Pratite nas

Jugonostalgična propaganda!?

Objavljeno

na

pionirkeIz perspektive poslijeratne generacije Beograđana, Hrvatska djeluje kao zemlja meda i mlijeka koju bi ipak svi nekako najradije izbjegli. Užasno je lako biti Zagrepčanin u srpskoj metropoli. Obrat, dakako, ne vrijedi.

Beograd u proljeće 2014. izgleda kako je izgledao i prije dvadesetak godina. Tek su se fasade po centru dodatno oljuštile i na propadajuće sivilo nakrcano je još par tisuća klima-uređaja.
Grad stagnira u beznađu, frustraciji, ali i osebujnom ponosu koji se temelji na čistom prkosu pred političkom i ekonomskom apokalipsom koja je mnoge mlade Srbe otjerala u emigraciju, ostavljajući ostatak urbane populacije da besperspektivnost liječi crnim humorom, partijanjem po kafanama i snalaženjem u svim smjerovima, legalnim ili ilegalnim, nije toliko bitno.

Dva najveća grada bivše Jugoslavije (Beograd i Zagreb) danas su godinama daleko, mada će to biti teško shvatljivo prosječnom Hrvatu koji se mazohistički hrani mišlju da živi u slijepoj ulici povijesti i da mu se ništa gore ne može dogoditi. Treba prvo doći u Beograd i blago revidirati vlastite komplekse. Iz istočnog rakursa, naime, Zagreb izgleda i funkcionira kao Beč.

Zagreb kao Beč

Motiv iz Beograda, Skupština

U Beogradu mnogi mladi imaju pozitivno mišljenje o Hrvatskoj

‘Kada sam prvi puta došla u Zagreb, moj je dojam bio joj, kako je sve ovde lepo i čisto. No, ne verujem da se igde u ovoj regiji dobro živi’, kaže Nataša, djevojka koju je pogodila sreća da radi u beogradskoj filijali jedne američke tvrtke. Odmah potom prelazi na reminiscencije iz Splita. ‘Ljudi su u Splitu nekako umireniji, kulturniji, mogu se zamisliti da tamo živim. Devojke ovde obožavaju hrvatski jezik. Općenito stav spram Hrvatske ovisi o tome s kim si odrastao, ali kada dođeš u neke srednje dvadesete, ovde uglavnom nitko nema negativnu sliku o Hrvatima. Dapače, svi koji mogu vade hrvatski pasoš, opisuje Nataša tektonsku promjenu paradigme o Hrvatskoj. Zemlja prijetnje i neugodnosti, postala je u međuvremenu i zemlja prilike.

Beograd kasni u usporedbi sa Zagrebom, reći će nam dvadesetšetgodišnjakinja. No, ne nije toliko stvar u kašnjenju koliko u “fiksaciji” na prošlost. Jugonostalgija hara po glavama generacije koja od Jugoslavije nije doživjela niti pet minuta. Po štandovima uz Kalemegdan prodaju se bedževi s jugoslavenskom mapom i natpisima ‘Kako nam je nekad bilo lepo..’ Po fasadama uz Knezmihajlovu grafiti dozivaju Tita, televiziju pune spotovi hrvatskih izvođača, a koncert u Hrvatskoj zaboravljene Doris Dragović postaje predmet općeg oduševljenja. Nataša nudi objašnjenje: ‘Generalno živimo u prošlosti, tu budućnosti nikad ni nije bilo. Sada kada postoji tračak nade, mnogo je teže prebaciti se. Inače, Srbi generalno vole imati puno prijatelja, puno familije, da budemo zajedno. Volimo udruživanje. Prije smo, kao Jugoslavija, bili veći i nitko nas nije mogao dirati. Sad smo kao mladunčad. Percepcija je da su nas Hrvati ostavili’ .

Privlačna egzotika

No, istini za volju, rijetko bi koji mladi Beograđanin pri pomisli na bolji život u inozemstvu pomislio na Hrvatsku. Privlačna egzotika Hrvata u Beogradu, daleko je manjeg inteziteta u obrnutom slučaju. Sanja je jedna u nizu onih koje su ‘stomakom za lebom’ i zahvaljujući mogućnosti da dobiju hrvatsku putovnicu, otišle raditi u Hrvatsku. Ima 23 godine i njezina su iskustva iz Rijeke u najmanju ruku ambivalentna: ‘Rijeka, hm…to je liberalni gradić..haha! Ne znam, nekad mi se čini da je cijela Hrvatska izgrađena na mržnji prema Srbima. Naučila sam govoriti hrvatski i onda nema problema. Čim se opustim i promijenim malo naglasak, odmah me pitaju da odakle sam i jesam li s istoka. Svi pričaju kako je Rijeka otvoreni grad, ali iskreno ti kažem da radim u Rijeci samo zato što mi je plaća odlična. Da imam normalni posao ovde u Beogradu, vratila bih se sutra.’

Mladi u Beogradu

Hrvatska je za njih “normalna država”

Hrvatska je, za razliku od Srbije, normalna država s pravilima i zakonima koji se poštuju, zemlja snova, reći će Sanja uz ironični dodatak – ‘naravno, samo ako si Hrvat’. Doživjela je nekoliko diskriminatornih ekscesa, gađali su je voćkama na plaži na Pećinama, a kolegica sa tečaja stranog jezika prestala je s njom razgovarati kad je ova progovorila srpski. Priča mi o svojoj drugarici Jeleni koja je pak ljetovala na Rabu te “zaradila” šaku kada je prigovorila tipu na plaži da šta se gura. Dakako, s beogradskim naglaskom.

‘Drugačiji smo. Što god da neki govore da nismo, da smo isti, ali nije. Živjela sam i ovde i tamo, totalno smo drugačiji. U Hrvatskoj su ljudi zatvoreniji, nezadovoljni, svi su namrgođeni i uvek im je netko drugi kriv. Srbi pogotovo. Ovde nemamo problem s tim, nismo šovinisti. Pričamo isti jezik i umesto da nas zbliži, u Hrvatskoj se izmišljaju nove reči samo da se što više razlikujemo. Ovde, naprotiv, postoji potreba da svi budu zajedno’, zaključiti će Sanja.

Kompleksna energija

Energija koja struji iz Beograda prema Zagrebu prilično je kompleksna. Mješavina fascinacije i stava ‘sve je kul, brate’. Unatoč tomu daleko će se teže mlađi Srbi odlučiti na život u Hrvatskoj nego obrnuto. Iva je iz Zagreba i udala se u Beogradu. Kaže kako većina hrvatsko-srpskih ljubavnih veza otpada na onu srpskog momka i hrvatske cure. Obrnuto je puno teže, jer su Srpkinjama Hrvati ‘premekani’. Općenito, Beograđani su Hrvate smjestili i u svoj žargon. Zovu ih ‘svileni’.

Ada Ciganlija

Ada Ciganlija, omiljeno okupljalište mladih u Beogradu

‘Svako malo sam sa mužem u Zagrebu i on kaže kako tu ne bi izdržao. I u Sloveniji i u Srbiji, Hrvate se doživljava kao najmrzovoljnije. Ispada da smo najveći hejteri, puni gnjeva i kompleksa, ne želimo priznati uspjeh nikome. Zanimljivo, ali to se vidi i po komentarima ispod članaka na internetu. U Hrvatskoj će redovito popljuvati tekst o uspjehu neke zvijezde ili zvijezdice, u Srbiji će, naprotiv, biti puni podrške. Ne znam nikoga u Beogradu tko bi htio živjeti u Zagrebu’, veli Iva koja nije sto posto sigurna može li se nositi sa direktnim i sirovim mentalitetom srpske metropole gdje ti svi izlijevaju dušu nakon tri rečenice, a svade se i mire u ekspresnim intervalima.

Nikad prežaljeno odvajanje Hrvatske iz bratskog zagrljaja istočnih susjeda očituje se nakraju i povrh svega u žaljenju za Jadranom. Nema taksista koji nakon što kažete da dolazite iz Hrvatske ne bi počeo nostalgičnu tiradu o predivnim ljetima i idili hrvatskog priobalja. Tko želi okusiti jadransko more danas otići će najvjerovatnije do Istre ili sjevernog Kvarnera iz straha da mu u Dalmaciji ne bi izbušili gume ili kamenom provjerili izdržljivost stakala. Mada, paradoksalno, ako bi trebalo tražiti hrvatske pandane beogradskog stanja svijesti, najprije bi ga pronašli u Dalmaciji.

Čudesna aura

Koliko Beograd novih generacija voli i razumije Zagreb, stoji pod debelim upitnikom. Uostalom, beogradska djeca rođena u devedesetima odrasla su u informacijskoj blokadi i praktički nemaju pojma o ratnim zbivanjima. Pojam rata vežu za NATO-vo bombardiranje Beograda i situaciju oko Kosova. Hrvatska im je najbliža daleka zemlja, dio Europske unije, koju, da odmah kažemo, mahom gledaju s neodobravanjem i osjećajem nepripadnosti. Istovremeno, Hrvatska je i zemlja s čudesnom aurom privlačnosti. Očiti jaz senzibiliteta, naravno, samo intenzivira tu percepciju.

  • Autor Krešimir Dujmović, Beograd
  • Urednik S. Matić
  • dw.de

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Najave

Predstavljanje knjige: Hrvati pod KOS-ovim krilom

Objavljeno

na

Objavio

Da parafraziram metaforu iz naslova svoje nove knjige o završnom računu Haaškog suda, čudno je samo koliko su i danas – Hrvati pod KOS-ovim krilom. Bilo da im zastire pogled. Bilo da aktivno lete.

Hrvatsko katoličko sveučilište i Višnja Starešina, autorica,

pozivaju Vas na promociju knjige

Hrvati pod KOS-ovim krilom:
Završni račun Haaškog suda

u ponedjeljak, 11. prosinca 2017. u 18 sati
u Velikoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta
(nova zgrada na Kampusu), llíca 242, Zagreb

Radujemo se Vašem dolasku!

Knjigu će predstaviti:

prof. dr. sc. Željko Tanjić,
rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta

dr. Robin Harris, povjesničar

Davor lvo Stier,
zastupnik u Hrvatskom saboru

Višnja Starešina, autorica knjige

Molimo zainteresirane da svoj dolazak potvrde do 7. prosinca 2017.
na e-poštu: [email protected]

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Film „Gospa od Utočišta“ na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu

Objavljeno

na

Objavio

Na poziv nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje predvodi župan Božo Galić, boraviti će u uzvratnoj posjeti vrhbosanskoj nadbiskupiji u Sarajevu 11. i 12. prosinca 2017. godine.

Na Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, u dvorani Pavla VI., Josipa Sadlera 5 u Sarajevu, 11. prosinca s početkom u 19 sati premijerno će se prikazati dokumentarni film „Gospa od Utočišta“, redatelja Srđana Segarića.

Tema filma je najpoznatije marijansko hodočasničko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koje se nalazi u mjestu Aljmaš. U filmu je obuhvaćena kronika događanja kroz povijest od 1332. godine do danas, kronika o progonu hrvatskoga življa i njegove katoličke vjere s posebnim osvrtom za vrijeme Domovinskog rata, kada su Hrvati bili prognani sa svoga ognjišta, a svetište sravnjeno sa zemljom. Snimljen na autentičnim mjestima, u filmu su zabilježene izjave svjedoka, dokumentarna građa i ambijentalne vrijednosti ovoga hrvatskoga prostora. Film prikazuje kako je jedan kip Gospe u ratu vjernicima najavljivao slobodu i povratak.

Drugog dana posjeta planiran je susret župana Bože Galića i kardinala Vinka Puljića. U sastavu izaslanstva biti će i producent filma Antun Ivanković.

Gospa od utočišta (insert iz filma) from Artizana on Vimeo.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari