Pratite nas

Kolumne

Jugoslavenski nacionalizam

Objavljeno

na

U Hrvatskoj se često problematizira hrvatski nacionalizam, nikada jugoslavenski. Stoga imamo paradoks da su najžešći borci protiv tzv. hrvatskog nacionalizma upravo žestoki nacionalisti, ali jugoslavenski.

Kao svojevrsni moralni arbitri s anacionalne pozicije – a mimikrija je u tomu da su anacionalni samo u odnosu na hrvatski nacionalni osjećaj, ne i jugoslavenski – oni osuđuju nacionalnu zagriženost ”zaostalih Hrvata”. Kako je Hrvatska dugo bila nesamostalna, ti su antihrvatski aktivisti dugo vremena lijepo živjeli od te svoje protuhrvatske rabote. Em su uživali, em im je bilo dobro plaćeno. Vrijeme je da se nakon dvadeset i pet-šest godina barem formalne hrvatske neovisnosti ta podvala već jednom razobliči.

[ad id=”93788″]

   Hrvatski nacionalizam je reaktivne naravi. Gotovo nikad ne postoji samostalno i samoživo nego je uvijek ili gotovo uvijek odgovor na neki pritisak, neki drugi nacionalizam. Jugoslavenski nacionalizam jest čedo volje i predodžbe, stoga je uvijek proaktivan. Dakle, agresivan. Jednom sam se za potrebe nekog teksta uvukao u kožu vatrenog Jugoslavena. Čisto radi autentičnosti. Bio je to pravi pakao! Oči su mi postale neobično osjetljive, onaj uvijek pomalo pospani hrvatski pogled preobrazio se u vrebajući pogled koji nepogrješivo prepoznaje i najneznatnije znakove hrvatskog nacionalizma. A oni su bili svugdje oko mene: tekst koji sam pisao počinjao je s velikim slovom ‘U’, na naslovnici nehajno bačenih novina kočio se neki nogometaš u dresu s uzorkom šahovnice, čak su i na etiketi piva koje sam nevoljko pio bile brojne nacionalistički simboli. Zapao sam u stanje nalik onomu u kojem se našao pošteni jugoslavenski intelektualac i novinar Viktor Ivančić kada je, povodom hrvatskog slavlja zbog oslobađanja Ante Gotovine na Sudu u Haagu, očajno zavapio: ”Karajte me karirano!”.

     Jedva sam dočekao da se vratim u vlastitu kožu, hrvatsku i hercegovačku. Tko nije u stanju mrziti dugo, uporno i koncentrirano ne može biti Jugoslaven. Hrvatom se čovjek rađa, Jugoslavenom se postaje. Doduše, sad već ima lijep broj onih za koje su djedovi ili očevi obavili taj naporni i mukotrpni posao. U svakom slučaju, Jugoslavene treba respektirati, oni su ulagali i ulažu napor da budu ono što jesu, dok se Hrvat ili Srbin vulgaris veći dio života lijeno proteže misleći da su drugi već sve uradili što se njegova identiteta tiče. Stoga ne treba brzopleto osuđivati mržnju, koja je glavno pogonsko gorivo uzornog Jugoslavena, ona je čudotvorni dodatak koji od balkanskog Tale Budaline pravi barbarogenija. I tako, kroz historiju često prezrene, ljude ”ovih prostora” uzdiže do visina koje su u svojim tlapnjama dodirnuo još možda samo njemački Übermesch.

   Ipak, to su tamne, zločinačke visine. U skladu s kojima se u Hrvatu micićevski vidi križanca majmuna i papige, anđelinovićevski odlazi u četnike, vraća iz partizana, puni ubijenim Hrvatima jame duž Križnoga puta. Jer, kako reče Milovan Đilas, Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. I to je, bojim se, trajna odrednica jugoslavenstva. Oni koji se pretvaraju da su samo bezazleni jugonostalgičari, opasni su! Jer potajice snuju nove jame. Zato Hrvate treba podsjetiti da oni koji se ne mire s uspostavom sadašnje vlasti nego evo već mjesecima tuku iz svih raspoloživih oružja po njoj i po fantomskom hrvatskom nacionalizmu, to u devedeset devet od sto slučajeva čine s pozicije jugoslavenskog nacionalizma.

   Žalosno je što među, čini se, normalnim Hrvatima ima onih koji nasjedaju na tu podmuklu igru. Naime, nikako drugačije se ne mogu objasniti žestoki napadi iz Mosta na svoje partnere u vlasti. Kao i zalaganje njihovih ministara da se Milanovićevi kadrovi zadrže na važnim pozicijama.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari