra 1932.«

Fra Julijan je sa svojim kolegama zaređen za svećenika 11. prosinca 1932. u Mostaru. Pismohrana Provincije čuva njegov vlastoručni popis skupljenog novca na njegovoj mladoj sv. misi i u koju je svrhu utrošen.
Za spomenute bogoslove 30. studenoga Provincijal od Direkcije Državnih Željeznica Zagreb traži »… pravo na 50% popusta od redovne tarife pri vožnji željeznicom.« A od Generala franjevačkog reda provincijal fra Dominik Mandić traži obedijenciju zbog studija u inozemstvu. General 12. prosinca 1932. ovu molbu ispunjava. Potom Provincijal od Komesarijata Policije u Mostaru traži da za spomenutu četvoricu izda putovnice za Francusku i Njemačku.

Dana 9. siječnja 1933. kreću za Pariz na nastavak teološkog studija fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj s popratnim pismom svoga provincijala i preporukom provincijalu provincije u kojoj će od sada živjeti i studirati. Svojim pismom od 14. veljače 1933. provincijal fra Dominik Mandić dodatno preporučuje fratre studente fra Julijana i fra Vendelina msgr. Beaupinu.

Na njivi gospodnjoj Hercegovačke franjevačke provincije

Prva svećenička služba fra Julijana Kožula u Provinciji je duhovni pomoćnik i voditelj trećega reda u franjevačkoj rezidenciji u Duvnu, kateheta u Sarajlijama, voditelj Marijine Kongregacije, propovjednik i ispovjednik. No, da je još 15. srpnja 1933. »na naucima« svjedoči dopis duvanjskoga župnika fra Mije Čujića Provincijalatu, »da imenuje o. fra Jaku Jukića upraviteljem trećara, dok fra Julijan dodje. Molim da se dozvola što prije opremi jer odavno nije trećarima davano ni blagoslov ni pouka.«

Dana 10. listopada 1933. fra Julijan piše provincijalu pismo iz Pariza, u kojem se zanima »… koliko ću još ostati ovdje. Ja se pripravljam za jurisdikciju. Ne mislim je ovdje polagati, jer mi to ovdje nitko ne preporučuje, a onda mogao bi i naš ordinarij praviti s tim poteškoća za me. Pa onda mislim da je najzgodnije i sigurnije, da je u Provinciji polažem. Predavanja ovdje počinju na 1. studenoga. Za povratak mogu dobiti znatan popust na drž. željeznicama u Francuskoj, ali se moram prije 15 dana najaviti. Mi smo ovdje svi dobro i zdravo. Za nekoliko dana ulazimo u Duh. vježbe.«

Na definitorijalnom kapitulu održanom 21. ožujka 1934. fra Julijan je određen za kapelana na Humcu. Jurisdikcijski je ispit polagao u Provinciji, ali s jednim zakašnjenjem jer je bolovao od pjegavog tifusa. »Apsolvirani teolog o. Julije Kožul, kapelan na Humcu bolovao je od pjegavog tifusa, kada je njegov kolega polagao ispit o. Angjelko Nuić. Stoga molim Preuzvišeni Ordinarijat, da uzme u obzir ovu okolnost, pa odredi ispit za jurisdikciju O. Kožulu, jer bi nam bilo dugo čekati redovite godišnje ispite, tim više, što i župnik na Humcu boluje od pjegavog tifusa.«

Fra Julijan je ispit polagao 23. svibnja 1934. u 16.00 u Mostaru u Biskupskom Ordinarijatu pred slijedećim povjerenstvom: dr. don Petar Čule, dr. fra Anto Jelavić i dr. fra Leo Petrović. Ocijenjen je s dobar /2/. Na Humcu je fra Julijan nastojao osnovati Marijinu Kongregaciju, jer mu se kao mladom svećeniku činila najzgodnijom u gajenju elitnog katolicizma, »kojeg mi malo imamo«, naglašava u svom dopisu Provincijalatu.

Na sastanku Uprave provincije 23. travnja 1935. u Mostaru fra Julijan je određen za kapelana u Posušje, vikara rezidencije i vođu III. reda sv. Franje. Provincijal Franjevačkoj rezidenciji Posušje šalje dekret u kojem ih obavješćuje da ta jedna od najstarijih župa u Hercegovini uopće nema Kronike. »Za taj ljetopis treba dulje vremena upotrijebiti sravnavajući matične knjige, te ispitivajući usmenu predaju. Stoga nalažemo O. Julijanu Kožulu, da se s pomoći Božjom lati toga posla, imade prigodu znanstvenog rada, a rezidenciji će veliku uslugu učiniti. Neka mu O. Preses uruči na raspolaganje sve matične knjige, da mogne ljetopis započeti. Ljetopis neka se najprije napiše na običnom papiru, da ga mogne korigirati koje stručno lice, koje ćemo naknadno odrediti.«

Provincijalat ne može zbog bolesti uha računati na fra Darinka Brkića koji je određen za seoničkog župnika, te na to mjesto Ordinarijatu predlaže fra Julijana Kožula, a umjesto njega za kapelana i katehetu u Posušju fra Stjepana Naletilića. To je i službeno učinjeno na razmještaju osoblja 16. travnja 1936. Fra Julijan Kožul određen je za župnika Seonice i voditelja III. reda Sv. Franje. Na samom početku svog župnikovanja obraća se Provincijalatu jer se susreće s problemom da među službenim župnim knjigama nema »… knjige misnih intencija ni knjige milostinje. Rekli su mi, da je to kod Vas, pa Vas najljepše molim, da ih pošaljete, jer su mi potrebne. Inventar kuće nijesam ni od koga primio, ne mojom krivnjom, i došao sam u praznu i zapuštenu kuću. Budući da je ostalo nešto stvari od pok. Jake (Jukića, m. o.), to Vas molim, da me izvjestite, što ću s njima učiniti.« Od Provincijalata je 18. svibnja dobio odgovor da će spomenute knjige biti vraćene »prvom zgodnom prilikom«, da predaja inventara spada na pokrajinskog gvardijana, a da o stvarima pokojnoga fra Jake napravi poimenično izvješće.

Sljedećih će mjeseci fra Julijan brinuti brigu o trošnom župnom stanu, o čatrnji i drugim objektima s crkvom. Pomoć za ove poslove traži od sreskog Načelništva Tehničkog Odeljka u Livnu i Provincijalata, a kuša pomoć dobiti i od župljana. U tu je svrhu osnovao prema naputku Provincijalata i župno vijeće te se nada da će mu koristiti da župljani, koji su siromašni, pomognu udarajući besplatno nadnice.

Fra Julijan se 3. rujna 1939. obraća Provincijalatu da bi dobio upute glede izgradnje fratarske grobnice koja se podiže dobrotom tog Provincijalata. U njoj će biti ukopana petorica fratara koji su bili župnici i ukopani su u seoničkom groblju. Fra Julijan se uistinu poduzeo da ta grobnica bude što bolje urađena i da u njoj nađu mir franjevci koji su prije njega tu djelovali. Pokušava saznati njihova imena pa veli: »Koliko sam mogao ustanoviti, ovdje su pokopani slijedeći župnici – franjevci: o. Mijo Čović (Čuić?), o. Jozo Barić, o. Paško Kvesić, o. Jozo Vrljić, o. Filip Ančić, o. Ivan Bagarić i o. Jure Nižić. Dakle, svega ih sedam. Velik broj. Vi možete stručno ustanoviti, ukoliko se to dade, dan rođenja i smrti svakog pojedinog, pa da se stavi na ploču, koja ima doći na grobnicu.«

Potom u svom dopisu Provincijalatu govori o tome da će stolar g. Rošec, koji se nalazi u Duvnu, napraviti od drveta križ, kojeg bi od betona, prema provincijalovoj želji, trebao saliti Šandrk. »Pozvao sam sve okolne župnike, da toj svečanosti prisustvuju. Prema želji fra Kleminoj zadušnice će održati sa propovijedi o. Pile Gašpar župnik iz Šuice. Cijela župa proslavit će taj dan. Bilo bi osobito lijepo, da netko dođe i iz Mostara, da se tim neznanim junacima dade počast. Misa će biti u 9 sati u četvrtak.«

Iz Seonice za župnika u Drinovce

Fra Julijan je 11. listopada 1939. u Mostaru, s još sedmoricom subraće, uspješno položio ispit za jurisdikciju pred tročlanim povjerenstvom: fra Antom Jelavićem, don Petrom Čulom i fra Leom Petrovićem. S fra Jerkom Karačićem imao je misije u Posuškom Gracu 23. – 26.ožujka i u Rakitnu 28. – 31. ožujka 1941. Fra Julijana je za vrijeme tih misija u Rakitnu i Posuškom Gracu u Seonici po provincijalovom dekretu zamjenjivao fra Roland Zlopaša.

Na definitorijalnom sastanku 29. svibnja 1941. fra Julijan je iz Seonice premješten za župnika u Drinovce (Presesa residencije). Fra Valentin Zovko mu je duhovni pomoćnik i vikar rezidencije. Fra Filip Gašpar je određen župnikom Seonice. Dana 7. srpnja 1941. javlja se Provincijalu iz Drinovaca svjetujući ga za njive zvane »Očevina« u Seonici, da se ne otuđuju i zamjenjuju za druga zemljišta, već da se to pokuša s Fratarskim gajem kojeg ima preko 200 dunuma.

Provincijalu javlja da je toga dana počeo u Drinovcima pripravljati materijal i da je odziv vjernika dobar, a da sam zbog silnih poslova nema vremena. Ispit za jurisdikciju fra Julijan uspješno polaže 8. listopada 1941. s još 11 subraće u Biskupskom dvoru pred don Petrom Čulom, fra Bonicijem Rupčićem i fra Leom Petrovićem.

Krajem listopada fra Julijan se javlja provincijalu pismom u kojem veli da nema nekih novosti. Misli na spomenik fra Paškalu Buconjiću za kojeg je skupljeno nešto materijala, »… ali neće biti posve dovoljno. Ne vidim još svih uvjeta za posao. Što se mene tiče, ja ne bih urgirao s poslom mnogo, dok su još ovakve abnormalne prilike. Inače, ja sam na raspolaganje.

Kamen nijesam još godio za stepenice, dok ne vidim sredstva. A o toj stvari mislim. Ovdje je dolazio ing. Teh. odjeljka gosp. Lončarić i mjerio cestu, koja bi se imala proširiti. Tom prigodom proširenja mislio sam, da bi bilo dobro izrabiti i upotrebiti kamen, kojeg će biti mnogo iznad Tomasove male na okuki. Međutim stvar će leći radi toga, što je ovaj put još općinski. Sa ljudima u općini sam o tome govorio i mislim nešto poduzimati, da se ovaj put proglasi državnim.

Kamen za stepenice, ako bi ta mogućnost izostala, može se kupiti kod Vrcanovih kuća. Bilo bi dobro da se hrana za majstore i radnike prima preko Tehn. odjeljka.
Duh. Stanica u Čapljini javila mi je … da je odobren prevoz onog granitnog pijeska monopolskim automobilima dovle. Ja sam već predvidio za to mjesto, pa uredite s fra Andrijom (Jelčićem, župnikom u Čapljini, m. o.), da o tome vodi računa. …
Ja bih Vas lijepo molio ispred ove rezidencije, da nam za ovaj post od Svih Svetih do Božića olakšate sa uzimanjem mesne večere, jer nam je teško dobiti posnu hranu…

Među radnicima u tunelu (prokopavao se tunel Nuga – Peć Mlini za hidroelektranu i melioraciju Imotsko-grudskog polja, m. o.) pričaju, da ima dosta komunizma i nerada…«

Fra Julijan se 10. studenoga 1941. javlja provincijalu osobnim pismom u kojem mu zahvaljuje na pismu i savjetu glede »posta«. »Što se tiče posta, iskreno govoreći, najviše sam tražio tu povlasticu radi gosta, jer ovdje skoro svaki dan naleti neko od naših gosta, pa sam u neprilici za hranu. Nas dvojica (on i fra Valentin, m. o.), nadam se, da ćemo se moći držati posta – sa krompirom i sirom, i kad se gosti ugoste, bit će i meso, prema dozvoli. – Dakle, samo u iznimnim slučajevima.

Kupio sam pleh za vanjsko utvrđivanje crkve. Sada podmazujem i utvrđujem ciglu, a onda ću s plehom. Sa fra Pijom sve sam pregledao i držat ću se njegovih uputa.«
»… Po uputi mise sam počeo danas 10. XI. t.g. voditi i to izvolite zabilježiti. Nadam se, da će, dok novac za Spomenik prispije, biti dovoljno materijala.«

Pismohrana Provincije čuva fra Julijanov dopis od 16. studenoga 1941. u kojem Provincijalatu predaje obične sv. mise. A u proljeće 1942. župnik Drinovaca šalje pismo Provincijalatu herc. franjevaca u Mostaru i u pismu svoju fotografiju s molbom da mu »… izvade legitimaciju, da je imam za svaki slučaj potrebe kod sebe. U isto vrijeme molio bi Vas za dozvolu otići u Zagreb radi slijedećega: Moji župljani silno gladuju, a nemaju što niti dovoljno zasijati. Oni su skupili trošak i mene mole ako je ikako moguće, da ja sa nekim odem. Glavar je bio sa prestojnikom, pak mu je rekao da bi svakako najbolje bilo i najprije bi se dobilo kada bi ja otišao.
Radi sjemena moralo bi se odma ići, pak ako mi dozvoljavate, ja bi Vas molio, da mi odma odgovorite.«

A 30. travnja Franjevačka rezidencija – Drinovci službeno se obraća Provincijalatu s opisom jadnog stanja u samoj kući. »Franjevačka rezidencija u Drinovcima … vrlo je oskudna sa pokućstvom. (… nema ni svog spareta, niti peći za sobe /osim jedne slabe/, ni stola, ni ormara u kuhinji, niti dovoljno jedaćeg pribora.) … Budući da su vrlo teška vremena, a za ovu župu radi poplave polja lani i ove godine, osobito teška, to je potpisanom nemoguće pribaviti za sada najpotrebnije stvari.«

Rat biva sve bliže Hercegovini što je razvidno iz dopisa i otpisa župnika s Provincijalom i obrnuto u provincijskoj Pismohrani. Svi započeti poslovi i namisli bivaju prekinuti, a ostaje golo spašavanje provincijskog i dušobrižničkog ustroja života. Na provincijskom kapitulu 3. srpnja 1943. za provincijala je umjesto dr. fra Krešimira Pandžića izabran dr. fra Leo Petrović. Novi provincijal se u samom početku susreće s neočekivanim poteškoćama što ih uzrokuje rat i bojišnica koja se premješta u Hercegovinu. Tako 7. prosinca 1943. pod službenim brojem Provincijalata 869/43. provincijal fra Leo piše sljedeće drinovačkom župniku.

»Poštovani otče fra Julije!
Na Humcu je vojska zauzela tri četvrtine samostanskih prostorija, radi toga sam morao razmjestiti sve starije otce s Humca po raznim župama. Bio sam stavio p. o. fra Ciprijana u Vitinu. On je tamo otišao najspremnije. Međutim se pokazale velike poteškoće koje su onemogućile boravak p. o. fra Ciprijana. Radi toga sam mu poslao Obedientiam za Drinovce.

Suvišno je, da napominjem, da ga gledate prema prilikama što bolje i što ljepše. On je ne samo starijih godina, nego uz to i oslabio usljed ovih prilika i okolnosti.
Nije premještaj naumljen trajan, ali svakako dotle dok se prilike na Humcu ne budu promienile na bolje, tj. prostorije ostale slobodne i date nama na raspolaganje.
Tebe i o. kapelana srdačno i mnogo pozdravljam.
Provincijal.«

Osvanula je nova 1944. Široki je Brijeg u plamenu i vatri, Mostar također, cijela je Hercegovina postala nesigurnom. U ljude se uvukao strah. Vijesti su jedna gora od druge. Provincijal fra Leo poput najbrižnijeg domaćina obitelji nastoji skupiti Zajednicu. Kuša kratkim dopisima u otežanoj komunikaciji spasiti što se spasiti dade. Na srcu su mu djeca na Širokom Brijegu, Humcu, Mostaru. Ni jedno od mjesta nije sigurno, osobito Široki Brijeg. Nastave, pa skoro da i nema. Iz Mostara se seli Bogoslovija, za širokobriješke klerike s gvardijanom fra Andrijom popravlja kuću u Crnču, s namjerom da barem njima omogući neki boravak.

Fra Julijan premješten u Veljake

Cijelo ovakvo stanje Provinciji, provincijalu fra Leu i Upravi Provincije pada u toj 1944. godini, stotoj godini od samostalnog življenja Zajednice hercegovačkih franjevaca. Unatoč svemu 16. svibnja 1944., točno na stotu obljetnicu od »odcipljenja«, provincijal fra Leo saziva definitorijalni kapitul na Širokom Brijegu, točnije na Čerigaju i pravi raspored osoblja te kuje naume o pisanju velikog šematizma. Sve to svjedoči Hercegovina franciscana iz toga vremena. Po tom rasporedu osoblja fra Julijan Kožul premješten je za župnika u Veljake.

Negdje su u isto vrijeme iz Mostara u Veljake premješteni i bogoslovi, a s Humca Novicijat. Provincijal fra Leo Petrović stoga učestalo razmjenjuje dopise s tom župom i župnikom, kao i s profesorima odgojiteljima koji su s bogoslovima i novacima.

Pismohrana Provincije čuva:
»Dnevni raspored bogoslova u Veljacima
6 sati ustajanje
6 i po hore, razmatranje i svete mise
8 sati doručak
9 – 11 predavanje
11 sati vježbanje ceremonija
12 sati vespere i komplet, ručak, pohod Presv. Sakramentu, odmor
15 sati matutin i laude. Poslije učenje.
19 i po meditacija
20 sati večera
21 i po počinak
Na šetnju idu jednom ili dva puta sedmično.«

Provincijal je iz Veljaka – Humca dobio pismo od fra Jerke Mihaljevića u kojem ga moli da u Veljake pošalje cementa kako bi mogli popraviti »… one sobe pod blagavaonicom, nužnik i čatrnju. … Pošaljite nam nešto mekinja…« jer uzgajaju »pet komada svinja«.

Dana 11. lipnja 1944. odgovara provincijal fra Jerki Mihaljeviću u Veljake: »Šaljem Vam 8 vreća cementa. Više mi nije moguće. I ovo će Vam biti dosta. Za poda se miješa 1:10, a za čatrnju i nužnik nije mnogo potrebno. Jedva sam i ovo poslao. Nemamo ni mi nego nekoliko vreća još za najpreče potrebe.
Šaljem Vam i 8 qu. mekinja, tj. 16 vreća po 50 – kg.
Jednom zgodom poslat ću Vam jednu teku za bilježenja svega što ste odovuda tamo ponieli. Bojim se razvuće se kojekuda. Ne mislim baš na Vas tamo u Veljacima, nego se svukuda razvlači, pa će biti teško kasnije sve prikupljati bez točnog popisa. Isto sam naredio i u Čerinu.

Mal da ne zaboravih spomenuti … dao sam fra Juliju ništa manje nego 500.000. kuna, petstotinatisuća kuna za kupnju siena …«

Dana 2. srpnja 1944. fra Julijan Kožul šalje Provincijalatu pod službenim brojem župnog ureda 654/44., 656 (šest stotina pedeset i šest) nerečenih intencija a 300. kn /novac je zadržan./ Jedan značajan dopis šalje provincijal fra Leo Petrović župniku Veljaka fra Julijanu Kožulu 6. srpnja 1944. pod urudžbenim brojem 468/44.:
»Poštovanom o. fra Juliju Kožulu, predsj. Residencije u Veljacima
U Veljacima je naša residencija i studij teologije. Ona se mora upravljati po uzoru samostana. Residencija je mali samostan, samostan II. reda. Dapače su i naše župe redovničke kuće, koje se upravljaju po propisima kanona i naših Konstitucija i Statuta provincijskih.

Prema tome:
1. U residenciji mora vladati podpuni samostanski red i disciplina u pogledu molitve i razmatranja i cjelokupnog kućnog reda.
2. U smislu propisa Gen. Konstit. Br. 507. – 512. kućnim se stvarima upravlja u svemu u sporazumu kućnih diskreta. Ništa se ne smije nabavljati, upotrebljavati ili trošiti, bez predhodnog sporazuma i pristanka pp. Oo. Diskreta. Sjednice diskretorija se imaju održavati svaki mjesec, dan, dva ili najviše pet dana poslije prvoga u svakom mjesecu. Neka se sve pretrese i uredi. Samostalno se ne smije nikakav trošak činiti bez znanja i odobrenja sa strane diskreta. Male stvari ne dolaze u obzir.
3. Posluga se ima isplaćivati svaki mjesec prema ugovorenoj plati sa svakom osobom, koja u kući poslužuje. Ne smije biti u tom pogledu prigovora i potraživanja u slučaju odpusta posluge. Svaki mjesec ima se na koncu izplatiti i zavesti u knjigu izdataka. Fiksirati platu svakomu sporazumno sa diskretima. Posebnih ugovora i bez znanja diskreta ne ćemo priznavati. Poslugu se plaća u novcu, ne u naravi.
4. Koliko je moguće treba paziti da u kući bude držana klauzura, ukoliko to prilike budu dopuštale. I to sporazumno sa diskretima.
5. Svi prihodi, koji god bili zavode se u sumu kućnih prihoda i razhoda.

Ovim Vam se naređuje za vladanje i upravu, da ne bi bilo kasnije kakvih prigovora i nesporazumaka. Predmeti, koji su doneseni iz sjemeništa u Mostaru ili inače iz Provincije imaju se voditi u evidenciju i kasnije na svoje mjesto povratiti. Stvari župske ostaju na poslugu župniku, kao kućno pokućstvo i inventar.
Provincijal fra Leo Petrović.«

Fra Julijan 8. kolovoza 1944. izvješćuje provincijala o stanju u rezidenciji, te moli da kod njega ostane fra Krešo Jukić, iako je po njegovoj odluci određen za Čerin. Već dan poslije dostavljen je provincijalov odgovor.
»Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, predsjedniku rezidencije na Veljacima
Neka fra Krešo Jukić ostane u Veljacima, kada Vam je potreban.
Ako fra Leonardo nalazi za shodno radi svojih posala, neka ide na svoje mjesto, odnosno kamo je naumio. Moja je nakana bila, da on pripazi na kleričke stvari. Neka, čuvat ćete i Vi koji ste tu. A i fra Ante je tu, on će već paziti na sve.

Za fra Pašku ne odlučujem ništa. Kako vidite glede njega. Ako vam je tude tijesno, neka bi i otišao. Ali kamo će? Svugdje sve puno i prepuno. Najbolje je kod kuće sjediti s mirom.
Fra Makso neka bude uz fra Antu uz novice kao sekundar meštar.
Pošto je tu sada novicijat treba da kućna disciplina bude savršena u svakom pogledu. Još savršenija nego je do sada bila. Pazite da braća novice imaju dobar primjer od svakoga, najviše od vas svećenika.

Stranci, ne znam koji bili, neka se ne druže s novicama i neka se ne primaju u kuću nikako. Na objed ili konak pod nikakvim uslovima. Neka bude novicijat u pravom i podpunom smislu. Strance mislim svjetovnjake. Nije zgodno da i drugi naši dolaze i smetaju novicijat. Držite redovito šutnju. Ako se dispenza neka to bude rjedje i prigodom svetkovina ili godovina. S p. o. fra Antom, meštrom ta pitanja rješavajte. Ovo pismo pokažite i o. meštru.
Sve Vas milo i bratski pozdravljam. Želim Vam svima od dragoga Boga zaštitu i milost. Molite se i Bogu preporučujte, da vas brani i štiti. Molite se i za drugu braću u Provinciji, svukuda ima potežkoća i nevolja. U ruke Božje naša sudbina!
Provincijal, o. fra Leo Petrović.«

Pismohrana Provincije čuva na brzinu napravljene popise razmještaja bogoslova i novaka, njihovih profesora i odgojitelja, starijih fratara. Tu su brižno vođeni troškovnici u naturi i novcu za ishranu učeće mladosti u tako otežanim uvjetima, ukori Provincijala i opomene, te, dakako, i predanje u bratsku ljubav i Božju providnost.
Dana 11. kolovoza 1944. pod urudžbenim brojem 613/44 provincijal fra Leo Petrović šalje fra Julijanu Kožulu, predsjedniku rezidencije u Veljacima sljedeće pismo:

»U našoj dispoziciji napisano, da ste Vi predsjednik naše rezidencije na Veljacima. To nije samo titula, nego prava dužnost mjestnog starješine naše kuće. Sada je na Veljacima ne samo redovnička kuća kakva mu drago, nego u najstrožem smislu te rieči. Stoga u kući mora vladati podpuni red i disciplina, kako je propisano za kuće noviciata.
Što se tiče kućne ekonomije sve sredjujte u sporazumu s p. o. fra Antom, meštrom novica i fra Jerkom, kada se ako Bog da povrati. Ništa samovoljno. Velik je imetak Provincije povjeren Vama, toga budite svjestni kao i odgovornosti za to.
Ovim Vam javljam, da je p. o. fra Ante, meštar diskret residencije.
Priklapam ovdje Decretum o podizanju kuće novicijata i preselenju novica na Veljake. S pravne strane, mislio sam da ima potežkoća. Pregledao sam Facultates i jasno sam ustanovio, da mogu uraditi kako stoji u Decretu. Ovo pismo saopćite p. o. fra Anti, meštru, jer sam nešto drugačije napisao u pismu, koje mu šaljem.«

Fra Leo, kao da ćuti koliko je to bitno shvatiti pa u P. S. dodaje:
»Naročito Vam skrećem pažnju, da se za objedom i večerom drži redovito šutnja i da se redovito čita kao i u samostanima. Bez obzira na ne znam koje goste, neka se drži šutnja. To će i gosti, bilo koji, naši ili tudji, uvažiti – neka uvaže. Ovo napose preporučam i naredjujem. Pazite, samo dovoz siena na Veljake košta nas 420.000. kuna. Štedite i čuvajte sve. Vodite brigu o svemu. Još jednom srdačno pozdravljam.«

Uoči Gospojine šalje fra Julijan provincijalu popis subraće koja čine zajednicu rezidencije Veljaci:
»1./ O. fra Julije Kožul
2./ O. fra Ante Jelavić
3./ O. fra Paško Martinac
4./ O. fra Makso Jurčić
5./ O. fra Krešo Jukić.«
Napominje da se privremeno u rezidenciji nalazi O. fra Bernardin Smoljan.

Fra Julijan koristi svoju župničku podsjetnicu da bi se na njoj obratio Provincijalu za pomoć za tolike ljude koji su se sada odjednom našli u župnom uredu Veljaci. Molba je ispisana 1. listopada 1944.
»Mnogo poštovani oče!
Šaljem Vam priepis kućnih računa za mjesec rujan – kako i tražite! Sve sam radio u sporazumu s podpisanim. Lijepo Vas molim, da nas razumite. Kako želite i kako ste naredili, izvršit će se popravak kapelice i barake.
Molim Vas, da nam prema priloženom kućnom računu pošaljete prvom prigodom nešto novaca. Nema smisla, da tražim ovuda i onuda.
Mnogo Vas pozdravlja i poštuje odani o. fra Julije Kožul, župnik.«

Jedno od zadnjih pisama provincijala fra Julijanu Kožulu svakom će svojim sadržajem dati najbolji preslik stanja u kojem se Zajednica nalazi.
»Mostar, 14. listopada 1944.
Broj 796/44.
Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, župniku na Veljacima!
Čujem sa strane, da su naši bogoslovi napustili Veljake! Meni nije ništa poznato, radi čega je to bilo i tko je to odredio.
Javite mi odmah: Kad su otišli? Kojim pravcem? Da li su otišli svi klerici i profesori?
Šta su sa sobom potjerali od hrane i pokućstva? Šta je tamo ostalo? Sve što je tamo, da li je popisano i uredno podpisano. Vi sami znate, da za sve Vi snosite odgovornost. Radi toga pazite da sve bude u redu.
Na sva mi pitanja odgovorite precizno i točno! Kod drugih mnogih mojih nevolja, ne znam, da li je i ta nevolja morala da se dogodi.

Pišite mi kakve su prilike tamo? Da li ima uistinu kakve pogibelji za Vas? Da li je i za njih bila kakva pogibelj ili je samo neka panika zavladala ili možda koji drugi uzrok tomu nenadnom selenju?
Na koji su način pretjerali robu i kako snuju da je pregone?
I sve mi ostalo pišite obširno i točno. U velikoj sam zabuni. Neizvjesnost mi je skoro najteža.
Vas i sve koji su s Vama bratski pozdravljam.
Provincijal: o. fra Leo Petrović.«

Rukom je fra Leo skicirao, kao što je običavao za mnoge svoje dopise, na jednom papiru što se sve dogodilo po Provinciji pred kraj 1944. gdje su partizani već uzeli vlast. Tu po crticama stoji sljedeće:
»Fra Sv. Markotić. 30. XII. 1944.
Čitluk : 4. XII oko 27. XI. 1944. digli 720 kg
pšenice, brašna 7 vreća i 1.00, žaku nule,
sanduk šećera, 68 kg masti, i dva krmka.
Posteljinu onih koji su otišli, 2 radia –
2 mašine pisaće, garbita 100 kg
lampa i mnogo stvarčica, još 28 kg meda,
vina 8q, rakije.

Čerin: 3 krmka, vina, žita, haljina.
Međugorje: fra Serafin bio na izpitu
Veljaci: fra Julije izpitivan
Ostali: nijesu pozivani osim onih u Drinovcima.«

S ovog fra Leovog papirića imamo i zadnju vijest o fra Julijanu Kožulu.
U provincijskom Nekrologiju stajalo je da su ga jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog.

Identifikacija fra Julijana Kožula

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz Drugog svjetskog rata i poraća gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod ur. br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Pobijeni FranjevciMetkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«

Hercegovačka je franjevačka provincija osnutkom ovoga Povjerenstva učinila izravni korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se postupku ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi.

Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po partizanskoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Pristupilo se uzimanju uzoraka s terena od obitelji ubijenih fratara za postupak DNK. »U više razgovora i dogovaranja odlučeno je: za sve fratre uhićene u Hercegovini za DNK analizu uzeti uzorke kostiju njihovih roditelja ili braće. Fra Ante je nastojao stupiti u kontakt s njihovim obiteljima, rodbinom. Ipak je od njihova uhićenja prošlo punih 61 godinu, a mnogima su roditelji umrli i prije stotinjak godina. I koliko se god mislilo da je to teško, zadivljujuća je ljubav s kojom su obitelji ovih pobijenih fratara još uvijek kroz pokoljenja unučadi i praunučadi duhom tako usko vezani uz svoje pretke, pobijene fratre.

Nakon iscrpne priprave nastupio je i taj dan ekshumacije. Vidljivo je iz shema koje je fra Ante učinio, kako bi ekshumacija uspjela, da je prethodno prošao sve te župe, osobno vidio članove obitelji, s njima o svemu razgovarao. O tome bi se moglo nadugo i široko pisati. No, neka bude samo spomenuto: dan se pokazao pakleno vruć (u jednom je trenutku u hladu bilo +44°C).

Bili su u grobljima: Staro Hardomilje (fra Leonardo Rupčić), Stubica (fra Andrija Jelčić), Gornji Studenci (fra Radoslav Vukšić), Međugorje – Kovačica (fra Mariofil Sivrić i fra Marko Dragićević), Grljevići (fra Fabijan Kordić), Lipno (fra Fabijan Paponja), Hamzići – Elezovac (fra Bono Andačić) i Čerin (fra Paško Martinac). Ekipa koju je fra Ante predvodio je sljedeća: prof. dr. Marija Definis Gojanović iz Splita, prof. arh. Tihomir Glavaš, dipl. ing. Iko Dugandžić, radnici Ivan Vlašić – Levi i Ivan Sablje. Pomagali su im na terenu: s. Mirona Rupčić, članovi obitelji nabrojenih fratara te don Tomislav Majić, župnik Grljevića.

Pasja vrućina bivala je sve ubitačnijom, a posao je trajao taj cijeli dugi i vrući dan. Ostale su još ekshumacije: Ljuti Dolac (fra Julijan Kožul), Dužice (fra Martin Sopta), Široki Brijeg – Sajmište (fra Nevinko Mandić), Vinjani (fra Slobodan Lončar), Tubolja (fra Miljenko Ivanković). Marija je Definis Gojanović sa sobom odnijela uzorke za devetoricu fratara. Inače se za jednu ekshumaciju predviđa jedan dan.«

Odlučili smo se proširiti onu skupinu iz Hidrocentrale, jer smo temeljem uzoraka njihovih članova obitelji identificirali samo fra Melhiora Prlića. Stoga je zaključeno da se uzmu uzorci obitelji svih fratara za koje znamo da su ubijeni negdje u Hercegovini i da bi im se tijela mogla naći i u Zagvozdu. Tu smo isključili »mostarsku skupinu«, jer pouzdano držimo da su ih jugokomunisti nakon što su ih mučili i ubili ubacili u rijeku Neretvu. Nastavak je ekshumacije dogovoren za 11. kolovoza 2006.

»Ponovno se okupila “stara ekipa”: Marija Definis dolazi iz Splita oko 8 i 20 minuta, te se fra Ante s njom susreće kod Prodexa u Gorici. Tu piju kavu i dogovaraju današnji dan. Fra Ante je pošao iz Mostara oko 7 sati. Prethodno je kod časnih uzeo od s. Mile Sesar uzorak krvi za fra Maksu Jurčića koji je cijelo vrijeme bio na transfuziji u SKB-u u Mostaru profesionalno odložen. Pokupio je u Grudama Iku Dugandžića koji ga je čekao na crpki na Bobošci, te s njim bio u Gorici prije osam sati. Dolazi Tihomir Glavaš, a već u Gorici kod župnog ureda čekaju Ivan Vlašić i Ivan Sablje. Oni su u Ivana Vlašića – Levija automobil stavili potrebni alat za ekshumaciju. Iz Gorice se krenulo preko Gruda na Posušje, i u Tomislavgrad, točnije u Tubolju. Tu su se sastali s fra Antom Ivankovićem, i iz njihovog groblja iz krasno uređene obiteljske grobnice uzeli uzorke fra Miljenkovih roditelja.

Potom se s fra Milanom sastaju kod svadbenog salona Petric, piju na brzinu kavu, i idu u Vinjane Hercegovačke. Tu na njih čeka fra Milanov brat Zvonko. Uzimaju uzorke za fra Slobodana Lončara. Grobnica je obitelji Lončar besprijekorno obilježila kosti svojih predaka. To je išlo veoma uredno. Na Sajmištu nastaju problemi za fra Nevinka Mandića. Sve su kosti u zajedničkoj kosturnici, te je velika muka razaznati koje su od roditelja, a koje od brata. Pomaže im Goja Mandić, no u pomoć zove i Goju Grbešića, te se nekako uspijeva uzeti uzorak.

Ide se u Ljuti Dolac. Tu s Milom Kožulom trebaju uzeti uzorak za fra Julijana. Mile je napravio novu grobnicu, te se do kostiju roditelja ne može doći, a do bratovih se kostiju kroz dno izbetonirane grobnice trebalo kopati bar metar. Tu ostaju Tiho, Levi i Sablje, a Marija, Iko i fra Ante idu u Gradniće. S fra Marinkom Šakotom župnikom idu na groblje uzeti uzorke od obitelji fra Zdenka Zubca. Htjeli su uzeti kosti roditelja, no nije im pošlo za rukom naći ih u kosturnici, te uzimaju uzorak fra Zdenkova brata.

Vraćaju se u Ljuti Dolac, tu su ovi već došli do lijesa fra Julijanova brata. Uzimaju uzorak, vraćaju zemlju, poklopnice, te idu na Dužice. Već je 18 sati. Vrućina je snošljiva. Između 22 i 27°c. Tu također uzaludno u mnoštvu kostiju u kosturnici pokušavaju odgonetnuti kosti fra Martinovih roditelja, te se odlučuju za uzorak od njegovog pokojnog brata.«

Posao sada nastavlja profesorica Marija Definis-Gojanović sa svojim suradnicima na patologiji u Splitu. Ishod je sljedeći:
»Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno se izolira i umnoži DNA pod laboratorijskim brojem Os-33/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pokojnog Ilije Kožula, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima uzorka kosti i zuba najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod brojem tijela 7 pripadaju sada pok. fra Julijanu Kožulu i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 86 272 299 808.

Što je uzrok fra Julijanove smrti?

Što je uzrok smrti pokojnog fra Julijana Kožula, ne može se zaključivati. Pregledom koštanih ostataka na istima nisu uočena specifična zaživotna oštećenja koja bi ukazivala na uzrok smrti.«
Posmrtni ostatci fra Julijana Kožula obilježeni su brojem 7. Ovaj broj nije naveden uz broj tijela (10.), kako je u knjizi »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«, već je zaštićen do objave identifikacije. Tek kad je fra Zdenko identificiran objavljeno je i koji je broj naveden u knjizi za fra Julijana.

A tijelo broj 7 ekshumirano u Zagvozdu ovako je opisano na Patologiji u Splitu.
»10. Ostaci tijela označeni br. 7
– Lubanja zaživotno prelomljena i rastavljena po šavovima, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima; donja čeljust čitava, osim prelomljenog desnog ramusa
– Gornji zubi postmortalno ispali; svi zubi zdravi, bijeli, pravilni; dolje prisutni od jedinice do sedmice (1. – 7.) obostrano, u gornjoj čeljusti broj zuba nemoguće odrediti zbog nepostojanja postraničnih dijelova; grizne plohe oštre
– Sve kosti suhe, krte dijelom prorašćene korijenjem i izrazito truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, te krajevi dugih kostiju; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju (slika 42.)
– Uz koštane ostatke jednog cijelog tijela dostavljena i još jedna lijeva lisna kost
– Ostaci žice dostavljeni uz tijelo
Duljina dugih kostiju: femur = 47, 5 cm

Na kostima se ne uočavaju specifična zaživotna traumatska oštećenja. Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi mlade životne dobi.
Preračunavanjem faktorima po Trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 174 cm.
Specifičnih tragova zaživotne traume se ne nalazi.
Za DNA analizu izuzeta su četiri (4) zuba.
Nadopuna: lisna kost pripaja se tijelu pod rednim brojem 14.«

Dana 15. siječnja 2007. Marija Definis Gojanović javlja fra Anti Mariću da je identificiran fra Julijan Kožul. Time se konačno saznaje o fra Julijanovoj smrti. Cijelo se vrijeme za njega, kao i za fra Zdenka Zupca, držalo i u Nekrologiju je stajalo da su ih jugokomunisti ubili u Ljubuškom.

Ukop fra Julijana Kožula na Širokom Brijegu

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop 15 neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, a suslavio je vicepostulator kauze mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević, te preko četrdeset svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa u pratnji policije krenula je povorka s tijelima identificiranih fratara fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula iz Zagvozda na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića i Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior, s ubijenom svojom braćom fra Zdenkom i fra Julijanom, da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav.

Pred samostanskim vratima na Širokom Brijegu svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu. Njihov će ukop obaviti general Franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo 9. listopada 2007. u 11.00 u samostanskoj crkvi na širokom Brijegu. Ukopani su u fratarski grob. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. Time je tada ukupno u grobu bio dvadeset i jedan ubijeni fratar. Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za vječni mir.

Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 general Reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara i cijele provincije ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa zadušnica slavljena je pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro sljedeće:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. godine pokopani posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. godine. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostaci 2005. godine pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 7. do 10. listopada 2007. godine. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara ukopanih u fratarsku grobnicu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Tu se na 15. stranici, uz ostalu ubijenu i ukopanu braću, nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Julijana Kožula.

Piše fra Ante Marić/Misija.SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

Genocid i etničko čišćenje na kraju XX stoljeća

Obrazac ponašanja srpskih ekstremista u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća nije se bitno razlikovao od onoga iz vremena Balkanskih ratova ili Drugoga svjetskog rata, a ima i istraživača koji povlače paralelu i s daljnjim razdobljima, sve do Nemanjića.

Opkoliti, razoriti, pobiti, zapaliti, opljačkati, protjerati, odnosno etnički očistiti teritorij uz masakre i silovanja zbog kojih će preživjelo domicilno stanovništvo izgubiti svaku volju za povratkom na svoja ognjišta – to je uglavnom bila ona prokušana metoda koja je primjenjivana tijekom cijelog XX stoljeća u svim srpskim osvajačkim ratovima.

Nakon sustavne propagandno-psihološke pripreme, naoružavanja Srba u “krajini” i stvaranja kriznih žarišta, agresor je krenuo u realizaciju svojih planova.

Masakr u Borovu Selu nad dvanaest hrvatskih redarstvenika PU Vinkovačke uvučenih u pripremljenu zasjedu bio je uvod u krvava događanja koja su označila početak rata u Hrvatskoj. Sve se nastojalo prikazati kao “pobuna ugroženog srpskog naroda”, ali su ubrzo spale sve maske. Četnici, vojska, “teritorijalci”, “dobrovoljci” i “ugroženi” Srbi iz buduće “krajine” rame uz rame su u ljeto te 1991. godine krenuli u rat za “Veliku Srbiju”.

Poslije napada na Baranju (3. srpnja) u koju su srpske snage (s teritorija Vojvodine) ušle bez otpora i u vrlo kratkom vremenu i njezine okupacije, ova je hrvatska regija postala koncentracijski logor za ne-srpsko stanovništvo.

Oni Hrvati, Mađari (i pripadnici drugih ne-srpskih naroda) koji nisu imali vremena pobjeći iz svojih kuća ili ih nisu željeli napustiti, od tada nadalje izloženi su sustavnom teroru i šikaniranju (od premlaćivanja i bezrazložnog zatvaranja, do pljački i silovanja žena i djevojčica), a radno sposobni su pretvoreni u roblje i primorani raditi gotovo dan i noć na poljima i njivama. Uz to, svi koji nisu bili Srbi, morali su oko rukava nositi bijele platnene trake kao znak raspoznavanja u odnosu na svoje “gospodare”.

Izloženi svakodnevnom nasilju, pretvoreni u robove i potpuno obespravljeni, ovi su civili prepušteni na milost i nemilost srpskim paravlastima (njihovoj “miliciji” i lokalnim moćnicima), koji su u doslovnom smislu riječi bili gospodari njihovih života. Mnogi su ubijeni, veliki broj ih je ostao trajnim invalidima, a silovanja, pljačke i ponižavanja postali su dio svakodnevice. Uz to, progoni katoličkog svećenstva, rušenje i paljenje crkvi i drugih vjerskih objekata, uništavanje zemljišnih i matičnih knjiga (kako bi se uklonili dokazi da Srbi u ovoj regiji čine tek jednu četvrtinu od ukupnog broja stanovnika), pljačka i devastacija kulturne baštine i prirodnih bogatstava bili su prateća posljedica  okupacije i to je trajalo gotovo punih sedam godina, sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1998. godine).

U razdoblju od 5. do 7. srpnja napadnuto je, razoreno, opljačkano i spaljeno selo Ćelije u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja). Bio je to prvi takav slučaj u poratnoj Europi. Slijedila je okupacija Dalja, Aljmaša, Erduta, masovni zločini i progon ne-srpskog stanovništva. U isto vrijeme Hrvatska je napadnuta i na Banovini, u Lici, zapadnoj Slavoniji.

Udružene srpske snage (“teritorijalci”, četnici, “dobrovoljci” iz Srbije, “krajinski” teroristi i “JNA” zajedničkim snagama napadaju sela i gradove. Agresija je brutalna. Prate je teška razaranja topništvom i zračni udari, a u osvojena naselja ulaze oklopne snage i pješaštvo. Tada započinju pljačka, palež, masakri nad preživjelima.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine počinjen je niz ničim izazvanih zločina u kojima su ubijanu hrvatski branitelji i civili. Bili su to planski provedeni masakri s ciljem etničkog čišćenja prostora i zastrašivanja civila koje je trebalo zauvijek otjerati iz njihovih domicilnih područja. Takvi su slučajevi okrutnih masovnih zločina zabilježeni u brojnim naseljima: Borovo Selo, Borovo Naselje, Vukovar, Tovarnik, Sotin, Lipovača, Bapska, Ilok, Dalj, Erdut, Voćin, Ćelije, Aljmaš, Marinci, Nijemci, Berak, Svinjarevci, Negoslavci, Orlovnjak, Mirkovci, Stari Jankovci, Cerić, Antin, Tordinci, Vučedol, Ovčara, Ernestinovo, Lovas, Čakovci, Antunovac, Tenja, Osijek, Beli Manastir, Bilje, Četekovac, Balinci, Čojlug, Kusonje, Pakrac, Lipik, Okučani, Novska, Daruvar, Bučje, Karanac, Topolovica, Mali Grđevac, Toranj, Bukovac, Mali Banovac, Batinjani, Babić Most, Gornja Obrijež, Velika Peratovica, Ivanovo Selo, Veliki Miletinac, Brloška Dubrava, Kuljani, Baćin, Petrinja, Cepeliš, Zamlača, Struga, Kozibrod, Glina, Kostrići, Kraljevčani, Kukuruzari, Gornji Viduševac, Hrvatska Kostajnica, Donji Čaglić, Bjelovac, Pecki, Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Žuta Lokva, Skela, Graboštani, Joševica, Dvor na Uni, Bačuga, Stubalj, Majur, Vaganac, Glinsko Novo Selo, Gornja Bučica, Badanj, Smoljanac, Čanak, Vrhovine, Dabar, Poljanak, Klanac, Skakavac, Brešani, Volinje, Plitvička Jezera, Čorci, Gornje Taborište, Gavrinica, Škabrnja, Biljane, Vrhovine, Gornje Jame, Polje, Lađevačko Selište, Rodaljice, Medviđa,  Donje Mratovo, Oklaj, Krković, Cvjetni Vir, Borojević, Saborsko, Slunj, Irinovac, Drežnik Grad, Blagaj, Cetingrad, Vršak, Glogovac, Nadin, Lovinac, Ljubovo, Hum, Jesenice, Široka Kula, Karlovac, Gospić, Joševica itd., itd. I popis, nažalost, nije konačan. Nije bilo niti jednog jedinog naselja na okupiranom području ili u zoni zahvaćenoj ratom u kojemu srpske agresorske snage nisu činile zločine nad braniteljima i civilima.

Nakon barbarskog razaranja Vukovara i okolice što je nezabilježeno u novijoj europskoj povijesti (25.8 – 20.11.1991.) i time je počinjen najveći zločin genocida i urbicida od svršetka Drugoga svjetskog rata na tlu Starog kontinenta, u do temelja srušeni grad na koji su pale stotine tisuća bombi i granata, ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe s crnom četničkom zastavom uz kanibalsku pjesmu: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate“.

Pored 5.000 ubijenih Vukovaraca, nekoliko ih je tisuća odvedeno u srbijanske logore, stotine žena je silovano, deseci tisuća civila i branitelja su ostali invalidi i teško traumatizirani, velikom broju se ne zna sudbina (vode se i danas kao “nestali”), a tisuće su protjerane.

Nad Vukovarom je izvršen etnocid, kulturocid i ekocid najgore vrste. I sve je to u Srbiji praćeno sa simpatijama – tenkovi su na bojište ispraćani cvijećem, zločinci dočekivani s fronte kao nacionalni heroji, mediji su slavili pobjedu i veličali svoje “junake”, izmišljali “ustaške zločine nad Srbima i srpskom decom u Vukovaru” – kako bi prikrili svoja masovna zlodjela, u grad su nakon svega stigle folk zvijezde koje su pjesmom zabavljale “srpske patriote” i “oslobodioce” dok su ovi dovršavali smaknuća zarobljenika i pljačku onoga što je nakon svega ostalo u ruševinama.

Srbijanske turističke agencije upriličile su potom opskurne nekrofilske izlete ovom stratištu. Među prvima su na turneju krenuli arhitekti rata i genocida – uvaženi srpski akademici iz SANU, predstavnici SPC i ostala intelektualna i politička elita. Srpski naci-fašisti likovali su nad masovnim zločinima i ljudskom patnjom na bolestan, patološki način, slaveći (uz alkohol i turbo-folk) “oslobođenje” grada kojega su satrli do temelja i u isto vrijeme pokušavajući to svijetu predstaviti kao “odbranu Jugoslavije” i “zaštitu ugroženog srpskog naroda”, tvrdeći kako su “oslobodili ustaško uporište”.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, Baranja, zapadni Srijem i najveći dio istočne Slavonije (sve do Osijeka) etnički su očišćeni, a u Tovarniku, Bapskoj, Sotinu i drugim mjestima u ovom dijelu Hrvatske počinjeni brutalni masakri nad ne-srpskim stanovništvom, Vukovar je bio u okruženju – danonoćno i nemilice razaran iz zraka, s kopna i Dunava. Stalnim udarima topništva i zračnih snaga bili su izloženi i Osijek, Vinkovci, Nijemci, Nuštar i druga naselja i gradovi. Slično je bilo i u zapadnoj Slavoniji (na području Daruvara, Lipika, Pakraca), a u isto vrijeme napadaju se sela i gradovi i na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji.

17.10. 1991. godine deportirano je 8000 hrvatskih civila iz Iloka u maniri nacističkih progona. Izgon su organizirali i proveli “JNA” i njezini oficiri. Prije protjerivanja građani su morali (kao i u Dalju, Aljmašu, Erdutu i drugdje) potpisati kako se dragovoljno odriču svoje imovine u ime “krajinskih” (srpskih) vlasti. Sve su to pratile televizijske kamere, ali svijet uglavnom šuti.

“Vrhunac etničkog čišćenja koje je provela JNA ili uz njezinu potporu bio je na području vukovarske općine, tvrdi u knjizi Marijan (povjesničar Davor Marijan – op. Z.P.) te navodi kako se, nakon što je nekoliko tisuća ljudi protjerano iz Iloka, zapovjednik Gardijske mehanizirane divizije JNA general Dragoljub Aranđelović pohvalio da je njegova postrojba očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta. JNA i naoružane skupine pobunjenih Srba od rujna do prosinca 1991. također su ‘čistile’ područje Like i južnog Korduna od svega hrvatskoga, navodi se u knjizi, koje su glavni dio djelovanje Armije protiv Slovenije, Hrvatske i BiH.”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marijan-jna-je-najvise-uspjeha-imala-kao-etnicki-cistac.html; stranica posjećena 9.12.2018.)

U osvajačkom ratu što ga je vodio, srpski agresor je pokušao istrijebiti one narode koji su mu stajali na putu, dok se u isto vrijeme s njihove strane širila agresivna propaganda uz tvrdnje kako se odvija “ustaški genocid” nad “golorukim srpskim narodom” koji se samo “brani”.

Tako imamo apsurdne situacije da se tvrdi kako se u Vukovaru, Osijeku, Kninu, Šibeniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu ili Tuzli “brani Srbija” koja je “napadnuta”, dok stotine tisuća onih koji nisu Srbi bježe pred agresijom iz svojih razorenih domova i opustošenih sela i gradova ili ostaju mjesecima pod opsadom srpskih snaga uz goleme žrtve i razaranja. I začudo, pod uplivom medija najveći dio srpske javnosti to “guta” i usvaja kao vlastiti stav, što srpske ekstremiste ohrabruje, dok su intelektualci, popovi, političari i mediji tu samo da usmjere javno mnijenje i drže stvari pod kontrolom.

Doista, treba li koga uvjeravati tko je žrtva a tko agresor u ratu u kojemu se tenkovima i topništvom okružuju i barbarski razaraju gradovi (Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić) i sela u Hrvatskoj, a dnevno se ubija na desetke civila? Zar se sve to može opravdati tobožnjom “srpskom ugroženošću”!? I zar se tako ponašaju ugroženi  narodi!? Srpski narod jeste bio ugrožen i bio je žrtva; on je i danas žrtva, ali svoje vlastite mitomanije i megalomanije što mu je usađeno u svijest (i podsvijest) višestoljetnom indoktrinacijom.

Istočna Slavonija, Baranja, zapadni Srijem, Banovina, Kordun, Lika, Kninska krajina, sjeverna Dalmacija i dubrovačko primorje bili su hrvatski krajevi najviše izloženi razaranjima i etničkom čišćenju. Srpski teroristi ipak nisu uspjeli u svojoj nakani stvaranja paradržave na međunarodno priznatom dijelu suverene Republike Hrvatske, ali su od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine počinili velika zla.

Posljedice agresije bile su vrlo teške, prije svega vezano za žrtve, odnosno stradanja ljudi.

Knjiga dr. Andrije Hebranga, ratnog načelnika Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske (Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.), sadrži najvažnije podatke ove vrste i vjerodostojne činjenice o broju i strukturi žrtava, s posebnim osvrtom na civilne žrtve i plod je dugogodišnjih napora hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata. Sistematizacija podataka o žrtvama rađena je sukladno međunarodnim normama, pri čemu iza svakog imena i prezimena stoji kompletna dokumentacija vezano za uzrok, vrijeme, mjesto i način usmrćenja.

Analiziraju li se iznesene činjenice, dolazi se do nedvojbenih spoznaja, kako o karakteru rata i razmjerima agresije, tako i u pogledu uzrokovanih materijalnih šteta.

Ovako je neke od podataka iz Hebrangove knjige u jednome od svojih tekstova sumirao novinar Tihomir Dujmović:

“Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera! Naime, u agresiji na Hrvatsku je ubijeno 7263 civila i 6891 vojnik! I do ove knjige to nikad nitko nije pobrojao! I knjigu nije napravila ni pripremila nikakva državna institucija slavne hrvatske države nego udruga liječnika dragovoljaca domovinskog rata! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žena, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! U analizi većine ratova ističe Hebrang, nismo našli ovakvu statistiku! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je osim toga ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12% svih ranjenih su bili djeca! Njegova statistika donosi i ove podatke: srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od 30.000 artiljerijskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima.

Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 civila (što je potvrđeno sa dva svjedoka) te još 1096 civila (što je potvrđeno i evidentirano sa jednim svjedokom). Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i sa oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!

(…) Knjiga donosi i niz zanimljivih statističkih podataka vezanih uz hrvatske Srbe. Na okupiranim područjima je živjelo 302 tisuće hrvatskih Srba, a na hrvatskim slobodnim područjima još 279 tisuća Srba s tim što je tijekom rata sa okupiranih područja otišlo 92 000 Srba. Na neokupiranim područjima Hrvatske od 279 000 Srba iselilo ih se njih 147 000, od čega je 80 000 Srba otišlo na okupirana područja, 35 000 u Srbiju, 10 000 u BIH i 22 000 u ostale zemlje. S druge strane na slobodnom području Hrvatske krajem rata je živjelo 132 000 Srba koji su tu i ostali. Na okupiranim područjima je prije rata živjelo preko 200 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda, a primjerice prema međunarodnom sudu u Haagu Srbi su izveli deportaciju 170 000 Hrvata s tim što je podatak hrvatskih službenih vlasti još i gori.”

(Vidi: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html; navedeni podaci preuzeti su iz knjige dr. Andrije Hebranga, Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.; stranica posjećena 18.10.2018.)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata – Zagreb) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc. Dražena Živića. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Zagreb) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U tom broju, Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, dok je smrtno stradalo 76,83% onih koji nisu Srbi.

U ratovima na području bivše SFRJ (1991-1999.) protjerano je između 3 i 4 milijuna ljudi i teško su devastirane čitave regije. Za invalide, traumatizirane, silovane, nemoguće je utvrditi čak i približno pravi broj, ali zasigurno su u pitanju stotine tisuća, od kojih su također u pitanju većinom žrtve koje su uzrokovali Srbi.

Na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj (2008. godine) tadašnji predsjednik Narodne Skupštine Oliver Dulić izjavio je kako su Srbi u ratovima 90-ih godina počinili najviše zločina i pobili oko 80% od ukupnih žrtava. To potvrđuju i svi podaci do koji dolazimo analizom, neovisno o razlikama koje se javljaju u pojedinim izvorima (najčešće zbog toga što popisima nisu obuhvaćene osobe koje se vode kao “nestale”). Ta je izjava izazvala ogorčenje u Srbiji, Dulić je proglašen “ustašom” i “izdajnikom”, potjeran s dužnosti, a nešto kasnije mu je i suđeno zbog “malverzacija” (mada se pravi razlozi progona znaju).

I dok je srpski naci-fašizam u Hrvatskoj poražen, u Bosni i Hercegovini je nagrađen od strane međunarodne zajednice entitetom zvanim “Republika Srpska” – tvorevinom koja je nastala na krvi i genocidu, na masovnim ubijanjima nevinih i etničkom čišćenju. Srbi su po prvi put u svojoj povijesti zapadno od Drine de facto dobili svoj državni teritorij i tim postupkom velike su sile (prije svega SAD) u BiH posijale klicu budućih nesporazuma i mogućih sukoba.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, etničkom čišćenju od strane “JNA”/”VJ” i srpskih paravojnih snaga (kako “VRS”, tako i četnika iz Srbije i “SAO Krajine”), najviše su bila izložena mjesta: Ravno, Bijeljina, Višegrad, Prijedor, okolica Bihaća, Laktaši, Kotor Varoš, Modriča, Doboj, Bosanski Šamac, Mrkonjić Grad, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Prnjavor, Jajce, Konjic, Bugojno, Banja Luka, Derventa, Čelinac, Bosanski Brod, Šipovo, Skender Vakuf, Kalinovik, Zvornik, Goražde, Vlasenica, Foča, Srebrenica itd.

U svim ovim mjestima počinjeni su masovni zločinu i masakri nad Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, a u Srebrenici i genocid, kad je od 11. srpnja 1995. godine nadalje, u samo nekoliko dana, pobijeno više od 8.000 bošnjačko-muslimanskih civila, uključujući i malodobne muškarce.

Sarajevo je u doslovnom smislu riječi satirano topništvom s okolnih brda puna 44 mjeseca (u prosjeku je na grad padalo 329 granata dnevno), ubijena je 11.541 osoba (po nekim podacima čak 14.000), od čega 1.600 djece.

Kakve je naravi bio srpski naci-fašistički režim u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuje primjer banjalučkog područja na kojemu nije bilo rata niti razaranja.

Tamo su lokalne vlasti na temelju instrukcija srpskog ratnog vodstva kojemu je na čelu bio Radovan Karadžić i odluka “kriznih štabova”, uvele režim sličan onomu na područjima pod kontrolom nacista u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nedugo nakon početka oružanih sukoba u BiH, putem lokalne radi postaje stanovništvu je upućen “Proglas ratnog predsjedništva opštine Čelinac br. 01-800-8392 od 23. jula 1992. godine” u kojemu stoji:

Vojne aktivnosti na teritoriji Banja Luke, Čelinca u susjednih opština, daju osnovu za dodjeljivanje specijalnog statusa ne-srpskom stanovništvu. Do daljnjih obavještenja, nesrpskim stanovnicima navedenim u prethodnom članu zabranjuje se:

1.Kretanje od 16 sati popodne do 6 sati ujutro

2.Zabranjuje se duže zadržavanje na ulicama

3.Zabranjuje se kupanje i rijekama, lov i ribolov

4.Zabranjuje se vožnja automobilom

5.Zabranjuje se okupljanje u grupama više od 3 čovjeka

6.Zabranjuje se uspostavljanje kontakta sa članovima porodice koji nisu u navedenim opštinama

7.Zabranjuje se korištenje bilo kog vida komunikacije osim javnog telefona u lokalnoj pošti

8.Zabranjuje se prodaja imovine

9.Zabranjuje se stupanje u kontakt sa drugim pojedincima iz susjedstva i kretanje između 0,00 i 24 sata

Pripadnici milicije staraće se o primjeni ovog dekreta.”

(Izvor: dokumentarac BANJALUČKI GETO: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E ; stranica posjećena 13.4.2018.)

Spomenuti izvor navodi kako su glavni protagonisti ovog rasističkog terora uz pomoć kojega je banjalučka regija pretvorena u konc-logor za one koji nisu Srbi, bili: Stojan Župljanin, Radoslav Brđanin, Nenad Stevandić, Rajko Kasagić, Boško Vuksan (zvani Bole Monstrum), Vojo Kuprešanin, Ljuban Ećim i Radislav Vukić (predsjednik SDS-a za Banja Luku). Čovjek od posebnog povjerenja (za vezu s banjalučkim područjem) načelnika srbijanskog SDB-a Jovice Stanišića bio je Nenad Stevandić (član Kriznog štaba Banja Luka). Ništa se nije događalo bez znanja Radovana Karadžića i bez dogovora s Beogradom.

U ljeto iste (1992. godine), Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje imaju Srbi na ovom području:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”

(Isto-)

Ostat će zabilježena i izjava Radislava Vukića (predsjednika SDS-a za Banja Luku) koji je rekao kako se “u banjalučkom kliničkom centru više neće rađati muslimanska i hrvatska djeca“.

Banjalučki biskup Franjo Komarica od početka je izvještavao srpske vlasti o svemu što se događa, navodeći konkretne slučajeve zločina i terora prema katolicima, apelirajući i šaljući molbe za zaštitu progonjenih, ali uzalud.

O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.

Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja.

(Isto-)

Na području Banja Luke, koja (podsjetimo još jednom) nije bila obuhvaćena ratnim operacijama, ubijeno je 100 Hrvata (ubijane su i čitave obitelji, poput obitelji Čivjak) i 300 Bošnjakamuslimana, dok je 55% katoličkih sakralnih objekata srušeno ili teško oštećeno, a postojali su i logori od kojih je bio najpoznatiji Mali logor. Žrtve je tamo odvodio Boško Vuksan (Bole Monstrum). I mnogi se nikad nisu vratili. Samo rijetki su osuđeni za ove zločine, dok većina ostalih i danas zauzima visoke položaje u vlasti “Republike Srpske”, a na pitanja novinara vezano za ratna događanja i zločine sliježu ramenima i tvrde kako “nisu znali ništa”.

Nema nikakve sumnje da su oni znali što se događa na terenu. Svi oni” – otvoreno kaže biskup Franjo Komarica koji se još uvijek nada povratku katolika u banjalučku biskupiju i “Republiku Srpsku”, iako ih se u 23 godine (od potpisivanja Daytonskog sporazuma do 2018.) nije vratilo niti 1% (od nekadašnjih predratnih 200.000, danas tamo živi nepune 2.000 Hrvata). 

I nije banjalučko područje bilo nikakav izuzetak. Nešto slično odigravalo su i u Prijedoru.

Tamošnja Radio postaja, 31. svibnja 1992. godine, uputila je ovakav poziv građanima:

Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice“.

(Vidi: https://narod.hr/hrvatska/li-zaboraviti-31-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja”-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.6.2018.)

Daleko od očiju svjetske javnosti odvijalo se i etničko čišćenje Vojvodine, poglavito Srijema i južne Bačke, od kuda je u četiri ratne godine (1991-95.) protjerano ili izbjeglo preko 40.000 pripadnika hrvatske manjine, te neutvrđen broj Mađara, Slovaka, Rusina i drugih. Tamo su ubijani Hrvati (čak i čitave obitelji), odvođeni iz kuća i “nestajali” bez traga, protjerivani su i premlaćivani od strane srpske policije, “JNA” i paravojnih četničkih i “specijalnih” postrojbi (ne rijetko s naredbom da napuste Vojvodinu “u roku od 24 sata”), nasilno se mobiliziralo pripadnike hrvatske manjine koji su potom tjerani na frontu i prisiljavani pucati na svoj narod, mnogi su zbog neposluha i izbjegavanja mobilizacije suđeni i zatvarani, a uz sve to bili su izloženi bespoštednoj prljavoj propagandnoj kampanji. Iako su bili i ostali do kraja lojalni i nikad nisu ništa učinili protiv države u kojoj su živjeli, srpski naci-fašistički režim i njegovi izvršitelji zločina nisu ih ostavljali na miru.

Svi apeli koje su upućivali biskupi i svećenici (poput biskupskog vikara za Srijem Stjepana Milera, župnika iz Novog Slankamena Eduarda Španovića, župnika iz Petrovaradina Marka Kljajića i drugih) ostali su samo glas vapijućih u pustinji.

Strah Hrvata i pripadnika drugih manjina koji su ostali živjeti na području Srijema, Bačke i Banata i danas je toliki da se ne usuđuju progovoriti o svemu što im se događalo u prošlosti. Oni i dalje žive pod presijom srpskih ekstremista koje toleriraju ili čak potiču srbijanske vlasti. I taj strah je glavnim uzrokom da se istina iz ne tako daleke prošlosti prešućuje i o tomu izbjegava svaki razgovor.

Krug se konačno zatvorio na Kosovu, gdje je kriza i započela.

Poslije gotovo dva desetljeća terora nad Albancima, Srbi su 1998. godine krenuli u konačni obračun, uz masovne zločine, paljenje sela i progon civila. Oko 10.000 ubijenih i više od 800.000 protjeranih Albanaca s Kosova i masovni teror što su ga provodile vojne, policijske i paravojne srpske snage “SRJ” izazvali su na kraju reakciju NATO-a. Zračni udari koji su u konačnici označili kraj rata na području bivše SFRJ osujetili su namjeru srpskih naci-fašista da etnički očiste Kosovo i istrijebe Albance s ovog područja. Računa se da je oko 90% od ukupnog broja kosovskih Albanaca bilo otjerano iz svojih domova, ali su se kasnije uglavnom vratili.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako su Srbi tijekom ratova imali na području bivše SFRJ preko 170 logora kroz koje su prošli deseci tisuća zatočenika koji su mjesecima mučeni, mnogi i ubijeni. I na području države koja “nije učestvovala u ratu” (Srbije) su postojali logori, što je odavno dokazana činjenica.

Posebnu priču predstavljaju okrutna silovanja žena, djevojčica, starica, pa i muškaraca i to je također bilo djelotvorno sredstvo etničkog čišćenja. Patološki zločinci ne rijetko su se iživljavali nad žrtvama u višekratnim ili grupnim silovanjima (što je ponekad trajalo mjesecima), a bilo je i slučajeva da su se priređivale opskurne “zabave” na kojima su najbliži srodnici tjerani na bludne radnje pod izravnom prijetnjom smrti ili su morali gledati silovanja svojih kćeri, supruga, sestara, majki.

Velikosrpska agresija ostavila je u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ali i u Vojvodini krvave tragove i duboke rane koje neće tako brzo zacijeliti. Ali arhitekti i akteri ovog zločina nanijeli su i vlastitom narodu u čije su ime sve to činili veliko zlo i sramotu, čega mnogi tamo još uvijek nisu svjesni – ili jednostavno ne žele prihvatiti realnost.

I to je samo dio priče o olovnim 90-im godinama XX stoljeća na području bivše SFRJ, o razdoblju u kojemu je (prisjetimo se izjave lucidnog Bogdana Bogdanovića) u Srbiji “ludilo našlo svog Miloševića“.

Već viđeno – rekli bi oni koji su koliko-toliko upućeni u ono što se događalo u prošlosti na ovim našim prostorima jugoistočne Europe i Balkana.

Velikosrpska ideologija na djelu je (u programskom i praktičnom smislu) već više od stotinu i pedeset godina i ona još uvijek ima čvrsto uporište u velikom dijelu srpskog naroda što je i dalje trajni izvor nestabilnosti na jugoistoku Starog kontinenta.

Hoće li se u tom pogledu nešto promijeniti i kad će Srbija izaći iz tog začaranog kruga anakrone, mitomanske i autistične svijesti, još uvijek je neizvjesno.

Bilo bi jako dobro za nju, za susjede, pa i za cijelu Europu da se to dogodi što prije, međutim, sve su prilike da nikakve katarze niti ozdravljenja u dogledno vrijeme neće biti.

 

Odnos prema zločinu i zločincima civilizacijsko je pitanje, kao i odnos prema žrtvi

Zločin je pitanje svih pitanja” – piše u prvoj rečenici predgovora za knjigu Srđe Popovića (One gorke suze posle, Beograd, 2010., str. 8.), povjesničarka i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

U Srbiji, pa i među Srbima uopće, na djelu je poricanje zločina i neprihvaćanje suočavanja s prošlošću. To je, kako tvrde neki tamošnji intelektualci “jedini kohezioni faktor koji ujedinjuje Srbiju“.

Ima onih koji idu i dalje od toga, pa kao Sreten Ugričić tvrde:

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

Mrzi li Ugričić svoj narod, kad ovako govori i piše? Ne. On mu pokušava otvoriti oči.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina kao i 1991. godine, a oni koji se tomu protive i govore istinu su u osjetnoj su manjini. To su “izdajnici”, “janjičari” i “izrodi”.

Mogu li se bez istine o prošlosti i čistih računa izgraditi povjerenje među narodima i njegovati i razvijati dobrosusjedski odnosi?

Ne rijetko slušamo: “Zločine su činile sve strane u sukobu“. To je sasvim točno.

No, pravo je pitanje jesu li ti zločini počinjeni u agresiji ili obrani, jesu li posrijedi masovni zločini koji su planirani i provođeni kao dio sustavnog projekta osvajanja ili pojedinačni ekscesi i ispadi kakvih ima u svakom ratu.

Hrvatska je više od 5 godina na svome državnom području trpjela terorizam i samovlašće jedne zločinačke rulje koja je imala potporu službenog Beograda i svoje subraće iz Srbije i BiH i protivno svim međunarodnim normama i rezolucijama UN-a nastojala metodama istrebljenja i progona svih oni koji nisu Srbi stvoriti etnički čistu paradržavnu tvorevinu. Oni koji su činili tek polovicu (ili čak manje) ukupne populacije Srba u Hrvatskoj i ne više od 5-6% stanovništva Republike Hrvatske, namjeravali su okupirati trećinu naše zemlje i taj dio uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

Ove činjenice nitko ne može opovrgnuti, niti se iza isticanja pojedinačnih ekscesa što su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske ili policije u legitimnoj obrani svoje zemlje može sakriti istina o svemu što se događalo. Po svim normama međunarodnog prava, radilo se o klasičnom terorizmu.

Pored 16.000 pobijenih hrvatskih građana među kojima je i 402 djeteta, desetaka tisuća invalida, stotina tisuća protjeranih, agresor je uzrokovao teška razaranja i paljevine, rušeći sve pred sobom – i sve je to imalo obilježje masovnog zločina.

Dakle, nema znaka jednakosti između jedne i druge “strane”.

Svaki zločin se mora kazniti – bilo pojedinačni ili masovni, bilo da je počinjen u agresiji ili obrani, ali se kontekst događanja mora uzeti u obzir.

Mi Hrvati smo u stanju priznati kako je i među nama bilo pojedinaca koji su prekršili Ženevsku konvenciju i počinili nedjela, ali to je daleko od bilo kakvog organiziranog nasilja ili masovnih zločina. Nema onoga koji je u stanju podastrijeti dokaze o tomu kako smo mi opkolili bilo koje mjesto, razorili ga i pobili njegove žitelje, nema onoga koji može pružiti dokaz o masovnim smaknućima civila ili zarobljenika što su ih počinili hrvatski branitelji. Toga jednostavno nije bilo. I ta se istina ne može pokriti nikakvim “slučajem Zec”, “slučajem Lora”, “slučajem Glavaš” ili pojedinačnim ubojstvima iz osvete, obijesti, koristoljublja ili bilo kojeg drugog razloga.

Kod agresora nije bilo nikakvog “slučaja”. On je pokušao provesti plansko i organizirano istrebljenje i progon Hrvata, ali i Bošnjaka – muslimana i Albanaca s njihovih domicilnih područja.

Hrvatskom, Srbijom i “Republikom Srpskom” i danas slobodno šeću tisuće onih koji su nalagali i izvršavali zločine genocida i etničkog čišćenja. Srbija ima između oko 800 tisuća ratnih veterana (iako “nije učestvovala u ratu”), a uzme li se u obzir i “Republika Srpska” taj broj zacijelo prelazi 1 milijun, popise svojih žrtava kriju kao zmija noge (kako struktura tih gubitaka ne bi otkrila istina o agresiji), ne žele otkriti sudbine naših žrtava koje se još uvijek vode kao “nestali” niti dati informacije gdje su njihovi posmrtni ostaci, čak ne priznaju nikakvu krivnju za agresiju i počinjena zla povrh svega toga optužuju nas Hrvate za “genocid”!?

Je li to put ka normalizaciji odnosa?

Od Načertanija (1844.) do Memoranduma 2 (2011.)

 U travnju 2011. godine bosansko-hercegovački magazin Europa objavio je tekst novoga Memoranduma SANU pod naslovom “Senzacionalno otkriće: Drugi memorandum SANU”

(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.)

Evo samo jednoga citata iz ovog dosta opsežnog štiva:

“Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove ‘u kojima Srbija nije učestvovala’, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu ‘patentiran’ je njegov nastavak – Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa ‘prethodnikom’, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i ‘bitke koje mogu biti i oružane’. Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?! ‘Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ’, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić. ‘Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…’, pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci. Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića. Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet ‘oca nacije’, nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio ‘Memorandum 2’. Za razliku od ‘Memoranduma 1’ koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, ‘Memorandum 2’ je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku ‘čitanje bez daljeg rasturanja’.

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE

Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo). Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu – Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina… Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu. Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om. Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA

Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. ‘U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije’, računaju autori Memoranduma 2. Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo ‘događanje naroda’, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je ‘brigom’ za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod. Autori ‘Memoranduma 2’ nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića. Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici su koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.”

(Vidi: https://www.scribd.com/doc/273829997/Memorandum-2-pdf; stranica posjećena 6.6.2019.)

Od Načertanija do Memoranduma 2 i današnjih dana, velikosrpska ideologija a s njome i projekt genocida ostaje ideja vodilja ekstremnih srpskih krugova koji se ne mire s odustajanjem od etnički čiste “Velike Srbije” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. I taj projekt ima masovnu potporu srpskog naroda, a o političkim, crkvenim i intelektualnim elitama da ne govorimo.

Događa li se u Srbiji i “Republici Srpskoj” nešto što nije predviđeno Memorandumom 2?

Ne slave li se tamo i danas najveći zločinci i arhitekti genocida i etničkog čišćenja (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Mirko Lukić i drugi) kao najveći nacionalni junaci? Nije li već odavno rehabilitirani Ravnogorski četnički pokret i njegov vođa Draža Mihailović?

Cijeli vrh “JNA” ostao je nekažnjen, zločinci Veselin ŠljivančaninVojislav Šešelj su tamo uvažene i medijski eksponirane persone. U Beogradu se odvija igrokaz na “Specijalnom sudu za ratne zločine”. Procesi se ponavljaju u nedogled, čak i za najteže masovne zločine (Ovčara, Lovas) nema pravomoćno osuđenih. čeka se da počinitelji pomru i ostanu nekažnjeni. Ni masovni zločin i barbarski masakr u Borovu Selu još nije kažnjen.

Tko je odgovarao za Vukovar, Borovo Naselje, Ovčaru, Velepromet, Tovarnik, Sotin, Kusonje, Ćelije, Voćin, Četekovac, Balince, Široku Kulu, Baćin, Joševicu, Škabrnju, Saborsko, Nadin, Lovinac, Osijek, Gospić, Petrinju i stotine drugih mjesta na kojima su počinjeni teški i masovni zločini? Tko je osuđen za onu deportaciju iz Iloka što su je srpski nacisti proveli u jesen 1991? Koliko je silovatelja osuđeno  i do kada će se žrtve tih zločina sretati na ulicama sa svojim mučiteljima? Tko je odgovarao za smrt 28 djece u Slavonskom Brodu, za cijeli jedan razred mališana koji su pobijeni u vrijeme velikosrpske agresije?

A u Hrvatskoj se sudilo organizatorima obrane najugroženijih i najviše napadanih gradova (Vukovar, Osijek, Gospić, Sisak – Merčepu, Glavašu, Norcu, Brodarcu), protiv ratnog načelnika Glavnog stožera HV Janka Bobetka bila je u Den Haagu podignuta optužnica (i uručena njegovim odvjetnicima dok je bio na samrti), general Đuro Brodarac umro je u ćeliji 2×2 četvorna metra, pod istragom, generali Markač, Čermak i Gotovina proveli su godine u zatvoru bez ikakve krivnje, optužnica je dizana i protiv generala Rahima Ademija, naša “šestorka” iz Herceg Bosne osuđena je bez ijednog dokaza o zločinima a general Slobodan Praljak je sebi oduzeo život pred očima cijelog svijeta jer se nije mogao pomiriti s tom nepravdom i poniženjem nakon što je crno na bijelo dokazao istinu o ratu u BiH!

Umjesto kažnjavanja, agresor je nagrađen amnestijom od zločina i “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je tempirana bomba za jugoistok Europe.

 

Moramo se suočiti s istinom – i mi i oni

Velikosrpska ideologija bila je pokretač srpskih masa od kraja 90-ih godina nadalje, sve do poraza na Kosovu i pada Miloševića (2000. godine).

Sjetimo se samo velikog skupa na Gazimestanu (28.6.1989.) ili jednako masovnog okupljanja na ušću Save u Dunav (19.11.1988.) kad je potporu Slobodanu Miloševiću dalo između milijun i dva milijuna sunarodnjaka.

Jednako tako, Srbi s područja tadašnje SFRJ u cjelini su masovno podržavali takvu ideologiju čitavo jedno desetljeće i masovno sudjelovali u ratovima.

U Srbiji je od 1990. do 2000. godine na vlasti bila ekstremna naci-fašistička klika koja je bila izabrana voljom naroda (kako kaže i književnik Mirko Kovač) jednako kao što je to bio slučaj u “Republici Srpskoj”. To govore rezultati izbora i više nego jasno izražena potpora režimu koji nije nasilno uspostavljen nego je vladao po volji naroda i uz glasove onih koji su izlazili na birališta (uz vrlo veliki odziv biračkog tijela i uvjerljive pobjede ekstremne opcije).

Slično je i danas. Akteri ratova iz 90-ih i ratni huškači (Vučić, Dačić, Nikolić, Vulin i drugi) opet imaju glavnu riječ. Tu vlast pokušava rušiti isto tako ekstremna klika među kojima kolo vode sljedbenici Dimitrija Ljotića, klerofašisti i druge pristaše “Velike Srbije”. U “Republici Srpskoj” stanje je jednako zabrinjavajuće, ako ne i gore. Svako malo se najavljuje skoro “ujedinjenje” srpskog entiteta u BiH s “maticom” Srbijom dok se u isto vrijeme Hrvatima u ovoj zemlji svako spominjanje trećeg entiteta spočitava kao najveći zločin.

Umjesto katarze i priznavanja realnosti i istine o prošlosti, iz Beograda dopire zvuk ratnih truba – prijetnje, najave militarizacije društva, optužbe na račun žrtava agresije, planira se ponovno “braniti” Srbe izvan Srbije.

Srbi su opet “ugroženi” svi i svugdje, pogotovu u Hrvatskoj!? Samo luđaci ne vide o čemu je tu riječ, jer ista je metoda primijenjena i ne tako davno (1989/95.).

Je li nam to dovoljna opomena? Mnogima čini se nije.

Oponenti ekstremne velikosrpske politike (prije svega u Srbiji i “Republici Srpskoj”) marginalizirani su i ne predstavljaju ozbiljnu snagu.

I to je tako, htjeli mi ove činjenice prihvatiti ili ne.

Mi Hrvati ne smijemo šutjeti.

Naprotiv, moramo uporno svjedočiti istinu o tomu što se dogodilo, kako nam se povijest ne bi ponovila. Na to nas obvezuju kosti žrtava i sudbine onih za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. I sudbine desetaka tisuća mučenika koji su prošli ratnu golgotu, tjerani iz svojih domova, zatvarani, prebijani, progonjeni, terorizirani. Ni krivi ni dužni. Samo zato što nisu bili Srbi.

Nisu to podsjećanja kojima je cilj bilo kakvo širenje mržnje i netrpeljivosti, nego jednostavno ponavljanje istine i činjenica. Danas su nam ova svjedočanstva utoliko potrebnija kad vidimo i znamo da se istina i te činjenice nastoje prikriti i prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu – žrtve proglasiti krvnicima i obrnuto. Na to se ne smije pristati. Samo istina o prošlosti može biti zalog iskrenog pomirenja, povjerenja i budućnosti svih ljudi koji žive na ovim prostorima jugoistočne Europe i Balkana, koje god vjere i nacije bili.

Ne budemo li u stanju prihvatiti istinu, budućim naraštajima ostavljamo trajnu klicu sukoba i nesporazuma.

Dakle, podsjećati na istinu o prošlosti kako nam se ona ne bi vratila – to je obveza svih nas koji se osjećamo odgovornima za budućnost svoje djece.

To je jedini pravi put.

Oprostiti je kršćanski, ali oprost je čin pojedinca i to pravo ima samo žrtva, nitko drugi. Nema kolektivnog oprosta, kao ni kolektivne krivnje za zločine.

Oprosta, uostalom, ne može biti bez pokajanja i priznanja krivnje. A od toga smo još uvijek jako, jako daleko, htjeli mi to priznati ili ne.

 

KRAJ

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

Objavljeno

na

Objavio

                                  “Ako ostanete u mojoj riječi,

                                  uistinu, moji ste učenici,

                                   upoznat ćete istinu

                                    i istina će vas osloboditi”

(Ivan 8.31-32)

Kako ne bi bilo dileme oko toga što su glavni pokretači velikosrpske genocidne ideologije i što se sve doista događalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća u Srbiji, dužna se pozornost mora posvetiti onomu što su o tim pojavama govorili pametni i znameniti Srbi, demokrati, koji su, nažalost, današnjim naraštajima gotovo nepoznati, jer ih se od strane srpske nacionalističke intelektualne elite, historiografije i medija marginalizira i prešućuje iako su mnogi od njih tvorci vrijednih filozofskih i publicističkih djela.

Srpski demokrati o nacizmu i njegovim korijenima u vlastitom narodu

  Jedan od takvih svijetlih primjera je humanist, demokrat i filantrop, profesor i filozof Radomir Konstantinović (1928-2011.). Mnogi ga smatraju guruom Druge Srbije (pokreta srbijanskih intelektualaca koji su, koliko god malobrojni bili, nastojali pružiti otpor srpskom naci-fašizmu i ekstremizmu početkom 90-ih godina).

U svome kapitalnom djelu Filosofija palanke (Beograd, 1969.), on korijene srpskog nacizma nalazi u skučenom palanačkom duhu, plemenskoj svijesti, malograđanskom mentalitetu i samoizolaciji vlastite nacije koja je mentalno omeđena mitskim obrascima i on tu pojavu definira ovako:

Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacionalsocijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke…”; “Svaka apsolutizacija svakog mita – pa i kosovskog mita – vodi netrpeljivom nacionalizmu pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu“.

(Vidi: https://sr.wikiquote.org/wiki/Radomir_Konstantinović#O_srpskom_nacizmu; također: http://www.e-novine.com/drustvo/52433-srpskom-nacizmu.html stranica posjećena 15.4.2018.)

Prema mišljenju autora ovih redaka, riječ je, dakle, o izvornom, originalnom srpskom nacizmu koji nije preslika onog njemačkog, nego autohtoni i mnogo stariji sociološki fenomen.

Spomenuta knjiga od pojavljivanja spada među najznačajnije, ali i najmanje čitane, a njezin autor jedna je od najomraženijih osoba među srpskim “patriotama” i “nacionalno svesnim” intelektualcima. Nije ni čudo, jer u pitanju je blistav i pronicljiv um koji je znalački secirao jedno od najbolnijih pitanja srpskog društva, a svoje zaključke iznio jasno, koncizno i bez ikakvih ograda i uvijanja, što u Srbiji nije bilo prihvaćeno sa simpatijama – kako te 1969. godine, tako i danas, pola stoljeća kasnije.

Veliki književnik Mirko Kovač (kojega mnogi uspoređuju s Ivom Andrićem), također nije dvojio oko definiranja srpskog nacizma kao zloćudne pojave i produkta “palanačkog duha” (o kojemu je govorio i pisao profesor Konstantinović). Iz Beograda u kojemu je proveo najveći dio života, protjeran je od Šešeljevih ekstremista, ali je nastavio boriti se za istinu o svemu što se događalo u Srbiji. Oštro se suprotstavljao logici “rulje” i “svjetine”, izvorima srpskog nacizma i ratnom ludilu koje je tamo vladalo. U svojim je brojnim člancima i esejima upozoravao, analizirao stanje tog duha i britkim jezikom koji ne ostavlja prostora nikakvim nedoumicama osuđivao destrukciju i manipuliranje masama. I te je eseje potom objedinio u knjigu Elita gora od rulje (Zagreb, 2009.) koja predstavlja neku vrstu njegove oporuke.

Evo samo dva citata iz kojih su jasno vidljivi stavovi ovog književnika i humanista koji je u jednoj izjavi za medije rekao kako planira napisati esej o srpskom nacizmu, očito smatrajući da je ono što se događalo u vrijeme Slobodana Miloševića najbliže toj zloćudnoj pojavi.

Prvi citat odnosi se na atmosferu u Srbiji početkom 90-ih godina XX stoljeća, a drugi na “Oca nacije” Dobricu Ćosića i njegovo pogubno naslijeđe.

“(…) Čak su mi šešeljevci razbili glavu fotografskim aparatom Prijetnje i fizička nasrtanja nisu razlog što sam otišao, već prije jedna opća atmosfera, koja je tako gadna, da se više nije mogla ‘svariti’. Nije samo riječ o tim facama iz kulture i politike, već i jednom bolesnom društvu u cjelini (…) izbilo je odnekud mnogo zločinaca, pogotovu među pjesnicima, među dječjim piscima i humoristima. Rajko Nogo je pored ostalog i dječji pjesnik, Bećković i Crnčević su humoristi itd Ali, molim Vas, kad u Srpskom parlamentu poslanici javno govore da Hrvate treba ubijati ‘kao kerove uz tarabu’, da im treba zarđalim žlicama vaditi oči, kad se tamo čitaju imena izdajnička‘, a sve to ona tupoglava rulja u parlamentu odobrava, onda mi nemojte reći da to nisu liste Z‘ (Kovač ovdje aludira na četnički znak koji je korišten u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ćirilično slovo ‘Z’, što je značilo: “zaklati” – a četničke vođe koristili su ga kao šifrirane upute ili naredbe kada je trebalo primijeniti likvidacije te vrste – op. Z.P.), da to nije uživanje u Zločinu, veličanje Zla, pripremanje Zlodjela‘.”

(Večernji list, Zagreb, 09.05.1992., str. 13.; istaknuo: Z.P.)

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu.”

(Mirko Kovač, Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije – Dvorski pisac na Galebu; tekst objavljen 28.04.2009.; izvor: https://pescanik.net/dobrica-cosic-kobni-otac-nacije/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.11.2014.)

U kasnovečernjim satima 2. siječnja 2013. godine, Prvi program HTV-a, prikazao je reprizu emisije Drugi format (iz 2010. godine), čija je tema bila dodjele književne nagrade “Kiklop” ovom književniku za životno djelo, a  koju je primio 9. prosinca 2012. godine. Kovač se u toj emisiji među ostalim osvrnuo i na dane provedene u Beogradu, pa i na one ružne događaje pred rat, ali i komentirao (s distance od gotovo dva desetljeća) naci-fašističku euforiju koja je tih godina vladala Srbijom.

Možda naizgled zvuči paradoksalno, ali činjenica je da se jedna od teza što ju je iznio, u dlaku poklapa s onim što je zastupao Slobodan Milošević na ročištu MKSJ u Den Haagu, u svome prvom obraćanju Sudskom vijeću nakon pročitane optužnice.

Kovač iznosi istinu od koje mnogi i danas bježe, iako je zapisana u službenim dokumentima, posve jasna, logična i vrlo lako provjerljiva:

Milošević nije slučajno došao na to mjesto, niti se sam postavio tamo…njega je izabrala većina naroda…”

Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof i demokrat, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih beogradskih intelektualaca, od početka se protivio ludilu čije je rađanje promatrao, na jedini način kako je to mogao činiti: izgovorenom i pisanom riječju.

Govorio je i pisao kako se srami što se u ime njegovog naroda čine najstrašniji zločini i ubijaju gradovi, podsjećao sunarodnjake da će Srbi desetljećima nakon ovih ratova nositi sramotni biljeg barbara i zločinaca, uspoređivao je velikosrpsku politiku i ratna osvajanja s njemačkim nacizmom. I svaka njegova riječ izazivala je među Srbima masovno ogorčenje i revolt, jer velika većina ili nije bila svjesna onoga što se događalo oko njih, ili to nisu sebi htjeli priznati.

Nakon što je skupina srpskih naci-fašista predvođena zastupnikom u srbijanskoj Narodnoj skupštini, poznatim ratnim huškačem i rasistom Milanom Paroškim u glavnom francuskom gradu priredila izložbu pod nazivom “Vukovar 1991 – genocid nad srpskom kulturnom baštinom” sa slikama do temelja razorenog hrvatskog grada, prikazujući Srbe kao žrtve, Bogdanović je to ovako komentirao:

Pravili su izložbu u Parizu. Zamislite tu perverziju, umetničkom fotografijom pokazati grad Vukovar, grad koji ste razorili. Čoveka hvata užas…”  Vidi: http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”2009HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.3.2018.)

Univerzitetska profesorica Mirjana Miočinović napustila je beogradski Fakultet dramskih umetnosti na kojemu je radila, protestirajući tako protiv ratnog ludila koje je bilo na djelu u Srbiji. Učinila je to u vrijeme opsade Vukovara, napisavši (7.10.1991. godine) pismo dekanu Fakulteta u kojemu pojašnjava svoje razloge odlaska iz ove ustanove:

Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom domovinom, sa divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim su okvirima nastale i one duhovne vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okolnostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao načina da se svemu tome usprotivi.”

(Vidi: http://zokstersomething.com/tag/mirjana-miocinovic; tekst novinarke Snežane Čongradin pod naslovom Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo, objavljen 13.05.2011.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Njezin vapaj nije imao odjeka među kolegama s Univerziteta, koji su ili već odavno bili uključeni u ratno-huškačku kampanju ili su se pravili kao da se ne događa ništa neobično, a bio je popriličan broj i onih koji su likovali zbog takvog razvoja događaja.

U svojoj knjizi Nemoć očiglednog (izdanje: Beogradski krug, Beograd, 1997.), profesorica Miočinović osvrnula se i na ovu vrstu bešćutnog konformizma i izostanka ljudske empatije u vremenima koja su mnogim ljudima donosila stradanja i patnje:

Svako ko gleda svoja posla mora bar ponekad da se oseti kao neko koga su pozvali na gozbu u vreme kuge.” (str. 15.)

Na str. 23., otvoreno secira stvarnost tih ratnih godina:

Auschwitz i Vukovar su u podjednakoj meri simboli bezumlja i destrukcije, koji su posledica iracionalnog i naopake racionalnosti. (…) Ali, ne mogu da ne priznam da su Armija i Srbi taj prljavi posao obavljali dajući svemu privid pravednog rata, izigravajući heroje i zaštitnike srpskog naroda.”

Prenoseći svoj zapis iz ljeta 1992. godine, prof. Miočinović na str. 67. iste knjige piše:

Da bez opasnih konsekvencija kažemo, na primer, kako je gebelsovska figura i jedan od bogova rata ne samo Milorad Vučelić, već je to i uvaženi Matija Bećković; da je maroder ne samo jedan Brana Crnčević, već da su to i gospodin Rašković i njemu slični; da je kriminalna, rasistička pojava ne samo jedan Vojislav Šešelj, već da su to u prvom redu Radovan Karadžić i cela njegova svita, i da ne smemo dopustiti da se jednoga dana Srbija pretvori u Argentinu u kojoj će naći zaklon i osobe poput nekadašnjih profesora Nikole Koljevića, Voja Maksimovića, Alekse Buhe i dr., jer su oni isto što i Karadžić – ratni zločinci; da tvorac optimalnog nacionalnog programa, koji je doveo do sveopšte katastrofe, nije Slobodan Milošević, već Memorandum SANU, čija je nacionalna megalomanija samo indukovana u jednu komunističku svest koja i inače nema smisla za nijanse i kojoj je po definiciji strana tolerancija; kao i to da se u jednom svetu bez vere i Crkva znala ponašati mimo zakona i vere.

Gotovo proročki zvuče ove riječi zapisane 1992. godine, s obzirom na to da su u Srbiji tijekom i nakon rata doista svoje utočište pronašli brojni zločinci, pa i oni s područja ne samo Srbije, nego i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to najgori –masovne ubojice i glavni krivci za etničko čišćenje i genocid.

Upravo u vrijeme dok u Bosni i Hercegovini traje krvoproliće i na djelu su masovni zločini nad Hrvatima i muslimanima, poznati srpski fašist i rasist (“aristokratskog” držanja i manira), Dragoš Kalajić ponosno izjavljuje kako je gledajući Sarajevo u plamenu ushićen i sretan otvorio bocu šampanjca da to proslavi uz komentar: “Sarajevo se puši i gori, jer sa muslimanima je moguce biti jedino u ratu ili primirju“. Profesorica Mirjana Miočinović oglasila se tim povodom pismom u istim novinama u kojima je objavljena ova izjava Kalajića:

Zbog ovih neronovskih sklonosti moga sunarodnjaka (avaj!) ja se u svoje ime, jer ništa osim toga nemam, izvinjavam svima onima koje je ova izjava morala surovo da pogodi i molim ih za oproštaj.” (str. 53.)

(Za citirane dijelove knjige prof. Miočinović, vidi tekst Gozba u vremenu kuge, magazin Dani, Sarajevo, br.81.; internet izdanje; http://www.bhdani.com/arhiva/HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”81HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”/tekstHYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”481HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Ovdje navedeni citati samo su mali djelić onoga što su izgovorili ili napisali neki od brojnih srpskih intelektualaca, časnih ljudi koji se nisu mirili s ekstremizmom u vlastitom narodu i pokušavali pružiti otpor tom zlu, ali sasvim dovoljno da se dobije još jedna potvrda ne samo da je među Srbima bilo takvih, nego i posvjedoči istina o svemu što se događalo – istina koju mnogi danas pokušavaju potisnuti, sakriti, relativizirati ili izokrenuti.

Na kraju, red je podsjetiti kako se projekt etničkog čišćenja i genocida odvijao na terenu, u konkretnim situacijama, nakon što su Srbija, Crna Gora i “JNA” s brojnim paravojnim formacijama, “teritorijalcima”, “specijalcima”, četnicima i dobrovoljcima i u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u Hrvatskoj i BiH izvršile agresiju na područja koja se planiralo uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

No, prije toga mora se progovoriti ponešto i o genezi srpskih osvajanja praćenih genocidom i etničkim čišćenjem povijest, kako bi se dobio bolji uvid u kontinuitet ekstremne velikosrpske ideologije o kojoj je ovdje riječ.

Genocid i etničko čišćenje na djelu

Moglo bi se reći da je (u suvremenom smislu riječi) tradicija etničkog čišćenja kod Srba stara nešto više od dva stoljeća.

Naime, u vrijeme “Prvog srpskog ustanka”, kad je Karađorđeva vojska (uz pomoć jednog uhode, Cincara) upala u Beograd (30. studenoga 1806.godine), započelo je krvavo klanje Turaka, Cincara, Židova, Roma, islamiziranih Srba i svih drugih stanovnika koji su se zatekli tamo, budući da su odreda smatrani sredstvom turske okupacije.

Konstantin N. Nenadović (službeni biograf  vođe “ustanka” Đorđa Petrovića – Karađorđa), opisujući ono što je uslijedilo poslije upada srpskih ustanika u grad kaže:

“… Ogorčeni Srbi i poslije toga, klali su Turke, gdje god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku …”

(Vidi:  Mirko Grmek i drugi, Etničko čišćenje – dokumenti o jednoj ideologiji, Zagreb, 1993., str.17. ; istaknuo: Z.P.)

Ovo postupanje bilo je ozakonjeno godinu ranije, kad je (1805.godine) u Smederevu ustanovljen “Praviteljstvujušči sovjet serbski” (neka vrsta srpske revolucionarne “skupštine” ili vladinog vijeća), koji se odredio u prilog odmazde i etničkog čišćenja, prihvaćajući te metode kao sastavnicu službene srpske politike.

  1. Maretić, u svome djelu Geschichchte der Eriegnisse in Serbian in den Jahren 1804-1812 (Povijest događaja u Srbiji u godinama 1804-1812.), Osterreichische Militarische Zeitschrift 1, 4, 5-6, 1821., navodi jedno izvješće koje je u to vrijeme izradila obavještajna služba austrijske vojske. U dokumentu koji opisuje iste događaje iz Beograda (1806.), među ostalim piše i ovo:

” (…) Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom, nekolicini prvaka ljudskih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet; ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe.

(Isto, str. 18.; istaknuo: Z.P.)

Bilo je, kako se vidi i među Srbima onih koji su držali do činjenica i povijesne istine.

Priznanje Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.) dalo je zamaha srpskim vladajućim krugovima čiji su apetiti neprestano rasli, a na svojoj su strani imali i javno mnijenje, pa je režim najprije krenuo u ponovno osvajanje onih zemalja koje su Srbi napuštali od bitke na rijeci Marici (rujna 1371. godine) nadalje.

Od 1904. do 1908. godine trajala je tzv. Četnička akcija u Makedoniji (gerilski rat Srbije protiv Bugarske i Grčke) s ciljem pripajanja ove pokrajine srpskom državnom području. Uz srpsku vojsku, glavni akteri etničkog čišćenja i masovnih zločina genocida bili su četnici (komite) kao najradikalniji nositelji ekstremne velikosrpske ideje.

Općenito se smatra kako oni (četnici ili komite) od 1903. godine nadalje postaju sredstvo teritorijalne ekspanzije vladajućih (buržoaskih) krugova – i to je razdoblje kad ovaj pokret napušta do tada (relativno) pozitivnu oslobodilačku tradiciju iz vremena protu-turskih ratova i stavlja se u službu velikosrpske državne osvajačke ideologije. Kako bi se ta agresija opravdala, u Srbiji je 1880-ih godina skovan izraz “Stara Srbija” kao odrednica za zemlje izvan srpskog matičnog prostora (Sandžak, Kosovo, Makedonija) koje se svojatalo na temelju srednjovjekovnih osvajanja iz vremena Nemanjića.

Četnici (komite) otpremljeni su u Makedoniju po naputku službenih beogradskih vlasti upravo zbog obavljanja prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja – dakle, onoga što zbog međunarodnog ugleda Srbije nije bilo podesno za regularne vojne trupe.

Bio je to prvi genocid na tlu Europe u XX stoljeću koji je ostao zabilježen i u domaćim (srpskim), albanskim izvorima, ali i u dokumentima međunarodnih organizacija i zaklada.

U Srbiji je javno mnijenje gotovo u cjelini podleglo ratnoj euforiji. Jedino su socijaldemokrati Dimitrija Tucovića dizali svoj glas protiv ovog barbarstva koje je (kako su sami govorili) nadilazilo čak i sve ono što su u prošlosti činili Turci.

Evo što o tomu kaže jedan izvor iz tog vremena:

Elementi skupljeni s koca i konopca i odaslati u Makedoniju, umesto da su postali prava zaštita, inače ljuto ucveljenog naroda, postali su za tamošnje stanovništvo strah i trepet. Grozote muhamedanskih dželata zaboravile su se pored grozota, kojih su tvorci makedonski ‘revolucionari’. Ono što nisu ni Turci bili sposobni da izvode, to izvode makedonski ‘revolucionari’. Najodvratnije ucenjivanje, ubijanje, masakriranje na zverski način mirnih i nevinih stanovnika Makedonije od strane ‘revolucionara’ postala je obična pojava. Ti gladni ‘revolucionari’, koji nisu ništa drugo do slepe sluge buržoazije zainteresovanih zemalja, a naročito balkanskih državica, idu još i dalje. Oni ne beže u tiranisanju makedonskog stanovništva ni od jednog najodvratnijeg sredstva.

Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.”

(Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica; preuzeto iz: http://www.e-novine.com/stav/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”62328HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 15.4.2018.)

Nakon što su Turci poraženi i natjerani na povlačenje s Balkana, Srbi sanjaju o tomu da njihovu hegemoniju zamijene svojom i puni zanosa kreću u brutalni rat za teritorije. Njihova propaganda tvrdi kako su upravo oni “srušili tursko carstvo” i na tomu se zasniva srpsko “pravo” na zemlje koje su cilj agresije.

Daljnja osvajanja (sa zatiranjem čitavih sela, pokrštavanjima civila, teškim razaranjima naselja i gradova, silovanjima, pljačkom, paljevinom i okrutnim zvjerstvima) u vrijeme Balkanskih ratova – naročito na području Kosova i Albanije (1912/13. godine), kao i okupacija sjeverne Albanije (1913/20. godine), a što su zajednički provodili srpska i crnogorska vojska uz pomoć četnika, masovni zločini nad Crnogorcima (1919. godine – prigodom nasilnog “ujedinjenja” Srbije i Crne Gore), zločini etničkog čišćenja i masovnih klanja u Drugom svjetskom ratu i slična nedjela počinjena u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, samo potvrđuju kontinuitet provođenja velikosrpskog projekta kojega se ni danas pretežiti dio političke, intelektualne i vjerske elite ali i (što je naročito porazno) srpske javnosti ne odriče.

Srpsko-crnogorska je vojska 1912-1913. godine uz pomoć svojih četnika osvojila Drač i Skadar i izašla na Jadransko more.

Međunarodna Carnegi-ejeva komisija (zadužena za praćenje stanja na ovoj fronti) navela je kako je u osvajačkom pohodu na Albaniju ubijeno 120.000 Albanaca. Članovi komisije zaključili su u svome Izvješću o uzrocima Balkanskih ratova i ratnim zločinima (objavljeno 1914. godine u Washingtonu) kako su ovi ratovi bili inspirirani megalomanskim težnjama “stvaranja ‘Velike Grčke’, ‘Velike Bugarske’ i ‘Velike Srbije'”, navodeći da su “spaljivanje sela i egzodus poraženog stanovništva bile normalne i tradicionalne pojave u svim balkanskim ratovima i ustancima“, te da su to mogle spriječiti samo naredbe vlada iz Beograda, Atene i Sofije – što se, nažalost, nije dogodilo.

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Izveštaj_međunarodne_komisije_o_Balkanskim_ratovima; Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.12.2018.)

Isto nam potvrđuju i mnogi drugi izvori:

Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913., izraz ‘čišćenje’ se isključivo koristio za opisivanje srpskog metoda sticanja teritorije. U sjevernoj Albaniji, srpski i crnogorski borci su pretvarali cijela sela u krematorije, gdje su žene, djeca i onemoćali spaljivani živi. Njihovu brutalnost je živo u svakoj izjavi prikazivala svjedok M. Edith Durham, britanska ratna dopisnica i bolničarka koja je liječila crnogorske vojnike. Durhamova je izvjestila da Crnogorci i Srbi rutinski masakriraju albanske, turske i bosanske muslimanske civile, a posebno je uočila njihovu praksu odsjecanja noseva i gornjih usana sa još uvijek živih žrtava.”

(Izvor: Durham M. Edit, The Struggle of Scutari, London, 1914., Edward Arnold, str.271.; Kennan George F., The Other Balkan Wars, 1913., str.38-39.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat-propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.30-31.; istaknuo: Z.P.)

U nastavku Philip J. Cohen (na str.31.) piše:

Durhamova je dalje opisala kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, jednostavno radi lične zabave. Slijedeća epizoda se dešavala u selu Arzi od 1912. do 1913. godine: ‘Kada su prolazili kroz selo u novembru, Srbi su samo razoružali narod koji nije pružao otpor. Ali, kada su se vojnici vratili u aprilu, zabavljali su se krvarenjem bespomoćnih žrtava do smrti. (Seljani su posvjedočili): ‘Ne brzo kao što radite sa ovcama, već sporo. Načinili bi mali rez na ručnim zglobovima i laktovima i na vratovima, tako da bi im trebalo duže vremena za umiranje’. Neke žene su sa groznom i slikovitom pantomimom, opisivale vrste sjekotina i kako su Srbi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove poslijednje trzaje…'”

(Autor kao izvor navodi: Durham M. Edith, isto, str.236-239.)

Protiv ovih zvjerstava svoj su glas bezuspješno dizali rijetki srpski humanisti i demokrati poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića (srpskog oficira koji je i sam sudjelovao u pohodu na Albaniju i kao očevidac u svome Ratnom dnevniku ostavio dragocjena svjedočanstva o tomu). Zgrožen okrutnošću vlastite vojske i njihovih pomagača – komita (četnika), Novaković kaže:

Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovek se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi.”

(Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”75004HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.7.2018.)

Za četnike je govorio kako “oni vide samo novac i nož” i žalio što odgovorni ne žele poduzeti ništa u sprječavanju tih strašnih zločina koji će teško osramotiti cijeli srpski narod.

Tucović je u svojoj knjizi O Albaniji (1914.), protestirajući protiv osvajačke i zločinačke politike vlastite države istu osudio i vapio za pomoć albanskom narodu izvrgnutom genocidu zbog čega je proglašen “srpskim izrodom” i ta anatema (u Srbiji i “srpskim zemljama” zapadno od Drine) nije do danas skinuta s njegovog imena. I (kako kaže Miroslav Krleža u svojih Deset krvavih godina), dok je Tucovićeva knjiga “skupljala prašinu po izlozima beogradskih knjižara, brutalni pohod srpske vojske i četnika nastavljao se dalje”….

O istim temama pisao je i Lav Davidovič Trocki (kasnije osnivač Crvene armije i boljševičkog Politbiroa) u svojim analitičkim tekstovima objavljivanim u ruskim listovima (Kievskaia Mysl i drugi). On opisuje nepismenu i zaostalu Srbiju, njezine beskrupulozne političare, vojne zapovjednike i bankare, ali i divljačko postupanje srpske vojske i četnika s civilima na zauzetim područjima gdje su za sobom ostavljali hrpe leševa i spaljenu zemlju očišćenu od domicilnog stanovništva. Mnogi od njegovih članaka objavljeni su u knjizi: Les guerres balkaniques 1912-1913 (izd. Science marxiste, Paris, 2002.)

Kraljevina Srbija je 1918. godine “bratsku” Crnu Goru silom natjerala na “ujedinjenje”, uz strašne zločine koje su nad crnogorskim narodom počinili srpska vojska i četnici – na krajnje surov i brutalan način, tako da su u kućama čak spaljivali žive obitelji (žene i djecu) onih koji su pružali otpor i protivili se državnom savezu sa Srbijom. O ovim užasnim zločinima desetljećima se šutjelo, ali ostala su brojna svjedočanstva, pa čak i pjesme što ih je crnogorski narod ispjevao opisujući zvjerstva srpskih zločinaca i patnje žrtava i tako čuvajući istinu o ovim događajima.

(Vidi: https://portalanalitika.me/clanak/320870/masovni-zlocini-nad-crnogorcima-1919-1925; stranica posjećena 17.5.2019.)

U nepunih 15 godina (od 1904. do kraja Prvoga svjetskog rata), Srbija je počinila strašne i masovne zločine genocida i etničkog čišćenja na području Makedonije, Sandžaka, Kosova, Crne Gore i sjeverne Albanije (gdje su se njezine trupe zadržale do 1920. godine).

Zašto su ideologije fašizma i nacizma pale u Srbiji na plodno tlo

Imperijalna svijest i težnja ka osvajanju doprinijele su tomu da su godinama prije Drugoga svjetskog rata u monarhističkim (pa i širim intelektualnim) krugovima u Srbiji ideje nacizma i fašizma bile široko prihvaćene, a Hitler obožavan kao “genije”.

Kako je već naprijed rečeno, ove su ideologije (nacizam i velikosrpstvo) po svojim temeljnim odrednicama vrlo bliske, pa je to bila neka vrsta prirodne simbioze. Osim toga, srpski kvislinzi su vjerovali da će vezujući se uz Hitlera kao moćnog saveznika i služeći mu, u okviru Trećeg Reicha i njegovog budućeg nacističkog carstva ostvariti san o “Velikoj Srbiji” i biti dio “novog poretka”.

Iz zapisa Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca i intimusa vođe srpskih fašista Dimitrija Ljotića), ali i iz ponašanja tadašnjih patrijarha srpskih Varnave Rosića i Gavrila Dožića kao i velike većine drugih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, bjelodano je da su se oni u cijelosti i bez ostatka svrstali uz “velikog sina nemačkog naroda” i “genija”, kao što je to bio slučaj i s vodećim srpskim intelektualcima monarhističkog opredjeljenja okupljenim oko Miloša Crnjanskog i Svetislava Stefanovića koji su od 1934. nadalje preko svoga časopisa Ideje (“Časopis za književnost, politička i društvena pitanja”) propagirali čisti rasizam i to u onoj izvornoj, ogoljenoj formi.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y; predavanje  dr. Olivere Milosavljević, “Tri lica jednog pisca”; stranica posjećena 6.6.2019.)

Crnjanski je bio vlasnik lista i glavni urednik, a osim Stefanovića u njemu su surađivali: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, Aleksandar Belić. Ugašen je nakon godinu dana (izašla su ukupno 32 broja), ali je iz njegovog sadržaja i koncepcije posve jasno kakav je pogled na svijet zagovarao. U brojnim žustrim polemikama o arijskoj rasi Svetislav Stefanović se isticao u prihvaćanju Hitlerovog stava o rasnom pitanju. Ideje su prepune tekstova u kojima se veliča rasizam i dokazuje premoć “arijske rase” nad drugima – samo što se u povlaštene narode ubrajaju i Srbi (pri čemu se potpuno ignorira činjenica da su Hitler i nacisti sve Slavene svrstavali u nižu rasu).

Slavni srpski pisac (Crnjanski) izvještavao je iz španjolskog građanskog rata za beogradski list Vreme (kao režimski novinar) i to iz stožera fašista generala Franca. Veličao je fašizam i nacizam, obožavao Hitlera i Mussolinija, divio se “blistavoj snazi njihove vojske i oružja” i hvalio svoji susretom s Hitlerom (koji ga je “obgrlio i dvaput poljubio” – uz pohvale na “istinitom izvješćivanju”). U to vrijeme, nacizam i fašizam bile su ideje vodilje ne samo Crnjanskog nego i kompletne crkvene i intelektualne elite (uz časne izuzetke), a Zapad omražena “kolonijalna buržoazija koja je ‘okrljaštila Nemačku i oduzela joj kolonije koje joj pripadaju'”.

Već 1. lipnja 1939. godine namjesnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije knez Pavle Karađorđević sa suprugom Olgom odlazi u Berlin u posjet Adolfu Hitleru (na njegov poziv) i tamo ga dočekuje veličanstveni vojni defile kojemu je nazočan i tadašnji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, književnik Ivo Andrić.

Knez Pavle nije bilo pristaša nacizma niti je podržavao velikosrpske naciste u Srbiji, što je vidljivo iz njegovog oštrog protivljenja radikalima i Milanu Stojadinoviću, ali u želji da Jugoslaviju poštedi razaranja, popušta pritisku Hitlera i 25. ožujka 1941. godine potpisuje pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu – koji je uz izravnu pomoć britanskih tajnih službi srušen dva dana poslije. Hitler je, međutim, pronašao saveznike u onoj većini crkvene, intelektualne, političke i vojne elite koja je opčinjena “novim poretkom” sanjala o obnovi “Dušanovog Carstva” u okviru njegovog Reicha i na razvalinama tadašnje Europe.

U Srbiji su rasni zakoni uvedeni već u rujnu 1940. godine – sedam mjeseci prije napada na Beograd i ona je po svemu bila privjesak Sila osovine i vjerno im služila kroz cijeli rat; to je razlogom izostanka bilo kakvog otpora okupaciji pune 3 godine (od jeseni 1941. do jeseni 1944. godine). Dodatne motive naklonosti Hitleru i Mussoliniju treba tražiti u naslijeđenoj sklonosti monarhizmu i militarizaciji srpskog društva, ali i u oštrom protivljenju boljševicima u Rusiji koji su shvaćani kao opasnost za srpski narod i njegove interese. Jedna od zanimljivosti jeste da je kroz cijelo vrijeme rata u Beogradu djelovao Konzulat NDH sa svojim službenim predstavnicima (časnicima) i svim ustaškim znamenjima koja su tada bila u uporabi, te da u 3 godine njegova rada nije bilo ni jednog jedinog ozbiljnijeg incidenta uperenog protiv Konzulata. Ovo je utoliko zanimljivije, uzmu li se u obzir tvrdnje srpske propagande o “masovnom pomoru Srba” i “genocidu” što su ga nad ovim narodom počinile ustaše u NDH. Arhivi Konzulata NDH svjedoče kako su Srbi povremeno pjevali uvredljive pjesme na račun Pavelića, ali i Tita – jer su ih smatrali jednako opasnim za svoje interese.

Široko rasprostranjena potpora crkvenih, građanskih i intelektualnih krugova u Srbiji naci-fašističkoj okupaciji dolazi do izražaja već u kolovozu 1941. godine, kad u Beogradu 546 uglednika (među kojima 4 episkopa SPC i veliki broj crkvenih dužnosnika nižeg ranga) potpisuje “Apel srpskom narodu” tražeći punu pokornost i suradnju građana s novim gospodarima Srbije i osuđujući “razbojničke bande” koje im pružaju otpor. Među potpisnicima ovog Apela bio je i kasniji komunistički propagandist i tvorac pamfleta Magnum crimen, Viktor Novak koji se poslije rata stavio u službu Agitpropa kako bi oprao grijehe iz prošlosti. Novak je svoj pamflet napisao po direktivi KPJ, kako bi optužio Hrvate i Katoličku crkvu u Hrvatskoj za “genocid”, te ujedno opravdao montirani proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zloćudna propagandna konstrukcija sadržana u ovoj konstrukciji rađenoj na temelju krivotvorina postala je “biblija” komunističkih i velikosrpskih historiografa iz koje njihovi sljedbenici i danas izvlače “dokazni materijal” za svoje bolesne rasističke teze i teorije.

Ni jedna zemlja u Europi nije imala toliko kvislinških pokreta kao Srbija – počevši od brojnih četničkih formacija od kojih su najznačajnije bile tzv. JVuO (četnici Draže Mihailovića), četnici Koste Pećanca, popa Momčila Đujića, Đure Bižića, Dobrosava Jevđevića, Jezdimira Dangića, Save Božića, Radivoja Kerovića, popa Sergija Urukala (itd.) preko Ljotićevog fašističkog “Zbora”, Nedićeve Srpske državne straže (popunjavana je legaliziranim četnicima Draže Mihailovića, četnicima Koste Pećanca, žandarima i u manjem dijelu mobiliziranim građanima), Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Žandarmerije, do Srpske specijalne policije i Ruskog zaštitnog korpusa.

Brojne skupine četnika, počevši od onih u Crnoj Gori do Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vodile su politiku suradnje sa svim stranama u sukobu (Nijemcima, Talijanima, ustašama, komunistima, bugarskim fašistima) ovisno o trenutačnim okolnostima i stanju na terenu, a vjeran sluga okupatoru bio je i Draža Mihailović sa svojim Ravnogorskim četničkim pokretom.

Ono što je bilo zajedničko svim srpskim kvislinškim formacijama, jeste oslonac na Sile osovine i borba za uspostavu “Velike Srbije” ili “SveSrbije” (kako je tu buduću tvorevinu koja je trebala nastati prema sporazumu s Pavelićem o razgraničenju između Srbije i NDH i planskim preseljenjem stanovništva zvao predsjednik kvislinške srpske vlade Milan Nedić). Zajednički naziv za sve srpske kvislinške formacije koje su bile pod ingerencijom Nedićeve vlade bio je “Srpska oružana sila” ili “Srpska državna sila”.

Rezultati ovog služenja Hitleru bili su očiti, pa je Beograd postao prvi veći grad u Europi očišćen od Židova (Judenfrei) već kolovoza 1942. godine, s brojnim logorima za istrebljenje i vlašću koja je slijepo služila okupatoru uništavajući i vlastiti narod. Iz Berlina, Srbija je zbog tako promptnog “rješenja židovskog pitanja” dobila posebnu pohvalu. Od 33.000 Židova (koliko ih je u Srbiji bilo prije rata) preživjelo je samo 5.000 i to je činjenica koju srpska historiografija i danas pomno krije.

Borba koju su četnici i druge kvislinške formacije vodili za “Veliku Srbiju” (koristeći ratnu pomutnju kao pogodan ambijent za obračun s Hrvatima, muslimanima i drugim ne-srpskim narodima), sastojala se u etničkom čišćenju velikih područja NDH, poglavito u istočnom i zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Samo u Podrinju poklano je na desetke tisuća muslimana i Hrvata, a masovni zločini nad njima vršeni su i u južnoj Lici i zapadnoj Bosni počevši već od srpnja 1941. godine (kad su te zločine započeli skupa komunisti, srpski žandari i četnici kao začetak opsežnih i sinkroniziranih operacija protiv uspostave NDH – što je i bio glavni cilj tobožnjeg “antifašističkog ustanka”).

Četnici nisu štedjeli niti vlastite sunarodnjake u Srbiji ako nisu bili uz njih i takve su surovo lišavali života ne štedeći ni djecu, žene, starce (pokolji u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.).

Kad je u pitanju “nacionalni cilj”, sva sredstva su bila dopuštena, pa i masovna ubijanja pripadnika vlastite nacije i po tomu je srpski ekstremni kvislinški pokret (sastavljen od četnika, nedićevaca, ljotićevaca, Srpske specijalne policije i drugih postrojbi) bio sasvim specifičan i poseban, jer takve zločine nad svojim sunarodnjacima nije činila ni jedna druga strana u sukobu.

Ratna propaganda kao oslonac agresiji i operacijama genocida i etničkog čišćenja

Velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prethodila je faza psihološko-propagandnog rata – koji je uz terorizam, subverzivna djelovanja i sve druge prokušane metode specijalnog rata bio jedno od glavnih oruđa za postizanje ciljeva.

Buduće žrtve je trebalo obeshrabriti i zastrašiti kako se ne bi branile, u Hrvatsku i BiH unijeti nemir i na tim područjima izazvati krizna žarišta, a vlastiti narod homogenizirati i “napumpati” potrebnom količinom mržnje kako bi on bio spreman ostvariti ono što su u svojim kabinetima zacrtali velikosrpski ideolozi (akademici SANU, intelektualci, crkvena i politička elita).

Naravno, temelj te kampanje bili su dirigirani mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande.

Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:

Da li je ‘govor mržnje’ u medijima u Srbij i tokom oružanih sukoba na prostoru Jugoslavije devedesetih godina predstavljao samo neistinito, ostrašćeno i neobjektivno izveštavanje koje se moglo smatrati više ili manje ‘uobičajenom’ reakcijom na ratne zločine i događaje koji prate svaki oružani sukob ili se, pak, može govoriti, u pravnom smislu, o aktivnostima koje su u sebi sadržavale elemente teških krivičnih dela pozivanja ili podsticanja na ratne zločine? Ova krupna dilema o kojoj su mnogi novinari, sociolozi i etičari, u Srbiji i izvan nje, već izrekli mnoga mišljenja i mnoge reči osude nije, ipak, u dovoljnoj meri osvetljena iz (krivično) pravne optike.”

(Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; str. 10.; istaknuo: Z.P.)

Citirani izvor (knjiga – REČI I NEDELA Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991–1992 ; AUTORI Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; Beograd, 2011.) kako je vidljivo, obrađuje samo jednim dijelom srpsku ratnu propagandu vođenu tijekom 1991/92. godine i svakako predstavlja dragocjeno gradivo kako za buduće istraživače tih događanja, tako i u smislu podsjećanja na sve ono što se događalo tih olovnih godina, a u svemu postoji i odgojna komponenta, jer današnje naraštaje koji žive na području Balkana i jugoistočne Europe treba podsjetiti što sve može riječ koja uistinu može biti ubojitija od svih oruđa i oružja – onda kad se zlorabi i kad medijsko izvješćivanje postane ratni poligon, a novinari, reporteri i urednici se pretvore u huškače i izravne poticatelje na zločin.

Medijska propaganda u Srbiji započela je svoje zloćudno djelovanje desetak godina prije događaja opisanih u spomenutoj knjizi, točnije, u vrijeme demonstracija albanskih studenata i intelektualaca na Kosovu (ožujka 1981. godine) i što je vrijeme dalje odmicalo postajala je sve agresivnija. Najprije su na meti bili Albanci (koje se nazivalo “separatistima”, “teroristima”, “kontrarevolucionarima”, “zločincima”) i u prve 3-4 godine mediji koji su je vodili činili su to pod egidom “odbrane” Jugoslavije, Tita, Partije i “tekovina NOB-a”, ali već tamo negdje od polovice 1985. godine i pogotovu nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS, oni skreću posve na nacionalistički kolosijek i postaju rasadnikom otrovne mržnje, šovinizma i huškanja.

Pored Albanaca, s razvojem krize na području SFRJ pojavljuju se i novi “neprijatelji srpstva” prema kojima je kampanja uperena i to su ponajprije Hrvati, Slovenci, a nešto kasnije i bosansko-hercegovački muslimani. Mržnje koja danonoćno kulja iz medija nisu pošteđene ni nacionalne manjine u samoj Srbiji (prije svih Hrvati, potom i drugi: Mađari, Nijemci, Slovaci, Romi, Bugari, Rumunji, Muslimani itd.) koje se uglavnom promatra kao faktor “destabilizacije” i narušavanja homogenosti srpske nacije.

Propagandni rat dobiva sve zloćudnije oblike, pa se od prvotnog cilja “borbe za očuvanje Jugoslavije” on polako prenosi na polje zagovaranja najprije “jedinstvene” a potom i “Velike” Srbije, uz naglašenu komponentu “ugroženosti” Srba (svih i svugdje).

Već 1982. godine, u “Apelu za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu”, propagandni stožer SPC lansira tezu o “kontinuiranom genocidu koji se provodi nad srpskim narodom” i traži od tijela vlasti SFRJ i Srbije radikalne poteze kako bi se to “sprečilo”.

Ovaj sindrom “ugroženosti” Srba i tvrdnje o genocidu pretvaraju se vremenom u pravu šovinističku histeriju, a meta te propagande postaju osim Albanaca i Hrvati.

Srpska je nacionalistička elita od smrti Tita (1980. godine) ustrajavala je na tvrdnjama o štetnosti komunizma po srpske interese, rušeći karizmu bivšeg doživotnog predsjednika i nespornog autoriteta u SFRJ i njegove Partije, ali je u isto vrijeme prihvatila sve obrasce specijalnog rata što ga je taj režim usavršio i vodio, a mnoge njegove aspekte je čak i radikalizirala do neslućenih razmjera. Najveći nacionalisti iz tog kruga (Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Antonije Isaković, Vladimir Dedijer i drugi) svi su odreda izašli ispod Brozovog šinjela i uglavnom mu vjerno služili, sve dok komunistički sustav nije doživio slom. Tada najednom postaju “ljuti” oponenti sustava i predvodnici “kritičke inteligencije” koja predvodi sve brojniji i agresivniji sloj nacionalista okupljenih u “građansku desnicu”.

Već 1988/89. godine oštrica mržnje okreće se prema sjeverozapadu (Sloveniji, Hrvatskoj i BiH) s ciljem destabilizacije prilika u ovom republikama, što je upotpunjeno raznim provokacijama koje prate bespoštednu medijsku kampanju. Hrvati se žigošu kao glavni krivci za sve nedaće i stradanja Srba, ustrajava se na starim tezama o njihovoj “urođenoj genocidnosti” i cijeli se hrvatski narod kolektivno optužuje za “genocid i pogrom nad Srbima u prošlosti” (uz oslonac na razdoblje NDH, Jasenovac, Jadovno i ostale mitove), ali se u cilju pripreme agresije sve češće spominju i “nove klanice, jame i stratišta”, koji im se tobože “spremaju po treći put u ovom veku” i to “od istih neprijatelja”.

Uoči rata (1989/90. godine) propaganda eskalira i postaje sve zloćudnija.

Hrvate se naziva “ustašama”, dr. Franju Tuđmana “poglavnikom”, izmišljaju se fantastične i opskurne bajke o “progonu Srba u novoj NDH”, dakako, bez ikakvih dokaza, imena navodnih žrtava itd. Beograd i Srbija angažiraju sve svoje resurse i šalju u buduću “krajinu” (među Srbe u Hrvatskoj) svoje emisare, TV ekipe, fotoreportere, novinare koji konstruiraju iracionalne priče, a značajnu ulogu u svemu igraju i KOS “JNA” i SDB Srbije.

I dok Srbi u “krajini” prave masovne mitinge, naoružavaju se i ruše balvane preko pruga i cesta, podižu barikade i izoliraju sela u kojima žive Hrvati, na njihovim se TV postajama vrte “dokumentarci o pokoljima nad Srbim u Drugom svetskom ratu”. Te “dokumentarne” snimke s tko zna čijim žrtvama, zauzimaju središnja mjesta u informativnim i “specijalnim” emisijama, a cilj je daljnje podgrijavanje i rasplamsavanje mržnje prema “genocidnom narodu” koji “oštri noževe i sprema nove pokolje”, prema “genocidnoj rasi koju treba istrebiti” (jer je “stalna opasnost za srpski narod”). I taj diskurs uzima maha u svim segmentima političkog, kulturnog i društvenog života (od tribina i mitinga preko historiografije, publicistike i novinstva, do TV i radio emisija, kazališnih predstava, literature, feljtonistike, filmske produkcije).

Poseban vid bolesne šovinističke propagande predstavlja i jedan posve novi i nikad do tada viđen projekt “nošenja moštiju srpskih svetaca i vladara” (po vasceloj zemlji Srbiji, Vojvodini, Kosovu, te “srpskim krajevima BiH”.

Isključivi cilj ovih masovnih nekrofilskih parada na kojima se okupljaju deseci tisuća srpskih “vernika” je rasplamsavanje iracionalne mržnje prema “genocidnim nacijama”, u prvom redu Hrvatima (mada toga nisu pošteđeni ni Muslimani, Mađari i drugi). Tako se “vojsku mrtvih” koristi za širenje zle krvi među živima i pripremi za krvava osvajanja (koja su uslijedila 3 godine poslije).

Oslonac ovog segmenta propagande je kosovski mit kao najtraumatičnija točka srpske nacionalne povijesti, pa se na Vidovdan (28. lipnja) 1988. godine u sklopu priprema za obilježavanje 600-obljetnice “kosovskog boja”, iz beogradske Saborne crkve ispraćaju na put mošti kosovskog mučenika i sveca, “Cara Lazara”.

Mada je Sveti arhijerejski sabor SPC još 30. svibnja 1954. godine donio odluku o prenošenju njegovih zemnih ostataka u Ravanicu (na Kosovu), iz nepoznatih razloga na to se čekalo više od 34 godine. I mora se priznati da srpski propagandisti bolji trenutak nisu mogli odabrati, jer javnost je trebalo na vrijeme početi zagrijavati, kako bi spremna dočekala okrugli jubilej – 600 godina od “bitke nad bitkama”, “srpske epopeje” bez premca, žrtveničkog, osvetničkog, “junačkog” i gubitničkog mita koji predstavlja stožernu odrednicu srpske “mučeničke” povijesti i pokreće na akciju a sve u ime trajno “ugroženog srpstva” i njegove “obrane”.

U povodu ovog događaja oko kojega se podigla neviđena medijska prašina i zavladala sveopća euforija (jer, “svjati car Lazar vraća se konačno u svoju zadužbinu”), vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović (nećak mnogo poznatijeg, đavoljeg vladike, fašista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog – op. Z.P.) uputio je “krštenome narodu svome” poslanicu u kojoj među ostalim kaže:

Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima.”

(Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 21.; istaknuo: Z.P.)

Dakle, ako tko nije znao, “ustaški zločinci” su “pobili milione i milione Srba” u vrijeme Drugoga svjetskog rata!? Za ovakve tvrdnje malo je reći da su produkt bolesnih mozgova, jer to su perverzije nad perverzijama kakve se rijetko sreću.

Zemni ostaci nesretnoga Lazara Hrebeljanovića (uz nezapamćenu medijsku halabuku i u atmosferi mitinga koja je mobilizirala narod na masovna okupljanja) euforično su nošeni po Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu više od godinu dana (od 28. lipnja 1988., do 9. rujna  1989. godine), dok konačno nisu položeni na odredištu.

Kroničari ovih događanja zabilježili su da su tom prigodom mošti boravile u: Vrdniku (Srijem), Ozrenu (kod Tuzle), Tronoši, Loznici, Petkovici, Osečini, Valjevu, manastirima Ćelije i Lelić, Topoli, Lazarevcu, Kragujevcu, Bogovađi, Žiči, Ljubostinji, Novoj Pavlici, Studenici, Gračanici, Prištini, Prokuplju, Kuršumliji i Nišu. Pri tomu su u više navrata izlagane u manastirima Žiči, Ljubostinji, Studenici, Gračanici, manastiru Gornjak i crkvi Lazarica (u Kruševcu), gdje su na počasnom odru stajale više od mjesec dana i potom su konačno prenesene na odredište, u manastir Ravanicu kod Ćuprije, gdje je održana posebna svečanost u nazočnosti desetaka tisuća ljudi.

Gdje god je ćivot s moštima prolazio ili bio izložen, slijevala se rijeka naroda koja se u svečanom mimohodu (ali i u zamjetnoj nacionalnoj euforiji) okupljala i klanjala uz suze, dok su crkveni poglavari držali gorljive “besede” i podsjećali puk na “mučeništvo” kneza Lazara, njegove vojske i predaka koji su ih svojom žrtvom obvezali, zadužili i zakleli da budu dostojni Srbije koja je “prije šest vekova izabrala carstvo nebesko”, ali i na njihov dug prema “precima i istoriji”, na što ih obvezuje “kosovski zavet”, a to je osveta.

Naravno, zanimljiva je okolnost, da ćivot s Lazarevim moštima nije u manastir koji je bio njegova zadužbina položen 28. lipnja (na 600-obljetnicu “kosovskog boja” – što bi bilo logično, a i simbolički prihvatljivije), nego je njegovo “putešestvije” iz razloga postizanja što boljeg učinka na mase produženo za više od dva mjeseca. I na kraju, sve skupa nije moglo proći bez dodatne ujdurme, a do nje je došlo kad je u javnost doprla glasina da su u vrijeme dok su bile izložene na Kosovu, “mošti” kneza Lazara oskvrnute (od strane “albanskih separatista”) – kasnije na vidjelo izlazi kako je u pitanju lažna vijest.

Za ovakve opskurne javne seanse nalik na poganske rituale iz prvih stoljeća (uz televizijske kamere, novinare i medijsku halabuku) nije postojao nikakav racionalni razlog i jedina svrha svega bila je propaganda. Iza tih tobožnjih “vjerskih obreda” krila se nedostojna, sotonska “rabota” širenja mržnje prema drugima i homogenizacije vlastite nacije koju su crkveni “oci” provodili drsko i bezobzirno, budeći duhove prošlosti i što je najgore, potpuno svjesni strašnih učinaka koje će to imati – zbog čega su sve i činili, planski, smišljeno i sustavno.

Evo što o tim opskurnim seansama kaže francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpli energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.

(Vjesnik od 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca objavljen kao komentar povodom objavljivanja i distribuiranja političkog pamfleta nazvanog  “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj”).

Mrtve za propagandni rat protiv živih učestalo koristi i srpski patrijarh Pavle. I što je naročito užasavajuće, on to pakira u “humanističku” i “hrišćansku” poruku. Evo kako:

“Dan uoči otvaranja redovnog zasedanja Sabora održanog od 9. do 24. maja 1991. godine članovi Sabora su u Jasenovcu služili svetu liturgiju. Tom prilikom patrijarh Pavle je rekao da Sabor liturgijsko-molitvenim obeležavanjem 50. godišnjice stradanja Srpske crkve i naroda ne želi da podstiče zlu krv niti osvetu, nego da se sagledavanjem istine o zlu izbavi od novih zala. U Hrvatskoj, međutim, ove komemoracije nisu shvaćene kao što je želeo patrijarh Pavle, nego kao otvaranje starih rana i pravljenje optužnice hrvatskom narodu. Inače, početkom 90-ih godina kolektivnu odgovornost Hrvata pominjali su mnogi iz SPC. Ali su zato krajem 90-ih upravo srpski episkopi bili najveći protivnici kolektivne odgovornosti i zagovornici teze da za svaki zločin treba da odgovara pojedinac (onda kad se postavilo pitanje odgovornost Srba u Hrvatskoj za masovna zlodjela što su ih počinili u ratu – op. Z.P.)

Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže:

‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima – i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991, na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava‘.”

(Milorad Tomanić,  Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd. 2001., str. 80.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe – Dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari