Pratite nas

Gost Kolumne

Jugoslavenski istragaši u novoj hajci

Objavljeno

na

Ilustracija

Iskreno, nevoljko posežem za riječju ”protuhrvatski”. Izlizala se, zaudara na loš stil, hrvatsku političku anemiju i svakidašnju hrvatsku jadikovku. Ali što se tu može kad se radi o evidentnom protuhrvatstvu koje se više i ne skriva, čak ni nevješto. Kako drukčije nazvati to bjesomučno obrušavanje na svaku, ma i najmanju manifestaciju hrvatstva nego protuhrvatstvom!? U želji da ispadnu uljudbeno usklađeni s recentnim tijekovima, zabranama i modama preostali medijski i kulturni zastupnici hrvatske stvari ustraju tek na naivnom izražavanju čuđenja i zgražanja, ali i neke naivne vjere kako će se u budućnosti stvari same od sebe nekako srediti ili da će se u nekom od aktualnih provjerenih lopuža, neradnika i nesposobnjakovića probuditi državnik i vođa.

Odstrjel

Jedan od najvažnijih segmenata toga protuhrvatskoga kontinuiteta jest sustavni odstrjel ljudi koji svojim javnim djelovanjem narušavaju medijski stvoreni narativ o idiličnoj Jugoslaviji i kaotičnoj Hrvatskoj. Iako devedeset posto kaosa u suvremenoj Hrvatskoj stvaraju upravo oni, tvorci te falsificirane stvarnosti. Tako da se suvremena Hrvatska nalazi u paradoksalnoj situaciji: polugama državne i društvene moći raspolažu oni koji bi najsretniji bili da te iste države nema i da nije nikada ni nastala, te tu moć koriste upravo kako bi onemogućili one koji nastoje da Hrvatska bude bolja, uspješnija zemlja. Svojedobno je tako medijskom sotonizacijom iz politike izbačen Ivić Pašalić koji, ma što tko njemu mislio, nije bio dio socijalističke udbaško-tehnomenadžerske klike.

Prije nekoliko godina na sličan je način iz igre maknut Tomislav Karamarko jer je predstavljao stanovitu prijetnju crvenom jugohrvatskom plemstvu. Ovih dana svjedočimo nesmiljenoj hajci na trojicu ljudi, po svemu različitih osim po neupitnom hrvatstvu i dinarskom podrijetlu. Jedan od njih je vrstan novinar, drugi jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja, a treći poznati liječnik i političar. Riječ je o Marku Juriču, Tončiju Vrdoljaku i Milanu Kujundžiću. Znam da se, stajući u obranu ove posljednje dvojice, izlažem stanovitoj zlovolji i dijela nacionalno osviještenih Hrvata jer je dugotrajna hajka na njih i kod takvih Hrvata ostavila traga. Ali kako to da se baš nikada ne orkestrira hajka na nekog javnika s druge strane političkog spektra!? Nekako ne vjerujem da baš svi bezgrješni, a njihova djela savršena.

Obrazac

Obrazac postupanja koji se primjenjuje u eliminaciji Milana Kujundžića uhodan je i višekratno isproban. Prvo se zakotrlja priča o nekoj nekretnini odabrane mete, zatim se sustavno iz dana u dan bombardira javnost novim ”detaljima”, fotografijama sračunatim na izazivanje zavisti i antipatije javnosti, izjavama premijera i drugih aktera političkog života, novinarskim provokacijama s ciljem da se izazove neprimjerena reakcija odabrane mete ili nekoga iz njegove bliže i dalje okoline… Na koncu se stvori takva atmosfera da više zapravo nitko ne zna od čega je sve počelo i što je sve dotični zgriješio, ali je većina konzumenata takvih medija uvjerena kako je kriv da krivlji ne može biti. U biti Kujundžić smeta upravljačima iz sjene zbog dviju stvari: davnog posjeta jednom grobu u Madridu, ne zbog samoga toga čina nego zbog simbolike koja se uza nj veže te zbog nekoliko važnih projekata koji bi i te kako unaprijedili hrvatsko zdravstvo. A nepisano je pravilo – ništa hrvatsko ne smije biti unaprijeđeno.

Uzalud je Kujundžiću nabrajati što je sve za njegova mandata učinjeno ili započeto, od opreme bolnica, preko Nacionalnog centra za robotsku kirurgiju ili dostupnosti skupih lijekova do projekta Sveučilišne bolnice u Blatu, jer se to vrlo teško probija do ušiju zaglušenih medijskom halabukom. Koja u bitnome slijedi onu prastaru šprancu sa starovjekovnih trgova: Kriv je! Svejedno, na njegovoj sam strani već i zbog toga kada vidim tko ga sve napada. Simpatična je i anakrona istodobno njegova imoćanska uznositost, hajdučki gard i uvjerenje da je za tri koplja bolji od onih koji ga napadaju i da mu je istina dostatna da im parira. Bojim se da u vremenu post-istine stvari ne stoje tako. Danas bolje prolaze plačljivi pokajnici. Ipak, imotsku okretnost i sposobnost preživljavanja nikada ne treba podcijeniti.

Jedan od rijetkih novinara koji zna misliti

Marko je Jurič Zagrepčanin, ali također južnjačkih korijena. Uz to što se okušao u raznim žanrovima novinarstva, jedan je od rijetkih naših novinara koji zna misliti i mišljeno uobličiti u tekst ili utkati u pitanja i voditeljske opservacije u televizijskim emisijama. Njega su ”istragaši” – znate ono ”do istrage naše ili vaše” – uzeli na zub još prije četiri godine kada se u emisiji Markov trg našalio račun pjevačkih sklonosti mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija. Porfirije je negdje u Kanadi bezazleno otvarao usta uz četničke baš kao i Stipe Mesić svojedobno u Australiji uz ustaške pjesme, a zadrti ognjištari odmah graknuše: Četnik! Jurič se na tu temu neoprezno našalio i nagrabusio.

Ovih je dana završena je dugogodišnja ”istraga” i DORH je protiv Juriča podignuo optužnicu u kojoj za njega traži godinu dana uvjetnog zatvora, s tri godine kušnje. U zatvor zbog šale, i to nimalo vulgarne, tek ironične i zajedljive! Hrvatska demokratura svakoga dana u svakome pogledu sve više napreduje! Strukovne udruge i mainstream mediji ne samo da ne protestiraju, nego i likuju. Jer, zaboga, neprijatelja treba tući svim raspoloživim sredstvima. Najopasnije su u Juričevom slučaju, ako sud prihvati DORH-ov prijedlog kazne, ove tri godine kušnje. One bi faktički onemogućile Juriču bavljenje novinarstvom u naredne tri godine budući da bi ga čak i neka neka bezvezna tužba mogla otpremiti u zatvor, a čovjek od novinarstva živi.

I tako, umjesto da netko priupita Porfirija kakve on to pjesme pjeva – naše se pravosuđe obrušilo na Juriča jer je on prenio vijest o mitropolitovim pjevačkim sklonostima i usput se našalio. Kad bi, recimo, neki katolički biskup pjevao Sjajna zvijezdo iznad Metkovića… , izbio bi veliki skandal i Crkva bi ga, na ovaj ili onaj način, morala maknuti, sakriti od očiju javnosti. Ovako kad je riječ o Porfiruju, njegovo mu pjevanje priskrbljuje dodatno divljenje licemjerne hrvatske političke i medijske javnosti jer, Bože moj, četnici su u međuvremenu ppostali antifašisti pa je i pjevanje četničkih pjesama svojevrsni antifašizam. Dodatni plus mu je što ”ustašama” vadi mast.

Vrdoljak

Na kraju još jedan Imoćanin, Antun Vrdoljak, jedan od najboljih hrvatskih redatelja. I dok su mu lijevi kerberi, a ustvari prikriveni jugoslavenski nacionalisti, Dugu mračnu noć još i mogli oprostiti jer je glavni junak ipak bio partizan, Generala mu oprostiti ne mogu nikako. Jer govori o pobjedi hrvatske vojske nad pobunjenim Srbima i Jugoslavenskom narodnom armijom. Napad predvode kritičari Pavičić i Polimac, a slijede ih internetski skakavci. Vojska tih anonimnih internetskih udarnika danima čereče seriju General koja se ovih dana prikazuju na HTV-u. Bizarno je s koliko strasti i nepatvorene mržnje ti učoporeni osporavatelji istoimenog filma i serije traže detalje poput, primjerice, bočice vode koja se nije proizvodila za vrijeme Domovinskog rata kako bi obezvrijedili seriju. Plahte teksta troše se na sitnice, s aspekta filmske naracije i ukupnog umjetničkog dojma potpuno nebitne.

S druge strane mediji su zasuti pohvalama jednom drugom filmu. Riječ je o filmu Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević. Što se tiče publike, ona je svoju ocjenu ovih dvaju filmova dala kupnjom karte i gledanjem filma. General je daleko najgledaniji hrvatski film u 2019. i gotovo trostruko gledaniji od Dnevnika Diane Budisavljević, koji je pobrao sijaset nagrada u Puli i popraćen do sada neviđenom promidžbom u hrvatskom medijskom prostoru. No, to i nije najvažnia stvar u usporedbi ova dva filma, važnija su dvostruka njerila s kojima se njima prilazi. Dok se Generalu zamjere nevažni detalji, poput spomenute bočice, u slučaju Dnevnika Diane Budisavljević osnovna teza na kojoj se film temelji, a to je kako jedna hrabra žena usprkos krvoločnom ustaškom sustavu spašava tisuće srpske djece od sigurne smrti, sa stanovišta povijesne istinitosti ne drži vodu. Uostalom, oni koji zastupaju takvo nešto nehotice priznaju da NDH i nije bila tako totalitarna i zločinačka. A to im sigurno nije cilj, stoga bi – ako im je do istine – morali priznati da je Diana Budisavljević humanitarno djelovala uz znanje i barem prešutno odobravanje države NDH.

No, pravi cilj ionako nije suvisla filmska kritika ni povijesna istina, nego je cilj pokopati film jednom za svagda kad već nisu uspjeli spriječiti njegovo snimanje. Ubiti film koji priča hrvatsku stranu priče kao što je ubijen i Četverored – to je pravi cilj. Dok god Hrvati ne shvate da je kultura važnija od ekonomije, a izgradnja autentične hrvatske elite, koju se sustavno na različite načine eliminira već stotinjak godina, nužna kao jedina obrana od parazitskog jugoslavenskog elementa koji se samougradio u sustav i institucije, što mu dugoročno omogućava ne samo opstanak nego i stabilnu reprodukciju nauštrb hrvatskih kadrova i interesa – dotle neće biti ni snažne i prosperitetne Hrvatske.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari