Pratite nas

Feljton

Jugokomunisti su ga uhitili u Veljacima i ubili u Zagvozdu 1945.

Objavljeno

na

Fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj za vrijeme studija

Živopisan je krajobraz Ljutog Doca i mjesta rodne kuće fra Julijana Kožula. Iznad nje, malo u brdu u pitomoj dragi, župna je crkva sv. Ane, zaštitnice župe, a ispod je širina Blata. Pogled puca na sve strane, posebno začaravajući je onaj prema hercegovačkim planinama Veležu, Prenju, Čabulji i Čvrsnici, a osobito zimi kad se bijele pod debelim snježnim pokrivačem.

Na kućnom broju 64, prema najstarijem stanju duša župe Sv. Ane, živjeli su Jure Kožul i njegova žena Kata, r. Čović. Njima se najprije rodio sin Ante (1896.) pa dvije godine poslije sin Ilija. Nakon punih osam godina 16. travnja 1906. rodio im se i treći sin. Isti su ga dan odnijeli u crkvu na krštenje i nadjenuli mu očevo ime Jure.Još su se poslije rodili Nikola, Delfa i Marija.

Sjemenište i gimnazija na Širokom Brijegu

Jure je s desetak godina u rodnom mjestu pošao u pučku školu, a po njezinu svršetku javlja se preko svoga župnika u Ljutom Docu na Široki Brijeg da bi polagao prijamni ispit. Nakon što ga je uspješno položio, upisao se u prvi razred Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu školske god. 1919./1920. To se razaznaje iz popisa đaka te Gimnazije iz školske god. 1921/23.

Franjevačka klasična gimnazija Široki Brijeg šalje pod urudžbenim brojem 111./21., 25. rujna 1921. Redodržavnom starješinstvu u Mostaru na njihovo traženje popis svih đaka u Gimnaziji. U tom dopisu stoji: »… po naregjenju toga starešinstva od 1. rujna 1921., br. 438. dostavlja se imenik svih upisanih djaka u ovu gimnaziju, napose internista, a napose externista.«

Popis đaka te školske 1921./22. za III. r. je sljedeći:
»Internisti:
1 Barbarić Anto iz Klobuka
2 Bubalo Anto iz Čapljine
3 Jelić Nikola iz Širokog Brijega
4 Kožul Jure iz Ljutoga Doca
5 Ljubić Ante iz Širokog Brijega
6 Skoko Stjepan iz Veljaka

Externisti:
1. Gjanešić Viktor iz Širokog Brijega
2. Erceg Vlatko iz Veljaka
3. Galić Stjepan iz Gorice
4. Gadže Frane iz Ljubuškog
5. Jelavić Dušan iz Dalmacije
6. Majić Nikola iz Vitine
7. Mrčić Zdravko iz Čapljine
8. Nikolac Vinko iz Dalmacije
9. Ostojić Dragan iz Širokog Brijega
10. Šešelj Alfonz iz Mostara
11. Vego Marko iz Čapljine
12. Vrdoljak Jure iz Drinovaca
13. Zeljko Marko iz Širokog Brijega
14. Zeljko Ivan
15. Zorić Jago iz Gruda«

Jure je malu maturu polagao 1922./23. školske god., nakon svršenog IV. r. Gimnazije. Pred polugodište te godine internisti – sjemeništarci su 3. prosinca 1922. održali »… zabavu u počast novim profesorima i mladomisnicima u inozemstvu. Na zabavi prisustvovao i narodni zastupnik Juraj Puljić. Pozvani i odazvali se u većem broju činovnici i trgovci i lijep broj seljaka …«; a u 8. točki toga programa Kožul (Jure) održao je » … deklamaciju: Oda batini od Z.J. Jovanovića«.

Novicijat na Humcu

Školske god. 1924./25. Jure je pao iz hrvatskog, francuskog i povijesti. Zbog toga je izgubio pravo na daljnje školovanje. No, iz provincijske Pismohrane saznajemo da je ipak nastavio školovanje i svoj hod prema Novicijatu.
»Zaključili smo na učiteljskoj sjednici od 11/9 1925. god., da se isključeni gimnazijalci zbog slaba uspjeha u nauci ponovno prime u naše sjemenište pod uvjetima: Kožul u VI. razred, ako plati za uzdržavanje kao vanjski gimnazijalci. Stojić u I. razr. pod uvjetim kao i Kožul. Mikulić je učinio popravni ispit, pak prelazi u II. razred pod uvjetima unutarnjih gimnazijalaca.«

»Na Petrovdan t. g. kanimo prepustiti u novicijat naš na Humcu Juru Nuića Ivanova iz Drinovaca, koji je svršio VI. raz. u gimnaziji državnoj u Mostaru te deset pitomaca našega sjemeništa na Širokom Brijegu, koji su takodjer svršili VI. gimn. raz. u našoj gimnaziji na Širokom Brijegu i to: Adamčik Silvio Ivanov iz Konjica; Čuvalo Mato Nikolin iz Proboja; Kožul Jure Jurin iz Ljutog Doca; Mandić Andrija Mijin iz Lisa; Naletilić Nikola Jurin iz Lisa; Pehar Nikola Matin iz Gradnića; Radišić Stanko Šimunov iz Grljevića; Šaravanja Andrija Stipin iz Dobrog Sela; Skoko Stjepan Šimunov iz Graba i Vasilj Frano Andrijin iz Međugorja.«

Dana 29. lipnja 1926. na svetkovinu Sv. Petra i Pavla franjevački su habit obukla desetorica kandidata. Među njima je i »… Jure Kožul, sin Jure i Kate r. Čović, rođen u Ljutom Docu 16. 4. 1906.« Uzeo je redovničko ime fra Julijan.

Završetak gimnazije na Širokom Brijegu

Dana 7. prosinca 1927. prirediše Blaženoj Djevici Mariji akademiju svi đaci, a fra Julijan je čitao referat: Marija, nada naša. Pismohrana Provincije čuva popis svih đaka po razredima s njihovim razrednim starješinama i ocjenama za školsku god. 1927./28.. Fra Julijan je te školske god. VII. r., razredni mu je starješina dr. fra Radoslav Vukšić. Nadglednik, prefekt, u sjemeništu je fra Viktor Nuić, a u klerikatu, VII. i VIII. r. fra Oton Knezović.

Sljedeće školske god. 1928./29. fra Julijan je VIII. r. Nakon svršetka razreda slijedila je velika matura – ispit zrelosti. »Dana 12. VI. dođe vladin izaslanik Gjorgje Vasković, kustos muzeja u Sarajevu. Imenovan bio Luka Karaman, ali se nije primio radi starosti. Izaslanik je inspicirao nastavu tri sata. Isti dan prestade nastava. Iza podne bila je sjednica za viši teč. ispit.«

Na sv. Antu, 13. lipnja 1929. pisao je s kolegama pismeni iz hrvatskoga kao uvjet za maturalni ispit. Tema pismenog zadatka glasila je: »Život kratak je kao san, djela vječna su tek«. Potom su 14. imali ispit iz matematike, 15. iz francuskog, 16. iz latinskog. Usmeni su ispit polagali 19. dopodne i popodne. Dopodne su ispitana četvorica, a popodne dvojica. Dan poslije, 20. lipnja, ispitana su ostala četvorica. »Na tri mjeseca pali su iz matematike: fra Julijan Kožul i fra Nevinko Mandić. Ostali su prošli: Adamčik fra Silvio, Nuić fra Angjelko, Pehar fra Teofil, Radišić fra Rajko, Skoko fra Ferdo, Vasilj fra Vendelin i dva civila Rakić i Polić.«

Dana 19. i 20. rujna 1929. »bila popravna matura za reprobirane klerike u junskom roku Kožula fra Julijana i Mandića fra Nevinka. 20. IX. bile pismene radnje prije podne, popodne usmeno. = Prošli.«

Studij bogoslovije, vječni zavjeti i svećeničko ređenje

Bogosloviju fra Julijan uči u Mostaru od jeseni 1930. do ljeta 1932. »Kožul, fra Julijan upisan u katalog Franjevačke teologije u Mostaru školske 1929./30. godine kada je uspješno završio prvu, a šk. 1930./31. g. drugu, šk. 1931./32. g. treću godinu te zimski semestar šk. 1932./33. g. četvrte godine, a nakon toga je nastavio studij u inozemstvu, kako je zapisano u opasci uz imena studenata što su upisana u ljetnom semestru te godine bez ocjena: “Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu (tj. ff: B. Adamčik, J. Kožul, N. Mandić, Arkanđeo Nuić)”.«

Svečane je zavjete položio u Mostaru 2. srpnja 1930. Od 15. svibnja 1932. na odsluženju je vojnoga roka u Mostaru. O tome svjedoči provincijalov dopis gospodinu generalu Vojislavu Saviću, komandantu Jadranske Divizije u Mostaru: »Slijedeći svećenički kandidati, nadležni kod ovoga Provincijalata, nalaze se od 15. maja o. g. na odsluženju kadrovskog roka kod vojne bolnice u Mostaru kao redovi-gjaci: Silvester Adamčik, Jure Kožul, Jure Nuić, Nikola Pehar, Stjepan Skoko, Franjo Vasilj.

Spomenuti djaci-vojnici radi oskudice svećenstva u Hercegovini potrebni su za duhovnu pastvu i trebali bi da budu rukopoloženi za svećenike početkom mjeseca septembra o. g. Radi toga Vas, gosp. Komandante, najljepše umoljavam, da bi svima navedenima redovima-gjacima izvolili podijeliti dopust od 2 i po mjeseca i otpustiti ih u manastir radi rukopoloženja početkom mjeseca septembra o.g. Nakon rukopoloženja za svećenički čin većina će spomenutih kandidata biti poslana u Inozemstvo /Francuska/ radi dovršenja viših teoloških studija početkom mjeseca oktobra o.g., pa je i to jedan razlog da sam slobodan zamoliti Vas za otpuštanje iz bolničke službe.«

Odgovor vojske je negativan s objašnjenjem da pravo na »odsustvo« stječu tek nakon isteka šest mjeseci odsluženog roka, »a u to vreme se oni već otpuštaju iz kadra«. No, ipak su pušteni na odmor što je razvidno od sljedećeg vojnog dopisa gdje se zahtijeva da se vrate u vojarnu. Vojske su se riješili 22. rujna 1932., kako o. Biskupu piše fra Urban Barišić u. z. Provincijalu tražeći da ih zaredi za svećenike »… na 2. oktobra 1932., ili kojim bližnjim danom … Propisne demisorijalne i sve nužne isprave ređenika pravovremeno će se P. Naslovu dostaviti. Mostar, 23. septembra 1932.«

Fra Julijan je sa svojim kolegama zaređen za svećenika 11. prosinca 1932. u Mostaru. Pismohrana Provincije čuva njegov vlastoručni popis skupljenog novca na njegovoj mladoj sv. misi i u koju je svrhu utrošen.
Za spomenute bogoslove 30. studenoga Provincijal od Direkcije Državnih Željeznica Zagreb traži »… pravo na 50% popusta od redovne tarife pri vožnji željeznicom.« A od Generala franjevačkog reda provincijal fra Dominik Mandić traži obedijenciju zbog studija u inozemstvu. General 12. prosinca 1932. ovu molbu ispunjava. Potom Provincijal od Komesarijata Policije u Mostaru traži da za spomenutu četvoricu izda putovnice za Francusku i Njemačku.

Dana 9. siječnja 1933. kreću za Pariz na nastavak teološkog studija fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj s popratnim pismom svoga provincijala i preporukom provincijalu provincije u kojoj će od sada živjeti i studirati. Svojim pismom od 14. veljače 1933. provincijal fra Dominik Mandić dodatno preporučuje fratre studente fra Julijana i fra Vendelina msgr. Beaupinu.

Na njivi gospodnjoj Hercegovačke franjevačke provincije

Prva svećenička služba fra Julijana Kožula u Provinciji je duhovni pomoćnik i voditelj trećega reda u franjevačkoj rezidenciji u Duvnu, kateheta u Sarajlijama, voditelj Marijine Kongregacije, propovjednik i ispovjednik. No, da je još 15. srpnja 1933. »na naucima« svjedoči dopis duvanjskoga župnika fra Mije Čujića Provincijalatu, »da imenuje o. fra Jaku Jukića upraviteljem trećara, dok fra Julijan dodje. Molim da se dozvola što prije opremi jer odavno nije trećarima davano ni blagoslov ni pouka.«

Dana 10. listopada 1933. fra Julijan piše provincijalu pismo iz Pariza, u kojem se zanima »… koliko ću još ostati ovdje. Ja se pripravljam za jurisdikciju. Ne mislim je ovdje polagati, jer mi to ovdje nitko ne preporučuje, a onda mogao bi i naš ordinarij praviti s tim poteškoća za me. Pa onda mislim da je najzgodnije i sigurnije, da je u Provinciji polažem. Predavanja ovdje počinju na 1. studenoga. Za povratak mogu dobiti znatan popust na drž. željeznicama u Francuskoj, ali se moram prije 15 dana najaviti. Mi smo ovdje svi dobro i zdravo. Za nekoliko dana ulazimo u Duh. vježbe.«

Na definitorijalnom kapitulu održanom 21. ožujka 1934. fra Julijan je određen za kapelana na Humcu. Jurisdikcijski je ispit polagao u Provinciji, ali s jednim zakašnjenjem jer je bolovao od pjegavog tifusa. »Apsolvirani teolog o. Julije Kožul, kapelan na Humcu bolovao je od pjegavog tifusa, kada je njegov kolega polagao ispit o. Angjelko Nuić. Stoga molim Preuzvišeni Ordinarijat, da uzme u obzir ovu okolnost, pa odredi ispit za jurisdikciju O. Kožulu, jer bi nam bilo dugo čekati redovite godišnje ispite, tim više, što i župnik na Humcu boluje od pjegavog tifusa.«

Fra Julijan je ispit polagao 23. svibnja 1934. u 16.00 u Mostaru u Biskupskom Ordinarijatu pred slijedećim povjerenstvom: dr. don Petar Čule, dr. fra Anto Jelavić i dr. fra Leo Petrović. Ocijenjen je s dobar /2/. Na Humcu je fra Julijan nastojao osnovati Marijinu Kongregaciju, jer mu se kao mladom svećeniku činila najzgodnijom u gajenju elitnog katolicizma, »kojeg mi malo imamo«, naglašava u svom dopisu Provincijalatu.

Na sastanku Uprave provincije 23. travnja 1935. u Mostaru fra Julijan je određen za kapelana u Posušje, vikara rezidencije i vođu III. reda sv. Franje. Provincijal Franjevačkoj rezidenciji Posušje šalje dekret u kojem ih obavješćuje da ta jedna od najstarijih župa u Hercegovini uopće nema Kronike. »Za taj ljetopis treba dulje vremena upotrijebiti sravnavajući matične knjige, te ispitivajući usmenu predaju. Stoga nalažemo O. Julijanu Kožulu, da se s pomoći Božjom lati toga posla, imade prigodu znanstvenog rada, a rezidenciji će veliku uslugu učiniti. Neka mu O. Preses uruči na raspolaganje sve matične knjige, da mogne ljetopis započeti. Ljetopis neka se najprije napiše na običnom papiru, da ga mogne korigirati koje stručno lice, koje ćemo naknadno odrediti.«

Provincijalat ne može zbog bolesti uha računati na fra Darinka Brkića koji je određen za seoničkog župnika, te na to mjesto Ordinarijatu predlaže fra Julijana Kožula, a umjesto njega za kapelana i katehetu u Posušju fra Stjepana Naletilića. To je i službeno učinjeno na razmještaju osoblja 16. travnja 1936. Fra Julijan Kožul određen je za župnika Seonice i voditelja III. reda Sv. Franje. Na samom početku svog župnikovanja obraća se Provincijalatu jer se susreće s problemom da među službenim župnim knjigama nema »… knjige misnih intencija ni knjige milostinje. Rekli su mi, da je to kod Vas, pa Vas najljepše molim, da ih pošaljete, jer su mi potrebne. Inventar kuće nijesam ni od koga primio, ne mojom krivnjom, i došao sam u praznu i zapuštenu kuću. Budući da je ostalo nešto stvari od pok. Jake (Jukića, m. o.), to Vas molim, da me izvjestite, što ću s njima učiniti.« Od Provincijalata je 18. svibnja dobio odgovor da će spomenute knjige biti vraćene »prvom zgodnom prilikom«, da predaja inventara spada na pokrajinskog gvardijana, a da o stvarima pokojnoga fra Jake napravi poimenično izvješće.

Sljedećih će mjeseci fra Julijan brinuti brigu o trošnom župnom stanu, o čatrnji i drugim objektima s crkvom. Pomoć za ove poslove traži od sreskog Načelništva Tehničkog Odeljka u Livnu i Provincijalata, a kuša pomoć dobiti i od župljana. U tu je svrhu osnovao prema naputku Provincijalata i župno vijeće te se nada da će mu koristiti da župljani, koji su siromašni, pomognu udarajući besplatno nadnice.

Fra Julijan se 3. rujna 1939. obraća Provincijalatu da bi dobio upute glede izgradnje fratarske grobnice koja se podiže dobrotom tog Provincijalata. U njoj će biti ukopana petorica fratara koji su bili župnici i ukopani su u seoničkom groblju. Fra Julijan se uistinu poduzeo da ta grobnica bude što bolje urađena i da u njoj nađu mir franjevci koji su prije njega tu djelovali. Pokušava saznati njihova imena pa veli: »Koliko sam mogao ustanoviti, ovdje su pokopani slijedeći župnici – franjevci: o. Mijo Čović (Čuić?), o. Jozo Barić, o. Paško Kvesić, o. Jozo Vrljić, o. Filip Ančić, o. Ivan Bagarić i o. Jure Nižić. Dakle, svega ih sedam. Velik broj. Vi možete stručno ustanoviti, ukoliko se to dade, dan rođenja i smrti svakog pojedinog, pa da se stavi na ploču, koja ima doći na grobnicu.«

Potom u svom dopisu Provincijalatu govori o tome da će stolar g. Rošec, koji se nalazi u Duvnu, napraviti od drveta križ, kojeg bi od betona, prema provincijalovoj želji, trebao saliti Šandrk. »Pozvao sam sve okolne župnike, da toj svečanosti prisustvuju. Prema želji fra Kleminoj zadušnice će održati sa propovijedi o. Pile Gašpar župnik iz Šuice. Cijela župa proslavit će taj dan. Bilo bi osobito lijepo, da netko dođe i iz Mostara, da se tim neznanim junacima dade počast. Misa će biti u 9 sati u četvrtak.«

Iz Seonice za župnika u Drinovce

Fra Julijan je 11. listopada 1939. u Mostaru, s još sedmoricom subraće, uspješno položio ispit za jurisdikciju pred tročlanim povjerenstvom: fra Antom Jelavićem, don Petrom Čulom i fra Leom Petrovićem. S fra Jerkom Karačićem imao je misije u Posuškom Gracu 23. – 26.ožujka i u Rakitnu 28. – 31. ožujka 1941. Fra Julijana je za vrijeme tih misija u Rakitnu i Posuškom Gracu u Seonici po provincijalovom dekretu zamjenjivao fra Roland Zlopaša.

Na definitorijalnom sastanku 29. svibnja 1941. fra Julijan je iz Seonice premješten za župnika u Drinovce (Presesa residencije). Fra Valentin Zovko mu je duhovni pomoćnik i vikar rezidencije. Fra Filip Gašpar je određen župnikom Seonice. Dana 7. srpnja 1941. javlja se Provincijalu iz Drinovaca svjetujući ga za njive zvane »Očevina« u Seonici, da se ne otuđuju i zamjenjuju za druga zemljišta, već da se to pokuša s Fratarskim gajem kojeg ima preko 200 dunuma.

Provincijalu javlja da je toga dana počeo u Drinovcima pripravljati materijal i da je odziv vjernika dobar, a da sam zbog silnih poslova nema vremena. Ispit za jurisdikciju fra Julijan uspješno polaže 8. listopada 1941. s još 11 subraće u Biskupskom dvoru pred don Petrom Čulom, fra Bonicijem Rupčićem i fra Leom Petrovićem.

Krajem listopada fra Julijan se javlja provincijalu pismom u kojem veli da nema nekih novosti. Misli na spomenik fra Paškalu Buconjiću za kojeg je skupljeno nešto materijala, »… ali neće biti posve dovoljno. Ne vidim još svih uvjeta za posao. Što se mene tiče, ja ne bih urgirao s poslom mnogo, dok su još ovakve abnormalne prilike. Inače, ja sam na raspolaganje.

Kamen nijesam još godio za stepenice, dok ne vidim sredstva. A o toj stvari mislim. Ovdje je dolazio ing. Teh. odjeljka gosp. Lončarić i mjerio cestu, koja bi se imala proširiti. Tom prigodom proširenja mislio sam, da bi bilo dobro izrabiti i upotrebiti kamen, kojeg će biti mnogo iznad Tomasove male na okuki. Međutim stvar će leći radi toga, što je ovaj put još općinski. Sa ljudima u općini sam o tome govorio i mislim nešto poduzimati, da se ovaj put proglasi državnim.

Kamen za stepenice, ako bi ta mogućnost izostala, može se kupiti kod Vrcanovih kuća. Bilo bi dobro da se hrana za majstore i radnike prima preko Tehn. odjeljka.
Duh. Stanica u Čapljini javila mi je … da je odobren prevoz onog granitnog pijeska monopolskim automobilima dovle. Ja sam već predvidio za to mjesto, pa uredite s fra Andrijom (Jelčićem, župnikom u Čapljini, m. o.), da o tome vodi računa. …
Ja bih Vas lijepo molio ispred ove rezidencije, da nam za ovaj post od Svih Svetih do Božića olakšate sa uzimanjem mesne večere, jer nam je teško dobiti posnu hranu…

Među radnicima u tunelu (prokopavao se tunel Nuga – Peć Mlini za hidroelektranu i melioraciju Imotsko-grudskog polja, m. o.) pričaju, da ima dosta komunizma i nerada…«

Fra Julijan se 10. studenoga 1941. javlja provincijalu osobnim pismom u kojem mu zahvaljuje na pismu i savjetu glede »posta«. »Što se tiče posta, iskreno govoreći, najviše sam tražio tu povlasticu radi gosta, jer ovdje skoro svaki dan naleti neko od naših gosta, pa sam u neprilici za hranu. Nas dvojica (on i fra Valentin, m. o.), nadam se, da ćemo se moći držati posta – sa krompirom i sirom, i kad se gosti ugoste, bit će i meso, prema dozvoli. – Dakle, samo u iznimnim slučajevima.

Kupio sam pleh za vanjsko utvrđivanje crkve. Sada podmazujem i utvrđujem ciglu, a onda ću s plehom. Sa fra Pijom sve sam pregledao i držat ću se njegovih uputa.«
»… Po uputi mise sam počeo danas 10. XI. t.g. voditi i to izvolite zabilježiti. Nadam se, da će, dok novac za Spomenik prispije, biti dovoljno materijala.«

Pismohrana Provincije čuva fra Julijanov dopis od 16. studenoga 1941. u kojem Provincijalatu predaje obične sv. mise. A u proljeće 1942. župnik Drinovaca šalje pismo Provincijalatu herc. franjevaca u Mostaru i u pismu svoju fotografiju s molbom da mu »… izvade legitimaciju, da je imam za svaki slučaj potrebe kod sebe. U isto vrijeme molio bi Vas za dozvolu otići u Zagreb radi slijedećega: Moji župljani silno gladuju, a nemaju što niti dovoljno zasijati. Oni su skupili trošak i mene mole ako je ikako moguće, da ja sa nekim odem. Glavar je bio sa prestojnikom, pak mu je rekao da bi svakako najbolje bilo i najprije bi se dobilo kada bi ja otišao.
Radi sjemena moralo bi se odma ići, pak ako mi dozvoljavate, ja bi Vas molio, da mi odma odgovorite.«

A 30. travnja Franjevačka rezidencija – Drinovci službeno se obraća Provincijalatu s opisom jadnog stanja u samoj kući. »Franjevačka rezidencija u Drinovcima … vrlo je oskudna sa pokućstvom. (… nema ni svog spareta, niti peći za sobe /osim jedne slabe/, ni stola, ni ormara u kuhinji, niti dovoljno jedaćeg pribora.) … Budući da su vrlo teška vremena, a za ovu župu radi poplave polja lani i ove godine, osobito teška, to je potpisanom nemoguće pribaviti za sada najpotrebnije stvari.«

Rat biva sve bliže Hercegovini što je razvidno iz dopisa i otpisa župnika s Provincijalom i obrnuto u provincijskoj Pismohrani. Svi započeti poslovi i namisli bivaju prekinuti, a ostaje golo spašavanje provincijskog i dušobrižničkog ustroja života. Na provincijskom kapitulu 3. srpnja 1943. za provincijala je umjesto dr. fra Krešimira Pandžića izabran dr. fra Leo Petrović. Novi provincijal se u samom početku susreće s neočekivanim poteškoćama što ih uzrokuje rat i bojišnica koja se premješta u Hercegovinu. Tako 7. prosinca 1943. pod službenim brojem Provincijalata 869/43. provincijal fra Leo piše sljedeće drinovačkom župniku.

»Poštovani otče fra Julije!
Na Humcu je vojska zauzela tri četvrtine samostanskih prostorija, radi toga sam morao razmjestiti sve starije otce s Humca po raznim župama. Bio sam stavio p. o. fra Ciprijana u Vitinu. On je tamo otišao najspremnije. Međutim se pokazale velike poteškoće koje su onemogućile boravak p. o. fra Ciprijana. Radi toga sam mu poslao Obedientiam za Drinovce.

Suvišno je, da napominjem, da ga gledate prema prilikama što bolje i što ljepše. On je ne samo starijih godina, nego uz to i oslabio usljed ovih prilika i okolnosti.
Nije premještaj naumljen trajan, ali svakako dotle dok se prilike na Humcu ne budu promienile na bolje, tj. prostorije ostale slobodne i date nama na raspolaganje.
Tebe i o. kapelana srdačno i mnogo pozdravljam.
Provincijal.«

Osvanula je nova 1944. Široki je Brijeg u plamenu i vatri, Mostar također, cijela je Hercegovina postala nesigurnom. U ljude se uvukao strah. Vijesti su jedna gora od druge. Provincijal fra Leo poput najbrižnijeg domaćina obitelji nastoji skupiti Zajednicu. Kuša kratkim dopisima u otežanoj komunikaciji spasiti što se spasiti dade. Na srcu su mu djeca na Širokom Brijegu, Humcu, Mostaru. Ni jedno od mjesta nije sigurno, osobito Široki Brijeg. Nastave, pa skoro da i nema. Iz Mostara se seli Bogoslovija, za širokobriješke klerike s gvardijanom fra Andrijom popravlja kuću u Crnču, s namjerom da barem njima omogući neki boravak.

Fra Julijan premješten u Veljake

Cijelo ovakvo stanje Provinciji, provincijalu fra Leu i Upravi Provincije pada u toj 1944. godini, stotoj godini od samostalnog življenja Zajednice hercegovačkih franjevaca. Unatoč svemu 16. svibnja 1944., točno na stotu obljetnicu od »odcipljenja«, provincijal fra Leo saziva definitorijalni kapitul na Širokom Brijegu, točnije na Čerigaju i pravi raspored osoblja te kuje naume o pisanju velikog šematizma. Sve to svjedoči Hercegovina franciscana iz toga vremena. Po tom rasporedu osoblja fra Julijan Kožul premješten je za župnika u Veljake.

Negdje su u isto vrijeme iz Mostara u Veljake premješteni i bogoslovi, a s Humca Novicijat. Provincijal fra Leo Petrović stoga učestalo razmjenjuje dopise s tom župom i župnikom, kao i s profesorima odgojiteljima koji su s bogoslovima i novacima.

Pismohrana Provincije čuva:
»Dnevni raspored bogoslova u Veljacima
6 sati ustajanje
6 i po hore, razmatranje i svete mise
8 sati doručak
9 – 11 predavanje
11 sati vježbanje ceremonija
12 sati vespere i komplet, ručak, pohod Presv. Sakramentu, odmor
15 sati matutin i laude. Poslije učenje.
19 i po meditacija
20 sati večera
21 i po počinak
Na šetnju idu jednom ili dva puta sedmično.«

Provincijal je iz Veljaka – Humca dobio pismo od fra Jerke Mihaljevića u kojem ga moli da u Veljake pošalje cementa kako bi mogli popraviti »… one sobe pod blagavaonicom, nužnik i čatrnju. … Pošaljite nam nešto mekinja…« jer uzgajaju »pet komada svinja«.

Dana 11. lipnja 1944. odgovara provincijal fra Jerki Mihaljeviću u Veljake: »Šaljem Vam 8 vreća cementa. Više mi nije moguće. I ovo će Vam biti dosta. Za poda se miješa 1:10, a za čatrnju i nužnik nije mnogo potrebno. Jedva sam i ovo poslao. Nemamo ni mi nego nekoliko vreća još za najpreče potrebe.
Šaljem Vam i 8 qu. mekinja, tj. 16 vreća po 50 – kg.
Jednom zgodom poslat ću Vam jednu teku za bilježenja svega što ste odovuda tamo ponieli. Bojim se razvuće se kojekuda. Ne mislim baš na Vas tamo u Veljacima, nego se svukuda razvlači, pa će biti teško kasnije sve prikupljati bez točnog popisa. Isto sam naredio i u Čerinu.

Mal da ne zaboravih spomenuti … dao sam fra Juliju ništa manje nego 500.000. kuna, petstotinatisuća kuna za kupnju siena …«

Dana 2. srpnja 1944. fra Julijan Kožul šalje Provincijalatu pod službenim brojem župnog ureda 654/44., 656 (šest stotina pedeset i šest) nerečenih intencija a 300. kn /novac je zadržan./ Jedan značajan dopis šalje provincijal fra Leo Petrović župniku Veljaka fra Julijanu Kožulu 6. srpnja 1944. pod urudžbenim brojem 468/44.:
»Poštovanom o. fra Juliju Kožulu, predsj. Residencije u Veljacima
U Veljacima je naša residencija i studij teologije. Ona se mora upravljati po uzoru samostana. Residencija je mali samostan, samostan II. reda. Dapače su i naše župe redovničke kuće, koje se upravljaju po propisima kanona i naših Konstitucija i Statuta provincijskih.

Prema tome:
1. U residenciji mora vladati podpuni samostanski red i disciplina u pogledu molitve i razmatranja i cjelokupnog kućnog reda.
2. U smislu propisa Gen. Konstit. Br. 507. – 512. kućnim se stvarima upravlja u svemu u sporazumu kućnih diskreta. Ništa se ne smije nabavljati, upotrebljavati ili trošiti, bez predhodnog sporazuma i pristanka pp. Oo. Diskreta. Sjednice diskretorija se imaju održavati svaki mjesec, dan, dva ili najviše pet dana poslije prvoga u svakom mjesecu. Neka se sve pretrese i uredi. Samostalno se ne smije nikakav trošak činiti bez znanja i odobrenja sa strane diskreta. Male stvari ne dolaze u obzir.
3. Posluga se ima isplaćivati svaki mjesec prema ugovorenoj plati sa svakom osobom, koja u kući poslužuje. Ne smije biti u tom pogledu prigovora i potraživanja u slučaju odpusta posluge. Svaki mjesec ima se na koncu izplatiti i zavesti u knjigu izdataka. Fiksirati platu svakomu sporazumno sa diskretima. Posebnih ugovora i bez znanja diskreta ne ćemo priznavati. Poslugu se plaća u novcu, ne u naravi.
4. Koliko je moguće treba paziti da u kući bude držana klauzura, ukoliko to prilike budu dopuštale. I to sporazumno sa diskretima.
5. Svi prihodi, koji god bili zavode se u sumu kućnih prihoda i razhoda.

Ovim Vam se naređuje za vladanje i upravu, da ne bi bilo kasnije kakvih prigovora i nesporazumaka. Predmeti, koji su doneseni iz sjemeništa u Mostaru ili inače iz Provincije imaju se voditi u evidenciju i kasnije na svoje mjesto povratiti. Stvari župske ostaju na poslugu župniku, kao kućno pokućstvo i inventar.
Provincijal fra Leo Petrović.«

Fra Julijan 8. kolovoza 1944. izvješćuje provincijala o stanju u rezidenciji, te moli da kod njega ostane fra Krešo Jukić, iako je po njegovoj odluci određen za Čerin. Već dan poslije dostavljen je provincijalov odgovor.
»Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, predsjedniku rezidencije na Veljacima
Neka fra Krešo Jukić ostane u Veljacima, kada Vam je potreban.
Ako fra Leonardo nalazi za shodno radi svojih posala, neka ide na svoje mjesto, odnosno kamo je naumio. Moja je nakana bila, da on pripazi na kleričke stvari. Neka, čuvat ćete i Vi koji ste tu. A i fra Ante je tu, on će već paziti na sve.

Za fra Pašku ne odlučujem ništa. Kako vidite glede njega. Ako vam je tude tijesno, neka bi i otišao. Ali kamo će? Svugdje sve puno i prepuno. Najbolje je kod kuće sjediti s mirom.
Fra Makso neka bude uz fra Antu uz novice kao sekundar meštar.
Pošto je tu sada novicijat treba da kućna disciplina bude savršena u svakom pogledu. Još savršenija nego je do sada bila. Pazite da braća novice imaju dobar primjer od svakoga, najviše od vas svećenika.

Stranci, ne znam koji bili, neka se ne druže s novicama i neka se ne primaju u kuću nikako. Na objed ili konak pod nikakvim uslovima. Neka bude novicijat u pravom i podpunom smislu. Strance mislim svjetovnjake. Nije zgodno da i drugi naši dolaze i smetaju novicijat. Držite redovito šutnju. Ako se dispenza neka to bude rjedje i prigodom svetkovina ili godovina. S p. o. fra Antom, meštrom ta pitanja rješavajte. Ovo pismo pokažite i o. meštru.
Sve Vas milo i bratski pozdravljam. Želim Vam svima od dragoga Boga zaštitu i milost. Molite se i Bogu preporučujte, da vas brani i štiti. Molite se i za drugu braću u Provinciji, svukuda ima potežkoća i nevolja. U ruke Božje naša sudbina!
Provincijal, o. fra Leo Petrović.«

Pismohrana Provincije čuva na brzinu napravljene popise razmještaja bogoslova i novaka, njihovih profesora i odgojitelja, starijih fratara. Tu su brižno vođeni troškovnici u naturi i novcu za ishranu učeće mladosti u tako otežanim uvjetima, ukori Provincijala i opomene, te, dakako, i predanje u bratsku ljubav i Božju providnost.
Dana 11. kolovoza 1944. pod urudžbenim brojem 613/44 provincijal fra Leo Petrović šalje fra Julijanu Kožulu, predsjedniku rezidencije u Veljacima sljedeće pismo:

»U našoj dispoziciji napisano, da ste Vi predsjednik naše rezidencije na Veljacima. To nije samo titula, nego prava dužnost mjestnog starješine naše kuće. Sada je na Veljacima ne samo redovnička kuća kakva mu drago, nego u najstrožem smislu te rieči. Stoga u kući mora vladati podpuni red i disciplina, kako je propisano za kuće noviciata.
Što se tiče kućne ekonomije sve sredjujte u sporazumu s p. o. fra Antom, meštrom novica i fra Jerkom, kada se ako Bog da povrati. Ništa samovoljno. Velik je imetak Provincije povjeren Vama, toga budite svjestni kao i odgovornosti za to.
Ovim Vam javljam, da je p. o. fra Ante, meštar diskret residencije.
Priklapam ovdje Decretum o podizanju kuće novicijata i preselenju novica na Veljake. S pravne strane, mislio sam da ima potežkoća. Pregledao sam Facultates i jasno sam ustanovio, da mogu uraditi kako stoji u Decretu. Ovo pismo saopćite p. o. fra Anti, meštru, jer sam nešto drugačije napisao u pismu, koje mu šaljem.«

Fra Leo, kao da ćuti koliko je to bitno shvatiti pa u P. S. dodaje:
»Naročito Vam skrećem pažnju, da se za objedom i večerom drži redovito šutnja i da se redovito čita kao i u samostanima. Bez obzira na ne znam koje goste, neka se drži šutnja. To će i gosti, bilo koji, naši ili tudji, uvažiti – neka uvaže. Ovo napose preporučam i naredjujem. Pazite, samo dovoz siena na Veljake košta nas 420.000. kuna. Štedite i čuvajte sve. Vodite brigu o svemu. Još jednom srdačno pozdravljam.«

Uoči Gospojine šalje fra Julijan provincijalu popis subraće koja čine zajednicu rezidencije Veljaci:
»1./ O. fra Julije Kožul
2./ O. fra Ante Jelavić
3./ O. fra Paško Martinac
4./ O. fra Makso Jurčić
5./ O. fra Krešo Jukić.«
Napominje da se privremeno u rezidenciji nalazi O. fra Bernardin Smoljan.

Fra Julijan koristi svoju župničku podsjetnicu da bi se na njoj obratio Provincijalu za pomoć za tolike ljude koji su se sada odjednom našli u župnom uredu Veljaci. Molba je ispisana 1. listopada 1944.
»Mnogo poštovani oče!
Šaljem Vam priepis kućnih računa za mjesec rujan – kako i tražite! Sve sam radio u sporazumu s podpisanim. Lijepo Vas molim, da nas razumite. Kako želite i kako ste naredili, izvršit će se popravak kapelice i barake.
Molim Vas, da nam prema priloženom kućnom računu pošaljete prvom prigodom nešto novaca. Nema smisla, da tražim ovuda i onuda.
Mnogo Vas pozdravlja i poštuje odani o. fra Julije Kožul, župnik.«

Jedno od zadnjih pisama provincijala fra Julijanu Kožulu svakom će svojim sadržajem dati najbolji preslik stanja u kojem se Zajednica nalazi.
»Mostar, 14. listopada 1944.
Broj 796/44.
Poštovanom otcu fra Juliju Kožulu, župniku na Veljacima!
Čujem sa strane, da su naši bogoslovi napustili Veljake! Meni nije ništa poznato, radi čega je to bilo i tko je to odredio.
Javite mi odmah: Kad su otišli? Kojim pravcem? Da li su otišli svi klerici i profesori?
Šta su sa sobom potjerali od hrane i pokućstva? Šta je tamo ostalo? Sve što je tamo, da li je popisano i uredno podpisano. Vi sami znate, da za sve Vi snosite odgovornost. Radi toga pazite da sve bude u redu.
Na sva mi pitanja odgovorite precizno i točno! Kod drugih mnogih mojih nevolja, ne znam, da li je i ta nevolja morala da se dogodi.

Pišite mi kakve su prilike tamo? Da li ima uistinu kakve pogibelji za Vas? Da li je i za njih bila kakva pogibelj ili je samo neka panika zavladala ili možda koji drugi uzrok tomu nenadnom selenju?
Na koji su način pretjerali robu i kako snuju da je pregone?
I sve mi ostalo pišite obširno i točno. U velikoj sam zabuni. Neizvjesnost mi je skoro najteža.
Vas i sve koji su s Vama bratski pozdravljam.
Provincijal: o. fra Leo Petrović.«

Rukom je fra Leo skicirao, kao što je običavao za mnoge svoje dopise, na jednom papiru što se sve dogodilo po Provinciji pred kraj 1944. gdje su partizani već uzeli vlast. Tu po crticama stoji sljedeće:
»Fra Sv. Markotić. 30. XII. 1944.
Čitluk : 4. XII oko 27. XI. 1944. digli 720 kg
pšenice, brašna 7 vreća i 1.00, žaku nule,
sanduk šećera, 68 kg masti, i dva krmka.
Posteljinu onih koji su otišli, 2 radia –
2 mašine pisaće, garbita 100 kg
lampa i mnogo stvarčica, još 28 kg meda,
vina 8q, rakije.

Čerin: 3 krmka, vina, žita, haljina.
Međugorje: fra Serafin bio na izpitu
Veljaci: fra Julije izpitivan
Ostali: nijesu pozivani osim onih u Drinovcima.«

S ovog fra Leovog papirića imamo i zadnju vijest o fra Julijanu Kožulu.
U provincijskom Nekrologiju stajalo je da su ga jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog.

Identifikacija fra Julijana Kožula

Rad na ekshumaciji ratnih stratišta iz Drugog svjetskog rata i poraća gdje su jugokomunisti načinili ratne zločine, Hercegovačka je franjevačka provincija započela nakon osnutka Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Zagvozd je prvo stručno istraženo stratište na području Hrvatske na kojem su jugokomunisti učinili zločin. U ime Provincije sve je te radove vodio pročelnik povjerenstva za Pripremu kauze mučenika fra Ante Marić.

U Mostaru 8. studenoga 2004., pod ur. br. 576./2004., provincijal fra Slavko Soldo dostavlja dopis sljedećeg sadržaja:
»Poštovana braćo!
Na sastanku Uprave Provincije održanom 4. studenoga 2004. u samostanu u Slanom, osnovano je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra Ante Marić, a za članove povjerenstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire, naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto mučeničke smrti naše subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset članova našega širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – “in odium fidei”.

Pobijeni FranjevciMetkom u potiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijatelji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komunističke strahovlade nije se smjelo ni doći do skloništa u samostanskom vrtu, gdje su spaljena njihova tijela.

Ta vremena su iza nas. Vrijeme je da se svjedočanstvo vjere naše mučenički preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Braći iz povjerenstva želim Božji blagoslov i mnogo uspjeha u njihovu radu.«

Hercegovačka je franjevačka provincija osnutkom ovoga Povjerenstva učinila izravni korak konačnom saznanju istine o svojoj ubijenoj braći. Ovim je dopisom utemeljeno Povjerenstvo, imenovan pročelnik fra Ante Marić i svi njegovi članovi.

Osnutkom Povjerenstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca pristupilo se postupku ekshumacije masovne grobnice u Zagvozdu. Kako je dogovoreno, tako se i dogodilo. Na Đoginoj ledini nije rasla šuma, iako je svuda okolo rasla. Ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu pasle. Cijela su priroda, životinje, ljudi sve to vrijeme do 6. travnja 2005. poštivali to mjesto u kojem su počivali, vidjet će se, izmasakrirani i okrutno ubijeni ljudi.

Njihova su tijela nakon ubojstva najprije zakopana u klačinu, pa su ih po partizanskoj zapovijedi prenijeli na Đoginu ledinu. U blizini je prirodna okomita špilja, jako duboka, »bez dna«, kako narod običava kazati. Mogli su ovi ljudi ta tijela, njih osamnaest, baciti u tu provaliju, ali nisu. Ukopali su ih dostojanstveno koliko su god mogli na osamdeset cm dubine.

Pristupilo se uzimanju uzoraka s terena od obitelji ubijenih fratara za postupak DNK. »U više razgovora i dogovaranja odlučeno je: za sve fratre uhićene u Hercegovini za DNK analizu uzeti uzorke kostiju njihovih roditelja ili braće. Fra Ante je nastojao stupiti u kontakt s njihovim obiteljima, rodbinom. Ipak je od njihova uhićenja prošlo punih 61 godinu, a mnogima su roditelji umrli i prije stotinjak godina. I koliko se god mislilo da je to teško, zadivljujuća je ljubav s kojom su obitelji ovih pobijenih fratara još uvijek kroz pokoljenja unučadi i praunučadi duhom tako usko vezani uz svoje pretke, pobijene fratre.

Nakon iscrpne priprave nastupio je i taj dan ekshumacije. Vidljivo je iz shema koje je fra Ante učinio, kako bi ekshumacija uspjela, da je prethodno prošao sve te župe, osobno vidio članove obitelji, s njima o svemu razgovarao. O tome bi se moglo nadugo i široko pisati. No, neka bude samo spomenuto: dan se pokazao pakleno vruć (u jednom je trenutku u hladu bilo +44°C).

Bili su u grobljima: Staro Hardomilje (fra Leonardo Rupčić), Stubica (fra Andrija Jelčić), Gornji Studenci (fra Radoslav Vukšić), Međugorje – Kovačica (fra Mariofil Sivrić i fra Marko Dragićević), Grljevići (fra Fabijan Kordić), Lipno (fra Fabijan Paponja), Hamzići – Elezovac (fra Bono Andačić) i Čerin (fra Paško Martinac). Ekipa koju je fra Ante predvodio je sljedeća: prof. dr. Marija Definis Gojanović iz Splita, prof. arh. Tihomir Glavaš, dipl. ing. Iko Dugandžić, radnici Ivan Vlašić – Levi i Ivan Sablje. Pomagali su im na terenu: s. Mirona Rupčić, članovi obitelji nabrojenih fratara te don Tomislav Majić, župnik Grljevića.

Pasja vrućina bivala je sve ubitačnijom, a posao je trajao taj cijeli dugi i vrući dan. Ostale su još ekshumacije: Ljuti Dolac (fra Julijan Kožul), Dužice (fra Martin Sopta), Široki Brijeg – Sajmište (fra Nevinko Mandić), Vinjani (fra Slobodan Lončar), Tubolja (fra Miljenko Ivanković). Marija je Definis Gojanović sa sobom odnijela uzorke za devetoricu fratara. Inače se za jednu ekshumaciju predviđa jedan dan.«

Odlučili smo se proširiti onu skupinu iz Hidrocentrale, jer smo temeljem uzoraka njihovih članova obitelji identificirali samo fra Melhiora Prlića. Stoga je zaključeno da se uzmu uzorci obitelji svih fratara za koje znamo da su ubijeni negdje u Hercegovini i da bi im se tijela mogla naći i u Zagvozdu. Tu smo isključili »mostarsku skupinu«, jer pouzdano držimo da su ih jugokomunisti nakon što su ih mučili i ubili ubacili u rijeku Neretvu. Nastavak je ekshumacije dogovoren za 11. kolovoza 2006.

»Ponovno se okupila “stara ekipa”: Marija Definis dolazi iz Splita oko 8 i 20 minuta, te se fra Ante s njom susreće kod Prodexa u Gorici. Tu piju kavu i dogovaraju današnji dan. Fra Ante je pošao iz Mostara oko 7 sati. Prethodno je kod časnih uzeo od s. Mile Sesar uzorak krvi za fra Maksu Jurčića koji je cijelo vrijeme bio na transfuziji u SKB-u u Mostaru profesionalno odložen. Pokupio je u Grudama Iku Dugandžića koji ga je čekao na crpki na Bobošci, te s njim bio u Gorici prije osam sati. Dolazi Tihomir Glavaš, a već u Gorici kod župnog ureda čekaju Ivan Vlašić i Ivan Sablje. Oni su u Ivana Vlašića – Levija automobil stavili potrebni alat za ekshumaciju. Iz Gorice se krenulo preko Gruda na Posušje, i u Tomislavgrad, točnije u Tubolju. Tu su se sastali s fra Antom Ivankovićem, i iz njihovog groblja iz krasno uređene obiteljske grobnice uzeli uzorke fra Miljenkovih roditelja.

Potom se s fra Milanom sastaju kod svadbenog salona Petric, piju na brzinu kavu, i idu u Vinjane Hercegovačke. Tu na njih čeka fra Milanov brat Zvonko. Uzimaju uzorke za fra Slobodana Lončara. Grobnica je obitelji Lončar besprijekorno obilježila kosti svojih predaka. To je išlo veoma uredno. Na Sajmištu nastaju problemi za fra Nevinka Mandića. Sve su kosti u zajedničkoj kosturnici, te je velika muka razaznati koje su od roditelja, a koje od brata. Pomaže im Goja Mandić, no u pomoć zove i Goju Grbešića, te se nekako uspijeva uzeti uzorak.

Ide se u Ljuti Dolac. Tu s Milom Kožulom trebaju uzeti uzorak za fra Julijana. Mile je napravio novu grobnicu, te se do kostiju roditelja ne može doći, a do bratovih se kostiju kroz dno izbetonirane grobnice trebalo kopati bar metar. Tu ostaju Tiho, Levi i Sablje, a Marija, Iko i fra Ante idu u Gradniće. S fra Marinkom Šakotom župnikom idu na groblje uzeti uzorke od obitelji fra Zdenka Zubca. Htjeli su uzeti kosti roditelja, no nije im pošlo za rukom naći ih u kosturnici, te uzimaju uzorak fra Zdenkova brata.

Vraćaju se u Ljuti Dolac, tu su ovi već došli do lijesa fra Julijanova brata. Uzimaju uzorak, vraćaju zemlju, poklopnice, te idu na Dužice. Već je 18 sati. Vrućina je snošljiva. Između 22 i 27°c. Tu također uzaludno u mnoštvu kostiju u kosturnici pokušavaju odgonetnuti kosti fra Martinovih roditelja, te se odlučuju za uzorak od njegovog pokojnog brata.«

Posao sada nastavlja profesorica Marija Definis-Gojanović sa svojim suradnicima na patologiji u Splitu. Ishod je sljedeći:
»Na temelju provedene DNA analize izuzetih uzoraka kostiju uspješno se izolira i umnoži DNA pod laboratorijskim brojem Os-33/05. Utvrđeno je da dobiveni genotip pripada muškoj osobi. DNA je uspješno umnožena u 11 lokusa Yfiler PCR Amplification kit-a. Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pokojnog Ilije Kožula, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa.

Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima uzorka kosti i zuba najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod brojem tijela 7 pripadaju sada pok. fra Julijanu Kožulu i to s vjerojatnošću pronalaska iste osobe u općoj populaciji od 1 : 86 272 299 808.

Što je uzrok fra Julijanove smrti?

Što je uzrok smrti pokojnog fra Julijana Kožula, ne može se zaključivati. Pregledom koštanih ostataka na istima nisu uočena specifična zaživotna oštećenja koja bi ukazivala na uzrok smrti.«
Posmrtni ostatci fra Julijana Kožula obilježeni su brojem 7. Ovaj broj nije naveden uz broj tijela (10.), kako je u knjizi »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«, već je zaštićen do objave identifikacije. Tek kad je fra Zdenko identificiran objavljeno je i koji je broj naveden u knjizi za fra Julijana.

A tijelo broj 7 ekshumirano u Zagvozdu ovako je opisano na Patologiji u Splitu.
»10. Ostaci tijela označeni br. 7
– Lubanja zaživotno prelomljena i rastavljena po šavovima, u brojnim manjim i nešto većim nepravilnim fragmentima; donja čeljust čitava, osim prelomljenog desnog ramusa
– Gornji zubi postmortalno ispali; svi zubi zdravi, bijeli, pravilni; dolje prisutni od jedinice do sedmice (1. – 7.) obostrano, u gornjoj čeljusti broj zuba nemoguće odrediti zbog nepostojanja postraničnih dijelova; grizne plohe oštre
– Sve kosti suhe, krte dijelom prorašćene korijenjem i izrazito truležno promijenjene, posebice rebra, kralješci, lopatice, zdjelica, te krajevi dugih kostiju; sitne kosti šaka i stopala dijelom nedostaju (slika 42.)
– Uz koštane ostatke jednog cijelog tijela dostavljena i još jedna lijeva lisna kost
– Ostaci žice dostavljeni uz tijelo
Duljina dugih kostiju: femur = 47, 5 cm

Na kostima se ne uočavaju specifična zaživotna traumatska oštećenja. Prema karakteristikama lubanjskih kostiju, zuba, zdjelice i natkoljenične kosti utvrđuje se da se radi o muškoj osobi mlade životne dobi.
Preračunavanjem faktorima po Trotteru i Gleseru dobije se zaživotna visina od 174 cm.
Specifičnih tragova zaživotne traume se ne nalazi.
Za DNA analizu izuzeta su četiri (4) zuba.
Nadopuna: lisna kost pripaja se tijelu pod rednim brojem 14.«

Dana 15. siječnja 2007. Marija Definis Gojanović javlja fra Anti Mariću da je identificiran fra Julijan Kožul. Time se konačno saznaje o fra Julijanovoj smrti. Cijelo se vrijeme za njega, kao i za fra Zdenka Zupca, držalo i u Nekrologiju je stajalo da su ih jugokomunisti ubili u Ljubuškom.

Ukop fra Julijana Kožula na Širokom Brijegu

Dana 7. listopada 2007. u 15.00 u župnoj crkvi u Zagvozdu slavljena je sv. misa, a potom u mjesnom groblju i ukop 15 neidentificiranih tijela ekshumiranih u Zagvozdu na lokalitetu Sudišće, koje su u veljači 1945. ubili jugokomunisti. Sv. misno slavlje predvodio je vikar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, a suslavio je vicepostulator kauze mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Ivan Ćubelić, župnik Zagvozda don Jakov Cikojević, te preko četrdeset svećenika i fratara iz Hercegovine i imotske krajine. Ukop je obavio mjesni župnik. Sudjelovali su novaci, bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije, časne sestre i nekoliko tisuća vjernika Zagvozda, okolnih župa i iz Hercegovine.

Nakon ukopa u pratnji policije krenula je povorka s tijelima identificiranih fratara fra Melhiora Prlića, fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula iz Zagvozda na Široki Brijeg. Vjernici mjesta Gorice, Sovića i Gruda uz nogostup su stajali s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća. Posebno je bilo dirljivo na samoj granici i u zaseoku Vlašići. Svi su izišli na cestu s upaljenim svijećama. Na trenutak je zastao i njihov fra Melhior, s ubijenom svojom braćom fra Zdenkom i fra Julijanom, da im zahvali na ljubavi i uzvrati toliko željeni pozdrav.

Pred samostanskim vratima na Širokom Brijegu svoju su ubijenu braću, nakon 62 godine, dočekala braća samostana te ih uz molitvu i procesiju donijeli u samostansku kapelu. Njihov će ukop obaviti general Franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo 9. listopada 2007. u 11.00 u samostanskoj crkvi na širokom Brijegu. Ukopani su u fratarski grob. U tom su grobu od 1. srpnja 1971. tijela fratara koje su jugokomunisti ubili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. i onih koje su 6. veljače 1945. ubili u Mostarskom Gracu. Time je tada ukupno u grobu bio dvadeset i jedan ubijeni fratar. Ispaćene kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca tiho se pozdraviše i zahvališe Bogu za vječni mir.

Svečanom sv. misom zadušnicom u 11.00 general Reda fra José Rodríguez Carballo, uz sumisništvo provincijala dr. fra Ivana Sesara i cijele provincije ukopao je posmrtne ostatke identificiranih fra Zdenka Zupca, fra Julijana Kožula i fra Melhiora Prlića. To je bio nezaboravan dan za Hercegovačku franjevačku provinciju. Na ukopu je bilo veliko mnoštvo puka i sv. misa zadušnica slavljena je pred širokobriješkom bazilikom.

O tome stoji u provincijskom glasilu Mir i dobro sljedeće:
»Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. godine pokopani posmrtni ostaci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945. godine. Partizani su sredinom veljače te godine poubijali ukupno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna. Spomenuta trojica identificirana su nakon što su njihovi ostaci 2005. godine pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

“Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u očima puka”, rekao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 7. do 10. listopada 2007. godine. (…)

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igrokaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara (autor: fra Ante Marić), te misa na latinskom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i članova FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene. U općini Široki Brijeg 9. listopada (utorak) je bio neradni dan.«

Za ovu sv. misu i ukop provincija je priredila Liturgijski vodič, pohod generalnog ministra, Široki Brijeg, 9. listopada 2007. u kojem su donesene fotografije i osnovni podatci svih ubijenih fratara ukopanih u fratarsku grobnicu u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Tu se na 15. stranici, uz ostalu ubijenu i ukopanu braću, nalazi i kratak životopis s fotografijom fra Julijana Kožula.

Piše fra Ante Marić/Misija.SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Feljton

Ivo Lolo Fischer

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA/ Daniel KASAP

Meštar Bandić i njegov očenaš za povratak biste Ive Lole Ribara, koju su, nota bene, pobunjeni Srbi u okupiranom selu Vukmaniću 1991. bacili u zdenac, krivac je za ovu reportažu. Na prvi pogled, u zemlji koja slabo čita, zanimljiva kuća u Demetrovoj ulici i Lolo izgledaju jako nepovezano.

Vjerojatno niti jedna palača na Griču ne pamti toliko poznatih kućevlasnika i imena hrvatske i protuhrvatske elite koje su u njoj boravile, od hrvatskih do jugoslavenskih nacionalista, kao ona u Demetrovoj 3.

1 demetrova 3

Životom grada “Slobodni i kraljevski Gerčke Gorice varaš zagrebački” vladaju imućne plemićke obitelji i malobrojna skupina viših kraljevinskih i županijskih službenika. One, poslije velikog požara 1731. godine, svoje kuće i palače grade ciglom, a ne više od drva.

Jedna od takvih zidanih prizemnica, na zapadnom obrambenom zidu Gradeca, u Blatnoj ulici (današnjoj Demetrovoj 3 – u crvenom okviru), prvi puta se spominje 1751. godine. Kasnijim nadogradnjama izrasla je u baroknu palaču. Prvi kućevlasnik bio je fiškuš Nikola pl. Mesić, a “crveni barun” dr. Ivan Ribar (također fiškal, odvjetnik) posljednji.

Nikola pl. Mesić (Samobor, 1717. – Samobor, 1755.) izabran je notarom Zagrebačke i Križevačke županije (1748.), zagrebačkim dožupanom (1753.), a od 1751. do svoje smrti obnašao je i čast župana turopoljskoga. Bio je sin jedinac Šimuna pl. Mesića i Jelene, kćeri samoborskoga vlastelina Franje pl. Saića i Katarine pl. Mihanović. Šimun je rođak slavnog popa Marka Mesića (Brinje, 1640. – Karlobag, 1713.), junaka ustanka (1689.) i osloboditelja Like i Krbave od Turaka.

2 demetrova 3

3 demetrova 3

Velike ribe jedu male, od papalina do Jambreka, i možda je zato, kao podsjetnik, zagrebački kit (Mesocetus agrami) izložen u palači naslonjenoj na palaču u Demetrovoj 3.

Nakon Mesićeve smrti kuća je pripala grofu Aleksandru Mihaelu Maleniću, ženidbom s Mesićevom jedinicom Rosinom. Mihael je sin jedinac Nikole pl. Malenića, pukovnika, hrvatskog zastupnika na zasjedanjima Hrvatsko-ugarskog sabora i hrvatskog podbana (1729.-1732.). Budući su Malenići već imali palaču na Markovom trgu, kuću u Demetrovoj je 1769. godine kupio fiškal Petar Appoka, upravitelj imanja grofova Erdödy i Drašković. On je dogradio sjeverni i zapadni dio kuće te uredio “garažu” – kolnicu.

U Appokovo vrijeme popisano je u Gradecu 2.716 duša, 419 kuća, 188 plemića … Godine 1776. Zagreb od Varaždina preuzima sjedište Hrvatskoga kraljevskog vijeća (vlade), pa je “postao glava Hrvatske.”

Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Nepomuk Drašković, a zatim feldmaršal Heinrich Gabriel barun Collenbach (Achen,1772. – Zagreb, 1840.), od 1830. stalno nastanjen u Zagrebu. Collenbach je na začelju palače, strani okrenutoj Tuškancu, dao uredit veliki perivoj “udešen na engleski način” koji se prostirao sve do današnjeg “Krležinog gvozda” (prva fotografija, žuti okvir).

* Pripomenak: tzv. “Krležin gvozd” (gvozd = šuma), odnosno “Vila Krleža” je bila “Vila Rein” u vlasništvu bankara, Židova, Adolfa Reina. Od 1952. u njoj žive, bez imalo grižnje savjesti, antifašisti Krleža i Bela sve do smrti.

4 demetrova 3

Palača je znatnu preinaku doživjela u doba kad ju je posjedovala grofica Emilija Keglević rođ. Collenbach (1814.- 1883.), Collenbachova kći. Na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i trijem u dvorištu.

5 demetrova 3

1862.- Palaču je kupio fiškal Antun pl. Vakanović (Kostajnica, 1808. – Zagreb, 1894.) i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji, kao i kuće na Kaptolu i Novoj vesi. Bio je član mađarske lože Domoljublje (Horaszeretet) i Szent Istvan. Veoma lukav poslovni čovjek. Uspješno koristi informacije koje je imao na raspolaganju. “Poznavao je u glavu sve odličnije ljude, koji su narodno kolo vodili.” Do smrti je ostvario imetak (nekretnine i vrijednosni papiri 78.000 forinti.), iznosu od 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna (!), a počeo je takoreći od nule. Tajkun svoga doba.

6 demetrova 3

Nadgrobna ploča “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star”, mlađeg brata Antuna Vakanovića, na zidu ulaznog stubišta. Tu joj svakako nije mjesto jer je Paul (Pavao) rođen u Petrinji 1814., a umro je u kući na zagrebačkoj periferiji, u Petrinjskoj ulici. Ne znamo ni gdje je bio pokopan, ni zašto ju je Antun ovdje ugradio.

7 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanović

1826.- Podbilježnik Zagrebačke županije
1842.-1847.- Prisjednik (vježbenik) Sudbenog stola sedmorice Zagrebačke županije
1861.- Član Unionističke (mađaronske) stranke
1861., 1865., 1867.- Zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1867.- Financijski upravitelj Zemaljske (civilne) uprave (imenuje ga ministar)
1868.- Savjetnik ministra financija
1868.- Predsjednik Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1868.- Predsjednik regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje pregovara sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe
1872.- Vitez carskog i kraljevskog reda Franje Josipa
1872.-1873.- Car Franjo Josip postavlja ga za hrvatskog bana, ali već 20. rujna 1873. maknut je s banske stolice; novi ban Ivan Mažuranić (1873.-1880.):

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Ova budnica protiv “Smail-Age” bi mogla biti etalon za hrvatsku glupost. Koju godinama ustrajno ponavljamo. Stalno je aktualna. Zapravo, žalosno.

1873.- Antun Vakanović odlazi u mirovinu s godišnjom mirovinom u iznosu od 5.000 forinti! Samo okvirne usporedbe radi, za jednu forintu moglo se u luksuznom hotelu boraviti dva dana u jednokrevetnoj sobi s poslugom u sobu ili za šest forinti unajmiti kočiju za vožnju Zaprešić-Krapina i obratno (dionica od 44km današnjom autocestom A2). Mjesečna učiteljska plaća bila je oko 40 fr.

* Još jedan dokaz o ponavljaju procesa i povijesnih stanja su afere “indeks, diplome, brodogradilišta, toplana, SMS …” Naime, Baltazar Adam Krčelić (Zaprešić, 1715. – Zagreb, 1778.) u njegovom djelu “Annuae … ili povijest…” daje na znanje: “I u aferi s krivotvorenjem plemićkih listova, za koju su svi mislili da će biti ozbiljno ispitana i da će krivci biti kažnjeni, postupak se vodio vrlo mlitavo sa svrhom, da se sve smiješa i preda zaboravu. Neki govorahu, da u tu aferu moraju biti upletene uglednije ličnosti, iz obzira prema kojima ban tako postupa, i sumnjahu, da su to biskup, Najšić, Bužan i Batthyány. Neki opet nagađahu, da je ban potkupljen novcem. Ban je katkada znao reći, ako se u tu aferu dublje zahvati, da će zbog sramnog postupka biti osuđene u kraljevini sve uglednije ličnosti, što će baciti ljagu i na samu kraljevinu.” I u njegovo vrijeme su sposobni “prisvajanjem znatnog dijela sredstava iz javnih financija kraljevine nastojali povećati svoje prihode.”

8 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanovic – kr. hrv. slav. vlade predstojnik – odjela unutar. posla – kr. banske časti namjesnik – vitez c. i kr. reda Franje Josipa – kondur sa zviezdom – Umro dne 23. ožujka 1894 – u 86. god. dobe svoje

Antunova kći Paulina (Zagreb,1837. – Karlovac,1915.) udaje se za Kolomana pl. Egersdorfera (1839.-1917.), gradskog zastupnika i suca Kraljevskog Stola sedmorice za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U miraz donosi obiteljsku kuću u Demetrovoj 3. Egersdorferi, podrijetlom iz Varaždina, su bili izuzetno bogata i moćna obitelj.

1897.- Njihova kćer Helena pl. Egersdorfer (1874.-1953.) udala se za Ignjata (Nathan) Fischera (Zagreb, 1870. – Zagreb, 1948.), arhitekta iz zagrebačke židovske obitelji (otac Samuel, 1851-1894., bio je građevinski poduzetnik) i gradskog zastupnika. Dobili su polovicu kuće u Demetrovoj i tu je Fischer otvorio svoj prvi arhitektonski biro. Roda im je donijela dvije kćeri, Mariju-Magdalenu i Ivanu.

9 demetrova 3

1917.- Milivoj Crnadak Micokvak (od 1897. generalni ravnatelj Perve horvatske štedionice – Prve hrvatske štedionice) kupio je polovicu kuće nakon smrti Heleninih roditelja (+1917., Koloman Egersdorfer), ali će ju Heleni Fischer prodati 1923. godine. Od nove vlasnice, prigodom kupoprodaje, dobio je jamstvo da klub “Kvak” ostane na toj adresi još 15 godina pod istim uvjetima kako su dogovoreni s njezin ocem (Koloman Egersdorfer) i djedom (Antun Vakanović) kod utemeljenja kluba.

“Društvo Kvakaća” – maskota kluba je žaba – utemeljeno je 19. rujna 1879. godine u prostranom iznajmljenom stanu u prizemlju. Stan je imao dvije sobe (velika i mala bara) za kvakancije (sastanci i “kazalištne čitaoničke šaljive kućne zabave”) svake subote te na Silvestrovo i Pepelnicu, na kojima je i ženama bio dopušten dolazak u baru. Nekoliko godina poslije utemeljenja, bare je oslikao Bela Csikos Sessia (loža Ljubav Bližnjemu, loža Drašković).

Sedam utemeljitelja kluba: Šandor pl. Egersdorfer Parakvak (profesor rimskog prava na Sveučilištu), Anton pl. Schlesinger Kvakograf (urednik novina Agramer Zeitung, loža Domoljublje/Horaszeretet), Julije Šenoa Kvaković (podravnatelj Perve horvatske štedionice), Andrija Fijan Keankvak, Nikola Milan (Simeonović) Mimokvak, Ferdo Strozzi Kvakolino i Franjo Zorac Vicekvak.

Dodaci imenima su izvedeni iz profesija ili imena članova (npr. Milivoj Crnadak Micokvak ili Janko Grahor Ciglokvak – graditelj i vlasnik ciglane); napredovanje članova od “mukača”, preko “regača”, do “kvakača”.

Broj članova uvijek je bio najviše dvadeset, a na posebnim kvakancijama okupljalo bi se ponekad više od 50 osoba. Iz zapisnika kvakancija znamo da je među njima bilo ministara, visokih vojnih časnika, članova gradske uprave, a ponekad je dolazio i gradonačelnik Milan Amruš, liječnik i pravnik (Zapisnici kvakancija od 28. 1. 1899. – 26. 4. 1902.). Kao gosti (koji nisu bili članovi) na posebnim kvakancijama su nastupali i Lovro pl. Matačić i Ivan pl. Zajc koji je za “Kvak” napisao popijevku Klopotac. Ovaj vrlo zatvoren, elitni klub intelektualaca, je utjecao na mnogim razinama na kulturni, gospodarski i politički život Zagreba.

10 demetrova 3

Među uglednim članovima bili su Miroslav grof Kulmer Poljokvaka (predsjednik Prve hrvatske štedionice), Dragutin Gvozdanović Kvakica (veleposjednik i vlasnik palače u Visokoj br. 8), Menci Clement Crnčić Slikokvak, Branko Šenoa Zagrebkvak, Tošo Mallin Gradokvak, Nikola Faller Glazbokvak (dirigent Opere u HNK-a), Dragutin Gorjanović Kramberger Kamenokvak, Martin Pilar Planokvak, Zvonimir Tkalčić Brojkvak, Ernest Schulz Zbiljokvak, Ivo Hatz Ivokvak, Franjo Xaver Hribar Papirokvak, Robert Weiss Kvakometer, Milan Eisner Gvozdokvak, Nikola Hoffer Nikokvak, Vjekoslav Šafranek Zidokvak, Guido Hreljanović Kvakarić (intendant HNK-a), Milan Smrekar Gudokvak, Lacko Holjevac Kvakić … dr. Oto Frangeš, dr. Albert Bazala, Branko Stanislav pl. Horvat, Rudolf Erber (Erberov spust, “Snježna kraljica”)…

Gjuro Prejac Zagorkvak je za kvakače skladao “kvakačku operu” Faustkvak i poznate popijevke Peharček moj i Vu plavem trnaci. Kvak je raspušten 1941. godine.

“Peharček moj”

Stari moj peharček plavi
z tebe pil sem bilikum
bil si svedok našoj slavi,
pil je iz tebe gost i kum.

Zvlekel sem te iz starine
gde si dugo prazen stal
ti si svedok nam starine,
kak Hrvat je piti znal.

Praznili su te junaki
dragoj domovini v čast,
al je od njih znal i vsaki
rad za domovinu past.

Ja pak tebe stišćem k sebi,
ti veselja nam pajdaš
povjeravam tiho tebi
da mog srca tajne znaš.

Peharček moj, peharček moj,
odnesi slatki pozdrav njoj
za nju ispijam tebe rad,
pa bilo makar zadnji krat.

(Vladimir Ružđak)

12 ivo lolo fischer

1924.- Ignjat Fischer (loža Libertas i Hrvatska vila) je u dvorištu izgradio zdenac, a dvorišni trijem je dobio kamene stupove.

13 cata dujsin ribar

Dogradio je drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu (prema Tuškancu) palače, na kojem je uredio novi velik biro i stan.

14 cata dujsin ribar

Na fasadi prvoga kata je dao naslikati neke od zgrada koje je projektirao u Zagrebu. Freska je restaurirana prigodom obnove palače 2008. godine.

15 demetrova 3

16 demetrova 3

Fisher je umro ovdje u 78. godini života, 19. siječnja 1948. godine. Žena Helena, s kojom je bio u braku 50 godina, umrla je pet godina poslije njega. Pokopani su na Mirogoju, kao i njihova kći Ivana.

17 demetrova ignjat fischer

Tražim nešto što nije stvarno

Cijela priča o “Demetrovoj 3” postaje još zanimljivija ako bolje promotrimo javno dostupan CV Cate Dujšin-Ribar, u kojem vidimo i nekoliko nepovezanih ili prešućenih trenutaka.

1936.- Katarina Dujšin rođ. Gattin, zajedno s mužem Dubravkom Dujšinom (s nadimkom – crveni barun) uselila se u Demetrovu 3., u kuću i dio starog Zagreba u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu Dubravko umro 30. siječnja 1947., a njezin drugi muž, dr. Ivan Ribar, uselio se 1952. godine.

Ante Gattin, brat Katarine, bio je časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije i visoki časnik u Zapovjedništvu mornarice Nezavisne Države Hrvatske. Osuđeni suradnik u vojno-obavještajnoj aferi “dr. Radoničić i drugovi” 1944. godine; možda će nekoga “Radoničić” podsjetiti na labradora Radojčića.

No krenimo ispočetka.

KATARINA (Cata) DUJŠIN-RIBAR rođ. Gattin (Trogir, 1897.- Zagreb, 1994.);

18 ivo lolo fischer

Katarina Gattin: lijevo – snimljeno u Kotoru 1903.; desno – snimljeno u Trogiru 1907.

1897. – Katarina Gattin; majka Giustina, rođena Buble, otac Vjekoslav, carinski službenik; rodila se kao peto od osmero djece u obitelji židovskog podrijetla(?). Dio djetinjstva i rane mladosti provodi u Trogiru, a dio u Kotoru (odakle je podrijetlom već spomenuti dr. Karlo Radoničić).

1914. – Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se vratila iz Kotora u Trogir; naslikala je prvu sliku – “Pantan”.

1915. – U Splitu nastavlja školovanje na »C. k . graditeljsko-zanatlijska i umjetnička škola«, obično zvane “Obrtnička škola”. Zbog svoje darovitosti uči slikarstvo (Emanuel Vidović – nastavnik crtanja, slovenski kipar Svetoslav Peruzzi – modeliranja, a Dinko Šimunović – hrvatskog jezika).
*1930. – Peruzzi je autor spomenika kralja Petra Karađorđevića u Supetru na Braču.

1916. – U Splitu upoznala Dubravka Dujšina, koji odlazi u Kotor te tamo u činu austrijskog poručnika ostaje sve do demobilizacije 1918.

1918. – Upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Profesori su joj bili: Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, O. Iveković, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović. Nije diplomirala. Živi boemskim životom. Ozbiljno “hoda” s kolegom slikarom Ignjatom Jobom, ali njihovoj se vezi protivila njezina obitelj, zbog čega su prekinuli vezu. Kasnije, 1924. i 1925., privatno uči slikarstvo kod Vladimira Becića.

1920. – Katarina Gattin i Dubravko Dujšin vjenčali su se u splitskoj katedralnoj crkvi svetog Dujma (nazočni samo roditelji i kumovi). Poslije vjenčanja vratili su se u Zagreb na studij: Katarina na Akademiju, a Dubravko u Državnu glumačku školu (u okviru HNK) koju je osnovao Branko Gavella.

1920. do 1922.- Žive odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi.

1923. – Unajmljuju prvi zajednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu. U Parizu i Londonu kopira stare majstore i studira portrete. U Londonu je vjerojatno Katarina “postala” Cata.

1926. – Stojan Aralica, slikar, ustupio im je svoj stan-atelje na Marulićevu trgu u Zagrebu (Aralica 1925. odlazi u Pariz, gdje otvara vlastiti atelje, i boravi do 1934. kada se ponovo vraća u Zagreb).

Druženje s Meštrovićem, Babićem, Gavellom, Leposavom Kangrgom – Belom, Krležom, Cesarcem, Ivanom Goranom Kovačićem…

1927. – U Araličinom zagrebačkom ateljeu Cata priređuje svoju prvu samostalnu izložbu.

1936. – Prva samostalna izložba u inozemstvu – u Londonu, 2. travnja – 4. svibnja, The Cooling Galeries LTD.

1936. – Zajedno s Dubravkom unajmljuje(?) stan u Demetrovoj 3. i tu će ostati do kraja života. Tko ih je Fischeru preporučio da im iznajmi stan? “Kvakači” ili netko drugi?

1941. do 1945. – Iz ratnog razdoblja njezina života znamo samo slijedeće: “Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva.”
A iz drugog izvora:”Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”.

1947. – Umro Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 -Zagreb, 1947), veliki hrvatski glumac; od 1922. stalni član Drame HNK-a u Zagrebu i njezin ravnatelj od 1937. do 1939.

1948. – Pozvana u Beograd gdje po službenoj dužnosti portretira dr. Ivana Ribara i dr. Mošu Pijadu, a u drugoj verziji Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Koju je to “službenu dužnost” obnašala? I gdje su portreti Tita i “Čike Janka”?

19 ivo lolo fischer

1952. – Udala se za dr. Ivana Ribara; upoznali su se 1948. u Beogradu(?). Zajedno žive u Fischerovom stanu na drugom katu (iz kojeg je izbačena Fischerova žena Helena, umrla 1953.) – “Stan u kojem je Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.”

A gdje je “Memorijalna zbirka… Ignjata Fischera”?! Zar taj Zagrepčanec, intelektualac i za života znani arhitekt (iako nije diplomirao!) nije imao stan raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama? Zar nije imao ništa izuzev crtaće daske? Na kojoj je projektirao rodilište u Petrovoj, sanatorij u Klaićevoj (Dječja bolnica), zgradu Gradske kavane, Zagrebačke banke i Croatia osiguranja na Jelačićevom trgu, pa onda “Kastner i Öhler” (NaMa u Ilici), prvo kino u Ilici (danas satiričko kazalište Kerempuh), tvornicu Arko (Badel) i vilu Arko, vilu gradonačelnika Adolfa Mošinskog (Dom lože Ljubav Bližnjemu) …

Je li ovdje riječ samo o memoricidu ili se radi o nečem dugom? Jer nije bio ljevičar, marksist ni cionistički aktivist i pripadao je krugu malobrojnih zidara koji su bili protiv “jugoslavenske ideje”, tj. integralnog velikosrpskog jugoslavenstva.

1957. – Izložba u New Yorku i Washingtonu.
1960. – S Titom i Jovankom na Brijunima.
1968. – Umro dr. Ivan Ribar.
1994. – Umrla i na Mirogoju pokopana uz Dubravka, a ne Ivana. Neuobičajeno.

20 cata dujsin ribar

ANTE GATTIN (Trogir,1894. – Split,1946.), brat Katarine Gattin.

1941. – 8. travnja Julije pl. Makanec (1904.-1945.) u Bjelovaru proglasio Hrvatsku državu (“uskrsnuće hrvatske države”).

1941. – 10. travnja, u 15 sati, pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku preko Krugovalne postaje Zagreb; službeni naziv Vojska Države Hrvatske je već 16. travnja promijenjen u Hrvatsko domobranstvo, na čelu s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom; Ante Pavelić ga uklanjanja s vlasti u veljači 1943.; odselio u Semmering, maleno mjesto pokraj Beča; Amerikanci ga isporučili komunistima 1945.

21 demetrova kvaternik

Slavko Kvaternik je strijeljan 13. lipnja 1947. u Zagrebu; na nadgrobnoj ploči na Mirogoju, grobu njegove žene Olge, nalazi se samo epitaf Kvaterniku; za njegov grob se ne zna gdje je, jer su takav običaj pokapanja političkih protivnika komunisti preuzeli od sovjetskog NKVD-a.

1941. – 12. travnja general Živojin Pavlović, zapovjednik Šibenskog garnizona vojske Kraljevine Jugoslavije, odbio je prijeći na hrvatsku stranu i s dijelom vojske se povukao prema Drnišu (1991.- Šibenska bitka, Ratko Mladić). Časnici i vojnici, koji su ostali u Šibeniku, prisegnuli su 12. travnja novoproglašenoj hrvatskoj državi. Kapetan fregate Ante Gattin preuzeo je zapovjedništvo nad mornaricom; kapetan bojnog broda Leo Zaccaria odlazi u Zapovjedništvo mornarice NDH u Zagrebu; potpukovnik Oton Elblinger, načelnik štaba Komande Šibenika, zapovjedništvo nad gradom i privremenim postrojbama nove hrvatske vojske u Šibeniku.

1945. – Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. kojem predsjeda major Stevan Ivanović, u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.
I sve će se opet ponoviti u Splitu, ali s presudama u blažem obliku.

1943. – Stevo Krajačić (“Ivan”) piše: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

1944. – U noći 15./16. siječnja blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata.

1944. – REDORS (Redarstvo oružanih snaga) je od siječnja do srpnja uhitio 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su za izvještajne službe – komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu prikupljali vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv obstanka države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana te 30 civila.

1944. – Ante Gattin je 20. ožujka uhićen zajedno s grupom doušnika, nazvanu od suda “Radoničić i drugovi”. Na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. Iz cijele grupe on je najbolje prošao, ali su ga komunisti, a to sam već napisao, strijeljali u Splitu 1946.

Grupa “Radoničić i drugovi”

Glavni optuženi dr. Karlo Radoničić (Beč, 1912. – Lepoglava, 1944.), podrijetlom iz Kotora u Crnoj Gori, sin sveučilišnog profesora i člana JAZU-a Karla Radoničića (Trst, 1879. – Zagreb, 1935.); obavještajac; završio studij prava u Za¬grebu; govori četiri svjetska jezika; bio zaposlen u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije (kadar HSS-a); radio je kod Shella, Standarda i AGIP-a kao civil sve do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac; uhićen 22. ožujka 1944.; osuđen 9. lipnja na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba, pod predsjedanjem potpukovnika – suca Dragutina Varla, na smrt strijeljanjem; na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić je Radoničiću zamijenio smrtnu kaznu doživotnom teškom tamnicom.

Radoničić je bio zaručnik Melite Tomić i zajedno s njom radi izvješća, koje ona šalje britanskoj izvještajnoj službi, a on liječniku Zlatku Matetiću (uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina), tada najvišem rukovoditelju obavještajne mreže komunista u Zagrebu.

Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila.

Antifašizam antifašista – sve za Jugoslaviju

Fischerova kći Ivana se sjećala:

*Ugrožen kao Židov uspostavom ustaške vlasti, preživio je samo zbog “mješovitog braka”, a umro je ojađen i bolestan.

*Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.

*Događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na očevo zdravlje, nakon čega je teško obolio.

O kojem je to događaju riječ prije Drugog svjetskog rata? Je li tijekom Drugog svjetskog rata “bio zatvaran” ili samo “priveden na ispitivanje” jer je u kući imao podstanare Catu i Dubravka Dujšina, koji su uhićeni te 1944. godine? I, konačno, iz puke radoznalosti, jesu li “ojađenog” i “ugroženog Fischera kao Židova” izbacili iz stana na drugom katu Demetrove 3, ustaše ili komunisti?

I pitanje, zašto Cata i Dubravko, kao aktivisti komunista, nisu bili osuđeni ili strijeljani?

Te uzničke dane Cata je zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom ‘Iz ćelije’. A u “ćeliji” je završila i zato jer joj je brat Ante uhićen kao špijun i sudionik pripreme državnog prevrata. Takve ljude u takvim situacijama ne hapsi nijedna država, samo ustaška, samo Hrvatska. Ali o tome se ni danas ne govori i ne piše u komunističkim hagiografijama ili monografijama, knjigama i novinama. Cenzorske škare. Istovremeno “ustaška guja” još uvijek gmiže. Svuda je oko nas. Ima ih ko tratinčica na livadi.

22 demetrova ivan ribar

IVAN RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1881. – Zagreb, 1968.).

Otac Ivana Ribara bio je učitelj u selu Vukmanić. Tu su rođeni njegova dva brata (Andrija, Milan) i sestra Marija. Nakon osnovne škole i gimnazije u obližnjem Karlovcu, studira pravo u Zagrebu, Pragu i Beču.

1904. – Doktorirao pravo u Zagrebu.
1906. – Doselio u Đakovo i otvorio odvjetničku kancelariju.
1913. – Izabran kao narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni zastupnik zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Pešti.
1914. – Mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju kao rezervni časnik. Kao (Kako je bio) zastupnik u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb.
1915. – Oženio se udovicom Antonijom Šimat iz Đakova.

*Antonija se 1905. udala za Ljudevita Šimata (1874.-1913.), vlasnika ljekarne K Spasitelju u Đakovu. U tom braku rodila je Žarka, Boženu i Miru. Ljudevit Šimat bio je i predsjednik društva Hrvatski sokol u Đakovu (1908-1913.), a tajnik dr. Ivan Ribar – iako je bio pristaša ujedinjenja i stvaranja Jugoslavije.

*Ljekarna K Spasitelju poslije Šimatove smrti dana je u zakup. Početna zakupnina bila je 7.600 K. godišnje. Zakupni ugovor od 15. ožujka 1913. – na strani zakupodavca ugovor su potpisali Antonija (Tonica) Šimat, u svoje ime i kao majka i skrbnica, a dr. Ivan Ribar kao sututor mldb. Žarka, Božene i Mire Šimat. Djeca su studirala u Beču i Berlinu.

1916. – Rođen je njihov stariji sin Ivan, poznatiji kao Ivo Lolo Ribar, u zagrebačkoj Reinerovoj ulici.
1918. – U Đakovu je rođen njihov mlađi sin Jurica.
1918. – Član Glavnog odbora Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu.
1918. – Pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde Đakovčana jer je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, koje je zapovijedalo Narodnom stražom i u Đakovštini vješala zeleni kadar.
1919. – Uz Svetozara Pribićevića jedan je od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma: “smatra narod Srba, Hrvata i Slovenaca kao nacionalnu cjelinu, jednu po krvi i jeziku i po svojim osjećajima. (…) isključuje sve historijske, plemenske, vjerske i pokrajinske razlike”.

1919. – 1920.- Kao član Jugoslavenske demokratske stranke izabran je za predsjednika Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

23 demetrova Orjuna

1921.- Krugovi vezani uz Jugoslavensku demokratsku stranku utemeljili su četnički pokret i njemu blisku (terorističku) ORJUNU (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”); za predsjednika Jugoslavenske demokratske stranke izabran je Ljubomir Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do smrti, 1940. godine, kada ga nasljeđuje Milan Grol.

*Milan Grol – potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije (7. ožujka – 29. studenoga 1945.).

* Dr. Ljubo Leontić (loža Pravda) – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.
*Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci (do današnjih dana), u službi Partije i Tita. Viktor Novak (loža M. Vrhovac i Jugoslavija) u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.) – boj protiv vatikanskih ugovora (konkordata) – aktualan je i danas(!) u Hrvatskom saboru (Klub zastupnika Glasa i HSU-a, “Amsterdamska koalicija”) – a predgovor beogradskom izdanju (1986.) Novakove knjige piše Jakov Blažević.

Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma”:

(…)
Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Ko sev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

1920 – 1922.- Dr. Ivan Ribar, kao zagovornik i promicatelj jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja u Kraljevini SHS, kao jugoslavenski nacionalist, izabran je za predsjednika Ustavotvorne skupštine (Vidovdanski ustav, 1921.) koja nastavlja djelovati kao Narodna skupština Kraljevine SHS.

1924.- Primljen u beogradsku ložu Preporod (Preporođaj).

1928.- Predsjedao je Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) u Beogradu kada je četnik Puniša Račić (iz Narodne radikalne stranke) pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a.

24 demetrova gavella silovic

Arkade, Mirogoj

1939. – U Zagrebu sudjeluje u osnivanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza (Pakt Molotov-Ribentrop, sovjetska okupacija istočne Poljske); Antun Augustinčić – predsjednik, August Cesarec – potpredsjednik, dr. Srećko Šilović – tajnik.

Među imenima u toj zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” nalazimo i sljedeće: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, koje se trebalo održati 9. veljače 1939., nije uspjelo.

*Liječnici dr. Srećko Šilović (loža Maksimilijan Vrhovac) i dr. Beno Stein (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednik Saveza cionista Jugoslavije) su prije Drugog svjetskog rata davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb.

*Josip Šilović (1858.-1939.), otac Srećka Šilovića, bio je ban Savske banovine (1929.-1931.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898.-1899.).

*U kuću dr. Šilovića su dolazili, osim Tita, i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga … “najveća krema Zagreba”.

*1945. – Srećko Šilović predsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

*1947. – Srećko Šilović veleposlanik (ambasador) FNRJ u Brazilu i Meksiku.

25 ivo lolo fischer

“Salon dr. Šilovića” u Zagrebu: Srećko Šilović (s očalama), Tito, Krleža (okrenut leđima), Bakarić, Holjevac …

Mladi skojevac, akademik Ivan Supek o susretu s Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa. Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja.” Citat iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. A ” trideset i tri briketa” je slučajno najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu (npr. Maksimilijan Vrhovac).

26 ivo lolo fischer

Šilovićev salon na križanju ulica Tomáša Masaryka, Nikole Tesle i Petra Preradovića (Paulina Preradović – “Zemljo gora, zemljo na rijeci” – W. A. Mozart – austrijska državna himna) i Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli, kojega je gradonačelnik Bandić samovoljno uzeo s Instituta Ruđer Bošković i ovdje postavio 2006. godine.

1942. – Predsjednik IO AVNOJ-a (26. – 27. studenoga u Bihaću); član KPJ.
1943. – Predsjednik IO AVNOJ-a (29. – 30. studenoga u Jajcu)
1945. – Predsjednik IO AVNOJ-a (7. – 10. kolovoza u Beogradu);
1945. – Predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine. Time je formalno postao šef države – proglašena Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ).
1945. -1953.- Predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.

* Moshe Moša Pijade (loža “Srbija 670”- B’nai B’rith), predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1954.-1957.) poslije Ribara; zajedno s Leonom Gerškovićem napisao je zloglasni Zakon o nacionalizaciji – oduzimanje privatne imovine u Titovoj Jugoslaviji – “milenijska pljačka”).

1952. – Oženio se drugi puta, sa Catom Dujšin (prvu ženu, Antoniju, strijeljali su Nijemci u selu Kupinovo u Srijemu, 1944.)
1953. – Tito “izabran” za predsjednika FNR Jugoslavije, a Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Demetrovu 3;
1968. – Umro je u 87. godini života, kao pričuvni general-major JNA.

* Pripomenak: tzv. “Vila Ribar” u Karlovcu je zapravo jednokatnica izgrađena 1940. na najljepšoj lokaciji u gradu. Oduzeta vlasniku, nakon rata bila je “vikendica” dr. Ivana i Cate Dujšin-Ribar , kad su povremeno dolazili na kupanje u rijeci Korani.

Doista, tko smije reći da “narodni heroj dr. Ivan Ribar” nije život dao za Jugoslaviju, od one monarhističke do komunističke sa skrivenom velikosrpskom hegemonijom. I prva i druga, ognjem i mačem nameću Hrvatima zajedničku državu. Sve za Jugoslaviju!

IVO LOLO RIBAR (Zagreb, 1916.- Glamočko polje, 1943.)

27 bolle ivo lolo fischer

Lolo je slučajno rođen u obiteljskoj kući/palači znamenitog arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) u zagrebačkom Donjem gradu (Reinerova br. 4, danas Jurja Žerjavića 4.) u kojoj je Bollé s obitelji živio od 1899. do kraja života, 1926. godine. Ovaj zaštićeni spomenik kulture propada.
*Ulica je nazvana po nadvojvodi Reineru Austrijskom, rođenom u Zagrebu 1895. godine; po Jurju Žerjaviću, župniku prošteništa u Mariji Bistrici.

28 bandic ivo lolo fischer

Grad Zagreb ne osjeća potrebu postaviti spomen-ploču Bolléu u Žerjavićevoj, ali će Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samovoljno postaviti bistu Lole, “neumrlog omladinskog rukovodioca, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije”, u park na uglu Prilaza baruna Filipovića, 2017. godine. Tom je prigodom istaknuo “da se okrenemo budućnosti”.

*Bistu Ive Lole Ribara, postavljenu ispred rodne kuće dr. Ivana Ribara u Vukmaniću (u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj), pobunjeni Srbi u okupiranom Vukmaniću su bacili u zdenac, 1991. godine.

Osim što je rođen u Zagrebu, on nema nikakve veze sa Zagrebom. Ne znamo koliko je dugo Lolo živio u Bolléovoj kući. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u selu Vukmanić kraj Karlovca, a nastavio u Beogradu. Ribar je sinove Lolu i Juricu, kao gimnazijalce, preko ljetnih praznika slao u Švicarsku, u Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali strane jezike.

1934. – Upisao Pravni fakultet u Beogradu; otišao u Pariz studirati političke znanosti; poslije atentata na kralja Aleksandra Karađorđa bježi u Švicarsku.
1935. – Član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije)
1937. – Sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a pri CK SKJ – postavio ga je Tito nakon što je maknuo Milana Gorkića (Josip Čižinski), generalnog sekretara KPJ.
1938. – Diplomirao pravo u Beogradu.

1939. – Organizira demonstracije u Beogradu protiv sporazuma Cvetković-Maček (proglašenje Banovine Hrvatske; ban Ivan Šubašić).
1939. – Uhićen nakon demonstracija.

1941. – U kolovozu napisao Proglas CK SKOJ-a: “… Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod … On te nasilno tjera u tzv. “dobrovoljačke” legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti … U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj …” (Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.)

29 fischer beograd logor

1941. – Ženidba sa Slobodankom Trajković, kći beogradskog ljekarnika, odgođena zbog izbijanja rata; beogradska Specijalna policija Nedićeve Srbije uhitila je cijelu obitelj Trajković zbog suradnje s komunistima – 4. svibnja 1942. u beogradskom logoru na Banjici (službeno: Logor Dedinje) ugušeni su ugljičnim monoksidom u tzv. dušegupki (душегубка) – plinska komora – “patententirao” 1937. godine NKVD-ovac Isak Davidović Berg (Moskva,1905.- Moskva,1939.). Do “patentnog prava” su Nijemci vjerojatno došli tijekom “edukacijskog obilaska” (1938. i 1939. godine) Staljinovih koncentracijskih logora-gulaga. I ovdje su prisutne cenzorske škare.

*1941. – Jurica Ribar otišao organizirati partizanski pokret u Crnoj Gori; ubijen 1943. kod Kolašina.

1942. – Član Politbiroa, najuže vodstvo KPJ.
1942. – Ilegalno dolazi u Zagreb po Vladimira Nazora i zajedno s Vladimirom Velebitom odlazi u “šumu”.
1943. – Član CK KPJ i Vrhovnog štaba

I Lolo je bio u obavještajnoj mreži Kominterne (“Djed”) u Moskvi. Do travnja 1942. je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači da ga je “Djed” u izvještajnoj piramidi izjednačio s Titom. Sve izvještaje je potpisivao pseudonimom (“kodnim imenom”) Fischer! Zanimljivo je i Valterovo pismo Edvardu Kardelju, iz kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincer (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.”

1943. – Ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943.
Pokopan je istog dana u Jajcu (sjednica AVNOJ-a, Tito proglašen “Maršal Jugoslavije”). Tko nije bio na pogrebu, a bio je u Jajcu? Tito!

“Bio je već mrak, padala je susnježica. Od Lole se u ime Centralnog komiteta Partije oprostio Moša Pijade, i dr. Ribar. Krenuli smo u povorci kroz Jajce … Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion … iste noći Lola je potajno pokopan na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.”

Je li Lolo ubijen slučajno? Listajući stare knjige, koje su napisali komunisti, vidimo da nema jednoznačnog odgovora na to pitanje, štoviše, podatci su proturječni čak i kod očevidaca događaja. Rašomon na “dvoru kralja Artura” (sličan ubojstvu Andrije Hebranga ili Džemala Bijedića – “avion kojim se vraćao iz Beograda u Sarajevo je zbog magle udario u vrh planine Inač kod Kreševa …”, a ostaci mlaznog aviona su pronađeni u krugu od 15 kilometara!).

30 ivo lolo fischer glamoc

Dornier DO-17E (lijevo) i Heinkel He-46 (desno)

Dornier DO-17E, brzi (330 km/h – 500 km/h), laki bombarder (10 bombi od 50 kg), borbeni dolet 600 do 1.000 km. Nalazio se u sastavu oružanih snaga NDH; Odjel zračnih snaga u sastavu Ministarstva hrvatskog domobranstva. Jedan takav zrakoplov iz zrakoplovne luke u Mostaru je 7. studenoga 1943. prebjegao komunistima i sletio na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana (Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić).

31 ivo lolo fischer livno

Slabo maskiran DO-17E na Livanjskom polju

Heinkel He-46, zrakoplov izvidnik, 220 km/h do 260 km/h, 10 bombi od 10 kg, borbeni dolet do 1.000 km (ili četiri sata leta). Na letu iz zrakoplovne luke u Banja Luci prema Splitu, 27. studenoga 1943., ugledao je prebjegli DO-17E na Glamočkom polju i uništio ga na uzletištu. Od šrapnela bombe (druge?, šeste?) ili od rafala strojnice iz He-46(?) ubijeni su Ivo Lolo Ribar (osobni Titov izaslanik partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu), major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight i pukovnik Sava Kerković; potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

32 ivo lolo fischer glamoc

… za Brindisi (Italija), pa onda dalje za Kairo (Egipat).

33 demetrova 3 glamoc

Zrakoplov DO-17E i “Lola s drugovima” na Glamočkom polju.

Izaslanstvo nije poletjelo s Livanjskog polja jer je toga dana bilo (navodno) premekano, već sa susjednog Glamočkog polja, čija je podloga tvrđa i lakše se uzlijeće s opterećenjem. A Glamočko polje se nalazi ispod ondašnjeg zračnog koridora Banja Luka – Split (otprilike na pola puta, 85 km) koju He-46 do Splita preleti za 40 minuta, a do Glamoča za 23 minute. Tijekom istrage Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mnijenju znači da je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, a zanemario je činjenicu da “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. William Dikin pak piše da su izvidnici bili na okolnim brdima. Zašto onda, ako su bili, nisu uočili približavanje zrakoplova He-46? Dikin piše i o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.”

*1944.- Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić (loža Sloboda). “Tom prilikom biva unaprijeđen u čin general-majora, s namjerom da se status misije podigne na višu razinu. Tijekom boravka u Londonu sastaje se sa Churchillom.”

1944.- OZN-a je istragu dovršila u srpnju na otoku Visu, uhićenjem braće Rekveni. Dokazana(?) je njihova krivica za napad Henkela na Glamočkom polju. U zatvoru OZN-e “braća Rekveni izvršili samoubistvo.” Verzija prva – Viktor je vilicom zaklao mlađeg brata Josipa, a zatim vilicu spretno zabio sebi u srce; Viktor je nožem zaklao Josipa, a zatim i sebe; Josip je zaklan, a Viktor strijeljan na Visu. U “dokumetima” je Viktor: meteorolog, avijatičar ili “hemijski inženjer” iz Drvara.

34 tito ivo lolo fischer

“Radnička klasa i naš drug Tito na pikniku”

Tito o Glamoču (27. studenoga 1953.): “Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama… nalazio se na Livanjskom polju … ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja… i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.”

* Pripomenak za obožavatelje gornjeg lika – Charles de Gaulle (1890. –1970.), General de Gaulle, vođa francuskog Pokreta otpora i francuski Predsjednik, antifašist, nije htio ni čuti za susret s “Maršalom Jugoslavije”.

I za kraj sage o Loli još tri (meni) zanimljiva podatka:
(1) Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”.
(2) Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića.
(3) Žena Vladimira Velebita (Zadar, 1907. – Zagreb, 2004.) Vera Velebit Becić, kćer Vladimira Becića, učitelja slikanja Cate Dujšin-Ribar.

ANDRIJA RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1879. – Beograd, 1946.)

Andrija i Milan, braća dr. Ribara, bili su učitelji. Milan u Karlovcu, a Andrija u Bjelovaru. U oba grada članovi Hrvatsko-srpske koalicije imali su svoje snažno uporište.

1905.- Imenovan namjesnim profesorom Kraljevske realne gimnazije u Bjelovaru.

1917.- 1939. – Ravnatelj (“starješina”) gimnazije u Bjelovaru. Izraziti zagovaratelj integralnog jugoslavenstva, što je provodio i u školskoj nastavi. Uz suglasnost velikog župana dr. Gavre Gojkovića, 1918. godine uveo je pismenu prisegu vjernosti kralju Srbije, Petru Karađorđeviću, svim profesorima i učiteljima gradskih i pučkih škola u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

1918.- Još i prije osnivanja nove države bjelovarski list Nezavisnost je upozoravao građane Bjelovara: “bilo tko kakovog mu dragog političkog uvjerenja, svaki tko se nedolično o ličnosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karagjorgjevića izjavi ili uzpostupa, biti će priveden zakonitoj kazni.”

1918.- Napisana je prijava protiv župnika Jurja Tomca da u svojim propovijedima govori da “ne pristaje uz kralja Petra” jer da su to “namjere viših krugova, ‘hrvatske gospode’, koja nisu nikada radila za narod nego proti naroda. Ovaj put im to ne će uspjeti, jer će si sam seljak urediti stvar kako bude on htio.” Naredbom kotarskog predstojnika u Čazmi župniku Tomcu je zabranjeno “obdržavanje polnički budući da bi u noći bio ugrožen javni red i mir.” Pa sada tu zabranu usporedimo sa zahtjevima današnjih, istih, aktivista.

1918.- Andrija je 3. studenog izabran za potpredsjednika Odbora Narodnog vijeća za grad i kotar Bjelovar, te županiju Bjelovarsko-križevačku.

1925.- U Bjelovaru osnovan pododbor Udruženja četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, kao dio Udruženja četnika Osječkog okruga. Slijedeće godine postat će ogranak Narodne odbrane, koju je osnovao pukovnik Spasoje Tešić, komandanta 42. pješačke pukovnije u Bjelovaru.

Dr. Luka Šoški iz vodstva Udruženje četnika, bio je i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne odbrane. Naslijedio ga je Andrija Ribar 1933. godine.

1935. – Prigodom proslave Zrinjsko-frankopanskog dana u gradu su izbile demonstracije “u hrvatskom duhu.” Žandarmerija je kundačenjem i uhićenjem nasrnula na prosvjednike i rastjerala skup. Mnogi su uhićeni kažnjeni zatvorom i novčanim kaznama.

1941. – Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije pl. Makanec donosi odluku da se dotadašnje Jugoslavensko šetalište preimenuje u Šetalište dr. Ivše Lebovića.

1945. – Pod zapovjedništvom bjelovarske OZN-e, Josipa Manolića, od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljano je 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

1991. – U Bjelovaru je od velikosrpske agresije na Hrvatsku, i od Bitke za Bjelovar, ostalo “Spomen-područje Barutana”, sjećanje na eksploziju vojnog skladišta s 1700 tona eksplozivnih sredstava, koje je aktivirao major JNA Milan Tepić, narodni heroj u Srbiji. Eksplozija je ubila jedanaest hrvatskih vojnika i oštetila sve građevine u krugu od 12 kilometara.

36 zid boli ivo lolo fischer

Zašto su poginuli? Zar “Za mili Dom!”?

35 demetrova dujsin ribar

Edvard Munch, 1893, “Skrik” (Krik), Nacionalna galerija u Oslu, Norveška

A sad si bum spil peharček irskog vina.

Ljubomir Škrinjar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Obljetnica koja plaši slobodan svijet

Objavljeno

na

Objavio

40 GODINA OD ISLAMSKE REVOLUCIJE U IRANU

Teheranska je fašistoidna diktatura na izdisaju, i upravo je zato najopasnija: iranski je nuklearni program među najvećim sigurnosnim prijetnjama današnjice. Stoga se o 40. obljetnici revolucije Irancima nema što čestitati, ali im se ima što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu

Na šaroliku Bliskom istoku svaka je zemlja na svoj način jedinstvena i fascinantna, i svaka je u nekom važnom aspektu različita od većine svojih susjeda. Više je, lako se stječe dojam, jedinstvenih značajki što ih krase nego zajedničkih. Jedna od zajedničkih koje su ipak uočljive u skoro svim bliskoistočnim zemljama jesu novi i snažni identiteti. Većina tih identiteta nastala je nedavno, tek početkom ili sredinom 20. stoljeća. Takav je jordanski, libanonski, sirijski, saudijski, jemenski, kuvajtski, katarski, irački ili najnoviji palestinski identitet. Neki su identiteti drevni, ali su tek nedavno obnovljeni. Najvažniji među njima je izraelski, a u posljednje se vrijeme sve više nastoji nametnuti i feničanski i asirski. Neki su se pak identiteti nadovezali na ranije tradicije, poput arapskoga egipatskog identiteta. Neki su bez višetisućljetne tradicije, ali imaju stabilnu višestoljetnu; to je turski identitet. Tu su i drevni identiteti naroda koji su od pamtivijeka bili snažni, ali su odavno izgubili svoja carstva pa danas čine manjinu u državama drugih naroda. Najbrojniji među narodima takva identiteta su Kurdi, koji se smatraju potomcima medijskog naroda i carstva, a valja spomenuti i Kopte te Armence koji su ostali na područjima nekadašnjeg imperija, izvan državice nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza, piše Boris Havel/Globus

Na čitavu Bliskom istoku postoji tek jedan narod čija civilizacija i državnost u kontinuitetu traju više od dvije i pol tisuće godina. To su Iranci, stanovnici Perzije, odnosno Irana. Ime Perzija je u Iran promijenio utemeljitelj dinastije Pahlavi kako bi naciste i ostale rasne teoretičare podsjetio da su i Perzijanci Arijevci. Etimologija, naime, samoga naziva arijevske rase dolazi od imena iranskog naroda. Ime Iran se tako uvriježilo kao službeno ime države, pa se danas Iran i Perzija praktično mogu smatrati istoznačnicama. Iransko je arijevstvo bilo i ključni razlog zbog kojega su neki hrvatski entuzijasti devedesetih nastojali dokazati da su Hrvati došli upravo iz Irana, pa smo kao Arijevci rasno superiorni “Balkancima”. Srećom je ta rasistička besmislica brzo zgasnula.

Stupanje Perzije na pozornicu velikih svjetskih civilizacija zbilo se u vrijeme Kira Velikog sredinom 6. stoljeća prije Krista, i u međunarodne odnose odmah donijelo novosti. Kir je, za razliku od babilonskih vladara čija je područja zaposjeo, prema vjerskim manjinama pokazao ne samo snošljivost nego i neočekivanu velikodušnost. U njegovo su se vrijeme prognani Izraelci vratili na Cion. Riječ je o poznatom povratku iz babilonskog sužanjstva za kojim su Židovi desetljećima čeznuli, a čežnju zapisali u Psalmu 137: “Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona.” Kada je 1879. u Mezopotamiji u današnjem Iraku iskopan Kirov cilindar, pronađen je prvorazredan dokaz o Kirovoj politici vjerske tolerancije. Zbog toga su neki povjesničari taj arheološki nalaz i dokument, ne bez razloga, nazvali “prvom deklaracijom o ljudskim pravima” u povijesti. O Kirovim je motivima teško govoriti sa sigurnošću, ali nije potrebno previše maštovitosti da se pripišu izvornoj religiji Perzijanaca, zoroastrizmu. Uz Izraelovu, kasnije judeokršćansku, vjeru te humanizam što ga je iznjedrila klasična helenska misao, zoroastrizam je jedina velika bliskoistočna civilizacija čiji svjetonazor počiva na humanoj etičnosti i vrjednovanju ljudskog života kao najvećeg dobra. Za razliku od kultova koji su dominirali drevnim Orijentom, zoroastrizam nije poznavao prinošenje ljudskih žrtava. Zbog naglaska na osobnoj odgovornosti u odabiru između dobra ili zla zoroastrizam je poznat i kao religija etičkog dualizma.

Perzijanci su rano obraćeni na islam, već za osvajanja drugoga rašidunskog kalifa Omera (634. – 644). Veći dio područja koja su arabijski kolonizatori tada i sljedećih desetljeća zaposjeli, od Iraka do Sjeverne Afrike, islamiziran je i arabiziran. Perzijanci su se uspjeli oduprijeti arabizaciji, te su zadržali nacionalni identitet, jezik i kulturu. Svjesni superiornosti i drevnosti svoje civilizacije, Perzijanci su prema beduinskim nomadima iz arabijske pustinje uvijek držali pristojno odstojanje. Dobar primjer ambivalentnog stava prema donositeljima nove vjere – jer islam su za razliku od njegovih glasnika s vremenom zavoljeli – sadržan je u najpoznatijem perzijskom nacionalnom epu Šahname ili Knjizi kraljeva. U tom golemom djelu najvažnijega perzijskog pjesnika Firdusija (940. – 1020.) opisana je povijest Perzije od stvaranja svijeta do islamskih osvajanja. Arapska su islamska osvajanja prikazana kao nesreća što je zadesila njihovu zemlju, zbog čega dio Iranaca, mahom klerika, taj ep danas smatra nepoćudnim. Nakon konverzije na islam perzijski je stvaralački genij znatno obogatio novu, islamsku civilizaciju. Najuglednije djelo o povijesti ranog islama, Povijest proroka i kraljeva, te kuranske egzegeze (tefsir) plod su perzijskog uma. Napisao ih je al-Tabari (839. – 923) na arapskom jeziku. Najveći islamski filozof Ibn Sina, poznatiji kao Avicena (980. – 1037.) bio je Perzijanac, isto kao i glasoviti liječnik i filozof al-Razi te teolog, filozof i mistik al-Gazali.

Perzijanci su prihvatili šijizam početkom 16. stoljeća u vrijeme Safavidske dinastije. Jedan od razloga bio je očuvanje perzijske posebnosti, tada poglavito u srazu sa sunitskim Osmanskim Carstvom koje je sa sjevera i zapada nasrtalo na Perziju. Šijizmu svojstvena kontemplativnost, žalovanje za mučenicima Prorokova doma i stav političkog pasivizma više usredotočenog na eshatološku nadu nego na borbu za osvajanje vlasti proširili su se Perzijom. Iz te je perzijske inačice šijizma sredinom 19. stoljeća nastala i miroljubiva, nenametljiva, sinkretična i tolerantna bahá’í vjera. Židovi i kršćani u Perziji su tradicionalno prihvaćani kao sunarodnjaci, a njihovi istovjerci u mnogim drugim islamskim zemljama mogli su im samo zavidjeti na društvenom statusu. No sljedbenike bahá’í vjere perzijski su muslimani žestoko progonili i istrjebljivali kao murtade, otpadnike od islama. Bahá’íji su desetljećima bili jedna od najprogonjenijih bliskoistočnih manjina, sve dok se 1960-ih nisu skrasili u izraelskoj Haifi.

Dolazak zapadnjačkih ideja na Bliski istok u Iranu je – kao i u većini bliskoistočnih zemalja – pozdravljen i prihvaćen. Otkrivanje nafte od Irana je učinilo primamljiv plijen naftnim korporacijama. Dinastija Pahlavi pokazala se poželjnim partnerom u uspostavi gospodarske razmjene sa Zapadom. Istodobno je provodila i svojevrsnu okcidentizaciju društva, koje je osobito u gradovima bilo nesklono vjerskom fanatizmu. Mnogi su se Iranci obrazovali na zapadnim sveučilištima, pa su sa sobom donijeli i zapadnjačke ideologije, među kojima su sekularizam, individualizam i intelektualizam. Od uvezenih političkih teorija srca i umove mnogih Iranaca osvojio je socijalizam u različitim inačicama, uključujući nacionalsocijalističku i komunističku. Razina pismenosti i obrazovanosti među Irancima, osobito ženama, bila je viša nego u većini bliskoistočnih zemalja, s iznimkom židovskih dijelova Palestine, kasnije Izraela, Libanona i Turske. Prvo sveučilište zapadnjačkog tipa, na kojem su se izučavali medicina, strojarstvo, vojne i druge znanosti, osnovano je 1851. za dinastije Kadžar, da bi 1934. postalo dijelom Sveučilišta u Teheranu. Uslijedilo je otvaranje niza sekularnih i vjerskih visokih škola i sveučilišta diljem zemlje. Ministarstvo znanosti prvi je put osnovano 1855. Sveučilište u Teheranu danas je jedno od 400 najuglednijih sveučilišta na svijetu, a prošle je godine rangirano iznad Sveučilišta u Zagrebu.

Politički udes koji je tijekom 20. stoljeća poharao većinu bliskoistočnih država, a to je autoritarna vlast, bahata, korumpirana, nasilna i socijalno neosjetljiva, nije mimoišla ni Iran. Vladavinu zadnjega šaha, neprosvijećenog apsolutista Reze Pahlavija, obilježila je politička korupcija, suzbijanje političkih sloboda i progon oporbe, brutalnost tajne policije SAVAK-a te produbljivanje jaza između bogate elite i stanovništva. Ipak, Iran nije bio siromašna država; dapače, u godinama koje su prethodile Islamskoj revoluciji standard života bio je u porastu. No zatiranje političkih sloboda, kolonijalističko iskorištavanje iranskih bogatstava i nametljiva sekularizacija dijelova društva koji su radije prianjali uz tradicionalne vrijednosti s vremenom su u zemlji stvorili kritičnu masu nezadovoljnika. Tijekom 1978. val prosvjeda i građanskog neposluha počeo se nezaustavljivo širiti te je u jednom trenutku skoro paralizirao državu. Šah Reza Pahlavi prosvjede je vjerojatno mogao ugušiti u krvi, ali ne bez građanskog rata. Nakon kratkog sukoba vojske i prosvjednika odlučio se povući. U siječnju 1979. napustio je zemlju, a u nju se nakon petnaestogodišnjeg izgnanstva, na sveopće oduševljenje, vratio ajatolah Homeini.

Sedamdesetsedmogodišnji Homeini još je za prijašnjih prosvjeda stekao popularnost u narodu. Njegov je ugled osnaživan tijekom godina egzila, kad su se diljem Irana distribuirale knjige i vrpce s njegovim propovijedima, u kojima je religijski i politički aktivizam bio elokventno isprepleten. Uskoro je u Iranu upriličen referendum na kojem je država iz monarhije pretvorena u islamsku republiku. Čelnici su države izabrani na izborima, a Homeini je postao i sljedećih deset godina ostao vrhovni vođa revolucije i države. Kao neprikosnoveni autoritet uvelike je kreirao ne samo državno uređenje nego i političke stavove o nizu pitanja, od utjerivanja javnog morala do međunarodnih odnosa. Oni se do danas nisu bitno promijenili.

Nedugo nakon svrgavanja šaha i uspostave Islamske Republike, kako to obično biva nakon revolucija, iranski je novi režim otvorio sezonu lova na stvarne, potencijalne i umišljene neprijatelje. Na udaru su se našle različite ljevičarske skupine, slobodnomisleći intelektualci, nepokorni alternativci i pripadnici različitih muslimanskih pokreta. Mnogi od njih bili su studenti i visokoobrazovani aktivisti koji su se gorljivo angažirali na svrgavanju šaha i zdušno pozdravili promjenu vlasti. Homeinijev je režim, očekivano, prokazao Ameriku i Izrael kao glavne neprijatelje revolucije i Alaha. Koncem 1979. u besprimjernu činu agresije iranski su revolucionari zaposjeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, te više od pedeset američkih državljana, mahom diplomata koje je štitio imunitet zajamčen međunarodnim pravom, držali zatočene 444 dana. Bila je to najduža diplomatska talačka kriza u svjetskoj povijesti. Njezin je tijek i svršetak nagovijestio kako će se slobodni svijet morati nositi s agresivnim teheranskim režimom. Neodlučni, popustljivi, smješkavi predsjednik Carter bio je savršena žrtva za iživljavanje teheranskih klerika nad nedužnim taocima i ruganje Americi pred očima svijeta. Američki izbori 1980. pokvarili su im zabavu. Slabunjavog je demokrata u Bijeloj kući zamijenio republikanski mačo kauboj. Ronald Reagan nije se smješkao ni ulagivao teheranskim nasilnicima, nego im je priprijetio vojnom silom. Homeiniju i njegovoj kliki utjerao je strah u stare kosti: taoci su oslobođeni istoga dana kad je Reagan prisegnuo za 40. predsjednika SAD-a. Bilo je to 20. siječnja 1981.

Teheranski režim, koji je zbog brutalnosti i vjerskog fanatizma nedugo nakon zaposjedanja vlasti počeo gubiti potporu naroda, vjerojatno bi se kombinacijom unutarnjeg i vanjskog pritiska slomio u sljedećih nekoliko godina da mu međunarodne okolnosti nisu išle na ruku. Komunistički je svijet počeo slabjeti i urušavati se, što je odvratilo pozornost velikog dijela demokratskoga i slobodnog svijeta na druga područja, teme i probleme. Iranski su klerici, mule, tako dobili prigodu politički konsolidirati Islamsku Republiku Iran, zbog čega su neki analitičari taj politički sustav nazvali “mulokracijom”. Zbog totalitarnog uređenja, državnog nadzora nad svakim vidom društvenoga i privatnog života uz pomoć okrutna represivnog aparata te sveobuhvatne militarizacije društva i nametanja islama kao državne ideologije u uporabu je ušla i kovanica “islamofašizam”.

Najveći rani poticaj za učvršćenje teheranskog režima došao je iz neočekivanog pravca. U rujnu 1980. Irak, koji su huškale i naoružavale zapadne zemlje, iznenada je napao nespremni Iran. Vojska Sadama Huseina tijekom rata se koristila kemijskim oružjem i naprednim raketnim sustavima, te izazvala strahovita razaranja i stradavanja vojnika i iranskoga civilnog stanovništva. Iranska se nacija ujedinila oko zajedničkog cilja, obrane zemlje. Tako osnaženi teheranski režim rat je iskoristio za progon “unutarnjih neprijatelja”. Pod uglavnom apsurdnim optužbama za kolaboraciju s vanjskim neprijateljima, tisuće su Iranaca uhićene, mnogi su podvrgnuti mučenju i na koncu pogubljeni. Homeini, koji je rat smatrao blagoslovom, istodobno je uveo kult ličnosti za sebe i kult mučeništva za svoje sunarodnjake. Na tisuće je Iranaca poslao u sigurnu smrt, šaljući ih u minska polja da ih svojim tijelima “razminiraju”. Među njima su bile i tisuće djece koja su oko vrata nosila obješen “ključ za ulazak u raj”. U osmogodišnjem ratu ubijeno je više od milijun ljudi; Iranaca više nego Iračana. Ipak, Iran je iz sukoba izišao kao moralni pobjednik. Mnogi Iranci koji su za loše stanje u državi i loš životni standard okrivljavali rat ponadali su se kako će s mirom nastupiti i nova era u povijest Irana. I nastupila je. Ali različita od one kojoj su se nadali.

Iranski je režim svoje mjesto u međunarodnoj zajednici, poglavito na Bliskom istoku, počeo tražiti kroz izvoz radikalnoga revolucionarnog islama, protuamerikanizma i antisemitizma. Kao ključne saveznike detektirao je šijitske zajednice diljem Bliskog istoka, koje su nerijetko bile zaostale i siromašne, kao u Libanonu, ili izvrgnute nekom obliku progona, zlostavljanja ili diskriminacije kao u Saudijskoj Arabiji. Mnoge šijitske zajednice, uglavnom tradicionalno nekonfliktne, bile su više nego spremne prihvatiti humanitarnu i drugu pomoć iz Irana. No pomoć nije dolazila bezuvjetno. Iran je osnovao šijitske paravojne skupine, koje su se u sljedećih nekoliko desetljeća prometnule iz fragmentiranih, nevelikih i neusklađenih pokreta u formidabilnu vojnu i političku silu. Iran je tako postao glava šijitske hobotnice čiji su pipci dosezali sve dalje, ali i najveća državna sigurnosna prijetnja na Bliskom istoku. Najvažnija borbena taktika Irana i iranskih satelita postao je terorizam. Terorističke su napade nerijetko izvodili bombaši samoubojice, ili “islamikaze” kako ih je nazvao jedan izraelski profesor. Na udaru Irana i njegovih saveznika našli su se najraznolikiji ciljevi: od mirovnih snaga (u Bejrutu je 1983. ubijeno više od 300 američkih i francuskih vojnika), preko židovskih zajednica u svijetu (u Argentini je 1994. ubijeno više od 80 ljudi u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u povijesti te države) i Izraelu, gdje su tisuće ljudi stradale u napadima što su iz izvele terorističke organizacije Hezbolah i Hamas uz financijsku, logističku ili vojnu pomoć Irana, pa sve do apostata i emigranata diljem svijeta. Koncem 1980-ih Iran je skupa s libanonskim šijitskim milicijama sadistički bešćutno zamračio sudbinu izraelskog zarobljenika Rona Arada, koja je do danas nepoznata. Nekoliko mjeseci prije smrti 1989. Homeini je fetvom pozvao na ubojstvo britanskog književnika Salmana Rushdieja zbog knjige “Sotonski stihovi”, kojom je, po ajatolahovu mišljenju, uvrijedio islam. Iranske su službe u posljednjih 40 godine počinile niz ubojstava iranskih političkih emigranata diljem svijeta: u Francuskoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Turskoj, pa čak i Japanu, gdje je 1991. ubijen prevoditelj Rushdiejeve knjige na japanski. Prošle je godine nakon neuspjelog atentata iranskih kilera na danskog državljanina iranskog podrijetla u Danskoj došlo do ozbiljne krize u odnosima između Danske i Irana. Po ubojstvima ideoloških protivnika u svijetu iranski se režim može najbolje usporediti s jugoslavenskom Udbom.

Jugoslavenski i iranski režim dijele još jednu sličnost: oba su, prvi zbog ideologije a drugi zbog religije, devedesetih ubijali Hrvate. Šijitski militanti i drugi džihadisti koje je podupirao Iran počinili su tijekom rata u Bosni i Hercegovini brojne zločine nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, civilima i vojnicima HVO-a. Iranske je džihadiste i obavještajce u BiH doveo Alija Izetbegović preko svojega najbližeg suradnika Hasana Čengića. Kao što sam objasnio u nedavnom Globusovu feljtonu o sunitsko-šijitskom raskolu, šijitski i sunitski džihadisti u modernoj su povijesti u samo dva rata surađivali a da nisu međusobno zaratili: u ratu protiv Izraelaca i u ratu protiv Hrvata u BiH. Tu tezu, koja je tada prvi put objavljena i izazvala dosta pozornosti, nitko dosad nije opovrgnuo.

Nakon nepromišljene američke invazije na Irak i “Arapskog proljeća” prisutnost i moć Irana diljem Bliskog istoka porasla je do donedavno nezamislivih razmjera. Iran je jedan od ključnih aktera sukoba u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu. Uz Rusiju, tradicionalnog saveznika Teherana, iranskom se režimu posljednjih godina priklonila i Erdoganova Turska. Sve je to izazvalo golemu zabrinutost u arapskim sunitskim zemljama, posebice u Saudijskoj Arabiji, nekim državama Perzijskog zaljeva i Egiptu. Zabrinutost od širenja iranskog utjecaja vlada i u Izraelu, kojemu je bivši iranski predsjednik Ahmadinedžad priprijetio da će ga zbrisati s karte svijeta. Najveća zabrinutost, ali i nepoznanica, odnosi se na to kolika je razina iracionalnoga, mahdističkoga, eshatološkog zanosa prisutna u političkom i vojnom vrhu Irana, zbog kojega bi Iran, osobito u slučaju da postane nuklearna sila, mogao postupiti protivno logici i zdravom razumu. U tom kontekstu nimalo ne ohrabruje podatak kako je iranski general Reza Džalali u ljeto 2018. sazvao konferenciju za tisak i optužio Izrael da krade oblake iznad Irana zbog čega im ne pada kiša. Pred iranskom ugrozom između Izraela i nekih arapskih država počelo je dolaziti do neočekivanog približavanja, koje bi u budućnosti lako moglo prerasti u šire i stabilnije pragmatično savezništvo.

S druge strane, za razliku od istih tih arapskih država, Iran je jedina bliskoistočna muslimanska država u kojoj Židovi nisu bili izvrgnuti sustavnom progonu, pa danas još samo u Iranu žive u većem broju. Pretpostavlja se da ih ima između 10 i 15 tisuća. Iranski Židovi imaju i svojega zastupnika u iranskom parlamentu, Madžlisu. Kršćanske su zajednice također u boljem položaju nego u većini arapskih sunitskih zemalja. Kurdi pak, čije je područje uz Tursku i Irak najveće u Iranu, usprkos zajedničkom perzijsko-medijskom podrijetlu, izvrgnuti su diskriminaciji, kao što su bili i prije revolucije. Iranski Kurdistan praktički je pod vojnom upravom.

Ekonomska kriza godinama nagriza iransko gospodarstvo: iranski rijal danas ne vrijedi ni 1/15 onoga što je vrijedio prije 15 godina, a stopa inflacije među najvišima je u svijetu. Prema službenom tečaju, za jednu je kunu potrebno izdvojiti 6,5 tisuća rijala. Za valutu države koja svoje liječnike plaća 30 posto manje nego militante po sirijsko-iračkim zabitima još se dobro i drži. Po postotku izdvajanja BDP-a za obranu, Iran je među vodećim državama svijeta; od njih 155 Iran je na sedmom, a Hrvatska na 91. mjestu. Iransko gospodarstvo ovisi o izvozu nafte i plina, što ga čini vrlo ranjivim na sankcije. Brojna državna poduzeća su neučinkovita i podložna korupciji, a strana ulaganja sve mršavija. Usprkos tome industrijska proizvodnja bilježi blagi porast. BND po glavi stanovnika je više nego dvostruko niži od hrvatskog, ali je, prema podacima stranice doingbusiness.org, u Iranu dvostruko lakše ishoditi građevinsku dozvolu nego u Hrvatskoj. Očekivano daljnje pogoršanje gospodarskih prilika uslijed sankcija, uz gušenje političkih sloboda u čemu je zloglasna Iranska revolucionarna garda odavno stigla i prestigla SAVAK, među glavnim je razlozima sve glasnijeg protivljenja Iranaca sve brutalnijem mulokratskom režimu.

Nesmiljena militarizacija iranskog društva, gušenje političkih, vjerskih i građanskih sloboda, javno šibanje i kamenovanje žena optuženih za nemoral te sustavno zlostavljanje nekih manjina (osim bahá’íja životno su ugroženi i homoseksualci koji iz ormara idu ravno na gubilište) trebali bi zabrinuti i Europu. Mnogim iranskim emigrantima treba pružiti utočište te saslušati njihove priče. Iranski nuklearni program predstavlja jednu od najvećih sigurnosnih prijetnja današnjem svijetu. Prkosna teheranska vlast opetovano izjavljuje da od njega nikad neće odustati. Zbog toga su Trumpove inicijative da se Iranu nametnu oštre sankcije bolji način suzbijanja te prijetnje nego beskrajni diplomatski pregovori što ih preferira EU, čiji činovnici pored Trumpa izgledaju bezlično, bezbojno i poluuškopljeno. Profesor i kolega s FPZG-a Dejan Jović, koji se također bavi bliskoistočnim temama, u jednom je zajedničkom nastupu u Otvorenom ustvrdio da američke sankcije i prijetnje teheranskom režimu neće biti učinkovite te da s Teheranom treba pregovarati. Ali nije u pravu. Obama je pregovarao pa su ga vukli za nos, kao nekoć Cartera. Potencijal sankcija, u kombinaciji s eventualnim ograničenim vojnim udarom, u svrgavanju ratoborne, fašistoidne diktature ne treba podcjenjivati. Srbija i Crna Gora živi su dokaz.

Iran je nacija čiji je potencijal da pridonese boljitku Bliskog istoka i svijeta neprocjenjiv. Beskrajne su mogućnosti što ih pružaju marljivost, uljuđenost, kreativnost i tradicionalna sklonost obrazovanju iranskog naroda, nadograđeni na drevnu i veličanstvenu civilizaciju. Riječima Azar Nafisi, glasovite iranske književnice i aktivistice za prava žena, iranska se Islamska revolucija “razlikovala od ostalih totalitarnih revolucija u dvadesetom stoljeću po tome što se dogodila u ime prošlosti: u tome je bila i njezina snaga i njezina slabost”. Snaga revolucije u Iranu je potrošena. Revolucionarni sustav sada obuzima slabost koja se više ne da suzbiti, ali se još dade prikriti raspirivanjem sukoba diljem Bliskog istoka i svraćanjem pozornosti iranskog naroda na vanjskopolitičke teme. Zbog toga bi izdisajna faza teheranskog režima mogla biti i najletalnija. O četrdesetoj obljetnici revolucije Irancima nemamo što čestitati, ali im imamo što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari