Pratite nas

Gost Kolumne

Jugoslavenski istragaši u novoj hajci

Objavljeno

na

Ilustracija

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ”protuhrvatski”. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!? U želji da ispadnu uljudbeno usklađeni s recentnim tijekovima, zabranama i modama preostali medijski i kulturni zastupnici hrvatske stvari ustraju tek na naivnom izražavanju čuđenja i zgražanja, ali i neke naivne vjere kako će se u budućnosti stvari same od sebe nekako srediti ili da će se u nekom od aktualnih provjerenih lopuža, neradnika i nesposobnjakovića probuditi državnik i vođa.

Odstrjel

Jedan od najvažnijih segmenata toga protuhrvatskoga kontinuiteta jest sustavni odstrjel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suvremenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama državne i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja. Svojedobno je tako medijskom sotonizacijom iz politike izbačen Ivić Pašalić koji, ma što tko njemu mislio, nije bio dio socijalističke udbaško-tehnomenadžerske klike.

Prije nekoliko godina na sličan je način iz igre maknut Tomislav Karamarko jer je predstavljao stanovitu prijetnju crvenom jugohrvatskom plemstvu. Ovih dana svjedočimo nesmiljenoj hajci na trojicu ljudi, po svemu različitih osim po neupitnom hrvatstvu i dinarskom podrijetlu. Jedan od njih je vrstan novinar, drugi jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja, a treći poznati liječnik i političar. Riječ je o Marku Juriču, Tončiju Vrdoljaku i Milanu Kujundžiću. Znam da se, stajući u obranu ove posljednje dvojice, izlažem stanovitoj zlovolji i dijela nacionalno osviještenih Hrvata jer je dugotrajna hajka na njih i kod takvih Hrvata ostavila traga. Ali kako to da se baš nikada ne orkestrira hajka na nekog javnika s druge strane političkog spektra!? Nekako ne vjerujem da baš svi bezgrješni, a njihova djela savršena.

Obrazac

Obrazac postupanja koji se primjenjuje u eliminaciji Milana Kujundžića uhodan je i višekratno isproban. Prvo se zakotrlja priča o nekoj nekretnini odabrane mete, zatim se sustavno iz dana u dan bombardira javnost novim ”detaljima”, fotografijama sračunatim na izazivanje zavisti i antipatije javnosti, izjavama premijera i drugih aktera političkog života, novinarskim provokacijama s ciljem da se izazove neprimjerena reakcija odabrane mete ili nekoga iz njegove bliže i dalje okoline… Na koncu se stvori takva atmosfera da više zapravo nitko ne zna od čega je sve počelo i što je sve dotični zgriješio, ali je većina konzumenata takvih medija uvjerena kako je kriv da krivlji ne može biti. U biti Kujundžić smeta upravljačima iz sjene zbog dviju stvari: davnog posjeta jednom grobu u Madridu, ne zbog samoga toga čina nego zbog simbolike koja se uza nj veže te zbog nekoliko važnih projekata koji bi i te kako unaprijedili hrvatsko zdravstvo. A nepisano je pravilo – ništa hrvatsko ne smije biti unaprijeđeno.

Uzalud je Kujundžiću nabrajati što je sve za njegova mandata učinjeno ili započeto, od opreme bolnica, preko Nacionalnog centra za robotsku kirurgiju ili dostupnosti skupih lijekova do projekta Sveučilišne bolnice u Blatu, jer se to vrlo teško probija do ušiju zaglušenih medijskom halabukom. Koja u bitnome slijedi onu prastaru šprancu sa starovjekovnih trgova: Kriv je! Svejedno, na njegovoj sam strani već i zbog toga kada vidim tko ga sve napada. Simpatična je i anakrona istodobno njegova imoćanska uznositost, hajdučki gard i uvjerenje da je za tri koplja bolji od onih koji ga napadaju i da mu je istina dostatna da im parira. Bojim se da u vremenu post-istine stvari ne stoje tako. Danas bolje prolaze plačljivi pokajnici. Ipak, imotsku okretnost i sposobnost preživljavanja nikada ne treba podcijeniti.

Jedan od rijetkih novinara koji zna misliti

Marko je Jurič Zagrepčanin, ali također južnjačkih korijena. Uz to što se okušao u raznim žanrovima novinarstva, jedan je od rijetkih naših novinara koji zna misliti i mišljeno uobličiti u tekst ili utkati u pitanja i voditeljske opservacije u televizijskim emisijama. Njega su ”istragaši” – znate ono ”do istrage naše ili vaše” – uzeli na zub još prije četiri godine kada se u emisiji Markov trg našalio račun pjevačkih sklonosti mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija. Porfirije je negdje u Kanadi bezazleno otvarao usta uz četničke baš kao i Stipe Mesić svojedobno u Australiji uz ustaške pjesme, a zadrti ognjištari odmah graknuše: Četnik! Jurič se na tu temu neoprezno našalio i nagrabusio.

Ovih je dana završena je dugogodišnja ”istraga” i DORH je protiv Juriča podignuo optužnicu u kojoj za njega traži godinu dana uvjetnog zatvora, s tri godine kušnje. U zatvor zbog šale, i to nimalo vulgarne, tek ironične i zajedljive! Hrvatska demokratura svakoga dana u svakome pogledu sve više napreduje! Strukovne udruge i mainstream mediji ne samo da ne protestiraju, nego i likuju. Jer, zaboga, neprijatelja treba tući svim raspoloživim sredstvima. Najopasnije su u Juričevom slučaju, ako sud prihvati DORH-ov prijedlog kazne, ove tri godine kušnje. One bi faktički onemogućile Juriču bavljenje novinarstvom u naredne tri godine budući da bi ga čak i neka neka bezvezna tužba mogla otpremiti u zatvor, a čovjek od novinarstva živi.

I tako, umjesto da netko priupita Porfirija kakve on to pjesme pjeva – naše se pravosuđe obrušilo na Juriča jer je on prenio vijest o mitropolitovim pjevačkim sklonostima i usput se našalio. Kad bi, recimo, neki katolički biskup pjevao Sjajna zvijezdo iznad Metkovića… , izbio bi veliki skandal i Crkva bi ga, na ovaj ili onaj način, morala maknuti, sakriti od očiju javnosti. Ovako kad je riječ o Porfiruju, njegovo mu pjevanje priskrbljuje dodatno divljenje licemjerne hrvatske političke i medijske javnosti jer, Bože moj, četnici su u međuvremenu ppostali antifašisti pa je i pjevanje četničkih pjesama svojevrsni antifašizam. Dodatni plus mu je što ”ustašama” vadi mast.

Vrdoljak

Na kraju još jedan Imoćanin, Antun Vrdoljak, jedan od najboljih hrvatskih redatelja. I dok su mu lijevi kerberi, a ustvari prikriveni jugoslavenski nacionalisti, Dugu mračnu noć još i mogli oprostiti jer je glavni junak ipak bio partizan, Generala mu oprostiti ne mogu nikako. Jer govori o pobjedi hrvatske vojske nad pobunjenim Srbima i Jugoslavenskom narodnom armijom. Napad predvode kritičari Pavičić i Polimac, a slijede ih internetski skakavci. Vojska tih anonimnih internetskih udarnika danima čereče seriju General koja se ovih dana prikazuju na HTV-u. Bizarno je s koliko strasti i nepatvorene mržnje ti učoporeni osporavatelji istoimenog filma i serije traže detalje poput, primjerice, bočice vode koja se nije proizvodila za vrijeme Domovinskog rata kako bi obezvrijedili seriju. Plahte teksta troše se na sitnice, s aspekta filmske naracije i ukupnog umjetničkog dojma potpuno nebitne.

S druge strane mediji su zasuti pohvalama jednom drugom filmu. Riječ je o filmu Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević. Što se tiče publike, ona je svoju ocjenu ovih dvaju filmova dala kupnjom karte i gledanjem filma. General je daleko najgledaniji hrvatski film u 2019. i gotovo trostruko gledaniji od Dnevnika Diane Budisavljević, koji je pobrao sijaset nagrada u Puli i popraćen do sada neviđenom promidžbom u hrvatskom medijskom prostoru. No, to i nije najvažnia stvar u usporedbi ova dva filma, važnija su dvostruka njerila s kojima se njima prilazi. Dok se Generalu zamjere nevažni detalji, poput spomenute bočice, u slučaju Dnevnika Diane Budisavljević osnovna teza na kojoj se film temelji, a to je kako jedna hrabra žena usprkos krvoločnom ustaškom sustavu spašava tisuće srpske djece od sigurne smrti, sa stanovišta povijesne istinitosti ne drži vodu. Uostalom, oni koji zastupaju takvo nešto nehotice priznaju da NDH i nije bila tako totalitarna i zločinačka. A to im sigurno nije cilj, stoga bi – ako im je do istine – morali priznati da je Diana Budisavljević humanitarno djelovala uz znanje i barem prešutno odobravanje države NDH.

No, pravi cilj ionako nije suvisla filmska kritika ni povijesna istina, nego je cilj pokopati film jednom za svagda kad već nisu uspjeli spriječiti njegovo snimanje. Ubiti film koji priča hrvatsku stranu priče kao što je ubijen i Četverored – to je pravi cilj. Dok god Hrvati ne shvate da je kultura važnija od ekonomije, a izgradnja autentične hrvatske elite, koju se sustavno na različite načine eliminira već stotinjak godina, nužna kao jedina obrana od parazitskog jugoslavenskog elementa koji se samougradio u sustav i institucije, što mu dugoročno omogućava ne samo opstanak nego i stabilnu reprodukciju nauštrb hrvatskih kadrova i interesa – dotle neće biti ni snažne i prosperitetne Hrvatske.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari